Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kao prvo, iznijeti stav učenjaka i navesti šerijatske argumente o nekoj mes'eli o kojoj su učenjaci pisali i govorili na samom početku islama, to se ne naziva fetva nego pojašnjenjem šerijatskog propisa.

Fetva je šerijatsko rješenje (pojašnjenje propisa) o savremenim pitanjima o kojima nema direktnog govora u šerijatskim tekstovima niti su o njima govorili prvi učenjaci.

Znači, to nisu moje fetve o propisu samozadovoljavanja nego stav učenjaka po tom pitanju i šerijatski argumenti sa kojima dokazuju svoj stav. Treba praviti razliku između fetvi kao odgovora na savremena pitanja i šerijatskih propisa koji su pojašnjeni od strane učenjaka i zapisani u knjigama.

Drugo, da bi se dao odgovor na postavljeno pitanje neophodno je ukratko obraditi neka pitanja vezana za poimanje velikog i malog grijeha u Šerijatu.

Podjela grijeha na velike i male?

Razišli su se učenjaci na dva stava oko pitanja: da li se uopće grijesi dijele na velike i male.

Prvo mišljenje: grijesi se dijele na velike i male.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.(Mekalatul-islamijin, El-Eš'ari 1/231, Šerhu el-kevkebu el-munir, Ibn En-Nedždžar 2/388, Fethul-kadir, Ševkani 1/684)

Drugo mišljenje: svi grijesi su veliki, s tim da se za neke grijehe kaže da su mali u odnosu na one koji su veći od njih.

Ovo je stav El-Džuvejnija, El-Bakilanija, El-Isfirainija, Ibn El-Kušejrija i Ibn Fureka.
(El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/152, Revdatut-talibin, Nevevi 11/222, El-Furuku, El-Karafi 4/65-66, Tefsiru El-Kurtubi 6/163, Medaridžus-salikin 1/241)

Dokazi prvog mišljenja:

Prvi – riječi Uzvišenog: „Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto“ (En-Nisa, 31). Kažu: ajet je jasan u podjeli grijeha na velike i male.

Drugi – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pet namaza, od džume do džume i od Ramazana do Ramazana su iskup za grijehe ako se kloni velikih grijeha“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Treći – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nema čovjeka muslimana kome nastupi namaz, pa upotpuni njegov abdest, skrušenost i činjenje rukua, a da mu to ne bude iskup za grijehe prije njega (namaza) ako ne učini veliki grijeh, a to je cijelo vrijeme (tako)“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Osmana ibn Affana, radijallahu anhu.

Oba hadisa jasno ukazuju na podjelu grijeha na velike i male.

Dokazi drugog mišljenja (tj. da su svi grijesi veliki):

Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uzme pravo čovjeka muslimana sa lažnom zakletvom, Allah mu je odredio Vatru i zabranio Džennet.“ Pa upita neki čovjek: „I ako je nešto neznatno, Allahov Poslaniče?“ „I ako bi bio prut od (drveta) Eraka“, reče on. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Umame, radijallahu anhu.

Kažu: u hadisu je došla žestoka prijetnja za nešto malo i neznatno kao što su došle prijetnje i za velike grijehe.

Džumhur učenjaka odgovara na ova argument time da je žestoka prijetnja došla zbog lažne zakletve sa kojom je uzet imetak, a ne samo zbog neznatnog imetka.

Radžih (odabrano) mišljenje je stav džumhura zbog jasnoče i nedvosmislenosti argumenata. A ovome možemo takođe dodati idžma selafa da se grijesi dijele na velike i male kojeg prenosi Ibnul-Kajjim El-Dževzijje u knjizi Medaridžus-salikin (1/244).

Definicija velikog grijeha

Oko definicije velikog grijeha učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje, a navest ćemo tri najraširenija:

Prvo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh zbog kojeg se prijeti Vatrom (Džehennemom), ili Allahovom srdžbom, ili prokletstvom, ili kaznom na dunjaluku.

Ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Hasana El-Basrija i tabi'ina Alije ibn Ebi Talhe.

Drugo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh sa kojim se (u šerijatskim tekstovima) spoji prijetnja, ili šerijatska kazna (hadd) na dunjaluku, ili proklestvo.

Ovo mišljenje se pripisuje većini učenjaka ovog Ummeta.

Treće mišljenje: veliki grijeh je onaj grijeh za koji je došlo u vjerodostojnom hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je veliki grijeh, a u što ne ulazi ono što je neko drugi mimo njega rekao da je veliki grijeh.

