Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. U odgovoru na ovo pitanje neophodno je obraditi sljedeće tematske cjeline: uopćeno o kalografiji, cilj i smisao objave Kur'ana, izrada levhi sa kur'anskim ajetima i prodaja levhi sa kur'anskim ajetima.

Uopćeno o kalografiji
Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Naziv kaligrafija je dobila ime od grčke riječi kaligraphia, kalos = lijepo, a graphein = pisati. Arapska ili muslimanska kaligrafija ima višestoljetnu tradiciju. Zbog opće zabrane slika u Islamu, tj. zabrane crtanja stvorenja koja imaju dušu (ljudi i životinja), kaligrafija i kaligrafska umjetnost se posebno razvila kod muslimana. Koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti kao linije čime su nastale slike od slova, tzv. kaligrami.

Sa druge strane, djelatnost prepisivanja knjiga a posebno Kur'ana je oblast koja je bila veoma rasprostranjena u islamskom svijetu, naročito što su muslimani davali poseban značaj knjigama, pisanju, nauci i knjigotekama. I dan danas pored prisustva i rasprostranjenosti štamparija, printera i kompjutera u muslimanskim zemljama postoje i djeluju pisarske radnje (na arapskom HATTAT) u kojima pisari baštine pisanje natpisa, zahvalnica i slično veoma lijepim i istančanim rukopisima.

U osnovi sa šerijatske strane bavljenje kaligrafijom (umjetnošću lijepog pisanja) je dozvoljeno. Osim što se za dozvolu kaligrafskog pisanja Kur'ana, sura ili kur'anskih ajeta uslovljava sljedeće:

– čistoća onoga sa čime se piše,
– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu (insana, ptice i slično).
A što se tiče izrade (pisanja ili crtanja) levhi sa surama ili kur'naskim ajetima koje se vješaju po zidovima, o tome će inšallah biti posebno govora.

Cilj i smisao objave Kur'ana

Vrlo je bitno da se zna i ima na umu da je Allah, subhanehu ve te'ala, plemeniti Kur'an objavio zbog sljedećih stvari:

– da bi se čitao, jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu,
– da se razmišlja o značenju ajeta i izučava onoga što je objavljeno,
– da se primjenjuju u praksi uvjerenja i propisi koji su došli u Kur'anu i živi po njima,
– da se pozivaju nemuslimani u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.
Svakom muslimanu je vadžib, oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, da uzdiže, cijeni i veliča Allahov govor (Kur'an) i da ga čuva od njegovog spuštanja na mizerne, niske, njemu nedostojne i ništavne razine.

Kaže Uzvišeni: „A onaj ko veliča Allahova obilježja, zaista je to (zank) bogobojaznog srca“ (El-Hadždž, 32). A od Allahovih obilježja je svakako i Allahov govor Kur'an.

Takođe, muslimanima je obaveza da slijede upute i principe Kur'ana, jer je Uvišeni Allah objavio Kur'an bi bio ibret i opomena, takođe da bi bio lijek za ono što je u srcima, da bi se njime ljudi uputili u ibadetima i međuljudskim komuniciranjima, da bi ga primjenili u svim sferama ljudskog života, itd. Na sve ovo ukazuju sljedeći ajeti:

– „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“ (Junus, 57).

– „Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast“ (El-Isra’, 82).

– „A da Kur'an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi, sigurno, rekli: “Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje je Arap?” Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju – i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju“ (Fussilet, 44).

– „Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili“ (Sad, 29).

A sve ovo znači da Kur'an nije objavljen da bi se sa njegovim ajetima ukrašavali zidovi kuća, džamija i slično.

Izrada levhi sa kur'anskim ajetima

Pod izradom levhi sa kur'anskim ajetima se misli na drvene, papirne, metalne ili plastične levhe na kojima se lijepim i ukrašenim pisanjem (kaligrafskim) ispišu manje sure ili određeni ajeti a koje se stavljaju i vješaju na zidove u kućama (a često i u džamijama) radi ukrasa, bereketa, pouke, podsjećanja ili iz nekih drugih povoda i razloga.

Po ovom pitanju savremeni učenjaci tri mišljenja: zabrana, dozvola i shodno stanju i nijetu (zabranjeno, mekruh i dozvoljeno).

Prvo mišljenje – opća zabrana.

Argumentiranje zagovarača ovog stava se bazira na dva pojašnjenja:

Prvo – vješanjem levhi sa ajetima na zid se gubi potrebno strahopoštovanje u srcima vjernika prema Kur'anu, jer neprestano gledanje u te ajete na levhi uzrokuje naviku nemarnosti i nedostatak osjećaja prema Allahovom govoru.

Drugo –napisani ajeti na levhi mogu biti izloženi neprimjerenim i neprihvatljivim okolnostima, poput padanja levhe, uništavanja iste, igranjem sa njom od strane onih koje ne znaju vrijednost i stepen ajeta ili da levha bude postavljena na mjestu gdje se čine veliki grijesi i mukeri, a u svemu ovome je omalovažavanje Kur'ana i suprotno onome zbog čega se ajeti pišu na njima.

Drugo mišljenje – opća dozvola ili dozvola uz ispunjenje određenih šartova.

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje, tj. dozvolu, takođe argumentiraju svoj stav sa dva obrazloženja:

Prvo – vješanje levhi sa ajetima biva razlogom podsjećanja na Allaha i Njegov govor a ujedno to stvara naviku gledanja u ajete plemenitog Kur'ana.

Drugo – pogled u napisane ajete pozitivno utiče ili čak može odvratiti onoga ko ih pročita i pogleda od zabranjenih radnji u koje skoro da je upao.

Od savremenih učenjaka i istraživača koji su zauzeli ovaj stav je Kolegij islamskog prava pri Rabiti. Kolegij je zauzeo stav da je dozvoljena izrada levhi sa kur'anskim ajetima, njihovo ukrašavanje i upotrebljavanje u propisane svrhe, poput levhi koje služe kao pomoćna sredstava za učenje i poučavanje Kur'anu, ili se koriste za čitanje (Kur'ana), podsjećanje i uzimanje puke iz tih ajeta, ali sve ovo uslovljavaju ispunjenjem određenih uvjeta. Takođe, po njima je dozvoljeno prodavati levhe, ploče, pomoćna sredstva i slično na kojima su napisani ukrašeni kur'anski ajeti uz ispunjenje postavljenih uvjeta.

Ti uvjeti su sljedeći:

– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– čistoća onoga sa čime se piše,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu, poput insana, ptice i slično.
– da se na levhama ne pišu novotarske dove, hamajlije, zabludjela uvjerenja, vulgaran ili propagandan materijal i slično
Treće mišljenje – da izrada levhi sa kur'anskim ajetima shodno stanju i nijetu može biti zabranjena, pokuđena ili dozvoljena.

Učenjaci koji zastupaju ovaj stav kažu da zbog različitog stanja, namjere i nijeta zbog kojih se izrađuju (pišu i crtaju) levhe, ploće ili plakati i slično sa kur'anskim ajetima propis istih je različit shodno stanju. Ta stanja i nijeti zbog kojih se izrađuju levhe su sljedeća:

Prvo – da je nijet vješanja levhi na zidove UKRAŠAVANJE prostorije.

