Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li djela spadaju u iman?
Po učenjacima ehli-sunneta, djela kao djela (džinsul-amel) jesu elementarni dio imana, iman bez njih ne vrijedi. Imam Šafija smatra da u Kur’anu i hadisu postoji preko stotinu argumenata koji ukazuju da iman obuhvata djela. (Vidjeti: Zadul-mead, 3/607.) Uzvišeni Allah kaže: “Allah neće dopustiti daviše
Po učenjacima ehli-sunneta, djela kao djela (džinsul-amel) jesu elementarni dio imana, iman bez njih ne vrijedi. Imam Šafija smatra da u Kur’anu i hadisu postoji preko stotinu argumenata koji ukazuju da iman obuhvata djela. (Vidjeti: Zadul-mead, 3/607.)
Vidi manjeUzvišeni Allah kaže: “Allah neće dopustiti da propadne vjerovanje vaše.” (El-Bekare, 143.)
Ibn Abdulberr kaže: “Među mufessirima nema razilaženja o tome da se izraz vjerovanje, spomenuto u ajetu, odnosi na namaz prema Bejtul-makdisu (prvoj kibli muslimana).” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/245, Džamiul-bejan, 2/24-25, El-Iman, 1/329, od Ibn Mende, i Tazimu kadris-salah, str. 191-193.)
Imam Muslim zabilježio je Ebu Hurejrino, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ogranaka, najveći ogranak jesu riječi la ilahe illallah, a najniži je ukloniti prepreku s puta, i stid je dio imana.” (Muslim.)
Ebu Malik el-Ešari govorio je da je Poslanik, ﷺe, rekao: “Čistoća je pola imana.” (Muslim.)
Ibn Mes’ud govorio je: “Strpljenje je pola imana.” (Hakim, 2/484, Bejheki u djelu Šuabul-iman, 1/74, Abdullah u djelu Es-Sunne, 1/374, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 1/48, Taglikut-talik, 2/21, i Es-Silsiletud-daifa, 1/714-715.)
Prethodno navedeni ajet i hadisi jasno ukazuju da su djela sastavni dio imana. Ibn Abdulberr rekao je: “Pravnici i muhaddisi jednoglasni su u mišljenju da su riječi i djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/238.)
Imam Begavi govorio je: “Ashabi, tabiini i kasniji učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da su djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Šerhus-sunna, 1/38.)
Ibn Kesir navodi da su se Šafija, Ahmed i Ebu Ubejde pozivali na konsenzus učenjaka u vezi s tim da iman obuhvata riječi i djela. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/41-42.)
Ibn Redžeb tvrdi: “Prve generacije žestoko su osuđivale onoga ko je smatrao da djela ne podilaze pod iman.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 27.) Onaj ko smatra da djela nisu sastavni dio imana tretira se zabludjelim murdžijom.
Međutim, ako neki učenjak ehli-sunneta (pogotovo iz potonjih generacija) kaže: “Djela spadaju u iman, i onaj ko ih ostavi jeste veliki grješnik, ali nije nevjernik”, za njega se neće kazati da je murdžija, treba reći da je pogriješio u svom idžtihadu, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Da li je dopušteno tražiti neku pomoć od ljudi, a ne od Svemogućeg Allaha, i postoji li razlika između traženja pomoći od živog i mrtvog čovjeka?
Načelno pravilo jeste da musliman traži pomoć isključivo od Allaha, jer samo On istinski može pomoći čovjeku. Ipak, nema problema tražiti pomoć od čovjeka u onome što je u okviru ljudskih mogućnosti. Od žive osobe može se tražiti samo ono što je ona u mogućnosti učiniti, u protivnom pomoć se mora trviše
Načelno pravilo jeste da musliman traži pomoć isključivo od Allaha, jer samo On istinski može pomoći čovjeku. Ipak, nema problema tražiti pomoć od čovjeka u onome što je u okviru ljudskih mogućnosti. Od žive osobe može se tražiti samo ono što je ona u mogućnosti učiniti, u protivnom pomoć se mora tražiti isključivo od Allaha. Kada je riječ o traženju pomoći od mrtve osobe, to je strogo zabranjeno, jer mrtav čovjek ne može pomoći sam sebi, pa zar može pomoći živima! Isto tako, zabranjeno je upražnjavanje ma kakvog ibadeta pored kabura, ma kojim povodom.
Vidi manjeImam Muslim zabilježio je predanje u kojem stoji da je Aiša, radijallahu anha, majka pravovjernih, upitala Poslanika, ﷺ, o tome šta treba izgovoriti kada dođe na kubur, na što joj je odgovorio: “Reci: ’Es-selamu ala ehlid-dijar…’” Otuda, ko posjeti mezarje treba proučiti poznatu dovu. Onaj ko učini sedždu na kaburu ili tavafi oko njega želeći se time približiti Allahu i smatrajući da sedžda i tavaf na tom mjestu imaju posebnu odliku, takav je učinio veliku novotariju i grijeh, usto je otvorio velika vrata zabludi koja ga vodi izravno u veliki širk.
Musliman smije tavafiti isključivo oko Kabe, i kada je riječ o nagradi, sva mjesta na zemlji imaju isti status, osim tri poznate džamije: Mesdžidul-harama u Mekki, Poslanikove, ﷺ, džamije u Medini i Mesdžidul-Aksa u Kudsu, a o tome nam govore vjerodostojni hadisi. Moramo napomenuti da onaj čovjek koji ma koji ibadet posveti umrlom čovjeku, želeći mu se približiti, čini šrik, najveći grijeh koji ga izvodi iz okvira dini-islama.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Kako nevjernik postaje musliman?
Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku, ﷺ, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obožavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog, Jedinog. Resulullah, ﷺ, odazvao se ovoj Allahovoj, dželle šanuhu, naredbi i pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Njegov rob i Njegov pviše
Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku, ﷺ, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obožavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog, Jedinog. Resulullah, ﷺ, odazvao se ovoj Allahovoj, dželle šanuhu, naredbi i pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Njegov rob i Njegov poslanik.
Vidi manjeTarik b. Abdullah el-Muharibi pripovijedao je: “Vidio sam Poslanika, ﷺ, kako se na pijaci obraća ljudima, a na njemu crveni ogrtač. Govorio je: ’O ljudi, recite la ilahe illallah, i uspjet ćete.’”(Ibn Hibban, 14/518/6562, Ibn Huzejme, 1/82/159, Lalekai u djelu Šerhul-usul, 4/838/1413, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-mevarid, 2/1684.)
Buharija, Muslim i neki drugi muhaddisi zabilježili su da je Poslanik, ﷺ, Muazu b. Džebelu, poslavši ga u Jemen, rekao: “Pozivat ćeš kršćane u islam, stoga ih prvo pozovi da očituju šehadet la ilahe illallah”, a u drugoj verziji stoji: “…u obožavanje samo Allaha…”. Komentirajući hadis, Ibn Hadžer je rekao: “U hadisu je dokaz da nevjernik postaje muslimanom nakon što očituje dva šehadeta.”(Vidjeti: Fethul-Bari, 13/355.)
Imam Ibn Menda u djelu El-Iman, 1/198, naslovio je poglavlje Dokazi koji ukazuju da se izgovaranjem riječi la ilahe illallah postaje musliman, i da imetak i život čovjeka koji očituje šehadet postaju sveti. Mikdad b. Amr el-Kindi, radijallahu anhu, jednom je prilikom izjavio: “Upitao sam Resulullaha, ﷺ: ’Allahov Poslaniče, šta misliš, ako bih se sukobio s nevjernikom i on odsjekao moju ruku, a potom se sakrio za drvo govoreći da je prihvatio islam, imam li ga pravo ubiti?’ Resulullah, ﷺ, reče mi: ’Nemaš ga pravo ubiti!’ Ali ja rekoh: ’Allahov Poslaniče, te je riječi izgovorio nakon što mi je odsjekao ruku!’ Međutim, Vjerovjesnik, ﷺ, opet mi reče: ’Nemaš ga pravo ubiti, jer ako ga ubiješ, on će imati tvoj prijašnji status, a ti ćeš imati njegov status prije nego što je izgovorio te riječi.’”(Muslim, 2/82/95, Ebu Davud, 3/45/2644, Ibn Menda, 1/201-203/55-59, i Taberani, 20/247/585.)
Poznato je predanje u kojem stoji da su Usama b. Zejd i jedan ensarija sustigli mnogobošca koji je, nakon što je vidio da mu nema spasa, izgovorio šehadet la ilahe illallah. Međutim, ensarija se okrenuo od njega, dok ga je Usama ubio svojim kopljem. Kada je to ispričao Poslaniku, ﷺ, upitao ga je: “O Usama, zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” Usama odgovori: “Allahov Poslaniče, to je izgovorio samo da bi se spasio!” Ali je Poslanik, ﷺ, nastavio ponavljati: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” toliko da je Usama poželio da je tek toga dana prihvatio islam.(Muslim, 2/83/96, Ibn Hibban, 11/56/4751, i Ibn Menda, 1/208/63.)
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, posjetio nekog dječaka židova koji se razbolio, a koji je ponekad služio Poslanika, ﷺ. Stao je iznad njegove glave i rekao mu: “Reci la illahe illallah!” Dječak je gledao u svoga oca dok je Poslanik, ﷺ, ponavljao iste riječi. Tada je njegov otac, židov, rekao: “Poslušaj Ebul-Kasima!”, tj. Poslanika, ﷺ. Nakon što je dječak izgovorio dva šehadeta, Poslanik, ﷺ, reče: “Hvala Allahu, Koji ga je mojim uzrokom sačuvao Vatre.”(Buharija, Ebu Davud i Ahmed, 3/175/12278, i ovo je njegova verzija.)
Ebu Hurejre pripovijedao je da su neki muslimani iz pravca Nedžda zarobili čovjeka po imenu Semama b. Usal iz plemena Benu Hanif i svezali ga za džamijski stub. Nakon tri dana, Poslanik, ﷺ, naredio je ashabima da ga oslobode, i oni su to učinili. Semama je otišao nedaleko od džamije, okupao se, ušao u džamiju i rekao: “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.”(Buharija i Muslim, 12/71/1764.)Allahov Poslanik, ﷺ, prihvatio je Semamino prihvatanje islama koje je ostvario izgovaranjem šehadeta, a to se jasno zaključuje iz daljnjeg teksta ovog predanja.
Imam Ibn Nasr Mervezi kaže: “Razmišljajući o kur’ansko-hadiskim tekstovima zaključio sam da se izgovaranjem šehadeta ulazi u islam. Svevišnji Allah rekao je: ’Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni, postupajući pravedno, nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog. Allahu je prava vjera jedino – islam!’(Ali Imran, 18-19.) Naime, Uzvišeni Allah rekao je da je njihovo svjedočenje – islam. Svi Poslanikovi, ﷺ, sljedbenici smatraju da čovjek koji izgovori: ’Ešhedu en la ilahe illallah, ve enne Muhammeden resulullah’ postaje musliman. I svi ljudi koji su prihvatili islam pred Poslanikom, ﷺ, to su učinili izgovarajući dva šehadeta.”(Vidjeti: Tazimu kadris-salah, str. 422.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Prva obaveza kojom su ljudi zaduženi jeste šehadet la ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Time nevjernik postaje muslimanom, neprijatelj – prijateljem, život i imetak – svetim.” (Vidjeti: Fethul-Medžid, str. 73.)
Šejhul-islam Ibnul-Kajjim govorio je o razilaženju učenjaka o pitanju da li se samo priznavanjem Resulullahovog, ﷺ, poslanstva ulazi u islam ili ne. Naime, rekao je da neki učenjaci smatraju da se time postaje musliman, a drugi su, opet, odbacili tu mogućnost. Međutim, neki prave razliku između onih koji u osnovi priznaju Allaha, ali niječu Vjerovjesnikovo, ﷺ, poslanstvo – koji tim priznanjem postaju muslimani, za razliku od mnogobožaca koji ne mogu postati muslimani sve dok priznajući poslanstvo ne posvjedoče da je Allah jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da mu se klanja.(Vidjeti: Miftahu daris-sea‘da, 1/330.)
Imam Serhasi govorio je: “Odmetnik od islama pokajat će se izgovaranjem dvaju šehadeta i odricanjem od otpadništva koje je počinio.”(Vidjeti: El-Mebsut, 10/112, i Šerhu Fethil-Kadir, 6/70.)
Poznati hanefijski pravnik imam Kasani kaže: “Na osnovu sljedeće tri stvari možemo znati da li je određeni čovjek vjernik: prvo, izgovaranje jednog ili oba šehadeta i jasno odricanje od nevjerstva na kojem je bio…” (Vidjeti: Bedaeus-sanaia, 6/66.)
Ibn Salah veli: “Da bi se neko tretirao muslimanom u spoljašnjosti, dovoljno je da izgovori dva šehadeta.”(Vidjeti: El-Minhadž, 1/132, od imama Nevevija.)
Imam Ibn Redžeb zapisao je sljedeće: “Opće je poznato da je Poslanik, ﷺ, prihvatao islam od onoga ko izgovori samo dva šehadeta, na osnovu toga bi ga smatrao muslimanom, a njegov život svetim. Upravo zato je osudio Usamu b. Zejda kada je ubio mnogobošca koji je izjavio šehadet la ilahe illellah.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 110.) Na drugom mjestu ovaj imam veli: “Ko izgovori dva šehadeta ima status muslimana.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 36.)
Imam Nevevi kaže: “Kada nevjernika neko podstakne da iskreno izgovori la ilahe illallah, Muhammedun resulullah, time postaje musliman po konsenzusu islamskih učenjaka.”(Vidjeti: El-Medžmu, 3/107.) U djelu El-Minhadž, 4/84, ovaj isti imam zapisao je: “Izgovaranjem dvaju šehadeta postaje se musliman.” Slično je naveo imam Merdavi u djelu El-Insaf, 1/403.
Imam Behuti je govorio: “Kada bi kršćanin ili židov izjavio: ’Ja sam musliman’ ili: ’Prihvatio sam islam’, time bi postao musliman, makar ne izgovorio dva šehadeta. Međutim, ako kaže: ’Ja sam musliman, ali ne želim izgovoriti dva šehadeta’, tada se ne bi tretirao muslimanom, sve dok ih ne izgovori.”(Vidjeti: Er-Revdul-murbia, 3/343.) Slično je navedeno u djelu Menarus-sebil, 2/360.
Imam Ebu Tajjib Abadi u svome komentaru na Ebu Davudov Sunen zaključio je: “Prihvatanje islama ogleda se u izgovaranju dvaju šehadeta.”(Vidjeti: Avnul-Mabud, 2/14.)
Navedeni hadisi i mišljenja islamskih autoriteta jasno ukazuju da nevjernik ulazi u islam očitovanjem dvaju šehadeta. Islamski učenjaci razilaze se da li se nevjernik smatra muslimanom ako formalno obavlja namaz: hanefijski učenjaci (pod četiri uvjeta) i hanbelijski pravnici smatraju da se takva osoba tretira muslimanom, za razliku od šafijskih i malikijskih pravnika koji ga čak ni tada ne smatraju muslimanom. Ako neki učenjaci ovakvo formalno obavljanje namaza smatraju mjerodavnim kada je riječ o islamu, šta je onda s očitovanjem dvaju šehadeta iz kojeg se jasno vidi da je određena osoba prihvatila islam. Ovdje se postavlja uvjet, a to je da osoba koja prihvata islam poznaje načelno značenje šehadeta i da se, po nekim učenjacima, odrekne nevjerstva na kojem je bila, a nije uvjet detaljno poznavanje značenja šehadeta niti svih njegovih uvjeta (šartova). Budući da smo saznali ove činjenice, moramo se zapitati: s kojim pravom pojedinci mrcvare ljude koji žele prihvatiti islam tražeći od njih posebne uvjete koje za ulazak u islam nisu uvjetovali ni Kur’an ni hadis ni poznati islamski učenjaci. To je, zapravo, odbijanje ljudi od vjere, a ne njihovo pozivanje u islam, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Koji se uvjeti moraju ispuniti da bi se određeni čovjek proglasio nevjernikom?
Proglašavanje muslimana nevjernikom (tekfir) nesumnjivo je jedno od najosjetljivijih, najpreciznijih i najopasnijih pitanja kojima su se danas, na veliku žalost, zabavili oni koji tome nisu dorasli. Na opasnost tekfira ukazuju sljedeći hadisi: “Reći muslimanu: ’Nevjerniče!’, ima status njegovog ubisviše
Proglašavanje muslimana nevjernikom (tekfir) nesumnjivo je jedno od najosjetljivijih, najpreciznijih i najopasnijih pitanja kojima su se danas, na veliku žalost, zabavili oni koji tome nisu dorasli. Na opasnost tekfira ukazuju sljedeći hadisi: “Reći muslimanu: ’Nevjerniče!’, ima status njegovog ubistva”(Taberani i Bezzar, sa ispravnim lancem prenosilaca.);“Kada neko muslimanu kaže: ’Nevjerniče!’, tada je jedan od njih dvojice uistinu nevjernik.”(Buharija i Muslim.) Lahko se može desiti da musliman počini djelo nevjerstva, ali se neće tretirati nevjernikom iz sljedećih razloga.
Vidi manjePrvo, možda je to djelo nevjerstva učinio nehotice (hata’). Dokaz i primjer za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je neki čovjek izgubio jahalicu u pustinji, i kada mu se iznenada vratila, pogriješio je od velike radosti i uskliknuo: “Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!” Naime, ovaj je čovjek učinio dva djela nevjerstva: prvo, izjava da je Allah – rob; i, drugo, da je on, misleći na sebe, Gospodar. U ovakvim se slučajevima čovjek ne tretira nevjernikom, tim prije jer je riječ o pogrešci. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah je mojim sljedbenicima oprostio ono što nehotice učine, iz zaborava ili u prisili.”(Ibn Madže, Ahmed i Taberani. Imam Nevevi i Ibn Tejmijje ovaj hadis smatraju dobrim, a Ibn Hibban i Hakim vjerodostojnim. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/417, El-Medžmu, 2/293, i Hulasatul-bedril-munir, 1/154.) Iako su neki hadiski stručnjaci odbacili sve lance prenosilaca ovoga hadisa, njegovo je značenje ispravno po konsenzusu učenjaka, tvrdi imam Kurtubi.(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Ashabi i svi učenjaci ovog ummeta jednoglasni su u mišljenju da nije nevjernik svako onaj ko izgovori riječi nevjerstva.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/418.)
Drugo, možda je to djelo nevjerstva učinio iz neznanja (džehl). Naprimjer, poricanje kategorički jasne obaveze u islamu iz neznanja: “Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali.”(En-Nisa, 165.) U drugom ajetu stoji: “A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.”(El-Isra, 15.)U tom smislu su riječi Sufjana b. Ujejne: “Ko ostavi farzove namjerno, ne iz neznanja, niti s opravdanjem, počinio je nevjerstvo.”(Abdullah Šejbani u djelu Es-Sunne, 1/348, s dobrim lancem prenosilaca.) Šejhul-islam zapaža: “Kada bi čovjek prihvatio islam ne znajući da je namaz obavezan niti da je alkohol zabranjen, ne bismo ga smatrali nevjernikom zbog njegovog krivog uvjerenja, niti bismo ga kaznili sve dok se protiv njega ne predoči dokaz.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/222.) Na drugom mjestu ovaj islamski autoritet kaže: “Ko (iz neznanja) izjavi da su alkohol i kamata dopušteni, jer je novajlija u islamu (…), takav se čovjek neće smatrati nevjernikom, sve dok se protiv njega ne uspostavi argument (tj. dok mu se ne objasni taj propis).”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 35/101.) Dokaz za ovaj uvjet jeste poznati hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem stoji da je jedan čovjek, koji nikada nije nikakvo dobro učinio, oporučio svojim nasljednicima: “Kada umrem, spalite me, potom taj pepeo raspite po moru u olujnom danu! Allaha mi, ako me Allah mogne proživjeti, kaznit će me kao nikoga.” Naime, ovaj je čovjek sumnjao u Allahovu, dželle šanuhu, moć, a to je jedan od najvećih oblika nevjerstva. Budući da nije znao kolika je Allahova, dželle šanuhu, moć – a bio je vjernik i bojao se Svevišnjeg Gospodara – Allah mu je oprostio. Opravdanje za neznanje u ovim pitanjima imaju ljudi koji su odrasli u nemuslimanskim zemljama, odnosno u muslimanskim zemljama u kojima vlada veliko neznanje i udaljenost od vjere.(Uporediti: El-Mugni, 5/156, i El-Medžmua, 3/15.) S tim u vezi šejhul-islam je zapisao: “Ko porekne poznati islamski propis zbog toga što je novajlija u islamu ili što je odrastao u zemlji u kojoj se ne poznaju vjerski propisi, neće se smatrati nevjernikom, sve dok mu se ne objasni propis koji je porekao.”(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 6/39.)
Ako se radi o pitanjima koja su temelj vjere (usulud-din), tada je Kur’anom uspostavljen argument protiv ljudi i opravdanje neznanjem nije prihvatljivo kao: vjerovanje u Allaha, Poslanika, ﷺ, Sudnji dan i sl.(Uporediti: Bedaeus-sanaia, 7/132, Medžmu’ul-fetava, 4/54, Ed-Durerus-senijje, 8/224 i 10/355 ) Što se tiče skrivenih pitanja ili manje jasnih propisa koji često bivaju nepoznanica običnim muslimanima, kao: pitanja vezana za Allahova imena i svojstva, neka iskrivljena ubjeđenja određenih grupacija i sl., tretiraju se preprekom za primjenu propisa.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/619, Et-Turukul-hukmijje, 1/464-465, Fethul-Bari, 13/407, i Avnul-Mabud, 13/30.)
Neznanje, također, ne uvažava se kada je obaveznik u mogućnosti saznati određeni propis ali to iz nemara zapostavi, kako tvrdi šejhul-islam.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 20/280 i 22/16.)
Treće, možda je to djelo nevjerstva učinio pod prisilom (ikrah). Ko izgovori riječi nevjerstva ili počini djelo nevjerstva pod prisilom, neće se smatrati nevjernikom: “Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna…”(En-Nahl, 106.) Dakle, u takvim je slučajevima mjerodavno ono što je u srcu, a ne riječi i djela, i to po konsenzusu islamskih učenjaka. Po ehli-sunnetskim učenjacima, postoji jaka veza između djela počinjenih udovima i onoga što je u srcu, međutim, kada postoji mjerodavna prepreka, kao naprimjer, prisila, tada ta veza slabi ili u potpunosti nestaje. Imam Kurtubi tvrdi: “Ko bude prisiljen da izgovori riječi nevjerstva i izgovori ih strahujući za život, takav čovjek nije grješan, po konsenzusu islamskih učenjaka, pod uvjetom da njegovo srce ostane čvrsto u vjerovanju.”(Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/190.) Kada je riječ o tome, neki islamski autoriteti prave razliku između riječi i djela, ali je ispravno mišljenje većine učenjaka koji kažu da riječi i djela imaju isti status. Naime, mnogobošci su prisilili Ammara b. Jasira, radijallahu anhu, da uvrijedi Poslanika, ﷺ, a da njihova božanstva spomene po dobru. I kada se Ammar požalio Poslaniku, ﷺ, on ga je upitao: “Šta osjetiš u srcu?” “Smireno je i čvrsto u imanu”, odgovorio je Ammar. Resulullah, ﷺ, sugerirao mu je: “Ako to opet učine, ti uradi kako si već uradio.”(Taberi, Hakim i Bejheki, s nekoliko slabih puteva. Vidjeti: Fethul-Bari, 12/312-313.)
Četvrto, možda je čovjek nekad nemoćan (âdžiz) obaviti temelj islama, i tada se neće smatrati nevjernikom,(Uporediti: Medžmu’ul-fetava, 12/478-479, 19/218.) jer Svemogući Allah čovjeka ne opterećuje preko njegovih mogućnosti, kao osoba koja je nijema i ne može očitovati kelime-i-šehadet ili je onesviješćena pa ne može obavljati namaz i sl., a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Da li je Adem prvi poslanik? I koja je razlika između poslanika i vjerovjesnika?
Prvi poslanik je Nuh, alejhis-selam. Tako stoji u poznatom hadisu koji govori o zagovaranju na Sudnjem danu, a zabilježili su ga Buharija i Muslim preko Ebu Hurejre. Adem, alejhis-selam, bio je vjerovjesnik; nije mi poznato da postoji argument koji ukazuje da je on bio poslanik. U jednom hadisu stojviše
Prvi poslanik je Nuh, alejhis-selam. Tako stoji u poznatom hadisu koji govori o zagovaranju na Sudnjem danu, a zabilježili su ga Buharija i Muslim preko Ebu Hurejre. Adem, alejhis-selam, bio je vjerovjesnik; nije mi poznato da postoji argument koji ukazuje da je on bio poslanik. U jednom hadisu stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao da je Adem prvi vjerovjesnik.(Ahmed, 5/265. A šejh Albani smatra ga ispravnim. Neki hadiski stručnjaci ovaj hadis nisu prihvatali, a to je prioritetnije mišljenje.)
Kada je riječ o razlici između poslanika i vjerovjesnika, islamski učenjaci imaju različite stavove. Neki učenjaci smatraju da nema razlike između poslanika i vjerovjesnika, ali ispravno je da razlika postoji. Svevišnji Allah rekao je: “Prije tebe, Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacivao.” (El-Hadždž, 52.)
Ebu Zerr prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Vjerovjesnika je bilo sto dvadeset i četiri hiljade, a poslanika trista deset i nekoliko.” (Ahmed, 5/265. I ovo je nastavak prethodnog hadisa.)
Ajet i hadis ukazuju da postoji razlika između poslanika i vjerovjesnika. Neki drugi učenjaci smatraju da i jedan i drugi dobivaju objavu, osim što je poslanik zadužen da prenese poslanicu, a vjerovjesnik nije. Tako je svaki poslanik – vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik.
Međutim, ni ovo mišljenje nije jako iz više razloga: prvo, iz prethodnog ajeta jasno se vidi da je i vjerovjesnik poslan ljudima, a poslanstvo obavezuje na dostavu poslanice; drugo, neprenošenje poslanice ustvari je tajenje znanja, a to se suprotstavlja mudrosti davanja objave, da je to tako, znanje jednog vjerovjesnika nestalo bi njegovom smrću; treće, Buharija i Muslim zabilježili su da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Pokazani su mi narodi, pa sam vidio vjerovjesnika a s njim skupina ljudi, vidio sam drugog a s njim jedan, ili dvojica, a vidio sam i vjerovjesnika koji nije imao sljedbenike”; i četvrto, Resulullah, ﷺ, rekao je: “Prije mene nije poslan nijedan vjerovjesnik a da nije bio obavezan ukazati ljudima na ono što je najbolje za njegov narod.” (Muslim, 1844.)
Naime, navedeni hadisi ukazuju da vjerovjesnici kao i poslanici moraju prenositi ljudima ono što im se objavljuje od Gospodara. Ispravno mišljenje jeste da poslanik donosi novu poslanicu, dok vjerovjesnik samo potvrđuje prethodnu poslanicu, a obavezu prenošenja ima i jedna i druga kategorija.(Vidjeti: Ruhul-meani, 17/165.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKako tretirati muslimana koji tvrdi da se Isa, alejhis-selam, neće pojaviti?
Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da će Isa, alejhis-selam, ponovno doći na Zemlju. To potvrđuje Kur’an, hadis i konsenzus islamskih učenjaka iz svih generacija. Govoreći o Isau, alejhis-selam, Uzvišeni je rekao: “I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, prije njegove (Isaove) smrti,više
Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da će Isa, alejhis-selam, ponovno doći na Zemlju. To potvrđuje Kur’an, hadis i konsenzus islamskih učenjaka iz svih generacija. Govoreći o Isau, alejhis-selam, Uzvišeni je rekao: “I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, prije njegove (Isaove) smrti, neće u njega kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.” (En-Nisa, 159.)
Vidi manjeAjet nedvosmisleno ukazuje na Isaov, alejhis-selam, povratak. Preneseni su i mnogi vjerodostojni hadisi u kojima se spominje njegov silazak s neba. U Muslimovom Sahihu postoji nekoliko hadisa, i to u posebnom poglavlju: Dolazak Isaa, sina Merjemina, koji će suditi po Muhammedovom, ﷺ, vjerozakonu. Imam Ševkani i Ebu Tajjib Abadi smatraju da su hadisi o silasku Isaa, alejhis-selam, mutevatir (kategoričke vjerodostojnosti) i da ih ima oko tridesetak. (Vidjeti: Avnul-Mabud, 11/308 i 311.)
Tvrdnja da imam Buharija nije zabilježio hadise s tim u vezi pogrešna je. Štaviše, on je naslovio poglavlje: Silazak Isaa, sina Merjemina, u kojem je zabilježio dva hadisa koji o tome govore, i to pod sljedećim brojevima: 3448 i 3449, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Detalji o Mehdiju, hadisi.
Tvoje je pitanje na mjestu, mada pojava Mehdija ne treba biti preokupacija muslimana. Od Poslanika, ﷺ, preneseno je svega osam vjerodostojnih hadisa u vezi s tim. Te hadise, zapravo neke od njih autentičnim su okarakterizirali najveći eksperti hadiske nauke, između ostalih: Ebu Hasan Sidžistani (u.više
Tvoje je pitanje na mjestu, mada pojava Mehdija ne treba biti preokupacija muslimana. Od Poslanika, ﷺ, preneseno je svega osam vjerodostojnih hadisa u vezi s tim. Te hadise, zapravo neke od njih autentičnim su okarakterizirali najveći eksperti hadiske nauke, između ostalih: Ebu Hasan Sidžistani (u. 363. h.g.), Bejheki (u. 458. h.g.), Kurtubi (u. 671. h.g.), Mizzi (u. 742. h.g.), Ibnul-Kajjim (u. 751. h.g.), Ibn Kesir (u. 774. h.g. ), Busiri (u. 840. h.g.), Ibn Hadžer Askalani (u. 852. h.g.), Sehavi (u. 902. h.g.), Sujuti (u. 911. h.g.), Ibn Hadžer Hejtemi (u. 974. h.g.), Ali Kari (u. 1041. h.g.), Zurkani (u. 1122. h.g.), Muhammed Sefarini (u. 1188. h.g.), Ševkani (u. 1250. h.g.), Siddik Hasan Han (u. 1307. h.g.), Kittani (u. 1345. h.g.), Albani (u. 1420. h.g.). A ti hadisi su sljedeći.
Vidi manje“Mehdi je naš, od ehli-bejta, Allah će ga pripremiti za tu misiju u jednoj noći.”(Ebu Davud.)
“Mehdi je Fatimin potomak.”(Ahmed i neki drugi muhaddisi.)
“Kada se vide trupe s crnim zastavama iz pravca Horosana, priključite im se, jer među njima je Allahov halifa Mehdi.”(Ebu Feth Ezdi.)
“Kada čujete za vojsku s crnim zastavama, koja će doći s istoka, priključite im i dajte im prisegu, s njima je Allahov halifa Mehdi.”(Ibn Madže, Hakim i neki drugi muhaddisi.)
“Kada Allah spusti Isaa, alejhis-selam, halifa muslimana Mehdi će mu reći: ’Dođi i predvodi nas u namazu…’”(Haris b. Ebu Usama.)
“Mehdi će imati visoko čelo, poduži nos, uzak na vrhu i sa izbočenjem na sredini. Ispunit će Zemlju pravdom, kao što je bila ispunjena nepravdom, i vladat će sedam godina.” (Ebu Davud i Hakim.)
“U mome ummetu pojavit će se Mehdi, na Zemlji će ostati sedam, ili osam, ili devet godina, ispunit će je pravdom, kao što je bila ispunjena nepravdom, a nebo će tada davati obilnu kišu.” U Ibn Ebu Šejbinoj verziji stoji dodatak: “…moj će ummet za vrijeme njegove vladavine biti u blagostanju koje do tada nisu doživjeli.”(Ahmed, Ibn Ebu Šejbe i neki drugi muhaddisi.)
“Pred Kijametski dan pojavit će se Mehdi… U njegovo vrijeme bit će mnogo stoke…” (Hakim.) U hadiskim zbirkama navedena su brojna vjerodostojna predanja od ashaba i tabiina u vezi s pojavom Mehdija, a navedeni autentični hadisi dovoljni su nam kao dokaz. Kada je riječ o Mehdiju, od Resulullaha, ﷺ, ashaba i tabiina preneseno je više od tri stotine slabih, ali i lažnih predanja. Otuda neki učenjaci i tvrde da su hadisi koji govore o pojavi Mehdija mutevatir-predanja. Taj stav zauzeli su sljedeći hadiski stručnjaci: hafiz Ebu Hasan Sidžistani (u. 363. h.g.) u djelu Menakibuš-Šafi, Muhammed Berzendži (u. 1103. h.g.) u djelu El-Išaatu fi ešratis-sa‘ah, Ševkani (u. 1250. h.g.) u djelu Et-Tevdih, Siddik Hasan Han (u. 1307. h.g.) u djelu El-Izaah, Kittani (u. 1345. h.g.) u djelu Nazmul-mutenasir, ali i neki drugi muhaddisi. Ne znam da na našem jeziku postoji autentična literatura koja se bavi pitanjem pojave Mehdija, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Je li veliki broj potresa najava dolaska Mehdija?
Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Radujte se dolasku Mehdija, pojavit će se kada se ljudi budu mnogo razilazili i kada budu učestali potresi. Ispunit će Zemlju pravdom, kao što je bila ispunjena nepravdom.” (Ahmed, 3/37, Musedded i Ahmed b. Menia‘ u svojim Musnedima, 10/279-280 –više
Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Radujte se dolasku Mehdija, pojavit će se kada se ljudi budu mnogo razilazili i kada budu učestali potresi. Ispunit će Zemlju pravdom, kao što je bila ispunjena nepravdom.” (Ahmed, 3/37, Musedded i Ahmed b. Menia‘ u svojim Musnedima, 10/279-280 – Itihaful-hajera, od Busirija i Baverdi u djelu El-Marifa, 14/261-262 – Kenzul-ummal.) Šejh Albani navedeni hadis ocijenio je slabim.(Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 4/91-92.)
Vidi manjeNemoguće je odrediti tačno vrijeme pojave Mehdija, odnosno Isaa, alejhis-selam. Govoreći o tome, Resulullah, ﷺ, u globalu je opisao vrijeme njegove pojave, i niko sa sigurnošću ne može tvrditi u kojem stoljeću, odnosno godini će se pojaviti. Pored navedenog slabog hadisa, postoji osam vjerodostojnih hadisa i brojne autentične izjave ashaba i tabiina u vezi s pojavom Mehdija. S druge strane, imamo na desetine slabih hadisa (većina hadisa o Mehdiju nije ispunila uvjete postavljene za autentičan hadis) koji nagovještavaju pojavu Mehdija. Rukovodeći se tim velikim brojem predaja, neki hadiski stručnjaci smatraju da su hadisi koji govore o pojavi Mehdija dostigli stupanj mutevatir-predanja (predanje u čiju ispravnost nije dopušteno ni najmanje sumnjati). Između ostalih, taj stav zauzeli su sljedeći hadiski stručnjaci: Ebu Hasan Sidžistani, Muhammed Berzendži, Ševkani i neki drugi muhaddisi. Određene zalutale sekte smatraju da ovaj ummet neće ostvariti napredak ni boljitak ni uspostavu islamske vlasti sve do pojave Mehdija. To je pogrešno uvjerenje koje ima za rezultat veliki nemar, čekanje i trpljenje bez pokušavanja da se nešto promijeni ili ostvari kakav uspjeh. Za vrijeme Mehdija islamska vlast će, sigurno, zaživjeti, hoće li prije njegove pojave – Allah zna, ali muslimani moraju raditi na njenom uspostavljanju. Dakle, dolazak Mehdija ništa ne mijenja kada je riječ o našem odnosu prema prakticiranju islama: musliman mora djelovati i truditi se, bez obzira doživio dolazak pravednog halife Mehdija ili ne. (Vidjeti riječi šejha Albanija u Es–silsiletus–sahiha, 4/42-43, po ovom pitanju.)
Kada je riječ o Mehdijevom licu, u hadisu koji su zabilježili Ebu Davud i Nuajm b. Hammad s dobrim lancem prenosilaca, kako tvrdi Ibnul-Kajjim, stoji da će imati visoko čelo, poduži nos, i to uzak na vrhu i sa izbočenjem na sredini. Ne znam da postoje drugi vjerodostojni hadisi koji opisuju Mehdijev izgled; ne znam da postoji hadis u kojem se spominje posebna oznaka na licu, ali ima predanje u kojem stoji da na licu ima madež. Ebu Umame prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Mehdija je moj potomak; pojavit će se u svojoj četrdesetoj godini; njegovo lice izgledat će kao blistava zvijezda, a na desnom obrazu imat će crni madež. Nosit će dva ogrtača i izgledati kao Izraelćanin. Vladat će dvadeset godina.” (Taberani u djelu El-Kebir, 8/101-102. U lancu prenosilaca ovoga hadisa postoji prenosilac Ibn Ebu Sugajra, i on je nepouzdan. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 7/319. Imam Zehebi ovaj hadis smatra ništavnim. Vidjeti: Mizanul-itidal, 5/362.) Navedeni hadis također se suprotstavlja vjerodostojnim hadisima u kojima stoji da će Mehdi vladati najviše devet godina, Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Možete li mi objasniti šta je to ilmul-kelam?
Muslimani su od ranih vremena izloženi raznim napadima, od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nesumnjivo je da su unutarnji nasrtaji na ummet opasniji i štetniji od onih vanjskih. Jedan od opasnih valova zablude koji je nastao u filozofskim tminama jeste ilmul-kelam (dogmatička teologija). Naime, tviše
Muslimani su od ranih vremena izloženi raznim napadima, od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nesumnjivo je da su unutarnji nasrtaji na ummet opasniji i štetniji od onih vanjskih. Jedan od opasnih valova zablude koji je nastao u filozofskim tminama jeste ilmul-kelam (dogmatička teologija). Naime, to je čisto akaidski pravac građen isključivo na logici i razumu. Lažno se predstavlja pod imenom ilmut-tevhid ili ilmu usulid-din. Sljedbenici ovog akaidskog pravca prvo izgrade vjerovanje pa traže logičke dokaze za svoja uvjerenja, za razliku od pripadnika ehli-sunneta koji se prvo pozovu na kur’ansko-hadiske tekstove, pa tek onda zauzimaju stav o određenom pitanju. Brojna su iskušenja i greške u koje su upali ti ljudi. Najveća je, svakako, preferiranje razuma nad ajetima i hadisima i smatranje da nije dopušteno potpuno oslanjanje na kur’ansko-hadiske tekstove, drugim riječima, logika se pretpostavlja Objavi, a ne Objava logici. Kada je riječ o ajetima, služe se krivim tumačenjem i mijenjanjem njihovog spoljašnjeg značenja. Isto tako, autentične hadise olahko odbacuju, i to pod izgovorom da su slabi, makar učenjaci ehli-sunneta bili jednoglasni da su autentični. A ponekad se pravdaju time da nisu mutevatir-predanja ili pod izgovorom da suprotstavljaju značenju kur’anskih ajeta ili logici, pa ih je obaveza odbaciti. Među samim dogmatičarima, čije je vjerovanje prožeto sumnjama, pretpostavkama i nejasnoćama, postoje brojna razilaženja i nesuglasice koje su dovele do toga da jedni druge proglašavaju nevjernicima. Ipak, na okupu ih drži zajedničko neprijateljstvo koje gaje prema pobjedonosnoj skupini, ehli-sunnetu.
Vidi manjeDa je zabluda njihov put, najbolji je pokazatelj to što se njihovi sljedbenici revidiraju i vraćaju istini. Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Većina onih koji odstupe od puta prvih generacija, bili dogmatičari ili sufije, na kraju života, odnosno na samrtnoj postelji, vraćaju se istini (priznavajući da su bili u zabludi).”(Vidjeti: Nakdul-mentik, str. 60, i El-Iktida, 1/79.) Između ostalih, to se desilo sa sljedećim učenjacima: Ebu Meali Džuvejni (u. 478. h.g.), Ebu Hamid Gazali (u. 505. h.g.), Ebul-Feth Šehrestani (u. 548. h.g.), Fahruddin Razi (u. 606. h.g.), Ebu Abdullah Havnedži (u. 646. h.g.), Ebu Muhammed Husrevšahi (u. 652. h.g.). Učenjaci ehli-sunneta zauzeli su izuzetno rigorozan stav kada je riječ o ilmul-kelamu. (Vidjeti: El-Adabuš-šeri‘jje, 1/209.)
Imam Šafija rekao je: “Presudio bih da se dogmatičar izudara prutevima i papučama, i da mu se kaže: ’Ovo je nagrada onome ko zapostavi Kur’an i hadis, a prihvati ilmul-kelam.’” (Vidjeti: Menakibuš-Šafi, 1/462, od imama Bejhekija, Šerefu ashabil-hadis, str. 78, Šerhus-sunne, 1/218, Medžmu’ul-fetava, 5/78, i Es-Sijer, 10/29.) U drugoj verziji stoji da je imam Šafija govorio: “Da čovjek bude iskušan svime što je Allah zabranio, osim nevjerstva, bolje mu je od toga da bude iskušan ilmul-kelamom.”(Vidjeti: Ababuš-Šafi, str. 182.) Imam Zehebi je zapisao: “Vjerodostojnim lancem prenosilaca prenosi se da je imam Darekutni kazao: ’Ne postoji stvar koja mi je mrža od ilmul-kelama.’” (Vidjeti: Es-Sijer, 16/457.)
Pobornici ilmul-kelama ne pripadaju ehli-sunnetu, jer kako se otvoreni neprijatelj sunneta može smatrati sljedbenikom ehli-sunneta! Imam Ebu Ismail Herevi (u. 481. h.g.) napisao je djelo Zemmul-kelami ve ehlihi koje je štampano u šest tomova, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Možete li mi pojasniti propis bračne veze između sunnija i šiija?
Plemeniti Stvoritelj stvorio je, iz Svoje apsolutne mudrosti, sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima, kao i Poslanik, ﷺ, u hadisima. Bezrazložno izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, ﷺ, upute i koviše
Plemeniti Stvoritelj stvorio je, iz Svoje apsolutne mudrosti, sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima, kao i Poslanik, ﷺ, u hadisima. Bezrazložno izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, ﷺ, upute i kosi se s ljudskom prirodom u kojoj je stvoren čovjek, te postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno je rečeno: ’Kada dječak postane punoljetan, a otac odbije da ga oženi pa dječak počini nemoral, otac je grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebu Dunja, u djelu El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsera govorio je: “Strast u ljudskom tijelu ima status razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur, u djelu Es-Sunna, 1/166/500. Ovo je predanje spomenuo Ibn Redžeb u djelu Džamiul-ulum, str. 127.)
Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, govorio je na smrtnoj postelji: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebu Šejbe, 3/439/15903. Predanje je naveo i imam Sujuti u djelu Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, upitao je nekog čovjeka je li oženjen, i nakon što je ovaj odgovorio da nije, Omer mu reče: “Ili si lud, ili si pokvarenjak.” (Abdurrezzak, 6/170/10383-10384.) Vehb b. Munebbih govorio je: “Primjer neoženjenog čovjeka jeste kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru: vjetar ga povija čas lijevo, čas desno.” (Abdurrezzak, 6/171/10386.)
Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće glede vjere. Kur’an i hadis jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima objašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onome ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podarit će mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti radi očuvanja čednosti, robu koji se želi otkupiti i borcu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114, od šejha Albanija.)
Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom
Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite se sebi ravnopravnim ženama i udajite svoje kćerke za ravnopravne muškarce.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, s ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/56.)
Prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, jer, ako to ne učinite, na Zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebu Asim, u djelu El-Ahad, 2/351/1122, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/20.)
Jedan se čovjek savjetovao s Hasanom el-Basrijem u vezi s udajom kćerke, pa mu je Hasan rekao: “Udaj je za bogobojaznog čovjeka: ako je zavoli, poštovat će je, a ako je pak zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 2/54, od imama Gazalija, i Merkatul-mefatih, 6/241.)
Neki je čovjek došao kod Ibn Abbasa želeći zaprositi siroticu koja je bila kod njega. Ibn Abbas reče mu: “Nisam zadovoljan da ti bude žena.” “Zašto?”, upita on. “Zato što je rasipnica”, odgovori Ibn Abbas. “Meni to ne smeta”, objasni prosac, na šta Ibn Abbas zaključi: “Sada nisam zadovoljan da joj ti budeš muž.”(Vidjeti: Vefejatul-eajan, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je neki čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana, pa mu je odgovorio da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko želi!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da ti budeš njen muž.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 5/75.)
Omer b. El-Hattab rekao je: “Zabranjujem udaju čestitim ženama, osim ako se radi o njima ravnopravnim osobama.”(Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu govoreći: “Možda će ih teško stanje navesti da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe.)
Bukejr b. Abdullah el-Ešedždž kaže da je Omer, radijallahu anhu, došao pred jednu kuću u Ezdu (mjesto u Jemenu) a djevojka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: “Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džerir b. El-Bedžla prosi vašu kćeku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: “Je li vladar pravovjernih ozbiljan u prošnji?” “Naravno”, odgovori Omer. “Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)
Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan, i bogat ali nebogobojazan čovjek, na šta je dao sljedeći odgovor: “Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti s bogobojaznosti.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)
Govoreći o biografiji Ebu Nasra es-Sidžzija, imam Zehebi navodi da mu je jednog dana došla jedna žena s hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: “Podijeli ih kako želiš!” Imam Es-Sidži upita: “Šta želiš time?“ Ona odgovori: “Oženi se mnome, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim te služiti.” On joj je naredio da uzme novac koji je donijela i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura.)
Imam Ibnul-Hummam zapisao je: “Kada bi se žena iz ugledne porodice samovoljno udala za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, makar suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299.)
Imam Šabi rekao je: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, već je s njom pokidao rodbinske veze.” (Hafiz je Iraki u djelu El-Mugni, 2/54 (El-Ihja) ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 32/61 i El-Emru bil-itiba, str. 68, od imama Sujutija.) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Šabiju. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129.)
Ako nije opravdano udati muslimanku za čovjeka koji ima ružan ahlak, kako će biti dopušteno udati je za osobu koja je pokvarena?!
Imam Ajni zapaža: “Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo, kako stoji u hadisu: ’Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.’” (Vidjeti: El-Binaja, 5/109.) Osim što hadis na koji se poziva imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.
Ibn Abdulberr kaže: “Islamski učenjaci razilaze se glede ravnopravnosti bračnih drugova. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je to dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za čovjeka koji je dostojan u vjeri, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)
Ibn Rušd smatra: “Kada se radi o ravnopravnosti, islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se to odnosi na vjeru.” (Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)
Imam Nevevi tvrdi: “Grješnik nije ravnopravan čednoj muslimanki.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81.)
Imam Mutii veli: “S tim u vezi, u obzir se uzima vjera; čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije ravnopravan slobodnoj čednoj muslimanki.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmu, 17/285.)
Ibn Kudame je zapisao: “Dokaz da se ravnopravnost odnosi na vjeru jesu riječi Uzvišenog: ’Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki.’” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377; Prijevod značenja Es-Sedžda, 18.)
Imam Ševkani kaže: “Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ’Najbolji od vas kod Allaha jesu oni koji Ga se najviše boje…’” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291; Prijevod značenja El-Hudžurat, 13.)
Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je stvoren od zemlje.”(Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh, u djelu Et-Tevbihu vet-tenbih, str. 41/250, s ispravnim lancem prenosilaca, tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 6/449.)
Nakon ovih općih pravila kada se radi o sklapanju bračne veze s dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da je sklapanje braka između sunnija i šiija zabranjeno, naročito s onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, koji tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju Poslanikove, ﷺ, ashabe, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama jeste u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom, kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.
Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama
Hafs b. Gajjas (poznati kufijski kadija) savjetovao bi čovjeka koji želi udati siroticu da dobro gleda za koga je udaje. Govorio bi: “Ako se radi o rafidiji (zagriženom šiiji), ne udaji je; ako se radi o čovjeku koji konzumira nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia, djelu u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo također navode sljedeći autoriteti: imam Hatib, u djelu Tarihu Bagdad, 8/189-190, Mizzi, u djelu Tehzibul-kemal, 2/234, i Zehebi, u djelu Sijeru ealamin-nubela, 9/27.)
Kadija Hafs poslao bi čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih uvjerenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze.(Vekia, u djelu Ahbarul-kudah, 3/187-188.)
Imam Ahmed zabranjivao je brak s haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)
Imam Subki u biografiji Ebu Abdullaha el-Harisa b. Eseda el-Muhasibija navodi da je El-Džunejd rekao: “Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa od njegovog silnog imetka, iako je bio izuzetno siromašan. Govorio je: ’Sljedbenici različitih vjera ne mogu se međusobno nasljeđivati.’ A njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alija b. Hajran el-Fekih govorio je: “Vidio sam El-Harisa: u mjestu Babut-Tâk nasred puta drži svog oca, a svijet okupljen oko njih. Govorio je: ’Razvedi moju majku, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.’” (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)
Ibn Ebu Musa el-Hanbeli smatra: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak, niti se s njima smije sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Nikome nije dopušteno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga koji izostavlja namaz.” Na drugom mjestu zapisao je sljedeće: “Ne treba da musliman uda svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 32/61.)
Nakon što je razmatrao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od rafidija, Siddik Hasan Han rekao je: “Kur’an i hadis jasno ukazuju da su takvi ljudi (tj. rafidije) nevjernici i treba nad njima sprovoditi sve propise koji se odnose na nevjernike (tj. otpadnike): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, pobijati njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na Zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)
Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku s rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejna mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je na to pitanje glasio: “Nama nije dopušteno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dopušteno jesti meso koje oni zakolju.”(Vidjeti: Fetavel-ledžnetid-daima, 2/373.) A Sveznajući Allah, opet, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manje