Vrlina praštanja

Svako od nas je naišao na nečije uznemiravanje, ili je doživio neku vrstu nepravde. Nerijetko to bude da nam se desi od naše braće muslimana. Stoga se postavlja pitanje: Kako ne odgovoriti na nečije uznemiravanje i nepravdu? Da li se treba strpiti, osaburiti i preći preko toga ili uzvratiti istom mjerom? U kojoj mjeri nas Kur’an podstiče na opraštanje drugima u ajetima poput onih iz sure Ali-‘Imran u kojoj Allah spominje svojstva vjernika kada kaže: „I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“1
Najprije da spomenem da je praštanje veoma usko vezano za sabur (strpljenje). Ovo zato jer islamski učenjaci dijele sabur na tri vrste:

1. Sabur u izvršavanju stvari koje je naredio naš lijepi Gospodar.
2. Sabur u suzdržavanju od činjenja zabranjenih (haram) stvari. Sehl b. Abdullah Et-Tusteri (u. 283 g. po H.): „Dobra djela rade i pobožni ljudi i oni koji to nisu, ali se od zabranjenih stvari suzdržavaju samo veoma iskreni vjernici.“2
3. Sabur na nedaćama koje se događaju bez čovjekove volje. Postoje dvije vrste nedaća:

• One koje se neminovno dešavaju čovjeku i na koje ljudi ne mogu uticati kao što su bolesti i vremenske nepogode. „Na ovim nedaćama se lahko strpiti jer čovjek zna da su Allahova odredba i određenje.“3
• Nedaće koje čovjeku priređuju drugi ljudi, tako što narušavaju njegovu čast, život i imetak. „Na ovim nedaćama se veoma teško strpiti, jer čovjek vidi onoga ko ga uznemirava, a mrzi da se neko nad njim uzdiže te onda nastoji da se osveti. Na ovoj vrsti nedaća se ne mogu strpiti, osim poslanici i veoma iskreni vjernici.“4 Kada bi ga ljudi napadali i uznemiravali naš Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je govorio: „Allah se smilovao Musau. Uznemiravan je više od ovoga pa bi bio strpljiv.“5 I spomenuo je da primjer nekog poslanika kojeg je njegov narod udarao pa je rekao: „O Allahu, oprosti mom narodu, jer oni ne znaju.“6 Prenosi se da se slično desilo našem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, pa je isto tako rekao.7

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu, kaže: „U ovome hadisu je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, spojio tri stvari:

1. On im je oprostio,
2. Molio je Allaha da im On oprosti,
3. Naveo je neznanje kao opravdanje za njihove postupke.“8

A potom je spomenuo čak dvadeset stvari čija spoznaja će pomoći čovjeku da se okiti ovom vrstom sabura koje će postati oličje vrline opraštanja9:

• Čovjek treba znati da je uzvišeni Allah stvorio djela ljudi, njihovo kretanje, mirovanje i njihove volje; ono što Allah hoće to bude, a ono što On neće to se i ne desi. Ništa što se dešava ne dešava se osim sa Njegovom voljom. Ljudi su predmeti. Pogledaj ko im je dopustio da ti nešto mogu učiniti, a nemoj gledati šta su ti uradili, pa ćeš se riješiti zabrinutosti i brige.
• Da budeš svjestan svojih grijeha i da znaš da Allah nije dopustio da ti bilo šta urade osim zbog tvojih grijeha, kao što je uzvišeni Allah rekao: „Kakva god vas nedaća zadesi, to je zbog grijehova koje ste počinili, a On mnoge i oprosti.“10 Kada čovjek zna da sve loše što mu se dešava da se dešava zbog njegovih grijeha, onda će se pozabaviti tevbom (pokajanjem), i istigfarom (traženjem oprosta) za grijehe koji su bili uzrok zbog kojeg je Allah dao da mu ljudi mogu bilo kako nauditi, i neće kuditi ljude, kritikovati ih i vrijeđati.

Ako vidiš čovjeka kako napada i vrijeđa ljude jer oni njega uznemiravaju, a ne preispituje sebe i ne moli Allaha za oprost svojih grijeha, onda znaj da je on u pravoj nedaći. A ako se pokaje, moli Allaha za oprost grijeha i sebi kaže: „Ovo je zbog mojih grijeha“, takvom je nedaća postala blagodat. Prenosi se od nekog ashaba da je rekao: „Nedaće ne dolaze osim zbog grijehova i ne prestaju osim kada se ljudi pokaju.“

• Da čovjek zna da je Allah obećao lijepu nagradu onima koji opraštaju i koji se strpe. „Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.“11 Budući da postoji tri vrste ljudi po pitanju uzvraćanja na uznemiravanje i nepravdu drugih ljudi Allah ih je sve spomenuo u ovom ajetu:

1. oni koji opraštaju i odustaju od svog prava,
2. oni koji su umjereni i uzimaju tačno onoliko koliko je njihovo pravo.
3. oni koji su nepravedni koji uzimaju više prava koje im je dato.

• Da čovjek zna da ukoliko oprosti i učini dobro da će zbog toga steći srce koje neće imati ništa protiv svoje braće i da će postati čisto od zlobe i želje za osvetom, te nikome neće poželjeti zlo. Isto tako, slast opraštanja drugim ljudima će mu biti još draža, a imat će korist i na ovom i na onom svijetu višestruko veću nego što bi imao ukoliko se osveti. Ovo potpada pod značenje ajeta: „Koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“12 Ovakvog čovjeka će Allah zavoljeti, bit će poput onih kojima je nepravedno oduzet srebrenjak pa su zauzvrat dobili hiljade zlatnika.
• Da zna da se niko zbog sebe nije svetio drugima, a da zbog toga nije osjetio poniženje u sebi, jer kada oprosti Allah ga uzdigne i poveća mu ugled. Ovo je spomenuo Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kada je rekao: „Allah čovjeku koji oprašta drugima samo ugled povećava.“13 Čovjeku je bolje i vrijednije da mu se ugled poveća zbog njegovog opraštanja drugima, od ugleda koji će imati ukoliko se osveti, jer svako zbog osvete osjeća poniženje u sebi, a zbog opraštanja drugima koje je naizgled unutrašnje poniženje, osjeća ponos, a i drugi će ga tako i gledati.
• Da zna da za je nagrada sukladna vrsti djela. Svaki čovjek je u nekoj mjeri, većoj ili manjoj, nepravedan i griješi, pa ako on oprosti drugima, Allah će njemu oprostiti. Kada zna da će, ukoliko im oprosti, pređe preko njihovih loših postupaka, i na njihovo loše uzvrati dobrim, da će Allah njemu oprostiti, preći preko njegovih loših postupaka, i da će mu dati dobro i pored njegovih grijeha, jer je nagrada sukladna djelu, onda će mu biti lahko da to uradi.
• Da zna da dok bude zauzet razmišljanjem na koji način da se osveti, i na koji način da uzvrati na učinjenu nepravdu, utrošit će mnogo vremena, rastrgat će svoju dušu i izmaći će mu mnoge koristi koje neće moći nadoknaditi. Može se desiti da će mu nastojanje da se osveti postati veća nedaća od same nepravde koja mu je učinjena. Ako oprosti i pređe preko njihove nepravde, i srcem i tijelom se može posvetiti stvarima koje su mu važnije od osvete.
• Ukoliko se bude svetio, tražio svoje pravo i pravdu, to će radit zbog sebe, a Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, se nikad nije svetio zbog sebe. Ako se on, a on je najbolje i kod Allaha najplemenitije stvorenje, nije svetio zbog sebe i pored toga što je bio uznemiravan samo zato jer je prenosio Allahovu vjeru, bio je najplemenitija, najčistija i najdobroćudnija duša, bio je najudaljeniji od ružnih osobina, okićen svim najljepšim vrlinama, kako da se pored toga neko od nas sveti zbog sebe, a najbolje poznaje svoje loše osobine i nedostatke. Pametan čovjek zna da on sam nije dovoljno vrijedan da se zbog sebe sveti.
• Ukoliko čovjek bude uznemiravan zbog izvršavanja šerijatskih propisa, dužan je da se strpi i ne smije da se sveti, jer on te propise izvršava radi Allaha, pa će ga Allah za njih i nagraditi.
• Da čovjek bude svjestan da ga Allah pomaže, da ga voli i da je sa njim zadovoljan ukoliko bude strpljiv, a onaj koga Allah pomogne, On će od njega otkloniti mnoga uznemiravanja i ono što mu može nauditi, što niko drugi od njega ne može otkloniti. Rekao je Uzvišeni Allah: „I budite strpljivi, jer Allah je, zaista, na strani strpljivih.“14 I rekao je: „A Allah voli strpljive.“15
• Čovjek treba znati da je strpljenje pola vjerovanja, tako da neće zamijeniti pola vjerovanja da bi sebe osvetio. Ako bude strpljiv sačuvat će svoje vjerovanje, neće dopustiti da mu se umanji, a Allah će odbraniti one koji budu vjernici.
• Da čovjek zna da kada je strpljiv, da zapravo on vlada sobom, i čovjek od sabura nema druge koristi osim što sobom vlada i odupire se šejtanu, to mu je dovoljno vrijednosti.
• Čovjek treba znati da ukoliko bude strpljjiv da će ga Allah pomoći, a ukoliko se bude zbog sebe svetio Allah će ga samome sebi prepustiti. A može li se porediti onaj koga Allah pomaže sa onim ko je prepušten samome sebi!?
• Ukoliko se čovjek strpi na uvredama i nepravdi, to biva razlogom da se onaj ko je vrijeđao i nepravdu činio povrati od svog čina, jer će ga ljudi kuditi, tako da će se on kajati zbog svog postupka, čak šta više, on može postati njegov prisni prijatelj. Ovo je značenje riječi uzvišenog Gospodara: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.“16
• Ukoliko se čovjek osveti to može biti razlogom da mu njegov neprijatelj učini više zla, da ga to dodatno motiviše, i da smisli druge brojne načine kako da mu našteti, kao što je to naša stvarnost. No, ako bude strpljiv i bude oprostio bit će pošteđen te štete. Pametan čovjek ne bira veću štetu da bi otklonio manju. Koliko puta je onaj ko se htio osvetiti na sebe izazvao veće zlo kojem se nije mogao oduprijeti!? Koliko ljudi je izgubilo svoje živote, vlast i imetak zbog stvari, a da su se strpili to im se ne bi desilo!?
• Onaj ko ima običaj da se drugima sveti, i nema strpljenja, on mora učiniti nepravdu, jer čovjekova duša se ne zadovoljava da joj se dadne dužno pravo, i vjerovatno neće biti u stanju da uzvrati istom mjerom budući da ljutnja zna čovjeka izbaciti do mjere da ne zna šta radi i govori, te umjesto da zbog nepravde koja mu je učinjena bude strpljiv i dostojanstven, on postane nepravedan i jedino što može očekivat je da ga drugi mrze i da ga kazne.
• Nepravda koja mu je učinjena je ono zbog čega mu budu oprošteni grijesi i povećani stepeni na onom svijetu. Ukoliko se bude osvetio i ne bude bio strpljiv neće steći ni jednu od te dvije stvari.
• Ukoliko se čovjek strpi i oprosti, to je njegovo najjače oružje protiv njegovih neprijatelja, jer strpljenje i praštanje čine njegovog neprijatelja poniženim, koji se počinje bojati ljudi budući da će ljudi stati na stranu onoga kome je učinjena nepravda. U slučaju da se osveti, to neće moći postići. Zbog toga vidimo kako mnogo ljudi kada opsuje nekoga ga ili ga uvrijedi voli da mu se uzvrati; pa ukoliko mu se uzvrati on se smiri i osjeti kako mu je pao teret koji je osjećao.
• Kada čovjek oprosti svom neprijatelju, to kod njega ostavlja utisak da je on iznad njega, i da je u prednosti u odnosu na njega.
• Ukoliko oprosti i pređe preko nepravde i uvrede, to je dobro djelo, a dobro djelo za sobom povlači drugo dobro djelo i tako redom, te mu se dobra djela uvećavaju, jer je nagrada za dobro djelo, drugo isto takvo, kao što je kazna za loše djelo drugo loše djelo. Možda njegovo praštanje bude ono zbog čega bude spašen na onom svijetu i na njemu vječno sretan; a ukoliko se osveti, od toga neće imati ništa.

I na kraju, vrlina opraštanja drugima i strpljivost na njihovim uznemiravanjima je osobenost vođā vjernikā kao što je uzvišeni Allah rekao: „Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.“17 Pa zar da ne nastojimo da se ovom osobinom okitimo!?
(Ramazanski preporod, Tuzla, juni 2016.)
____________________________
Bilješke

1. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 133-134.
2. Vidjeti: Ebu Nu‘ajm El-Asbehani, Hiljetu-l-Evlija, 13/189.
3. Vidjeti: Ka‘idetun fi-s-sabr, str. 2.
5. Bilježi Buhari, br. 6059. i Muslim, br. 1062.
6. Bilježi Buhari, br. 3477. i Muslim, br. 1792.
7. Vidjeti: Sahih Muslim, hadis br. 1793.
8. Ka‘idetun fi-s-sabr, str. 3.
10. Prijevod značenja Eš-Šura, 30.
11. Prijevod značenja Eš-Šura, 40.
12. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 134.
13. Sahih Muslim, br. 2588.
14. Prijevod značenja El-Enfal, 46.
15. Prijevod značenja Ali-‘Imran, 146.
16. Prijevod značenja Fussilet, 34-35.
17. Prijevod značenja Es-Sedžda, 24.

 
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com

Čudi me da tako nešto može reći neko ko imalo čita knjige a kamoli neko od daija.
Obuhvatanje lijevog zgloba šake desnom šakom i stavljanje na prsa je sunnet kao što je to došlo u hadisu od Vail bin Hadžera radijallahu anhu da je klanjao za Poslanikom sallallahu alejhi ve selem i on je sallallahu alejhi ve selem stavljao ruke na prsa.( Sahih- Ibn Huzejme 479, Sahih- Albani, Ibn Baz)
Bilježi Ebu Davud od et-Tavusa da je Poslanik sallallahu alejhi ve selem stavljao svoju desnu ruku na svoju lijevu ruku zatim bi je stegao i stavio na prsa.”( Sunnen Ebu Davud 759 ova je predaja mursel ali se uzima kod mnoge uleme, a Ibn Hadžer ju je spomenuo spojenu do Poslanika sallallahu alejhi ve selem u Fethu)
Dakle reći da je to novotarija pored svih dokaza je krajnje neodgovorno i uvredljivo, jeste da ima velikog razilaženja po ovom pitanju ali je najispravnije i na njemu su najjači dokazi da se ruke stavljaju na prsa, kao što to spominje šejh Albani u Sigetu salatin- Nebijji sallallahu alejhi ve selem str.69: ” Stavljanje ruku na prsa u namazu je sunnet, a suprotno tome je ili slaba predaja ili nema nikakve osnove.”
Sa ovim postom neću napadati one koji stavljaju ruke bilo gdje u namazu već one koji govore da stavljanje ruku u namazu nema nikakve osnove i da to nije rekao niko od imama Ummeta.
Onaj ko slijedi jači i čvršći dokaz radit će po njemu a neće napadati one koji imaju slabiji dokaz, ali će braniti svoj stav dokazom.
Da nas Allah pomogne na Njegovom putu!

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku

Kucanje u drvo (tri puta) da bi se zaštitili od uroka !!!

U našem narodu poznat je običaj da kada se govori o nečemu lijepom, na čemu bi nam drugi mogli zavidjeti ili to ureknuti, ljudi rukom kucaju tri puta od drvo kako spomenuta stvar nebi bila ureknuta !

Urok je istina, kao što potvrđuju vjerodostojni hadisi.

Od uroka se štitimo dovama i zikrovima.

Musliman kada vidi nešto lijepo kaže “Mašallah” i ne kuca u drvo.

Neispravan i zabranjen način “čuvanja” od uroka je kucanje u drvo.

Da bi za određenu stvar kazali da čuva od uroka moramo se za to posjedovati dokaz iz Kur'ana i Sunnetu.

Kucanje u drvo da bi se nešto sačuvalo od uroka nema utemeljenje u vjeri, a da ne govorim da po mišljenju mnogih to je sujevjerje i paganski običaj koji se zadržao na našim prostorima, a prisutan je i u mnogim drugim zemljama i podnebljima.

Muslimanu, nauči svoju vjeru i pazi da ne radiš nešto što je zabranjeno a ti to i ne znaš.

Mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila: https://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2750033098646414

Nije dozvoljeno da muškarac nosi naušnicu, jednu ili više, bez obzira da li naušnica bila od zlata ili nekog drugog materijala.

Nošenje naušnica specifično je za žene. Muskarac koji nosi naušnicu na taj način oponaša žene, a vjerodostojni hadis strogo zabranjuju oponašanja suprotnih spolova u onome što je specifično za jedan spol.

Ako muško nosi nausnicu od zlata, tada je u tom svom postupku objedinio dvije zabrane, zabranu oponašaja žena i nošenje zlata.

Mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila: https://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2746385799011144