Hidžama je način poslaničkog liječenja odstranjivanjem  nečiste krvi iz organizma na specifičan način. U Poslanikovom, ﷺ, sunnetu navode se brojna predanja koja jasno ukazuju na vrijednost hidžame, ali objašnjavaju i sam način njenog vađenja. Kada je riječ o hadisima koji govore o hidžami, njih možemo svesti pod sljedećih pet kategorija.
Prvo, meleki su preporučili Poslaniku, ﷺ, hidžamu; Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, ﷺ, kazao: “Kada sam uzdignut u više sfere, nisam prošao pored skupine meleka a da mi nisu preporučili sljedeće: ‘O Muhammede, prihvati se hidžame!’” (Tirmizi, 2053, Ibn Madže, 3542, i Hakim, 4/209. Hakim i Zehebi ovo predanje smatraju vjerodostojnim.) U drugom predanju stoji: “O Muhammede, naredi svom ummetu da vade hidžamu.” (Tirmizi, 2052, Ibn Madže, 3544, i Bezzar, 3/388 – El-Kešf, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Ova predanja ukazuju na veliku samilost meleka prema ovom ummetu, želeći mu svako dobro, preporučivali su mu vađenje hidžame.
Drugo, hidžama je najbolji lijek; Enes b. Malik prenosi sljedeće Vjerovjesnikove, ﷺ, riječi:  “Najbolje čime se možete liječiti jeste hidžama.” (Muslim, 1577, Tirmizi, 1278, Ahmed, 3/174, i Ibn Sa‘d, 1/443-444.) U drugom hadisu stoji: “Ako u onome čime se liječite uistinu ima lijeka, onda lijeka ima u hidžami.” (Buharija, 5697, Muslim, 2205.) Međutim, neki učenjaci smatraju da se ove predaje odnose na stanovnike Hidžaza i drugih toplih krajeva. U hadisu koji prenosi Džabir, Poslanik, ﷺ, kaže: “Uistinu u hidžami ima lijeka.” (Muslim, 2205, Ibn Hibban, 3/440, Ebu Ja’la, 2037, Hakim, 4/409, i Bejheki, 3/387.)
Treće, hidžama u određenim vremenima ima prednosti i posebne odlike i daje veoma efikasne rezultate; Ebu Hurejre prenosi da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Ko uradi hidžamu sedamnaestog, devetnaestog ili dvadeset prvog dana, to će mu biti lijek protiv svake bolesti.” (Ebu Davud, 4/4/3861, Tirmizi, 2053, Hakim, 4/233/7475, i Ibn Madže, 3551. Imam Nevevi, Muhammed Siddik Han i Albani su ovu predaju ocijenili dobrom. Vidjeti: El-medžmua, 9/57, Fethul-Bari, 10/150, Er-revdatun-nedijje, 2/494 i Es-silsiletus-sahiha, 5/190-191.
Napomena: ovdje se misli na sedamnaesti, devetnaesti i dvadeset prvi dan lunarnog mjeseca.) U drugom predanju spominje se samo sedamnaesti dan. (Hakim, 4/210. Hakim i Zehebi rekli su da je vjerodostojan po Muslimovim kriterijima.) Tako je Resulullah, ﷺ, vadio hidžamu u tim danima. (Tirmizi, 2051, i u djelu Eš-Šemail, 313, i Hakim, 4/210, sa ispravnim lancem prenosilaca.) U jednom drugom predanju stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, preporučivao vađenje hidžame ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom. (Ibn Madže, 2/1153/3487, i Hakim, 4/490. Imam Ajni i šejh Albani su ovu predaju, koja je u osnovi slaba kako tvrde hadiski eksperti, ocijenili dobrom budući da se prenosi različitim putevima. Vidjeti: Umdetul-kari, 21/240, Fethul-Bari, 10/149, i Es-silsiletus-sahiha, 2/392-395.)
Četvrto, vađenje hidžame nije poželjno u određenim vremenima;
Resulullah, ﷺ, zabranjivao je činjenje hidžame srijedom, petkom, subotom i nedjeljom. (Ovo je drugi dio prethodno citiranog hadisa.) Ovu verziju kao riječi Ibn Omera zabilježio je imam Darekutni u El-efradu sa dobrim lancem prenosilaca. (Vidjeti: Fethul-Bari, 10/149.) U drugom neispravnom predanju stoji da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Ko izvadi hidžamu srijedom ili subotom pa ga pogodi šuga, neka ne krivi nikoga osim sebe.” (Bezzar, 3/388 – El-Kešf i Hakim, 4/409-410, sa ništavnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Zadul-mead, 4/61 i Telhisul-mustedrek, 4/410.)
Peto, hidžama se može vaditi na različitim dijelovima tijela; Resulullah, ﷺ, vadio je hidžamu na glavi općenito, na sredini glave, na obje strane vrata, ispod potiljka, na kuku i na stopalu. (Buharija, 5700, Ebu Davud, 3559, 3860 i 3861, Ibn Madže, 3546, 3548 i 3550, Tirmizi, 2051, Ibn Huzejme, 2658, 2659 i 2660, s vjerodostojnim lancima prenosilaca.) Svakome ko bi mu se požalio na glavobolju, Allahov Poslanik, ﷺ, preporučio bi: “Uradi hidžamu!” (Ebu Davud, 3858, s dobrim lancem prenosilaca.) U drugom hadisu Poslanik, ﷺ, kaže: “Kada nastupe velike vrućine, olakšajte sebi hidžamom, da ne bi nekome porastao krvni pritisak pa ga to ubilo.” (Hakim, 4/212. Hakim i Zehebi ovaj su hadis ocijenili vjerodostojnim.)
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

U svemu što je Allah, dželle šanuhu, zabranio postoji mudrost i korist Njegovim robovima, shvatili to oni ili ne, svejedno da li to nauka ustanovila sada ili poslije izvjesnog vremena. Kada nešto zabranjuje Svojim robovima, Svevišnji Allah zabranjuje i sve puteve koji tome vode. Nema sumnje da muzika i njeni opojni zvuci bude strasti i navode čovjeka na činjenje zabranjenog. Najveći dokaz tome jeste i vrijeme u kojem živimo. Da li ste vidjeli nekoga ko obavlja namaz, uči Kur’an, čita Poslanikove, ﷺ, hadise i boji se Allaha, dželle šanuhu, a čini nemoral? Tako mi Onoga pored Kojeg nema drugog boga, to se čini uz muziku i uz šejtanske glasove koji opisuju ono što bi i u “kamenom” čovjeku probudilo strasti.
Muzika odvodi od spominjanja i podsjećanja na Svevišnjeg Allaha, jer sve pjesme koje se pjevaju uz muziku vezane su za ovaj svijet i njegove varljive ljepote. Još nikada nismo čuli da neka od tih pjesama spominje kabur, Sudnji dan, polaganje računa pred Allahom, Gospodarom svih svjetova itd. Zar to nisu šejtanska posla?! Ovim nevrijednim prolaznim užicima ovoga svijeta zavode se Allahovi robovi kako bi izgubili onaj svijet. To šejtan želi da Allahove robove učini svojim robovima i da budu u njegovoj stranci, a ona je zaista na gubitku. Uzvišeni Allah kaže: “Oni na šejtanovoj strani sigurno će nastradati” (El-Mudžadela, 19.) Muzika ima i druge štetne posljedice: kvarenje ahlaka, ljudi i zajednice, ulijeva licemjerstvo u ljudska srca, iziskuje trošenje velikog imetka, oponašanje nevjernika, a to je strogo zabranjeno.
Muzika je zabranjena na osnovu Kur’ana, hadisa i izjava islamskih učenjaka.
Dokazi iz Kur’ana
Uzvišeni Allah kaže: “Ima ljudi koji kupuju zaludni govor (lehvel-hadis), da bi ne znajući s Allahovog puta odvodili…” (Lukman, 6.)
Ebu Bekeri je pripovijedao: “Na pitanje u vezi s ajetom, Ibn Mes’ud je odgovorio: ’Tako mi Onoga osim Kojeg drugog boga nema, to se odnosi na muziku.’” (Taberi, 21/74/21361, Hakim, 2/411, i Ibnul-Dževzi, u djelu Et-Telbis, str. 206.  Imam Hakim, Zehebi i Ibnul-Kajjim predanje smatraju ispravnim. Zakletvu: “Tako mi Onoga osim Kojeg drugog boga nema…” Ibn Mes’ud ponovio je tri puta.)
Ibn Mes’ud o sebi je govorio: “Tako mi Allaha osim Kojeg drugog boga nema, nije objavljena nijedna kur’anska sura a da ne znam gdje je objavljena, niti postoji ijedan ajet iz Allahove Knjige a da ne znam povodom čega je objavljen. Da znam nekog učenijeg od sebe u Allahovoj Knjizi a moguć mu je pristup, osedlao bih jahalicu i otišao kod njega.” (Buharija i Muslim.) U Muslimovoj verziji stoji dodatak: “Šekik je izjavio: ’Sjedio sam u halki s Poslanikovim, ﷺ,  ashabima i nisam čuo nijednoga od njih da je porekao ove Ibn Mes’udove riječi.’” To nam potvrđuje da je Ibn Mes’ud bio zaista najučeniji ashab kada je riječ o Allahovoj, dželle šanuhu, Knjizi.
Seid b. Džubejr pripovijeda da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, ajet: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis” tumačio na sljedeći način: “To se odnosi na muziku.” (Taberi, 21/74/21362, Bejheki, u djelima Šuabul-iman, 4/278/5097, i Es-Sunenul-kubra, 10/373/20987, Buharija u zbirci El-Edebul-mufred, s dobrim lancem prenosilaca. Šejh Albani predanje je ocijenio ispravnim.)
Poznato je da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, bio vrstan komentator Kur’ana, tim prije jer ga je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom privio na svoje grudi i zamolio: “Moj Allahu, pouči ga mudrosti (sunnetu) i tumačenju Kur’ana!” (Buharija i Muslim.)
Od Ebu Zabijanovog oca prenosi se da je Džabir ovaj ajet tumačio ovako: “To se odnosi na muziku i slušanje muzike.” (Taberi, 21/75/21364.)
Ibn Omer govorio je: “Lehvul-hadis, to je muzika.” (Vidjeti: Tefsirul-Kurtubi, 14/52.)
Tumačeći izraz “lehvul-hadis”, Ibn Abbasov učenik Mudžahid rekao je: “Ajet se odnosi na muziku.” (Taberi, 21/75/21366, Ibn Ebu Šejbe, 5/132, Bejheki, u djelu Es-Sunenul-kubra, 10/380/21020, Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 3/327/4133, Ibnul-Dževzi, u djelu Et-Telbis, str. 206. Šejh Albani predanje smatra ispravnim. Vidjeti: Tahrimu alatit-tareb, str. 144.)
Mudžahid je nesumnjivo najučeniji tabiin, on je trideset puta ponovio Kur’an pred lbn Abbasom, zastajući kod svakog ajeta i pitajući ga o svemu što je vezano za taj ajet.
Ibn Omer, Ikrime i Hasan Basri izraz “lehvul-hadis” tumačili su istovjetno: “Taj se izraz odnosi na muziku”, a po Hasanu: “Na muziku i muzičke instrumente.”
Imam Taberi zapisao je: “Ovaj se ajet odnosi na sve što odvodi od
Allahovog puta”, na prvom mjestu spomenuvši muziku.
Potom je naveo tridesetak predanja, i to s različitim lancima prenosilaca, u kojima stoji da se gornji ajet odnosi na muziku, pjevačice i drugo što je vezano za muziku.
Ibn Kesir veli: “Da se ajet odnosi na muziku, mišljenje je: Ibn Abbasa, Ibn Mes’uda, Ikrime, Mudžahida, Seida b. Džubejra, Mekhula, Amra b. Šuajba, Alije b. Buzejme.
Imam Kurtubi rekao je sljedeće: “Ovo je najispravnije tumačenje ovog ajeta, a Ibn Mes’ud tri se puta zakleo da se ajet odnosi na muziku. Muzika je zabranjena Kur’anom i hadisom.”
Ibnul-Kajjim tvrdi: “Nema čovjeka koji sluša muziku ili svira na muzičkim instrumentima a da nije u zabludi kada je riječ o znanju i djelima.”
Muhammed b. Kadir govorio je: “Ibn Mes’ud, Ibn Abbas, Džabir i tabiini nakon njih jednoglasno su kazali da se izraz ’lehvul-hadis’, koji se zabranjuje u ajetu, odnosi na muziku. To je nepobitan dokaz da je muzika zabranjena, a ujedno i odgovor Ibn Hazmu, koji kaže da ne postoje dokazi koji zabranjuju muziku.”
Šejh Ahmed Hemedani naveo je imena trinaest najpoznatijih tabiina koji su govorili da se izraz “lehvul-hadis” odnosi na muziku.
Makar da i ne postojali drugi dokazi da je slušanje muzike zabranjeno, ovaj bi ajet bio dovoljan kao dokaz. Također nema sumnje da su riječi ashaba i tabiina dokaz u tom pogledu, jer su oni crpili znanje s čistog izvora: izravno od Resulullaha, ﷺ.
Govoreći o ljudima koji kupuju “lehvul-hadis”, Svevišnji Allah dalje kaže: “Kada se nekom od njih ajeti Naši kazuju, on oholo glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh, zato ga bolnom patnjom obraduj.” (Lukman, 7.)
Komentirajući ovo, imam Taberi kaže: “Kada čuju poziv Kur’ana, oni koji kupuju ’lehvul-hadis’ okreću se, ne žele ga slušati ni odazvati.” I ovdje se upravo nalazi odgovor na pitanje: zašto oni koji slušaju muziku okreću glave od Kur’ana. Zato što su to dvije sušte suprotnosti koje se ne mogu istovremeno naći u srcu vjernika: ako se jedno usidri u srce, za drugo nema mjesta.
Obraćajući se šejtanu, Allah, dželle šanuhu, kaže: “I zavodi glasom svojim koga možeš…” (El-lsra, 64.)
Mudžahid ovaj ajet tumači ovako: “Šejtanski glas, spomenut u ovom ajetu, jeste muzika i zabava.”
Šejhul-islam Ibn Tejmijje u djelu Medžmu’ul-fetava navodi sljedeće: “Glas šejtana u ovome ajetu odnosi se na muziku, kako tvrde neki ispravni prethodnici.”
Imam Kurtubi zapaža: “Ovaj ajet upućuje na to da je muzika zabranjena.”
Svemogući Allah rekao je: “Pa zar se ovom govoru iščuđavate, i smijete se, a ne plačete, a vi samidun, bolje je padajte licem ne tle pred Allahom, i klanjajte se.” (En-Nedžm, 59-62.)
Ibn Abbas, radijallahu anhu, ovako komentira navedeni ajet: “Samidun je izraz koji se odnosi na one koji upotrebljavaju muzičke instrumente. Kada bi čuli učenje Kur’ana, mnogobošci bi pjevali i zabavljali se; izraz potječe iz Jemena.” (Teberi, Bejheki i Ibnul-Dževzi.)
I Mudžahid je slično rekao: “To je muzika. Stanovnici Jemena kažu ’semede redžulun’ za čovjeka koji svira na muzičkim instrumentima.”
A sure: Lukman, Isra i Nedžm, u kojima se nalaze navedena tri ajeta, mekkanske su po jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Dakle, Allah, dželle šanuhu, još u Mekki zabranio je muziku, prije nego što je propisan namaz, džihad i ostali propisi.
Dokazi iz hadisa
Hadisi koji zabranjuju muziku jasni su, i njih ne treba posebno tumačiti. Ovdje ćemo navesti samo neke od njih.
1. Ebu Musa Ešari prenosi sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “Zaista će u mom ummetu biti ljudi koji će dopuštati nemoral, svilu, alkohol i muzičke instrumente. Stanovat će u podnožju brda, a njihov pastir će im napasati stoku i doći će siromah tražeći pomoć, pa će mu reći da dođe sutra. A njih će zadesiti strašna noć: Svevišnji Allah će na njih brdo strovaliti, a od nekih će načiniti izobličene majmune i svinje do Sudnjega dana.” (Buharija, Ebu Davud, Ibn Madže i neki drugi muhaddisi.) Navedeni hadis vjerodostojnim smatraju sljedeći hadiski stručnjaci: Buharija, Ibn Hibban, Nevevi, Ibn Tejmijje, Ibn Kesir, Ibnul-Kajjim, Askalani, Sehavi, Sujuti, Sanani, Alusi, Albani i neki drugi muhaddisi.
Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da su razvrat, svila (za muškarce) i alkohol zabranjeni. Uz ove najstrožije zabrane Poslanik, ﷺ, spominje i muzičke instrumente, koji imaju isti status.
2. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Allah mi je zabranio” ili je rekao: “Allah je zabranio vino, kocku i kubu; a sve što opija haram je.” Sufjan je govorio: “Upitao sam Aliju Bezimeta šta je to kuba, na šta je odgovorio: ’To je bubanj.’” (Ebu Davud, Ahmed i Bejheki, sa ispravnim lancem prenosilaca.)
3. Ebu Umama, radijallahu anhu, pripovijedao je da je Resulullah, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Ne prodajite pjevačice, nemojte ih ni kupovati, niti ih poučavajte pjevanju, zaista nema dobra od takve trgovine, a takva je zarada haram.” Povodom toga objavljen je ajet: “Ima ljudi koji kupuju lehvul-hadis…” (Ibn Madže, Tirmizi, Ahmed i neki drugi muhaddisi.)
Imam Alusi napominje: “Ovo nas upućuje da je slušanje muzike pogrdno djelo.” U ovom hadisu dokaz je da sredstva do kojih se dođe svirkom, upotrebom muzičkih instrumenata i pjevanjem nisu dopuštena. Onaj ko se hrani takvim imetkom priprema svoje tijelo za džehennemsku vatru, shodno Resulullahovim, ﷺ, riječima: “Tijelo koje naraste od haram hrane i haram pića najpreče je da ga vatra džehennemska prži.” (Ahmed, Hakim, Taberani i neki drugi muhaddisi.)
4. Džabir, radijallahu anhu, prenosi sljedeći Poslanikov, ﷺ, hadis: “Nisam zabranio plakanje, već sam zabranio dva grješna glasa: zvuk muzike i igre, te šejtanska svirala…” (Bejheki, Hakim i neki drugi muhaddisi. Slično predanje zabilježio je i Tirmizi, koji je rekao: “Hadis je hasen-sahih.” Šejh Albani ocijenio ga je dobrim.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Ovaj je hadis jedan od najjačih dokaza da je muzika zabranjena.”
5. Imam Ahmed zabilježio je u Musnedu da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah me je poslao kao milost i uputu svjetovima, i naredio mi je moj Svevišnji Gospodar da iskorijenim i uništim muzičke instrumente, kipove…”
6. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Dva su glasa prokleta i na ovom i na budućem svijetu: glas flaute u raskoši i blagostanju i cviljenje (naricanje) u nesreći.” (Bezzar, s dobrim lancem prenosilaca.)
Neki današnji “učenjaci” muziku porede s cvrkutom ptica, govoreći da, ako je dopušteno slušati cvrkute ptica, onda je dopušteno i slušanje muzičkih instrumenata koji proizvode iste te zvukove. Odgovor na ovu njihovu sumnju jednostavan je. U šerijatskim izvorima ne postoje dokazi da je slušanje cvrkuta ptica zabranjeno, a muzika je zabranjena po Kur’anu, hadisu i konsenzusu islamskih učenjaka. Prema tome, ova analogija (kijas) ne vrijedi i nema analogije uz postojanje jasnog dokaza iz Kur’ana ili hadisa.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović