Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj čovjek koji je suvlasnik u devama, odnosno u palmama nema pravo prodati svoj dio sve dok taj imetak prvo ne ponudi suvlasniku, jer, ako mu se dopadne, kupit će ga, a ako mu se ne dopadne, odustat će od kupovine. ”l

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je šufa, pravo prvokupnje utemeljeno Šerijatom. Pravo prvokupnje ustvari je kupnja dionice od njenog suvlasnika, po cijeni po kojoj bi je onaj prodao trećem licu.

Drugo, pravo prvokupnje je neopozivo pravo koje polaže suvlasnik, ali samo kada je riječ o onome što nije podijeljeno. Džabir, radijallahu anhu, izjavio je: ”Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je pravo prvokupnje u svemu što nije podijeljeno, ali kada se imetak podijeli i put označi na zemlji, tada pravo prvokupnje ne vrijedi.”2

El-Begavi napominje: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da suvlasnici imaju pravo prvokupnje djeljive četvrtine koju prodaje njen suvlasnik po kupljenoj cijeni. Ako svoju dionicu mijenja za protuvrijednost u odjeći, odnosno robovima, tada će u obzir uzeti cijenu po kojoj je kupio robu.”3

Treće, pravo prvokupnje utemeljeno je u svemu, i nema razlike kada se radi o životinjama, pokretninama i nekretninama.

Četvrto, kada se, naprimjer, na zemlji jasno odredi granica, tada se isključuje pravo prvokupnje. To nam govori da pravo prvokupnje zavisi od fizičke izmiješanosti određenog imetka, a ne od njegove blizine.

Peto, razmatrajući pitanje prava prvokupnje, imam El-Begavi veli: “Kada je riječ o tome ima li komšija pravo prvokupnje, islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja. Većina ashaba i kasnijih učenjaka: Omer, Osman, stanovnici Medine, Seid b. el-Musejjib, Sulejman b. Jesar, Omer b. Abdulaziz, Ez-Zuhri, Jahja b. Seid el-Ensari, Rebi b. Ebu Abdurrahman, Malik, El-Evzai, Šafi, Ahmed, lshak i Ebu Sevr ­ smatraju da komšija nema pravo prvokupnje, drukčije rečeno, pravo prvokupnje odnosi se isključivo na zajedničko vlasništvo, a ne na ono što je već podijeljeno. Međutim, neki ashabi i neki drugi učenjaci: Sufjan es-Sevri, Ibnul-Mubarek i hanefijski autoriteti smatraju da komšija ima pravo prvokupnje, osim što hanefijski pravnici kažu da suvlasnik ima prednost nad komšijom.”4

Ja velim da se oni učenjaci koji smatraju da komšija ima pravo prvokupnje pozivaju na sljedeća dva hadisa: Rafi, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: ”Komšija polaže najveće pravo na sve ono što je u blizini njegove kuće”5; Semura b. Džundub, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Komšija polaže najveće pravo na kuću svog komšije. ‘6

Međutim, oni učenjaci koji ovo isključuju odgovorili su na ovakvo dokazivanje, a taj je odgovor sažeo El-Begavi rekavši: “U hadisu se ne spominje pravo prvokupnje, moguće je da se mislilo na to pravo, a moguće je da se mislilo na to da komšija polaže najveće pravo na dobročinstvo i pomoć, kao što stoji da je Aiša, radijallahu anha, upitala: ‘Božiji Poslaniče, imam dvojicu komšija, pa kojem ću od njih dati kurbansko meso?’ Na to joj je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘Onome čija je kuća bliže tvojoj kući. ‘ 7 Ako se u hadisu mislilo na pravo prvokupnje, onda moramo reći da se izraz džar (komšija) odnosi na suvlasnika, e da bismo uskladili te hadise, jer nekada se suvlasnik naziva džarom, tim prije jer su poslovni partneri tjesnije vezani nego komšije: komšija s čovjekom ne dijeli kuću, a poslovni je partner dijeli. Na ovakvo nas shvatanje upućuju Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ” . .polaže najveće pravo . . . ‘, a taj se izraz upotrebljava kada se govori o nekom ko ima najveće pravo na nešto, i suvlasnik u određenom imetku polaže najveće pravo na njega.”8 Isto ovako govorio je i hafiz Ibn Hadžer.9

Šesto, u vezi s ovim pitanjem, neki su učenjaci uskladili naoko oprečne hadise, pozivajući se na Džabirovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “Komšija polaže najveće pravo na zemlju svog komšije ako je put do te zemlje isti; ako je pak komšija odsutan, čovjek će sačekati njegov povratak. ” 10

Jedan od tih učenjaka jeste i lbnul-Dževzi, koji je u djelu Et Tenkih zapisao sljedeće: “Treba znati da je predanje Abdulmelika b. Ebu Sulejmana autentično, a između njega i poznate verzije Džabirovog, radijallahu anhu, predanja: ‘Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je pravo prvokupnje u svemu što nije podijeljeno, ali kada se imetak podijeli i put označi na zemlji, tada pravo prvokupnje ne vrijedi’ – nema oprečnosti. U Abdulmelikovom predanju stoji: ” .. ako je put do te zemlje isti’, a u Džabirovom predanju nije negirano pravo prvokupnje, osim ako se označi put na zemlji. Stoga, možemo kazati ovako: ako su komšije suvlasnici u bunaru, odnosno u krovu, odnosno u putu, tada komšija polaže najveće pravo na dionicu svoga komšije, na osnovu Abdulmelikovog predanja, ali, ako nisu suvlasnici u tom imetku, tada on nema pravo prvokupnje, na osnovu poznate verzije Džabirovog, radijallahu anhu, predanja.”ll

Ovo je pitanje imam Eš-Ševkani ovako razmatrao: “Navedene je hadise moguće uskladiti ako u obzir uzmemo verziju u kojoj stoji: ‘ … ako je put do te zemlje isti . . . ‘ Naime, iz ovog se hadisa razumije da pravo prvokupnje uopće ne zavisi od blizine ako put do zemlje nije isti, i pogriješili su oni učenjaci koji prihvataju Abdulmelikovu verziju tvrdeći da je ona poseban dokaz koji se mora pretpostaviti općem dokazu. Mišljenje da komšija ima pravo prvokupnje ako je put do zemlje isti, zastupali su neki šafijski autoriteti, a tom njihovom mišljenju u prilog ide činjenica da je pravo prvokupnje propisano radi sprečavanja štete, a šteta se većinom nanosi u zajedničkom imetku ili u fizičkom pristupu zemlji, a tu štetu obično trpe suvlasnici jedni od drugih. I uzimanje u obzir tih rijetkih slučajeva iziskuje potvrđivanje prava prvokupnje, makar njihov imetak ne bio fizički blizu. Ponekad čovjek ima štetu od svoga komšije, kao, naprimjer, da ga zaklanja od sunca, vidi njegovo ženskinje, osjeti neugodan miris iz njegove kuće, čuje galamu i određene zabranjene zvukove, i tada nijedan učenjak ne smatra da tu postoji pravo prvokupnje. Naime, šteta koja se rijetko dešava nije mjerodavna u Šerijatu, jer je Zakonodavac propise doveo u zavisan odnos samo s učestalim pojavama. Kada bismo i pretpostaviti da se izraz džar (komšija) u arapskom jeziku koristi u svom osnovnom značenju, tj . u značenju čovjeka koji živi blizu nekoga, ali nije suvlasnik u njegovom imetku, i tada bismo morali kazati da se ovaj izraz odnosi na onoga komšiju koji dijeli isti put sa svojim komšijom. Možemo zaključiti da pravo prvokupnje ne zavisi od blizine, i to je ispravno mišljenje.”12

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Semura b. Džundub, radijallahu anhu, govorio je: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je mijenjanje ovce za meso.”229

Seid b. el-Musejjib prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio mijenjanje životinje za meso.230

U tome je smislu preneseno spojeno predanje od Ibn Omera, radijallahu anhu, ali u njegovom lancu prenosilaca postoji slabost. Isto tako, preneseno je predanje od El-Kasima b. Ebu Bezze, a ono je mursel.

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, u vezi s navedenim hadisima, Eš-Ševkani napominje: ”Vidi se da, ako uzmemo u obzir mnoštvo puteva, ova predanja mogu poslužiti kao dokaz da nije dopušteno mijenjanje životinje za meso.”231

Drugo, ” … a nekolicina učenjaka ipak smatra da je mijenjanje životinje za meso dopušteno; tome je mišljenju težio El-Muzeni, ako hadis koji o tom govori nije autentičan. O ovom pitanju postoji i drugo mišljenje, a njega zastupaju učenjaci do čijeg se mišljenja drži. Oni tako smatraju, jer životinje ne spadaju u imetak koji podilazi pod kamatu, tim prije jer je dopušteno zamijeniti jednu životinju za dvije, i otuda je mijenjanje životinje za meso trgovina imetkom koji podržava kamatu, ali u toj trgovini nema kamate. Prema analogiji, to je dopušteno; ako je onaj hadis autentičan, onda ćemo postupati prema njemu, a zapostaviti analogiju”, ističe El-Begavi. 232

Ja kažem da se ovo El-Begavijevo mišljenje može pobiti na sljedeći način: prvo, njegove riječi: ” … tim prije jer je dopušteno zamijeniti jednu životinju za dvije” moraju se ograničiti na to da je takva trgovina dopuštena pod uvjetom da se plaća u gotovini, odnosno kada je riječ o odgodi plaćanja, učenjaci su se razišli u mišljenju, a ispravno je da je to zabranjeno (o tome smo već govorili); i, drugo, hadis je autentičan, na osnovu mnoštva predanja koji ga pojačavaju, i obaveza je postupati prema njemu.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Džabir, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da nakon oslobađanja Meke govori sljedeće: “Allah i Njegov Poslanik zabranjuju prodavanje opojnih pića, strvi, svinja i kipova. ‘ Neko upita: ‘Allahov Poslaniče, šta misliš o upotrebi loja strvine? Njome se podmazuju brodovi, mažu kože i ljudi ga koriste za osvjetljavanje.’ ‘Ne može se upotrebljavati, to je zabranjeno’, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a onda se nadoveza i reče: Ubio Allah Židove! Kada im je Allah zabranio upotrebljavanje loja strvine, oni su ga topili, prodavali i živjeli od toga. “‘204

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je trgovanje svinjskim mesom i svime u vezi sa svinjom, kao i trgovanje kipovima.

Drugo, kada Svevišnji Allah nešto zabrani, zabrani i zarađivanje na tome.

Treće, Ibn Hadžer veli: ” .. .isti status ima i klesanje i proizvodnja krstova, koje veličaju kršćani – sve je to zabranjeno.”205

Četvrto, El-Begavi kaže: “U hadisu je dokaz da je zabranjeno služenje bilo kakvim lukavstvom radi činjenja onoga što je zabranjeno, i dokaz je također da se propis ne mijenja makar se njegova forma i ime promijenili.”206

Peto, postojanje određene koristi u trgovanju zabranjenom robom ne iziskuje ispravnost trgovine tom istom robom.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “Nemojte mijenjati zlato za zlato, osim ako je riječ o istoj količini, i nemojte preferirati jednu nad drugom vrstom! Nemojte mijenjati srebro za srebro, osim ako je nječ o istoj količini, i nemojte preferirati jednu nad drugom vrstom! Nemojte tu robu mijenjati s naknadnim preuzimanjem robe!'175

Osman b. Affan, radijallahu anhu, govorio je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte mijenjati jedan zlatnik za dva zlatnika, niti jedan srebrenjak za dva srebrenjaka. “176

Ovaj isti ashab prenio je sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Zlato za zlato, srebro za srebro, pšenica za pšenicu, ječam za ječam, hurme za hurme, so za so – samo ista količina, iz ruke u ruku; a ko doda ili zatraži više, već je posegnuo za kamatom: onaj koji uzima kamatu i onaj koji je daje isti su. ”177

Malik b. Evs b. el-Hadesan, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Počeo sam govoriti: ‘Ko će od mene kupiti zlatnike?’, pa je Talha b. Ubejdullah, koji je bio s Omerom b. el-Hattabom, radijallahu anhu, rekao: ‘Pokaži svoje zlatnike, a kada dođe naš sluga, dat ćemo ti srebrenjake.’ Ali Omer, radijallahu anhu, reče: ‘Nikako! Allaha mi, ti ćeš mu vratiti njegovo zlato, ili ćeš uzeti svoje srebro jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Mijenjanje srebra za zlato kamata je, osim iz ruke u ruku; mijenjanje pšenice za pšenicu kamata je, osim iz ruke u ruku; mijenjanje ječma za ječam kamata je, osim iz ruke u ruku; mijenjanje hurmi za hurme kamata je, osim iz ruke u ruku. “”178

Ebu Kilaba pripovijedao je: “Dok sam bio u Šamu, sjedjeo sam u halki s Muslimom b. Jesarom pa je došao Ebul-Ešas. Ljudi zavikaše: ‘Ebul-Ešas, Ebul-Ešas!’ Kada je sjeo, rekao sam mu: ‘Ispričaj našem bratu hadis koji prenosi Ubada b. es-Samit.’ On reče: ‘Hoću. Za vrijeme Muavije bili smo u jednoj bici i u njoj uzeli veliki ratni plijen. Između ostalog, u ratnom plijenu bila je nekakva srebrena šerpa. Muavija je naredio jednom čovjeku da je proda uz stvari koje su date nekim ljudima, pa su svi ljudi požurili da je kupe. Kada je za to čuo, Ubada b. es-Samit ustao je i rekao: ‘Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da zabranjuje mijenjanje zlata za zlato, srebra za srebro, pšenice za pšenicu, ječma za ječam, hurmi za hurme i soli za so – osim ako jedno za drugo mijenja bez razlike; a onaj ko doda ili zatraži više, već je posegnuo za kamatom.’ Nakon toga ljudi su vratili šta su bili uzeli, a kada je to Muavija saznao, održao je govor rekavši: ‘Šta je nekim ljudima! Prenose od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, hadise koje mi nismo čuli, iako smo ga viđali i s njime se družili!’ Ubada b. es-Samit ustade i ponovi isto, a potom reče: ‘Pripovijedat ćemo ono što smo čuli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar Muaviji ne bilo po volji’, ili je rekao: ‘ … pa makar Muaviji bilo krivo, i ne zanima me hoće li me primiti u svoju vojsku, da idem u pohod usred mrkle noći.””179

****

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, kamata se dijeli na dvije vrste. Prva vrsta jeste kamata vrijednosti (ribel-fadl), koja se uzima, odnosno daje prilikom mijenjanja robe podložne kamati. A druga je vrsta kamata odgađanja (riben-nesia), i to je kamata koja se uzima, odnosno daje prilikom vraćanja veće sume novca od one koja je uzeta u pozajmici. Ibn Abbas, radijallahu anhu, jedno je vrijeme negirao postojanje kamate vrijednosti, pozivajući se na predanje Usame b. Zejda, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Postoji samo kamata odgađanja ”188, međutim, preneseno je da je promijenio svoj stav. Ebu Seid, radijallahu anhu, izjavio je: ” … kasnije sam upitao Ibn Omera u čemu je objektivnije poslovati uz kamatu: u hurmama ili u srebru, pa mi je zabranio i jednu i drugu kategoriju kamate; nisam pošao kod Ibn Abbasa da ga to upitam, ali mi je Ebus-Sahba rekao da je on upitao Ibn Abbasa u Meki u vezi s tim, pa mu je oboje zabranio.”189

Usput, treba napomenuti da je dokazivanje Usaminim, radijallahu anhu, predanjem neprihvatljivo jer se iz njega razumije da kamata vrijednosti nije zabranjena po principu mefhuma (razumijevanja), a takvom se razumijevanju moraju pretpostaviti navedeni hadisi u poglavlju, utoliko što se iz njih razumije da je ova kategorija kamate zabranjena po principu mentuka (jasno izgovorenog dokaza) , i otuda se mora kazati da se ovo Usamino, radijallahu anhu, predanje odnosi na tešku kamatu, ili da se odnosi na različite vrste trgovine, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Drugo, spomenutih šest vrsta: zlato, srebro, hurme, pšenica, ječam i so nije dopušteno mijenjati jednu za drugu (naprimjer, zlato za zlato), osim ako je riječ o istoj količini, i iz ruke u ruku. Drugim riječima, te se stvari moraju podudarati u težini, odnosno u mjeri, i primopredaja se mora izvršiti odmah; ako ijedan od tih uvjeta izostane, u takvoj se trgovini posegnulo za kamatom, da Svevišnji Allah sačuva!

Treće, kada se radi o različitim vrstama, tada se roba može razlikovati, ali i ovdje se primopredaja robe mora izvršiti odmah, tj. zabranjeno je plaćati na odgodu, jer je i to kamata.

Četvrto, davanje i uzimanje viška smatra se kamatom.

Peto, mijenjanje zlatnog nakita za neiskovano zlato može se izvršiti samo ako je riječ o istoj težini, i nije dopušteno tražiti nadoknadu za trud izrade nakita; ipak, ako zatraži, tada je zatražio neravnomjerno mijenjanje zlata za zlato.

Šesto, ako čovjek želi zamijeniti neku robu koja je podložna kamati za robu iste vrste uzimajući više, to mu nije dopušteno sve dok tu istu robu ne proda i ne preuzme novac, odnosno drugu robu, te onda kupi ono što je želio kupiti.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ibn Abbas, radijallahu anhu, pripovijedao je da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko trguje hranom neka je ne prodaje sve dok je u potpunosti ne preuzme. ”129 Ibn Abbas, radijallahu anhu, govorio je: “Mislim da se to odnosi i na svaku drugu robu.”

Ovaj isti ashab govorio je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je prodavanje hrane sve dok je čovjek u potpunosti ne preuzme.” Tavus je rekao: “Upitao sam Ibn Abbasa na šta se to odnosi, a on mi je odgovorio: ‘Na trgovinu u kojoj se hrana preuzima nakon određenog vremena.”‘ 130

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko trguje hranom neka je ne prodaje sve dok je u potpunosti ne preuzme. “131

On je također govorio: “Kupovali smo hranu, a nismo je ni mjerili ni vagali, pa nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da to činimo, sve dok je ne preuzmemo.”132

Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada trguješ hranom, nemoj je prodavati dok je u potpunosti ne preuzmeš. ”133

U drugoj verziji stoji sljedeće: “Ljudi su za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bili kažnjavani udaranjem ako bi kupili nepoznatu količinu hrane pa je na istom mjestu prodavali; već su je morali prenijeti na drugo mjesto.”134

Ibn Omer, radijallahu anhu, izjavio je: “Neki je čovjek iz Šama donio ulje pa sam se s njim pogađao oko cijene kao što to trgovci obično čine, i kupio sam ulje od njega. Tada mi je neki čovjek za ulje ponudio iznos kojim sam bio zadovoljan, i kada sam uzeo njegovu ruku da utvrdimo trgovinu, neki čovjek iza mene uze me za podlakticu; okrenuo sam se, kad – Zejd b. Sabit. Reče mi: ‘Nemoj to ulje prodavati dok ga ne pridružiš svojoj robi, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranio.’ Tada sam”, nastavlja Ibn Omer, “povukao svoju ruku.”135

Hakim b. Hazim, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Prodao sam hranu datu na ime zekata i zaradio na njoj prije nego što sam je preuzeo. Kada sam otišao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu spomenuo, rekao mi je: ‘Nemoj hranu prodavati sve dok je ne preuzmeš. ‘136

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je prodavanje hrane sve dok je čovjek ne preuzme i ne pridruži svojoj robi. S tim u vezi, imam El-Begavi zapisao je sljedeće: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je zabranjeno prodavanje hrane koju čovjek nije preuzeo.”137

Drugo, kada je riječ o tome odnosi li se zabrana samo na onu hranu koja se mjeri ili se odnosi općenito na svaku vrstu, učenjaci imaju podijeljena mišljenja. Ispravno je da se zabrana odnosi na svaku vrstu, a na to nas jasno upućuje Ibn Omerovo, radijallahu anhu, predanje u kojem se zabranjuje sklapanje trgovine na taj način.

Treće, isto tako, islamski učenjaci ne gledaju istovjetno na pitanje ima li svaka roba status hrane. Neki učenjaci tvrde da između prehrambenih artikala i pokretnina, odnosno nekretnina nema razlike: svaka se roba prvo mora preuzeti pa tek onda prodavati. Dokaz za njihovo mišljenje jeste Ibn Abbasova, radijallahu anhu, izjava: “Mislim da se to odnosi na svaku drugu robu”, i to je ispravna analogija (kijas), tim prije što su ashabi najbolje znali na šta je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mislio kada je izgovorio određeni hadis. Za ovo shvatanje imamo potporu u sljedeća dva merfu-predanja: prvo, Hakim b. Hizam upitao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Božiji Poslaniče, ja sam trgovac, pa šta mi je u trgovini dopušteno, a šta je zabranjeno?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: “Bratiću, kada kupiš određenu robu nemoj je prodavati sve dok je ne preuzmeš”l38; i, drugo, predanje Zejda b. Sabita, radijallahu anhu, u kojem je izjavio: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je prodavanje one robe koju trgovac nije preuzeo.”139

Četvrto, prodavanje nepreuzete robe kamata je. Dokaz za to jeste predanje u kojem stoji da je Tavus upitao Ibn Abbasa: “Zašto?”, a on mu je odgovorio: “Zar ne vidiš da ljudi trguju zlatom, ali kada je riječ o hrani, nju preuzimaju nakon određenog vremena!”

Peto, Ibn Hadžer zapisao je sljedeće: “Kada je riječ o preuzimanju robe, imam Šafi pravi razliku između robe koja se preuzima rukama, kao naprimjer, zlatnici, srebrenjaci, odjeća i sl., čije se preuzimanje vrši fizički, i one robe koja ne podliježe prenošenju, kao što su: nekretnine, plodovi na stablu i sl., i to se preuzima, a ono što se obično prenosi, kao, naprimjer, drvo, žitarice, domaće životinje i sl., to se preuzima prebacivanjem te robe na mjesto koje ne pripada prodavcu.”140

S tim u vezi, El-Begavi je rekao: ” …i preuzimanje robe razlikuje se na osnovu različitosti robe: ako je riječ o nekretnini, kao, naprimjer, zemlji, kući, šumi i sl., u tome se slučaju preuzimanje robe ostvaruje time što prodavac kupcu dopusti neposredan pristup i kontrolu nad tom nekretninom; ako se radi o sitnoj pokretnini, nju će lično preuzeti; ako se radi o životinji, nju će povesti; ako se radi o hrani koju je kupio bez vaganja, odnosno mjerenja, premjestit će je s mjesta na kojem ju je kupio.”141

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf