Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Rukovanje i grljenje su dva adaba pozdravljanja pri susretu ljudi. Nema razilaženja među učenjacima da je rukovanje između istih spolova propisano. Kaže imam Nevevi da je idžma učenjaka na tome da je sunet i mustehab rukovanje među muškarcima. Dok druga skupina učenjaka prenose isti ovaj propis, tj. da je rukovanje sunet i mustehab, među ženama. Oko propisanosti rukovanja je prenešeno mnoštvo vjerodostojnih hadisa, što je tema za sebe.

Izuzetak ovom propisu suneta rukovanja je zabrana rukovanja muškarca sa ženama kojima nije mahrem po svečetiri mezheba, a dozvola sa onima kojima je mahrem po većini učenjaka. Takođe, rukovanje muslimana sa kjafirom je mekruh kod hanefija (osim sa komšijom Ehlu kitabijom) i hanabila, a kod malikija je haram.

Za razliku od rukovanja, oko propisa grljenja pri susretu učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje. Razlog tome su kontradiktornost i slabost hadisa i predaja o tome.

Definicija grljenja pri susretu

Na arapskom jeziku grljenje se naziva El-Mu'aneka, tj. spajanje vrata jedne osobe sa vratom druge osobe. Islamski pravnici definišu El-Mu'aneku (ili grljenje pri susretu) da je ona stavljanje brade na rame i približavanje vrata uz vrat od strane obe osobe uz istovremeno obostrano grljenje objema rukama. Dok druga skupina učenjaka kaže da je El-Mu'aneka (grljenje pri susretu) obostrano približavanje vrata uz vrat uz istovremeno rukovanje.

Bitno je naglasiti da pod grljenje pri susretu ne ulazi ljubljenje u obraz niti stavljanje lica uz lice.

Stavovi mezheba oko grljenja pri susretu

Oko grljenja pri susretu istih spolova (muškaraca sa muškarcima žena sa ženama) učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: opća pokuđenost.

Ovo je mezheb hanefija i malikija. Unutar hanefijskog mezheba postoje i drugi stavovi, poput toga da je dozvoljeno ako na sebi imaju košulju ili ogrtač, a pokuđeno ako imaju samo izar (djeću koja pokriva tijelo ispod pasa). (Ed-Derru el-muhtar, 5/244, El-Fevakih ed-devani, 2/4250)

Imam Malik svoj stav argumnetira time što je to djelo nearapa, da to nije radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim sa Džaferom, radijallahu anhu, i da to nije bila praksa ashaba.

Dok hanefije dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došla zabrana grljenja pri susretu, a drugi stavovi unutar mezheba se oslanjaju na ovaj hadis i hadise u kojima je došla dozvola. Govor o hadisima i njihovoj ocjeni će doći poslije, inšallah.

Drugi stav: opća pokuđenost grljenja pri susretu osim onoga ko se vraća sa putovanja ili koga dugo nije sreo, tada je sunet.

Ovo je stav malikija. (Mugnil-muhtadž, 3/135)

Pokuđenost grljenja pri susretu hanefije i šafije dokazuju hadisom Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, kada neki čovjek od nas sretne svoga brata ili prijatelja hoće li mu se nakloniti?“ On odgovori: „Ne“. „Hoće li ga zagrliti i poljubiti?“ „Ne“, on odgovori. „Hoće li uzeti za njegovu ruku i rukovati se sa njim?“ Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Da“.
Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Bejheki. Dobrim su ga ocjenili Tirmizi i Albani, a slabim Ahmed i Abdulhakk, a Ibn Kattan i Bjeheki su ocjenili raviju u senedu hadisa Hanzalu ibn Ubjedullaha slabim.

A da je sunet zagrliti onoga ko se vratio sa putovanja dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Zejd ibn Harise došao u Medinu pa kada je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na vrata on ustao zagrlio ga i poljubio. (detaljnije o ovom hadisu će doći poslije inšallah)

Treći stav: opća dozvola ako je iz poštovanja i počasti zbog vjere, a ne ako je radi dunjaluka.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba. (Keššafu el-kinna'a, 2/156)

Ovo dokazuju hadisom u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zagrlio Ebu Zerra, radijallahu nahu, pri susretu. O hadisu će biti govora inšallah.

Imam Ahmed dokazuje dozvolu postupkom ashaba Ebu Derda’, radijallahu anhu, koji je to radio.

Analiza hadisa o grljenju pri susretu

Na samom početku se može konstatovati da uopćeno grljenje pri susretu nije potvrđeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu ni kao riječi ni kao praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego je potvrđeno grljenje pri susretu onoga ko dolazi sa putovanja kao praksa nekih ashaba.

Od hadisa o grljenju pri susretu koji se prenose kao praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeći:

Prvi: Hadis koji se prenosi od nekoliko ashaba, Aiše, Ibn Omera, Ibn Abbasa i Džabira, radijllahu anhum, u kojem je došlo da se Džafer ibn ebi Talib, došao sa hidžre iz Abesinije, izašao mu je (u rivajetu: ustao) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i zagrlio ga (u rivajetu: poljubio ga). Hadis bilježe Darekutni, Taberani, ‘Ukajli, Hakim i Ebu Davud.

Ibn Hadžer u knjizi Et-Telhisu el-habir, Ibn El-Mulekin knjizi El-Bedru el-munir i Zejle'i u knjizi Nasbur-raje, su u ovim svojim poznatim knjigama valorizacije i ocjene hadisa naveli sve rivajete ovog hadisa i pojasnili slabosti svakog rivajeta. Tako da nema ni najmanje sumnje u slabost svih rivajeta ovog hadisa. Ocjena šejha Albanija da je hadis prihvatljiv je zasnovana na mnoštvu rivajeta koji su svi slabi da se time hadis diže na stepen prihvatljivog.

Drugi: Hadis kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, da je Zejd ibn Harise došao u Medinu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio u mojoj kući, došao mu je i pokucao na vrata, pa mu je ustao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vukući za sobom odjeću pa ga je zagrlio i poljubio. Tirmizi kaže da je hadis dobar stran, što je išaret na slabost hadisa.

Šejh Albani je hadis ocjenio slabim jer je u njegovom senedu Muhammed ibn Ishak, a on je mudellis (vid slabosti ravije) a u ovom hadisu je učinio tedlis.

Treći: Hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed od čovjeka iz plemena ‘Aneze, da je pitao Ebu Zerra, radijallahu anhu, da li je se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa njima rukovao kada bi ih sretao? On je odgovorio: „Nisam ga nikada sreo a da se nije sa mnom rukovao“. Zatim je nastavio: „Jednog dana je poslao po mene a nisam bio kod kuće, kada sam se vratio obavješten sam da me je tražio. Otišao sam kod njega a on je bio na svom krevetu, pa me je zagrlio, a to je bilo jako jako lijepo“.Hadis u svom senedu ima nepoznatog raviju „čovjeka iz plemena ‘Aneze“, što znači da je slab. Kaže Buharija u svom „Et-Tarihu“ da je hadis mursel, tj. slab. Slabim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

Prema tome, nema nijednog vjerodostojnog hadisa u kojem se potvrđuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao grljenje pri susretu, što znači da to nije sunet niti mustehab. Osim kod onih učenjaka koji ove hadise pojedinačno ili zbirno smatraju prihvatljivim za dokazivanje suneta prakse grljenja pri susretu.

Prenešeno je u nekoliko predaja da su neki ashabi praktikovali grljenje pri susretu sa osobom koja se vraća sa putovanja ili da su taj postupak pripisali ashabima. Od tih predaja su sljedeće:

Prva – Predaja u kojoj Enes, radijallahu anhu, kaže: „Kada bi se sretali ashabi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, oni bi se rukovali, a kada bi se vraćali sa putovanja zagrlili bi se“.

Ovu predaju bilježi Taberani u „El-Mu'adžemu el-Evsatu“, a kaže El-Munziri da su ravije pouzdane, kaže El-Hejsemi da su mu ravije iz Sahiha, tj. da su puzdane, šejh Albani ovu predaju ocjenjuje dobrom, a Bin Baz vjerodostojnom.

Druga – Predaja od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj je došlo da je on putovao u Egipat mjesec dana do Abdullah ibn Unesja, radijallahu anhu, pa kada su se sreli zagrlili su jedan drugog.

Ovu predaju bilježe Ahmed u svom Musnedu, Hakim u Mustedreku i Buharija u El-Edebu el-mufred, kaže Hakim da je sened vjerodostojan, El-Hejsemi da su ravije pouzdane, a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim.

Treća – Pradaja od tabi'ina Š'abija koji kaže za ashabe: „Oni bi se rukovali kada bi se sreli, a kada bi došli sa putovanja zaglili bi se“.

Ovo bilježi Tahavija u „Šerhu me'anil-asar“ i Bejheki u svom sunenu i „Šua'bul-iman“, a šejh Albani na jednom mjestu je ocjenjuje vjerodostojnom a na drugom dobrom.

Na osnovu gore spomenutih hadisa, iako su svi slabi, i ovih predaja od ashaba, skupina učenjaka smatra sa je grljenje pri susretu sa onima koji se vrate sa putovanja mustehab.

Odabrano mišljenje

Nakon spomenutih stavova učenjaka i analize hadisa i predaja ashaba po ovom pitanju može se konstatovati sljedeće:

Prvo – Da je hadis od Enesa, radijallahu anhu, vjerodostojan, a u kojem je došlo: „Hoće li ga zagrliti i poljubiti?“ On odgovori: „Ne“, bio bi jak argument pokuđenosti grljenja pri susretu uopćeno, a na čemu je skupina učenjaka.

Drugo – Da je ijedan hadis dobar ili vjerodostojan od trojice ashaba, Džafera, Zejda ibn Harisa i Ebu Zerra, radijllahu anhum, u kojima je došlo da ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zagrlio pri povratku sa puta, to bio jak argumnet da je grljenje onoga ko se vrati sa puta sunet i mustehab. Oni učenjaci koji smatraju ove hadise ili neke od njih dobrim na osnovu mnoštva rivajeta smatraju da je to sunet, međutim slabost hadisa je očita.

Treće – Vjerodostojne i prihvatljive predaje od nekih ashaba u kojima je došlo da je bila praksa ashaba ili nekih od njih da se zagrle pri susretu sa onima koji se vrate sa putovanja ukazuje da je to dozvoljeno, a po nekim učenjacima i mustehab.

Međutim, ostaje upitno kako će biti nešto mustehab ili sunet a da to sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije praktikovao, a imao je neizmjerno mnogo prilika, povoda i mogućnosti da to praktikuje, međutim to nije penešeno ni u jednoj vjerodostojnoj predaji.

Četvrto – Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da uopćeno grljenje pri susretu nije propisano i da ga ne treba praktikovati, izuzetak tome je dozvola grljenja onoga ko se vrati sa putovanja na osnovu prakse nekih ashaba.

Grljenje pri susretu mimo povratka sa putovanja – stavovi nekih učenjaka

Smatra imam Begavi (Šerhus-sunne, 12/293) da nema smetnje u grljenju pri susretu u četiri slučaja:

– pri opraštanju ili rastajanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi),

– pri vraćanju musafira sa puta,

– ako se dugo vremena nisu vidjeli,

– zbog velike ljubavi u ime Allaha.

Šejh Albani smatra da je propisano pri vraćanju musafira sa puta i pri opraštanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi). (Es-Silsiletu es-sahiha, 6/305)

Šejh Abdulmuhsin El-‘Abbad (Šerhu Suneni Ebi Davud) smatra da nema smetnje da se čini grljenje pri susretu u tri situacije:

– pri opraštanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi),

– pri vraćanju musafira sa puta,

– ako se dugo vremena nisu vidjeli.

Iz ovih stavova učenjaka se razumije da oni prave kijas (tj. analogno poistovjećuju) spomenutih situacija grljenja pri susretu (pri oproštanju, dugom neviđanju i u ime Allaha) za koje nije ništa došlo u predajama na potvrđenu praksu ashaba, tj. grljenje pri povratku sa putovanja.

Koliko puta se ponavlja grljenje?

Primjetno je da neki muslimani koji se zagrle pri susretu da to čine tri puta, dok drugi dva puta, a treći samo jedanput. Šta je po ovom pitanju najispravnije shodno dokazima?

Odgovor je da ta pojedinost nije došla pojašnjena u hadisima niti u vjerodostojnim niti u slabim, te da u tome ima širine i da zavisi od običaja muslimana nekog mjesta.

Upitan šejh Albani o onima koji to čine tri puta iz razloga da bude neparan broj, da li to ima uporište u šerijatskim argumnetima? On je odgovorio da to nema osnova i da grljenje pri susretu nema određenih pravila (u ovom kontekstu). Značenje njegovih riječi je da nema osnova činiti to tri puta sa ubjeđenjem da je to sunet, nego da je to stvar običaja nekog mjesta, negdje se zagrle tri puta a negdje dva.

Takođe, upitan je šejh Abdulmuhsin El-‘Abbad koliko puta se čini grljenje pri susretu. On je odgovorio da mu nije poznato da je u tome došlo ograničenje (u sunetu), svejedno bilo jedanput ili dvaput. A da se ponavlja nekoliko puta, kaže da za tako nešto ne zna da ima dokaz i da je dovoljno jedanput ili dvaput.

Konkretan odgovor na pitanje

Prema tome, grljenje prilikom rastajanja nije potvrđeno ni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba. S tim da neki učenjaci, poput Begavija i Albanija, smatraju da je to propisano, ili da u tome nema smetnje, kao što kaže Abdulmuhsina El-‘Abbad, kao i pri grljenju sa onim ko se vrati sa puta.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi je dozvoljeno koristiti sve vraste posuđe, ispravne i okrnjene, osim ako imamo dokaz da je mekruh ili zabranjeno nešto od toga, a da je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Naime, dozvoljeno je koristi okrnjeno posuđe za jelo i piće. Iako je to u osnovi dozvoljeno, jer nema zabrane, od argumenata koji na to ukazuju su, između ostalog, dugi hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu.

U hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kod neke od svojih supruga, pa je jedna od njegovih žena poslala posudu sa hranom. Pa je žena kod koje je bio zbog ljubomore udarila ruku sluge po kojem je poslana posuda sa hranom i posuda je pala i razbila se. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sakupio razbijenu posudu i vratio hranu u nju i rekao: „Vaša majka je ljubomorna“. Zadržao je slugu da mu se donese ispravna posuda namjesto razbijene, a razbijenu je ostavio ženi u čijoj je kući bio.

Dakle, ashabi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su jeli iz okrnjene posude, a zatim nije rekao da krnjavu posudu baci nego ju je ostavio da se njome koristi.

A što se tiče pijenja sa krnjavog mjesta na posudi (čaši, šoljici ili tanjiru), prenosi se hadis u kojem je došla zabrana istog.

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se pije sa okrnjenog mjesta na posudi i da se puše u piće“.

Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Ibn Hibban i Bejheki u „Šu'abul-iman“.

Kaže el-Munavi u „Muhtesaru essunen“ (5/284): „U njegovom senedu je Kurre ibn Abdurrahman ibn Hajvil el-Misri. … Kaže imam Ahmed (o njegovoj pouzdanosti): ‘On je veoma slab u hadisu’. Kaže Jahja ibn Me'in: ‘Slab’. O njemu su govorili i drugi“. Kažu Ebu Hatim i Nesai da nije jak. A Ibn Hibban ga ocjenjuje pouzdanim, dok Ibn ‘Adijj kaže: „Nadam se da u njemu nema smetnje“.

Bilježi Taberani u „Kebiru“ isti hadis u rivajetu od Sehl ibn S'ada, radijallahu anhu, za koji kaže el-Hejsemi (u Medžmeaz-zevaid 5/78) da je u njemu ravija Abdulmuhejmin ibn ‘Abbas ibn Sehl, a on je da'if (slab).

Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, a dobrim Sujuti. Također, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim (sahih ligajrihi) na osnovu ova dva rivajeta.

Ova zabrana koja je došla u hadisu kod učenjaka i imama ummeta ukazuje na pokuđenost (kerahijet) a ne na haram, kao što kaže imam Ibn Abdulberr.

Kaže imam Tahavi u komentaru ovog hadisa (Šerhu me'anil-asar): Razlog zabrane (pijenja sa krnjavog mjesta na posudi) je što je to mjesto na kom budu sitne životinje, pa je zabranjeno zbog straha od njihovog ezijeta“.

Prema tome, ova praksa izbjegavanja pijenja stavljanjem usana na okrnjeno mjesto posude ili čaše ima osnova u šerijatskim tekstovima. Spomenuti hadis iako ima slabosti, ukazuje da je mekruh piti sa okrnjenog dijela posude. A takve posude je dozvoljeno upotrebljavati i ne treba ih zbog okrnjenosti bacati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pitanje propisa sljedeđenja fikhskih mezheba detaljno sam obradio u mojoj knjizi pod naslovom „U Islamu je odgovor“ (str. 173-184) pod naslovom: DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA
Evo tog teksta:

DA LI JE MUSLIMAN OBAVEZAN SLIJEDITI JEDAN OD ČETIRI POZNATA FIKHSKA MEZHEBA

Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba:

Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju”[1].

Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga”[2].

Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb”[3].

Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur'an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti”[4].

Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.

Uvod u tematiku

Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?!

Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur'ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara?

Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?

Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.

Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Historijska pozadina slijeđenja mezheba

Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka.

U ovo vrijeme niko nije pozivao muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima.

Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta.

Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba.

Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.

A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.

Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada[5].

Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba

Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:

1.Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu[6]. Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.

2.Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno.

Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane'ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta[7].

3.Da je slijeđenje mezheba haram[8]. Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.

4.Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir[9].

Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.

Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:

Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd.

Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.

Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idzma'u.

Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i[10].

Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada

Po učenjacima drugog stava:

S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:
prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),

druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova,

treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e[11].

Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.

Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e.

A na trećoj skupini – mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.

Po učenjacima prvog stava:
Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide.

S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže

Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.

Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.

Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom

Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:

1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.

Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.

Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.

2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.

Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.

3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.

Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.

4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.

Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.

Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima

U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.

Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:

Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi.

Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.

Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:

1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).

2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje”[12].

Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:

1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”[13]. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odabrano mišljenje

Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hak koji treba slijediti.

Govori učenjaka o slijeđenju mezheba

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on[14].

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”[15].

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”[16].

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31)[17].

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”[18].

Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…”[19].

Kaže el-M'asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…”[20].

Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti

Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:

1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja[21]. Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica[22].

2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:

– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih[23].

– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija”[24].

– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.

3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.

4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh”[25]. A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.

5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni”[26].

A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta”[27].

6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.

7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.

I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.

Pripremio: mr.Zijad Ljakic

http://www.zijad-ljakic.com

[1] Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).

[2] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari, str. 5.

[3] El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).

[4] El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.

[5] Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.

[6] Tešniful-mesami'i, Ez-Zerkeši (4/619).

[7] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).

[8] Šerhul-kevekbil-munir (4/576).

[9] El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).

[10] El-Mevsu'atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu'asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).

[11] I'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (2/186).

[12] Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza'ia i ‘Ata'a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.

[13] Buharija (2697) i Muslim (1718).

[14] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.

[15] Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).

[16] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.

[17] El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).

[18] Medžmu'ul-fetava (20/208-209).

[19] I'lamul-muvekki'in (4/261).

[20] Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.

[21] Mua'džemul-buldan (1/274, 4/355).

[22] El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).

[23] El-Medžmu'u, Nevevi (1/258).

[24] Mizanul-i'atidal, Ez-Zehebi (4/51).

[25] Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).

[26] Tarihu bagdade, El-Hatib el-Bagdadi (2/289).

[27] Lisanul-mizan, Ibn Hadžer (5/7).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam. Ako se podudari dan bajrama sa petkom, po ispravnom stavu učenjaka a na šta ukazuju prihvatljive predaje, onaj ko klanja bajram namaz ima olakšicu u neklanjanju džume namaza.

Prenosi Zejd ibn Erkam, radijallahu anhu, da ga je pitao Muavija da li je prisustvovao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada se spoje dva ida (dan bajrama i petak) pa mu je odgovorio: “Da, klanjao je bajram na početku dana a zatim dao olakšicu u klanjanju džume, i rekao: Ko hoće da klanja džumu neka klanja”. Bilježe ga Ebu Davud, Ahmed i Ibn Madže. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Alijj ibn Medini, Šuajb Arnaut i Albani, i to na osnovu mnoštva rivajeta jer u njegovom senedu Ijas ibn Ebi Remle koji je medžhul, tj nepoznat.

Takođe, bilježi Ebu Davud i Ibn Madže od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U ovom vašu danu su se sastala dva ida (bajram i petak) pa ko hoće bajram namaz mu je dovoljan umjesto džume, a mi ćemo klanjati džumu”. I u ovom hadisu ima slabosti jer u njegovom senedu je Bekijetu ibn Velid koji je slab, a imam Ahmed i Darekutni su ocijenili da je ovaj hadis mursel (slab), tj. da je u senedu izostavljen ashab.

Takođe, bilježe Ebu Davud i Nesai da je Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhuma, kada je bio halifa u Mekki, a koji je na dan kada su se spojila dva ida (bajram i petak) klanjao sa ljudima samo bajram i nije ništa klanjao sve do ikindije namaza. I prenose od Abdulah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je za ovu praksu Ibn Zubejra rekao: “Potrefio je sunet”. Ravije u seneda hadisa su ravije koje Muslim spominje u svom Sahihu, tj. ova predaja je prihvatljiva.

Ako ovome još dodamo da se ovo sve desilo u prisustvu ashaba a da nije prenešeno njihovo negiranje to onda ukazuje da je na ovome idžma (koncenzus) ashaba.

Sa druge strane velika skupina učenjaka je na stavu da nema olakšice na ostavljanju džume namaza, s tim da su gore spomenuti dokazi protiv njih.

Takođe, oni koji zastupaju stav zasnovan na gornjim hadisima međusobno se razilaze da li onaj ko ne klanja džumu treba klanjati podne namaz. Iako rivajet od dvojice ashaba ukazuje da ne treba klanjati sigurnije je suprotno tome jer se iz onoga što se prenosi od Ibn Zubejra može razumjeti da nije klanjao u džematu ništa do ikindije namaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje