U pravu ste, ovo pitanje zbuni mnoge ljude, pa na njega sebi pokušavaju odgovoriti te se zapletu u nerazmrsiva pitanja i dileme. Svevišnji Allah počastio je čovječanstvo dini-islamom, u kojem je sve jednostavno, lahko i, nama možda najvažnije, sukladno zdravom razumu i neiskvarenoj prirodi. Pa, neka je dragom Allahu velika i vječna hvala zbog toga.

Pedeset hiljada godina prije nego što će stvoriti nebesa i Zemlju, Allah, džellešanuhu, odredio je sve šta će se dogoditi, pa i najstinije detalje u vezi sa svime. Sveznajući Allah rekao je: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu uistinu lahko…” (El-Hadid, 22). Evo o predodređenju nekoliko predanja. Abdullah b. Amr b. el-As, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Resulullaha, ﷺ, gdje govori: ‘Allah je zapisao sudbinu svih stvorenja pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje, dok je Arš, Njegov prijesto, bio na vodi’” (Muslim). Ubada b. Es-Samit, radijallahu anhu, pripovijedao je da je čuo Poslanika, ﷺ, da govori: “Allah je prvo stvorio pero i obratio mu se: ‘Zapiši!’ ‘Šta ću zapisati?’, pero je upitalo, a Allah mu je rekao: ‘Zapiši sudbinu!’, i pero je zapisalo sve šta će se dogoditi do Časa suđenog” (Ahmed, Et-Tirmizi, El-Bejheki i mnogi drugi muhadisi). Tu je i Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da ga je Poslanik islama, ﷺ, posavjetovao:“O dječače, poučit ću te nekim stvarima! Čuvaj Allahove granice, i On će tebe čuvati; pazi na Allahove granice, naći ćeš ga uza se; znaj za Allaha u blagostanju, pa će On znati za tebe u poteškoći; kad moliš, moli od Allaha; kad tražiš pomoć, traži od Allaha! Znaj, kad bi se svi ljudi ujedinili radi neke tvoje koristi, ne bi mogli ništa učiniti, osim onoliko koliko je Allah već odredio! A kad bi se ujedinili da ti naštete, ne bi ti mogli ništa naštetiti, osim onoliko koliko je Allah već odredio! Pera su podignuta, a listovi su se osušili.” (Ahmed, Et-Tirmizi, El-Hakim). Dakle, nemoguće je da se dogodi ono šta Allah nije predodredio, niti je moguće da se ne dogodi ono šta je Allah odredio.

Odatle se i nameće logično pitanje, koje Vi ste naveli: ako je predodređeno da čovjek počini neki grijeh i ako taj isti grijeh nije mogao izbjeći – znano je da se sudbina ne može izbjeći – zbog čega će odgovarati pred Gospodarom svjetova za ono šta mu je bilo predoređeno i šta ni u kojem slučaju nije mogao izbjeći?! Isto ovo pitanje, jer je blisko zdravom razumu, ashabi su postavili Resulullahu, ﷺ, koji ih nije osudio zbog njega, nego im je objasnio suštinu stvari. Imran b. Husajn, radijallahu anhu, pripovijeda: “Neko je upitao: ‘Božiji Poslaniče, je li određeno ko će ući u džennet a ko u džehennem?’ ‘Da, to je već određeno’, Poslanik, ﷺ, odgovori. ‘Pa čemu onda ulaganje truda?’, upita onaj čovjek. Na ovo je Vjerovjesnik, ﷺ, odgovorio: ‘Trudite se; a svako je upućen na činjenje djela koja će ga naposlijetku dovesti do konačnog staništa.’” (Et-Taberani. Ovaj su hadis preko Alije, radijallahu anhu, zabilježili El-Buhari i Muslim)

Kad je posrijedi pitanje slobodne volje, imamo dvije krajnosti i sredinu. Prva je krajnost vjerovanje džebrija, sekte koja se pripisuje islamu, a koje tvrdi da je čovjek prisiljen na sve šta čini, to jest, vele da čovjek nema nimalo udjela u svojim djelima i da se ni u kojem slučaju ne može oduprijeti sudbini. Druga je krajnost oličena u vjerovanju kaderija, sekte koja negira postojanje sudbine, tvrdeći da je ljudska volja iznad Allahove volje. A sredina je oličena u stavu ehli-sunneta, kojem, hvala našem Uzvišenom Allahu, mi pripadamo. Ehli-sunnet kaže da čovjek posjeduje slobodnu volju i da sâm se opredjeljuje za djela koja će činiti, ali ta njegova volja ni u kojem slučaju ne može izaći izvan okvira Allahove, džellešanuhu, volje. I to je zaista središnji put. Još jednom, hvala Ti Veliki Allahu što si nam ukazao Svoju milost!

O, kako je lijepo da se čovjek ne zamara sudbinom, i kako je lijepo da se trudi čineći dobra djela! Sudbinom se ne treba zamarati utoliko jer je ona nama nedokučiva. Imam Et-Tahavi, rahimehullah, u svojoj je poslanici zapisao: “Kader, predodređenje, u osnovi je Božija tajna koju ljudi ne mogu dokučiti. U kader ne može proniknuti ni melek čestiti ni poslanik bliski…” Na drugom mjestu kaže da će onaj ko se bavi istraživanjem sudbine na koncu upasti u velike neprilike, sumnju i da će neopisivo pogriješiti. Onaj koga zanima više datelja u vezi s ovim pitanjem neka čita komentar Et-Tahavijeve poslanice. A Allah, džellešanuhu, najbolje zna i On ukazuje kome hoće na Pravu stazu.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Svevišnji Allah nekim ljudima dadne da počine grijeh kako bi ih isti taj grijeh naveo na pokajanje i vraćanje prelijepoj vjeri islamu. A Gospodar ne želi dobro onim ljudima koje pušta da griješe. Kad se radi o braku onih koji su počinili nemoral, da bi on bio ispravan prijestupnici se moraju pokajati, pa tek potom stupiti u bračnu vezu. Nadam se da ste to učinili, i nadam se također da je vaša bračna veza ispravna. Vaše dijete nema baš ništa s onim što ste vi učinili, ono će biti odgovorno za svoja djela, a vi za svoja. Allah, džellešanuhu, u časnom Kur’anu na nekoliko mjesta kaže da niko neće odgovarati za tuđe grijehe niti će snositi posljedice zbog onog što nije uradio. Otac će odgovarati za svoje grijehe, majka za svoje, a dijete (ako umre nakon što postane punoljetno) odgovarat će za svoje prijestupe…

Vaše dijete, ako Bog da, neće biti iskušano na ovom svijetu zbog vašeg ogavnog djela. Neka vas to ne brine! Svoju snagu, nakon što ste se očito ogriješili o Allahov vjerozakon, iskoristite u iskreno kajanje i činjenje što više dobrih djela, ne bi li vam Milostivi Allah ukazao Svoju milost. Neka vaša najveća briga bude zasluživanje Allahove milosti. Život je pred vama, pa nipošto ne dozvolite da Iblis, vaš najveći neprijatelj koji vas je i naveo na zlo, u vaša srca ubaci očaj i navede vas na gubljenje nade u Allahovu milost. Allah, džellešanuhu, kaže: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv’” (ez-Zumer, 53).

Navest ćemo ovdje kratki komentar ovog ajeta: “Poslaniče, obrati se onima koji su pretjerali prema sebi čineći grijehe: ‘Ne gubite nadu, o Allahovi robovi, u Njegovu milost ako ste počinili goleme, nebrojene grijehe! Allahova je milost velika, Njegova je dobrota nemjeriva. Allah će, džellešanuhu, oprostiti sve grijehe i preći će preko svih hrđavih postupaka ako se čovjek iskreno pokaje i bude žalio zbog svoje nepromišljenosti.’ Štaviše, Plemeniti se Allah obraduje čovjekovom pokajanju i preinačuje grijehe u dobra djela. Da pokajanje Allahu nije bilo drago, ne bi grijehom iskušao Adema, koji u Gospodara uživa visok stepen. Dakle, Allah mnogo oprašta i ne otkriva sramote, blag je prema ljudima, daje im najvrednije darove na najbolji mogući način i od njih otklanja neprijatnosti. Musliman se treba radovati ovom ajetu i treba lijepo misliti o Gospodaru svjetova, a nikako ne smije izgubiti nadu u Njegovu dobrotu i milost. Neka se čovjek, ma koliko griješio, vrati dobrom Allahu kajući se i tražeći oprost! O, blago pokajnicima! Blago onima koji se Allahu iskreno obraćaju! Blago monoteistima! Blago sretnicima! Njih u Allaha čeka velika nagrada. Molimo Milostivog Allaha, pomoću Njegovih lijepih imena i savršenih svojstva, da nam oprosti i pređe preko naših hrđavih postupaka! Mnogi su učenjaci govorili da ovaj ajet najviše ulijeva nade u Allahov, džellešanuhu, oprost” (Tefsir šejha Aida el-Karnija).

Treba imati na umu i sljedeći hadis-kudsi: “O, čovječe, dok Me budeš molio i dok to budeš želio, Ja ću ti oprostiti ma koliko imao grijeha! O, čovječe, kad bi tvoji grijesi dostigli visinu neba, a ti onda zatražiš oprosta, Ja ću ti oprostiti! O, čovječe, kad bi Mi došao s grijesima kolika je Zemlja, a ti se onda sa Mnom susretneš, a nisi Mi nikog i ništa ravnim smatrao, Ja ću ti doći s isto toliko oprosta!” (Et-Tirmizi)

Čovjek bi volio da se nikom više ne dogodi ono što se vama dogodilo! Zašto naša omladina luta po bespućima stranputice i u zabludi traži sreću, a zabludi sreće nema?! Zašto sebi čovjek dozvoljava ono što Allah ne voli?! Zašto su djevojke neoprezne, pa vjeruju svojim momcima koji su ih zaludili?! Molimo dobrog Allaha da sačuva od nemorala nas i društvo u kojem živimo i učimo dovu koju je Resulullah, ﷺ, učio: “Allahu, molim Ti se za uputu, bogobojaznost, čednost i neovisnost od ljudi!” (Muslim). A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Obilježavanje dana sunećenja nije utmeljeno Šerijatom. Hanbelijski autoritet El-Hirki rekao je: “Prvi muslimani nisu imali običaj oraganizirati veselje povodom sunećenja i na njega se ne mora odazvati onaj koga se pozove; prema hadisima, čovjek se mora odazvati samo na svadbeno veselje.” Imam Ahmed zabilježio je predanje u kojem stoji da je Osman b. Ebu el-As, radijallahu anhu, pozvan na veselje povodom sunećenja, pa se nije odazvao. Neko mu je prigovorio zbog toga, a on je rekao: “Niti smo za vrijeme Resulullaha ﷺ, pozivani na veselje povodom sunećenja, a niti smo sami odlazili kući onog ko suneti svoje dijete.” Ibn Kudama, u svom djelu “El-Mugni”, zapisao je sljedeće: “Ne postoji šerijatski tekst koji dokazuje da čovjek postiže nagradu ako na veselje pozove prijatelje povodom sunećenja. Moglo bi se kazati da taj poziv ima status poziva na ono veselje koje čovjek upriliči tek onako, bez posebnog razloga. Ako onaj koji poziva na veselje povodom sunećenja djeteta, ima namjeru time iskazati zahvalnost Gospodaru na blagodati djeteta i ponuditi hranom svoje prijatelje, imat će za to nagradu, ako Bog da.”

Lijepo je i poželjno da se muslimani prilikom Ramazanskog i Kurban-bajrama međusobno darivaju, to je običaj koji se ne kosi s islamom. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Darivajte se međusobno, i voljet ćete se” (El-Buhari, u zbirci “El-Edebul-mufred”. Hadiski stručnjaci Ibn Hadžer i El-Albani prihvatili su ovaj hadis, za razliku od nekih drugih muhadisa koji su ga odbacili). Dakle, navedeni je hadis dovoljan kao dokaz da je međusobno darivanje poželjno, pa je objektivnije da muslimani izmjenjuju poklone povodom Bajrama, tim više jer je Bajram dan veselja, međusobne saosjećajnosti i održavanja rodbinskih i prijateljskih veza. I u tome nije poistovjećivanje s nevjernicima. A Allah najbolje zna, On je pokrovitelj uspjeha.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Sve to spada u novotariju. Pouzdano se zna da su Allahov Poslanik, ﷺ, i ashabi, radijallahu anhum, zikr činili svako za sebe, a povišenim glasom. I to je sunnet. Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazivaše: “Ljudi su za vrijeme Allahova Poslanika, ﷺ, podizali glas čineći zikr poslije farz-namaza.” (el-Buhari, 841, i Muslim, 583)

Kad je riječ o učenju el-Fatihe poslije namaza, bez obzira na to učio je obveznik naglas ili usebi, nije mi poznato da o tome postoji hadis. Preneseno je da se poslije namaza trebaju proučiti Ajetul-kursi te sure el-Ihlas, el-Felek i en-Nas. (Ebu Umama prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Onog ko poslije svakog farz-namaza prouči Ajetul-kursi od ulaska u džennet sprečava samo smrt”, a to je zabilježio imam en-Nesai, u djelu Amelul-jevmi vel-lejla, str. 185. Tu je i predanje koje je zabilježio imam Ahmed, 4/115, u kojem se kaže da bi Allahov Poslanik, ﷺ, potkraj svakog namaza proučio sure zaštitnice.)

Šejh Muhammed b. Usejmin