Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
FARBANJE U CRNO
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko farbanja crnom bojom učenjaci se razilaze na tri opštepoznata mišljenja: Prvo mišljenje - da je dozvoljeno. Drugo mišljenje - da je haram. Treće mišljenje - da je mekruh (pviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko farbanja crnom bojom učenjaci se razilaze na tri opštepoznata mišljenja:
Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.
Drugo mišljenje – da je haram.
Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).
Odabrano mišljenje je opšta dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.
Razlozi odabira ovog stava su:
– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji
– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled
– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis
– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.
– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.
Detaljan tekst o ovom pitanju pogledaj na ovom linku:
http://zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=996:propis-farbanja-kose-i-brade-crnom-bojom&catid=81:ukraavanjetijelo&Itemid=44
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS BRIJANJA BRKOVA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Skraćivanje brkova je vadžib po ispravnom stavu učenjaka. Na to ukazuje vjerodostojan hadis od Zejd ibn Erkama, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Skraćivanje brkova je vadžib po ispravnom stavu učenjaka. Na to ukazuje vjerodostojan hadis od Zejd ibn Erkama, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko ne skraćuje brkove, nije od nas“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Albani i drugi.
Oko načina skraćivanja brkova učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Prvi stav – da je sunnet brijanje ili potpuno otklanjanje brkova.
Ovo je stav hanefija i hanabila.
Dokazuju ga hadisima koje bilježe Buharija i Muslim u kojima je došlo: „Ahfu“, „Enhiku“, „Džuzzu“ brkove. Sva tri izraza u doslovnom značenju znače potpuno otklanjanje brkova i brijanje.
Drugi stav – da je sunnet skraćivanje brkova, a brijanje je mekruh.
Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.
Dokazuju ga hadisima mutefekun alejhi u kojima je došlo: „Kassu“ brkove, što znači potkraćujte.
Treći stav, na čemu je skupina učenjaka, poput Ibn Džerira Taberija, Kadi Ijada i Ibn Hadžera, da je dozvoljeno i brijanje i potkraćivanje, jer je i jedno i drugo došlo u hadisima. Ovo zadnje je najbliže ispravnom stavu, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE NEUSTAJANJE NA SEHUR RAZLOG MRŠENJA POSTA
Alejkumusselam. U Šerijatu je data je olakšica za pet skupina ljudi da ne poste mjesec Ramazan, s tim da te iste dane moraju ili napostiti dan za dan, ili napostiti i za svaki dan nahraniti siromaha, ili samo nahraniti za svaki dan siromaha. Te skupine ljudi su: putnici, bolesnici, dojilje, trudniceviše
Alejkumusselam.
U Šerijatu je data je olakšica za pet skupina ljudi da ne poste mjesec Ramazan, s tim da te iste dane moraju ili napostiti dan za dan, ili napostiti i za svaki dan nahraniti siromaha, ili samo nahraniti za svaki dan siromaha. Te skupine ljudi su: putnici, bolesnici, dojilje, trudnice i starci (starice). Argumenti za ovo su došli u kur'anskim ajetima i vjerodostojinim hadisima. A u izuzetke obaveze posta ne ulaze osobe koje ne ustanu ili nisu u stanju da ustanu na sehur.
Ustajanje na sehur je mustehab po idžmau učenjaka kako to prenosi Ibn El-Munziri. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sehurajte (ustanite na sehur da bi jeli i pili) jer je u sehuru bereket”. Znači, musliman nije dužan da ustane na sehur, ako ustane ima nagradu slijeđenja sunneta a ujedno time će osnažiti svoje tijelo da lakše izdrži post.
Prema tome, neustajanje na sehur nije opravdanje da se ne posti pa makar to uzrokovalo malaksalost i slabost. Na tebi je da učiniš sve moguće kako bi ustajala na sehur ili da se dobro najedeš pred spavanje kako bi ojačala svoje tijelo za post.
Znači, na tebi je da zapostiš bez obzira ustala na sehur ili ne, a ako se u toku dana pojavi malaksalost, slabost ili neki drugi vid bolesti i slabosti, dozvoljeno ti je tek tada da se omrsiš jer se u tom stanju ubrajaš u bolesnike kojima je dozovljeno da mrse post kada ih bolest snađe. Ali ti nije dozvoljeno da od same noći ili ujutro ako ne ustaneš na sehur da se prije pojave malaksalosti i slabosti omrsiš. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE TERAVIH-NAMAZA KOD KUĆE
Alejkumusselam. Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu. Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematuviše
Alejkumusselam.
Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu.
Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematu.
Mnogi učenjaci smatraju da je bolje klanjati teraviju u kući nego u mesdžidu.
Na tom stavu su malikije pod šartom da to ne utiče na prestanak klanjanja teravije u mesdžidima, takođe je to rivajet u šafijskom mezhebu. A sam imam Šafija smatra da je bolje da dobri učači Kur'ana klanjaju u kući.
Takođe, na ovom stavu je bio Ebu Jusuf od hanefija. Muhammed ibn Nasr El-Mervezi bilježi u svojoj knjizi “Muhtesaru kitabi kijamil-lejl” vjerodostojne predaje u kojima se navodi poimenično ko je sve od selefa klanjao teraviju u kući ili u mesdžidu pojedinačno van džemata.
Prenosi se da Omer, Osman, i Ibn Omer, radijallahu anhum, nisu klanjali teraviju u mesdžidu, takođe od selefa:
Ibn Hurmuz poznati karija, Rebi'a, El-Kasim, Salim ibn Omer, Nafi'a, ‘Urve, Mudžahid, Omer ibn Abdulaziz pravedni halifa, Ibn ‘Avan i mnogi drugi nisu klanjali teraviju u džematu.
Kaže Mudžahid: “Ako čovjek zna deset sura neka ih ponavlja i neka ne klanja u Ramazanu teraviju (u džematu) za imamom”.
Dokaz za njihovo ponašanje je hadis kojeg bilježi Muslim: “Klanjajte namaz u vašim kućama, zaista najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u kući, osim farzova”. Neki od njih su tako klanjali da bi ljudima stavili do znanja da klanjanje teravije u mesdžidu u džematu nije vadžib.
Takođe, kažu da je čovjek tako dalje od rija'a (činjenja ibadeta da bi to ljudi vidjeli a ne radi Allaha) koji je haram. Oni su bili na tom stavu kada se teravija klanjala onako kako su je prve generacije klanjale. U okolnostima brzog klanjanja, kao što je praksa u mnogim džamijama kod nas, kada je upitna valjanost namaza nema sumnje da je ovo lijepo rješenje.
Takođe klanjanje teravije pojedinačno van džemata ulazi pod opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko klanja (teraviju) u Ramazanu sa imanom i tražeći nagradu od Allaha, biće mu oprošteni njegovi dotadašnji grijesi”. Sve ovo se odnosi na muškarce.
A što se tiče žena, u osnovi njima je dozvoljeno da prisustvuju i klanjaju namaze u džamijama u džematu, pod šartom da budu propisno obučene i da ne izlaze namirisane. A njihov namaz koji obave u kući je vrijedniji od namaza koji obave u džamiji u džematu.
Oko ovoga skoro da nema razilaženja među učenjacima. Argumenti za ovo su spomenuti u vjerodostojnim hadisima. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide”.
A u rivajetu kod Ebu Davuda od Ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi dodatak: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, a njihove kuće su njima bolje”.
Ovaj dodatak “A njihove kuće su njima bolje” većina muhaddisa prihvata i ocjenjuje dobrim ili vjerodostojnim zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, poput Hakima, Zehebija, Nevevija, Albanija i Šuajba Arnauta.
Takođe, u rivajetu kod Ebu Davuda ali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, ali neka izlaze nenamirisane”.
Nije mi poznat neki poseban šerijatski tekst koji ukazuje da je ženi bolje klanjati teraviju u džematu u džamiji, nego njeno klanjanje teravije u kući ili mesdžidu ulazi pod gore spomenuti opći propis, tj. da joj je vrijednije klanjati u kući nego u džamiji. A to znači, da njeno klanjanje teravije u kući je vrijednije od klanjanja teravije u džamiji u džematu pa makar se klanjanje trevije u džematu u džamiji brojalo kao da se klanjalo čitavu noć.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE NOĆNOG NAMAZA NAKON VITRETA
Alejkumusselam. Oko pitanja klanjanja noćnog namaza nakon klanjanja vitreta postoje tri mišljenja učenjaka. Prvo: da je dozovljeno poslije klanjanog vitreta da se klanja noćni namaz dva po dva rekata ali da se ne klanja ponovo vitre, s tim da je mustehab da vitre budu zadnji namaz u noći. Oni dokazuviše
Alejkumusselam.
Oko pitanja klanjanja noćnog namaza nakon klanjanja vitreta postoje tri mišljenja učenjaka.
Prvo: da je dozovljeno poslije klanjanog vitreta da se klanja noćni namaz dva po dva rekata ali da se ne klanja ponovo vitre, s tim da je mustehab da vitre budu zadnji namaz u noći.
Oni dokazuju svoj stav hadisom koji je prenesen u mnoštvu rivajeta čija je sadržina da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz dva po dva rekata, zatim klanjao vitre jedan rekat a zatim nakon toga klanjao još dva rekata. Od ovih mnoštva rivajeta najvjerodostojnije je ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao trinaest rekata (noću): klanjao bi osam rekata a zatim jedan vitreta, zatim bi klanjao dva rekata sjedeći a kada bi htio ići na ruku ustao bi pa učinio ruku, zatim bi klanjao dva rekata između ezana i ikameta od sabah namaza. Zastupnici ovog mišljenja kažu da je ovim postupkom htio ukazati Ummetu na dozvolu klanjanja noćnog namaza poslije vitreta.
A da je mustehab da vitre bude zadnje što se klanja u noći to dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhu, mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim) u kojem je došlo da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Učinite vitre vaš zadnji namaz u noći”. Pa kažu da je spoj između ova dva hadisa da prvi pojašnjava dozovlu da se klanja poslije vitreta noćni namaz a ovaj hadis da je mustehab da vitre budu zadnji namaz u noći.
Drugo mišljenje je da nije dozvoljeno klanjati poslije vitreta nafilu (noćni namaz). To dokazuju gore spomenutim hadisom: “Učinite vitre vaš zadnji namaz u noći”. Kažu da je hadis došao u naredbodavnoj formi što znači da je postupiti po tome vadžib. S tim da ostaje nejasnoća šta će sa hadisima u kojima je došlo da bi Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata noćnog namaza poslije vitreta.
Treće mišljenje je ono što prenosi Ahmed u svom Musnedu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da bi on prije spavanja klanjao noćni namaz sa vitretom, zatim kada bi ustao u noći da klanja ponovo noćni namaz klanjao bi prvo jedan rekat čime bi učinio parnim (dva rekata) vitre koje je klanjao pred spavanje, zatim bi klanjao noćni namaz dva po dva i na kraju završio sa jednim rekatom vitreta, jer je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Učinite vitre vaš zadnji namaz u noći”. Ovaj eser (predaja) od Ibn Omera, radijallahu anhuma, je dobr i prihvatljiv sa strane seneda. Takođe ovo prenosi Šafija u svom Musnedu od Alije, radijallahu anhu. Međutim, problem kod ovog mišljenja je spajanje između jednog rekata vitreta klanjanog prije spavanja sa drugim jednim rekatom nakon spavanja a između njih je prošao duži vremenski period i spavanje.
U svakom slučaju, mišljenje koje je sa strane dokaza najbliže ispravnom je prvi stav učenjaka, da je dozovljeno poslije klanjanog vitreta da se klanja noćni namaz dva po dva rekata ali da se ne klanja ponovo vitre, s tim da je mustehab da vitre budu zadnji namaz u noći, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDa li mrtvi čuju govor živih i da li osjećaju njihovo prisustvo?
-Zaključak: Prema tome, mrtvi uopće ne čuju ni govor živih niti šta drugo, takođe, oni ne ne osjećaju prisustvo onih koji ih zijarete na kaburu niti su svjesni šta se dešava oko njih. Iz ovoga se izuzima to da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, što je došlo u vjerodviše
-Zaključak:
Prema tome, mrtvi uopće ne čuju ni govor živih niti šta drugo, takođe, oni ne ne osjećaju prisustvo onih koji ih zijarete na kaburu niti su svjesni šta se dešava oko njih. Iz ovoga se izuzima to da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Vebillahi tevfik.
—-
-Detaljno:
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu mes’elu oko koje postoji veoma veliko razilaženje među učenjacima Ehlussunneta, a to je DA LI MRTVI ČUJU GOVOR ŽIVIH I DA LI OSJEĆAJU NJIHOVO PRISUSTVO.
Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je kontradiktornost šerijatskih tekstova koji govore ovom pitanju. Naime, u nekoliko ajeta se negira mogućnost mrtvima da čuju govor živih, poput riječi Uzvišenog:
“Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu” (En-Neml, 80),
“Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu” (Er-Rum, 52),
“I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga on hoće, a ti ne možeš učiniti da čuju oni koji su u grobovima” (Fatir, 22).
Dok sa druge strane došlo je nekoliko vjerodostojnih hadisa u kojima se potvrđuje da mrtvi čuju žive, poput hadisa kojeg bilježe Buharija, Muslim i ostali autori hadiskih zbirki u rivajetima od šest ashaba. A u rivajetu kod Muslima od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio ubijene mušrike u bici na Bedru tri dana a zatim je došao do njih, stao nad njima i dozivao ih rekavši: “O Ebu Džehle ibn Hišam, o Umejjete ibn Halef, o Utbe ibn Rebi’a, o Šejbete ibn Reb’ia, zar niste već našli istinitim ono što vam je vaš gospodar obećao, zaista sam ja našao istinitim ono što mi je moj Gospodar obećao”. Pa je Omer, radijallahu anhu, čuo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “O Allahov Poslaniče, kako oni da čuju i kako da odgovore a već su postali strvina”. Pa mu je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im ja govorim, međutim oni nemaju moći da odgovore”. Zatim je naredio da ih pokupe i bace u Kalib na Bedru.
Takođe, drugi hadis sa kojim se potvrđuej da mrtvi čuju žive je poznati hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista rob kada ga spuste u njegov kabur i okrenu od njega leđa njegovi prijatelji on čuje topot njihove obuće…”.
Zbog kontradiktornosti ovih šerijatskih tekstova učenjaci oko ovog pitanja imaju četiri mišljenja.
Prvo mišljenje je stav učenjaka koji uopćeno potvrđuju mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo. Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, poput Ibn Hazma, Kadi Ijada, Nevevija, šejhul-islama Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjima i Ibn Kesira. Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da ajeti u kojima se negira mrtvima mogućnost da čuju imaju preneseno značenje, s tim da su se međusobno razišli kako se ti ajeti tumače u prenešenom značenju.
Prvo tumačenje prenešenog značenja tih ajeta je da se pod “mrtvima” u ajetu misli na kjafire koji su živi. Po ovom značenju ajet “Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju” znači: Ti ne možeš učiniti da kjafiri čija je srca Allah umrtvio čuju uputu, niti da im slušanje Istine koristi. Prema tome, po ovom tumačenju u ajetu se u prenesenom smislu porede kjafiri koji su u životu sa mrtvima. Ovo tumačenje ajeta zastupaju Ibn Kutejbe, Hattabi, Begavi, Zamahšeri, Suhejli, Kurtubi, Seme’ani, Sujuti, Šenkiti i Ibn Usejmin.
Oni dokazuju ovakvo tumačenje ovoga ajeta sljedećim dokazima:
Prvi: sa ajetom koji dođe poslije ovoga u kojem je došlo: “Niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti, možeš dozvati jedino one koje u riječi Naše vjeruju, oni su muslimani” (En-Neml, 81). Pa kažu: spajanje negiranja toga da mrtvi čuju, a što je došlo u prvom ajetu, sa potvrđivanjem da čuju oni koji vjeruju u Njegove ajete, a što je došlo u drugom ajetu, jasno ukazuje da se pod mrtvima u prvom ajetu ne misli na one čija su tijela napustile duše, nego na mrtve u prenešenom značenju.
Drugi: izučavanje plemenitog Kur’ana ukazuje da se riječ mrtvi u većini slučajeva upotrebljava u značenju kjafira koji su živi, poput ajeta “Odazvaće se jedino oni koji čuju. A Allah će umrle oživjeti, zatim Njemu će se svi vratiti”(El-En’am, 36), 122. ajet iste sure i sure Fatir, 22. ajet.
Treći: da značenje ajeta “Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju” potpada pod značenja drugih sličnih ajeta sa kojima je cilj da se utješi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je mnogo tugovao i bilo mu je veoma teško što mušrici kjafiri neće da vjeruju u ajete koji im se objavljuju. Poput ajeta u kojem Uzvišeni kaže: “Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore” (El-En’am, 36), kao i riječi Uzvišenog: “Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da budu vjernici” (Eš-Šu’ara, 3), kao i sličnih ajeta u suri El-Hidžr, 97 i suri En-Nahl, 127. Pa kažu da je značenje 80. ajeta sure En-Neml “Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju” da se misli na pravu smrt pri kojoj duša napusti tijelo onda ovaj ajet ne bi bio utjeha Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Komentar spomenutih dokaza: spomenuta prenešena značenja 80. ajeta sure En-Neml i 52. ajet sure Er-Rum su potpuno prihvatljiva, međutim to nas ne sprječava da dokazujemo sa njima da mrtvi ne čuju govor živih. Jer pošto mrtvi u stvarnosti ne čuju žive Uzvišeni Allah upoređuje žive kjafire sa mrtvima u tome da ni jedni ni drugi ne čuju ono što im se govori. A to znači da oni, tj. mrtvi, sa kojima se upoređuju živi kjafiri u tome da ne čuju govor sadrže tu osobinu da ne čuju jače i više nego živi kjafiri zbog čega se oni i upoređuju sa mrtvima. Kao što se upoređuje npr. Zejd po hrabrosti sa lavom zato što lav ima u sebi osobinu hrabrosti veću od Zejda inače se ne bi sa njim ni poredio. Tako isto se živi kjafiri porede sa mrtvima u tome da ne čuju jer je ta osobina kod mrtvih toliko izražena da se sa njom drugi porede.
Drugo tumačenje prenešenog značenja tih ajeta (u suri En-Neml i Er-Rum) je da se pod “mrtvima” u ajetu misli zaista na one koji su umrli, međutim pod tim da mrtvi ne čuju se misli na uobičajeno slušanje onoga koji se okoristi od onoga što čuje, jer kjafiri čuju Istinu, međutim oni se od nje ne okoriste. Odnosno, žele reći da se ponekad nešto negira zbog toga što od te stvari nema nikakve fajde, ploda ni koristi. A na ovo upućuju riječi Uzvišenog: “Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili, oni srca imaju ali ne razumiju sa njima, oni oči imaju ali ne vide sa njima, oni uši imaju ali ne čuju sa njima. Oni su kao stoka, čak i gori, oni su zaista nemarni” (El-E’araf, 179).
Ovo tumačenje zastupa šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim, Ibn Redžeb i navodi ga Taberi u svom tefsiru kao jedno od mogućih značenja ajeta.
Na ovo tumačenje ajeta (iz sure En-Neml i Er-Rum) ukazuju mnogi ajeti iz Kur’ana u kojima je jasno i nedvosmisleno došlo da se nazovu gluhim, nijemim i slijepim oni ljudi koji u stvarnosti čuju, govore i vide, s tim da se pod njihovom gluhoćom misli da ne čuju tako da bi se okoristili od toga što čuju.
Ovom tumačenju ajeta sure En-Neml i Er-Rum se može prigovoriti da sadrži mijenjanje uloge onoga sa čime se poredi sa onim ko se poredi. Jer njihovi dokazi se mogu odnositi na poređenje živih kjafira sa umrlima, zato što se živi kjafiri ne okoriste od slušanja Istine kao što se umrli ne okoriste od slušanja govora živih. Međutim, neispravno je i neprihvatljivo da se sa ovim dokazuje obrnuto da se mrtvi ne okoriste od slušanja kao što se mnogi živi ne okoriste od njega, jer je općepoznato da mrtvi uopće ne čuju žive i zato se drugi porede sa njima a ne obrnuto.
Treće tumačenje prenešenog značenja tih ajeta (iz sure En-Neml i Er-Rum) je “Da ti nećeš učiniti da čuju umrli tvojom snagom i moći, međutim Allah je taj koji ih učini da čuju kada On hoće jer je On kadar da to učini mimo drugih”. Ovaj stav zastupaju Ibn Et-Tin, Isma’ili i navodi ga Taberi kao jedno od značenja ajeta.
Oni dokazuju ovo tumačenje sa ajetom koji dolazi poslije 80-tog ajeta sure En-Neml gdje kaže Uzvišeni: “Niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti” (En-Neml, 81). Kažu da ajet pojašnjava da je uputa od kufra u iman u Allahovim rukama mimo drugih, a negiranje moći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da učini mrtve da čuju osim sa Njegovom voljom je poput negiranja da on može uputiti kjafire osim sa Allahovom voljom.
Dokazi onih koji zastupaju stav da mrtvi čuju govor živih i da osjećaju njihovo prisustvo:
Prvi dokaz: dozivanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijene mušrike na Bedru tri dana nakon što su ubijeni i još njegovo zaklinjanje da prisutni ništa bolje ne čuju od njih ubijenih: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im govori, međutim oni nemaju moći da odgovore“, sve ovo jasno ukazuje da mrtvi čuju žive bez ikakvog ograničenja i specifičnosti samo za ubijene mušrike na Bedru.
Na ovaj dokaz druga strana (zagovarači drugog stava – da mrtvi ne čuju) odgovara sa vjerodostojnim rivajetom od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo “Oni (ubijeni mušrici) sada znaju da je ono što sam im rekao istina”, što znači da gore spomenuti rivajet nije potpuno prihvatljiv.
Međutim, ovaj prigovor je slab jer se mnoštvo rivajeta od grupe pouzdanih ravija ne može tek tako odbaciti zbog ličnog tumačenja ovog pitanja od strane Aiše, radijallahu anha, koja je zanegirala rivajet od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kada ga je čula, uz poštivanje njenog stepena i znanja. Takođe ona lično nije pristvovala tom događaju za razliku od onih ashaba koji je ga prenose. A sa druge strane, navodi Ibn Hadžer da se može potvrditi Aiši, radijallahu anha, promjena stava po ovom pitanju jer se od nje u Musnedu imama Ahmeda prenosi sa dobrim lancem prenosilaca isti rivajet kao od ostalih ashaba.
Drugi dokaz: hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista rob kada ga spuste u njegov kabur i okrenu od njega leđa njegovi prijatelji on čuje topot njihove obuće …”. Kažu da ovaj hadis nedvosmisleno ukazuje da mrtvi u kaburu čuju žive.
Međutim, ovom dokazu se može prigovoriti da se to odnosi samo na prvi period nakon ukopavanja umrlog, kada se duša vrati u tijelo umrlog, prilikom ispitivanja dva meleka, a to znači da to nije stalno stanje. Jer razlog moći umrlog da čuje topot obuće živih je spajanje duše sa tijelom, a to spajanje ne traje dugo nego samo u vrijeme pitanja dva meleka. Pa ako imamo ovo u vidu, ne može se sa ovim dokazivati da mrtvi čuju žive.
Treći dokaz: hadis o nazivanju selama prilikom prolaska pored mezarja. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao do mezarja i rekao: “Es-selamu alejkum kući mu’mina, i mi ćemo se inš’allah vama pridružiti …”. Kažu u ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naziva selam umrlima i kaže im da ćemo se njima uskoro pridružiti, a sve ovo jasno ukazuje da umrli čuju glas živih. U protivnom da umrli ne čuju glas živih ovakav govor u kojem se govori mrtvima bi se ubrajao u obraćanje onome koga nema a to razumna stvorenja ne rade a još manje priliči da to dođe od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Odgovor na ovaj dokaz, tj. da on ne ukazuje na to da mrtvi čuju glas živih, se nalazi u onome što se uči na Et-Tehijatu. Naime, ashabi su klanjajući iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u njegovom odsustvu učili na Et-Tehijatu (a to je ono što ih je on poučio, a što bilježi Muslim u svom Sahihu): “Es-selamu alejke ejju hennebijju (Neka je tebi selam, o Vjerovjesniče)”, a muslimanu i dan danas to uče na Et-Tehijatu. A zar se može reći da ih on čuje ili da je apsurdno selamiti ga a on to ne čuje, ne zna za to niti to osjeća.
Takođe, sa druge strane, nazivanje selama na mezarju je ibadet čiji je cilj podsjećanje na stanje umrlog a ne da se obraćamo njima jer nas oni čuju i da odgovore na selam.
Četvrti dokaz: praksa ljudi od davnih vremena do dana danas da čine telkin ukopanom, tj. da nakon što se zatrpa zemljom da se dozove po imenu i da se podsjeti na odgovore koje treba reči melecima, kao što je došlo u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vaše braće umre i poravnate prašinu na njegovom kaburu, naka neko od vas stane na vrh kabura i kaže: ‘O ti sine tog i tog’, on ga čuje ali ne odgovara, …”. Hadis bilježi Taberani u Kebiru (8/249). Pa kažu: hadis iako nije prenešen u vjerodostojnoj predaji rad po njemu u skoro svim islamskim pokrajinama bez negiranja je dovoljan da se prihvati, a govoriti ukopanom i obraćati mu se (kao što je došlo u hadisu) nema smisla osim ako on čuje govor živog.
Odgovor na ovo je da je hadis veoma slab oko čega nema razilaženja među učenjacima hadisa. Kaže Hejsemi u “Medžme’uz-zevaid” (3/45) da je u senedu grupa ravija koji su nepoznati, a kažu Ibnul-Kajjim i šejh Albani da su muhaddisi složni oko slabosti ovog hadisa. Naravno, slab hadis i rad nekih ljudi po njemu ne može biti dokaz po ovom pitanju.
Peti dokaz: predaja koju bilježi Muslim u svom Sahihu od Amra ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, da je ostavio u vejsijet na samrti rekavši: “Kada me budete zakopavali, stavljajte na mene zemlju polahko, zatim ostanite kod mog kabura onoliko vremena koliko je potrebno da se zakolje deva i podijeli njeno meso, kako bi mi pravili društvo i kako bi razmislio šta ću odgovoriti poslanicima mog Gospodara”. Kažu: hadis ukazuje da kada se duša vrati u tijelo umrlog da on čuje govor i osjeća one koji su oko njegovog kabura, a iako su ovo riječi Amra ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, nešto poput ovog se ne može znati osim da je to čuo od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem.
Šesti dokaz: mnošto rivajeta u kojima je došlo da umrli u kaburu čuje nazivanje selam i da odgovori na njega kao i da osjeća prisustvo onog ko ga posjeti na kaburu.
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: “Nema čovjeka da neće proći pored kabura čovjeka kojeg je znao na dunjaluku i poselamiti ga a da ga on (umrli) neće prepoznati i odgovoriti na selam”. Hadis bilježe Ibn Hibban u “El-Medžruhin”, Bagdadi u “Tarihu Bagdad”, Ibnul-Dževzi u “El-‘Ilelu el-mutenahije” i Ibn ‘Asakir u “Tarihu Dimešk”, svi sa istim lancem prenosilaca. Hadis je slab jer se svi rivajeti vraćaju na Abdurrahman ibn Zejda ibn Eslama, a složni su mahaddisi na njegovoj slabosti.
Takođe, ispravno je da su ovo riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i da Abdurrahman ibn Zejda nije čuo hadis od njega, kao i da je ravija El-Dževheri slab. Sve ovo ukazuje da je hadis veoma slab. Takođe, hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, posjetio kabure šehida Uhuda i između ostalog podstako da se posjećuju i pri tome poselame jer će oni odgovarati na selam do Sudnjeg dana, bilježi ga Hakim a kaže Zehebi da je izmišljen.
Ostali rivajeti, poput hadisa kojeg bilježi Ibn Abdulberr u “El-Istizkar” od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, čiji je tekst sličan prvom hadisu i hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježe Ibn ebi Dunja u “El-Kubur” i Ibnul-Kajjim u “Er-Ruh” u kojem je došlo: “Nema čovjeka koji posjeti kabur svoga brata i sjedne kod njega a da on (umrli) neće osjetiti njegovo društvo i odgovoriti mu sve dok ne ustane”, i njima slični hadisi, svi su veoma slabi kako to pojašnjava šejh Albani u “Es-Silsiletu ed-daife” te sa njima se ne može dokazivati i potvrđivati da umrli čuju govor živih.
Odgovor na dokazivanje sa ovim hadisima je da su svi hadisi veoma slabi i da ne mogu jedan drugog podupitati kako bi se digli na stepen prihvatljivih hadisa, te da prema tome ne mogu biti dokaz po ovom pitanju.
Sedmi dokaz: hadis kojeg bilježe Edu Davud i Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: “Neće me niko poselamiti a da mi Allah neće vratiti dušu da odgovorim na njegov selam”. Vjerodostojim ga ocjenjuje Nevevi, Ibn Hadžer kaže da su mu ravije pouzdane a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim.
Ovom dokazu se može prigovoriti da tekst hadisa ne ukazuje da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, čuje onog ko ga poselami kod njegovog kabura.
Drugo mišljenje učenjaka u ovoj mes’eli je uopćeno negiranje mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo. Ovo je stav Aiše, radijallahu anha, Katade, Bejhekija, Ibn ‘Atijje, Ibnul-Dževzija, Ibn Kudame, Suhejla, Ibnul-Hummama, Kadija Ebu J’ala, a od savremenih učenjaka šejha Bin Baza, Albanija i Usejmina i ovaj stav takođe zastupa stalna komisija za fetve u Saudiji.
Zagovorači ovog stava na različit način tumače hadise u kojima je došlo da mrtvi čuju žive.
Prvo tumačenje tih hadisa je ono što je se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovog obraćanja ubijenim mušricima na Bedru da je to jedna od mu’džiza (nadnaravnih pojava) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kažu: Uzvišeni Allah je oživio ubijene muštike na Bedru da bi čuli njegov govor, a to je specifično za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo ostalih ljudi. Ovo tumačenje hadisa zastupa većina učenjaka koji su na ovom stavu.
Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Katade (poznati mufessir od tabi’ina) rekao: “Allah ih je oživio da bi čuli njegov govor kako bi ih ukorio, ponizio, osvetio im se, rastužio ih i ražalostio”. Kaže mufessir Ibn ‘Atijje da je ono što se desilo na Bedru nadnaravna pojava, Allah im je vratio svijest kako bi čuli njegov govor, a da nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije o tome obavijestio tumačili bi njegovo dozivanje da predstavlja ukor ostalim kjafirima i da je to vid lijeka za ono što je u grudima mu’mina.
Oni dokazuju svoje tumačenje sljedećim argumnetima:
Prvi – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom obraćanja ubijenima na Bedru kaže: “Vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im ja govorim”, znači rekao je “što im ja govorim” a nije rekao “što im se govori”, što ukazuje da je to specifično samo za njega mimo drugih ljudi.
Drugi – hadis o obraćanju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijenima na Bedru je prenešen u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u Musnedu imama Ahmeda sa riječima: “Tako mi Allaha, oni sada čuju moj govor”. Šuajb Arnaut je ovaj rivajet ocjenio dobrim. Iz teksta hadisa se razumije da to što čuju da se odnosi samo na taj trenutak a da ne da stalno i uvijek čuju što potvrđuje da je to mu’džiza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Treći – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je potvrdio ono u što su Omer i drugi ashabi, radijallahu anhum, bili ubjeđeni, a to je da mrtvi ne čuju. Na ovo ukazuje tekst hadisa: “Omer, radijallahu anhu, kada je čuo njegove riječi je rekao: “O Allahov Poslaniče, zar ih dozivaš nakon tri dana, da li oni čuju? Kaže Uzvišeni: “Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju”. Pa mu je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih, međutim oni ne mogu da odgovore”. Ovaj rivajet bilježi Ahmed u svom Musnedu od Enesa, radijallahu anhu, a šejh Šuajb Arnaut ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zanegirao Omeru i ostalima, radijallahu anhum, njihovo razumijevanje ajeta i njihovo ubjeđenje da mrtvi ne čuju.
Ovom tumačenju prigovaraju tako što kažu da ima još drugih hadisa u kojima se potvrđuje da mrtvi čuju žive a što se ne može tumačiti kao mu’džiza. Odgovor na ovaj prigovor je da jedini hadis koji se može uzeti u obzir je onaj u kojem se navodi da ukopani čuje topot papuča onih koji odlaze. A odgovor na ovo je da se to dešava samo prilikom vraćanja duše u tijelo i njihovog spajanja pri ukopu jer umrlog tada meleci ispitivaju poznata pitanja, a ovo stanje nije stalno nego privremeno i prolazno.
Drugi tumačenje je ubijeni mušrici na Bedru nakon što su svojim očima vidjeli kaburski azab znali su da ono u što ih je pozivao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, istina, i da je to ono što htio da kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ne da su oni čuli njegov govor. Ovo ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da kada je čula Ibn Omera, radijallahu anhu, da prenosi poznati hadis o obraćanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijenim na Bedru, da je rekla da su njegove riječi bile: “Oni sada znaju da ono što sam im govorio da je istina”, a zatim je proučila 80. ajet sure En-Neml i 22. ajet sure Fatir.
Međutim, ovome se može prigovoriti da ashabi koji prenose ono što su čuli da su bili prisutni tom događaju za razliku od Aiše, radijallahu anha, što je dovoljno da se da prednost njohovim rivajetima.
Treće tumačenje hadisa je da je to u događaju na Bedru rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u smislu pouke živima a ne da bi ga čuli mrtvi. Ovo tumačenje navodi hanefijski učenjak Ibnul-Hummam (“Fethul-kadir” 5/195) kao jedan od odgovora na dokazivanje sa hadisom.
Dokazi sa kojima učenjaci drugog mišljenja, tj. uopćeno negiranje mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo, su sljedeći:
Prvi dokaz: da se iz konteksta 80. ajeta sure En-Neml i 52. ajeta sure Er-Rum zaključuje da umrli ne čuju žive. Naime, u oba ajeta “Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu” završavaju sa “niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu” jer u ajetu Uzvišeni poredi mrtve (a misli se na žive kafire) sa gluhima koji apsolutno ne čuju, što znači da ni mrtvi ne čuju žive.
Drugi dokaz: da su Omer i Aiša, radijallahu ahnuma, razumjeli iz ajeta sure En-Neml i Er-Rum “Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju” da mrtvi ne čuju, a njihovo razumijevanje ovih ajeta je na ovom mjestu dokaz.
Treći dokaz: kaže Uzvišeni: “A oni kojima se pored njega klanjate ne posjeduju ništa. Ako im dovite, ne čuju vašu dovu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali, na Sudnjem danu će poreći da ste ih njemu ravnim smatrali” (Fatir, 13-14). U ovom ajetu se jasno negira da čuju oni koje su mušrici obožavali a to su bili mrtvi dobri ljudi, što znači da mrtvi ne čuju žive. Ako bi se ovome prigovorilo da se u ajetu misli na kipove a ne dobre ljude, odgovor bi bio da nastavak ajeta to poriće.
Jer u ajetu je došlo: “Na Sudnjem danu će poreći da ste ih njemu ravnim smatrali“, a općepoznato je da kipovi koji su čvrsti predmeti a ne živa bića neće biti proživljeni na Sudnjem danu za razliku od živih bića koja su bila obožavana. Dokaz ovome su riječi Uzvišenog: “A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su se pored Allaha klanjali, te upita: ‘Jeste li vi ove robove Moje u zabludu odveli …” (El-Furkan, 17). Takođe, riječi Uzvišenog: “I govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni suva’a, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte” (Nuh, 23). A bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da su ovo imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda koje su nakon njihove smrti ljudi počeli obožavati.
Četvrti dokaz: hadis kojeg bilježe Tirmizi, Nesai’ i Ahmed u komjem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah ima meleke koji putuju po Zemlji i prenose meni selam od moga Ummeta”. Vjerodostojnim ga ocjenjuju tirmizi, šejh Albani i šejh Šuajb Arnaut. Hadis je dokaz da ni sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje selam od ljudi iz njegovog Ummeta, jer da čuje ne bi bilo potrebe da mu ga prenose meleci.
Treće mišljenje je da je osnov da mrtvi ne čuju našto ukazuje vanjsko značenje ajeta, a iz toga se izuzima ono što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima i staje se na tome. A u vjerodostojnim hadisima je prenešeno da su ubijeni mušrici na Bedru čuli govor Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze. Ovo je stav Ševkanija i Alusija, a navodi ga Kurtubi kao jedan od oblika spajanja među šerijatskim dokazima koji govore o ovoj temi. U suštini nema velike razlike između ovog trećeg mišljenja i drugog mišljenja koje općenito negira mrtvima mogućnost da čuju žive. Takođe, ovo mišljenje od savremenih učenjaka je izabrao i šejh Usejmin.
Četvrto mišljenje je neopredjeljenost. Ovo zastupa malikijski učenjak mudžtehid Ibn Abdulberr, tj. on se ne može opredijeliti ni za jedan stav po ovom pitanju zbog protivrječnosti dokaza. U suštini imati ovaj stav znači i nemati stav po ovom pitanju.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je treći stav učenjaka, tj. da je osnov da mrtvi ne čuju niti osjećaju prisustvo živih iz čega se izuzima ono što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima i staje se na tome.
U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da su ubijeni mušrici na Bedru čuli govor Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, svejedno bilo to mu’džiza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili se tumačilo na neki drugi način. Takođe, u vjerodostojnom hadisu je prenešeno da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze. A od najprihvatljivijih tumačenja zašto u ovoj situaciji čuju topot obuće je to što se u tim trenucima duša vraća u tijelo i spaja sa njim da bi bila ispitana od strane dva meleka ona poznata tri pitanja.
A argumenti da mrtvi u osnovi ne čuju žive niti osjećaju njihovo prisustvo su sljedeći:
Prvo: već spomenuti ajeti u surama En-Neml, Er-Rum i Fatir koji jasno i nedvosmisleno po svom vanjskom značenju negiraju mrtvima mogućnost da čuju žive.
Drugo: riječi Uzvišenog: “Odazvaće se jedino oni koji čuju, a Allah će umrle oživjeti, zatim će se Njemu svi vratiti” (El-En’am, 36). U ajetu Uzvišeni žive kjafire upoređuje sa umrlima u tome da ne čuju, ovakvo tumačenje Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru (5/184) kada kaže da Uzvišeni Allah ubraja žive kjafire u mrtve koji ne čuju glas niti su svjesni dozivanja, niti razumiju govor.
Treće: kaže Uzvišeni: “A oni koje oni umjesto Allaha obožavaju ništa ne stvaraju oni su sami stvoreni, tvari, nisu živi i ne osjećaju kada će biti proživljeni” (En-Nahl, 20-21). Uzvišeni u ovom ajetu nas obavještava da oni koje mušrici obožavaju mimo Allaha da su mrtvaci u svojim kaburovima i ne osjećaju kada će biti proživljeni, a osjećanje je spoznaja nečega sa osjetilima i čulima, što znači da se iz konteksta ovog ajeta zaključuje da umrli ne osjećaju šta se dešava oko njih, tj. svojim čulima ne doživljavaju vanjski svijet.
Četvrto: sa ovim stavom radi se i prihvataju se svi šerijatski tekstovi po ovom pitanju, odnosno prihvataju se ajeti koji ukazuju da mrtvi ne čuju i prihvataju se vjerodostojni hadisi u kojima je došao izuzetak kada mrtvi čuju. Za razliku od drugih stavova u kojima se ostavlja rad i ne prihvataju se svi šerijatski tekstovi po ovom pitanju ili se isti tumače tumačenjima koja imaju malu vjerovatnoću.
A što se tiče hadisa čije vanjsko značenje ukazuje da mrtvi čuju, odgovor na te hadise zavisi od vrste, teksta i ispravnosti hadisa.
Prva vrsta: vjerodostojni hadisi s tim da su oni vezani za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Od tih hadisa je hadis u kojem se on obraća ubijenim mušricima na Bedru kao i hadis donošenja selama na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koji su već spomenuti. Ovi hadisi su od onoga što je specifično za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i što potpada pod mu’džizu i u tome druga stvorenja sa njim ne učestvuju.
Druga vrsta: vjerodostojan hadis s tim da taj hadis ne ukazuje uopćeno na mogućnost mrtvih da čuju žive. A to je hadis u kojem je došlo da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, a već je bilo govora o njegovom značenju i odgovoru na njega.
Treća vrsta: vjerodostojan hadis s tim da on ne ukazuje da mrtvi čuju, a to je hadis u kojem je došlo da je od adaba posjete mezjara ili prolaska pored mezarja da se poselame ukopani stanovnici mezarja, a već je bilo govora o tome da ovaj hadis ne ukazuje na to da umrli čuju selam.
Četvrta vrsta: vjerodostojan hadis s tim da je mevkuf, tj. to su riječi ashaba Amr ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, o kojem je već bilo govora. U tom hadisu ništa ne ukazuje da je ono što je rekao čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što se tiče toga da se ovaj hadis diže na stepen kao da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, to je neprihvatljivo i oko toga ima veliko razilaženje među učenjacima.
Peta vrsta: slabi hadisi sa kojima se ne može dokazivati ovo pitanje. U te hadise spada hadis o telkinu mejita, i hadisi od Ebu Hurejre, Ibn Abbasa i Aiše, radijallahu anhum, u kojima je došlo da mrtvi čuju selam od onih koje su znali na dunjaluku i da odgovaraju na njega.
Prema tome, mrtvi uopće ne čuju ni govor živih niti šta drugo, takođe, oni ne ne osjećaju prisustvo onih koji ih zijarete na kaburu niti su svjesni šta se dešava oko njih. Iz ovoga se izuzima to da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Vebillahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeJesu li ispravni hadisi o vrijednosti sure vakia?
Koliko mi je poznato, ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o vrijednosti sure Vakia, osim hadisa u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Osijedio sam zbog sura: Hud, Vakia, Murselat, Nebe i Tekvir.” (Tirmizi i Taberani, 22/123/318. Imam Tirmizi i šejh Albani ovo predanje smatraju dobrim. Vidjeti: Es-Silsviše
Koliko mi je poznato, ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o vrijednosti sure Vakia, osim hadisa u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Osijedio sam zbog sura: Hud, Vakia, Murselat, Nebe i Tekvir.” (Tirmizi i Taberani, 22/123/318. Imam Tirmizi i šejh Albani ovo predanje smatraju dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 2/639.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKakav je grijeh onoga koji gleda pornografiju?
Ve alejkumus-selam! Blud ili zinaluk je jedan od najvećih grijeha koje je zabranio Uzvišeni Allah. Meðutim, ako pogledamo u tekstove Kur’ana i sunneta, u kojima se govori o ovom velikom grijehu, vrlo lahko ćemo uočiti da nije grijeh samo sami čin bluda ili zinaluka, nego naprotiv, sve što vodi ovomviše
Ve alejkumus-selam! Blud ili zinaluk je jedan od najvećih grijeha koje je zabranio Uzvišeni Allah. Meðutim, ako pogledamo u tekstove Kur’ana i sunneta, u kojima se govori o ovom velikom grijehu, vrlo lahko ćemo uočiti da nije grijeh samo sami čin bluda ili zinaluka, nego naprotiv, sve što vodi ovom grijehu smatra se dijelom tog grijeha.Tako Allah, dž.š., u suri Isra kaže: ”I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put.” (Isra, 32.)
Ovdje možemo primijetiti da Allah, dž.š., nije rekao nemojte činiti blud, nego nemojte mu se približavati i što dalje od njega i djela koja njemu vode. Allahov poslanik Muhammed, ﷺ., u hadisu koji su zabilježili imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, rekao je: ”Zinaluk očiju je pogled, zinaluk ušiju je slušanje, zinaluk jezika je govor, zinaluk ruku je dodir, zinaluk nogu je hod.”
Iz ovog hadisa primjećujemo da se sve ono što vodi zinaluku tretira kao zinaluk ili da kažemo jednim dijelom toga.
Nakon navedenih ajeta i hadisa, mislim da je dat odgovor na postavljeno pitanje, jer u stvari koja je spomenuta u pitanju dolazi do činjenja više grijeha, prvi je gledanje u stvari koje su zabranjene i nemoralne , a drugi je čin zadovoljavanja strasti na nedozvoljen način, Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: ”I koji stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih ili onih koji su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju; a oni koji pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.” (El-Mu’minun, 5-7.)
Zato možemo reći da spomenuta djela potpadaju pod zabranu i grijeh koji je spomenut u navedenim ajetima i hadisima. A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Hfz. Dževad ef. Gološ
Vidi manjePRODAJA I KUPOVINA PASA
Alejkumusselam. U vjerodostojnom sunnetu je došla zabrana držanja pasa uopćeno i da onaj ko drži psa umanjuje mu se nagrada za svaki dan dva kirata (kirat je nagrada poput brda Uhuda). Iz ove zabrane je izuzeto držanje tri vrste pasa: lovačkog psa, psa čuvara stada i psa čuvara usjeva, a analogijomviše
Alejkumusselam.
U vjerodostojnom sunnetu je došla zabrana držanja pasa uopćeno i da onaj ko drži psa umanjuje mu se nagrada za svaki dan dva kirata (kirat je nagrada poput brda Uhuda). Iz ove zabrane je izuzeto držanje tri vrste pasa: lovačkog psa, psa čuvara stada i psa čuvara usjeva, a analogijom mnogi učenjaci su dozvolili držanje drugih vrsta pasa čija je funkcija i uloga čuvanje i zaštita nečega.
A oko prodaje pasa islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Prvi stav – da nije dozvoljeno uopće prodavanje i kupovina bilo kojih pasa, svejedno bili psi oni koje je dozvoljeno držati ili ne. Na ovom stavu su šafije i hanabile.
Dokazi sa kojim podupiru svoj stav su sljedeći:
– hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Džuhajfe, radijallahu anhu, da je rekao: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaradu od (prodaje) psa”.
– hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebi Mes'uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od (prodaje) psa, zaradu od zinaluka i zaradu od bavljenja proricanjem (budućnosti)”.
– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio zaradu od (prodaje) psa, a ako neko zatraži da naplati psa napuni mu ruku prašinom”. Hadis su Ibn Hadžer i Albani ocijenili vjerodostojnim.
– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljena zarada od (prodaje) psa, niti zarada od bavljenja proricanjem (budućnosti), a ni zarada od zinaluka”. Hadis je Ibn Hadžer ocijenio dobrim a Albani vjerodostojnim.
Kaže Ibn Hadžer: “Vanjsko značenje hadisa je zabrana njegove prodaje (psa), ovo uopćeno za sve vrste pasa, svejedno bio on dresirani (lovački) ili neki drugi kojeg je dozvoljeno držati ili bio od onih koje nije dozvoljeno držati. Iz ovoga proizilazi da nije obaveza nadoknaditi vrijednost psa onome ko ga uništi (ubije), a na ovom stavu je džumhur učenjaka”.
Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame da nema razilaženja unutar hanbelijskog mezheba da je prodaja psa batil (ništavna) svejedno koji pas bio. Na ovom stavu od savremenih učenjaka su Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz i Ibn Usejmin.
Razilaženje učenjaka po ovom pitanju prenosi Nevevi u svom komentaru Sahiha Muslima sljedećim riječima: “A što se tiče zabrane zarade od prodaje psa, te da je to najgora vrsta zarade i da je ona ogavna (kao što je došlo u hadisima), to ukazuje na zabranu njegove (psa) prodaje, da prodaja psa nije ispravna, da zarada od te prodaje nije dozvoljena, niti je obavezan onaj ko uništi (ubije) psa da nadoknadi tu štetu, svejedno bio pas dresiran ili ne i svejedno bio od onih koje je dozvoljeno držati ili ne.
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, a od njih su Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Hasan El-Basri, Rebi'a, Evzai, El-Hakem, Hammad, Šafija, Ahmed, Davud Zahiri, IbnulMunzir i drugi.
A kaže Ebu Hanife: “Ispravna je prodaja pasa od kojih ima koristi i obavezna je nadoknada štete onome ko ga uništi. Prenosi Ibnul Munzir od Džabira, radijallahu anhu, Ata'a i Nehaija da su dozvolili prodaju lovačkog psa mimo ostalih …”.
Drugi stav – da je dozvoljena prodaja i kupovina psa uopćeno, svejedno radilo se o dresiranom psu za lov ili ne, ili psima koje je dozvoljeno držati ili ne. Ovo je stav hanefijskog mezheba a odabrao ga je i malikijski učenjak Sahnun.
Međutim, prenosi Ebu Jusuf da je Ebu Hanife zabranio prodaju bijesnog psa.
Dokazi sa kojima argumentiraju svoj stav su sljedeći:
– pas kao sredstvo za lov je imetak i imovina čija se vrijednost može procijeniti poput sokola koji se koristi za lov čija prodaja je dozvoljena, pa tako isto dozvoljeno je prodavati psa.
– dozvoljeno posjedovati psa kada se da kao poklon ili kao rezultat oporuke a ono što je dozvoljeno uzeti kao poklon i primiti kao oporuku to je dozvoljeno i prodavati.
Ovakav način dokazivanja na osnovu kijasa psa na ostali imetak bi bio prihvatljiv da nam nije došao jasan i nedvosmislen šerijatski tekst, a poznato je pravilo iz usulul-fikha: Nema idžtihada ako je došao šerijatski tekst.
Treći stav – da je dozvoljena prodaja pasa čije držanje je po Šerijatu dozvoljeno. Oko ovog nema razilaženja unutar malikijskog mezheba. A oko pasa koje nije dozvoljeno držati, da li je njihova prodaja dozvoljena ili ne, unutar malikijskog mezheba postoje tri stava: zabrana, pokuđenost i dozvola, a ono što je poznato od imama Malika da je bio na zabrani.
Učenjaci koji dozvoljavaju prodaju i kupovinu pasa koje je inače po Šerijatu dozvoljeno držati svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je uz opću zabranu zarade od prodaje psa došao izuzetak za lovačkog psa, tj. da je njega dozvoljeno kupovati i prodavati.
Bilježe Nesai i Bejheki u svojim Sunenima od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od prodaje psa i mačke osim psa za lov. Ovaj izuzetak “osim psa za lov” su Nesai u svom Sunenu, Nevevi u komentaru Sahiha Muslima, Ibnul Kajjim u “Zadul-me'adu” i mnogi drugi učenjaci su ocijenili kao munkerom, tj. veoma slabim i neprihvatljivim.
Kaže Es-Sindi u svom komentaru Sunnena Nesaia “Hašijetu En-Nesai”: “(Ovaj izuzetak) je slab oko čega su složni muhaddisi”.
Kaže Nevevi u komentaru Sahiha Muslima: “Što se tiče hadisa u kojima je došla zabrana zarade od prodaje psa osim psa za lov, te da je Osman, radijallahu anhu, kaznio čovjeka da plati odštetu dvadeset deva za vrijednost psa kojeg je ubio, kao i Ibn ‘Amra El-Asa, radijallahu anhuma, da je uzimao odštetu za ubijanje psa, sve ovo što je prenešeno je slabo oko čega su složni imami hadisa”.
Nakon svega spomenutog postaje jasno da je zabranjena prodaja i kupovina pasa uopćeno a to je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni vjerodostojni hadisi.
Naravno, ostaje pitanje šta da uradi onaj kome treba pas kojeg je dozvoljeno imati a ne može ga steći na drugačiji način osim kupovinom.
Kada neko ima potrebu za lovačkim ili nekim drugim psom kojeg je po Šerijatu dozvoljeno držati (za čuvanje stada, usjeva, kuće i slično) a ne može naći nekoga ko će mu ga pokloniti ili na sličan način dati, njemu je dozvoljeno da ga kupi a grijeh prodaje je na onome ko prodaje jer je prodao ono što po Šerijatu nije dozvoljeno prodati. Naravno, pod prodajom psa se podrazumijeva bilo koji vid imovinske razmjene a ne samo kupovina novcem.
Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhala” (7/493): “U osnovi nije dozvoljena prodaja psa, ni psa za lov niti za čuvanje stoke ili nekoga drugog psa. A ako je čovjek prinuđen da kupi i ne može naći nekoga ko će mu ga dati dozvoljeno mu je da ga kupi, to je dozvoljeno kupcu a haram prodavaču”.
Prema tome, iz svega izloženog nadam se da je odgovor na tvoje pitanje sasvim jasan. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeTEVBA OSOBE KOJA JE PRAKTIKOVALA VJERU A ZATIM TO NAPUSTILA
Alejkumusselam. Zaista je Allah, subhanehu ve te'ala, svoje robove obasuo mnogim blagodatima, a najveća od tih blagodati je ta da od svojih robova odabere onoga koga On hoće i uputi ga u Islam. To je najbolje što jednog čovjeka može zadesiti u ovom dunjalučkom životu. Pa tako i ti, poštovana sestro,više
Alejkumusselam.
Zaista je Allah, subhanehu ve te'ala, svoje robove obasuo mnogim blagodatima, a najveća od tih blagodati je ta da od svojih robova odabere onoga koga On hoće i uputi ga u Islam. To je najbolje što jednog čovjeka može zadesiti u ovom dunjalučkom životu.
Pa tako i ti, poštovana sestro, treba da znaš da je uputa, tj. držanje za Allahovo uže, pridržavanjem onoga što je On naredio i ostavljanjem onoga što je On zabranio, najveća blagodat i nešto najljepše što ti se može desiti u životu.
Sa druge strane šejtan, koji zna da je njegova završnica u Džehenemu, želi da sa sobom povuče što je više moguće Allahovih robova uljepšavajući im ono što im je Allah, subhanehu ve te'ala, zabranio i poružnjavajući im ono što im je naredio. Ono što mu je najteže je kada vidi da se Allahov rob hoće iskreno pokajati i vratiti svome Gospodaru ostavljajući grijehe koje je prije radio i okrećući se činjenju dobrih djela. Pa stoga radi sve da bi tog roba odvratio od toga. Tako mu ponekad prilazi sa strane da je on već previše zapao u grijehe i da mu nema povratka, ili umanjujući mu težinu tih grijeha time da mnogi ljudi rade i gore stvari, ulijeva mu lažnu nadu u Allahu milost i da će on sve oprostiti i tako dalje.
Ono što ti treba sada da uradiš je da se odmah i bez oklijevanja pokaješ za grijehe koje si radila i da ih prestaneš činiti. Da bi tvoje pokajanje (tevba) bilo ispravno mora da ispuni nekoliko šartova a to je: : 1- Da smjesta prestaneš raditi te grijehe,
2- Da se iskreno kaješ zbog toga što si radila,
3- Da čvrsto odlučiš da se nikad više ne vratiš na takva djela.
Ako jedan od ova tri šarta ne ispuniš tevba ti neće biti ispravna.
Nakon toga treba da praktikuješ ono što ti je islamom naređeno od namaza, posta, zekata, ostavljanje harama, alkohola, kamate, zinaluka, tj. treba da uskladiš svoj svakodnevni život sa onim što nam je naš Gospodar objavio u Svojoj knjizi Kur'anu, i što nam je objasnio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Tvoj osjećaj da je sada za tebe beskorisno da se vratiš vjeri i činjenju dobrih djela jer si radila stvari koje su zabranjeno nije ništa drugo nego šejtanska vesvesa (došaptavanje) kojim želi da te odvrati od Allahove jedine ispravne vjere sa kojom ćeš zaraditi, inšaallah, Džennet i sačuvati se Džehenema. Allah, subhanehu ve te'ala, je u Svojoj Knjizi svojim robovima obećao da će im oprostiti grijehe pa kaže: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Ez-Zummer, 53), isto tako kaže: “Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga” (En-Nisa, 116) i još su mnogi ajeti u kojima se spominje Allahova milost i oprost za one koji se pokaju za ono što su radili.
Isto tako veliki je broj hadisa u kojima se spominje da Allah prašta grijehe, da su vrata tevbe (pokajanja) otvorena sve dok Sunce ne izađe sa Zapada ili dok duše ne dođe do grkljana (tj. dok ne umre), da se Allah obraduje tevbi svoga roba kao što se obraduje onaj koji izgubi svoju jahalicu na kojoj su sve njegove stvari u pustinji kada mu se ona vrati i slično.
Zato požuri sa tevbom, ne obraćaj pažnju na šejtanske vesvese kojim želi da te odvrati od Allahove vjere i iskoristi blagodati mjeseca Ramazana jer Allah u njemu prašta grijehe više nego u ostalim mjesecima, u njemu su šejtani vezani u lance, vrata Džehenema su zatvorena a vrata Dženneta otvorena, u njemu se nagrada za dobra djela udvostručava, a sve ovo je spomenuto u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Moraš da se boriš, da ustraješ i da odlučno pristupiš praktikovanju vjere i da ne obraćaš pažnju na one koji te žele odvratiti od nje i da im se ne predaješ. Jer zaista je Islam jedina ispravna vjere i jedini ispravan put koji čovjeka vodi do uspjeha i na Dunjaluku i na Ahiretu.
Molim Allaha Uzvišenog da te u ovom blagoslovljenom mjesecu Ramazanu obaspe svojom milošću tako da te uputi na pravi put i da ti olakša pridržavanje vjere i ostavljanje onoga što je On, subhanehu, zabranio. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje