Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje sadrži dvije različite mes’ele: da li se bijelo pranje i razni iscjedci smatraju nedžasetom i da li bijelo pranje i razni iscjedci kvare abdest?

Da li se bijelo pranje i razni iscjedci smatraju nedžasetom?

Oko nečistoće bijelog pranja i sličnih iscjedaka kod žene islamski pravnici imaju veoma podijeljeno mišljenje čak i unutar jednog mezheba.

Prvi stav učenjaka je da je bijelo pranje čisto. Ovo je stav Ebu Hanife i hanefijskog mezheba, jedno od mišljenja koje se prenosi od imama Šafije a što je i zvanični mezheb šafijskog mezheba i ovo je zvanični mezheb kod hanabila.

Kod hanefija je bijelo pranje čisto ako nije pomiješano sa krvlju, niti sa mezjom i spermom.

Drugo mišljenje je da je bijelo pranje nečistoća. Ovo zastupaju Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani od hanefija, takođe ovo je stav malikijskog mezheba i mišljenje unutar hanefijskog i hanbelijskog mezheba.

Oni koji smatraju da je bijelo pranje nečisto dokazuju to sa hadisom od Zejd ibn Halida, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojima je došlo da je on upitao Osmana, radijallahu anhu, o čovjeku koji polno opći sa svojom ženom ali ne izbaci sjeme, pa mu je odgovorio: “Treba uzeti abdest kao što ga uzima za namaz i oprati polni organ”. I još je dodao: “Ovo sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”.

A dodaje Buharija u svom Sahihu da je on (Zejd ibn Halid, radijallahu anhu) ovo upitao Aliju, Zubejra, Talhu i Ubejj ibn K’aba, radijallahu anhum, pa su mu isto odgovorili. Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubejj ibn K’aba, radijalalhu anhu, da je on to isto upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je odgovorio: “Treba oprati ono sa čime je dodirnuo ženu a zatim neka abdesti i klanja”. Ovi spomenuti hadisi u kojima je došlo da onaj ko polno opći a ne izbaci sjeme nije dužan uzeti gusul su derogirani drugim vjerodostojnim hadisima koji obavezuju uzimanje gusula nakon polnog općenja (ulaska muškog polnog organa u ženski) pa makar i ne izbacio sjeme oko čega nema razilaženja među učenjacima.

Pa tako kažu, derogirano je neuzimanje gusula ali je ostalo da nije derogirana obaveza pranja polnog organa što ukazuje na nečistoću bijelog pranja. Ovom dokazu se može prigovoriti da je pitanje o kojem mi govorimo bijelo pranje i iscjedci koji izlaze kod žene mimo polnog odnosa.

Takođe, oni dokazuju svoj stav da je bijelo pranje nečisto time što izlazi iz polnog organa a od tog bijelog pranja se ne rađa dijete pa je prema tome sličniji mezju koji je po idžmau učenjaka nečist.

Oni koji smatraju da je bijelo pranje čisto dokazuju to hadisom od Aiše, radijallahu naha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Aiša struganjem i trljanjem skidala osušene tragove sperme sa odjeće Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koja je ostala nakon polnog odnosa. A nema sumnje da je se sperma pomiješala sa bijelim pranjem i sličnim tekućinama unutar polnog organa žene a to je nije učinilo nečistom, naravno po mišljenju učenjaka koji smatraju da je sperma čista (šafija i hanabila).

A najjači argument sa kojim se dokazuje čistoća bijelog pranja i sličnih iscjedaka je to da je osnov u svim stvarima da su čiste sve dok nemamo dokaza o njihovoj nečistoći, a nije prenešeno u šerijatskim tekstovima ništa što ukazuje na obavezu žene da čisti bijelo pranje i slične iscjedtke što bi jasno ukazalo na nečistoću istih. A ako se tome još i doda opća raširenost ove pojave kod žena, tj. rijetko koja žena da nema bijelo pranje i da joj ne izlaze neki iscjedci, pa da pored te opće raširenosti ne dođe ni jedan šerijatski tekst koji obavezuje ženu da čisti te tekućine.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je prvi stav učenjaka, tj. da su bijelo pranje i ostali iscjedci koji izlaze iz polnog organa žene čisti jer nema dokaza koji ukazuju na nečistoću istih niti obavezu čišćenja od istih. A hadis Zejda ibn Halida i hadis Aiše, radijallahu anhuma, su kontradiktorni jedan drugom, jedan obavezuje čišćenje a drugi ne obavezuje, a sa druge strane oba govore o polnom odnosu a ne o samom bijelom pranju i sličnim iscjedcima, pa tako ne mogu biti argumenti koji presuđuju po ovom pitanju.

Druga: da li bijelo pranje i razni iscjedci kvare abdest?

Ovo pitanje se vraća na poznatu mes’elu: da li sve što izađe na dva prirodna otvora (polni organ i duburu) kvari abdest ili kvari abdest samo ono što izađe iz ta dva prirodna otvora a došao je dokaz u šerijatskom tekstu da to kvari abdest.

Kod onih učenjaka koji smatraju da su bijelo pranje i ostali iscjedci nečisti njihov izlazak iz polnog organa kvari abdest, dok oni koji smatraju bijelo pranje čistim imaju podijeljeno mišljenje da li izlazak toga kvari abdest ili ne. Uglavnom, stavovi učenjaka po ovom pitanju se mogu podijeliti na dva mišljenja:

Prvo mišljenje – da sve što izađe na dva prirodna otvora kvari abdest, svejedno bilo čisto ili nečisto, u tekućem ili čvrstom stanju ili u vidu vjetra. Ovo je stav većine učenjaka. Pa tako po njima bijelo pranje i slični iscjedci kvare abdest.

Argument sa kojim dokazuju svoj stav su šerijatski tekstovi u kojima je došlo da izlazak mokraće, izmeta, vjetra, mezja, vedja i sličnog kvari abdest a sve ovo ima istu zajedničku osobinu a to je da izlazi na dva prirodna otvora, te prema tome obuhvata i bijelo pranje i slične iscjedke.

Drugo mišljenje – da ono što izađe iz dva otvora a došao je šerijatski tekst da to kvari abdest, da je to samo ono što kvari abdest, a ono za što nema teksta to ne kvari. Po ovom mišljenju abdest kvare mokraća, izmet, vjetar, mezj i vedj, a sve drugo za što nema dokaza da kvari abdest ne kvari abdest a u to spadaju bijelo pranje i slični iscjedci. Ovaj stav, između ostalih, zauzima Ibn Hazm, a od savremenih učenjaka šejh Usejmin.

Ispravno mišljenje je drugi stav učenjaka a to je da bijelo pranje i slični iscjedci ne kvare abdest jer nema dokaza koji ukazuje na to. Takođe, kao što smo već naveli, bijelo pranje je opće raširena pojava među ženama, te je bila jaka potreba da se pojasni da li ono kvari abdest ili ne, a nemamo ni jednog šerijatskog teksta koji ukazuje na to, a osnov je da ništa ne kvari abdest osim ono za što imamo dokaz da kvari.

Nakon izlaganja ove dvije mes’ele, može se dodati da od argumenata sa kojim se može dokazivati da bijelo pranje i slični iscjedci nisu nečisti i da ne kvare abdest je i hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ummu Atijje, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Nismo ubrajali kudret (smeđa tekućina koja izlazi iz polnog organa žene) i sufret (žuta tekućina koja izlazi iz polnog organa žene) niušto”, a u rivajetu kod Ebu Davuda se prenosi vjerodostojan dodatak “nakon čistoće”. Opće značenje ovog hadisa ukazuje da smeđa i žuta tekućina koje izlaze iz polnog organa žene nisu ubrajane u nečistoću niti u ono što kvari abdest.

Prema tome, ti nisi dužna da mijenjaš veš zbog bijelog pranja i sličnih iscjedaka jer oni nisu nečisti, niti izlazak istih kvari abdest. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Puštanje brade je vadžib svakom mušakarcu muslimanu i odlika je njegove muškosti. Dokaz za to je hadis u naredbodavnoj formi: “Puštajte brade a kratite brkove” (mutefekun alejhi). Oko obaveze puštanja brade i griješnosti onog ko brije bradu nema razilaženja među učnjacima ovog Ummeta, takođe, na tome su sve četiri mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. Učenjaci su se razišli oko kraćenja brade, da li je uopće dozvoljeno i ako jeste koliko? A ispravno je da je dozvoljeno kratiti od brade ono što pređe preko dužine šake, a da je kraćenje ispod dužine šake suprotno praksi selefa i onome na što ukazuju vjerodostojni hadisi.

Ne znam koliku bradu ima pjevač ilahija Sami Jusuf, a ako je u pitanju milimetarska ili centimetarska brada onda je to suprotno sunnetu.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Lična zamjenica On (huve) nije Allahovo ime. Nijedan islamski učenjak, kako to kaže šejhu-islam Ibn Tejmijja, nije ovu zamjenicu uvrstio u Allahova imena. Imam es-Sujuti je u djelu “el-Džamius-sagir” (1031) naveo hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najuzvišenije Allahovo ime, na koje se odaziva ako se njime zamoli, nalazi se u trima surama, a to su: el-Bekara, Alu Imran i Ta Ha” (Ibn Madža i et-Tahavi. Es-Sujuti i el-Albani ocijenili su ovaj hadis ispravnim.)

Koliko mi je poznato, el-Albani ličnu zamjenicu “huve” nije smatrao Allahovim imenom, kamoli da je smatrao da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime. Ovaj je hadiski stručnjak o najuzvišenijem Allahovu imenu govorio u djelu “Silsiletul-ehadisis-sahiha”, 2/372. Što se tiče Ibn Hadžera, on je u djelu “Fetul-Bari” naveo od er-Razija da neke sufije smatraju da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime. Er-Razi je prihvatio njihovo mišljenje, ali Ibn Hadžer nije i, otuda, nepravdu čini (i potvara) Ibn Hadžera onaj ko tvrdi da je on smatrao da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime.

Kao u većini slučajeva, sufije se pozivaju na paučinaste dokaze, na tome i počiva njihovo vjerovanje; tako su i ovdje postupili. Ni u jednom jedinom pouzdanom predanju, ni od Poslanika islama ni od ashaba, uopće se ne spominje lična zamjenica “huve” kao Allahovo ime, niti je iko od njih ovoj zamjenici pridavao važnost u tom smislu. Pored devedeset i devet Allahovih imena, spomenutih u hadisu, sufije se vežu za ličnu zamjenicu, a, k tome, nemaju nikakvog dokaza za to. Zar nam nisu dovoljne Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi da se najuzvišenije Allahovo ime nalazi u spomenutim trima surama, pa da izmišljamo i uvodimo u vjeru ono za šta ne postoji dokaz? Molim Allaha da nas uputi na Pravu stazu i omili nam slijeđenje ispravnih generacija, a da nas sačuva novotarija! A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna. Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)

Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.

Šejhu Ibn Bazu, koji je živio u sredini gdje je općepoznat i prihvatljiv čin dizanje ruku u namazu, kao i glasno izgovaranje amin u namazu, postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i ne podizati ruke u namazu?”, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini –među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju amin, u toj je situaciji prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kao bi ih mogao pozvati u dobro – hajr, i kako bi imao priliku da ih poduči, i da ih usmjerava, i kako bi mogao da popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, oni će negodovati zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka. Isto tako je i s glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se amin izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas.

U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno je mišljenje da je pohvalno izgovaranje amin naglas. Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, svaki mu’min, a prvenstveno daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njenog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, govoreći: “Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru…”, zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvu kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.”
(Fetve Bin Baza, 29/274–275)

Allah se smilovao našim velikanima, od kojih je sigurno naš šejh Ibn Baz, koliko je samo tolerancije u njihovim stavovima i s koliko su mudrosti odgovarali na postavljena pitanja. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Pohvalno (sunnet) je postiti prvih devet dana zul-hidždžeta. To nam potvrđuje hadis Ibn Abbasa, r.a.: ”Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Prisutni su upitali: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a on je odgovorio: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buharija)

Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: ”Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidždžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis je zabilježio Ahmed, Ebu Davud, slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-rajeti, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim) Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen, a to nam potvrđuje hadis Ebu Seida, r.a.: ”Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buharija i Muslim) Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu zabrane posta na dan Bajrama.

Dobra djela u ovim danima općenito su vrednija nego u drugim vremenima. Što se tiče posta, nije dozvoljeno u njima postiti osim prvih devet dana, a deseti dan je Bajram kada je zabranjeno postiti. Na osnovu spomenutog možemo kazati da se pod pojmom vrijednost deset dan zul-hidždžeta, u pogledu posta, misli na post devet prvih dana, dok se spominju kao deset dana zbog prevladavanja broja deset.Pogledati komentar Muslimove zbirke hadisa od imam Nevevija, br. hadisa 1176. (Izvor fetve: islam-qa.com)
______________________________________________

Deset dana zul-Hidzeta su najbolji dani u godini u komadu a najbolji dan pojedinacno je dan Arefata. Isto tako kao sto je rekao ibn Tejmije da su deset noci od ramazana najbolje u toku godine u komadu a noc Lejletul Kadr je najbolja od svih noci pojedinacno.

Zato je Poslanik s.a.w.s. u vjerodostojnom hadisu kojeg biljezi Buharija i drugi rekao, podstičući ashabe kao i sve muslimane koji dodju posle njih na činjenje dobra u ovim danima, u prvih deset dana zul-hidždžeta: U tom hadisu se kaze sledece: ”Ne postoje dani u kojima je činjenje dobrih djela draže Allahu od ovih dana”, misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Rekli su ashabi: ”Pa čak ni borba na Allahovom putu?” Rekao je: ”Ni borba na Allahovom putu!” Nastavio je: ”Osim čovjeka koji izađe u borbu na Allahovom putu boreći se svojim tijelom i imetkom, i ne vrati ništa od toga.” (Buharija i drugi)

Mnogo je drugih argumenata koji ukazuju na vrijednost ovih dana. Na vrijednost ovih dana ukazuje hadis Allahovog Poslanika: ”Ne postoje veličanstveniji dani kod Allaha, niti dani u kojima su dobra djela draža Allahu od ovih deset dana, mnogo u njima Allaha spominjite et-tehlilom (izgovarajući riječi la ilahe illellahu), et-tekbirom (veličanjem Allaha izgovarajući riječi Allahu ekber), et-tehmidom (zahvalom Allahu riječima elhamdulillahi).” (Hadis je zabilježio imam Taberani sa dobrim lancem prenosilaca, kao što je to potvrdio šejh Albani.)

Na vrijednost ovih dana ukazuje i činjenica da se Uzvišeni Allah u Kur’anu zaklinje ovim vremenom: ”Tako mi zore i deset noći” (Fedžr, 1.-2.). Ibn Kesir je spomenuo u komentaru ovog ajeta riječi Ibn Abbasa, r.a., da su to noći prvih deset dana zul-hidždžeta.

Postavlja se pitanje zasto su bas ovih 10 dana zul-hidzeta odabrani da budu najbolji od svih drugih dana u godini. Allah najbolje zna ali hafiz Ibn Hadžer koji je protumacioBuharinu zbirku hadisau svom djelu koje je poznato kao ”Fethu-l-Bari” kaze sledece: ”Mislim da je razlog odlikovanja deset dana zul-hidždžeta zato što su u njima sakupljeni svi temeljni ibadeti: namaz, post, sadaka, hadždž, a to nije slučaj ni sa bilo kojim drugim vremenom.”

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje o vrijednostima deset dana zul-hidždžeta da li su oni bolji od deset zadnjih dana mjeseca ramazana, pa je odgovorio: ”Dani deset dana zul-hidždžeta bolji su od zadnjih deset dana mjeseca ramazana, a noći zadnje trećine ramazana bolje su od noći deset dana zul-hidždžeta.”

ISTO TAKO:

Ove dane treba iskoristiti u pokajanju Uzvišenom Allahu
Ove blagoslovljene dane čovjek bi trebao da iskoristi i da njima obnovi ugovor pokornosti sa Uzvišenim Allahom. Da se prisjeti koristi pokajanja i povratka Uzvišenom Allahu. Da se prisjeti da Allah voli pokajnike, da se raduje njihovom pokajanju, da je obećao da će loša djela pokajnika pretvoriti u dobra. Da se prisjetimo argumenata koji ukazuju na obaveznost pokajanja svim ljudima, bez razlike kojem staležu pripadali.

Takodjer velikim stepenom pohvaljenosti smatra se post ovih 10 dana. Mnogo je argumenata koji ukazuju na vrijednost posta općenito, ako na to dodamo blagoslov ovog vremena i da je bila praksa Allahovog Poslanika da posti ove dane, onda shvatamo zašto je ulema kazala da je post ovih dana na visokom stepenu pohvaljenosti. Preneseno je od supruga Allahovog Poslanika da je Poslanik postio devet dana zul-hidždžeta.

Prenosi se od supruga Allahovog Poslanika da je Poslanik postio: dan Ašure, devet dana zul-hidždžeta i tri dana u svakom mjesecu. (Hadis je zabilježio imam Nesai, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) A što se tiče devetog dana zul-hidždžeta – dana Arefata – o postu tog dana došli su posebni hadisi. Kazao je Allahov Poslanik, kada je upitan o postu na dan Arefata (devetom danu zul-hidždžeta): ”Iskupljuje od grijeha prošlu i narednu godinu.” (Muslim i dr.)

Mnogo je dobrih djela koja bi čovjek trebao da čini i da prakticira tokom ovih dana. Ovdje možemo spomenuti samo neka od tih dobrih djela, podsjećanja radi, bez spominjanja dokaza koji ukazuju na njihovu vrijednost:

– mnogo upućivanje dove, ne zaboravljajući na braću, rodbinu, prijatelje, a posebna pažnja i dova za stanje ummeta,
– dobročinstvo roditeljima,

– obilazak rodbine, prijatelja, poznanika, braće u vjeri,

– učenje Kur’ana i podučavanje drugih Kur’anu,
– klanjanje dnevnih i noćnih nafila,
– sjedenje u džamiji između namaza, a naročito sjedenje u džamiji od sabaha do izlaska sunca, i klanjanje dva rekata nakon izlaska sunca,

– učenje zikrova, posebno poslije namaza, pred spavanje, jutarnji i večernji,
– obilazak bolesnika,
– udjeljivanje sadake, posebna pažnja prema iznemoglim osobama, hudovicama i jetimima,

– pozivanje ljudi u Allahovu vjeru, pojašnjavanje propisa Allahove vjere onima kojima je potrebno,
– maksimalno čuvanje od grijeha, naročito onih koji su veliki, a u očima mnogih postali su sitniji od mušice, kao što je gibet (ogovaranje), nemimet, laž, gledanje u ono što nije dozvoljeno, kamata, mito.

To su samo neka djela koja bismo mogli da činimo tokom ovih dana, a bitno u svemu tome jeste da čovjek očisti namjere, odnosno da sve što čini bude iskreno radi Uzvišenog Allaha. Kazali su učenjaci prvih generacija: ”Koliko je malih djela (u očima ljudi) a njih je iskrenost učinila velikim, a koliko je velikih djela (u očima ljudi) a njih je neiskrenost učinila malehnim.‘

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com