Alejkumusselam.
Neopravdano i bespotrebno miješanje ili sijeljenje muškaraca i žena je u osnovi po Šerijatu zabranjeno, na to indirektno ukazuju mnogi kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi. To je stav učenjaka svečetiri priznata mezheba, hanefija, malikija, šafija i hanabila. Na to (miješanje muškaraca i žena) su upozoravali učenjaci ovog Ummeta od njegovih prvih generacija. A štetne posljedice miješanja žena i muškaraca po vjeru, društvo, školstvo, porodicu i slično vidljive su svakome ko je realan i objektivan.

Miješanje muškaraca i žena, osim na javnim mjestima, pijacama i slično, nije bilo poznato među muslimanima sve do početka 20. stoljeća kada su se pojavili među muslimanima misionari (pozivači) u zapadnu “kulturu i civilizaciju”, a od čega je sastvani dio miješanje muškaraca i žena, ovo se desilo najprije u Egiptu, poput književnika Nedžiba Mahfuza, Mustafe Emina, Tahe Husejna i sličnih. Takođe, pozivanje u miješanje muškaraca i žena, ili smatranje da to šerijatski nije sporno, proširilo čak i na neke učene, daije i one kojima se pripisuje znanje poput dr. Jusufa Kardavija, dr. Hasana Turabija i Rašida Ganušija, a da ne govorimo o ulozi orijentalista i sekularista po tom pitanju.
Što se tiče današnje situacije oko primijene ovog šerijatskog propisa nemiješanja muškaraca i žena koji nisu jedni drugima mahrem, tu musliman ne treba da ide ni u jednu ni u drugu krajnost.

Prva krajnost je da se zbog lošeg stanja muslimana po ovom pitanju, tj. međusobnog miješanja na svakom koraku čak i od strane onih koji praktikuju vjeru, bilo to u džamiji, školi ili na drugom mjestu, opravdava nepraktikovanje ovog propisa pod raznim izgovorima. A neki od tih izgovora su: da je to nemoguće danas primijeniti, da su se vremena promijenila, da mi nismo ashabi i da je to (miješanje) danas postalo nešto sasvim normalno, da muškarci i žene vladaju svojim strastima te je tako ružno zamisliti da će oni poput životinja odmah poželjeti jedno drugo čim se vide, pogledaju i sretnu i tome slično.

Naravno, ovakvo razumijevanje ovog pitanja je pogrešno jer ne treba islam prilagođavati stvarnosti i stanju ljudi nego obrnuto, trebaju se ljudi navikavati, prilagođavati i odgajati u skladu šerijatskih propisa. Nema razilaženja među prvim učenjacima ovog Ummeta, a od kojih su i učenjaci četiri mezheba, da je miješanje muškaraca i žena šerijatski zabranjeno.

Tek u skorije vrijeme su se pojavili neki kojima se pripisuje znanje koji tvrde da je miješanje dozvoljeno i da u Šerijatu nije došla zabrana istog što je pogrešno.

Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis gdje god su to u stanju: u njihovim kućama, prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.

Druga krajnost je pogrešno razumijevanje i primjenjivanje u praksi ovog pitanja, tj. shvatanje da zabrana miješanja muškaraca i žena znači da one apsolutno ne smiju imati kontakta sa muškarcima, niti razgovarati sa njima, da potpuno treba izolirati ženski svijet iz zajednice, da ona ne treba izlaziti među ljude i da ako tako ne postupa da je ta osoba pod upitnikom, svejedno bila muška ili ženska.

Od primjera toga je da ako dođe nekoj takvoj ženskoj osobi na vrata i pokuca joj na vrata i pita je nešto (npr. gdje joj je muž) ona neće da odgovori, ili ako je neko nazove na telefon neće se javiti, ili ne daj bože da joj neko sazna njeno pravo ime nego je ona Ummu ova ili Ummu ona, ili da je čovjek zaključa u kući i ne ostavi joj ključ sve dok se on ne vrati, da ni u kom slučaju ne bi posjetila prvu komšinicu, koja praktikuje vjeru, jer je može neko muško vidjet (i to svu pokrivenu) i takve slične situacije koje su daleko od onoga sa čim je došao Šerijat.

A da je ovo pretjerano i pogrešno tumačenje nemiješanja i nekontaktiranja žene sa muškim svijetom dovoljan je primjer Aiše, radijallahu anha. Prenosi se u hadisu mutefekun alejhi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,rekao: “Upotpunili su se od muškaraca mnogi, a od žena se nisu upotpunile osim Merjem kći Imranova i Asja žena faraonova, a vrijednost Aiše nad ostalim ženama je kao vrijednost serida (vrsta hrane) nad ostalom hranom”. A Aiša, radijallahu anha, koja je najvrijednija žena zbog svoje učenosti i praktikovanja vjere, ona je prenijela Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarcima s tim da je bila potpuno pokrivena što ukazuje da je razgovarala sa muškarcima, njeno stvarno ime se spominje u svim islamskim knjigama dok njen nadimak Ummu Abdurrahman mnogo rjeđe, ona je izlazila iz kuće kad god se za to ukazala potreba, imala je svoje prijateljice sa kojima se međusobno zijaretila, pa gdje su žene koje pretjeruju u ophođenju sa muškim svijetom spram Aiše, radijallahu anhu, zar su one bogobojaznije i više mogu da praktikuju vjeru od nje.

Takođe, treba znati da nisu sve vrste miješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako miješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezna na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba od oblaćenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično.

Prema tome, miješanje muškaraca i žena u mesdžidima u obliku koji je spomenut u pitanju je haram i nije dozvoljeno prisustvovati takvim sijelima i susretima pa čak i sa davetskim ciljem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Ovo pitanje se vraća na poznatu savremenu mes'elu pod naslovom “Prodaja na rate uz veću cijenu” ili “Bej'u-t-taksit” na arapskom.

Primjer ili oblik ove prodaje je da ako se roba kupuje u kešu ima manju cijenu (npr. 10 000 eura) a ako se plaća na rate na odgodu onda je veća cijena robe (npr. 15 000 eura).

S obzirom na vrijeme plaćanja i uručivanja robe, trgovina se u islamskom pravu dijeli na tri vrste:

1. Prodaja u kojoj se plaćanje vrijednosti i uručivanja robe vrši odmah i to je osnov u trgovini.

2. Prodaja u kojoj je plaćanje vrijednosti i uručivanja robe odgođeno, tj. prodaja duga za dug koja ima pet oblika o čemu će biti govora prilikom pojašnjenja šartova prodaje na rate uz veću cijenu (bej'u-t-taksit).

3. Prodaja u kojoj je jedno od dvoje, plaćanje vrijednosti ili predavanje robe, odgođeno. Pa tako postoje dva oblika ove vrste:

1)   Da uručivanje robe bude odgođeno a plaćanje odmah. Ova vrsta trgovine se zove SELEM.
2)   Da uručivanje robe bude odmah a plaćanje odgođeno, pa ako je plaćanje odgođeno u jednoj rati zove se PRODAJA NA ODGODU, a ako je plaćanje na više rata zove se PRODAJA NA RATE.

Na propisanost prodaje “selem” upućuje Kur'an, Sunnet i idžma’ učenjaka, što možemo naći u svakoj fikhskoj knjizi.

A na propisanost “prodaje na odgodu” ili “na rate” upućuje hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio od nekog židova hrane uz plaćanje nakon određenog roka i dao mu je u zalog željezni štit, ovo su zabilježili Buharija i Muslim u svojom Sahihima.

Prodaja na rate uz veću cijenu (bej'u-t-taksit)
Ova vrsta trgovine je veoma bitna u savremenom poslovanju, jer mnogo je ljudi koji imaju potrebu za nekom vrstom robe a ne posjeduju dovoljno novca niti nalaze prodavače koji će im prodati uz plaćanje na odgodu osim sa većom cijenom.

Forma ove prodaje je da prodavač kaže prodajem ovu robu u gotovini za deset hiljada eura, na primjer, a na rate u roku od tri (ili pet) godina za petnaest hiljada eura. Pa je tako zbog povečanog roka za plaćanje povečao cijenu robe.

Učenjaci imaju tri mišljenja o ovoj vrsti prodaje:

Prvo mišljenje: opća zabrana
Dokazuju svoj stav sljedećim dokazima:
1. Riječi Uzvišenog: “A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu” (El-Bekare, 275).
Ajetom se zabranjuje svaka vrsta kamate, a veća cijena robe u odgođenom plaćanju od cijene u gotovini je višak bez protuusluge a to je kamata.

Odgovor:
·      Između novca i robe ne ide kamata pa je dozvoljeno da bude cijena shodno kako se dogovore.
·      Ajet ne zabranjuje svaki višak, jer nema prodaje a da u njoj nema viška, nego se misli na stvari u kojima ide kamata.

2. Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obavi dvije prodaje u jednoj, njegova je sa manjom cijenom ili kamata”. Bilježe ga Ebu Davud, Hakim, Ibn Hibban i Abdurrezzak u svom Musannefu, a Šejh Albani ga je u “Irva'ul-galil” ocijenio kao hasen (dobar).
Značenje hadisa je da kaže prodavač: ovo je u gotovini za toliko a na odgodu sa većom cijenom od trenutne. Pa je tako ovim hadisom zabranjena prodaja na odgodu uz veću cijenu.

Odgovor: razilaženje učenjaka u tumačenju ovog hadisa upućuje da ne može biti dokaz u ovoj mes'eli, a ta tumačenja su:

A.  Da kaže prodajem ti ovu robu da mi prodaš kuću.

B.  Prodajem ti u gotovini za toliko a na odgodu sa većom cijenom od trenutne.

C.  Da mu novac plati unapred za tonu pšenice, na primjer, koju treba dati u roku mjesec dana, a onda prije isteka roka kaže mu prodavač pšenice prodaj mi pšenicu koja je, u stvari, tvoja na rok od mjesec dana, pa tako imamo dvije prodaje u jednoj.

D.  Da kupi robu na odgodu i prije isteka roka kupi tu istu robu prodavač za manju vrijednost od one za koju je prodao (ovo je bej'ul-‘ine koja je zabranjena).

3. Ovaj višak cijene je nasuprot odgode plaćanja, a taj period (vrijeme ) se ne prodaje, pa je time ušao u kamatu zbog odgode.

