Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.).

Malik b. El-Huvejris el-Lejsi, rhm., prenosi da je gledao Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako klanja i da je primijetio da Poslanik, s.a.v.s., kada bi se našao na neparnom rekatu namaza, ne bi ustao (na drugi rekat) dok prethodno ne bi sjeo. (Buhari, br. 823, Ebu Davud, br. 844, Tirmizi, br. 287, Nesai, br. 1152, Ibn Huzejma, br. 686, Ibn Hibban, br. 1934)

Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, rhm., kaže: “Islamski učenjaci razilaze se u pogledu toga da li je kratko sjedenje poslije neparnih rekata mustehabb – pohvalno činiti ili ne, pa jedni smatraju da je:

mustehabb, poput Hammada b. Zejda i Šafije, u jednom od njegova dva stava, Ahmeda u jednoj predaji koju bilježi. Hallal kaže: ‘To je bio zadnji stav koji je zastupao’, i Hallal je odabrao ovo mišljenje, kao i njegov prijatelj Ebu Bekr b. Džafer;
nije mustehabb – mišljenje većine učenjaka, a mustehabb je odmah poslije druge sedžde ustati na sljedeći rekat. Ovo prenosi imam Ahmed od Omera, Alije, Ibn Mesuda, a Ibn Munzir prenosi ovaj stav od Ibn Abbasa, r.a., gdje navodi sened od Numana b. Ajjaša koji kaže: “Sreo sam dosta ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji, kada bi podigli glavu sa druge sedžde, prvoga ili trećega rekata, odmah bi ustali na sljedeći rekat i ne bi sjedili…” Ovaj stav zastupali su Ubade b. Nesi, Ebu Zunad, Nehai, Sevri, Ebu Hanifa, Šafija u jednom od dva stava, Ahmed u mešhur (općepriširenom) mišljenju njegovog mezheba, shodno većini imama hanbelijskog mezheba.” (Vidjeti: Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari, 2/437, br. 172)
Naši učenjaci i učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je kratko sjedenje nakon neparnih rekata mustehabb starijim, slabim i gojaznijim osobama, jer im je teško sa koljena ustajati na sljedeći rekat a da prethodno ne sjednu. Ebu Ishak el-Mervezi tumači da se dva stava imama Šafije razlikuju shodno stanju klanjača, a ne shodno dokazima, i hadis Malika b. El-Huvejrisa tumače na taj način, navodeći da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad sjedio između rekata nakon što je ostario i tjelesno otežao – a delegacije Arapa dolazile su Poslaniku, s.a.v.s., pred kraj njegovog života, što potvrđuje i praksa starijih ashaba koji su bili prisno uz Poslanika, s.a.v.s. – to sjedenje nisu praktikovali u svojim namazima, što nas upućuje na to da su oni znali da nikako nije u pitanju sunnet namaza.

Harb el-Kermani prenosi od Ishaka b. Rahivejha dva rivajeta:

Sjedenje radi odmora mustehabb je svakome.
Sjedenje radi odmora nije mustehabb osim osobi koja nije u stanju direktno s nogu ustati na sljedeći rekat. Ovo je također i predaja Ibn Mensura od Ishaka.
U svakom slučaju, oni koji smatraju da ovo sjedenje nije mustehabb – kažu: da je ipak u pitanju dozvoljeni postupak, koji se može praktikovati u namazu iz potrebe, poput odmaranja u namazu zbog muke i bolesti, ili radi čuvanja od neke štete, i slični postupci koji nisu sunnet – propisani, ali jesu mubah –dozvoljeni.“ (Pogledati: Fethul-Bari, 5/144, br. 832)

Kadi Ijad, rhm., kaže: “Oni koji smatraju da sjedenje nije mustehab, hadis Ibn Huvejrisa tumače na taj način da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojom praksom pokazao da je takav postupak dozvoljen u namazu.” (Pogledati: Ikmalul-Mu‘ulim fi Šerhi Sahihi Muslim, 2/256)

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji smatra da je kratko sjedenje između rekata mustehabb – pohvalno, u svakom slučaju, te da nespominjanje ovog propisa u drugim hadisima ne znači da on nije mustehabb – poželjan i pohvaljen, već nam može samo ukazati na to da taj propis nije obavezan, što temeljimo na sljedećem:

Poslanikova, s.a.v.s., praksa ukazuje nam na nešto da je propisano, te da se u tome treba slijediti.
Ovaj propis ima potporu u hadisu Ebu Humejda el-Saidijja, koji prenose Ahmed, Ebu Davud, br.730–964., Ibn Madža, 2/171, Ibn Huzejma, br. 677, Darimi, br. 1356, sa dobrim senedom, u kojem se nalazi njegov opis namaza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pred desetericom ashaba, koji su mu oni bespogovorno potvrdili. (Pogledati: Fetava el-islamijjeh, 1/268) A Allah, dž.š., najbolje zna!

Pogledati: http://www.islam-qa.com/ar/ref/21985

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Aiša, r.a., kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., mrzio je vidjeti ženu koja na rukama nije imala kanu.” (Bejheki, Sunenul-kubra, br. 15227)

Imam El-Munavi, rhm., kaže: “Ovaj je hadis dokaz za to da je ženi dozvoljeno da koristi kanu na svojim rukama i nogama, a učenjaci šafijskog mezheba dodaju da je to dozvoljeno pod uvjetom da nije u pitanju crna boja, koja je zabranjena i muškarcima i ženama, izuzev u džihadu. Muškarcu je zabranjeno da koristi kanu na rukama i nogama, kako to prenosi Adžli, a ovo njegovo mišljenje zastupao je i Nevevi, rhm., ali kod imama Rafiija nalazimo da je muškarcima također halal i dozvoljeno da koriste kanu. Udatoj ženi sunnet je koristiti kanu, uopćeno (pred mužem i mahremima, naravno), a neudatoj je ženi mekruh – pokuđeno, da koristi kanu izuzev pred svojim mahremima.” (Vidjeti: Munavi, Fejdul-kadir, br. 7157)

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Osobe koje nisu u stanju postiti ramazan i nema nade da će u budućnosti biti u stanju napostiti propušteni post, poput starih osoba i hroničnih bolesnika od kojih se ne očekuje ozdravljenje, dužni su za svaki dan propuštenog posta nahraniti po jednog siromaha. Na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – iskup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.” (Prijevod značenja El-Bekare, 183-184) U komentaru riječi: “onima koji ga jedva podnose”, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “To je stari čovjek i stara žena, koji nisu u stanju postiti, za svaki dan posta nahranit će po jednog siromaha.” (Buharija, br. 4505) Bolesnik čija je bolest takve prirode da se ne očekuje poboljšanje i mogućnost da posti je poput starca u pogledu nemogućnosti napaštanja pa će stoga, također za svaki dan propuštenog posta, nahraniti po jednog siromaha. (El-Mugni, 3/82)
Siromah kojem se daje fidja ne mora biti punoljetan. Ispravno je dati fidju djetetu koje je prestalo dojiti i jede hranu, i po tom pitanju nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze po pitanju validnosti udjeljivanja fidje dojenčetu. Većina učenjaka, od kojih su Ebu Hanife, Šafija i Ahmed, smatraju to dozvoljenim, jer i dojenče je siromah i obuhvata ga uopćeno značenje kur’anskog ajeta “…otkup je da jednog siromaha nahrane”. Riječi imama Malika ukazuju da se fidja ne daje dojenčetu, nego se može dati samo djetetu nakon dojenja. Ovo mišljenje podržao je Ibn Kudame (El-Mugni, 11/251).
Prema tome, članovi porodice koje siromah hrani, osim dojenčadi, su, po jednoglasnom mišljenju, siromasi kojima je ispravno dati fidju, a kod većine učenjaka tu se mogu računati i dojenčad. Kada se sadaka udijeli siromahu koji je glava porodice, ukoliko članovi njegove porodice sami nisu bogati, niti se neko drugi osim tog siromaha o njima brine, svi oni ulaze u broj nahranjenih siromaha, kao što se siromahu daje od zekata onoliko koliko je potrebno, ne samo njemu, nego i njegovoj porodici.
Fidja se može udijeliti na takav način da se pripremi hrana i pozovu siromašni. Imam Buharija u svojoj hadiskoj zbirci, o starcu koji nije u stanju postiti, kaže: “Enes, radijallahu anhu, kada je ostario, jednu ili dvije godine, za svaki dan posta hranio je siromahe kruhom i mesom.” (6/30)
Drugi način udjeljivanja fidje jeste da se na ime svakog dana udijeli pola sa’a žitarice koja se pretežno koristi u dotičnoj sredini. Kod nas je to pšenično brašno, a pola sa’a je približno kilogram i po brašna. Uz to, lijepo je dodati i ono što upotpunjuje hranu, poput mesa, ali nije obavezno.
Šejh Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o starici koja nije u stanju postiti, pa je odgovorio: “Dužna je, za svaki dan, dati pola sa’a prevladavajuće hrane u svom mjestu, poput datula, riže i sl., a to iznosi približno kilogram i po. Takvu su fetvu dali mnogi ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od kojih je Ibn Abbas, radijallahu anhum. Ako je siromašna i nije u stanju udijeliti fidju, ta obaveza spada s nje i nije ništa dužna. Ovaj iskup (fidja) može se dati jednom ili više siromaha, na početku, sredini ili na kraju ramazana.” (Zbirka fetvi Ibn Baz, 15/203)
Da li se fidja za propušteni post može dati u novcu umjesto u hrani, pitanje je po kojem islamski učenjaci imaju dva oprečna mišljenja: malikije, šafije i hanbelije su stanovišta da nije dozvoljeno dati vrijednost u novcu nego se fidja daje u hrani. (El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije, 23/344) Argument ovog mišljenja je spomenuti kur’anski ajet koji akcentira udjeljivanje hrane. Rekao je Uzvišeni: “Onima koji ga jedva podnose – iskup je da jednog siromaha nahrane.” (El-Bekare, 184) Ashabi su također prakticirali udjeljivanje hrane i nije poznato da je neko od njih davao fidju u novcu, iako je novac i tada postojao.
Hanefije su stanovišta da se fidja, kao i sadekatul-fitr, mogu udijeliti u novcu, jer je u tome olakšanje davaocu kao i samom siromahu koji će kupiti ono što mu je potrebno, međutim, neki hanefijski učenjaci naglašavaju da je fidju i sadekatul-fitr sigurnije dati u hrani. Hanefijski učenjak El-Movsili kaže: “Sigurnije je dati pšenicu, kako bi se izišlo iz kruga razilaženja.” (El-Ihtijar, 1/131)
Mišljenje većine učenjaka da se kao fidja udjeljuje hrana je preferirajuće, jer je bliže značenju kur’anskog teksta, naročito ako u davanju hrane nema teškoće i ne postoji potreba za davanjem fidje u novčanoj vrijednosti, kao što je transport u daleko mjesto kada u blizini nema siromašnih. Međutim, nema smetnje da se na ime fidje da novac osobi ili organizaciji koja će kupiti hranu i udijeliti je potrebnima. Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.
Bismilla se, u namazu, uči nakon početnog tekbira, dove i isti’aze (euzubillahi), odnosno na početku učenja Fatihe. Ne smeta da se bismilla prouči prije početnog tekbira ne smatrajući to sunnetom, međutim, ne treba to redovno činiti, jer u predajama u kojima ashabi, Allah bio zadovoljan njima, opisuju namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne spominje se da je Poslanik prije početnog tekbira učio bismillu.
Što se tiče abdesta, gusula i tejemmuma, propisano je na početku svakog od ovih ibadeta proučiti bismillu. To je mišljenje velike većine islamskih pravnika i to mišljenje zastupaju četiri poznata mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. (Pogledati: Hašijetu Ibn Abidin, 1/127, Eš-Šerhul-kebir, Ed-Dirdir, 1/103, El-Medžmu, En-Nevevi, 1/342, i Er-Revdul-murbi, El-Behuti, 1/157)
Kao dokaz propisanosti učenja bismille na početku abdesta navode se brojni hadisi, međutim, ti hadisi su slabi u svom lancu prenosilaca. Jedan od takvih hadisa jeste predaja u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onaj ko nema abdesta, a abdesta nema onaj ko pri njemu ne spomene Allahovo ime.” (Ahmed, br. 9408, Ebu Davud, br. 102, Ibn Madže, br. 399) Imam Tirmizi bilježi zadnji dio ovog hadisa i kaže: “U ovom poglavlju postoji još predaje od Aiše, Ebu Seida, Ebu Hurejre, Sehla ibn Sa’da i Enesa, a imam Ahmed ibn Hanbel kaže: ‘U ovom poglavlju nije mi poznat niti jedan hadis sa dobrim senedom.”‘ (Džamiut-Tirmizi, br. 25, 1/37) Hadiski eksperti su zaključili da su slabe sve predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje potvrđuju učenje bismille pri abdestu, međutim, mnoštvo tih predaja ukazuje da taj postupak ima svoje utemeljenje u sunnetu. Rekao je Ibnus-Salah: “Ovaj hadis je prenesen mnoštvom puteva, u svakom od njih ima slabost, ali se hadis ne odbacuje, jer spajanjem svih tih puteva hadis se može opisati dobrim.” (El-Bedrul-munir, Ibnul-Mulekan, 2/90)
Dio učenjaka, poput Nesaija, Ibn Mende, Ibn Huzejme, Darekutnija i Bejhekija (pogledati: El-Bedrul-munir, Ibnul-Mulekan, 2/90), za dokaz uzimaju drugu poredaju koja je vjerodostojna, ali nije tako izravna i jasna, a to je predaja od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Skupina ashaba tražila je vodu za abdest, ali je ne nađoše, te Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: ‘Ima li neko od vas nešto vode?’ Tada Poslanik stavi svoju ruku u posudu i reče: ‘Abdestite, u ime Allaha (bismillah)!'” Enes dalje govori: “Gledao sam kako voda izlazi između njegovih prstiju sve dok se posljednji od njih nije abdestio.” “Koliko ih je bilo?”, upitaše Enesa, a on reče: “Oko sedamdeset.” Kaže Bejheki: ”Ovo je najvjerodostojnija predaja o bismilli pri abdestu.” (Es-Sunenul-Kubra, br. 194, a hadis bilježi Nesai, br. 78, Ebu Jala, br. 3036, i Ibn Huzejme, br. 144)
O učenju bismille prije uzimanja gusula od džunupluka (stanja nakon spolnog odnosa), imam Nevevi, rahimehullah, kaže: “Kada čovjek hoće uzeti gusul od džunupluka, spomenut će Allahovo ime tako što će izgovoriti: ‘Bismillah’, a dozvoljeno je da doda i ‘Er-Rahmanir-Rahim’, međutim, izgovorom tih riječi ne namjerava učenje Kur’ana.” (El-Medžmu, 2/181) Time imam Nevevi želi naglasiti da se izgovoranjem bismille na početku gusula ne namjerava učenje Kur’ana, jer je u tom stanju zabranjeno učiti Allahov govor, nego se bismilla izgovara kao zikr i spominjanje Allaha, ne kao kur’anski ajet.
Rezimirajući prethodno, možemo zaključiti da proučiti bismillu prije stupanja u namaz nije zabranjeno, međutim, to nije bila praksa Božijeg Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, i stoga to ne treba redovno činiti, a učenje bismille na početku abdesta, tejemmuma i gusula je propisano.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Postoje dvije vrste munafika (licemjera):
● Prva vrsta su oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a u vanjštini ispoljavaju vjeru.
● Druga vrsta su oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka.
Primjer prve vrste su munafici u vremenu Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, koji su nakon što je Allah vjernicima podario pobjedu na Bedru, osjetivši da će islam napredovati, izjavili svoju pripadnost islamu, iako su u srcima skrivali nevjerstvo. Nakon pojave prvih munafika među muslimanima Uzvišeni Allah objavljuje ajete kojima upozorava na nifak i otkriva vjernicima osobine licemjera: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (Prijevod značenja El-Bekara, 8-10) Kada je vođa munafika Abdullah ibn Ubejj obolio, njegov sin, koji je bio čestit ashab, zamolio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da moli Allaha da oprosti njegovom ocu, nakon čega Allah objavljuje: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 80) Ovakvoj vrsti munafika Svemogući Allah prijeti velikom kaznom: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (Prijevod značenja En-Nisa, 145) Oni su kod Allaha nevjernici, a ibadeti koje čine, poput namaza, posta, zekata i sl., neće im biti primljeni. Rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Prijevod značenja El-Furkan, 23)
Druga vrsta munafika, oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, dijeli se na dvije skupine:
Prva skupina su oni koji izvršavaju ibadete iz pritvornosti, poput onog ko obavlja namaz ili daje zekat kako bi bio viđen. Takav postupak je vrsta širka, jer vjernici pristupaju ibadetu isključivo u Allahovo ime, kao što im je to Allah izričito naredio: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (Prijevod značenja El-Bejjine, 5)
Govoreći o propisu ibadeta kada se s njim pomiješa pritvornost, učenjaci navode tri stanja:
Prvo: Da sam povod ibadeta bude pritvornost, poput onoga ko pristupi namazu samo kako bi bio viđen te obavlja namaz bez želje za Allahovom nagradom. Takvo djelo je širk, a takav ibadet je ništavan.
Drugo: Da povod ibadeta bude iskrenost i želja za Allahovom nagradom, ali se za vrijeme ibadeta pojavi pritvornost. Nakon što se pojavi želja za pritvornošću, ako se taj osjećaj suzbija i nastoji odagnati, neće utjecati na ibadet, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah je oprostio mom ummetu ono što sami sa svojim dušama razgovaraju, sve dok po tome ne budu radili ili govorili.” (Buharija, br. 5269, i Muslim, br. 127) Ukoliko se, pak, prepusti pritvornosti i ne nastoji se odagnati želja za njom, ibadet biva pokvaren i odbačen. Poput čovjeka koji stane na namaz želeći Allahovo lice, te za vrijeme namaza kod njega se pojavi želja za pritvornošću, jer je osjetio da ga neko promatra, ako suzbije taj osjećaj i obnovi svoj nijjet i želju za Allahovim licem, taj trenutni osjećaj neće utjecati na njegov namaz, a ako se prepusti tom osjećaju i ostatak namaza obavi iz pritvornosti, namaz je pokvaren i odbačen.
Treće: Da se želja za pritvornošću pojavi nakon obavljenog ibadeta. Taj osjećaj neće utjecati na ibadet i neće ga pokvariti, osim ako bi se iz njega izrodilo uznemiravanje drugih, poput prigovaranja na udijeljenu milostinju. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.” (Prijevod značenja El-Bekare, 264) Ovim ajetom Uzvišeni Allah upozorava da se dobro djelo, nakon što je učinjeno iskreno u Allahovo ime, kvari prigovaranjem, što znači da takav postupak utječe na ranije učinjeno djelo.
Korisno je još naglasiti da radost koja se osjeća čineći ibadet nije pritvornost, naprotiv, to je znak vjere i imana. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Koga raduje njegovo dobro djelo, a brine ga njegovo loše djelo, to je vjernik!” (Bilježi Ahmed, br. 114, i Tirmizi, br. 2165, hadis je sahih.) O radosti koju vjernik osjeti kada bude pohvaljen zbog dobrog djela, kazao je: “To je ovosvjetska radost vjerniku.” (Muslim, br. 2642)
Drugu skupinu onih koji nisu nevjernici u svojim srcima ali čine djela munafika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je riječima: “Kod koga se nađu četiri osobine, to je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od tih osobina, imat će pri sebi osobinu nifaka sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada sklopi ugovor – prekrši ga, a kada se raspravlja – prelazi granice.” (Buharija, br. 34, i Muslim, br. 58) U drugoj predaji kazano je: “Kada obeća – ne ispuni obećanje.” (Buharija, br. 2459) Ovakva djela, iako su nazvana nifakom, nisu poput velikog nifaka, odnosno skrivanja nevjerstva uz ispoljavanje islama, i ne poništavaju djela, nego spadaju u kategoriju grijeha, za koje će se račun polagati kod Gospodara svjetova.
Ukratko rečeno, veliki nifak, tj. nevjerstvo u srcu uz ispoljavanje islama je nevjerstvo i poništava sva djela. Djelo koje se, u osnovi, čini iz pritvornosti je ništavno i to je vid širka. Ako se pritvornost pojavi nakon što se iskreno pristupi ibadetu, poništit će djelo ako joj se prepusti, a ako se suzbija i odbacuje, neće utjecati na ispravnost djela. Neispunjavanje obećanja, lažan govor i sl. su osobine munafika. Vjernik kod kojeg se nađu takva svojstva, ima pri sebi osobine munafika i tretira se grješnikom.
Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić