Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

To što je spomenuto je jedan od tri stava učenjaka po pitanju toga šta je mjerilo nisaba za novac?
Stavovi učenjaka po ovom pitanju su sljedeći:
1- da je nisab za novac nisab za zlato 85 g, tj. danas oko 3000 eura
2- da je nisab za novac nisab za srebro 595 g, tj. danas oko 300 eura
3- da je nisab za novac nisab ono sto je korisnije za siromahe, tj. što je manje vrijednosti, a to je danas srebro.
Pa je šejh Muneddzid izabrao treći stav.
A najblize ispravnom, a Allah zna najbolje, je da je nisab za novac nisab zlata, tj. 85 g, odnosno 3000 eura.
Nema dokaza – hadisa po ovom pitanju.

Ako bi neko rekao: zar da uzimamo tvoj odabir ispravnom mišljenja a na drugoj strani su Vijeće velike uleme u Saudiji i šejh el-Munedžid? Odgovor je:

U islamu nije dokaz sam po sebi stav šejha Munedždžida ni stav Viskorangirane uleme, nego se za njihov stav traži dokaz. A dokaza nema, jer da ga ima naveli bi ga. Pojava papirnog novca i mes'ele vezane za njeg su savremena pitanja.

Vrijednost srebra je od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo opala skoro da nije vrijedan spomena, za razliku od zlata. Sa druge strane, nisab za deve je 5 deva, nisab za ovce 40 ovaca, nelogično je da u šerijatu osoba koja ima 4 deve ne treba dati zekat jer nema nisab, kao i osoba koja ima 39 ovaca ne treba dati zekat jer nema nasab, a te se obe smatraju siromašnim po hanefijama, a onda osoba koja ima 300 eura treba dati zekat i da se tretira bogatom. Znači, da onaj ko ima 4 deve ili 39 ovaca ne treba dati zekat, a osoba koja ima 300 treba dati.
Zadnji stav je najbliži ispravnom zato što ako bi uzeli srebro za nisab onda bi i siromašni davali zekat, a to je kontradiktorno samom davanju zekata jer ga siromašni primaju.
Ve billahi tevfik.

Odgovor sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić (zijad-ljakić.com)

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ehlu sunnet su ashabi i svi oni koji ih slijede na onome na čemu su bili od vjere. Na ovo ukazuju mnogi argumenti Kur'ana i vjerodostojnog sunneta. Zbog toga su skoro sve sekte i vjerske skupine za sebe tvrdile da su one sljedbenice prave istine sa kojom je došao islam, a mnoge su sebe smatrale Ehlu sunnetom i spašenom skupinom.

Šije rafidije za sebe tvrde da su oni spašena skupina, kao što se prenosi od njihovog šejha et-Tusija.

Također, mu'atezile sebe smatraju sljedbenicima istine, spašenom skupinom i Ehli sunnetom i džematom. To je jasno potvrdio njihov prvak i vođe Amr ibn ‘Ubejd.

Naravno, suvišno je dokazivati ništavnost njihovih tvrdnji.

Stav eš'arijske uleme

Navodi ulema eš'arija u svojim knjigama da su oni istinski sljedbenici istine, Ehlu sunnet i džemata, potpomognuta i spašena skupina. Da zastupaju ovu tezu to je logično i za očekivat je. Od eš'arijskih učenjaka koji su ovo jasno naglašavali kroz svoje knjige su:

– Ebu Bekr el-Bakilani (u.403 po Hidžri) u knjizi „El-Insafu“ (str. 108, 144, 161, 162 i 168) pojašnjavajući neka svojstva Uzvišenog na klasično eš'arijski način tvrdi da je to stav Ehlu sunneta i džemata.

– El-Bagdadi (u.429 po Hidžri) u knjizi „El-Ferku bejne el-fireki“ (str. 26, 308) ubraja ulemu Ehlul-kelama od muhaddisa, fakiha i sljedbenika kijasa (hanefija) u Ehlu sunnet i džemat.

– El-Džuvejni (u.478 po Hidžri) u knjizi „Leme'ul-edille“ (str. 75, 92) kaže da će opisati akidetske osnove Ehlu sunneta i džemata, a pojasnio je akidu eš'arija.

Slično tome, Ebu el-Muzaffer el-Isfiraini, El-Gazali, Er-Razi, kao i svi savremni učenjaci eš'arija i maturidija, poput Muhammeda Ramadana el-Butija, Hasana El-Bene, šejha Kardavija, trvde da je akida Ehlu sunneta i džemata ono na čemu su Eš'arije i Maturidije, koji po njima predstavljaju glavni tok islama.

Pa tako, eš'arije od vremena kada su se pojavili (tj. krajem trećeg stoljeća po Hidžri) pa sve do danas za sebe tvrde da su oni Ehlu sunnet, potpomognuta i spašena skupina.

Stav uleme Ehlu sunneta prema eš'arijama i maturidijama, tj. da li su oni Ehlu sunnet?

Nakon istraživanja i analize stavova učenjaka Ehlu sunneta prema eš'arijama, njihovi govori se mogu razvrstati i podijeliti u nekoliko pojašnjenja:

Prvo pojašnjenje – Govori učenjaka koji jasno i direktno kažu da eš'arije nisu od Ehlu sunneta, nego su od Ehlu kelama (islamskih skolastičara) i novotara.

Na ovom stavu su:

– Imam Ehli sunneta Imam Ahmed, on je proglasio bidatorima skupinu kullabija na čijim osnovama je izgrađen mezheb eš'arija. Takođe, Imam Ahmed i Ibn Medini su izjavili da oni koji se bave Ilmu kelamom nisu Ehli sunne, a eš'arije i maturidije su kelamističke skupine. (Menhedžul-eša'ire fil-akide, str. 60)

– Imam Ebu Nasr es-Sidžzi, on je nazvao eš'arije novotarskom sektom štetnijom od mu'atezila. (Er-Reddu ala men enkerel-harf vel-savt, str. 222).

– Imam Muhammed ibn Huvejz Mendad (u. 390 po Hidžri), malikija, od koga prenosti Ibn Abdulberr da je rekao: „Sljedbenici strasti kod Malika i njegovih učenika su Ehlul-kelam. Svaki kelamista je sljedbenik strasti i novotar, svejedno bio eš'arija ili ne, ne prima mu se svjedočenje u islamu nikada, …“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, 2/117).

– Šafijski učenjak Ibn Surejjidž, suvremenik Ebul-hasana El-Eš'arija, on je negirao te'vil (iskrivljeno tumačenje ajeta o sifatima) mu'atezila, eš'arija, džehmija, i ostalih, gdje je izjednačio eš'arije sa ostalim sektama. (Idžtima'ul-džujušil-islamije, str. 62)

– Kaže šafijski učenjak Ebul-hasan el-Kerdži da učenjaci šafijskog mezheba neprestano odbijaju da se pripišu El-Eš'ariju i odriču se njegovog mezheba …. (Et-Tis'inijje, str. 238)

– Hanbelijski učanjak Ibn Kudame u knjizi „El-Munazaretu fil-islam“ (str. 35) kaže da su eš'arije bidatori.

– Šafijski učenjak Ebu Hamid el-Isfiraini nije ubrajao eš'arije u sljedbenike Imama Šafije i odvojio je Usulu fikh Eš'arija od Usulu fikha Imama Šafije. (Derut-te'arudi, 2/96)

– Šejhul-islam Ebu Ismail el-Herevi pisac knjige „Zemmul-kelam“, kaže o njemu Subki da je proklinjao Ebul-hasena el-Eš'arija i da je napustio svog šejha El-Kadija zbog toga što je bio eš'arija. (Tabekatuš-šafi'ijje, 4/272).

– Šejh Albani je nazvao, između ostalih, eš'arije neprijateljima sunneta (Es-Silsiletus-sahiha, 6/285) A neprijatelji sunneta ne mogu biti na akidi Ehli sunne vel džema'a.

– Šejh Muhammed ibn Sali el-‘Usejmin je u komentaru Vasitijske akide jasno rekao da eš'arije, matiridije i njima slični nisu Ehli sunne vel džema'a. (El-‘Akidetul-vasitijje, 2/372)

– Šejhovi Sulejman ibn Sahman i Abdullah ebu Betin. (Hašijetu Levami'i el-envar, 1/73)

Drugo pojašnjenje – Stav da su eš'arije od Ehlu sunneta u onome u čemu su se složili sa Ehlu sunnetom u akidetskim temeljima, a da nisu u onome oko čega su se razišli.

Ovo je stav šejha Bin Baza i Saliha Fevzana. Obojica su u odgovoru na članak Es-Sabinija o sifatima naglasili da eš'arije nisu od Ehlu sunneta u poglavlju svojstava, a jesu u ostalim poglavljima u kojima se ne razilaze. (Tenbihatun hammetun, str. 37-38, El-Bejanu liahtai badil-kutubi, str. 28)

Treće pojašnjenje – Da su eš'arije u globalu najbliži Ehlu sunnetu od svih ostalih sekti, njihovi prvi imami i učenjaci, poput Ibn Kullaba, el-Kalanisija i el-Muhasibija, su bliži Ehlu sunnetu i selefu od potonjih, poput Bakilanija, el-Džuvejnija, Gazalija i Razija, koji su bliže džehmijama i mu'atezilama. Oni se ubrajaju u Ehlu sunnet u općem značenju odnosu na šije rafidije kao što se ubrajaju i ostale sekte, poput mu'atezila, kaderija, murdžija i drugih u sunnetske pravce, a nisu od Ehlu sunneta u specifičnom značenju u smislu potvrđivanja akidetskih uvjerenja kako ih potvrđuje selef ummeta.

Ovo je stav Ibn Tejmije i njegovog učenika Ibnul-Kajjima kojeg su iznosili u mnogim svojim knjigama.

Neki potonji učenjaci, koji se ubrajaju u Ehlu sunnet, iako manje poznati, poput es-Sefarinija, Ahmeda el-Katiba i Ahmeda Subhija, smatraju da se u Ehlu sunnet ubrajaju: sljedbenici hadisa (tj, imam Ahmeda, danas popularno kao selefije), eš'arije i maturidije. Na ovakvo poimanje pripadnika Ehlu sunneta žestoko su odgovorili šejhovi Sulejman ibn Sahman i Abdullah ebu Betin negirajući eš'arijama i maturidijama pripadnost Ehlu sunnetu.

Eš'arije i maturidije se razilaze sa akidom Ehli sunneta u sljedećem:

Prvo: izvori iz kojih se uzima akida.

Drugo: poimanje imana.

Treće: kader.

Četvrto: dokazivanje postojanja Allaha.

Peto: poimanje tevhida.

Šesto: koji je prvi vadžib.

Sedmo: Allahova svojstva.

Osmo: Allahov govor.

Deveto: gdje je Allah i Njegovo viđenje na ahiretu.

Deseto: mudrost stvaranja.

Dvanaesto: podjela akide shodno izvorima iz kojih se uzima akida.

Eš'arije i matiridije su složili sa akidom Ehli sunneta u sljedećem:

Prvo: pitanja gajba vezana za kaburski azab, dešavanja na Sudnjem danu: proživljenje, vaganje dijela, prelazek preko Sirata, šefa'at, Džennet i Džehennem.

Drugo: stav prema počiniocu velikog grijeha.

Treće: stav prema ashabima i redoslijedu pravovjernih halifa, kao i pitanja vezana za halifu.

Četvrto: pitanje kadera, Maturidije su se složile sa stavom Ehli sunneta, a eš'arije nisu.

Rezime

Sva tri pojašnjenja uleme oko poimanja pripadnosti eš'arija i maturidija Ehlu sunnetu se svode na jedno, a to je da sljedbenici akide eš'arija i maturidija nisu pripadnici Ehlu sunneta, tj. nisu sljedbenici akide na kojoj su bili ashabi i oni koji su ih slijedili na Uputi. Oni nisu baštinici glavnog toka islama ma koliko mnogobrojni bili.

Drugim riječima:

Eš'arije i maturidije nisu od Ehlu sunneta, oni su u akidi sljedbenici Ehlu kelama (islamskih skolastičara) i novotari.

Oni su od Ehlu sunneta onoliko koliko su se složili sa Ehlu sunnetom, a nisu u onome oko čega su se razišli. A razilaze se sa Ehlu sunnetom u preko deset akidetskih osnova, a slažu se u tri osnove (maturidije u četiri).

Također, eš'arije i maturidije su u globalu najbliži Ehlu sunnetu od svih ostalih sekti, njihovi prvi imami i učenjaci, poput Ibn Kullaba, el-Kalanisija i el-Muhasibija, su bliži Ehlu sunnetu i selefu od potonjih, poput Bakilanija, el-Džuvejnija, Gazalija i Razija, koji su bliže akidi džehmija i mu'atezila.

Oni se ubrajaju u Ehlu sunnet u općem značenju u odnosu na šije rafidije, kao što se ubrajaju i ostale sekte, poput mu'atezila, kaderija, murdžija i drugih u sunnetske pravce, a nisu od Ehlu sunneta u specifičnom značenju u smislu potvrđivanja akidetskih uvjerenja kako ih potvrđuje selef ummeta.

Ve billahi tevfik.

Odgovor sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić (zijad-ljakić.com)

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Meleke je moguće vidjeti u stvarnom liku ili u liku ljudi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je vidio Džibrila, alejhisselam, u stvarnom liku. Ashabi su ga vidjeli u liku ashaba Dihjeta Kelbija, kao i u drugim ljudskim likovima, poput onog opisa u hadisu Džibrila o temeljima islama, imana i ihsana.

Također, teoretski nije nemoguće da djeca vide meleke. Međutim, da mala djeca vide meleke u nekom stanju, kada se smiju ili slično, za takvo nešto nema potvrde u šerijatskim tekstovima.

Prema tome, da beba kada se smije vidi meleke, za takvo nešto nema hadisa niti je to uvjerenje potvrđeno u šerijatu.

Ve billahi tevfik.

Odgovor sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić (zijad-ljakić.com)

Alejkum selam.

Dr. Halid el-Muslih kaže: „Dozvoljeno je učiti Kur’an i poklanjati sevab od toga učenja nekome od naših umrlih, po ispravnijem od dva mišljenja islamske uleme. Ovog stava su hanefije, hanbelije i neke šafije. Imam Malik i imam Šafija, u njegovom mešhur-mišljenju, kažu: Nije propisano poklanjanje sevaba od učenja Kur’ana. Ispravniji je stav onih koji smatraju da je ovaj postupak dozvoljen, te da umrli imaju koristi od toga, shodno hadisima koji nam ukazuju na to da se umrli okorištavaju od sadake i posta koji se učini za njih, nakon njihove smrti – pa se tome pridodaje i poklanjanje sevaba od svih ostalih dobrih djela, materijalne ili fizičke prirode, uz naznaku da treba znati da je ipak dova najvrijednije nešto što se za umrlog čovjeka može uputiti, shodno hadisu od Ebu Hurejre, r.a., u kojem Allahov Poslanik, ﷺ., kaže: „Kada sin Ademov umre prestaju mu teći sevapi izuzev u tri slučaja: u slučaju ostavljanja trajne sadake-hajrata, iza sebe, ili korisnog znanja, ili dobro odgojenog djeteta koje će mu dovu učiti!“ (Muslim, br.1631.)“

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Od jednog dijela Selefa se bilježi da su govorili da je kod svake hatme Kur’ana prisutan momenat kada se dova prima, pa ako čovjek, nakon hatme Kur’ana, bude dovio za sebe i roditelje svoje, i šejhove svoje, i ostalim vjernicima i vjernicama – to će se smatrati utemeljenim i propisanim postupkom. U navedeno će spadati i učenje dove za njih na noćnom namazu, kao i u drugim momentima kada se Allah, dž.š., odaziva na dovu. Od Poslanika, ﷺ., je sahih putem prenešeno i to da je naredio davanje sadake za umrlog, kao i da se isposte dani koje je umrli bio dužan napostiti. Sadaka za umrlog je jedno od dobrih djela, kao i post za njih, za što nam Sunnet potvrđuje da je u pitanju propisano djelo. Po osnovu navedenih dokaza, kao i ostalih, jedan dio islamske uleme je na stanovištu da je dozvoljeno poklanjati umrlim muslimanima imovinske i tjelesne ibadete, što je mezheb imama Ahmeda, Ebu Hanife, jednog dijela malikija i šafija. Dakle, ako se umrlom čovjeku poklone sevapi od posta ili namaza ili učenja Kur’ana – takvo postupanje je dozvoljeno. Većina malikija i šafija smatraju da je ovakvo postupanje dozvoljeno samo kada su u pitanju imovinski ibadeti.“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.; Džami’ul-Mesa’il, 4/200.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Sevape od imovinskih ibadeta (el-‘ibadat el-malijje) je dozvoljeno poklanjati umrlima bez ikakvog sporenja među islamskom ulemom, ali što se tiče tjelesnih ibadeta (el-‘ibadat el-bedenijje), poput namaza, posta, učenja Kur’ana – među islamskom ulemom postoje dva čuvena stava po ovom pitanju: (1) Nije dozvoljeno umrlima poklanjati sevape od tjelesnih ibadeta – većina malikija i šafija. (2) Dozvoljeno je umrlima poklanjati sevape od tjelesnih ibadeta – hanbelije, hanefije i jedan dio malikija.“ (Pogledaj: Ikametul-Delil ‘ala Ibtalil-Tahlil, 3/357.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., je bio upitan o tome da li umrloj osobi stižu sevapi od učenja Kur’ana, i zikrullaha u vidu tesbiha, tahmida, tehlila i tekbira – ako mu se poklone, ili ne?

Odgovor: Učenje Kur’ana, od strane porodice umrlog, kao i njihov tesbih i tekbir i ostali zikrovi, stižu do mejta, ako mu se poklone, a Allah, dž.š., najbolje zna!“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.)

*****

Ma’akil b. Jesar, r.a., prenosi da je Allahov  Poslanik, ﷺ., rekao: „Učite (suru) „Ja-Sin“, vašim el-mevta (vašim umrlima ili ljudima koji su na samrti)!“ (Da’if. Sunen, Ebu Davud, br.3123.; Sunen, Ibnu Madždže, br.1448.; Musned Ahmed, br.20316.; Sahih Ibnu Hibban, br.3002.; Musned el-Tajalisi, br.973.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.10846.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.6839.; Mustedrek, Hakim, br.2074.; el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.16904.; el-Sunen el-Sugra, Bejheki, br.792.)

Šejh Atijja b. Muhammed Salim, rhm., (umro 1420.h.g.), kaže: „Islamski učenjaci se razilaze povodom značenja riječi el-Mevta, spomenute u ovom hadisu, i na koga se ona odnosi:

-Da li će se sura „Ja-Sin“ učiti nakon smrti čovjeka.

-Da li će se sura „Ja-Sin“ učiti nakon ukopa čovjeka.

-Da li će se sura „Ja-Sin“ učiti prilikom umiranja čovjeka.

Imamo predaja koje idu u korist mišljenju da će se sura „Ja-Sin“ učiti čovjeku koji je na samrti, poput predaje: „Neće čovjek umrijeti a da mu Allah neće olakšati stanje ako se kod njega prouči sura „Ja-Sin“.“ (Ahbar Asbehan, br.657.) Mudrost od ovog postupka leži u tome što učenje Kur’ana čini dušu čilom i vedrom, i olakšava joj smrtne muke, i sigurno će joj lakše biti nego li da joj se ne uči ništa. Dakle riječ el-Mevta se razumijeva u metaforičkom značenju radi olakšavanja smrtnih muka, a što se tiče odlaska mrtvacu ili grobu, pa da se tada uči Kur’an, jedan dio uleme kaže da je imalo Selefa koji su voljeli da im se uči sura „Ja-Sin“, neki su voljeli suru „el-Ra’ad“, dok su treći voljeli suru „el-Bekara“. Sve se ovo bilježi u teoriji i praksi Selefa, stoga se, u najmanju ruku, ne treba zbog ovog pitanja svađati. Ako čovjek iznese svoje mišljenje po ovom pitanju i zadovolji se njime – to nam ne smije biti razlogom za svađu, prepirku i odbojnost! Takvo postupanje nije u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika, ﷺ., kada je u pitanju bejan – pojašnjavanje propisa, i da’avet – pozivanje ljudi Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, ﷺ.“ (Pogledaj: Šerhu Bulugil-Meram, 7/113.)

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Obilježavanje dana sunećenja nije utmeljeno Šerijatom. Hanbelijski autoritet El-Hirki rekao je: “Prvi muslimani nisu imali običaj oraganizirati veselje povodom sunećenja i na njega se ne mora odazvati onaj koga se pozove; prema hadisima, čovjek se mora odazvati samo na svadbeno veselje.” Imam Ahmed zabilježio je predanje u kojem stoji da je Osman b. Ebu el-As, radijallahu anhu, pozvan na veselje povodom sunećenja, pa se nije odazvao. Neko mu je prigovorio zbog toga, a on je rekao: “Niti smo za vrijeme Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, pozivani na veselje povodom sunećenja, a niti smo sami odlazili kući onog ko suneti svoje dijete.” Ibn Kudama, u svom djelu “El-Mugni”, zapisao je sljedeće: “Ne postoji šerijatski tekst koji dokazuje da čovjek postiže nagradu ako na veselje pozove prijatelje povodom sunećenja. Moglo bi se kazati da taj poziv ima status poziva na ono veselje koje čovjek upriliči tek onako, bez posebnog razloga. Ako onaj koji poziva na veselje povodom sunećenja djeteta, ima namjeru time iskazati zahvalnost Gospodaru na blagodati djeteta i ponuditi hranom svoje prijatelje, imat će za to nagradu, ako Bog da.”
Lijepo je i poželjno da se muslimani prilikom Ramazanskog i Kurban-bajrama međusobno darivaju, to je običaj koji se ne kosi s islamom. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Darivajte se međusobno, i voljet ćete se” (El-Buhari, u zbirci “El-Edebul-mufred”. Hadiski stručnjaci Ibn Hadžer i El-Albani prihvatili su ovaj hadis, za razliku od nekih drugih muhadisa koji su ga odbacili). Dakle, navedeni je hadis dovoljan kao dokaz da je međusobno darivanje poželjno, pa je objektivnije da muslimani izmjenjuju poklone povodom Bajrama, tim više jer je Bajram dan veselja, međusobne saosjećajnosti i održavanja rodbinskih i prijateljskih veza. I u tome nije poistovjećivanje s nevjernicima. A Allah najbolje zna, On je pokrovitelj uspjeha.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović