Kaže Uzvišeni: “A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217).

I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Ko promijeni vjeru ubijte ga”.

Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je vadžib da se ubije otpadnik od vjere nakon što se pred kadijom potvrdi njegovo otpadništvo a on odbije da učini tevbu u onim djelima kufra u kojima se prima tevba.

Otpadništvo od vjere (riddet) je da musliman postane kjafir prihvatajući neku drugu vjeru mimo Islama ili izgovarajući jasne riječi kufra ili riječi iz kojih se razumije kufr ili djelo koje sadrži u sebi kufr.

Da bi musliman postao kjafir šart je da bude punoljetan, pametan i da nije prisiljen na djelo kufra. Oko otpadništva od vjere od strane maloljetne i pijane osobe učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A složni su učenjaci da luda osoba niti postaje musliman izgovaranjem šehadeta, niti postaje murted (otpadnik) sa činjenjem djela koja izvode iz vjere. Takođe su složni da osoba koja se prisili na riječi ili djela kufra da ne izlazi iz vjere.

Stvari sa kojima se izlazi iz vjere, odnosno sa kojima se postaje otpadnik mogu se podijeliti u četiri skupine: 1 – otpadništvo zbog uvjerenja, 2 – otpadništvo zbog riječi, 3 – otpadništvo zbog djela i 4 – otpadništvo zbog ostavljanja djela. Naravno, često ove četiri skupine djela koja izvode iz vjere jedna proizilaze iz druge, pa tako ko je u nešto uvjeren on to i izgovori riječima, ili uradi djelo ili ostavi djelo radi uvjerenja.

Otpadništvo zbog uvjerenja
Nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere onaj ko smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima sudruga, ili smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima dijete, ili da Kur'an nije objava od Allaha, ili je ubijeđen da nema meleka niti džina, ili smatra da je ovaj svijet oduvijek i da je vječan, ili je ubijeđen da nema Dženneta i Džehenma niti da će biti Sudnji dan i tome slično. Takođe, ko smatra da nije vadžib ono što je nužno poznato da je temelj vjere, tj. ko smatra da namaz, post, zekat i hadždž nisu vadžibi, on je kjafir po idžmau. Isto tako, ko smatra da je halal ono što je nužno poznato u Islamu da je haram, tj. ko smatra da je alkohol, kamata, zinaluk, svinjetina, nesuđenje po Allahovom zakonu i slično halal on je kjafir.

Otpadništvo zbog riječi
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ta osoba automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere.

Nema razilaženja da onaj ko vrijeđa ili opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje njegovog poslanstva, pripisivanje mahane i nedostatka njemu samom, njegovom porijeklu ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas.
Takođe, složni su učenjaci da psovanje ili vrijeđanje bilo kojeg vjerovjesnika oko čijeg vjerovjesništva nema razilaženja među učenjacima da je otpadništvo od vjere.

Ko optuži Aišu, radijallahu anha, za zinaluk ili je nazove zinalučarkom je otpadnik od vjere oko čega nema razilaženja, jer time negira jasne ajete koje je Uzvišeni objavio povodom njenog poštenja. Oko kufra onoga ko potvori nekog drugog od Poslanikovih žena i ashaba učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Sve što je spomenuto od stvari koje izvode iz vjere zbog uvjerenja kada ih musliman izgovori to su riječi koje izvode iz Islama.

Otpadništvo zbog djela
Nema razilaženja među učenjacima da bacanje Mushafa na nečisto mjesto (poput smetljišta, klozeta i slično) predstavlja otpadništvo od vjere, jer je taj postupak nipodaštavanje Allahovog govora te je jasan znak nevjerovanja u onoga što je u njemu.
Takođe, složni su učenjaci da onaj ko učini sedždu kipu ili Suncu ili Mjesecu, ili kabur, drvetu ili kamenu prema kojima se gaje uvjerenja da pomažu ili štete, da je otpadnik od vjere.
Isto tako, pravljenje sihra je otpadništvo od vjere, s tim da su se oko nekih detalja po ovom pitanju učenjaci razišli.

Otpadništvo zbog ostavljanja djela
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući njegovu obavezu da je otpadnik iz Islama. Takođe, ko ostavi post Ramazana, davanje zekata i obavljanje Hadždža negirajući njihovu obavezu, nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere. U ovim slučajevima imamo spoj između neizvršavanja ovih vadžiba i ruknova vjere Islama uz istovremenu ubijeđenost i negiranje da su oni vadžib.
A što se tiče onog muslimana koji ostavlja namaz iz ljenosti ili nemarnosti, oko njegovog otpadništva od vjere učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da to predstavlja djelo otpadništva i da se on ubija kao murted, naravno nakon što odbije da učini tevbu i počne klanjati (u roku od tri dana ili do početka sljedećeg namaza, shodno razilaženju učenjaka).
Ovo je stav Omera, Mu'az ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih ashaba, Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Ibrahima Nehaija, Ebu Amra, Evzaija, Ejjuba Suhtijanija, Abdullah ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje, imama Ahmeda u rivajetu od njega, jedan od dva stava unutar šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.

Drugo mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti nije djelo kufra ali se ubija onaj ko odbije da klanja.
Ovo je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda u drugom rivajetu.

Treće mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti predstavlja djelo fiska, tj. veliki je grijeh, takva osoba se zatvara u zatvor sve dok ne proklanja.
Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Treba napomenuti da postoje dvije vrste tekfirenje, odnosno proglašavanje muslimana nevjernikom. Prva vrsta – tekfir ‘am, tj. pojašnjavanje koja vrsta djela, riječi i uvjerenja izvode iz vjere sa ciljem poučavanja i upozoravanja da se ne upadne u iste. Ovom vrstom tekfira se mogu baviti svi oni koji se bave poučavanjem Islama, davom od učenjaka, daija i ostalih.

Druga vrsta – tekfir mu'ajjen, tj. spuštanje propisa kufra na pojedinca muslimana kada uradi nešto što izvodi iz vjere. Ovom vrstom tekfira se ne bave osim kadije (osobe koje su postavljene i rade kadijski posao) i učenjaci.
Takođe, spuštanje pojedinačnog tekfira na određenog muslimana ima svoje šartove koje treba ispuniti i prepreke koje treba otkloniti, te se zbog toga ovom vrstom tekfira ne mogu i ne smiju baviti osim učene i osposobljene osobe za isto.  Ve billahi tevfik.
Esselamu alejkum.

mr.Zijad LJakic

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Povećano ili smanjeno trajanje hajza u odnosu na uobičajeno, kao kad, naprimjer, ženi hajz traje šest dana, pa joj se hajz produži do sedmog dana ili da joj traje sedam dana pa prestane šestog dana.

Pomjeranje perioda u kojem se javlja mjesečni ciklus, kao da, naprimjer, bude uobičajeno da žena ima hajz na kraju mjeseca, ali joj se on javi na početku mjeseca, ili da joj se hajz uobičajeno javlja na početku mjeseca, pa joj se javi na kraju mjeseca.

Ulema se razilazi u pogledu šerijatskog tretmana ove dvije vrste neočekivanih pojava. Kada žena ugleda krv, treba znati da to predstavlja hajz, a kada joj prestane, onda je čista, bez obzira da li se hajz produžio ili skratio te da li se javio prije ili kasnije.

Dokaz za to je naveden u prethodnom poglavlju, jer je Zakonodavac propise o hajzu učinio ovisnim o postojanju samog hajza, to jest krvi. Ovo je mezheb Šafije i stav šejhul-Islama Ibn-Tejmijje, a to podupire i autor djela pa kaže: “Da je uobičajenost u trajanju hajza ono što je mjerodavno, to bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio svome ummetu i ne bi imao pravo da to odgađa, s obzirom da njegove supruge i druge žene u svakom vremenu imaju potrebu da to znaju. Zbog toga, on nije mogao zanemariti objašnjenje toga, a to je spomenuo samo u vezi sa ženom koja ima istihazu.”

Žućkasta ili smećkasta (tamna) tekućina; tako da žena vidi žućkastu krv, kao kod zagnojene rane, ili da vidi smećkastu krv (između žute i crne). Ako se ovo pojavi u toku hajza, ili se nastavi na hajz prije nego se žena očisti, to je hajz i za to važe propisi hajza. Ako se javi nakon što se žena očisti, to nije hajz, na osnovu riječi Ummu Atijje, r.a.: “Nismo pridavali važnost žućkastoj ili smećkastoj krvi nakon što bi se očistile.” (Hadis bilježi Ebu Davud s vjerodostojnim lancem prenosilaca.)

Hadis bilježi i El-Buhari, ali bez riječi “nakon što bi se očistile”. El-Buhari je taj hadis stavio pod naslov “O žućkastoj i smećkastoj krvi izvan perioda hajza”. U komentaru El- Buharijeva djela Fethu-l-Bari, usklađujući hadis koji prenosi Aiša, r.a., u kojem stoji: “… dok ne vidite bijeli iscjedak”, i spomenuti hadis koji prenosi Ummu Atijje, autor kaže da se hadis koji prenosi Aiša, r.a., odnosi na to kada žena vidi žućkastu i smećkastu krv u toku hajza. Međutim, izvan perioda hajza postupa se onako kako je rekla Ummu Atijje.

Hadis koji prenosi Aiša, r.a., El-Buhari navodi kao mu’allek (predanje bez seneda), ali u aktivnoj formi. U tom hadisu stoji da su žene slale Aiši, r.a., uloške (ed-deredže) na kojima je bilo malo pamuka, na kojem je bila žućkasta krv, pa bi im Aiša, r.a., govorila: “Ne žurite (s kupanjem) prije nego vidite bijeli iscjedak.” (To je ono što izađe iz rodnice po prestanku hajza).

Prestanak krvi tokom hajza, tako da jedan dan žena vidi krv, a drugi ne, i tome slično. Ovo se može javiti u dva oblika:

da je to kod žene stalna pojava i to je istihaza, i za ženu kojoj se ovo pojavi važe propisi istihaze i da to kod žene ne bude neprekidno, nego se javlja povremeno, a period u kojem je čista normalan je.

Ulema se razišla u tome da li je taj prekid krvi period čistoće ili za njega važe propisi hajza. Mezheb Šafije stoji na stanovištu da se tada primjenjuju propisi hajza i da je to hajz. To je stav i šejhul-Islama Ibn Tejmijje, autora djela El-Faik, a to je stav i Ebu-Hanife, jer se nije pojavio bijeli iscjedak. Kada bi se to smatralo periodom čistoće, period prije i poslije toga bio bi hajz, a to niko ne smatra. Također, ako bi se spomenuti period smatrao čistoćom, kupanje bi predstavljalo poteškoću svaka dva dana, a, hvala Allahu, nema poteškoće u šerijatu.

Poznati stav u hanbelijskom mezhebu jeste taj da je period kada teče krv, period hajza, a kada prestane, to je period čistoće. Tako nije u slučaju kada oba ova perioda prelaze najduži uobičajeni period hajza, i sve što pređe preko tog perioda smatra se istihazom.

U djelu El-Mugni stoji: “Kao ispravno nameće se to da ako krv prestane na manje od jedan dan, to nije period čistoće, a na osnovu onoga što smo rekli o nifasu da se ne obazire na period manji od jednog dana. Ovo je, ako Bog da, tačno, zato što krv jedanput teče, a drugi put prestane. Naredba kupanja za onog ko se očisti poslije svakog sata bila bi teška. Kaže Uzvišeni: „I u vjeri vam nije ništa teško propisao.“ (El-Hadždž, 78.)

Ako se hajz prekine na manje od jednog dana, to nije period čistoće, osim ako vidi nešto što dokazuje da je hajz prestao ili daje žena vidjela bijeli iscjedak.”

Ove riječi autora djela El-Mugni predstavljaju sredinu između dva stava, a Allah najbolje zna ono što je ispravno.

Isušenost krvi, tako da žena vidi samo običnu vlažnost. Ako se ovo vidi u vrijeme hajza ili se ono nastavlja na njega, prije nego se žena očistila, to je hajz, a ako se javi nakon što se žena očistila, to nije hajz. U tom slučaju to se može pridružiti situaciji kada ženi teče žućkasta ili smećkasta krv i isto se tretira.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Zabranjen je namaz, kako obavezni tako i dobrovoljni, ženi koja je u hajzu i ne bi bio valjan ako se obavi. Ona nije dužna naklanjati propuštene namaze, osim onaj namaz u čijem vremenu bude čista onoliko koliko bi mogla obaviti jedan potpuni rekat. Takav namaz žena je obavezna naklanjati bilo da se radi o početku ili kraju namaskog vremena.

Primjer za prvo jeste slučaj kada žena dobije hajz nakon što je od zalaska sunca prošlo vrijeme u kojem je moguće klanjati jedan rekat. Ona je obavezna taj namaz (akšam) naklanjati nakon što se očisti.

Primjer za drugo jeste slučaj kada se žena očisti od hajza prije izlaska sunca za vrijeme u kojem je moguće klanjati jedan rekat. Ona je obavezna naklanjati sabah-namaz nakon što se očisti.

Međutim, ako to vrijeme ne bude dovoljno za obavljanje jednog potpunog rekata, naprimjer da žena dobije hajz nakon što od zalaska sunca prođe jedan trenutak, ili da postane čista prije Izlaska sunca na jedan trenutak, tada nije obavezna naklanjati namaz. Ovo se temelji na riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko stigne da klanja jedan rekat od namaza, stigao je cijeli namaz.” (Muttefekun alejhi)

Iz ovog se razumije da ko ne stigne na kraju namaskog vremena obaviti u cjelosti jedan rekat nije stigao obaviti namaz.

Ukoliko ženu zadesi od ikindijskog vremena onoliko za koliko je moguće klanjati jedan rekat, da li je dužna klanjati i podne s ikindijom, i ukoliko je zadesi od jacijskog vremena onoliko za koliko je moguće klanjati jedan rekat, da li jedužna klanjati i akšam s jacijom?

U ovome se ulema razišla, a ispravno je da je obavezna klanjati samo onaj namaz u čijem vremenu je bila čista onoliko za koliko se može obaviti jedan rekat u cjelosti. U ovom slučaju, to je ikindija i jacija, na osnovu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko stigne da klanja jedan rekat od ikindije, prije nego što zađe sunce, stigao je klanjati cijelu ikindiju.” (Muttefekun alejhi)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao da je takav čovjek stigao i podne i ikindiju, te da je obavezan klanjati podne, a ono što je osnova jeste neobaveznost (dok se ne ustanovi nešto što obavezuje). Ovo je stav Ebu-Hanife i Malika koji se navodi u komentaru na djelo El-Muhezzeb.

A što se tiče zikra, veličanja, slavljenja i hvaljenja Allaha, izgovaranja bismille prije jela i u drugim situacijama, čitanja hadisa, fikha, učenja dove i njeno popraćanje riječju amin i slušanja Kur’ana, to nije zabranjeno.

U dva Sahiha i u drugim hadiskim zbirkama potvrđeno je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Kur’an, a bio je naslonjen u krilu Aiše, r.a., koja je bila u hajzu. Također, u oba Sahiha zabilježeno je da je Ummu Atijje, r.a., čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže:

“Neka izađu starice, djevojke i one u hajzu na Bajram da bi prisustvovale dobru i pozivu upućenom vjernicima, a one s hajzom neka se udalje od musalle.”

Što se tiče toga da žena u hajzu uči Kur’an gledajući ili učeći u sebi bez izgovora jezikom, kao naprimjer da stavi Kur’an na nešto i da gleda u ajete učeći ih u sebi, to ne smeta. En-Nevevi u komentaru djela El-Muhezzeb kaže da je to dopušteno bez razilaženja. Međutim, ako učenje bude izgovaranjem jezikom, to je po većini uleme zabranjeno. El- Buhari, Ibn-Džerir et-Taberi i Ibn el-Munzir kažu: “To je dopušteno.” Takav stav zastupaju Malik i Šafija (prvobitni njegov stav), a bilježi ga autor djela Fethu-l-Bari.

El-Buhari, bez lanca prenosilaca, navodi od Ibrahima en-Nehaija da je rekao: “Ne smeta da prouči ajet.” Šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje u Fetvama koje je sakupio Ibn el-Kasim kaže: “U Sunnetu, u osnovi, nema ništa čime se zabranjuje učenje Kur’ana ženi u hajzu, a izreka: “Neka žena s hajzom i džunup ne uči ništa iz Kur’ana” jeste slab hadis, oko čega su se složili hadiski učenjaci. S obzirom da su žene u doba Allahovog Poslanika dobivale hajz, pa da im je učenje Kur’ana zabranjeno kao što je namaz, to bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio svome ummetu i to bi znale majke vjernika, pa bi se to prenosilo među ljude. Pošto niko od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prenosi zabranu o tome, nije dopušteno da se to zabrani, znajući da to on nije zabranio. Ako to on nije zabranio, i pored činjenice da je hajz postojao i u njegovo vrijeme, tada se zna da to nije zabranjeno.”

Ono što trebamo reći, nakon što smo saznali za razilaženje uleme, jeste: preče je da žena u hajzu ne uči Kur’an izgovarajući ga jezikom, osim u nuždi, kao naprimjer da je učiteljica, pa je potrebno da podučava učenice, ili prilikom ispita, kada je potrebno da učenice uče zbog polaganja ispita i tome slično.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Hvala Allahu!

Ako imaš rezervoar (cisternu) iz kojeg curi voda pomoću česme, onda rješenje nije u tome da se presušivanjem vode riješi curenje, već u zatvaranju česme, kako bi njeno curenje bilo zaustavljeno.

Ovo se od tebe sada traži. Nećeš imati nikakve koristi od toga da dobiješ odgovor na dva detalja koja si naveo u pitanju, jer se niz misli neće prekinuti.Šejtanski rezervoar pun je spletkarenja, nepresušan, a tvoja česma ka njegovom rezervoaru je otvorena. Stoga, kad će se te loše misli okončati?

Rješenje se ogleda u tome da težiš zaustaviti to opsjedanje, a to se može uraditi na dva načina:

Prvi, tražeći utočište od prokletog šejtana kod Uzvišenog Allaha, konstantnim spominajnjem Uzvišenog Allaha, učenjem Kur’ana , a posebno sure El-Fatiha, sure El-Bekara, sure El-Felek i En-Nas, te Ajetul-kursijja, i radi to učestalo, koliko god možeš.

Uzvišeni Allah kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (El-Fussilet, 36.)

“I reci: ‘Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš.’” (El-Mu’minun, 97-98.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Naređujem vam da spominjete Allaha, jer je to slično čovjeku za čijim tragom se žurno zaputio neprijatelj, a on, kad je došao do utvrđenja, sklonio se od njih. Isto tako će i (Allahov) rob sebe sačuvati od šejtana samo spominjanjem Uzvišenog Allaha.” Bilježi Tirmizi (2863), hadis je vjerodostojnim ocijenio El-Albani u djelu Sahihut-Tirmizi;

drugo, potpuno suprotstavljanje takvoj opsesivnosti, ne razmišljati o njoj niti joj se prepustiti, ne tražiti rješenje za nju niti odgovor, jer je to ono što šejtan traži od tebe, odnosno da budeš zaokupljen opsesivnošću koju on natura kako bi ti život bio turoban, a vjera uništena zajedno s ovozemaljskim životom.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objedinio je ove dvije stvari kad je bio upitan o tom vidu opsesije koja dolazi čovjeku, rekavši: “Neka zatraži zaštitu od Uzvišenog Allaha, i neka prekine te misli.” Bilježe Buhari (3276) i Muslim (134).

En-Nevevi kaže: “Što se tiče riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, one znače: Ako se ispred njega ispriječe ove halucinacije, neka potraži utočište kod Uzvišenog Allaha, kako bi se ovo zlo udaljilo od njega, i neka se suprotstavi takvom razmišljanju. Trebaš znati da je ova opasnost vid šejtanovog došaptavanja, jer on teži ka tome da posije nered i obmanu na način odvraćanja pažnje uz nametanje njegovog spletkarenja. Zato je neophodno da se ovaj vid prekine zanimajući se nečim drugim.  Allah najbolje zna.”

El-Hattabi, Allah mu se smilovao, kaže: “Ovaj nam hadis objašnjava da šejtanska došaptavanja nestaju kad čovjek zatraži zaštitu od Allaha i prestane razmišljati o tome. Suprotno tome, ako se čovjek prepusti tim mislima, može ih prekinuti jedino dokazom. Razlika je u tome što u drugom slučaju čovjek može prekinuti šejtanovo došaptavanje samo ako je slijedio ispravan put i iznio odgovarajući dokaz. Ali, šejtanovim spletkama nema kraja, pa kad se uspostavi dokaz protiv jedne njegove spletke, on započne s drugom, i tako nastavlja sve dok ne odvede čovjeka u zbunjenost i rastrešenost. Utjčemo se Uzvišenom Allahu od toga.”

Ibn Hadžer, šafijski pravnik, govoreći o šejtanovom spletkarenju, u svojoj knjizi El-fetava el-fikhijja el-kubra, 1/149, bio je upitan u vezi s liječenjem od opsesivnog stanja kao i da li postoji lijek.

Odgovorio je: “Postoji vrlo koristan lijek, putpuno suprotstavljanja tome, ako postoji bilo kakva nedoumica kod čovjeka, ako se čovjek ne obazire, opsesija se neće ustaliti kod njega, već će nakon kraćeg vremena nestati, a to su već isprobali oni koji su na Pravom putu.”

Međutim, ko joj se prepusti i bude radio po njenim pravilima, ona će se vremenom povećavati, sve dok ga ne svrsta među lude osobe, čak i gore od toga, kako smo već vidjeli kod mnogih koji su bili iskušani time, prepustili su joj se i podlegli su pred šejtanskim došaptavanjem.

U dva Sahiha navodi se i podupire moja tvrdnja da onaj ko bude iskušan opsesijom (šejtanskim došaptavanjem) treba potražiti zaštitu kod Uzvišenog Allaha i prekinuti te misli. Zato razmisli o korisnom lijeku koji je obznanio svome umetu onaj koji ne priča po svome nahođenju.

Onaj kome ovaj lijek ne pomogne, lišen je svakog dobra, jer, bez sumnje, svaka opsesija dolazi od šejtana, a cilj prokletog šejtana jeste odvesti vjernika u bezdan zablude, zbunjenost, mučan život, tamu duše i njenu ozlojađenost, kako bi osoba izašla iz okrilja islama a da to i ne primijeti. “Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte!” (Fatir, 6.)

Ovim ti biva jasnije da se šejtansko spletkarenje ne okončava traženjem odgovora, već se prekida traženjem pomoći od Uzvišenog Allaha i prestankom razmišljanja o tome.

Molimo Uzvišenog Allaha da te sačuva od prokletog šejtana.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala pripada Allahu!

Ma koliko čovjek otišao daleko od vjere, ipak u njemu ima makar trun dobra, čiste prirode koja voli istinu, potrebno je samo ko će je tražitii pronaći, početi takvu osobu pozivati u islam i savjetovati.

Školovanje tvog muža neće sačuvati od greške i pogrešnog postupka, zato pokušaj utjecati na njega lijepim savjetom, u Allaha se uzdaj, dovoljan ti je On pomagač. Moli Allaha da u srcu tvog muža i onih koji su u tvom okruženju da svjetlosti pomoću koje će vidjeti istinu. Molim Allaha da slijede istinu.

Imajući u vidu da ti je muž školovan čovjek, pokušaj da nabaviš što više islamske literature ili korisnih tekstova koji mu odgovaraju, koji govore o ovoj temi i problemu koji imaš i želiš ga riješiti. Ukoliko bude čitao kad bude imao slobodnog vremena, možda mu Allah srce otvori, a ja sam uvjeren da te Allah neće ostaviti ako se u Njega uzdaš i radiš ono što je do tebe.

Možeš usto i da pribaviti neke videoklipove ili audiopredavanja, pogotovu ako znaš da tvoj muž simpatiše neke daije i želi slušati neke šejhove koji ispravno govore.

Znaj, sestro, da si upravom džihadu, borbi na Božijem putu, zato što se boriš za očuvanje sebe, porodice i djece u lošoj sredini.

Da bi uspjela usaditi ljubav djece prema vjeri, trebaš raditi sljedeće:

Druži se s djecom više vremena tokom dana, govori im o veličini vjere i njenom izučavanju, pričaj im o životu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer duše vole da slušaju priče, budi njima bliska, jer tvoja će bliskost Božijom voljom, utjecati na njih i bit ćeš njima uzor;

okači panel na zid kuće, napiši na njemu neke lijepe vjerske rečenice, u rečenici neka ima ajeta ili hadisa koje ćeš mijenjati vremenom; svi ukućani neka to čitaju, i to će dati rezultata, Allahovom voljom; ovo je indirektni savjet;

čitaj s djecom svakodnevno Kur’an, jer je Kur’an svjetlost i uputa;

trudi se da koristiš islamske izraze, da svoju djecu i muža navikavaš na islamski moral, na dove koje se uče raznim prilikama, prilikom jela, pića, spavanja itd.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info