Medicina je poput Šerijata. Data je ljudima kako bi njome postigli blagostanje, sačuvali život i udaljili se od svake teškoće, nedaće i poremećaja. Nije strana činjenica da islam podstiče na liječenje i poziva plemenitom i časnom cilju – očuvanju ljudskog roda, svim dozvoljenim i propisanim sredstvima. „Liječite se Allahovi robovi! Allah nije dao bolest a da za nju nije dao lijek, osim starosti„, riječi su plemenitog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, – poslanog od Allaha kao milost svjetovima

— Transfuzija krvi

Transfuzija je pretakanje krvi iz jednog u drugi organizam ili unošenje zdrave krvi u krvni optok poslije i za vrijeme operacija ili postupak izravnog uvođenja cjelovite krvi ili njezinih pripravaka dobivenih od drugih osoba u žile bolesnika. Primjenjuje se u slučajevima unutarnjeg krvarenja koje se ne može vidjeti, vanjskog krvarenja – do kojeg može doći usljed saobraćajne nesreće, ratnih dejstava, raznih bolesti, požara – pri hirurškim zahvatima, liječenju posebne vrste anemije prouzrokovane raspadanjem eritrocita, crvenih krvnih zrnaca unutar krvnih sudova (u ovom slučaju bolesniku su potrebniji eritrociti od same krvne plazme) i dijalize (pročiščavanja bubrega).

Prvi slučaj transfuzije zabilježen je u Francuskoj 1667. Davalac je bila životinja a primalac čovjek. Završen je negativnim rezultatom – smrću pacijenta. Tek 1917. godine u Engleskoj je izvedena prva uspješna transfuzija.

Vrste transfuzije

U rijetkim situacijama (do 5% svih intervencija prilikom kojih koristimo krv), pacijent može pomoći samome sebi (autotransfuzija). U slučajevima kada se može planirati operacija (ortopedski slučajevi-operacija kuka, kičme, itd.), budući pacijent sam sebi može biti davalac krvi tako što će u određenom intervalu prije zakazane operacije, određenim postupcima, dati krv, koja će se čuvati za njega i primjeniti u toku ili nakon operacije.

Transfuzija može biti djelimična (eksangvino transfuzija) i potpuna. Djelimična se najčešće obavlja u slučajevima komplikacija, bebama po rođenju, zbog izražene žutice (izrazito i opasno povećanje jednog krvnog pigmenta). U tim slučajevima, svježa i ispitana krv (od jednog ili dva dobrovoljna davaoca) daće se bebi u zamjenu za njenu krv, i na taj način eliminisati opasni sastojci. To je privremeni terapijski postupak, a pacijent i dalje stvara sopstvenu krv.

Usavršavanjem tehničkih postupaka, danas se krv može dijeliti na svoje sastojke. Kao dio krvi, plazma se fiziološki brže obnavlja od krvnih ćelija, pa se zato može davati češće nego puna krv (čak i do 50 puta godišnje), jer se kod svakog postupka izdvajanja plazme krvne ćelije vraćaju davaocu. Ovaj postupak se zove plazmafereza. Znači, davalac može da se opredjeli da daje plazmu (kod nas, do 24 puta godišnje).

Takođe, ovi davaoci mogu da budu podvrgnuti vakcinaciji-to jest, da dobiju neku od vakcina (na primjer, protiv tetanusa). Takvim postupkom, od tih davalaca dobijamo “hiperimunu plazmu”, od koje se pripremaju specifični gamaglobulini (lijekovi za borbu protiv opakih bolesti kao što su tetanus, bjesnilo, žutica, itd.). Postoji i mogućnost da izvjestan broj davalaca daje krv isključivo preko specijalnog aparata (separatora krvnih ćelija). Taj postupak se naziva citofereza. Njime se iz krvi davaoca izdvaja samo jedna vrsta krvnih ćelija, a ostali sastojci krvi se vraćaju davaocu (na primer, davanja krvnih pločica-trombocita). Ovo može da bude veoma važan lijek u lječenju najtežih krvnih bolesti. U ovakav postupak, kao i u postupak plazmafereze, pozivaju se i uključuju višestruki davaoci krvi, koji su najspremniji da pomognu i sarađuju i dođu u službu transfuzije krvi na naš poziv.

