Na osnovu kur’ansko-hadiskih citata i općih pravila šerijata, islamski učenjaci postavili su uvjete ispravnog pokrivanja. Ovi uvjeti podrobno su pojašnjeni u fikhskim knjigama, kao i u zasebnim djelima koja su pisali islamski učenjaci na ovu tematiku. Jedan od uvjeta ispravne šerijatske odjeće jeste da bude široka i da ne ocrtava dijelove tijela (osim u slučaju kada se to ne može izbjeći, kao npr. rukavice). U slučaju uvlačenja mahrame u bundu ili kaput, ostat će cijela glava jasno ocrtana, kao što će i ramena ostati ocrtana i izražena. Stoga je preče i bolje izvući mahramu preko kaputa na ramena, tako je pokrivanje, bez dvojbe, ispravnije i potpunije, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Tačno je da ne postoji razlika u načinu obavljanja namaza muškarca i načinu obavljanja namaza žene.

Hadisi koji govore o načinu obavljanja namaza općenitog su karaktera i kao takvi obuhvataju namaz muškarca i žene. Allahov Poslanik je kazao: “Klanjajte onako kako ste mene vidjeli da klanjam.” (Buhari i Muslim od Malika b. Huvejrisa) Ovaj hadis, kao što se odnosi na muškarce, isto tako se odnosi i na žene.

Ne postoji nijedan vjerodostojan hadis koji potvrđuje postojanje razlike u načinu obavljanja namaza muškarca i namaza žene.

Mnogi učenjaci, među kojima i učenjaci sve četiri pravne škole, spomenuli su da u nekim segmentima namaza postoji razlika između namaza muškarca i namaza žene, ali je to samo njihov trud –idžtihad koji nije zasnovan na vjerodostojnom argumentu.

Da je postojala razlika između namaza muškarca i namaza žene, Allahov Poslanik bi to pojasnio, i to bi do nas bilo preneseno, pošto je namaz ibadet koji se toliko često ponavlja, tako da je nemoguće da je ta razlika postojala i da nije pojašnjena od strane Poslanika i da nije prenesena od njega.

Što se tiče načina sjedenja u namazu, u osnovi, ni tu ne postoji razlika između namaza muškarca i namaza žene.

Onako kako je propisano da sjedi muškarac, tako isto propisano je da sjedi i žena.

Kako oni koji čitaju ovaj odgovor ne bi bili zbunjeni, treba spomenuti da su imami četiri pravne škole smatrali da postoji razlika između namaza muškarca i žene. To je ono ka čemu ih je odveo njihov trud –idžtihad sve u želji da bi ljudima ukazali na istinu.

Preferiranje nekog drugog mišljenja ni u kojem slučaju ne znači da je čovjek pametniji i bolji od imama četiri pravne škole, već znači traganje za istinom, kao i istinsko slijeđenje njihovih smjernica jer je svaki od četiri imama pozivao ljude da slijede njihovo mišljenje sve dok je ono u skladu s dokazima, a kada se ispostavi da je njihov stav u koliziji s dokazima, tada se daje prednost dokazu nad njihovim govorom.

Imam Ibn Hazm– kao i mnogi učenjaci poznati kao istraživači mezheba, ali i mnogi alimi današnjice – smatrao je da ne postoji razlika u pogledu načina obavljanja namaza između muškarca i žene.

Smatram, a Allah najbolje zna, da je stav imama Ibn Hazma prioritetniji i da su dokazi kojima je argumentirao svoj stav jači od dokaza onih koji su smatrali da postoji razlika između muškaraca i žena u načinu obavljanja namaza.

Nepostojanje razlike između namaza muškarca i žene zasniva se na dva velika temelja:

Prvi, općenitosti riječi Allahovog Poslanika: “Klanjajte kao što ste vidjeli da ja klanjam.” Ovaj je hadis općeg karaktera i obuhvata i žene i muškarce u svakom pitanju namaza.

Drugi, nepostojanje validnih dokaza koji ukazuju na razliku namaza muškarca i žene, a poznato je opće pravilo: “Muškarci i žene u osnovi se ne razlikuju u pitanjima vjere osim ako postoji poseban argument koji izuzima jednu od dvije skupine.”

Kako se sjedi u namazu?

Ako je u pitanju namaz s jednim sjedenjem, kao što su sabahski farzi ili sabahski sunneti, ili bilo koji drugi dvorekatni namazi, propisano je da se sjedne na lijevo stopalo koje je položeno na zemlju, a desno stopalo će biti uzdignuto, podvijenih prstiju u pravcu kible.

Što se tiče namaza u kojima imamo dva sjedenja, kao što su podnevski ili ikindijski farzi, klanjač će na prvom sjedenju nakon dva rekata sjediti kako je prethodno pojašnjeno, a na drugom sjedenju će sjediti na način da će lijevu butinu (kuk) spustiti na zemlju, a lijevo će stopalo gurnuti ka desnoj nozi, tako da lijevo stopalo bude na zemlji ispod desne potkoljenice.

Stopalo desne noge može da bude ispravljeno, identično načinu na prvom sjedenju, i to je najčešći vid kako je sjedio Allahov Poslanik na sjedenju u namazima koji su četverorekatni ili trorekatni, oni koji imaju dva sjedenja.

Ponekad bi Allahov Poslanik sjedio tako da bi oba stopala isturio na desnu stranu.

To je onaj način koji kod nas praktikuju žene, kada je u pitanju desno stopalo, s tim što kod nas žene i dalje ostaju da sjede na lijevom stopalu, što je način koji nije zabilježen u sunnetu, barem koliko je meni poznato.

(O načinima sjedenja u namazu detaljnije pogledati knjigu uvaženog šejha Safeta Kuduzovića, “Svojstva Poslanikovog namaza, od abdesta do zikra”)

Napomena: Zadnje sjedenje u namazu je sastavni dio namaza, dok je sam način sjedenja u namazu pohvalna stvar, što znači da bilo kako da sjedne klanjač, njegov bi namaz bio validan, a svakako da je najbolje da sjedne onako kao je sjedio Allahov Poslanik.

(Praktično pokazivanje sjedenja u namazu možete pogledatina ovom linku: http://www.youtube.com/watch?v=Q62qvY1fvjY )

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Zahvala pripada Allahu. Srdžba je jedan od šejtanovih prilaza čovjeku. Zbog srdžbe se dese mnogi grijesi i nesreće koje poznaje samo Allah. Zbog toga se u Šerijatu naširoko spominje ova pokuđena osobina. U sunnetu Poslanika, ﷺ. navode se lijekovi za odstranjivanje ove bolesti i poništavanje njenih tragova. Evo nekih:

1. Tražiti utočište kod Allaha od prokletog šejtana:

Od Sulemana ibn Sarda r.ﷺe prenosi da je rekao: “Sjedio sam s Poslanikom, ﷺ. a dvojica ljudi se počeše prepirati. Lice jednog od njih je pocrvenilo, a vratne žile mu nabrekle. Poslanik, ﷺ. tada reče: ‘Znam riječ koja bi otjerala ono što osjeća (srdžba). Da je rekao: ‘E’uzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi ono što osjeća.'” (Buhari; El-Feth 6/337 i Muslim -2610.)

Poslanik, ﷺ. kaže: “Kad se čovjek naljuti i kaže: ‘E’uzu billah’, njegova ljutnja splasne.” (Sahihul-Džami’ es-sagir, 695.)

2. Šutnja. Poslanik, ﷺ. kaže: “Kada se neko od vas naljuti neka šuti.” (Ahmed 1/329 i prenosi se u Sahihul-Džami 693 i 4027.)

Ova naredba je kazana zato što većinom srditi izlazi van kontrole i normalnih osjećaja, pa izgovori riječi koje predstavljaju nevjerstvo, da nas Allah sačuva, ili može u toj situaciji proklinjati nekoga, raskinuti brak koji uništava porodicu. Također, može izgovoriti psovke i uvrede kojima izaziva neprijateljstvo drugih ljudi. Uopšteno govoreći, šutnja je rješenje za nestanak svega spomenutog.

3. Smirenost. Poslanik, ﷺ. kaže: “Kada se neko od vas razljuti a stoji, neka sjedne. Tako će srdžba od njega otići. A ako ne ode, neka onda legne.”

Prenosilac ovog hadisa je Ebu Zerr, r.a., kome se ovaj događaj upravo i desio. On je bio na svom vrelu i pojio deve, pa su došli neki ljudi i rekli: “Ko će otići do Ebu Zerra?” Neki čovjek odgovori: “Ja ću to učiniti!” Tada je prišao bunaru i srušio ga. Ebu Zerr je očekivao pomoć oko napajanja deva iz izvora, ali se čovjek loše ponio prema njemu uništivši mu bunar. Ebu Zerr je stajao, zatim je sjeo, a potom je i legao. Rečeno mu je: “Ebu Zerre zašto si sjeo a onda legao?” Odgovorio je: “Zato što je Poslanik, ﷺ. ….” a zatim je spomenuo navedeni hadis koji se prenosi u Ahmedovom Musnedu (5/152. Pogledaj Sahihul-džami, 694.)

U drugoj predaji stoji da je Ebu Zerr napajao na izvoru, pa ga je neki čovjek razljutio i on je sjeo… (Fejdul-Kadir; El-Menavi 1/408.)

Od koristi ove poslaničke upute je sprečavanje srditog čovjeka da učini nepromišljene postupke, jer može udariti, nanijeti štetu ili uvredu, pa čak i ubiti kao što ćemo navesti malo kasnije. Može, također, uništiti tuđi imetak. Zbog toga, kada sjedne udaljeniji je od nepromišljene reakcije ili uzrujanosti. A kad legne još je udaljeniji od nepriličnih postupaka i štetnih djela. Učenjak El-Hatabi u Komentaru Ebu Davuda kaže: “Onaj koji stoji je spreman za pokret i nasrtaj, za razliku od onoga koji sjedi u ovom značenju. Onaj koji leži ne može to počiniti. Izgleda da mu je Poslanik, ﷺ. naredio sjedenje i ležanje da u toku stajanja ili sjedenja  ne bi od njega potekla kakva ideja za koju bi se kasnije kajao. Allah najbolje zna. (Sunen Ebu Davuda, sa Me’alimus-sunnen 5/141.)

4. Čuvanje i slijeđenje oporuke Poslanika, ﷺ. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je neki čovjek rekao Poslaniku, ﷺ.: “Posavjetuj me!” Reče: “Ne srdi se!”, i to je ponovio više puta. (Buhari; Fethul-bari 10/456.)

U drugoj predaji stoji da je čovjek rekao: “Pa sam razmislio kad je Poslanik, ﷺ. to rekao i shvatio da srdžba  sadrži svako zlo.” (Ahmed, 5/373.)

5. “Ne srdi se i tebi pripada Džennet!” Vjerodostojan hadis; Sahihul-Džami Ibn Hadžer ga pripisuje Et-Taberaniju. (Pogledaj El-Feth 4/465.)

Ako se sjetiš onoga što je Allah pripremio bogobojaznima koji izbjegavaju povode srdžbe i bore se protiv svojih nefsova, vidjet ćeš da to najviše pomaže gašenju vatre srdžbe. Poslanika, ﷺ. spominje jednu od velikih nagrada:

“Ko srdžbu stiša, a da hoće mogao bi je iskaliti, Allah će njegovo srce ispuniti zadovoljstvom na Sudnjem danu.” (Taberani 12/453; Sahihul-Džami 172.)

Druga velika nagrada se spominje u riječima Poslanika, ﷺ.: “Ko stiša srdžbu, a u mogućnosti je da je provede, Allah će ga pred svim stvorenjima na Sudnjem danu prozvati i dati mu da odabere hurije koje hoće.” (Ebu Davud 4777 i dr. U Sahihul-džami se kaže da je ovaj hadis hasen – dobar.)

6. Poznavati visoki stepen i počast onoga ko se suzdrži u srdžbi.

Poslanik, ﷺ. kaže: “Nije jak onaj ko se dobro hrve, nego je jak onaj ko se suzdrži u srdžbi.” (Ahmed 5/367 i kaže se da je hasen u Sahihul-Džami 3859.)

Poslanik, ﷺ. je iskoristio priliku da ashabima, radijjallahu anhum pojasni ovu stvar. Od Enesa, r.a, se prenosi da je Poslanik, ﷺ. prošao pored ljudi koji su se hrvali, pa je upitao: “Šta je ovo?”, a oni odgovoriše: “Tog i tog čovjeka kada se hrve niko ne može pobijediti.” Poslanik, ﷺ. reče: “Hoćete li da vas uputim na onoga ko je jači od njega – čovjek kojem je drugi učinio nepravdu a on obuzda svoju srdžbu, pa je nadvlada i nadvlada svog šejtana i šejtana onoga ko mu je nepravdu nanio.” (Bezzar. Ibn Hadžer kaže da je lanac dobar; El-Feth 10/519.)

7. Slijediti uputu Poslanika, ﷺ. prilikom srdžbe.

Ovo je odlika Poslanikovog, ﷺ. morala. On je naš uzor i svijetli primjer. Ova odlika je jasna iz mnogobrojnih hadisa. Najpoznatiji je hadis u kojem se od Enesa r.a. prenosi: “Išao sam s Poslanikom, a na sebi je imao nedžranski ogrtač čiji su krajevi bili grubi. Sustigao ga je neki beduin i jako povukao za ogrtač. Pogledao sam u Poslanikovo, ﷺ. rame i vidio kako je ogrtač ostavio trag na njemu. Zatim je beduin rekao: ‘O Muhammede, naredi da mi se da šta od Allahova imetka kod tebe.’ Poslanik, ﷺ. mu se okrenuo i nasmijao, a zatim naredio da mu se da.” (Muttefekun alejhi, Fethul-Bari 10/375.)

Od slijeđenja Poslanika, ﷺ. jeste da svoju srdžbu učinimo isključivo radi Allaha i to kada se naruše Allahove zabrane. Ovo je pohvalna srdžba. Poslanik, ﷺ. se rasrdio kada je čuo za imama koji je rastjerao ljude od namaza dugim učenjem na namazu. Rasrdio se kada je u Aišinoj sobi ugledao zastor sa slikama živih bića koje imaju dušu. Rasrdio se kada mu se obratio Usama, r.a., povodom žene iz Mahzuma koja je krala. Rekao je: “Zar hoćeš da posreduješ u sankciji koju je Allah propisao!?”

Srdio se kad god bi bio upitan o stvarima koje je prezirao. Srdžba Poslanika, ﷺ. je bila radi Allaha i u ime Allaha.

8. Spoznati da je stišavanje srdžbe jedan od znakova po kojima se prepoznaju bogobojazni

Oni koje je Allah pohvalio u Svojoj Knjizi i odlikovao nad njima Svoga Poslanika, ﷺ. kojima je pripremljen Džennet čija je širina Nebesa i Zemlje, imaju sljedeće osobine: “Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Et-Tevbe, 134.)

Uzvišeni spominje lijepo ponašanje, osobine i djela ovih ljudi što je povod da tijela i duše ljudi pohrle za njima.

Od njihovih osobina je: “A kada se rasrde oni praštaju.”

9. Da spomenu Allaha kad im se to spomene

Srdžba je prirodna osobina po kojoj se ljudi prepozaju. Nekada je veoma teško da se čovjek ne rasrdi. Ali kada se iskreni rasrde i budu opomenuti Allahom sjete se Allaha i ne prekoračuju njegove granice. Pogledajmo sljedeći primjer.

Od Ibn Abbasa radijjallahu anhuma se prenosi da je neki čovjek zatražio dozvolu od Omera da uđe, pa mu je Omer, r.a., to dozvolio, te mu čovjek reče: “O sine El-Hattabov, tako mi Allaha ne daješ nam mnogo, a i među nama ne sudiš pravedno!” Omer, r.a., se naljuti tako da ga je je htio udariti. El-Hurr ibn Kajs reče (a on je bio u prisustvu Omera): “Vođo pravovjernih, Allah, dž.š., je rekao Svome Poslaniku, ﷺ.: ‘Ti opraštaj i naređuj dobro, a kloni se neznalica.'”

Omer nije, tako mi Allaha, prekoračio ovaj ajet kada mu ga je (El-Hurr) proučio. Omer se pridržavao granica Allahove Knjige. (Buhari, 4/304.) Ovakav treba biti musliman, a ne poput nečistog munafika, kojega su kada se razljutio obavijestili o hadisu Vjerovjesnika, ﷺ. rekavši: “Zatraži utočište kod Allaha od šejtana.”, a on reče: “Šta ti misliš, da li mi nešto fali, jesam li ja to lud, idi!?” (Buhari, Fethul-Bari 1/465.)Utječemo se Allahu od poniženja.

10. Poznavanje štetnosti srdžbe

One su mnogobrojne. Većina ih je štetna po dušu čovjeka i one koji ga okružuju. Jezik počne izgovarati psovke, uvrede, razvrat, a ruka krene neuračunljivo nanijeti nasilje. Ponekad to odvede i do ubistva. U sljedećoj priči imamo pouku: Od Alkame ibn Vaila se prenosi da je njegov otac pričao: “Sjedio sam s Poslanikom, ﷺ. kada dođe jedan čovjek koji je drugog vodio za konopac. Reče: ‘O Allahov Poslaniče, ovaj je ubio moga brata.’ Poslanik, ﷺ. reče: ‘Jesi li ga ubio?’ Reče: ‘Da, ubio sam ga.’ Reče: ‘Kako si ga ubio?’ Reče: ‘Ja i on smo skupljali lišće (tresli drveće kako bi spalo lišće za prehranu stoke), pa me je on uvrijedio i razljutio tako da sam ga udario sjekirom u glavu i tako ga ubio…” (Muslim u Sahihu, 1307.)

Mogu se desiti i manje posljedice od ove, te može doći do prijeloma (udova) i ranjavanja. Kad onaj na koga se razljutilo pobjegne, ljutiti dođe sebi pa tako možda podere odjeću, udari se po obrazima ili padne i onesvijesti se. Također može razbijati posuđe i uništavati namještaj.

Od najružnih posljedica koje proizilaze iz srdžbe i uzrokuju društvene nedaće, prekidaju familijarne veze i uništavaju porodice, jeste talak – prekid braka. Pitaj većinu onih koji su pustili svoje žene kako su i kad to uradili. Reći će ti: “To je bilo u trenutku srdžbe.”

Rezultat toga je napuštanje djece, kajanje, destrukcija, gorak život. Uzrok svega ovoga jeste srdžba. Da su spomenuli Allaha i došli sebi, utišali zlobu i zatražili utočište kod Allaha od šejtana, ne bi se dogodilo ono što se dogodilo. Ali suprotstavljanje Šerijatu donosi samo propast. Dešavaju se i velike tjelesne posljedice zbog srdžbe, kao što kažu liječnici, kao što su moždani udar, povišen pritisak, ubrzan rad srca, ubrzano disanje, a sve to vodi ka infarktu, šećernoj bolesti i drugim bolestima. Molimo Allaha za spas i zdravlje.

11. Neka srditi razmisli o sebi prilikom srdžbe. Kad bi srditi pogledao u svoju sliku na ogledalu, on bi se sam zamrzio kao i svoj izgled. Kad bi vidio promjenu boje i žestinu drhtanja tijela, promjenu izgleda, crvenilo lica, veličinu očiju i neujednačene pokrete, te da postupa kao luđak protivno svojoj volji, zgrčio bi se od svoga izgleda. Poznato je da je unutrašnja ružnoća veća od vanjske. A kako se šejtan samo obraduje osobi u ovakvom stanju! Utječemo se Allahu od šejtana i prezira.

Dova

To je oružje vjernika kojim stalno traži od svog Gospodara da ga sačuva od zala, mahana i nedoličnog ponašanja. Vjernik će tražiti utočište kod Allaha kako ne bi zapao u kufr ili nepravdu zbog ljutnje. Tri su stvari spasonosne, a od njih je i pravednost u zadovoljstvu i srdžbi. (Sahihul-Džamia, 3039.) Poslanik, ﷺ. bi učio dovu:

“Allahu moj, Tvojim znanjem o gajbu i Tvojom moći nad stvorenjima, poživi me dok znaš da je život dobar za mene, a usmrti me kad znaš da je smrt bolja za mene. Allahu moj, ja Te molim za bojazan od Tebe u samoći i javnosti. Molim Te za riječ iskrenosti u zadovoljstvu i srdžbi. Molim Te za umjerenost u siromaštvu i bogatstvu. Molim Te za blagodat koja neće nestati , za radost očiju koja neće prestati. Molim Te za zadovoljstvo nakon određenja. Molim Te za ugodan život poslije smrti. Molim Te za slast pogleda u Tvoje lice i žudnju za susretom s Tobom. Utječem Ti se od nedaće koja štetu donosi i smutnje koja u zabludu odvodi. Allahu moj, okiti nas nakitom imana i učini nas onima koji upućuju i koji su upućeni. Neka je zahvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Duševni mir, smirenost, radost srca, iščeznuće briga i tuge su cilj i težnja svakog čovjeka sa kojima postiže ugodan život i upotpunjuje radost i zadovoljstvo. Sve to ima svoje vjerske, prirodne i praktične predispozicije. Sve skupa se može naći samo kod vjernika muslimana. Što se tiče drugih, oni, djelomično, mogu zadovoljiti te predispozicije, dok ih, na drugoj strani, mimoilaze mnogi njihovi fragmenti.

Pred tobom je, dragi čitaoče, nekoliko uvjeta za postizanje ovog najvišeg cilja kome teži i stremi svaki pojedinac. Neki od njih ispunjavaju mnoge od njih, te žive ugodnim i lijepim životom, dok drugi doživljavaju neuspjeh i ne uspijevaju ostvariti te uvjete, te žive životom bijednika i nesrećnika, punog muka. Neki se, opet, nalaze tu negdje između ove dvije skupine, shodno tome koliko su imali sreće i koliko im je to pošlo za rukom. Sada ćemo nabrojati neke od tih uvjeta:

1- Vjerovanje (iman) i činjenje dobrih djela.

Ovo je najvažniji uzrok, osnova i temelj. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da poživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97.)

U ovom ajetu je Uzvišeni Allah, dž.š., obećao da će onima koji budu spojili vjerovanje i dobro djelo dati dobar život i lijepu nagradu i na dunjaluku i na ahiretu.

Razlog tome je jasan: Iskreni mu’mini u Allaha, dž.š., vjeruju ispravnim vjerovanjem koje je plodonosno jer  rezultira dobrim djelima koja poboljšavaju aktivnosti srca, lijepo ponašanje, te njihov položaj na dunjaluku i ahiretu. Jedino oni posjeduju temelje na osnovu kojih mogu adekvatno prosuđivati sve uzroke radosti i veselja sa kojima se susreću, kao i uzroke nemira, briga i tuge.

Oni dočekuju radost i sreću sa prihvatanjem, na njima su zahvalni i iskorištavaju ih u onome što će koristiti. Ako je prihvate i iskoriste na ovaj način, ona će im donijeti užitak i težnju za njenim trajanjem i blagostanjem, nadu za nagradom koja je obećana onima koji su zahvalni, odnosno divne stvari koje svojim dobrom i blagodatima nadmašuju ove radosti koje je polučila kao svoje plodove. Na taj način se oni suprotstavljaju neugodnostima, štetnim utjecajima, brigama i tuzi, ako su u prilici i mogućnosti da se odupru, ili barem ublažavaju njihove posljedice, ako su to u stanju. Ako ništa od toga ne mogu ostvariti, onda im na kraju ostaje strpljivost u situacijama gdje se moraju strpiti. Iskoristivši posljedice neugodnosti, oni će steći predispozicije za odbranu, iskustvo, snagu, strpljenje, iščekivanje nagrade i sevapa, odnosno vrlo bitne stvari sa kojima će tih neugodnosti nestati. Na njihovo mjesto dolazi radost, dobra  nada i želja za postizanjem Allahove, dž.š., milosti i Njegove nagrade, kao što je to izrazio i izrekao Allahov Poslanik, ﷺ. u vjerodostojnom hadisu: “Čudan li je primjer vjernika! U svakoj situaciji on dobija – a to ne važi nikom drugom osim vjerniku; ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu, dž.š., što mu donosi korist, a ako ga, pak, pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi, pa mu i to donosi nagradu od Allaha, dž.š.” (Muslim u Sahihu, hadis br. 2999.)

Ovdje je Allahov Poslanik, ﷺ. obavijestio da se vjerniku udvostručava njegov dobitak, dobro i plodovi njegovih djela kroz ono što ga snalazi u životu, bez obzira da li se radi o radosti ili neugodnosti.

2- Dobročinstvo prema stvorenjima, riječju, djelom i činjenjem raznih oblika dobra. Ovo je jedan od razloga zbog kojih se otklanjaju brige, tuga i nemir. Sa njim Allah, dž.š., otklanja brige i tugu i od dobrih ljudi i od griješnika, shodno njihovim učinjenim dobročinstvima. Međutim, vjerniku pripada njen najveći i najpotpuniji  udio. On se odlikuje time što njegovo dobročinstvo proizilazi iz iskrenosti i iščekivanja nagrade i sevapa za učinjeno djelo. Zbog takvog odnosa, Allah, dž.š., mu olakšava činjenje raznih oblika dobrih djela, zbog njegovog stremljenja ka dobru. On, također, otklanja od njega neugodnosti zbog njegove iskrenosti i očekivanja nagrade. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne, Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati.” (En-Nisa, 114.)

U sklopu ove velike nagrade je i otklanjanje briga, tuge, žalosti i sl.

3- Od razloga otklanjanja briga i zabrinutosti koje nastaju iz napetosti živaca i zaokupljenosti srca nekim oblicima sjete i mrzovolje jeste i: Zaokupljenost i bavljenje nekim korisnim poslom ili korisnom naukom. Ove aktivnosti će odvratiti pažnju srca od preokupiranosti stvarima koje mu donose brigu i tugu. Možda će zbog toga potpuno zaboraviti uzročnike koji su ih izazvali, pa će mu se duša razveseliti, a njegova aktivnost će se povećati. Ovaj razlog je, također,  zajednički vjerniku i nevjerniku. Međutim, vjernik se u odnosu na njega odlikuje svojim vjerovanjem, iskrenim nijetom i iščekivanjem nagrade za svoje bavljenje naukom koju stiče ili druge podučava, i za činjenje dobrih djela. Posao ili zanimanje kojim se vjernik bavi trebao bi da bude takav da ga duša voli i žudi za njim. U tom slučaju će biti lakše postići željeni cilj. Allah, dž.š., najbolje zna.

4- U stvari koje otklanjaju brigu i zabrinutost spada i fokusiranje svojih misli na zanimanje i interes za svakodnevne aktivnosti, a prestanak razmišljanja o brizi za budućnost i tugovanja za prošlim vremenom. Zbog ovoga je Allahov Poslanik, ﷺ. tražio utočište kod Allaha, dž.š., od brige i tuge. Od tuge za stvarima koje su prošle i koje nije moguće vratiti, niti popraviti i od brige koja nastaje usljed straha za budućnost. Čovjek tako treba živjeti od danas do sutra (ne smije se puno brinuti), akumulirajući i čuvajući svoj trud i zalaganje za popravljanje tekućeg dana i aktuelnog trenutka. Angažman srca na tom polju rezultira blagovremenim završavanjem poslova, a čovjekova briga i tuga sa njim će nestati. Kada Allahov Poslanik, ﷺ. uči neku dovu ili, pak, upućuje svoj ummet na određenu dovu, on na taj način ukazuje, uz traženje pomoći od Allaha, dž.š., i žudnju za postizanjem Njegove dobrote i milosti, na neophodnost ulaganja truda i napora da bi se ostvarilo i postiglo ono što se traži u dovi. Isto tako, on podstiče na napuštanje i ostavljanje onoga što u dovi traži da se odbaci, pošto je dova združena sa djelom. Čovjek vjernik se trudi samo u onome što će mu koristiti u vjeri i ovozemaljskom životu. On moli svog Gospodara da njegove nakane i stremljenja uspiju, i od Njega traži pomoć u tome, kao što je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Žudi i teži za onim što će ti koristiti, a od Allaha, dž.š., traži pomoć i nemoj biti slabić i nemoćan! Ako te što neprijatno zadesi, nemoj reći: “Da sam uradio drugačije ne bi do ovoga došlo, nego reci: ‘Allah je odredio ono što je htio, i to i uradio.’ Zaista riječi ‘da sam’ otvaraju vrata i posao šejtanu.” (Muslim u Sahihu.)

U ovom hadisu je Allahov Poslanik, ﷺ. spojio naredbu da se teži za korisnim stvarima u svim situacijama, traži pomoć od Allaha, dž.š., neprepušta slabosti, koja je, u stvari, štetna lijenost, i predavanje prošlim stvarima koje su se dogodile i promatranja sudbine i odredbe koju je Allah, dž.š., propisao. Allahov Poslanik, ﷺ. je stvari podijelio u dvije kategorije:

a) Kategorija u koju spadaju stvari koje čovjek može nastojati postići u cjelosti ili djelomično ili ih, pak, odbaciti u potpunosti ili ublažiti njihove posljedice. Kod ovih stvari on ulaže svoj trud i traži pomoć od svog Gospodara.

b) Kategorija u koju spadaju stvari kod kojih čovjek nema udjela i utjecaja. Kod ovih stvari čovjek se treba pokoriti i biti zadovoljan sa odredbom.

Nema nikakve sumnje da je pridržavanje ovog načela i pravila uzrok sreće i razlog za otklanjanje brige i tuge.

5- Jedan od najvećih razloga radosti duše i njene smirenosti je učenje zikra i spominjanje Allaha, dž.š., u što većem obimu. Zikr ima čudesno djelovanje na radost i smirenost duše, kao i na otklanjanje brige i tuge. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “A srca se, doista, kad se Allah pomene smiruju.” (Er-Ra’d, 28.)

Spominjanje Allaha, dž.š, ima veliki utjecaj i djelotvornost u postizanju ovog cilja zbog svoje svojstvenosti i zbog toga što čovjek vjernik očekuje nagradu i sevap za taj zikr.

6- Od razloga koji izazivaju radost i otklanjaju brigu i tugu jeste i nastojanje otklanjanja uzroka koji dovode do brige, a na drugoj strani, postizanje uzroka koji donose radost. To će postići ako zaboravi neprijatnosti koje su mu se dogodile, a koje ne može nadoknaditi, te spoznajom da je svaki angažman misli povodom njih apsurd i gubljenje vremena. On se treba truditi da ne razmišlja o takvim stvarima. Treba se, također, truditi i boriti sa svojim mislima  da se ne brine i ne uznemirava u vezi onoga što ga očekuje u budućnosti i što je na razini pretpostavki i mašte, kao što su siromaštvo, strah i slične neugodnosti koje predočava da mu se mogu dogoditi  u budućnosti. On  je svjestan da su buduće stvari  u domenu nepoznatog i da se ne zna šta će se dogoditi, dobro ili zlo, odnosno, ne zna se da li će ostvariti svoje nade ili će mu se desiti bol. On zna da su one u ruci Moćnog i Mudrog, a da u ruci Njegovih robova nije ništa do nastojanje da se postigne njihovo dobro, a odbace njihove štetne posljedice. Čovjek vjernik je svjestan i zna da će se u slučaju odvraćanja misli od brige za događaje u budućnosti, zatim oslonjanja na svog Gospodara u njenom poboljšavanju, i pouzdavanja i pokoravanja Njemu u svemu tome, njegovo srce smiriti, a njegovo stanje poboljšati, dok će njegova tuga i zabrinutost iščeznuti. Od najkorisnijih stvari za promatranje i odnos prema budućnosti jeste korištenje slijedeće dove koju je učio Allahov Poslanik, ﷺ.: “Gospodaru moj, popravi mi vjeru koja je moja zaštita! Popravi mi dunjaluk na kome traje moj život! Popravi mi ahiret koji je mjesto mog povratka! Život mi učini ispunjenim što većim brojem dobrih djela, a smrt smirajem od svakog zla!” (Muslim u Sahihu, hadis br. 2720.)

(Allāhumme aslih lī dīnil-lezī huve ismetu emrī, ve aslih lī dunjājel-letī fīhā me’āšī, ve aslih lī āhiretil-letī ilejhā me’ādī, ve-dž’alil-hajāte zijādeten lī fī kulli hajrin, vel-mevte rāhaten lī min kulli šerr! )

Tu su, također, riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Moj Gospodaru, molim za Tvoju milost i nemoj me prepustiti samom sebi ni koliko je period treptaja oka! Popravi mi svo moje stanje! Nema boga osim Tebe!” (Ebu Davud u Sunenu sa vjerodostojnim lancem prenosilaca (sa sahih senedom), hadis br. 5090. Albani za njega, u djelu Sahihul-kelimit-tajjibi, kaže da je hasen (dobar), str. 49.)

(Allāhumme rahmeteke erdžū felā tekilnī ilā nefsī tarfete ajnin ve aslih lī š’eni kullehu, lā ilāhe illā Ente!)

Ako bi vjernik bio ustrajan u učenju ove dove koja sadržava ispravnost njegove budućnosti, dunjalučke i ahiretske, sa prisutnim duhom i iskrenim nijetom, uz njegovo nastojanje i zalaganje da čini ono što će to ostvariti i realizirati, Allah, dž.š., će mu obistiniti ono što je u dovi tražio i molio, i za što se trudi. Njegova briga će se tako preobratiti u radost i sreću.

7-Ako se čovjeku dogodi i desi zabrinutost i tuga usljed određenih nevolja, onda je jedan od najkorisnijih metoda njihovog otklanjanja nastojanje čovjeka da ih sam sebi olakša na taj način što će pretpostaviti najgoru moguću soluciju na kojoj se neka stvar može završiti, a zatim se duhovno pripremati za takve pretpostavke. Kada to učini, neka nastoji da ublaži, shodno mogućnostima, ono što se može ublažiti. Sa ovom duhovnom pripremom i sa ovakvim korisnim nastojanjem otkloniće svoje brige i tugu. Njihovo mjesto će zauzeti nastojanje postizanja koristi i otklanjanje štetnosti koje čovjek sa malo truda može ostvariti. Ako ga tako snađu i obuzmu uzroci straha, slabosti ili siromaštva, neka ih primi i prihvati sa smirenošću i duhovnom spremnošću za hvatanje u koštac sa njima, čak i sa njihovim najekstremnijim primjerima. Duhovno pripremanje za podnošenje neugodnosti  prikazuje ih lahkim i tupi njihovu oštricu, posebno ako se, shodno mogućnostima, zauzme da im se suprotstavi i odupre. Tako će se, što se njega tiče, spojiti duhovna priprema sa korisnim nastojanjem koje odvraća pažnju od zanimanja i brige za nevolje. On treba da se bori protiv svog nefsa kako bi obnovio snagu za suprotstavljanje protiv nedaća, uz oslanjanje na Allaha, dž.š., u svemu tome i iskreno pouzdanje u Njega. Nema sumnje da ove stvari imaju veliku zaslugu u postizanju radosti i veselja, uz čovjekovo nadanje i iščekivanje nagrade na ovom i budućem životu. Ovakva iskustva su  viđena i provjerena, a broj slučajeva onih koji su to iskusili je veoma velik.

8- Slijedeći razlog je snaga duha, neuznemiravanje srca i njegova nepodložnost  utjecaju iluzija i mašte koje uzrokuju pokvarene i loše misli. Čim se čovjek preda i prepusti mašti, duša mu postaje podložna utjecaju okolnosti i faktora koji djeluju na njega, kao što su strah od bolesti, nastup srdžbe i nastanak zbrke i pometnje izazvane bolnim povodima, kao i pribojavanje od dešavanja neprijatnih i gubitka voljenih stvari. U slučaju da se preda nabrojanim stvarima, one će ga baciti u brige, tugu, duševne i tjelesne bolesti, a na kraju će doživjeti živčani slom koji ima veoma negativne i štetne posljedice, u što su se mnogi ljudi osvjedočili. Kada  god se srce osloni na Allaha, dž.š., iskrenim tevekulom, ne predajući se mašti i ne dozvoljavajući da fantazije ovladaju njime, postići će pouzdanje u Allaha, dž.š., i žudjeće da postigne što više od Njegove dobrote. Na taj način će iščeznuti briga i tuga, riješiće se, također, mnogih duševnih i tjelesnih bolesti, a srce će postići takvu snagu, zadovoljstvo i  radost, da se to riječima ne može izraziti. Koliko je samo bolnica ispunjeno ljudima bolesnim od pokvarenih  iluzija i fantazija? Koliko su samo ove stvari utjecale na srca i duše mnogih jakih ličnosti, a da o slabim i ne govorimo? Koliko su samo doveli do šizofrenije  i ludila?

Moraš znati da tvoj život slijedi tvoje misli i razmišljanja i da je sa njima povezan. Ako se misli budu kretale u domenu onoga što će ti donijeti korist u vjeri ili u nekoj ovodunjalučkoj stvari, onda je tvoj život sretan. Ako tako ne bude, onda će situacija biti suprotna ovom stanju.

Sačuvan će biti samo onaj koga Allah, dž.š., sačuva i uputi na borbu protiv svog nefsa kako bi postigao predispozicije za ojačavanje srca i otklanjanje njegove zabrinutosti. Allah, dž.š., kaže: “Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dostatan.” (Et-Talak, 3.)

Tj. dosta mu je u svemu onome što ga se tiče u domenu vjere i ovodunjalučkih stvari. Onaj ko se uzda i osloni  na Allaha, dž.š., imaće jaku volju tako da iluzije neće imati utjecaja na njega, a događaji ga neće moći uznemiriti, pošto zna da je to znak duševne slabosti i jedan vid nemoći i straha koji nema stvarne osnove. On je svjestan, pored toga, da je Uzvišeni Allah, dž.š., zajamčio svima onima koji se uzdaju i oslonjaju na Njega da im je On u potpunosti dovoljan, pa se oslanjaju na Njega i nalaze smiraja u Njegovom obećanju. Na taj način prestaje njihova tuga i zabrinutost, teškoća im se mijenja olakšanjem, tugu radošću, a strah sigurnošću. Molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., za oprost grijeha. Tražimo od Njega da nam ukaže Svoju milost darujući nam snagu srca i njegovu čvrstinu, zatim potpuno oslanjanje na Njega za koje je zajamčio, onima koji ga budu praktikovali, svako dobro i otklanjanje svake neprijatnosti i nesreće. On treba, također, kada ga pogodi neka neprijatnost ili se bude plašio da mu se može dogoditi, da napravi usporedbu između ostalih blagodati u kojima uživa, a vezane su za njegovu vjeru i svakodnevni život, i između neprijatnosti što su ga zadesile. Kod te usporedbe postaće mu kristalno jasno koliko samo blagodati uživa i koliko su, na drugoj strani, minorne i slabe neprijatnosti koje su ga zadesile. (El-Vesa’ilul-mufideti lil-hajatis-se’ideti od Šejha Abdu-r-Rahmana ibn Sa’dija, rahimehullah.)

Ibn el-Kajjim je ukratko spomenuo petnaest stvari koje otklanjaju brigu i tugu, a te stvari su:
1. Et-tevhidu er-rububijje;
2. Et-tevhidu el-uluhijje;
3. Tevhidul-esma ves-sifat;
4. Uvjerenje da Gospodar, dž.š., nikada neće nanijeti nepravdu Svome robu, ili neku štetu ako to on prethodno nije zaslužio;
5. Da čovjek prizna da je on taj koji čini nepravdu;
6. Da se Gospodaru približavamo i umiljavamo na Njemu najdraži način, a to je posredstvom Njegovih lijepih imena i sifata. Najsadržanija Allahova imena su: el-Hajj (Živi) i el-Kajjum (Saoopstojeći Održavatelj);
7. Traženje pomoći samo od Njega;
8. Čovjekovo potvrđivanje da se uzda i nada samo Allahu;
9. Istinsko oslanjanje na Allaha, predavanje Njemu i čovjekovo očitovanje da je u Allahovoj vlasti, da je njegova kika u Allahovoj Ruci, i da On upravlja njime onako kako želi. Da bude siguran da će Allah prosuditi o njegovoj prošlosti, i da će ta presuda biti pravedna;
10. Da svoje srce napaja Kur’anom, da u njemu nađe utjehu pri svakoj nesreći, da u njemu nađe lijek protiv svega što mu stvara tjeskobu. Znači, da mu Kur’an bude otkrovenje i spas od njegove tuge i lijek od svake brige i jada;
11. Traženje oprosta;
12. Činjenje pokajanja;
13. Trud i borba na Allahovom putu;
14. Namaz;
15. Da bude svjestan da je svaka snaga i moć kod Allaha;

Molimo Allaha da nas izbavi iz svake brige, da nam da izlaz iz svake nedaće i da otkloni od nas sve što nas muči. Doista On sve čuje i uslišava molbe. On je Živi i Vječni.

Opširnije na ovu temu, pogledaj djelo Iladžul-humum, koja se nalazi na našem sajtu, pod linkom “knjige”.

Ipak, Allah najbolje zna, i neka je Allahov blagoslov na našeg vjerovjesnika, Muhammeda, ﷺ.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Allah, s.v.t., kaže: ”Allah nikoga nije opteretio iznad njegovih mogućnosti.” (El-Bekare, 286). Imam Buhari bilježi hadis od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao: ”Neće se niko naprezati sa vjerom, a da ga ona neće savladati.” (Buharija, En-Nesai i Ibn Madže)

Napretkom načina čovjekovog življenja i mijenjanja običaja, stambenih prostora i sredine, čovjek je doveden u situaciju upravo ovakvu kakva je opisana u pitanju. Međutim, treba napomenuti da je osnova kod ovakvih stvari opća dopuštenost, što znači da čovjek neće biti pitan za ono na šta nije mogao utjecati. Sa druge strane se pojavljuju poteškoće koje ponekada ljude odvedu iz jedne krajnosti u drugu krajnost, te zbog toga im, da nas Allah sačuva, dosadi vjera ili vjerske obaveze te je napuste ili se odmetnu od nje. Tako da onaj ko živi u kući ima mogućnosti da odvoji mjesto abdesta od WC-a, radi učenja bismille prije abdesta ili radi vode koju ne želi da spoji sa kanalizacionim vodama, onda je to njemu slobodno prepuštena stvar. Ali ako ipak ne može, onda, kao što sam spomenuo na početku odgovora, neće čovjek odgovarati za ono što ne može promijeniti, posebno kada je riječ o životu u zajedničkim ili kolektivnim tipovima kuća ili zgrada.

Allah, s.v.t., kaže: ”Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža.” (El-Bekare, 185)
U svakom pogledu čovjek ne treba da se opterećava ovakvim ili sličnim pitanjima jer cilj vjere je da se čovjeku olakša, posebno kada je riječ o situacijama u kojima nema drugog izlaza.
Allah najbolje zna.

Odgovorio: Harmin Suljić, prof