Odgovor: nije tačno da period ne utiče na cijenu, jer kada je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, naredio da se protjera Benu Nedir, došli su mu neki od njih i rekli kako ih protjerava a njima su dužni neki ljudi, pa im reče da smanje vrijednost duga i ubrzaju rok vraćanja, ovo je zabilježio Bejheki u svom Sunenu.

Drugo mišljenje: opća dozvola
Ovo je mišljenje većine učenjaka (džumhura), a njihovi dokazi se mogu rezimirati u sljedećem:

1. Opći dokazi Kur'ana i Sunneta koji ukazuju na dozvolu trgovine su ujedno dokazi za dozvolu prodaje na rate uz veću cijenu, jer je ona jedan oblik trgovine. Takođe, osnov u poslovanju je dozvola sve dok ne dođe zabrana, a nema zabrane.
Odgovor: dokazi koje su naveli oni koji smatraju ovaj vid trgovine zabranjenim su dovoljno jaki da je mogu izdvojiti iz opće dozvole i svrstati u zabranjene trgovine.

2. Kaže Uzvišeni: “O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka” (El-Bekare, 282).
Ovaj ajet po svojoj općoj formi obuhvata prodaju u kojoj je predavanje robe odgođeno a plaćanje odmah, tj. selem, i prodaju u kojoj je predavanje robe odmah a plaćanje odgođeno, tj. prodaja na odgodu. Pa kao što je cijena plaćanja u prodaji “selem” manja zbog davanja u gotovini tako nema smetnje da cijena plaćanja u prodaji na odgodu bude veća zbog odgađanja u plaćanju.

Odgovor: slažemo se da ajet obuhvata prodaju na odgodu koja je dozvoljena po idžma'u učenjaka, kao što prenosi Ibn Hadžer od Ibn Bettala (Fethul-bari 4/302), međutim kijas (analogija) prodaje na odgodu na prodaju “selem” je neprihvatljiv zbog postojanja razlika među njima (navođenje tih razlika sam izostavio jer bi uveliko odužilo ovu temu).

3. Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, je kupio od nekog židova hrane uz plaćanje nakon određenog roka i dao mu je u zalog željzni štit kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi. Nema sumnje da plaćanje robe u gotovini nije isto kao plaćanje na odgodu, jer gotovina je bolja od duga.
Odgovor: ovaj hadis je dokaz za ono što nije pitanje oko kojeg ovdje postoji razilaženje.

4. Hadis u kojem se prenosi od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio mi je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, da kupim jednu devu za dvije deve do određenog roka (uzimanja zekata)”. Bilježi ga Ebu Davud (3357), Ahmed (2/171), Darektni (263), Hakim (2/56) i Bejheki u rivajetu od ‘Amra ibn Šu'ajba ‘an ebihi ‘an džeddihi i ocijenio je ovaj rivajet vjerodostojnom.

A prvi rivajet, Hakim ga je ocijenio vjerodostojnim a Ez-Zehebi se s tim složio, međutim Ez-Zejle'i je u “Nasbu-r-raje” naveo mišljenje Ibnul-Kattana koji je hadis ocijenio slabim navodeći dokaze za to, takođe je hadis ocijenio slabim Šejh Albani u “El-Miškat”. Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhu, je kupio jednu devu za dvije zbog odgađanja u plaćanju, a Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, mu nije zanegirao to djelo, prema tome to je sunnet odobren šutnjom.
Odgovor:
Ovaj hadis je slab, u njegovom senedu je Muhammed ibn Ishak oko kojeg su se muhadisi razišli, te ne može biti dokaz u ovoj mes'eli.

Takođe ovaj hadis je oprečan hadisu Semurete, radijallahu anhu, koji prenosi: “Da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju životinje za životinju na odgodu.” Bilježi ga Ebu Davud (3356), En-Nesa’ (4620), Et-Tirmizi (1237), Ibn Madže (2270) i Ahmed (5/12,19,22). Hadis je Albani ocijenio vjerodostojnim u “Sahihu Ebi Davud” (3356).

Treće mišljenje: ako namjera kupca trgovina ili da se koristi robom, dozvoljena je prodaja na odgodu uz veću cijenu, međutim ako mu je cilj samo novac i nema potrebe za tom robom, onda nije dozvoljena.
Ovo je jedno od mišljenja Imama Ahmeda a zastupa ga i Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava 29/442).

Njihovi dokazi su:

1. Za onaj dio koji zabranjuju koriste opće dokaze prvog mišljenja.

2. Dokaz da ako je cilj kupca samo novac i nema potrebe za tom robom, da nije dozvoljena, je kijas (analogija) ove prodaje na kamatu zbog odgode, jer suština im je ista u oba slučaja, i prodavač (u ovom slučaju) i onaj koji daje dug (u slučaju kamate), imaju koristi (uzimaju veću vrijednost) zbog odgađanja.

3. Za onaj dio koji dozvoljavaju koriste dokaze drugog mišljenja, tj. onih koji dozvoljavaju.

Radžih (odabrano mišljenje): nakon izlaganja ovih mišljenja i dokaza kojima ih podupiru i odgovora (kritike) na njih, može se reći da su dokazi onih koji dozvoljavaju i onih koji zabranjuju podjednaki. S tim da u ovom slučaju prevagu daje osnov dozvole svih vrsta trgovine, dodajući šartove koje su učenjaci postavili kako bi se izbjegle prodaje koje su zabranjene šerijatskim tekstovima ili su oprečne osnovama Šerijata u ovoj oblasti.

Kolegij islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije je, na svom šestom simpoziju održanom u Džiddi (Saudijska arabija) u mjesecu Š'abanu 1410. po Hidžri dozvolio ovu vrstu trgovine uz određene šartove i smjernice. Rezime njihovog stava je u sljedećem:

·      Dozvoljena je prodaja na rate uz veću cijenu gdje je vrijednost svake rate i vrijeme plaćanja određeno.
·      Nije dozvoljeno da se u ugovoru ove prodaje odvoji i naznači vrijednost zarade sa prodajom na odgodu u odnosu na prodaju u gotovini vezujući to za odgođeni rok plaćanja.
·      Ako kupac zakasni u isplaćivanju rata u naznačenom roku, nije dozvoljeno da mu se poveća dug, svejedno da li je to prethodno uvjetovano ili ne, jer je to kamata.
·      Zabranjeno je imućnom  kupcu (koji može platiti) odgađanje u isplaćivanju rata, a i pored toga nije dozvoljeno uslovljavanje novčane nadoknade u slučaju kašnjenja.
·      Prodavač nema pravo, nakon prodaje, da zadržava vlasništvo robe na svoje ime, međutim dozvoljeno mu je usloviti da roba ostane zalog kod njega kao garancija za isplaćivanje svih rata.

Šartovi ispravnosti prodaje na rate uz veću cijenu:

1. Da ne bude prodaja na rate uz veću cijenu sredstvo za uzimanje kamate.

2. Da prodavač bude vlasnik robe ili da mu je dozvoljeno raspolaganje njome.

3. Da je prodavač preuzeo robu.

4. Da roba i vrijednost u kojoj se plaća ne budu stvari u kojima ide kamata.

5. Da vrijednost kojom se plaća roba ne bude konkretan imetak (kao kuća, njiva i slično) nego dug.

6. Da predavanje robe bude odmah a ne na odgodu, tj. da ne bude prodaja duga za dug.

7. Da rokovi plaćanja budu poznati i određeni.

8. Da prodaje bude odmah izvršena a ne da bude vezana za plaćanje rata.

Takođe, vrlo bitno je naglasiti da u praksi imamo dva oblika ove prodaje:

Prvi: da se isplata rata vrši preko banke, ovo je prikrivena kamata te je stoga ovakav vid kupovine haram, jer je suština ove kupovine da kupac podiže kredit sa kamatom od banke a on i banka su između sebe ubacili prodavca čime se to prikriva.

Drugi: da se isplata rata vrši direktno prodavcu, tada ovo nije kamata.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja koja je neophodno ukratko obraditi da bi se odgovorilo na glavno pitanje.

Propis životnog osiguranja

Životno osiguranje je jedan od oblika trgovačkog osiguranja na osobe. Nema razilaženja među savremenim učenjacima oko njegove zabranjenosti.

Poslovno osiguranje, a životno osiguranje jedan njegov oblik, je zabranjeno zbog šest stvari:

● Veliki rizik (tj. nepoznata završnica ugovora) kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio u vjerodostojnim hadisima. [Hadis bilježi Muslim (3808).]

● Poslovno osiguranje je jedan oblik kockanja, jer je zasnovan na opasnosti koja se nekad desi a nekad ne desi, pa time ulazi pod opću zabranu kocke: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Prijevod značenja El-Ma'ide 90.)

● Ovo osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, kamate zbog odgode i kamate zbog viška.

● Ovo je jedan oblik klađenja zbog rizika i opasnosti koji se nalaze u njemu, a klađenje je zabranjeno vjerodostojnim hadisima.

● Također u njemu je bespravno uzimanje tuđeg imetka, a da se zauzvrat ne dâ ništa, koje zabranjeno Kur'anom.

● Sadrži u sebi obavezivanje onim čime Šerijat ne obavezuje, jer osiguravajuće društvo nije uzrokovalo nezgodu da bi je ono moralo nadoknaditi, a sa druge strane uzima imetak od korisnika a da nije ništa uradilo za korisnika.

Prema tome, imetak koji se dobije od životnog osiguranja se u Islamu tretira kao haram imetak koji nije dozvoljeno da se uzme, niti posjeduje nego je obaveza riješiti se istog. Od ovog imetka koje se dobije od životnog osiguranja dozvoljeno je uzeti i zadržati kod sebe samo onoliko koliko je dato prilikom plaćanja rata (znači saberu se sve uplaćene rate tokom čitavog perioda) od strane korisnika osiguranja. A što pređe tu vrijednost uplaćivanja predstavlja haram imetak kojeg se korisnik osiguranja ili njegovi nasljednici moraju riješiti.

Propis nasljeđivanja haram imetka

Po velikoj većini učenjaka ovog Ummeta od hanefija (Hašijetu Ibn Abidin 5/104), malikija, šafija (El-Medžmua 9/428) i hanabila (El-Insaf 1/478) smrt neke osobe ne čini haram imetak koji je ona posjedovala čistim i dozvoljenim da se naslijedi. Po njima je obaveza da se taj haram imetak nakon smrti osobe u čijem je vlasništvu bio vrati pravom vlasniku od kojeg je na haram način uzet. A ako on nije poznat vlasnik tog imetka taj haram imetak treba udijeliti siromašnim muslimanima.

Propis nasljeđivanja

Po idžmau učenjaka ovog Ummeta muslimani su obavezni da imetak koji nasljeđuju od svojih umrlih dijele na način kako je to pojašnjeno u tri kur'anska ajeta sure En-Nisa. Pa tako oporuka ili vesijet umrlih u kojoj pojasne koliko i šta ostavljaju svojim nasljednicima koji ih po ova gore spomenuta tri ajeta obavezno nasljeđuju ta oporuka je ništavna i batil. Oporučiti se može u visini trećine imetka samo onima koji nisu obavezni nasljednici po kur'anskim ajetima.

Muslimanima nije dozvoljeno da nasljeđuju imetak po nasljednom zakonu država koje ne praktikuju šerijatsko pravo, pri čemu npr. sestre i majka nasljeđuju isti udio koliko i braća a što je oprečno nasljeđivanju po Šerijatu. Ova tema je veoma bitna i traži poseban prostor da bi se obratila što nije cilj ovog odgovora.

Na osnovu šerijatskog nasljeđivanja umrlog, ako ste ti i tvoja tetka jedini živi nasljednici tvog amidže, tj. ako on nema braće, drugih sestara, majke niti oca, onda po Šerijatu tebi pripada 50% nasljedstva a tvojoj tetki isto 50%, a što se vjerovatno poklapa sa onim kako bi naslijedili po zakonu države u kojoj živite. Naravno, ovo govorimo načelno, tj. ako je imetak koji se nasljeđuje halal a ne haram imetak.

Šta uraditi sa haram imetkom (kako ga se riješiti)

Ako neka osoba bude u situaciji da u njen posjed i vlasništvo dođe imetak koji je steknut na haram način, poput uzimanja kamate, zabranjene kupoprodaje, zabranjenog osiguranja (trgovačkog) i slično, nema razilaženja među učenjacima da je ona obavezna vratiti taj haram steknuti imetak njegovom vlasniku ako je poznat. A ako vlasnik ili porijeklo imetka koji je steknut na haram način nisu poznati, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje šta da se radi sa tim haram imetkom nakon što su složni da ga se treba riješiti. Pošto rješavanje tog imetka može imati nekoliko solucija i mogućnosti navešćemo svaki od njih sa kratkom analizom.

Prva solucija – da se taj haram imetak uzme i koristi kao da je halal imetak.

Nema razilaženja među učenjacima kao što je već rečeno da haram imetak uopćeno nije dozvoljeno koristiti.

Druga solucija – da se ostavi taj haram imetak (u ovom slučaju novčana premija osiguranja na život mimo onoga što je uplaćivano) strani koja ga daje (u ovom slučaju osiguravajućem društvu), da se ona koristi njime i da radi sa njim šta hoće.

Ova solucija ima jaku osnovu uzimajući u obzir to da muslimanu nije dozvoljeno da koristi haram imetak bez obzira šta će vlasnik tog imetka raditi sa njim. Međutim, problem u ovoj soluciji je što mi znamo da osiguravajuće društvo (ili banka i slično od kojih dolazi haram imetak) posluje na haram način a ostavljanjem tog haram imetka kojeg smo dobili, što mi time potpomažemo osiguravajuće društvo u njegovom poslovanjima na haram način. A

Uzvišeni nam zabranjuje da pomažemo nekoga u griješenju rekavši: “A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).

Treća solucija – da se uzme taj imetak a zatim da se bukvalno uništi.

Ovo nije dozvoljeno jer je zabranjeno upropaštavanje imetka kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu gdje kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da Allah između ostalog što je navedeno: “… mrzi kod vas rekla kazala, mnoštvo zapitkivanja i upropaštavanje imetka”.

Četvrta solucija – da se uzme ovaj imetak i podijeli siromašnima, zaduženima ili za opće potrebe muslimana (gradnja puteva, mostova, bolnica i slično) ali bez toga da se očekuje nagrada od Allaha, dželle še'nuhu, nego samo sa ciljem rješavanja od haram imetka.

Peta solucija – da se uzme taj imetak i da se da nekome od koga je to osiguravajuće društvo uzela određeni imetak kao vid plaćanja rata pri čemu je istekao ugovor a korisnik osiguranja nije dobio protivuslugu. Naravno, ovde se misli na osobu koja nije znala da je osiguravanje u trgovačkim osiguranjima haram pa je to uradila a nakon toga se pokajala.

Nakon izloženih solucija, analize i komentara istih može se reći da su ove dvije zadnje solucije najbolji način kako da se čovjek u današnje vrijeme riješi haram imetka, s tim da četvrtu soluciju mnogi savremeni učenjaci izabiru kao najprihvatljiviju.

Prema tome, što se tiče konkretnog odgovora na tvoje pitanje on bi se sastojao u sljedećem:

– ti i tvoja tetka nasljeđujete tvog amidžu po pola ako nema drugih šerijatskih nasljednika.

– osiguravanje na život je zabranjeno oko čega nema razilaženja među savremenim učenjacima.

– vi kao nasljednici imate pravo da od dobijene novčane premije na životno osiguranje uzmete za sebe kao nasljedstvo samo onoliko koliko je tvoj amidža ukupno uplatio isplaćujući rate, a sva novac koji pređe tu vrijednost predstavlja haram imetak kojeg se trebate riješiti.

– taj haram imetak kojeg se trebate riješiti najispravnije i najbolje je da udijelite siromasima, zaduženim muslimanima ili za opće potrebe muslimana (izgradnja puteva, mostova i slično).

A što se tiče tvoje sestre, njoj je dozvoljeno dati od tog haram imetka jedino u slučaju ako je siromašna ili zadužena (daje joj se onoliko koliko je potrebno da vrati dug), a u protivnom nije joj dozvoljeno dati od tog haram imetka. Osim ako ti hoćeš da pomogneš i daš svojoj sestri novca od onog dijela koji je halal koji si naslijedio od svog amidže. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Nije dozvoljeno da uzmeš prezime od te žene odgajateljice, niti od bilo koga drugog čije je porijeklo poznato jer je zabranjeno bilo kome da pripisuje svoje porijeklo nekome drugom mimo njegovog stvarnog oca.

U vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. Pa tako u hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremi mjesto u Vatri”. Hadis je muttefekun alejhi (tj. bilježe ga Buharija i Muslim).

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. Hadis također bilježe Buharija i Muslim. A od S'ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. Hadis je kao i prethodni muttefekun alejhi.

U osnovi vanbračno dijete se pripisuje po većini učenjaka njegovoj majci, tj. u savremenom dobu uzima njeno prezime, tako da ti zadržiš postojeće prezime sa šerijatske strane nema nikakve smetnje.

A shodno spomenutim okolnostima tvog slučaja, tebi je dozvoljeno da uradiš jednu od sljedeće tri stvari kako bi promjenio prezime:

Prvo: da tvoje novo prezime bude izvedene iz imena koja u sebi sadrže spoj između dvije riječi, prve rob a druge neko ime od imena Allaha, dželle še'nuhu, poput imena Abdullah, Abdulaziz ili Abdurrahman i slično. Pošto kod nas prezimena završavaju uglavnom na IĆ treba naći odgovarajuće ime na koje se može dodati IĆ. U primjerima koje sam naveo odgovara samo ime Abdurrahmanović, za razliku Abdullahić i Abdulazizović koja nisu uvriježena u praksi. Sa uzimanjem prezima na primjer Abdurrahmanović ti si svoje porijeklo pripisao nekome ko je rob Rahmana (Milostivog) u što ulazi tvoj otac, ma ko on bio. Ujedno je ovo i dokaz da je ovo dozvoljeno jer predstavlja izuzetak od gore spomenute zabrane.

Drugo: da tvoje prezime bude izvedeno iz mjesta u kom živiš ili iz kojeg potičeš, poput Fočak za onoga ko je iz Foče, Mostarac za onoga ko je iz Mostara, Sarajlić za onoga ko je iz Sarajeva, Zeničak za onoga ko je iz Zenice. Naravno, može to biti i neko manje mjesto, selo ili brdo, kraj, ravnica i tako dalje. Ovo izlazi iz zabrane jer se ti ovako ne pripisuješ nekoj osobi ili porodici, nego se pripisuješ sredini ili mjestu odakle potičeš ili živiš, što je izuzetak iz gore spomenute zabrane.

Treće: da tvoje prezime bude izvedeno iz zanimanja kojim se baviš, poput kožar – kožarić, ako se baviš kožarstvom, stolarić ili nedžarić ako se baviš stolarstvom, kovač ako se baviš kovanjem i tome slično. Naravno, i ovakav vid uzimanja prezimena izlazi iz zabrane jer se u suštini ne pripisuješ određenoj porodici nego zanimanju kojim se baviš. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se prvo obradi pitanje propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika hajvana ili insana, a poslije toga pitanje klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika živog bića, a zatim da se to konkretno ti propisi spuste i primjene na klanjanje u odjeći sa znakovima (logotipovima) spomenutih firmi.

Propis oblačenja odjeće na kojoj ima slika životinje ili čovjeka
Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića.

Prvi stav – pokuđenost oblačenja onoga što na sebi ima sliku živog bića.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka ovog Ummeta između ostalih ovo je stav hanefija, malikija i šafija i hanabila u njihovom drugom stavu mezheba.

Kod hanefija se prenosi da ova pokuđenost prestaje sa oblačenjem druge odjeće preko te na kojoj je slika živog bića, tj. njenim prekrivanjem.

Dok šafije nošenje odjeće sa slikom živog bića nazivaju munkerom (lošim djelom).

Drugi stav – zabrana oblačenja odjeće sa slikom živog bića. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba a od savremenih učenjaka na tom stavu su Stalna komisija za fetve u Saudiji i šejh Ibn Usejmin.

Argumenti i dokazi i jednog i drugog stava se vraćaju na različito tumačenje dva argumenta, tj. dva vjerodostojna hadisa. Pa tako sa jednim te istim dokazima (hadisima) zagovarači oba stava dokazuju svoja dva različita mišljenjae.

Prvi dokaz – vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja i zatekao je u Aišinoj kući zavjesu na prozoru na kojoj su bile slike (živih bića). I čim je to vidio skinuo je to sa prozora. Pa je Aiša, radijallahu anha, od zavjese napravila jednu ili dvije jastučnice. U rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ljudi koji će biti najžešće kažnjeni na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje“.

Na osnovu ovog hadisa učenjaci su zaključili da nije dozvoljeno vješanje, crtanje ili stavljanje slika po zidovima, prozorima, ormarima, kredencima, uzvišenim i izdignutim mjestima čime se ono što je nacrtano veliča i uzdiže (tzv. oblik T'AZIM), a što se zaključuje iz postupka i reakcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio zavjesu na kojoj su bile slike.

Takođe, iz postupka Aiše, radijallahu anha, tj. što je pocijepala zavjesu i od nje obložila jastuk i naslonjač (a što je uradila na osnovu instrukcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjaci su zaključili da je dozvoljeno koristiti zavjesu, odjeću, deke, novine, papire i slično na kojima ima slika ali pod uslovom da je u takozvanom obliku MUMTEHENE, tj.u obliku u kojem se slika živog bića ne veliča, ne uzdiže ili slikovitije rečeno da se po njoj gazi, naslanja na nju i da nije uzdignuta, okačena ili naslikana na zidu.

Pa tako sa ovim hadisom džumhur učenjaka (koji su na stavu pokuđenosti) dokazuje da nošenje odjeće koja ima na sebi sliku živog bića da je bliže da potpada pod korištenje slike u obliku mumtehene, tj. da se naslikano živo biće na odjeći koja se nosi ne veliča i ne uzdiže nego da je to vid ponižavanja i omalovažavanja te slike.

Dok sa istim hadisom hanabile u zvaničnom stavu mezheba i ostali učenjaci koji su na tom stavu smatraju da nošenje odjeće koja na sebi ima sliku živog bića da to potpada pod zabranjeno korištenje predmeta sa slikom pri čemu se isti koriste u obliku T'AZIMA, tj. pri čemu se slika uzdiže i veliča.

Prema tome, razilaženje u dokazivanju sa ovim hadisom se svodi na to da li je nošenje slike na odjeći bliže veličanju te slike ili da nema u tome veličanja niti uzdizanja slike. Allah zna najbolje, bliže ispravnom je da u ovakvom vidu korištenja slike ima više veličanja nego omalovažavanja i ponižavanja.

Drugi dokaz – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ i dodao: “Osim REKMA (slike) na odjeći“.

Džumhur učenjaka, koji je na stavu pokuđenosti, sa ovim hadisom dokazuje svoj stav tako što kažu da je u njemu došao izuzetak u nošenju slike na odjeći od zabranjenog korištenja slika u kojem ima veličanja slike, jer je u hadisu došlo “Osim REKMA (slike) na odjeći“. Pri čemu oni riječ REKM koji u osnovi znači crtež tumače u općem obliku, tj. da obuhvata i slike živih bića. A da pokuđenost dolazi sa strane opće zabrane crtanja živih bića i korištenja u obliku veličanja.

Dok sa druge strane hanabile i ko je sa njima na istom stavu zabrane tumače ovaj hadis tako što kažu da se pod izuzetkom koji je spomenut u riječi REKM (slika) misli na slike čiji se obrisi i čija jasnoća nije jasna, koja je mala, ili slika neživih bića i mnoga druga slična tumačenja koja se slažu u globalu na tome da se ne odnosi na jasnu sliku živog bića.

Prema tome, dokazivanje sa ovim hadisom se vraća na samo tumačenje riječi REKM (slika), tj. da li je to jasna slika živih bića ili ne.

Tumačenje hadisa od strane hanabila i onih koji su sa njima je bliže ispravnom jer na to ukazuje kontekst čitavog hadisa kao i spoj ovog hadisa sa prethodnim od Aiše, radijallahu anha. Naime, u hadisu od Ebu Talhe, radijallahu anhu, a od njeg prenosi ravija tabi'in Zejd ibn Halid, je nakon riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ došlo da je ravija Busr rekao: “Zatim se razbolio Zejd (ravija hadisa od kojeg prenosi Busr) pa smo ga zijaretili i vidjeli na njegovim vratima zavjesu na kojoj je bila slika. Pa sam rekao Ubejdullahu, pastorku Mejmune, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radijallahu anha: Zar nas nije obavijestio Zejd o slikama prvi dan? Pa odgovori Ubejdullah: Zar nisi čuo kada je rekao “Osim REKMA (slike) na odjeći?“. Znači, iz konteksta hadisa se može razumjeti da je nespojivo da Zejd prenosi hadis u kojem je došlo da meleci ne ulaze u kuću u kojoj je slika a onda istovremeno da on koristi zavjesu na vratima sa slikom osim ako se razumijevanje i tumačenje te slike svede na ono kako ga tumače mnogi komentatori hadisa, a u ovoj mes'eli su to hanabile.

Takođe, sa druge strane ako spojimo hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skinuo zavjesu sa prozora na kojoj ima slika i rekao što je rekao sa hadisom Ebu Talhe, radijallahu anhu, u kojem je došao izuzetak dozvole korištenja slike na odjeći, onda rezultat tog spajanja treba biti da značenje REKM u hadisu je onako kako ga tumače oni koji kažu da to nije jasna slika sa kojom se veliča ono što je naslikano.

Prema tome, a Allah zna najbolje, bliži stav po pitanju nošenja odjeće sa slikom je onaj koji to zabranjuje a na čemu su hanabile i mnogi drugi učenjaci.

Ostaje pitanje: šta se podrazumijeva pod slikom živog bića u ovoj mes'eli.

Pitanje o kojem smo govorili se odnosi u osnovi na potpunu i čitavu sliku živog bića (sa glavom, nogama, rukama …). Dok je džumhur učenjaka na stavu da ako je slika krnjava, tj. kojoj nedostaju neki dijelovi tijela, čime takva slika u stvarnosti ne može biti živo biću u takvom krnjavom obliku da je dozvoljeno koristiti slike koje su tako nacrtane ili uslikane. Osim što iz ovoga izuzimaju glavu, tj. ako na slici ima glava (sa očima i nosom), odnosno da je bliže da je upotreba takvih slika haram oslanjajući se na ono što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Slika je glava, pa ako se obriše glava onda to nije slika“ (bilježi ga Bejheki u svom Sunnenu, 14357).

Prema tome, pod slikom koju je haram nositi na odjeći misli se na potpunu i cjelovitu sliku živog bića ili sliku glave tog bića, jer je u nošenju takve slike na odjeći očito veličanje i uzdizanje te slike. A što se tiče slika živih bića bez glave ili sa glavom ali veoma malih slika koje su nejasnih obilježja i obrisa, ili velikh slika sa nekim dijelovima tijela ali bez glave, u nošenju istih je olakšica jer je bliže da to ne predstavlja veličanje i uzdizanje tih slika. Hanefije izuzimaju iz zabrane korištenja slika male slike uopćeno.

Propis klanjanja i ispravnosti namaza u odjeći na kojoj ima slika životinje ili čovjeka

Propis klanjanja u ovakvoj odjeći se u osnovi vraća na propis nošenja te odjeće sa slikama živih bića. Pa tako razilaženje koje imamo oko samog nošenja je isto razilaženje oko klanjanja u toj odjeći.

Znači, džumhur učenjaka je na tome da je pokuđeno klanjati namaz u takvoj odjeći, dok su hanabile i oni koji su na njihovom stavu na tome da je haram klanjati namaz u takvoj odjeći.

Ono što je bitno je da skoro nema razilaženja da je namaz obavljen u takvoj odjeći ispravan i valjan, a da klanjač po hanabilama ima grijeh što je u toj odjeći klanjao a po džumhuru to mu je bilo pokuđeno.

S obzirom da smo stav hanabila ocijenili kao ispravnim, naravno u razumijevanju slike kako je pojašnjeno, tj.sa glavom ili čitave slike, ispravno je da namaz koji se klanja u odjeći sa slikom živog bića da je taj namaz valjan s tim da klanjač ima grijeh zbog nošenja i klanjanja u takvoj odjeći sa slikom.

Nošenje odjeće sa znakovima spomenutih firmi i klanjanje u toj odjeći

Što se tiče njemačke firme PUMA, njen znak (logotip ili simbol) je slika životinje puma (koja je slična tigru). A ono što je vidljivo nakon izučavanja odjeće sa znakom te firme je da je slika pume u čitavom obliku ali u izrazito mala i nejasnih je obrisa, tj.bez očiju, nosa i usta i sličnog.

Pa tako kada primijenimo gore spomenute propise nošenja odjeće sa slikom i klanjanja u istoj može se reći sljedeće: Nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.

A što se tiče italijanske firme KAPPA, njen logotip je silueta golog muškarca i žene koji sede okrenuti jedno drugom leđima naslonjeni jedno na drugo.

Ono što karaktrizira ovu sliku, a bitno je sa šerijatske strane, je sljedeće:

– Muškarac i žena su u nagom stanju sa kompletnim tijelom što je primijetno kod iole većeg oblika slike na odjeći.

– Da se upotrebljava ovaj znak (slika) i u malom obliku i obimu kao i u velikom, shodno odjeći. S tim da je najčešći oblik upotrebljavanja u manjem obimu i obliku.

– Obrisi tijela su u globalu uočljivi iako nisu naslikane oči, nos i slično.

Na osnovu ovoga može se konstatovati da je nošenje odjeće sa znakom ove firme kada je znak na odjeći iole veći zabranjen zbog nagog tijela muškarca i žene jer to u Islamu predstavlja nemoral, razvrat i pokvarenost i poziv u isto. Takođe, nije dozvoljeno klanjati namaz u ovakvoj odjeći, a ako bi se klanjalo namaz bi bio ispravan uz grijeh.

Ako je na odjeći ove firme znak ili logosimbol u veoma malom obliku pri čemu su obrisi slike sasvim nejasni, onda je nošenje takve odjeće i klanjanje u njoj u najmanju ruku pokuđeno.

A što se tiče francuske firme LACOSTE, njen znak je zeleni krokodil. Ono što karakteriše sliku logotipa ove firme je da je izrazito mala i nejasnih obrisa (bez nacrtanih očiju i nosa ali sa otvorenim ustima).

Prema tome, ono što je spomenuto kod propisa nošenja odjeće firme PUMA odnosi se isto i na odjeću ove firme. To jest, nema smetnje da se kupuje, nosi i prodaje odjeća ove firme sa ovim znakom, kao i da se obavlja namaz u istoj.

Što se tiče bilo koje druge firme čiji logotip je slika sa živim bićem propis nošenja istih kako u namazu i van njega se primijenjuje i svodi na ista pravila i propise koje smo primijenili na spomenute tri firme. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com