Ovo je stav Ibn Džerira Taberija i malikijskog učenjak Ebul-Abbas El-Kurtubi. (Bedai'us-sanai'a, 6/268, Minehul-dželil, 4/219, Kava'idul-ahkam, 1/21, Et-Tehzib, 8/262, Tefsir Ibn Kesir, 1/461, El-Kafi, 6/195, Medžmu'ul-fetava, 11/650-651, Medarudžus-salikin, 1/247, El-Muhalla, 9/393)

Ako prostudiramo ove definicije doći ćemo do zaključka da ovo razilaženje učenjaka nije razilaženje oprečnih ili suprotnih mišljenja nego da je razilaženje sličnih i bliskih stavova koja imaju isto značenje.

Primjeri velikih grijeha

Shodno definicijama velikog grijeha možemo navesti primjere velikih grijeha u DJELIMA:

– krađa,

– pijenje alkohola,

– zinaluk,

– ostavljanje namaza,

– kamata,

– jedenje imetka jetima,

– ostavljanje posta Ramazana,

– ubistvo,

– nedavanje zekata,

– neposlušnost žene mužu.

A od primjera velikih grijeha u RIJEČIMA su:

– laganje,

– lažna zakletva,

– optužba zinalukom (potvora),

– lažno svjedočenje,

– govor o Allahu bez znanja,

– nemimet,

– vrijeđanje ashaba,

– naricanje (za umrlim).

(Kitabul-kebair, Zehebi, I'alamul-muvekki'in, 4/401, Ez-Zevadžr, Ibn Hadžer El-Hejtemi, El-Ikn'a, 4/505)

Definicija malog grijeha

Mali grijesi su svi grijesi mimo velikih grijeha, a odnose se na grijehe za koje u šerijatskim tekstovima nije došla prijetnja, šerijatska kazna ili prokletstvo.

Od primjera malih grijeha su:

– zabranjeni pogled u stidno mjesto žene strankinje,

– dodir žene strankinje,

– brijenje brade,

– samozadovoljavanje,

– osamljivanje sa ženom strankinjom.

Ustrajavanje na malom grijehu

Ustrajavanje na malom grijehu pretvara taj grijeh u veliki grijeh. Nije mi poznato da oko ovoga ima razilaženja.

Kažu učenjaci: „nema malog grijeha sa ustrajavanjem (na njemu), niti velikog grijeha sa tevbom i istigfarom“. (Bedai'us-sanai'a, 6/270, Medarudžus-salikin, 1/246, El-I'atisam, Šatibi 2/551, El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/155)

Nema malog grijeha sa ustrajavanjem znači: da ustrajavanjem u činjenju grijeha grijeh koji je u osnovi mali postaje veliki.

Pod ustrajavanjem se podrazumijeva činjenje grijeha sa namjerom da se ponovo učini, a zatim njegovo ponavljanje koje je izgrađeno na prethodnoj namjeri da se ponovi.

Kaže Uzvišeni: „I koji u onome što su radili (grijehu) ne ustrajavaju“ (Ali Imran, 31).

Ustrajavanje na nečemu je njegovo stalno činjenje i namjera da se čini.

Oko PRAVILA po kojem se prepoznaje USTRAJAVANJE na malom grijehu učenjaci imaju dva gledišta:

Prvo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha na način da to ukazuje na nemarnost prema vjeri, takođe činjenje više različitih malih grijeha tako da zbir tih grijeha upućuje na ono što na ukazuje ustrajavanje na jednom malom grijehu.

Dugo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha u općem smislu.

Ova dva gledišta su istovjetna, bliska i slična, jer ponavljanje malog grijeha ili činjenje više različitih malih grijeha je samo po sebi dokaz nemarenja za Alahovim zabranama, nevođenja brige o vjeri i nestajanja kod Allahovih granica.

Naravno, nema potrebe da posebno naglašavamo da je male grijehe haram i zabranjeno činiti kao i velike, samo što je razlika u veličini i težini grijeha i načinu kefareta (iskupa) za njih.

Pa tako, onaj ko učini veliki grijeh samo jednom postaje fasik (veliki griječnik), a onaj ko ustrajava na činjenu malog grijeha, iako je on mali, i on je fasik (veliki griješnik). A kod nekih učenjaka je preče da on bude fasik (veliki griješnik) zbog stalnog narušavanja Allahovih zabrana.

Prema tome, onaj ko stalno brije bradu, iako je brijenje brade mali grijeh u osnovi, zbog ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh. Zato islamski pravnici u poglavlju o svjedocima čije se svjedočenje ne prima, a to su osobe koje su izgubile ADALET (pravednost) zbog činjenja velih grijeha, navode i one koji briju bradu. To jest, oni ustrajavaju na brijenju brade i time su postali veliki griješnici.

Takođe, onaj ko ponavlja grijeh samozadovoljavanja, iako je to u osnovi mali grijeh, zbog ponavljanja i ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh, i nema mu oprosta za taj grijeh osim tevbe kao i za bilo koji drugi veliki grijeh.

I ovako redom možemo nabrajati sve male grijehe koji kada se ustrajava na njima čine njegovog počinioca velikim griješnikom. Za kefaret i oprost od tih grijeha potrebno je učiniti tevbu sa ispunjenjem šartova tevbe kao da su veliki grijesi.

Osoba koja jednom učini mali grijeh i pokaje se za njega, a zatim ubrzo ponovi taj grijeh i pokaje se za njega, a onda to često ponavlja, tevba takvog griješnika nije valjana jer ne ispunjava šartove tevbe. A od šartova tevbe je prekine sa činjenjem grijeha.

Konkretan odgovor na pitanje

Tačno je da je samozadovoljavanje u osnovi mali grijeh i da nema dokaza u šerijatskim tekstovima da je to veliki grijeh. Međutim, u jednom od mojih odgovora u kojem sam napisao da je samozadovoljavanje veliki grijeh, to sam napisao misleći na one osobe koje ustrajavaju na tom malom grijehu čime postaju veliki griješnici. Znači, te riječi su se odnosile na osobu koja se stalno samozadovoljava, jer onaj ko je jednom učinio grijeh samozadovoljavanja sigurno ne bi postavio to pitanje.

A to što prenosiš od šejha dr. Safeta Kuduzovića da je rekao „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, ova izjava je potpuno netačna i pogrešna sa šerijatske strane i ne priliči da je izrekne početnik u traženju šerijatskog znanja a kamoli učena osoba. Ili ti nisi dobro razumio ili on nije bio dovoljno dorečen i precizan.

Ispravno bi bilo reći: grijesi osamljivanja, diranja, ljubljenja i drugog vida uživanja u tijelu žene strankinje sve mimo zinaluka, ako se neki od njih urade pojedinačno i jedanput bez ustrajavanja i ponavljanja, da svi ti grijesi u osnovi potpadaju pod male grijehe, naravno svi ti grijesi su haram po idžmau učenjaka.

Međuim, reći da „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, to je pogrešno tumačenje malih grijeha ako to posmatramo u kontekstu gore spomenutog teksta o poimanju velikog i malog grijeha u Šerijatu. Spomenuti grijesi ne samo da su veliki grijesi nego bi osobe koje to urade bile kažnjene bićevanjem shodno koliko bićeva kadija odredi.

Jer se ovdje radi o više malih grijeha u kojima se ustrajava čime oni postaju veliki grijesi:

– osamljivanje sa ženom i ustrajavanje u osamljivanju,

– diranje ženinog tijela i ustrajavanje u tom diranju,

– ljubljenje žene i ustrajavanje u ljubljenju,

– gledanje njenog tijela i ustrajavanje u gledanju,

– naslađivanje u njenim izazovnim dijelovima tijelu (licu, grudima i slično) i ustrajavanje u naslađivanju, …

– i još sve te grijehe da radi na jednom mjestu istovremenu.

Ovo ne samo da su veliki grijesi nego predstavlja razvrat i veliki munker.

Prema tome, onaj ko ustrajava na bilo kojem malom grijehu, poput osamljivanja sa ženom, gledanja u stidno mjesto žene, brijanja brade, samozadovoljavanja i slično, on čini veliki grijeh. Kefaret za takav grijeh po stavu većine učenjaka je isključivo tevba koja ispunjava svoje šartove.

Ve billahi tevfik.

Izvor: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vadžib je da se imetak nakon smrti neke osobe podijeli onako kako je propisano u tri kur'anska ajeta u suri En-Nisa i vjerodostojnim hadisima. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Nije dozvoljeno dijeliti imetak nakon smrti po svojoj volji ili hiru. Onaj ko tako radi je veliki griješnik.

U osnovi onima koji su nasljednici po tekstu Kur'ana i sunneta, poput muške i žeske djece, supružnika, oca i majke, njima se ne piše testament niti vesijet – oporuka. Oni nasljeđuju shodno kako je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima. Oporuka se piše samo onima koji nemaju udjela u nasljedstvu i to najviše u visini trećine imetka.

Međutim, ako tvoj otac zna da djeca nece šerijatski podijeliti imetak nakon njegove smrti, ili da neki hoće a drugi neće, dozvoljeno mu je da ostavi testament (oporuku) u kojem će biti napisana podjela njegovog imetka nakon njegove smrti onako kako je propisano po Kur'anu i sunnetu. Kako, koliko i kome se dijeli, o tome treba da se obrati učenoj osobi.

Detaljnije o nasljedstvu i poklanjanju za vrijeme života, poslušaj predavanje pod naslovom: Nasljedstvo – izmedu Šerijata i stvarnosti. Na ovom linku:

https://www.youtube.com/watch?v=YMUt4YGeqsU

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nije dozvoljeno držanje pasa van kuće osim radi lova, čuvanja stada i usjeva. (Fethul-bari, Ibn Hadžer 5/7) Kuće u kojima ima pas ili slika (ili kip) živog bića u nju ne ulaze meleci.

Dokaz za spomenuto su sljedeći hadisi:

Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa, mimo psa za čuvanje stoke, psa za lov i čuvanja usjeva, umanjuje mu se nagrada svakog dana za jedan kirat”. A u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u Buharijinom Sahihu: “Umanjuje mu se nagrada svakog dana za dva kirata“.

Takođe bilježe Buharija i Muslim od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika”. U rivajetu kod Buharije: „Slika kipa“. U rivajetu kod Muslima: „I kipovi“. (tj. slika živog bića u trodimezionalnom obliku)

Prenosi El-‘Ajni u svom komentaru Buharijinog Sahiha (‘Umdetul-kari 17/378) da se pod melecima koji ne ulaze u kuću se misli na meleke mimo meleka čuvara koji prate čovjeka.

Kaže imam Nevevi da se misli na meleke koji obilaze kuće sa rahmetom i istigfarom.

Učenjak Hattabi smatra da su psi i slike zbog koji meleci ne ulaze u kuću oni psi i one slike (i kipovi) koje je zabranjeno imati uopće, dok držanje pasa i posjedovanje slika u obliku u kojem ih je dozovljeno imati ne spračavaju ulazak meleka u kuću.

Prema tome, hadisi ukazuju da je zabranjeno držati pse ljubimce, tj. pse koji se ne drže radi lova, čuvanja stada i usjeva, a po mnogim učenjacima i pse čuvare kuće, van kuće, a u njihovom držanje unutar kuće je još veća zabrana. Držanje pasa na zabranjeni način predstavlja veliki munker, tj. veoma loše djelo po islamu.

A to kako ćeš prenijeti osobi koja već ima tog “ljubimca” u kući, a da ne bude u tome kontraefekat, to zavisi od stanja same te osobe.

Ako ta osoba praktikuje vjeru priđi joj sa strane vjere, tj. da to muslimanu vjera ne dozovljava i da je to u stvari samo oponašanje kjafira, itd.

A ako ta osoba ne praktikuje vjeru, opet zavisi na kom je stepenu dalaleta: pa ako ne vjeruje uopće u Allah ili vjeruje ali ne klanja niti išta drugo praktikuje i tome slično, onda je preče sa šerijatske strane da tu osobu pozivaš, naravno na lijep način, u tevhid i vjerovanje u postojanje Stvoritelja.

A ako vjeruje ali ne klanja to je veći grijeh od toga što drži psa ljubimca, pa je pozivaj na obavljanje namaza, pa kada se odazove tome i drugim ruknovima islama onda ima smisla da nabaciš i spornost držanja psa.

Znači, treba voditi računa o prioritetima vjere, tevhid (upućivanje ibadeta samo Allahu) je najbitniji zatim namaz i tako redom.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Nakon što napusti mjesto boravka, čovjek krati četverorekatne namaze. Aiša, radijallahu anha, govoraše: “Namaz je prvotno imao dva rekata, koja su ostala važeća za putnika, a glede onog ko je u mjestu boravka dodata su na to dva rekata.” U drugoj verziji ovog predanja kaže se: “…a glede onog ko je u mjestu boravka dodano je na to još rekatā” (el-Buhari, 1090, i Muslim, 685). Enes b. Malik, radijallahu anhu, kazivao je: “Pošli smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na put iz Medine u Meku, i on je, sve dok se nije vratio u Medinu, kratio na dva rekata četverorekatne namaze.” (el-Buhari, 1081, i Muslim, 693)

Ako čovjek pristaje iza imama koji ne skraćuje namaze, klanjat će za njime četiri rekata, bez obzira na to pristao za njime od početka namaza ili zakasnio na nekoliko rekata, na osnovi hadisa: “Kad čujete učenje ikameta, na namaz idite smireno i dostojanstveno, ne žurite! Pristanite za imamom onda kad dođete u džamiju, a naklanjajte ono što propustite” (o izvoru ovog hadisa bilo je riječi). Upravo, ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi imaju općenit karakter, pa se odnose i na putnika koji klanja u džematu. Neko je upitao Ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Zbog čega putnik skraćuje četverorekatne namaze kad klanja zasebno, a ne skraćuje te namaze kad klanja pristajući za imamom koji nije putnik?” “Zbog toga što je to sunnet”, odgovori Ibn Abbas, radijallahu anhu.

Putnik nije pošteđen obaveze obavljanja skupnog namaza jer je Sveznajući Allah naredio da se namaz obavlja u džematu čak i u borbi. Gospodar je rekao: “Kad ti budeš među njima i kad odlučiš zajedno s njima obaviti namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni…” (en-Nisa, 102). Dakle, putnik je dužan klanjati namaz u džematu ako čuje učenje ezana, osim u situaciji da se nalazi daleko od džamije, odnosno u slučaju da se boji da će njegovi saputnici otići. Kazali smo ovako na temelju općenitog karaktera šerijatskih dokaza iz kojih slijedi da se mora odazvati na skupni namaz onaj ko čuje učenje ezana, odnosno učenje ikameta.

Kad je riječ o dobrovoljnim namazima, putnik izostavlja podnevski, akšamski i jacijski sunnet, a klanja sve druge nafile: vitr-namaz, noćni namaz, duha-namaz, sabahski sunnet…

U vezi sa spajanjem namazā, dok je u pokretu, bolje je da putnik spoji podne i ikindiju, kao i akšam i jacija-namaz, u vrijeme prvog ili u vrijeme drugog namaza, već prema tome kako mu je lakše (a uvijek je bolje izabrati lakšu mogućnost). No, kad putnik odsjedne, bolje je da ne spaja namaze; ako ih pak spoji, u tome nema smetnje, tim prije jer se u pouzdanim hadisima prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spajao namaze u obje spomenute situacije.

A kad se radi o postu, bolje je da putnik posti, a dozvoljeno je da post izostavi. Ako post izostavi, u tom će slučaju napostiti onoliko dana koliko je propustio. Međutim, ako je podesnije i lakše čovjeku da ne posti na putu, tad je bolje da post izostavi zato što Gospodar voli da se ljudi koriste olakšicama koje je dao. Eto, ovo je odgovor na vaše pitanje. Neka je hvala Allahu, dželle šanuhu, Znalcu svih tajni.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Vidi manje

Putniku je prepušteno da izabere hoće li postiti ili će mrsiti. Za to ćemo navesti neke dokaze. Allah, dželle šanuhu, kaže: “…a ko se razboli ili se na putu zadesi neka isti broj dana naposti…” (el-Bekara, 185). Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, putovao je sa svojim drugovima, ashabima, pa su neki postili a neki nisu, i niko nikom nije prigovarao. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, postio je na putu, kako to pripovijeda Ebud-Derda, radijallahu anhu: “Putovali smo s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u mjesecu ramazanu, a bilo je veoma vruće, i samo su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Abdullah b. Revaha postili.” (el-Buhari, 1945, i Muslim, 1122)

Načelno je pravilo da je putniku prepušteno na izbor da izabere hoće li postiti ili će mrsiti, no, ipak, bolje je da posti ako mu post ne čini teškoće. Bude li putnik u tom slučaju postio, ostvarit će tri koristi: prvo, slijedit će Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, primjer; drugo, bit će mu lakše postiti sa saputnicima; i, treće, oslobodit će se obaveze posta.

Ako post putniku pak predstavlja teškoću, nije preporučeno da posti u tom slučaju. Kad je bio s ashabima na putovanju, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetio je da se svijet okupio oko nekog čovjeka praveći mu hlad, pa je upitao: “Šta se dogodilo ovom čovjeku?” “On posti, pa mu je pozlilo”, oni odgovoriše. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaključi: “Ne spada u čestitost da čovjek posti na putu” (el-Buhari, 1964, i Muslim, 1115). Iako ovaj hadis ima općenit karakter, on se odnosi samo na čovjeka kome post na putu predstavlja teškoću.

Danas je putovanje uvelike lakše nego nekad, kako ste to rekli u pitanju, i u većini slučajeva na putu se ne osjeti velik napor, pa je bolje postiti.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Vidi manje