U najsavremenijoj terapiji cijela krv se malo koristi, a sva se dijeli na komponente. Na taj način se liječi efikasnije, jeftinije i sa manje rizika, jer se pacijentu obezbijeđuje tačno onaj dio krvi koji mu nedostaje. Iako krvi nema uvjek dovoljno, primjenom dijelova krvi za više pacijenata prevazilazimo trenutne nedostatke za najhitnije bolesnike. Zato jednim dobrovoljnim davanjem spasimo nekoliko bolesnih i povređenih.

Šerijatsko-pravni status transfuzije

Transfuzija, bez sumnje, ima veliki značaj u spašavanju ljudskog života, tako da se sa gledišta Islamskog prava smatra opravdanom i dozvoljenom. Dozvola se može uzeti iz riječi Allaha, dželle šenuhu, :„Onaj ko sačuva život jednom čovjeku, kao da je sačuvao život svim ljudima.„ (El-Maide, 32).

Kaže šejh Muhammed Muhtar eš-Šenkiti: „Ajet ukazuje na pohvalnost poduzimanja uzroka na putu sačuvanja ljudskog života. Doktori (transfuziolozi) i dobrovoljni davaoci krvi svrstavaju se u red onih koji čine jasne i vidljive uzroke čuvanja i zaštite ljudskih života i bez njihove pomoći bi osoba kojoj je potreban ovaj vid pomoći bila izložena smrću.“

Na dozvolu upućuju i opća šerijatska pravila, poput: „Prinuda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno», „Teškoća za sobom povlači olakšicu„, „Šteta se maksimalno otklanja„. Bolesnik, kojem je potrebna krv, je prinuđen i u velikoj je teškoći, tako da ima pravo na postupanje po pomenutim pravilima.

Možda će neko reći: „Allah, dželle šenuhu, je spomenuo krv među zabranjenim stvarima (pogledaj: El-Maide, 3), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio liječenje nečim što je zabranjeno (rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : „Allah, dželle šenuhu, nije učinio lijek u onome što vam je zabranio.„), na koji način onda spojiti dozvolu transfuzije sa ovom zabranom?

Zabrana koja se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je općeg karaktera, a dozvola zabranjene stvari u prinudi ima karakter posebnog. Između općeg i posebnog, kod metodologa islamskog prava (usulijjuna) nema kontradiktornosti; opći tekst se primjenjuje u svim situacijama i na svim jedinkama, osim situacije i jedinke koja je izuzeta specijalnim tekstom. Znači, iz zabrane upotrebe krvi, koja ima karakter zabranjenog, u svrhu liječenja, se izdvaja stanje prinude – tada je dozvoljeno koristiti krv kao lijek. Kaže Allah, dželle šenuhu, : „On vam je pojasnio ono što vam je zabranio, osim kada na to budete prinuđeni.“ (El-En’am, 119).
Nakon što je imam Kurtubi naveo mišljenja islamskih učenjaka u vezi s upotrebom alkohola u liječenju, rekao je: „Postoji mogućnost da su hadisi koji zabranjuju liječenje alkoholom, određeni i ograničeni stanjem prinude (tj. iz njih se može izdvojiti stanje prinude). Poznato nam je da je upotreba otrova, u svrhu liječenja, dozvoljena, iako nije dozvoljeno njegovo konzumiranje.“

Uvjeti i ograničenja koja su postavili islamski učenjaci za dozvolu transfuzije

Kaže šejh Bekr Abdullah ebu-Zejd (član Stalne komisije za fetve): “Islamski učenjaci su detaljno pručili pitanje transfuzije, posmatrali ga u svjetlu svih pitanja spomenutih u knjigama islamskih klasika iz kojih bi se mogao izvesti propis za njega, nastojali odgovoriti na nejasnoće koje se mogu pojaviti kod ljudi samom spoznajom da Šerijat zabranjuje upotrebu zabranjenih stvari u svrhu liječenja i napisali su studije i disertacije koje imaju jedinstvenu poruku – dozvola transfuzije u sljedećim okvirima:

1. Postojanje razloga koji opravdava transfuziju ili nastupanje stanja prinude. (Neki učenjaci – šejh Hasan Me’mun – dozvolili su transfuziju i onda kada je ona potrebna samo za ubrzavanje liječenja)
2. Nepostojanje dozvoljene alternative,
3. Preovladavajuće mišljenje da će transfuzija koristiti,
4. Sigurnost dobrovoljnog davaoca od bilo kakvog štetnog dejstva,
5. Da davanje bude dobrovoljno i bezuslovno,
6. Izvođenje transfuzije od strane stručnih i sposobnih liječnika,
7. Ograničavanje na potrebnu količinu krvi i njenih komponenti.“

Prodaja krvi

Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Međunarodnog crvenog križa nije dozvoljeno prodavati i kupovati krv. Šta reći na ovu preporuku? Reći da je humana i odgovara univerzalnom principu zaštite časti ljudskog bića. Dobro, odakle nekome da je to humanost i ko to nauči ljude ovom uzvišenom principu? Svjetska zdravstvena organizacija, Organizacija za zaštitu ljudskih prava, razne humnitarne organizacije? Ne!!! Podučio ih je Allah, dželle šenuhu, Sveznajući Gospodar, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je On poslao kao milost svjetovima. U suri El-Isra, Allah dželle šenuhu spominje da je sinovima Ademovim ukazao počast i uzdigao ih na posebno mjesto, a u hadisu kojeg je zabilježio Buharija od Abdullaha ibn Omera, kaže se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Šerijatsko pravilo kaže: „Sve što je zabranjeno prodavati, zabranjeno je kupovati.“
Uistinu Allah, dželle šenuhu, nije propisao osim ono što je korisno i nije zabranio osim ono što šteti ljudima i narušava njihovu čast i ljudskost.

Samo u slučaju da se ne nađe dobrovoljni davalac krvi, dozvoljeno je kupiti krv i grijeh pada na prodavača, kao u slučaju svake zabranjene trgovine. Rekao je imam Nevevi, pojašnjavajući propis uzimanja najamnine za zabranjeni postupak, i dajući jedno opće pravilo oko davanja protuvrijednosti za nešto što u Šerijatu nema imovinsku vrijednost, u stanju prinude: „Kao što je zabranjeno uzimanje najamnine za neki postupak koji je zabranjen, isto tako je zabranjeno i davanje najamnine onome ko taj postupak čini. U slučaju prinude dozvoljeno je davanje a zabranjeno uzimanje.„

Takođe, u okvire zabrane ne ulazi novčana nagrada, koju bi eventulno dao transfuziološki zavod ili primalac krvi dobrovoljnom davaocu, kao podstrek za ustrajnost u ovom velikom humanom djelu i podsticaj drugima na njega. To ulazi u oblast dobrovoljnog davanja (ar. teberrua), a ne u oblast nadoknade za učinjenju uslugu. (ar. muavade); Šerijat je prvo dozvolio a drugo strogo zabranio. Kaže Abdullah ibn-Omer: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio vrijednost (nadoknadu) koja se uzme za krv.“

Da li se transfuzijom krvi ostvaruje srodstvo kao što je to slučaj sa dojenjem?

Današnji učenjaci su složni oko toga da se dobrovoljno davanje krvi djetetu, prije dvije godine, od strane žene koja nije u rodbinskoj vezi sa njim, ne može porediti sa dojenjem i da se njime ne ostvaruje krvno srodstvo. Po pitanju odrasle osobe, propis je još jasniji i očitiji. Islamski pravni kolegij, koji djeluje u sklopu svjetske islamske organizacije Rabite, na svom redovnom sastanku, održanom u Mekki od 13. do 20. redžeba, 1409 / od 19. do 26. februara 1989., je donio pravno rješenje (fetvu) po kojem se transfuzijom krvi ne ostvaruje krvno srodstvo i ograničava propis na dojenje.

Transfuzija krvi i post

Prema mišljenju malikijskog, šafijskog i hanefijskog mezheba uzimanje krvi iz tijela ne kvari post osobi od koje je krv uzeta. Hadisi koji govore o kvarenju posta hidžamom – izvlačanjem štetne krvi iz tijela, su derogirani drugim hadisima koji jasno ukazuju na dozvolu hidžame postaču. Buharija je u svom «Sahihu», u poglavlju o hidžami, naveo sljedeći hadis: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio hidžamu dok je bio u ihramu (obredima umre) i za vrijeme posta.“

Što se tiče pitanja ispravnosti posta primaoca krvi, ono se vraća na poznato razilaženje među islamskim pravnicima: da li sve što ulazi u ljudski organizam, na uobičajen i poznat način ili neuobičajen, kvari post ili samo ono što ulazi na uobičajen način. Šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje i Ibn-Hazm su stava da samo ono što ulazi u tijelo na uobičajen način, dolazi do želudca i održava tijelo u životu, kvari post, dok šafije, na primjer, smatraju da su krvni sudovi prirodni i uobičajeni otvor i da ono što uđe u organizam putem njih kvari post.

Semir Imamović,mr.

A Allah najbolje zna!

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

We alejkumusSelam,

Podatci koje si saznao o Ademu a.s. su istina. Onako kako su stoljeća prolazila, berićet u vremenu i godinama se postepeno smanjivao. Pošto je smrt Poslanika a.s. jedan od malih predznaka Sudnjeg dana, a od tada je prošlo više od hiljadu godina, jasno je da iz dana u dan vremena je sve manje. Nije zabilježeno da se ljudi bliže veličini Adema a.s., tako da ne možemo potvrditi tu činjenicu. U savremenom dobu bez obzira koliko medicina napredovala, samo je evidentno da su ljudi sve više bolesni, da su bolnice popunjene.
Prosječan vijek Muhammedova ummeta je 60-70 godina, tako da je to samo petneasti dio Ademova zivota.

Kur’anski ajeti i pouzdani hadisi ukazuju na blizinu Sudnjeg dana, kao što je pojavljivanje i obistinjenje većine njegovih malih predznaka, dokaz da se nalazimo u posljednjim danima ovog svijeta. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“Približio se ljudima njihov obračun, a oni se u svojoj nemarnosti (gafletu) okreću.’ (EI-Enbija 1)

“..A šta ti znaš, možda je Sudnji dan blizu.“ (EI-Ahzab 63)

“Zaista ga (Sudnji dan) oni vide daleko (smatraju da je daleko), a Mi ga vidimo da je blizu.’ (Me’aridž 6,7)

“Približio se Sudnji dan, a mjesec se raspuknuo.’ (EI-Kamer 1)

…. i mnogi drugi ajeti koji ukazuju na skorost završetka ovog svijeta (dunjaluka) i prelaska u drugi svijet (ahiret). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Poslani smo, ja i Sudnji dan, kao ova dva (pokazujući na blizinu kažiprsta i srednjega prsta).” (Prenosi ga EI-Buhari, pogledaj Fethul-Bari 11/347)

“Poslan sam u (vrijeme) pirkanju(a) vjetra Sudnjeg dana.” (hadis sahih- EI-Kuna’ od Dulabija 1/23 i “Silsile sahiha” 2/478 (808)), što znaći da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, među prvim predznacima Sudnjega dana; ili da je on poslan skupini koju je Allah, dželle šanuhu, stvorio prije dolaska Sudnjeg dana, tj. u posljednjoj generaciji Ademovih, alejhisselam, potomaka.

Ibnu Omer, radijallahu anhu, kaže: “Sjedili smo sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, poslije ikindije a sunce je već bilo na brdu Kuajkian( brdo 20-taj km južno od Mekke) pa on reče: “Nije ostalo od vašeg života na dunjaluku, u odnosu na one koji su živjeli prije vas, osim kao što je ostalo od ovog dana u odnosu na ono što je od njega prošlo.” (Ahmed,sahih) To ukazuje da je od dunjaluka ostalo, u odnosu na ono što je proteklo, samo malo, ali dužinu onog što je proteklo ne zna niko osim Allaha, dželle šanuhu.

I hadis koji najbolje ukazuje na blizinu Sudnjeg dana glasi: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Poslani smo, ja i Sudnji dan (blizu) skupa, i umalo da me nije pretekao.” (Ahmed, Taberani – hadis hasen) To ukazuje da je Sudnji dan tako blizu njegovom poslanstvu, pa se on čak bojao da će ga Sudnji dan preteći. Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je objavljen ajet: “Došla je Allahova odredba…” skočio na noge, a kada je objavljen dovršetak ovog ajeta: “…pa je nemojte požurivati.“ (En-Nahl 1) sjeo je. Neki učenjaci kažu da je on ustao bojeći se da je Kijametski dan već došao…. Kao što je moguće da se neki od malih predznaka pojavi skupa sa velikim predznacima.

Molim i ja Allaha subhaneh da vas nagradi Dzennetom!

Prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Mnogi su Bošnjaci u proteklom ratu prilikom odlaska na borbenu liniju oko vrata stavljali zapise i hamajlije. Smatrali su da će ih one zaštiti od metka srpskog agresora. Mnogi to danas rade s uvjerenjem da hamajlija ili zapis obješen o vrat ili stavljen ipod miške pomaže liječenju od bolesti ili čuva od nje. Osim toga, i danas ima onih koji na vrata kuće ili na auto vješaju konjsku potkovicu smatrajući da će ih to spasiti “propisane” nesreće ili uroka. Nur dova je, kažu, najbolja hamajlija. Ona ima čudotvornu moć. Onaj ko je nosi, ući će “direktno” u džennnet.

Mnogi preko veze žele da postignu zaštitu. Hamajlija ih mnogo manje košta. Ne moraju klanjati, ne moraju postiti niti druge vjerske dužnosti obavljati, jer tu je hamajlija. Njima ne treba Allahova zaštita pored hamajlije. Mogu biti i nemoralni i odlaziti tuđim ženama, jer navodno hamajlija će ih zaštititi. A ako se desi i neka bolest ili nesreća, tu je opet hamajlija koju napravi neki “hodža”, vidovnjak ili sihirbaz.

Šarlatani iskorištavaju neznanje i sujevjerje masa i prave im zapise i hamajlije, nad njima izgovaraju zakletve tvrdeći da oni čuvaju od djelovanja džina, urokljiva oka i zavidnosti isl. Pravljenje hamajlija i prodaja već gotovih i friško spravljenih postali su unosan biznis.

Muslimani moraju znati da vješanje školjčice ili perle kao amuleta ili čitanje zapisa s tajanstvenim oznakama radi zaštite ili lijeka, predstavlja neznanje ili zabludu koji su u suprotnosti s Allahovim zakonima u svemiru.

U mnogim hadisima Poslanik s.a.v.s. je zabranio vješanje hamajlija i talismana, a u slučaju bolesti propisao standarni način zaštite a to je preventiva i liječenje dozvoljenim sredstvima. On kaže: “Liječite se, jer Onaj ko je stvorio bolest, stvorio joj je i lijek.” (Ahmed) Dakle, liječenje je vadžib, što znači da onaj ko se ne liječi čini grijeh prema Allahu. U drugom hadisu kaže: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima koristi, zasigurno je ima u troma: medu, puštanju krvi iz vene (hidžama) i spaljivanju rane.” (Buharija i Muslim) Ovo su propisani načini liječenja u što svakako spada i šeriatski način liječenja rukjom onih koji obole od sihira, džinskog dodira ili uroka.

Koliko je hamalija opasna i pogubna pokazuje nam ova hadis: “Ukbe b. Amir kaže da je došao u karavani sa deset ljudi kod Allahova Poslanika s.a.v.s. Poslanik je sklopio sporazum sa devetoricom, a sa desetim nije. Upitali su ga za razlog, a on im je odgovorio: “Na mišici mu je talisman”. Čovjek je tada strgnuo zapis pa je Poslanik s.a.v.s. i sa njim sklopio sporazum, a potom rekao: “Ko objesi zapis počinio je širk.” (Ahmed i El-Hakim) Da su hamajlija i zapis vjerom propisani, Poslanik s.a.v.s. ne bi naredio ovom ashabu skidanje zapisa.

U drugom hadisu kaže: “Ko okači nešto tome je i prepušten”. (Et-Tirmizi) Na nama je da izaberemo da li želimo Allahovu ili nečiju drugu zaštitu. Uz hamajliju veoma često pojedini sihirbazi svežu džina da čuva hamajliju i da pazi kako bi ona uvijek bila djelotvorna. Nekad je džin zadužen i da lično čuva osobu koja nosi hamajliju, jer u hamajliji stoji naredba. Kada drugi džin čovjeku pokuša da naudi ili sihir donese on mu se po naredbi svoga sihirbaza suprotstavi. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. i kaže da je osoba koja okači hamajliju njoj i prepuštena. Upravo u tome i jeste opasnost širka.

Vjerovati da potkovica, crvena traka, hamajlija ili zapis imaju moć čuvanja i sprečavanja zla pored Allaha je smiješno i neviđeni apsurd. Žalosno je da su ljudi skloniji vjerovati jednoj konjskoj potkovici nego Uzvišenom Gospodaru svjetova. Nur dovu najčešće nose oni koji, ili ne klanjaju nikako, ili to rade povremeno. Oni su ubijeđeni da će ih ona uvesti u džennet iako ne praktikuju ono što od njih traži Gospodar svjetova.

A što se tiče vašeg pitanja kako prepoznati ispravnog od neispravnog liječnika evo vam odgovora. Znakovi po kojima ćete prepoznati sihirbaza su:
1. Raspituje se o bolesnikovim roditeljima.
2. Traži privatne bolesnikove stvari kao što su (odjeća, maramice, kapa itd.)
3. Ponekad zahtijeva da mu se dovede životinja određenih osobina i da se zakolje, bez spominjanja Allahovog imena. Ponekad njenom krvlju namaže bolesna mjesta ili baci žrtvu na pusto mjesto.
4. Piše talismane (vradžbine, zapise).
5. Uči čarolije i izgovara nerazumljive talismane.
6. Daje bolesniku zapise koji se sastoje od četverouglova na kojima su slova i brojevi.
7. Naređuje bolesniku da se izdvoji od ljudi jedan određen period, boraveći u sobi u koju ne ulazi sunčeva svjetlost.
8. Ponekad traži od bolesnika da se ne pere vodom jedan određen period, uglavnom 40 dana, a ovaj znak upućuje na to da se radi o džinu kršćaninu koji služi sihirbaza.
9. Daje bolesniku stvari koje će zakopati u zemlju.
10. Daje bolesniku papire koje će spaliti i nakaditi se njima.
11. Priča nerazumljivim govorom.
12. Ponekad sihirbaz obavještava bolesnika o njegovom imenu, imenu grada iz kojeg je i o problemu zbog kojeg je došao prije nego mu ovaj i saopšti bilo kakvu informaciju o sebi i svom porijeklu.
13. Piše isprekidana slova na papir (zapis) ili na posudu od grnčarije bijele boje a onda naređuje bolesniku da to rastapa i pije.
Ovo su samo neki od znakova koji nam mogu pomoći u raspoznavanju sihirbaza od pravog i ispravnog liječnika Allahovom knjigom.

Hfz. Mr. Senaid Zajimović

preuzeto sa http://www.n-um.com