AlejkumusSelam!

Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima.

Da je ašikovanje i zabavljanje zabranjeno i da to nije islamski način taženja bračnog druga ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Naravno, nema ajeta ili hadisa niti izreka selefa ovog Ummeta u kojima se spominje riječ ašikovanje ili zabavljanje sa kojima bi se dokazivala zabrana istih. Nego šerijatski tekstovi koji govore o relaciji između muslimana i muslimanke stranjakinje (tj. one kojoj on nije mahrem) nam ukazuju da je nemoguće spojiti te šerijatske tekstove sa onim što se u praksi smatra i upražnjava kao ašikovanje i zabavljanje.

Naime, sljedeći šerijatski tekstovi ukazuju da je ašikovanje i zabavljanje nespojivo sa njima:

Prvo: Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje muškarcima da obaraju svoje poglede, tj. da ne gledaju u žene: “Reci mu’minima neka obore poglede svoje (od onog što im nije dozvoljeno gledati) i neka čuvaju stidna mjesta svoja” (En-Nur 30), a u hadisu koji će doći je pojašnjeno da nije dozvoljeno gledati u žene starnjiknje osim prvog pogleda.

Drugo: zabranjeno je muslimanu da se osami sa ženom kojoj nije mahrem. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim ako je sa njom mahrem (otac, brat, dajdža i slično)” (Buharija i Muslim). Da nije dozvoljeno muslimanu muškarcu da se osami sa ženom stranjkinjom prenosi imam Nevevi da je na tome idžamu (kosenzus) učenjaka ovog Ummeta.

Treće: prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled“. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim).

Četvrto: ženi je zabranjeno da opisuje svom mužu ili sestri svome bratu neku drugu ženu stranjkinju kao da je vidi ispred sebe. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Neka žena ne opisuje neku drugu ženu svome mužu tako kao da gleda u nju“. Znači, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje opisivanje neke žene stranjkinje tako kao da je vidi ispred sebe, pa kako onda da bude sa njom i gleda u nju a nije mu cilj ženidba nije je ona na udaju?

Peto: ašikovanje i zabavljanje vode u osamljivanje, naslađivanje sa pogledom, šejtanskom uljepšavanju toga što rade, pa onda i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a često to završi i samim zinalukom. Uzvišeni Allah je zabranio zinaluk riječima: “I ne približavajte se zinaluku” (El-Isra’ 32). Znači, Allah subhanehu ne zabranjuje samo zinaluk nego i svaki vid približavanja zinaluku, a nema sumnje da ono što se radi prilikom ašikovanja da je vid približavanja zinaluku.

Šesto: momku koji je na ženidbu dozovljeno da kradom ili uz prethodni dogovor vidi djevojku koju hoće da zaprosi, čak je dozvoljeno da joj vidi kosu i slično. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu ako je u stanju da vidi ono što će ga navesti da je oženi neka to učini“. (Ebu Davud i Ahmed, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim) Prema tome, ako je onome ko hoće da oženi neku ženu dozvoljeno da je vidi radi prosidbe, kao što je došlo u hadisu, onda to znači da sastajnje sa njom, osamljivanje i sve ostalo što se radi prilikom ašikovanja ili zabavljanja nije dozvoljeno.

Sada se postavlja pitanje da li je moguće spojiti ove šerijatske tekstove u kojima je došlo: da muškaracu nije dozvoljeno da gleda u ženu stranjkinju osim prvi nehotični pogled, da se ne smije osamiti sa njom, da mu je ne smije opisivati neko drugi kao da je vidi ispred sebe, da se ne približava zinaluku, tj. onome što vodu u zinaluk, da mu je dozvoljeno da je vidi (ako ona pristane) samo ako hoće da je zaprosi nakon što mu se svidi. Da li se ovo može spojiti sa onim što se radi tokom ašikovanja: osamljivanju, naslađivanju sa pogledom u ženu i obrnuto, izazovnom oblačenju od strane žene ili muškarca koji podstiču na to da požele jedno drugo, šejtanskom uljepšavanju svega toga što rade, često to odvede i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a nerijatko završi i zinalukom.

A sve ovo bude još pod izgovorom da se bolje upoznaju ili čak da se probaju. Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama. Takođe, ne bi trebalo biti sumnje kod onih koji pameti, životnog iskustva i trunke ljubomore imaju, a da ne govorimo ispravnog šerijatskog znanja, da su ašikovanje i zabavljanje putevi koji vode u zinaluk. A Uzvišeni Allah je zabranio da se ide putevima koji vode u zinaluk.

Ako su ašikovanje i zabavljanje zabranjeni kako da se djevojka uda i mladić oženi? Odgovor je jednostavan. Kada mladić bude spreman za brak (tjelesno, materijalno i psihički) i ima namjeru da se ženi na njimu je da se raspita preko poznanika, rođaka i rodica, prijatelja, svoje sestre ili majke gdje ima djevojka na udaju. Tako momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić koji joj dopao prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira.

Kada mladić sazna za osobu koja mu odgovara, ili ako je na neki drugi način upoznao ili čuo za osobu koja je mu se sviđa, mustehab je da je vidi kradom ili uz njen pistanak, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Nema smetnje da se sastanu onoliko puta koliko je dovoljno da saznaju osnovne stvari jedno o drugom. Da bi bilo dozvoljeno da se sastane sa djevojkom mora biti prisutan njen mahrem (muška punoljetna osoba, a ne dijete, sestra ili njena majka), ili ako to nije izvodljivo dozvoljeno je da se sastanu na javnom mjestu gdje ima ljudi. Kada mladić zaprosi djevojku a ona pristane na udaju ili zatraži vremena da razmisli, nije im dozvoljeno da se osamljuju, sastaju bez mahrema, bespotrebno kontaktiraju i slično, jer mu ona nije žena. Uglavnom, ovako bi trebao da izgleda način kontaktiranja mladića i djevojke prije stupanja u brak.

Ne postoji nešto što se u Šerijatu naziva islamskim ašikovanjem niti je tzv. “islamsko ašikovanje” šerijatski prihvatljiva baština naroda koji su prihvatili islam. To što se o ašikovanju uči na vjeronauci ili medresama nije dokaz da je to šerijatski ispravno i dozvoljeno. Jer ono što smo svi dužni slijediti su argumenti Kur’ana i sunneta, a oni ukazuju da su ašikovanje i zabavljanje šerijatski sporni i neprihvatljivi. Sa druge strane, koliko je stvari koje se uče na vjeronauci i u medresama a koje su pogrešna tumačenja islama poput novotarije mevluda, tevhida, sedmina, Ajvatovice, djevojačke pećine i slično. Dok se oni koji pokušavaju ukazati na ovakva i mnoga druga nakaradna tumačnja islama i zastranjivanja od strane zvaničnih institucija u mnogim muslimanskim zemljama nazivaju vehabijama, selefijama ili redukcionistima i slično, kako bi se ljudi odvraćali od slijeđenja istih. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Odgovor na ovo pitanje se vraća na mes’elu da li se duše stanovnika kaburova i mezarja međusobno zijarete, što znači da se međusobno i znaju, prepoznaju, razgovaraju i pričaju o prošlosti. O ovoj temi su opširnije govorili Kurtubi u svojoj knjizi “Et-Tezkire” i Ibnul-Kajjim u knjizi “Er-Ruh”, Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” i mnogi drugi učenjaci u svojim fetvama.

Susret duša umrlih vjernika i njihovo međusobno posjećivanje se prenosi u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti postoji razilaženje među stručnjacima hadisa. O tih hadisa su sljedeći:

1– Hadis koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi kako će meleci rahmeta uzimati duše mu’mina, a meleci azaba duše kjafira, pa je za dušu mu’mina između ostalog rekao: “Pa će meleci doći sa njegovom dušom dušama mu’mina, a one će biti radosnije od nekog od vas kada se raduje dolasku nekog ko je bio odsutan, pa će ga (duše mu’mina) pitati: šta je radio taj i taj, šta je radio taj i taj? Pa će meleci reći: Ostavite ga on je bio u dunjalučkoj tami. A kada ih ona (duša umrlog) upita: pa zar vam nije došao (taj o kome me pitate)? One odgovoriše: On je odveden u mjesto gdje borave stanovnici vatre…“. hadis bilježi Nesai u “Sunneni kubra” (1833) i Hakim (1302). Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u “Silsila sahiha” (2758), a šejh Šuajb Arnaut ga ocjenjuje dobrim.

2– Hadis koji se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Umotavajte vaše umrle u lijepe ćefine jer se oni ponose i međusobno zijarete“. Hadis bilježi Hatib u svom “Tarihu” od Enesa, radijallahu anhu, i Ibn Adijj u “Kamilu” od Ebi Hurejre, radijallahu anhu. Imam Sujuti ocjenjuje hadis vjerodostojnim, a šejh Albani ovaj hadis ocjenjuje dobrim nakon što je naveo mnogobrojne rivajete koji ga podupiru.

Međutim, Ibn El-Dževzi ga svrstava u izmišljene hadise u knjizi “El-Mevduat”. S tim da je najbliže, kao što su pojasnili mnogi muhadisi, da je dodatak “i međusobno zijarete” munker i šaz, tj. da ga prenose veoma slabe ravije (ili čak ravije optužene za krivotvorenje hadisa) za razliku od prvog dijela hadisa kojeg prenose pouzdane ravije bez ovog dodatka.

3– Hadis od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Ko od vas bude zadužen za svoga brata neka mu pripremi lijepe ćefine, jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima.” Prvi dio hadisa bilježi Muslim u svom “Sahihu” što znači da je vjerodostojan. Dok dodatak ” jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima” bilježi El-Hemedani u svom “Sahihu” u rivajetu od Muhammeda ibn Sirina od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Takođe, sa ovim dodatkom bilježi ga El-‘Ukajli od Enesa, radijallahu anhu. U oba rivajeta u kojima ima ovaj dodatak se nalaze ravije koji su veoma slabi, u prvom Sulejman ibn Erkam, a u drugom Se’id ibn Selam, te je stoga ispravno ono što kaže Ibn Redžeb da je ovaj dodatak, s obzirom da se u nekim rivajetima prenosi od Ibn Sirina bez ashaba, ustvari dodatak Ibn Sirina.

Uglavnom, ova tri hadisa, bez obzira na slabost drugog i trećeg, a uzimajući u obzir dokaze Kur’ana i Sunneta koji podupiru stav da se duše međusobno zijarete iako nisu direktni u ovoj temi, potvrđuju međusobno zijarećenje duša umrlih i njihovo međusobno poznavanje iz života na dunjaluku.

Takođe, Ibn Tejmije u knjizi “Medžmu’ul-fetava” (24/368), nakon što je naveo prvi gore spomenuti hadis ali u drugom rivajetu, potvrđuje da će se duše umrlih sretati i sastajati. I dodaje da će duše umrlih se međusobno sastajati shodno njihovom stepenu i deredži kod Allaha. Kaže da će Mukarebine (veoma bliski Allahu) biti Ashabul-jemin (slabiji stepen bliskosti Allahu), i još dodaje da oni na višem stepenu će silaziti kod onih na nižem, dok oni sa nižeg stepena neće se penjati kod onih na višem stepenu.

Sastajaće se kad Allah hoće da se sastanu kao što su se sastajali na dunjaluku, i shodno njihovim različitim stepenima međusobno će se zijaretiti. Svejedno bili njihovi kaburovi blizu ili udaljeni, neke duše umrlih će se sastajati, dok druge iako su njihovi kaburovi blizu neće se sastajati jer duša ovog je u Džennetu a ovog u Vatri, i jer dva čovjeka koji sjede ili spavaju na jednom mjestu, srce ovog uživa a srce ovog biva kažnjeno.

Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj poznatoj knjizi “Er-Ruh” (str. 17, 18), spominjući kao posebnu mes’elu pod naslovom: Da li se duše umrlih međusobno susreću, posjećuju i prisjećaju dunjaluka, sljedeće: “I ovo je (pitanje) takođe, od velikog značaja i važnosti a njegov odgovor je da se duše dijele na dvije vrste: duše koje se kažnajvaju (u kaburu) i duše koje uživaju. A što se tiče duša koje se kažnjavaju sprečava ih od međusobnog posjećivanja i susretanja ono u čemu su od kažnjavanja. A duše koje uživaju su slobodne i nisu zatvorene, međusobno se susreću, zijarete i prisjećaju se onog što su radili na dunjaluku i onog što rade oni koji su na dunjaluku.

Pa je tako svaka duša u društvu onih kojima su slična djela. Duša našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je u društvu vjerovjesnika koji su na najvišem stepenu Ilijjina. Kaže Uzvišeni: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!”( En-Nisa, 69). Ovo druženje je prisutno i na dunjaluku i u berzehu i na Sudnjem danu, a “čovjek je sa onim koga voli” (tekst hadisa) u sve tri ove faze života.

Kaže Uzvišeni: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30), riječi “i uđi u džennet Moj” tj. uđi u skupinu džennetlija i budi sa njima, a ovo se kaže duši na samrti … Takođe, Uzvišeni nas obavještava o šehidima pa kaže: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! … i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili … radovaće se Allahovoj nagradi i milosti…” (Ali Imran 169, 170, 171), a ovo ukazuje da se oni međusobno susreću iz tri ugla:

Prvi: da su oni kod njihovog Gospodara u obilju, pa ako su živi znači da se susreću.

Drugi: da se oni raduju njihovoj braći zbog njihovog dolaska i susreta sa njima.

Treći: da riječ “radovaće se” sa strane jezika ukazuje da oni obraduju jedni druge poput toga da jedni drugima prenose radost”.

Takođe, prenosi imam Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” (Radost tužnom zbog susreta sa voljenim) nekoliko predaja od tabi’ina u kojima jasno naglašavaju da će se duše umrlih pojećivati u kaburovima. Pa prenosi od Ibn Sirina da je rekao: “Zaista se one (duše umrlih) međusobno pojećuju u njihovom kaburovima”. A od Š’abija: “Zaista mrtvac kada bude stavljen u svoj kabur dođu mu njegova žena i dijete (nakon njihove smrti) pa ih pita o onima koji su ostali poslije njega: kako je radio taj i taj i šta je radio taj i taj”. I prenosi od Mudžahida: “Zaista će se čovjek radovati u svom kaburu pobožnosti svoga djeteta (nakon što preseli i bude ukopan)”.

Prenosi Es-Sefarini u svojoj knjizi “Levami’ul-envar el-behijje” (2/57) od Se’id ibn Džubejra da je rekao: “Kada čovjek umre dočeka ga njegovo dijete kao što se dočekuje odsutni”. Takođe, prenosi od ‘Ubejd ibn ‘Umejra da je rekao: “Kada bi mi prestala nada da ću sresti one koji će umrijeti iz moje porodice umro bi od tugr”.

Od šerijatskih tekstova koji potvrđuju međusobno susretanje i posjećivanje duša umrlih je sljedeće:

1- Nakon što je Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učenjen Isra’ iz Mekke u Kuds Uzvišeni Allah je sakupio duše svih vjerovjesnika u Kudsu i klanjao je sa njima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao imam. (ovaj događaj je opisan u hadisima koje bilježe i Buharija i Muslim u svojim Sahihima) Pa je tako ovaj hadis jasan argument susretanja duša vjerovjesnika a svi su već bili umrli osim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

2- Hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da se Musa raspravljao sa Ademom, alejhimusselam, oko kadera (tj. grijeha zbog kojeg je Adem izveden iz Dženneta) i da je Adem dobio raspravu. Hadis ukazuje da su se njih dvojica sreli a oni se nisu sreli za vrijeme njihova života , jer je Adem, alejhisselam, preselio mnogo prije Muse, alejhisselam, pa su njihove duše srele poslije njihove smrti.

3- U vrijeme fitne pobune protiv trećeg pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, munafici i pobunjenici su napravili opsadu njegove kuće i spriječili da mu se čak voda dostavi u kuću, pa je Osman, radijallahu anhu, osvanuo kao postač nepijući vodu prije zore. Zatim mu je dostavljena voda u zoru, a on reče: “Ja postim, vidio sam (u snovima) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, pa su mi njih dvojica rekli: Iftari se kod nas večeras”, tog dana je Osman, radijallahu anhu, i ubijen. Hadis bilježe Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i ostali, a Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer i ostali su ga ocijenili prihvatljivim. Ova predaja ukazuje da su se Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, sreli u berzehskom životu.

4- Hadis koji bilježi Buharija u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usnio da su ga Džibril i Mikail, alejhima selam, odveli na neko mjesto gdje je vidio nekog visokog čovjeka i sa njim dvoje djece. Pa su ga meleci obavijestili da je taj čovjek Ibrahim, alejhi selam, a djeca su od one djece koja umru na fitri. Pa tako ovaj hadis ukazuje da se dječije duše susreću jedna sa drugom poslije smrti pa čak i sa Ibrahimom, alejhi selam.

Takođe, upitani su mnogi savremeni učenjaci o ovom pitanju poput Abdurrahmana El-Beraka, Sulejmana El-Madžida i mnogih drugih, a njihov odgovor je bio potvrda međusobnog susretanja i posjećivanja duša umrlih.

Nakon svega gore spomenutog, ne bi trebalo biti ni najmanje sumnje u ispravnost stava da se duše umrlih nakon njihove smrti međusobno susreću i posjećuju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Teravih-namaz je sunnet koji muslimani u kolektivnoj formi prakticiraju od vremena Omera b. El-Hattaba, r.a. Muslimani prvih generacija nisu napuštali noćni namaz u ramazanu osim neposredno pred zoru. Mi muslimani u potonjim stoljećima, u brojnim pitanjima, nismo ni blizu prvih generacija, pa tako ni po pitanju noćnog ili teravih-namaza.

Što se tiče postupka dotičnog imama, on je u koliziji sa hanefijskom pravnom školom. Nije mi poznato da je neko od hanefijskih autoriteta smatrao pohvalnim učenje kratkog ajeta na svakom rekatu teravije. Njihova mišljenja nalaze se u kapitalnim djelima hanefijskog fikha i pozivanje na mezheb biva shodno mišljenjima koja su odabrali ovi učenjaci, ne shodno željama i prohtjevima njihovih sljedbenika.

Da bi ove riječi bile potkrijepljene argumentom, navest ćemo neke izjave hanefijskih pravnika po ovom pitanju:

1. Kaže imam Es-Serhasi (šejhul-islam u hanefijskoj pravnoj školi): “Sunnet je proučiti cijeli Kur’an (hatmu) na teravih-namazu.” Potom kaže: ”Prenosi Hasan (ibn Muhammed eš-Šejbani, učenik Ebu Hanife) da je Ebu Hanife rekao: ‘Imam treba učiti na svakom rekatu deset ajeta ili približno tome i to je bolje, jer je sunnet proučiti hatmu.'” (Vidjeti : El-Mebsut, 2/146)

Učenje deset ajeta koje spominje imam Ebu Hanife odgovara učenju jedne stranice na svakom rekatu, tako da bi se svake večeri proučio po jedan džuz, što je hatma za trideset dana.

2. Kaže imam Ez-Zejlei: “Sunnet je proučiti hatmu. Teravija u ramazanu ima oko 600 rekata, a broj ajeta je oko 6.000 i nešto. Ako imam bude učio svake večeri oko 10 ajeta, proučit će cijeli Kur’an. Imam na teraviji neće dozvoliti da zbog lijenosti džematlija barem jedanput ne prouči hatmu.” (Vidjeti: Tebjinul-hakaik, 1/179)

3. Imam Ibnul-Humam kaže: “Prenosi Hasan (ibn Muhammed eš-Šejbani, učenik Ebu Hanife) da je Ebu Hanife rekao: “Imam treba učiti na svakom rekatu deset ajeta ili približno tome. Teravija u ramazanu ima oko 600 rekata ili 580, a broj ajeta u Kur’anu je nešto preko 6.000.”

4. U djelu El-Bahrur-raik, 2/74, stoji: “Imam na teravih-namazu neće dopustiti da zbog lijenosti džematlija barem jedanput ne prouči hatmu i završit će 27. noći zbog toga što je to Noć kadra (Lejletul-kadr) i što je veliki broj klanjača u džamijama. Ako, pak, prouči dvije hatme, lijepo je postupio, a najbolje je proučiti hatmu svakih deset dana.”

5. U djelu El-Fetava el-Hindijje, 1/117, stoji: “Sunnet je na teraviji proučiti hatmu jedanput, i to se neće ostavljati zbog lijenosti ljudi. Ako se hatma završi devetnaestog ili dvadeset prvog dana, u narednim noćima će se i dalje klanjati teravija, jer je klanjanje teravije sunnet.”

U ovom smislu govore svi hanefijski učenjaci iz različitih stoljeća, niko od njih nije pohvalio ono što čine pojedinci koji predvode ljude na noćnom namazu. Neki od njih prouče ajet koji se sastoji od tri arapska harfa (elif-lam-mim), potom učine ruku’.

Pored toga, nije propisano na teravih-namazu brzo klanjanje bez upotpunjavanja ruku’a i sedždi, to je oprečno svim hadisima u kojima se opisuje noćni namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah traži od nas smirenost u namazu, ne puko gimnasticiranje koje umara ljude. Namaz, ustvari, predstavlja odmor za vjernika. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je mujezinu Bilalu: “Uči ikamet, o Bilale, odmori nas namazom.” (Ebu Davud)

Pored toga, nije sporno skratiti učenje na teraviji, ali ne na način kojem su pribjegli pojedinci čiji namaz nalikuje na sve osim na ibadet Uzvišenom Stvoritelju.

Na pitanje odgovorio:  dr. Safeta Kuduzovića
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Obaveza je imamet povjeriti samo bogobojaznim osobama, koje imaju ispravno vjerovanje (akaid). Ovo je zato jer imam ima isuviše važnu ulogu u društvu: predvodi muslimane u najvažnijem obredu, poučava ih vjeri, izdaje pravna rješenja o određenim vjerskim pitanjima itd. Otuda mora biti bogobojazan, učen, pronicljiv, snalažljiv, mudar, mora posjedovati vrhunski kodeks islamskog ponašanja kako bi na adekvatan način mogao obavljati povjerenu mu dužnost. S tim u vezi imam Ahmed kaže: “Pravo i obaveza muslimana jeste da ih predvode najbogobojazniji i najučeniji.” Neispravno je povjeriti imamet osobi koja čini makar jedan od spomenutih poroka, a kako ga onda povjeriti onome ko čini sve te poroke! Obaveza je takve “imame” prijaviti nadležnim vjerskim institucijama kako bi bili sankcionirani lišenjem imamske dužnosti.

Ipak, po većini islamskih učenjaka namaz iza takvog imama ispravan je. Mišljenje da je taj namaz ispravan zastupa većina učenjaka ehli-sunnetskog usmjerenja. Ebu Zerr pripovijedao je da ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom upitao: “Kako ćeš postupiti ako imami jednoga dana budu odgađali namaz!” “Šta mi predlažeš, Allahov Poslaniče?”, upita on, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Klanjaj namaz u njegovom vremenu, a ako stigneš, klanjaj i s njima u džematu, to će ti biti upisano kao dobrovoljni namaz.” (Muslim)

Ovaj hadis ukazuje nam da je namaz za velikim grješnicima koji ne klanjaju namaze u propisanom vremenu – ispravan, a odgađanje namaza svakako je jedan od najvećih grijeha nakon nevjerstva. Upitan: “Da li je ispravno džuma i bajram-namaz klanjati za velikim grješnicima”, imam Ahmed odgovorio je: “Jeste.” Međutim, islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je za takvim ljudima pokuđeno klanjati. Kada je riječ o hadisima koji govore o imamima iza kojih se namaz ne prima, njih ima nekoliko, ali svi su slabi i ne mogu se uzeti kao dokaz. Namaz nije primljen iza imama koji je počinio nevjerstvo u srcu, riječima ili djelom, ako to muktedije znaju, u protivnom njihov je namaz valjan, a Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: “Fetve – pravne decizije (pitanja i odgovori)” – knjiga u kojoj su sabrani odgovori od dr. Safeta Kuduzovića
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com