AlejkumusSelam. Masturbiranje ili samozadovoljavanje nije dozovljeno mimo posta a za vrijeme posta je dodatni grijeh. Ka to uradi za vrijeme posta pokvario je post tog dana i obavezan je da ga naposti uz prethodno učinjenu tevbu. Treba učiniti tevbu zbog grijeha masturbiranja, grijeha mršenja dana Ramazana i narušavanja njegove svetosti sa grijehom. A da je samozadovoljavanje zabranjeno na to ukazuju riječi Uzvišenog kada govori o…

osobinama mu’mina koji će biti spašeni On kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “…i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu’minun 5-7). Prema tome Allah, subhanehu ve te’ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog.

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita“. Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.

Prema tome, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio omladinu na samozadovoljavanje (onanisanje) a da u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta.

Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.

Ono što se prenosi od hanefija o dozvoli samozadovoljavanja pod određenim šartovima treba napomenuti, kao što kaže šejh Mustafa El-Zerka da je osnov kod hanefija zabrana samozadovoljavanja, s tim da se dozvoljava ako se ispune tri šarta:

1 – da osoba nije oženjena (udata),

2- da se boji da će stvarno učiniti zinaluk ako to ne uradi i

3- da mu nije namjera da uživa u tome nego samo da se riješi nabujale strasti.

Prema tome, hanefijski mezheb nije dozvola samozadovoljavanja nego je ono što oni smatraju ustvari šerijatsko pavilo da nužda dozvoljava zabranjeno, tj. ako se čovjek boji za sebe stvarnom i realnom bojaznošću da će upasti u zinaluk koji je veći haram od samozadovoljavanja, takvom je dozvoljeno da učini manje od dva zla. A ostala tri mezheba, malikije, šafi’ije i hanabile, jasno su naglasili da je samozadovoljavanje zabranjeno, a kod hanabila onaj ko to radi zaslužuje kaznu, i složni su da nije dozvoljeno osim u nuždi. Ovo je što se tiče šerijatskih dokaza.

Sa druge strane, znanstvenici medicine potvrđuju da upražnjavanje samozadovoljavanja šteti tjelesno i psihički, prazni tjelesnu snagu i uzrokuje brigu i sikiranciju. Samozadovoljavanje odvraća od obaveza i često vodi u nemoral. Mnogi ljudi obole od impotencije (slabe seksualne moći) zbog prethodnog upražnjavanja samozadovoljavanja a ovo se najbolje pokazuje pri ženidbi. Takođe, mnogi kojima je samozadovoljavanje postalo navika nastave to raditi i nakon ulaska u brak i dobijanja djece i neprestano nastoje da nađu načina kako da se toga riješe. Dok djevojka koja praktikuje ovaj loši običaj može izgubiti djevičanstvo odnosno probiti djevičansku opnu, kao što to potvrđuju ljekari.

Takve osobe, one koje upražnjavaju samozadovoljavanje, žive u nekom svom zamišljenom svijetu. Takođe, sposobnost uživanja u polnom odnosu se u dobroj mjeri poremeti, te takve osobe često ne doživljavaju polni užitak kao one koje nemaju taj običaj. Bivši egipatski muftija Husejn Mahluf kada je upitan o ovoj temi, nakon što je naveo stav većine učenjaka koji zabranjuju samozadovoljavanje i pojasnio štetnost ovog lošeg običaja na živce, spolnu moć i razum, spomenuo je stvari koje pomažu osobi koja je upala u to da se riješi tog lošeg običaja. Pa između ostalog kaže da su od najbitnijih stvari koje pomažu sljedeće:

1- rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga bauka,

2- umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti,

3- udaljavanje od svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili uopšteno žena (a za ženu muškaraca),

4- druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

5- bavljenje sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu,

6- izbjegavanje susreta i mjesta u kojima se miješaju muškarci i žene, a naročito ona gdje se žene oblače izazovno ne vodeći računa o šerijatskom oblačenju.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom i ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Rezime gore spomenutog je da opća šerijatska pravila zabranjuju ovu praksu jer ona nije prirodan put zadovoljavanja spolne strasti nego se smatra devijacijom i iskrivljavanjem ljudske prirode što je dovoljno da bude pokuđeno i zabranjeno. A masturbirati za vrijeme posta je dodatni grijeh sa kojim se kvari post, te onaj ko to uradi dužan je pokajati se zbog tog grijeha i narušavanja svetosti mjeseca Ramazana i napostiti taj dan. Ve billahi tevfik.

dr. Zijad Ljakić

Ve alejkumu selam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Stroga je obaveza slobodnoj i šerijatom obaveznoj ženi muslimanki da pokrije cijelo svoje tijelo u namazu osim lica i šaka, jer je ona cijela avret (područje čije je pokrivanje obavezno). Ukoliko klanja, a otkrilo je se nešto od njenog avreta kao što je koljenica, stopalo ili glava ili određeni njihovi dijelovi, njen namaz neće biti ispravan kao što je rekao Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: ”Allah neće primiti namaz punoljetne osobe bez himara (prekrivač za glavu.”) (Bilježi ga Ahmed i ostali autori knjiga pod nazivom Sunnen osim Nesaie sa vjerodostojnim prenosiocima hadisa).

Kao što je zabilježio imam Ebu Davud od Ummu Seleme od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, da ga je pitala o ženi koja klanja u ogrtaču i himaru bez izara (odjeća koja prekriva dolji dio tijela) a Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, je rekao: ” Žena je avret.”

Sunnet je otkriti lice u namazu osim u prisutnosti strani muški osoba, a stopala je stroga obaveza pokriti kod većine učenjaka, osim što pojedini učenjaci tolerišu otkrivanje stopala, s tim da većina učenjaka smatra to zabranjenim i da je stoga obaveza da se pokriju kao što prenosi Ebu Davud od Ummu Sememe da je upitala za ženu koja klanja u himaru i kamisu (košulji koja se oblači ispod odjeće) a Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Može, s tim ako ogrtač prekriva stopala”, tako je u svakom slučaju pokrivanje stopala preče i sigurnije, dok je propis pokrivanja šaka lakši, tako da ih može pokriti ili ne, stim da je njihovo pokrivanje preče. (Šejh Ibn Baz)

Mr. Osman Smajlović

Najbolje je da čovjek šest dana mjeseca ševala posti odmah poslije Ramazanskog bajrama, i to dan za danom. Tako kažu islamski učenjaci. U tome se upravo ogleda dosljedno slijeđenje riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kao da je postio cijelu godinu onaj ko isposti ramazan i zatim posti šest dana mjeseca ševala” (Muslim, 1164). U tome je također natjecanje u činjenju ovog dobrog djela, za koje postoje poticaj i pohvala u hadisu, a to također ukazuje na odlučnost u iskorištavanju pružene prilike. Priliku ne treba propustiti zato što čovjek ne zna kakve ga okolnosti kasnije mogu snaći. Ovo u vezi s iskorišavanjem prilike koja se pruži treba imati u vidu kad se radi o svim drugim stvarima, pa čovjek treba požuriti da je iskoristi onda kad mu se objelodani da je u nekom postupku dobro za njega.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Islam traži od svojih pripadnika da udjeljuju na Božijem putu i umjesnu darežljivost ubraja u dobročinstvo. Čovjek će biti nagrađen za milostinju koju udijeli i bit će u njezinom hladu na Kijametskom danu. Ako se ispune potrebni uvjeti, milostinja će biti primljena, pa makar onaj ko udijeli milostinju bio zadužen. Rukovodeći se šerijatskim dokazima možemo kazati da su uvjeti ispravnosti milostinje sljedeći: da milostinja bude udijeljena radi Uzvišenog Allaha, da imetak bude stečen na dozvoljen način i da se novac dā onom ko ga zaslužuje. Kad je o tome riječ, nije uvjet da čovjek ne bude zadužen, ali ako je zadužen u toj mjeri da pomoću svog cjelokupnog imetka ne bi mogao vratiti dug, tad nije mudro niti je razumno da on udjeljuje milostinju. Dužnik je obavezan vratiti svoj dug, a nije obavezan udjeljivati dobrovoljne priloge, pa neka stoga počne od onog što je dužan učiniti. A neki učenjaci kažu da uopće nije dozvoljeno da udjeljuje milostinju onaj ko je zadužen u toj mjeri da pomoću svog cjelokupnog imetka ne bi mogao vratiti dug, jer dajući dobrovoljne priloge nanosi nepravdu svog zajmodavcu i ostaje opterećen obavezom vraćanja duga. Neki kažu da je to ipak dozvoljeno, ali nije preporučeno, to jest da je preče da to ne čini. Sve u svemu, nije dobro da udjeljuje dobrovoljne priloge onaj ko je zadužen u toj mjeri da pomoću svog cjelokupnog imetka ne bi mogao vratiti dug.

Hadž je islamska dužnost koje je oslobođen dužnik sve dok ne vrati dug; obavit će hadž nakon što vrati dug. A je li dužnik oslobođen davanja zekata, o tom islamski autoriteti imaju oprečna mišljenja. Neki drže da je oslobođen davanja zekata u onoj mjeri koliko iznosi njegov dug, bez obzira na to radilo se o imetku koji se ne može sakriti (kao, naprimjer, stoka i usjevi) ili onom koji se može sakriti (kao, naprimjer, novac i trgovača roba). Drugi učenjaci smatraju da onaj ko je zadužen nije oslobođen davanja zekata u onoj mjeri koliko iznosi njegov dug, nego mora davati zekat na sve što posjeduje, pa makar imao toliki dug da njegov imetak pada ispod vrijednosti nisaba. Ima i onih islamskih pravnika koji su napravili razliku između imetka koji se ne može sakriti i onog koji se može sakriti, pa su rekli da se na prvu kategoriju daje zekat, a da se na drugu kategoriju ne daje zekat. Prema mom rasuđivanju, onaj ko je zadužen nije oslobođen davanja zekata, bez obzira na to radilo se o imetku koji ljudi vide ili onom koje ne vide, pa će dati zekat na sve što posjeduje. To je tako, jer je zekat dužnost koja se odnosi na imetak, sukladno Božijim riječima: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. – A Allah sve čuje i zna sve” (et-Tevba, 103), i na temelju predanja u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu b. Džebelu, radijallahu anhu, šaljući ga u Jemen: “…i izvijesti ih da im je Allah u obavezu stavio izdvajanje zekata, koji se uzima od njihovih bogatih i daje njihovim siromasima…” (el-Buhari, 1395, i Muslim, 19). Iz ovoga ajeta i hadisa slijedi da su zekat i dug posve različite nadležnosti koje nemaju ništa zajedničko, pa ne se ne mogu međusobno isključiti; dug se odnosi na čovjeka, a zekat se odnosi na imetak. Evo, zbog ovog smo preferirali stav da onaj ko je zadužen mora davati zekat.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Alejkumusselam.

Potvrđeni i nepotvrđeni suneti su nafile (dobrovoljni namazi) koje se klanjaju uz pet farzova, neki od njih se klanjaju prije farz namaza a neki poslije.
Potvrđeni suneti su oni koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano klanjao.
Kod šafija i hanabila potvrđeni suneti su deset reka'ata. To dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a koji bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je rekao: “Zapamtio sam od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, deset reka'ata: dva reka'ata prije podne i dva reka'ata poslije podne, dva reka'ata poslije akšama, dva reka'ata poslije jacije i dva reka'ata prije sabaha”.

Dok kod hanefija potvrđenih suneta ima dvanaest reka'ata, deset prethodno spomenutih s tim da je prije podne četiri reka'ata. Dokaz im je hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao četiri reka'ata prije podne”. Takođe, dokazuju sa hadisom Ummu Habibe, radijalahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja dvanaest reka'ata tokom dana i noći biće mu sagrađena kuća u Džennetu”.

A malikije su na stavu da broj potvrđenih i nepotvrđenih suneta nije određen nego da je dovoljno u njihovom izvršenju da se klanja dva reka'ata u svakom namaskom vremenu.

A što se tiče nepotvrđenih suneta, mustehab je klanjati između ezana i ikameta prije farza ikindije, akšama i jacije dva reka'ata na što ukazuje opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana (ezana i ikameta) je namaz”. Takođe, došlo je u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti ima razilaženja, da je mustehab klanjati četiri reka'ata prije ikindije. Jedan od tih hadisa je : “Allah se smilovao čovjeku koji klanja četiri reka'ata prije ikindije”, a bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani, dobrim Ibn Hadžer, a slabim mnogi muhadisi.
Takođe, u nepotvrđene sunete spadaju i dva reka'ata prije akšama. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Mugafela da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte prije akšama, klanjajte prije akšama, zatim je nakon trećeg puta dodao: Ko hoće”, bojeći se da ih ljudi ne uzmu kao potvrđene sunete.

A što se tiče nepotvrđenih suneta prije jacije, mimo dva reka'ata između ezana i ikameta, nije prenešeno ništa u tom kontekstu.
Drugi dio pitanja u kojem je došlo “da li se sunneti klanjaju dva i dva ili sastavljeno (tj. koje je ispravnije), odgovor je sljedeći.

Po većini učenjaka, tj. Malika, Šafije, Ahmeda, Davuda Zahirije, Ibnul Munzira, Hasana El-Basrija i Sejjida ibn Džubejra, najbolje je da se predaje selam na svaka dva reka'ata u svim nafila namazima koji se klanjaju i po danu i po noći, a pod ovo ulaze i potvrđeni i nepotvrđeni suneti. Bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni namaz je dva po dva (reka'ata), a kada se bojiš da će nastupiti sabah klanjaj vitre jedan reka'at”. Takođe, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Noćni i dnevni namaz je dva po dva (reka'ata)”, s tim da je ovaj rivajet kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže slab zbog dodatka “dnevni”. Slabim su ga ocijenili Ahmed, Nesai, Tirmizi, Darekutni, Ibn Abdulberr i Ibn Hadžer.
Po ovom stavu učenjaka dozvoljeno je klanjati više reka'ata (4, 6, 8, itd.) u općoj nafili sa jednim selamom, a da je najbolje u noćnim i dnevnim namazima da se predaje na svaka dva reka'ata kao što je već rečeno.

Dok je Ebu Hanife na stavu da je ista vrijednost klanjati dva rekata po dva ili četiri sa jednim selamom u dnevnim namazima s tim da ne prelazi više od četiri. A noćni namazi se po njemu klanjaju dva reka'ata ili četiri reka'ata ili šest reka'ata ili osam reka'ata sa jednim selamom. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com