Propis ove vrste je pokuđenost (mekruh) po jednoj skupini učenjaka, a po drugoj zabrana što je bliže ispravnom. Kur'an nije objavljen da bi sa njim ukrašavali zidovi kuća, ureda, džamija i slično jer to predstavlja omalovažavanje i skrnavljenje Allahovog govora. Kur'an je objavljen da bi ga muslimani čitali (jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu), da bi razmišljali o značenju ajeta i izučavali ono što je objavljeno, da bi po njemu radili i živili i da pozivaju druge u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.

Drugo – da je nijet vješanja levhi na zidove postizanje BEREKETA.

Nema sumnje da je Allahov govor pun bereketa, međutim taj bereket se postiže sa čitanjem Kur'ana (tilavetom), razmišljanjem o značenjima ajeta i radom po onome što je došlo u njemu, a ne postiže se bereket vješanjem napisanih ajeta na zidove. Na takvo nešto nije nas uputio tumač ove vjere Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da se sa vješanjem levhi na kojima su napisani ajeti postiže bereket u tome bi nas pretekli oni (tj. selef ovog Ummeta, prve tri generacije) koji su bili gorljiviji u činjenju hajra i koji su se više i dosljednije držali Upute, a to nije prenešeno od njih da su činili. Sa druge strane, nisu se kur'anske hamajlije, poput hamajlije sa Ajetul-kursi ili surama Felek i Nas, raširile u ovom Ummetu osim radi tog novotarskog uvjerenja da je u nošenju istih bereket (mimo uvjerenja da se time šite od musibeta i zla). A sve ovo znači da je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima radi bereketa novotarija u vjeri. A svaka novotarija je dalalet i vodi u Vatru po tekstu hadisa.

Treće – da se sa vješanjem levhi sa kur'anskim ajetima na zidove nijeti UZIMANJE POUKE I PODSJEĆANJE.

Naravno da je Kur'an najbolja pouka za Allahove robove, međutim ta pouka se uzima njegovim učenjem i čitanjem kao i prenošenjem drugima, jer Uzvišeni kaže: „A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem“ (El-En'am, 19). A nije potvrđeno da je neko od selefa pravio levhe sa kur'anskim ajetima i vješao ih po zidovima radi dawe, uzimanja pouke ili podsjećanja, a da je u tome bilo hajra oni bi nas sigurno pretekli u tome. Za tako nešto nije bilo potreban naučni i tehnički napredak, jer je riječ o pijepom ukrašenom pisanju ajeta. A ovo znači da je veoma upitno i sporno pravdanje tih postupaka sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja.

Sa druge strane, stvarnost negira tu tvrdnju „da se te levhe stavljaju zbog uzimanja pouke i sličnog“. Jer nećemo naći u praksi nekoga da gledajući u te levhe da se zadubio razmišljajući o značenju ajeta, nego je činjenica da oni koji se zadive i zadube gledajući te levhe da se dive ljepoti rukopisa ili ukrasima sa kojima je levha ukrašena. Zbog toga su učenjaci koji kur'anske levhe nazvaju novotarijom bliže ispravnom od onih koji u tome vide širine.

Četvrto – da se sa vješanjem levhi sa kur'anskim ajetima na zidove kuća nijeti ZAŠTITA KUĆE OD ZLA, MUSIBETA, UROKA I SLIČNO KAO I STICANJE OPSKRBE ILI DRUGIH KORISTI.

Ovakav postupak nema osnova u vjeri te je njegov propis kao i propis vješanja levhi na zidove radi postizanja bereketa. Allah subhanehu ve te'ala nije ovo (vješanje kur'anskih levhi na zidove) učinio razlogom otklanjanja spomenutih nevolja i nedaća niti sebebom pribavljanja bilo kakvih koristi. Ovo je čista novotarija u vjeri.

Peto – da se prave edukativne levhe sa kur'anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur'ana a čiji je cilj ODGOJNOG I OBRAZOVNOG KARAKTERA.

Propis ovakvih levhi je dozvola ako su privremenog karaktera (tj. ako će se nakon određenog vremena skinuti), jer na njima napisani ajeti nisu sami po sebi ciljani, tj. da se pišu radi ukrasa, umišljene pouke, bereketa i slično, nego u sklopu obrazovno-edukativne tematiku o kojoj se govori na levhi.

Šesto – da se izrađene levhe sa kur'anskim ajetima ili hadisima vješaju na zidove UČIONICA I ŠKOLA ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova sa ciljem POUKE I PODSJEĆANJA učenika.

Ovakve levhe sa ovom namjerom je dozvolio savremni učenjak Bin Baz, rahimehullah. On je u svom odgovoru na pitanje o propisu vješanja hamajlija i kur'anskih ajet na zidove, nakon što je pojasnio zabranu hamajlija, rekao sljedeće: „A što se tiče vješanja ajeta i hadisa (napisanih na levhama) u uredima i školama, u tome nema smetnje jer je njihov cilj podsjećanje i korist, dok je stavljanje istih u džamije mekruh zbog skretanja pažnje i dekocentrisanja klanjača“.

Šejh Ibn Usejmin, rahimehulla, kada je upitan o izradi levhi sa kur'anskim ajetima i njihovom vješanju na zidove, odgovorio je približno slično ovome što je spomenuto u trećem mišljenju. Naime, rekao je da ova stvar nije bila poznata kod selefa ovog Ummeta a oni su najbolje generacije muslimana kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu.

Zatim kaže, da je ovo djelo nešto što Allah voli i sa čime mu se trebamo približavati On bi nam to propisao i pojasnio preko Njegovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer sve što je korisno ljudima u njihovom dunjaluku i ahiretu to nam je propisano preko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da je u ovome bio hajr u tome bi nas selef pretekao.

Zatim je naveo neke od ciljeva i namjera zbog kojih bi se vješale izrađene levhe sa kur'anskim ajetima po zidovima, poput toga da se sa tim namjerava izražavanje poštovanja prema Allahovom govoru, ili da se to radi zbog pouke iz ajeta i podsjećanja na njih, ili radi teberruka, ili radi zaštite i virdova (dova i zikrova koje sadrže ajeti). A onda je za sve ove mogućnosti pojasnio da su šerijatski neprihvatljive i neopravdane.

Da bi na kraju rezimirao da je djelo vješanja levhi sa kur'anskim ajetima na zidove bliže grijehu nego sevapu i nagradi i da je mu'minu preče i priličnije da se drži puta selameta, tj. da ostavo ono ono što je sporno.

Nakon svega spomenutog ostaje da se ukaže na odabrano mišljenje od tri spomenuta. Treće mišljenje sa spomenutim detaljima i stanjima je najbliže ispravnom stavu, a Allah zna najbolje.

Prema tome, zabranjeno je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima u situacijama:

1- kada se time nijeti sticanje bereketa,

2- ili kada je nijet od toga zaštita kuće od musibeta, zla, uroka i slično ili sticanje opskrbe i sličnog.

A dozvoljeno je vješanje levhi sa kur'anskim ajetima u situaciji:

1- kada se naprave edukativne levhe sa kur'anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur'ana a čiji je cilj odgojnog i obrazovnog karaktera,

2- kada se levhe sa kur'anskim ajetima vješaju na zidove učionica i škola (ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova) sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja učenika.

Dok se vješanje levhi sa kur'anskim ajetima kreće između mekruha i harama u sljedećim okolnostima:

1- kada se sa tim nijeti ukrašavanje prostorija,

2- kada je nijet vješanja uzimanje pouke ili podjećanje,

3- kada se time želi iskazivati poštovanje prema Allahovom govoru,

4- kada su napisani ajeti koji sadrže dove i zikrovi.

Prodaja levhi sa kur'anskim ajetima

Propis izrade i prodaje levhi sa kur'anskim ajetima proizilazi i bazira se na propisu vješanja tih levhi na zidove.

Odnosno, razilaženje savremenih učenjaka oko prodaje levhi sa kur'anskim ajetima je isto kao razilaženje oko propisa vješanja levhi sa kur'anskim ajetima.

Oni koji dozvoljavaju vješanje tih levhi na zidove dozvoljavaju i izradu i prodaju istih, a oni koji zabranjuju vješanje zabranjuju i prodaju. Ili oni koji prave razliku u propisu vješanja shodno stanju i nijetu, takođe takav stav imaju i po pitanju prodaje.

Prema tome, propis izrade i prodaje levhi sa kur'anskim ajetima (ili Allahovim imenima) koje se koriste kao ukrasi u kućama, kancelarijama, džamijama ili javnim ustanovama se kreće između mekruha (pokuđenosti) i harama, a bliže je haramu jer kur'anski ajeti nisu objavljeni da se njima ukrašavaju prostorije.

A dozvoljeni oblici izrade levhi sa kur'anskim ajetima su već spomenuti. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

AlejkumusSelam!

Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana Islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima.

Da je ašikovanje i zabavljanje zabranjeno i da to nije islamski način taženja bračnog druga ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Naravno, nema ajeta ili hadisa niti izreka selefa ovog Ummeta u kojima se spominje riječ ašikovanje ili zabavljanje sa kojima bi se dokazivala zabrana istih. Nego šerijatski tekstovi koji govore o relaciji između muslimana i muslimanke stranjakinje (tj. one kojoj on nije mahrem) nam ukazuju da je nemoguće spojiti te šerijatske tekstove sa onim što se u praksi smatra i upražnjava kao ašikovanje i zabavljanje.

Naime, sljedeći šerijatski tekstovi ukazuju da je ašikovanje i zabavljanje nespojivo sa njima:

Prvo: Allah, subhanehu ve te'ala, naređuje muškarcima da obaraju svoje poglede, tj. da ne gledaju u žene: “Reci mu'minima neka obore poglede svoje (od onog što im nije dozvoljeno gledati) i neka čuvaju stidna mjesta svoja” (En-Nur 30), a u hadisu koji će doći je pojašnjeno da nije dozvoljeno gledati u žene starnjiknje osim prvog pogleda.

Drugo: zabranjeno je muslimanu da se osami sa ženom kojoj nije mahrem. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim ako je sa njom mahrem (otac, brat, dajdža i slično)” (Buharija i Muslim). Da nije dozvoljeno muslimanu muškarcu da se osami sa ženom stranjkinjom prenosi imam Nevevi da je na tome idžamu (kosenzus) učenjaka ovog Ummeta.

Treće: prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled”. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim).

Četvrto: ženi je zabranjeno da opisuje svom mužu ili sestri svome bratu neku drugu ženu stranjkinju kao da je vidi ispred sebe.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Neka žena ne opisuje neku drugu ženu svome mužu tako kao da gleda u nju”. Znači, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje opisivanje neke žene stranjkinje tako kao da je vidi ispred sebe, pa kako onda da bude sa njom i gleda u nju a nije mu cilj ženidba nije je ona na udaju?

Peto: ašikovanje i zabavljanje vode u osamljivanje, naslađivanje sa pogledom, šejtanskom uljepšavanju toga što rade, pa onda i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a često to završi i samim zinalukom.

Uzvišeni Allah je zabranio zinaluk riječima: “I ne približavajte se zinaluku” (El-Isra’ 32). Znači, Allah subhanehu ne zabranjuje samo zinaluk nego i svaki vid približavanja zinaluku, a nema sumnje da ono što se radi prilikom ašikovanja da je vid približavanja zinaluku.

Šesto: momku koji je na ženidbu dozovljeno da kradom ili uz prethodni dogovor vidi djevojku koju hoće da zaprosi, čak je dozvoljeno da joj vidi kosu i slično.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu ako je u stanju da vidi ono što će ga navesti da je oženi neka to učini”. (Ebu Davud i Ahmed, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim)

Prema tome, ako je onome ko hoće da oženi neku ženu dozvoljeno da je vidi radi prosidbe, kao što je došlo u hadisu, onda to znači da sastajnje sa njom, osamljivanje i sve ostalo što se radi prilikom ašikovanja ili zabavljanja nije dozvoljeno.

Sada se postavlja pitanje da li je moguće spojiti ove šerijatske tekstove u kojima je došlo: da muškaracu nije dozvoljeno da gleda u ženu stranjkinju osim prvi nehotični pogled, da se ne smije osamiti sa njom, da mu je ne smije opisivati neko drugi kao da je vidi ispred sebe, da se ne približava zinaluku, tj. onome što vodu u zinaluk, da mu je dozvoljeno da je vidi (ako ona pristane) samo ako hoće da je zaprosi nakon što mu se svidi. Da li se ovo može spojiti sa onim što se radi tokom ašikovanja: osamljivanju, naslađivanju sa pogledom u ženu i obrnuto, izazovnom oblačenju od strane žene ili muškarca koji podstiču na to da požele jedno drugo, šejtanskom uljepšavanju svega toga što rade, često to odvede i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a nerijatko završi i zinalukom. A sve ovo bude još pod izgovorom da se bolje upoznaju ili čak da se probaju. Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama.

Takođe, ne bi trebalo biti sumnje kod onih koji pameti, životnog iskustva i trunke ljubomore imaju, a da ne govorimo ispravnog šerijatskog znanja, da su ašikovanje i zabavljanje putevi koji vode u zinaluk. A Uzvišeni Allah je zabranio da se ide putevima koji vode u zinaluk.

Ako su ašikovanje i zabavljanje zabranjeni kako da se djevojka uda i mladić oženi?

Odgovor je jednostavan. Kada mladić bude spreman za brak (tjelesno, materijalno i psihički) i ima namjeru da se ženi na njimu je da se raspita preko poznanika, rođaka i rodica, prijatelja, svoje sestre ili majke gdje ima djevojka na udaju. Tako momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić koji joj dopao prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira. Kada mladić sazna za osobu koja mu odgovara, ili ako je na neki drugi način upoznao ili čuo za osobu koja je mu se sviđa, mustehab je da je vidi kradom ili uz njen pistanak, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Nema smetnje da se sastanu onoliko puta koliko je dovoljno da saznaju osnovne stvari jedno o drugom. Da bi bilo dozvoljeno da se sastane sa djevojkom mora biti prisutan njen mahrem (muška punoljetna osoba, a ne dijete, sestra ili njena majka), ili ako to nije izvodljivo dozvoljeno je da se sastanu na javnom mjestu gdje ima ljudi. Kada mladić zaprosi djevojku a ona pristane na udaju ili zatraži vremena da razmisli, nije im dozvoljeno da se osamljuju, sastaju bez mahrema, bespotrebno kontaktiraju i slično, jer mu ona nije žena. Uglavnom, ovako bi trebao da izgleda način kontaktiranja mladića i djevojke prije stupanja u brak.

Ne postoji nešto što se u Šerijatu naziva ašikovanjem niti je tzv. “islamsko ašikovanje” kao navodno šerijatski prihvatljiva baština naroda koji su prihvatili islam. To što se o ašikovanju uči na vjeronauci ili medresama nije dokaz da je to šerijatski ispravno i dozvoljeno. Jer ono što smo svi dužni slijediti su argumenti Kur'ana i sunneta, a oni ukazuju da su ašikovanje i zabavljanje šerijatski sporni i neprihvatljivi.

Sa druge strane, koliko je stvari koje se uče na vjeronauci i u medresama a koje su pogrešna tumačenja islama poput novotarije mevluda, tevhida, sedmina, Ajvatovice, djevojačke pećine i slično. Dok se oni koji pokušavaju ukazati na ovakva i mnoga druga nakaradna tumačenja islama i zastranjivanja od strane zvaničnih institucija u mnogim muslimanskim zemljama nazivaju puritancima, vehabijama, selefijama, ekstremistima ili redukcionistima i slično, kako bi se ljudi odvraćali od slijeđenja i slušanja istih. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu savremenu mes'elu: pobačaj deformisanog ploda. O tom pitanju sam pisao u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“. Evo tog teksta:

POBAČAJ DEFORMISANOG PLODA

Pod deformisanim plodom se podrazumijeva tjelesna mahana koja se desi pri formiranju ploda u stomaku.
Ljekari dijele uzroke deformacije ploda na vanjske i unutrašnje (Ahkamul-dženin, 179-186):

1. Vanjski faktori: uzrokuju tjelesne mahane na plodu kada se majka izloži nekim od sljedećim stvarima: konzumiranju nekih ljekovitih biljki, ako je zadesi bolest sifilis, izlaganju S-zrakama, hroničnom alkoholizmu, upotrebi droge, a u mnogim slučajevima i pušenje cigareta.

2. Unutrašnji faktori koji su rezultat nasljeđa, vraćaju se na jednu od tri stvari: 1- muško sjeme (sperma), tj. u njegov oblik, obim ili broj hromozoma, 2- ženska jajna ćelija, 3- oboje.

Vrste tjelesnih deformacija ploda:

Prva grupa:

Velike tjelesne mahane koje u vrlo ranoj trudnoći unište plod, te ga trudnica pobaci. Ovo su najčešći razlozi spontanog abortusa kod trudnica.

Druga grupa:

Takođe, velike tjelesne mahane, poput: greške u živčanom sistemu, srcu, krvnim sudovima, i slično. Neke od ovih mahana su vidljive i dok je plod u stomaku. Uticaj ovih mahana na plod je različit, neke od njih unište plod unutar maternice ili odmah nakon rođenja, a sa nekima od njih dijete može živjeti uz posebnu pažnju i potpuno oslanjanje na drugog. Allahovom milošću, ove deformacije su najrjeđe.

Treća grupa:

Tjelesne deformacije koje ne remete život niti uništavaju plod, a dijete koje se rodi sa njima, može da živi i da se liječi. Primjer tih deformacija: poremećen imunitet unutar tijela, poremećaj u zgrušavanju krvi, razvoju mozga i slično.

Potvrdila su madicinska istraživanja i statistika da prirodni završetak deformisanih plodova zbog tjelesnih mahana ne izlazi iz okvira četiri stvari: spontanog abortusa, smrti prije rođenja, smrti poslije rođenja i života sa tjelesnom mahanom.

Šerijatski stav

Može se rezimirati u tri tačke:

1. Zatvaranje puteva koji uzrokuju deformiranje ploda, tj. obaveza čuvanja trudnice od stvari koji uzrokuju deformaciju ploda.

2. Liječenje deformacija, ako je moguće, dok je plod u stomaku majke.

3. Abortus, tj. da se pribjegne abortusu ploda prije udahnuća duše pod određenim šartovima.

Današnji fakihi, kada govore o abortusu deformisanog ploda, dijele ga na dva perioda:

Prvi period: abortus deformisanog ploda prije udahnuća duše

Savremena ulema ima dva mišljenja po ovom pitanju (Ahkamul-dženin, str. 184):

Prvo mišljenje: dozvoljen je pobačaj uz određene šartove

Na ovom mišljenju je većina današnjih učenjaka, takođe, to je stav Kolegija islamskog prava pri Rabiti koji je 1410. hidžretske dozvolio pobačaj zbog deformacije ploda (Mesailu fikhije mu'asire, d. Abdurrahman Es-Sened, str. 117) uz sljedeće šartove:

1. da deformacija ploda bude stvarna i opasna,

2. da je nije moguće liječiti,

3. da se abortus izvrši prije sto i dvadeset dana,

4. da procjenu izvrši pouzdana ljekarska komisija,

5. da bude uz saglasnost oba roditelja.

Mišljenje Kolegija pri Rabiti je podržala i Stalna komisija za fetvi u Saudijskoj arabiji 1399. hidžretske pod brojem 2484.

Oni dokazuju svoj stav sljedećim:

1. Fikhskim pravilima: čini se manje zlo od dva zla od kojih se jedno mora uraditi i veća šteta se otklanja manjom štetom, jer pobacivanje ploda je šteta nad plodom, dok je rađanje djeteta sa tjelesnom mahanom šteta nad djetetom i nad njegovim roditeljima.

2. Uzima se olakšica činjenjem pobačaja, zbog teškoće i tereta koje bi zadesile samo dijete, njegove stratelje i muslimansku zajednicu, te troškova vođenja brige o njemu.

Drugo mišljenje: zabrana abortusa deformisanog ploda

Ovo mišljenje snažno zastupaju Šejh Abdullah Alul Bessam i ljekar d. Abdullah Husejn Baselame.

Pojašnjavaju svoj stav u sljedećem:

1. Rađanje ovakve djece je pouka za zdrave.

2. U ovome se ispoljava veličina Allahove moći i čudesa Njegovog stvaranja.

3. Ubijanje i pobacivanje deformisanih plodova je sušta materijalna teorija koja ne pridaje nimalo pažnje duhovnim i vjerskim značenjima.

Radžih (ispravno mišljenje): prvo mišljenje uz ostvarenje navedenih šartova. A Allah zna najbolje:

Drugi period: abortus deformisanog ploda nakon udahnuća duše

Nema razilaženja među savremenom ulemom da u ovom periodu nije dozvoljen abortus, zbog zabrane ubistva nevine duše.

S tim da neki učenjaci dozvoljavaju abortus i u ovom periodu ako je ostanak deformisanog ploda u stomaku majke opasnost po njen život, međutim, ovaj slučaj spada u nužni abortus o čemu je bilo riječi.

UPOZORENJE:

1- Neki ljekari navode vrlo bitnu stvar, a to je: da su mahane i deformacije za koje se tvrdi da su zadesile plod da su ustvari pretpostavke i naslućivanja od strane doktora, a ne da su to nepobitne i nedvojbene činjenice.
Zato nije dozvoljeno roditeljima i ljekarima požurivanje u činjenju abortusa, jer ljekari jednom procijene nešto a drugi put to poreknu.

2- U večini slučajeva se deformacije ploda otkriju nakon što mu se duša udahne, a u tom slučaju nije dozvoljen abortus po ispravnijem stavu učenjaka.

Ostaje da navedemo pitanje vremena udahnuća duše.

Kada se udahnjuje duša?

U suri El-Mu'minu (od 12-14 ajeta) i hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, je došlo da se duša udahnjuje poslije tri faze razvoja ploda u utrobi majke: nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa).

Kaže Uzvišeni: „Mi čovjeka od bîti zemlje stvaramo, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!“ (El-Mu'minun, 12-14)

U hadisu Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana (u rivajetu: kap sjemena), zatim biva ugrušak isto toliko, zatim biva gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, narede mu se četiri stvari, kaže mu se: piši njegovo djelo, nafaku, dužinu života, da li će biti sretan ili nesretan, a zatim mu se udahne duša“. Bilježe ga Buharija i Muslim.

Na osnovu ajeta i hadisa koji govore o fazama i razvoju ploda (fetusa) u utrobi majke nema razilaženja među učenjacima da se duša udahnjuje nakon tri spomenute faze razvoja, tj. poslije: nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa). Na ovome je idžmau (konsenzus) učenjaka.

Međutim, razišli su učenjaci oko toga koliki je vremenski period te tri faze na dva mišljenja.

Prvo mišljenje – da je to vremenski period od četiri mjeseca ili 120 dana, te da se duša udahnjuje nakon tog vremena.

Na ovom stavu je većina učenjaka.

Kaže Nevevi: “Složni su učenjaci da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca” (Šerhu sahihi Muslim, 16/157), takođe to potvrđuje El-Kurtubi: “Učenjaci se nisu razišli oko toga da se duša udahnjuje poslije sto dvadeset dana” (El-Džami’ li ahkamil Kur'an, 14/316).

Najjači njihov dokaz su riječi Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana (u rivajetu: kap sjemena), zatim biva ugrušak isto toliko (mislu zalike), zatim biva gruda mesa isto toliko (mislu zalike), a onda Allah pošalje meleka, …“. Gdje kažu da riječi „isto toliko“ se vraćaju na četrdeset dana, pa tako tri perioda po 40 dana iznosi 120 dana, tj. 4 mjeseca.

Drugo mišljenje – da se vremenski period od tri faze razvoja ploda dešava u prvih 40 dana, te da se duša udahnjuje nakon tog vremena, po nekima otprilike između 50. i 60. dana.

Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka poput Abdulmedžida Zindanija.

Njihovi dokazi su sljedeći argumenti:

Prvi – isti gore spomenuti hadis od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, ali u rivajetu kod Muslima u kojem je došlo: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim biva u tome (fi zalike) ugrušak isto toliko, zatim biva u tome (fi zalike) gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, …“. . Kažu da se riječ „u tome“ vraća na četrdest dana, tj. da se sve tri faze razvoja jedna za drugom dešavaju u prvih 40 dana. I kažu da je ovo tačno to potvrđuju drugi hadisi koje bilježi Mislim a u kojima je došlo da melek zadužen za pisanje edžela i ostalog dođe nakon prvih 40 dana od začeća, a o tome govore sljedeći argumenti.

Drugi – hadis kojeg bilježi Muslim od Huzejfe, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Uđe melek kod kapi sjemena (nutfe) nakon što se ona smjesti u materici kada prođe 40 ili 45 noći, pa kaže: O Gospodaru, nesretan ili sretan?, pa se zapiše, zatim kaže: Gospodaru, muško ili žensko?, i zapiše mu se djelo, trag, edžel i rizk, a zatim mu se zatvore suhufi i ne dodaje u njima niti oduzima“.

Treći – hadis kojeg takođe bilježi Muslim od Huzejfe, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada nutfetu (kapi sjemena) prođe 42 noći Allah joj pošalje meleka, pa je on uobliči, načini joj sluh, vid, kožu, meso i kosti. A zatim kaže: O Gospodaru, muško ili žensko?, …“.

Zatim ako sa ovim hadisom spojimo ajete iz sure El-Mu'minun: „Pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!“ (El-Mu'minun, 13-14), u kojima se faze nutfeta, ‘aleka i mudge spominju prije stvaranja kostiju i mesa fetusa, onda to znači da se tri faze stvaranja dešavaju u prvih 40 dana. A po mnogim mufessirima riječi Uzvišenog „I poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo“ znače da mu se tada duša udahne, tj. nakon 40 dana i stvaranja mesa i kostiju kod fetusa. Time udahnuće duše biva nakon 42. ili 45. (shodno rivajetu) noći od začeća.

Četvrti – hadis kojeg takođe bilježi Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zasita je Allah zadužio meleka za matericu, kaže melek: Gospodaru, nutfeta (kap sjemena), Gospodaru, ‘aleka, Gospodaru, mudga. Pa kada Allah htjedne da stvori (od njega) stvorenje, melek kaže: Gospodaru, muško ili žensko?, nesretan ili sretan?, koliki mu je rizk, koliki edžel, pa mu se tako zapiše u utrobi majke“. Kažu kada se ovaj hadis spoji sa prethodnim proizilazi da tri faze stvaranja budu prije 40 (42 ili 45) noći nakon čega Uzvišeni pošalje meleka.

Peti –savremena medicina je potvrdila da se ove tri faze stvaranja fetusa dešavaju u prvih 40 do 50 dana, što znači da hadisi od Huzejfe, radijallahu anhu, kao i ajet preciznije određuju udahnuće duše, tj. da to biva nakon 42 ili 45 noći.

Bliži stav ispravnom shodno snazi argumenata je drugo mišljenje učenjaka, tj. da se vremenski period od tri faze razvoja ploda dešava u prvih 40 dana, a da se duša udahnjuje neposredno nakon tog vremena.

Prema tome, ako se utvrdi da plod ima Downow sindrom u 11. ili 12. sedmici od začeća nije ti dozvoljeno da izvršiš pobačaj djeteta (ploda) nakon udahnuća duše, tj. nakon 45 noći od začeća ploda. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

O ovom pitanju, odnosno pitanju korištenja i upotrebe proizvoda (odjeće, obuće, tašnica i slično) od svinjske kože i kože divljih zvijeri, sam detaljno pisao u knjizi „U Islamu je odgovor“ na strani 278-284. U ovoj detaljnoj studiji je i odgovor na postavljeno pitanje.
Evo kompletnog teksta iz knjige:

UPOTREBA KOŽNIH PROIZVODA OD SVINJE I DIVLJIH ŽIVOTINJA
Razvojem industrije i trgovine učestala je kupoprodaja i korištenje kožnih proizvoda od svinje i divljih životinja. Kožna sjedišta u autima, odjeća, obuća, torbe, novčanici, rukavice i slično, danas je nerijetka pojava da budu proizvedeni od svinjske kože ili kože divljih životinja. Poznato je da Islam posebno tretira svinju i svinjske proizvode, a takođe i životinje čije meso se ne jede pa makar bile šerijatski zaklane. Neizbježno se postavlja pitanje da li je dozvoljeno upotrebljavati kožne proizvode od gore spomenutih životinja a ujedno u to ulazi i kupovina, prodaja i poklanjanje istih.

Pitanje čistoće svinje i divljih životinja dok su žive a i nakon njihove smrti je mes'ela oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Takođe, da li štavljenjem kože ovih životinja postaju iste čiste učenjaci su se takođe razišli, a ovo je pitanje ujedno i ono koje daje presudnu presudu u upotrebi kožnih proizvoda od ovih životinja.

U narednom tekstu prvo će biti govora o općim stavovima učenjaka oko čišćenja kože štavljenjem, zatim propis upotrebe kožnih proizvoda od svinje i u posebnoj cjelini propis upotrebe kožnih proizvoda od divljih životinja.
Čišćenje kože strvina štavljenjem

Učenjaci hanefijskog[1] i šafijskog[2] mezheba smatraju da je štavljenje sredstvo za čišćenje kože strvina, svejedno bilo to životinje čije se meso jede ili one čije se ne jede, pa tako kod njih štavljenjem postaju čiste kože svih životinja strvina osim kože svinje jer je ona sama po sebi nečista, i kože čovjeka jer je on posebno odlikovan nad ostalim stvorenjima, kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali” (El-Isra’ 70).

A šafije takođe izuzimaju kožu psa.

Oficijelni mezheb malikija[3] i hanabila[4] je da koža strvine ne postaje čista štavljenjem, s tim da hanabile dozvoljavaju upotrebu tih koža nakon štavljenja za sve stvari osim za tekućine, a malikije dozvoljavaju nakon štavljenja upotrebu kože i za tečne i za suhe stvari. Iz ovog svi izuzimaju svinjsku kožu.

Od imama Ahmeda se prenose još dva rivajeta[5] po ovom pitanju: prvi – da štavljenje čisti kožu strvina onih životinja koje su bile čiste za vrijeme života pa makar i ne bilo njihovo meso dozvoljeno za razliku od onih životinja koje su nečiste dok su žive.

Drugi – da se sa štavljenjem čiste kože samo strvina onih životinja čije se meso jede. Ovo je takođe stav Evzai'ja, Ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje[6], jedno od dva mišeljenja Ibn Tejmije[7], a od savremenih učenjaka izabrao ga je Ibn ‘Usejmin[8].

Mezheb zahirija i Ibn Hazma je da se štavljenjem čiste kože strvina svih životinja, pa čak i svinje, psa i divljih zvijeri[9].

UPOTREBA KOŽNIH PROIZVODA SVINJE
Gore smo spomenuli da propis upotrebe kožnih proizvoda je direktno povezan sa mes'elom da li štavljenjem kože svinje postaje njena koža čista, pa tako oni koji kažu da štavljenjem ne postaje čista zabranjuju upotrebu kožnih proizvoda svinje, a oni koji kažu obrnuto dozvoljavaju. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko čišćenja svinjske kože štavljenjem.

Prvo mišljenje: da se svinjska koža ne čisti štavljenjem i da nije dozvoljena njena upotreba jer je ona sama po sebi nečista. Ovo je zvanični stav četiri poznata fikhska mezheba od hanefija[10], malikija[11], šafija[12] i hanabila[13].

Argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:

1. Riječi Uzvišenog u prevodu značenja: ” Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En'am 145).

Kažu da se pokazna zamjenica “To je” vraća na svinju, a “ridžs” znači nečistoća, te je prema tome čitava svinja sama po sebi nečista.

Kaže Ibn Abidin: “Jer je svinja sama po sebi nečista što znači da je njeno tijelo sa svim njegovim dijelovima nečisto bila ona živa ili mrtva, nečistoća svinje nije zbog krvi zbog čega su nečiste druge životinje pa zato ne koristi joj štavljenje …”[14]. Većina učenjaka smatra da kožu svinje ne obuhvata hadis: “Koja god koža se štavi postaje čista”.

Kaže El-Kurtubi: “Poznato je kod nas da koža svinje ne ulazi u hadis niti ga obuhvata njegovo opće značenje …”[15].
Komentar: Riječi Uzvišenog “To je doista pogano” se vraćaju na svinjsko meso a ne na svinju, tako da ovaj ajet ne može biti dokaz nečistoće svinje same po sebi.

2. Svinja je sama po sebi nečista, a štavljenje je poput života, pa kao što život nije otklonio nečistoću od svinje tako ga ne otklanja ni štavljenje[16].
Komentar: Ovom dokazu se može prigovoriti da su izgradili svoj argument na nečemu što samo treba imati dokaz a to je da je svinja sama po sebi nečista.

3. Svinja se po idžmau učenjaka ne smatra životinjom koja podliježe šerijatskom klanju a to znači da je ona poput strvine, ne čisti je štavljenje i nije dozvoljeno njeno korištenje[17].
Komentar: Ovaj argument se ne može održati niti imati snagu ispred hadisa koji kaže da od koje god životinje da štavimo kožu postaje čista.

Drugo mišljenje: da štavljenjem kože svinje ona postaje čista. Ovo je stav zahirijskom mezheba i Ibn Hazma[18], takođe, Suhnuna, Ibn Abdulhakema i Abdulmun'ima ibn El-Garesa od malikija[19] i Ebu Jusufa od hanefija[20].

Dokazi ovog mišljenja su hadisi koji sa svojim općim značenjem ukazuju da štavljenjem kože bilo koje životinje ona postaje čista. Od tih hadisa su sljedeći:

1 – “Kada se izvrši štavljenje kože ona je čista”[21]. U hadisu riječ “el-ihabu” u arapskom jeziku ima opće značenje i obuhvata kože svih vrsta životinja.

2 – U istom rivajetu sa drugačijim riječima: “Koja god koža se štavi postaje čista”[22]. Riječ “koja god” ima opće značenje i odnosi se na kože svih životinja.

3 – Ušao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dvorište neke kuće i napio se vode iz obješene mješine, pa mu rekoše da je ta mješina od kože strvine, a on reče: “Šerijatsko klanje kože je njeno štavljenje”[23], a u rivajetu kod Ahmeda: “Njeno štavljenje je njeno čišćenje ili njeno šerijatsko klanje”[24].

Radžih (odabrano) mišljenje je drugi stav učenjaka koji kaže da je štavljenje kože svinje njeno čišćenje. Jer ne bi trebalo biti nedoumice oko općeg značenja gore spomenutih hadisa koji jasno i nedvosmisleno ukazuju da štavljenje kože strvine bilo koje životinje je njeno čišćenje. A sa druge strane nema dokaza koji ograničava ovo značenje samo na životinje čije se meso jede.

Pa tako onaj ko je već nabavio, dobio ili kupio neki proizvod od svinjske kože nema grijeha niti smetnje da ga zadrži kod sebe i upotrebljava, s tim da je bolje ako je u mogućnosti i neće mu to nanijeti štetu da ga se riješi.

Takođe, onaj ko prilikom kupovine ili sličnog ima izbora da uzme proizvod od kože neke druge životinje mimo kože svinje preče mu je da ne uzima proizvode sa kožom od svinje, zbog toga što većina ili skoro svi učenjaci ovog Ummeta smatraju da je svinja sama po sebi nečista i da njenu kožu štavljenje ne čisti te da je nije dozvoljeno koristiti niti poslovati sa njom.

Takođe, da se kloni onog što je sumljivo radeći po hadisu “A onaj ko se čuva sumnjivih stvari sačuvaće svoju vjeru i svoju čast”[25], i hadisa “Ostavi ono što ti je sumnjivo a uzmi ono što ti nije sumnjivo”[26]. A Allah zna najbolje.

UPOTREBA KOŽNIH PROIZVODA DIVLJIH ZVIJERI
Islamski učenjaci imaju dva mišljenja oko upotrebe kožnih proizvoda divljih zvijeri:

Prvo mišljenje: da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Ovo je stav šafijskog[27] i hanbelijskog[28] mezheba.

Oni dokazuju svoj stav sa nekoliko hadisa koji govore o upotrebi kože divljih zvijeri. Od tih hadisa su:

1 – Hadis od El-Mikdamu ibn Madijekrib, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zabranjuje oblačenje kože divljih zvijeri i da se jaše na njima”[29].

2 – Prenosi Ebul-Melih od svog oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se koža divljih zvijeri koristi kao posteljina[30].

3 – Hadis od Muavije, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jahanje tigrova, znači kožu tigrova[31].

4 – Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne budu u društvu u kojem ima koža tigra”[32].

Kaže El-Mubarekfuri: “Hadisi ukazuju da nije dozvoljeno koristiti kožu divljih zvijeri. Učenjaci imaju različito mišljenje oko mudrosti ove zabrane.

Kaže Bejheki da je zabrana došla zbog toga što na koži ostanu dlake jer štavljenje ih ne može otkloniti. A kažu drugi da je moguće da je zabranjena zbog koža koje se ne štave radi njihove nečistoće, ili da je zabrana zbog toga što ih upotrebljavaju rasipnici i oholi ljudi”[33].

Drugo mišljenje: da je dozvoljeno klanjati namaz na koži divljih životinja i bilo koja druga njihova upotreba. Ovo je stav hanefijskog[34] i malikijskog[35] mezheba.

Došlo je u hanefijskoj knjizi “El-Fetava el-hindijje” da je Ebu Hanife rekao: “Nema smetnje u nošenju krzna od svih divljih zvijeri i drugih životinja čije su kože štavljene i životinja koje su šerijatski zaklane”, i još dodaje: “Njihovo šerijatsko klanje je njihovo štavljenje”. Takođe u knjizi “El-Fetava el-hindijje” stoji da nema smetnje da se kože tigrova i svih divljih životinja nakon štavljenja prostru u musalli[36].

Nisam našao neki dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje, osim da se uzme u obzir to što hanefije smatraju da štavljenjem postaju kože svih životinja čiste osim svinje[37], a pod ovo potpadaju i divlje zvijeri. A malikije dozvoljavaju nakon štavljenja upotrebu kože i za tečne i za suhe stvari[38].

Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da nije dozvoljeno oblačenje odjeće od kože divljih zvijeri niti bilo koji vid njihovog korištenja. Naravno, hadisi koji direktno govore o ovoj temi presuđuju u ovom pitanju.

[1] Hašijetu Ibn Abidin (1/136) i El-Bedai'u es-sanai'u (1/85) .

[2] Mugnil-muhtadž (1/78).

[3] Hašijetu Dusuki (1/54) i Mevahibul-dželil (1/101).

[4] El-Mugni (1/66) i Keššaful-kinna'i (1/54).

[5] El-Mugni (1/68) i Keššaful-kinna'i (1/54-55).

[6] Šerh Sahihu Muslim, Nevevi (4/54) i El-Furu’, Ibn Muflih (1/102).

[7] Medžmu'ul-fetava (21/95).

[8] Eš-Šerhul-mumti'a (1/74).

[9] El-Muhala (9/32).

[10] Hašijetu Ibn Abidin (1/136-137), El-Bedai'u es-sanai'u (1/74) i Fethul-kadir (1/81).

[11] Hašijetu Dusuki (1/54-55) i Mevahibul-dželil (1/101).

[12] El-Medžmu'u (1/217).

[13] El-Mugni (1/66) i Keššaful-kinna'i (1/54).

[14] Hašijetu Ibn Abidin (1/204).

[15] Tefsirul-Kurtubi (10/15).

[16] Hašijetu Ibn Abidin (1/136).

[17] Hašijetu Dusuki (1/55).

[18] El-Muhala (9/32).

[19] Hašijetu Dusuki (1/54).

[20] Hašijetu Ibn Abidin (1/136).

[21] Muslim (366) i Ebu Davud (4123) u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

[22] Tirmizi (1728) i kaže da je hasen sahih, Nesai (7/173) i Ibn Madže (3609), a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Gajetul-meram” (26).

[23] Ibn Hibban (4522) i ocijenio ga je vjerodostojnim.

[24] Ahmed (25/250), Ebu Davud (4125) i Nesai (7/173-174), hadis je ocijenio vjerodstojnim Ibn Hadžer u “Telhisul-habir” (1/49).

[25] Buharija (52) i Muslim (1599).

[26] Tirmizi (“518) i kaže da je hasen sahih, i Nesai (5727).

[27] El-Medžmu’ (1/228-239).

[28] El-Mugni (1/68-69).

[29] Ebu Davud (4131), Nesai’ (4567) i Bejheki (71), u njegovom senedu je Bekijje ibn El-Velid a on je slab, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Sahiha” (1011) i kaže da je Bekijje izgovorio “haddesena” (pričao nam je).

[30] Tirmizi (1779), Nesai (4565), Darimi (1983) i Ahmed (20982), ocijenio ga je vjerodostojnim Albani u “Miškatul-mesabihi” (506), takođe, prenosi se u knjizi “Revdatul-muhaddisin” (3303) da ga je Ibn Hadžer ocijenio vjerodostojnim.

[31] Ebu Davud (4239) a kaže Ebu Davud da Ebu Kilabe nije sreo Muaviju, Nesai u “Kubra” (9816), Ahmed (16890) i Bejheki (6339), kaže Šuajb Arnaut u Tahkiku Musneda imama Ahmeda da je hadis sahih a da je sened ovog hadisa slab jer je mursel, takođe Albani je ocijenio hadis vjerodostojnim u “Sahihu Ebi Davud” (3566).

[32] Ebu Davud (4130), Albani ga je ocijenio dobrim u “Daifa” (6687) i u “Miškatul-mesabih” (2775).

[33] Tuhfetul-ahvezi (4/469).

[34] Redul-muhtar (5/225).

[35] Šerhuz-zerkani (1/23) i Hašijetul-hareši (1/90).

[36] El-Fetava el-hindijje (5/335).

[37] Hašijetu Ibn Abidin (1/136) i El-Bedai'u es-sanai'u (1/85) .

[38] Hašijetu Dusuki (1/54) i Mevahibul-dželil (1/101).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis usvajanja djece

Usvajanja djece u osnovi može biti na dva načina, jedan je dozvoljen a drugi zabranjen:

Prvi način:

Da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka ako su uopće poznati, i pripisat će se porodici od koje nije rođen.

Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili.

U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur'anu i Sunnetu.

Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5).

Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa.

Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim.

U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”. Hadis je Muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. Hadis također bilježe Buharija i Muslim.

A od S'ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. Hadis je kao i prethodni Mutefekun alejhi.

Drugi način:

Vid usvajanja nečijeg djeteta tako da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj sve dok ne odraste i ne osamostali se, a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima, ako su oni poznati, kako u govoru tako i u dokumentima.

A ako mu roditelji nisu poznati, nije dozvoljeno da se ono pripisuje bilo kojoj postojećoj poznatoj porodici ili familiji od koje ne potiče, kao ni porodici onoga ko ga je usvojio, jer to potpada u gore spomenuto zabranjeno pripisivanje lažnom porijeklu. U tom slučaju obaveza je da se tom djetetu izmisliti neko prezime na jedan od sljedećih načina:

Prvi: da mu prezime bude izvedene iz imena koja u sebi sadrže spoj između dvije riječi, prve rob a druge neko ime od imena Allaha, dželle še'nuhu, poput imena Abdullah, Abdulaziz ili Abdurrahman i slično. Pošto kod nas prezimena završavaju uglavnom na IĆ treba naći odgovarajuće ime na koje se može dodati IĆ. U primjerima koje sam naveo odgovara samo ime Abdurrahmanović, za razliku Abdullahić i Abdulazizović koja nisu uvriježena u praksi. Sa uzimanjem prezima, na primjer Abdurrahmanović, njegovo porijeklo je pripisano nekome ko je rob Rahmana (Milostivog) u što ulazi i njegov otac, ma ko on bio.

Drugi: da mu prezime bude izvedeno iz mjesta u kom živi ili iz kojeg potiče, poput Fočak za onoga ko je iz Foče, Mostarac za onoga ko je iz Mostara, Sarajlić za onoga ko je iz Sarajeva, Zeničak za onoga ko je iz Zenice.

Naravno, može to biti i neko manje mjesto, selo ili brdo, kraj, ravnica i tako dalje.

Ovakav vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili.

Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Kao što je došlo u hadisu od Sehla, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu lejhi ve sellem, rekao: „Ja i skrbnik (staratelj) jetima ćemo biti u Džennetu poput ova dva (prsta)“, pokazivao je na spojeni kažiprst i srednji prst.

Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski.

Mahremijet usvojene djece

Pod mahremijetom usvojene djece se misli na propis muškog i ženskog usvojenog djeteta kada postane šerijatski punoljetno prema porodici koja ga je usvojila u smislu mahremstva.

Usvojeno muško dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti su noćne polucije), pošto ono po idžmau učenjaka nije mahrem ženama iz porodice koja ga je usvojila, njemu nije dozvoljeno da se osamljuje sa njima, niti njima da se otkrivaju pred njim, dozvoljeno mu je da se oženi kćerkom onog ko ga je usvojio, … .

Takođe, žensko usvojeno dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti je dobijanje hajza), obavezno je da se pokriva pred muškarcima unutar porodice koja ga je usvojila, zabaranjeno je osamljivanje sa muškarcima unutar porodice, i dozvoljeno je sinovima onog ko ju je usvojio da se njome ožene, … .

Međutim, ova nezgodna relacija ophođenja usvojene punoljetne djece sa ukućanima se može riješiti zadojavanjem te djece pa makar bili i punoljetni.

Naime, dozvoljeno je da žena koja usvoji muško ili žensko dijete da to dijete zadoji (najmanje sa pet dojenja), svejedno imala ta usvojena djeca više od dvije godine, bili punoljeni ili ne. Time će joj usvojeno muško ili žensko dijete postati dijete po mlijeku. A posljedica toga je da će muško biti mahrem ženama (majci i sestrama po mlijeku) unutar usvojene porodice, a ženskom će muškarci unutar kuće (suprug žene koja ju je zadojila i njeni sinovi) biti mahremi. A to dalje znači da nije dozvoljeno da se usvojena djeca (kada postanu djeca po mlijeku) žene i udaju za sinove i kćeri njihove majke po mlijeku, jer je među njima uspostavljen mahremijet zbog rodbinstva po mlijeku.

Da se zadojavanjem odrasle osobe zabranjuje ono što je zabranjeno i porijeklom kao što se zabranjuje i zadojavanjem malog djeteta mlađeg od dvije godine, na tom stavu su Aiša i Alija, radijallahu anhuma, Urveta, Ata’, Lejsa i Davuda Zahirija.

Kaže Ibn Tejmije: “Skupina učenjaka od prvih (selefa) i potonjih (halefa) je na stavu da zadojavanje odrasle osobe zabranjuje (ono što zabranjuje porijeklo)”.

Oni dokazuju ovaj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Sehletu bint Suhejl došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: “O Allahov Poslaniče, zaista je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe, sa nama u kući a već je postao punoljetan”, pa joj on reče: “Zadoj ga bićeš mu zabranjena”.

A u rivajetu kod Ebu Davuda, Ahmeda i Malika je došlo: “Zadoj ga sa pet dojenja”, a taj dodatak su šejh Albani i Šuajb Arnaut ocjenili vjerodostojnim.

Džumhur učenjaka od ashaba, tabi'ina pa nadalje smatraju da se po hadisu Salima ne radi, jer je specifičan samo za Salima, radijallahu anhu, i olakšica njemu ili kažu da je hadis derogiran.

Međutim, druga skupina učenjaka na ovo odgovara da je hadis specifičan samo za Salima i da ne važi za ostale muslimane pojasnio bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kao što je pojasnio Ebi Burdi, radijallahu anhu, da je dozvola klanja nedorasle koze za kurban specifično samo za njega.

A tvrdnja da je derogiran je takođe neprihvatljiva jer se događaj spomenut u hadisu desio nakon objavljivanja ajeta o potpunom dojenju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje