Alejkumusselam .

“Islam kao alternativa” je djelo njemačkog diplomate kovertita Murada Hofmana. Pozadina pisanja ove knjige je želja da svojim sunarodnjacima i bivšim suvjernicima kršcanima (ili vjerski indiferentnim osobama) objasni šta je Islam, to jest, kako su oni (konvertiti-kjafiri koji prime Islam) vidjeli šta je islam, i zašto su Islam prigrlili. Jer, navodno, zapadni konvertiti najbolje znaju kako i šta Zapad u Islamu napada, i onda oni Islam na svoj način brane. Oni posebno žele podvrći kritici uobičajena stereotipna shvatanja, te se žestoko bore da je opovrgnu te stereotipne slike kao što su džihad u verziji ‘svetog rata’, zapostavljena i obespravljena žena, fatalizam (kadersko predodređenje), fundamentalizam, poligamija (višeženstvo), islamski terorizam itd.

Ova knjiga se pokušava predstavit kao mala enciklopedija odgovora na već stoljećima
nagomilana najopčija zapadna shvatanja Islama a, istovremeno, kao enciklopedija
pobijanja zapadnih stereotipa, te da je ona znanstvena odbrana Islama poduprta historijom i svjesnošću problema, ali da je oslobođena apologetike (teoretskog naklapanja), kao i da pokušava probiti sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju koje stoje na na putu između Istoka i Zapada.

Međutim, istina je da autor u ovoj knjizi niti je objasnio šta je Islam, niti pobio šubhe i stereotipe oko Islama a niti je pomogao Islam i muslimane. Nego mu se sa pravom može reči: NEMOJ NAS VIŠE BRANIT. Sam autor treba da uči temelje Islama onako kako ih Islam tumači, njemu samom treba otkloniti šubhe oko Islama prije onih kojima je on želio da otkloni.

Razlozi ovako teške ocjene o knjizi je slabo i nedovoljno poznavanja Islama (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) kod samog autora, jer da bi on nekome drugom pojašnjavao šta je Islam treba ga on sam naučiti.

Poznata arapska poslovica kaže: “Onaj ko nešto nema on to ne može ni dati”.

Rezime primjedbi na knjigu i njenog autora se može svesti na nekoliko tačaka:

Prvo – Kod autora knjige preovlađuju vrijednosti i kriteriji gledanja na svijet koje inače vladaju na Zapadu i što on sa tih pozicija i pogleda analizira religiju Islam i njenu istoriju, a ono našto se kod njega ugleda i sa čime se mjeri i što je dostiglo vrhunac i savršenstvo su savremene zapadne vrijednosti sa kojima kroz cijelu knjigu poredi Islam.

Drugo – Autor nije izučavao Islam niti on u svojoj knjizi predstavljajući Islam govori o Islamu onako kako ga pouzdani klasični islamski učenjaci tumače oslanjajući se na Kur'an i Sunnet. Nego on Islam izučava kao intelektualac sa već izgrađenom zapadnom filozofijom gledanja na svijet i stvari, te njegov govor o Islamu je predstavlja filozofski pogled na Islam.
Naravno, ovo dvoje ga je odvelo da prilikom iznošenja njegovih stavova i tumačenja o Islamu iznese mnoge nebuloze o Islamu, a da ne govorimo od pogrešnom tumačenju, pojačanoj dozi džehla (tj. neposjedovanja ispravnog šerijatskog znanja) koju ne može nadomjestiti intelektualna pronicljivost, životno iskustvo i naobrazba.

Treće – Pogrešno tumačenje temeljnih, velikih i bitnih poglavlja u Islamu, poput:

1- TUMAČENJE ŠEHADETA, gdje on kaže: “Sa formulacijom Ja očitujem da nema drugog boga osim Allaha (Ašhadu ‘an lâ ‘ilâha ‘illâ ´Allah) musliman naglašava
jednoču Božiju. Sa muslimanske tačke gledišta, princip jedinstva (tawhid) primjenjuje se na duh i materiju, dušu i tijelo, znanost i religiju, čovjeka i prirodu, kao i na muslimane same: njihov neprestani cilj je stvoriti jedinstvo u formi umme”. Na ovom tumačenju bi mu i sufije pozavidile. Naravno, pravo značenje šehadeta i tevhida nema veze sa ovim što autor knjige navodi.

2 – TUMAČENJE ALLAHOVIH SVOJSTVA, on kaže: “Po pitanju Božije egzistencije, Njegove esencije i djelovanja; oni (misli na muslimane) vjeruju da je Njega moguće opisati samo u negativnim terminima; naprimjer, da Bog nema početka i nema kraja …”, a ovo predstavlja džehmijsko-mu'atezilsko tumačenje.

3 – TUMAČENJE AKIDE, odnosno poglavlje o misticizmu (sufizmu) ne promatra sa šerijatske strane gledišta, kao i fatalizam (kader) i sve ostala akidetska pitanja tumači sa strane Eš'arijske i Mu'atezilske akide bez osvrta na stav Ehli-sunneta vel-džema o kome nema ni spomena u cijelij knjizi.

4 – ŠIJE, kada govori o Šijama on niti navodi niti razumije njihovu akidetsku devijaciju nego ih analizira sa historijsko-političkog aspekta, a prilikom iznošenja suštinskih razlika između sunija i šija ne analizira te razlike iz ugla sunijskih učenjaka te zbog toga ne navodi najbitnije akidetske razlike.
Uopćeno, u tumačenjima Islama da se primjetiti da se autor nije vraćao na pouzdanu islamsku literaturune nego na sve što mu je došlo pod ruku.

5 – BIDAT, novotarija, po njemu je jedan od razloga nazadovanja muslimana bilo pogrešno tumačenje novotarije od strane učenjaka, odnosno da sve što je novo i progresivno da to vjera zabranjuje i da je podozriva prema njemu. Između ostalog, on kaže: “Kako je srednji vijek odmicao, svako ukazivanje na bid'ah postajalo je močno oružje protiv progresa”.

6 – NAUKA I KUR'AN, po njemu treba odvojiti nauku i naučna istraživanja od onog sa čime su došli Kur'an i Sunnet, zato konstatuje i čudi se: “Jednako naivan efekt postignut je kada su muslimanski studenti ozbiljno zahtijevali da istraživanja u takvim oblastima kao što su historija, sociologija, medicina, politika i biologija (evolucijske teorije), trebaju biti vršena tako da od samog početka budu u skladu sa ‘činjenicama’ iz Kur’âna i sunneta. To je pogrešan put”.

7 – PRIMJENU NAREĐIVANJA DOBRA I ZABRANJIVANJA ZLA naziva nasiljem. On kaže: “Nije li istina da se u Maroku javno jedenje, pijenje ili pušenje
tokom mjeseca ramazana kažnjava zatvorom? Zar nije istina da moralna policija u Saudijskoj Arabiji koristi telefonske pozive da bi provjeravala obavljaju li ljudi namaz u predvideno vrijeme? Zar nisu alžirski muslimani prakticirali golo nasilje radi prisiljavanja na poštovanje neslužbene zabrane alkohola i pokrivanja žena?”

8 – RIDDET, kažnjavanje otpadništva smrtnom kaznom je za njega netolerancija, s tim da se to po njemu u savremenom dobu prebrodilo time što se više u praksi ne primjenjuje. Pa kaže: “Ali šta ako musliman porekne svoju vjeru te postane otpadnik? Islam čak prolazi ovaj test tolerancije, uprkos činjenici da je otpadništvo uvijek kažnjavano smrtnom kaznom, ne samo u srednjem vijeku, nego i u ovome stoljeću, što je slučaj u Sudanu”.

9 – UVOĐENJE ŠERIJATA, on djelovanje islamskih pokreta i njihov zahtjev za uvodenjem Šerijata te pravljenje šerijatske države naziva EKSTREMIZMOM I EKSTREMNIM DJELOVANJEM. Cijelo vrijeme kritikuje pozive islamista na uvođenje Šerijata kao neprimjerenog savremenom dobu jer bi to po njemu značilo uvodenje pravnog sistema iz srednjeg vijeka ili 15. Stoljeća.

10 – ŽENOMRZAČKI STAVOVI U ISLAMU, po njemu Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, je bio naklon prema ženama, međutim ženomrzački stavovi su se pojavili poslije njega. On kaže: “Ne može se lahko poreči tvrdnja da su se poslije Poslanikove proženske naklonosti u ranom periodu islama ženomrzački stavovi brzo pojavili, posebice u vrijeme halife ‘Umâra ‘ibn Hattâba, i da čak i danas žive u formi arapskog kulta nepovjerenja i sumnjičavosti”.

11 – POKRIVANJE ŽENE, po njemu nema jasnog kur'anskog ajeta koji naređuje pokrivanje kose žene, tu obavezu su unijeli ortodoksni islamski učenjaci. On kaže: “U skladu sa manjim brojem znanstvenika, princip oblačenja reguliran surom 24:31 može se iscrpiti bez pokrivanja kose gdje god se ljudi – kao u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi – više osobito ne uzbuđuju na žensku kosu. Medutim, islamska ortodoksija ne pravi dopuštenja oslanjajući se na partikularne uvjete lokalne islamske civilizacije”.

12 – KAZNA KAMENOVANJA ZINALUČARA, po autoru knjige ova kazna ne postoji u Kur'anu te i nije od Islama, nema je pravo ni Poslanik Islama, sallallahu alejih ve sellem, uvesti. Još dodaje da loša praksa kamenovanja zinalučara, da bi još gore bilo, je preuzeta od Poslanika Islama, sallallahu alejih ve sellem, i nastavljena da se praktikuje od njegovih halifa. On kaže u svojoj knjizi: “Na osnovu našeg zrelijeg razumijevanja Šerijata, danas više nije moguće dopustiti da pogrešiva ljudska bića, među koje spada i Poslanik islama, trebaju uvoditi u islamsko pravo kaznu (kamenovanje) koju Kur’ân ne poznaje i koja povećava opasnost od kažnjavanja za krivično djelo kojim se Kur’ân direktno i precizno bavi. Danas polazimo od pretpostavke da Sunna mora biti nijema tamo gdje se Kur’ân oglasio”. Nema potrebe pojašnjavati koliko džehla sardže ove rečenice.

13 – STAV PREMA SUNNETU, po njemu Sunnet nema mjesta gdje je Kur'an jasan. Što ukazuje da ne razumije osnovnu relaciju između ova dva šerijatska teksta, tj. da Sunnet pojašnjava i tumači Kur'an, dok istovremeno dolazi i sa propisima koji nisu spomenuti u Kur'anu. On kaže govoreći o hadisima koji govore o džihadu: “Imaju li se u vidu ovi jasni Kur’ânski navodi, nije neophodno vezati se u čvor srednjovjekovnih autoriteta islamskoga prava. Gdje Kur’ân govori jasno, nema mjesta čak ni za argumente bazirane na hadisu. U svakom slučaju, rat u eri atomskog, biološkog i hemijskog oružja, kao i sofisticirane tehnologije oružja, podrazumijeva karakter koji nam dopušta da sve ranije teoretske diskusije o ovoj stvari – bilo da se radi o katoličkim skolasticima (teorija pravednog rata, justum bellum) ili islamskim znanstvenicima – promatramo kao zastarjele i istrošene”.

Od dva tri hadisa koja je spomenuo u čitavoj u knjizi je i izmišljen hadis: “Na Danu sudnjem, tinta naučnika i krv šehida biti će vagani i tinta naučnika imat će veću težinu od krvi šehida”.

14 – DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU, po njemu u Islamu postoji samo odbrambeni džihad (rat), a značenje džihada se danas ne mora tumačiti kao vojna borba nego kao borba protiv vlastitih slabosti. Kaže: “Dopunio bih tvrdnjom da se formula gihâd fî sabîli Allâh (trud na Božijem putu) također može shvatiti (kod sufija, naprimjer), naporom za ostvarenje moralnog procišćenja, te da se danas sintagma
veliki gihâd koristi da označi borbu protiv vlastitih moralnih slabosti, a ne protiv neznabožaca i idolopoklonika. Ove istine ne negiraju činjenicu da je tokom islamske historije džihad također primarno shvaćan kao vojna borba. Ovo ima svoje osnove u Kur’ânu… Ajeti koji se provlače kroz cijeli Kur’ân reflektiraju obavezu podupiranja mira dopuštajući jedino odbrambeno ratovanje”. I tako dalje.
Prema tome, ova knjiga ne može biti literatura na čiju sadržinu se musliman može osloniti niti iz koje može crpiti tumačenja vjere Islama, a kamoli da sa njom otklanja šubhe onima koji imaju dileme i nedoumice oko nekih pitanja u Islamu. A to da li autor praktikuje sunnet može se zaključiti iz njegovog stava prema hadisu i sunnetu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obrade dvije mes'ele: prva – propis slikanja fotografskim (ili nekim drugim aparatom) i druga – propis upotrebe slika na kojima se slika ono što ima dušu

Prva mes'ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom (poput kamere ili telefona i slično)
Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.

Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.

Druga mes'ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom (telefonom, kamerom i slično), je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (ili lice, tj. oči, nos i usta) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Prema tome, odgovor na svoje pitanje nađi u gore spomenutom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Zabranjeno prepisivanje je ono koje ulazi u hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Ko nas vara nije od nas”, i hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed: “Izvrši emanet onome ko ti ga je povjerio i ne varaj onog ko te je prevario” kojeg Albani ocjenjuje vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim, tj. prepisivanje koje ulazi u prevaru.

Zabranjeno prepisivanje na školskim ispitima je zabranjena prevara koja je došla u hadisima ako sa tim prepisivanjem učenik ili student ostvari rezultate koji su rezultat prepisivanja, tj. prevare, a ne stvarnog znanja učenika ili studenta.

A ovo znači da je bilo koji vid prepisivanja pri kojem postignuti rezultat nije stvarno znanje učenika u osnovi zabranjen. Izuzet ovoj zabrani mogu biti ispiti koji sa načinom ispitivanja i nemjerodavnim pitanjima ne odslikavaju stvarno, potrebno i traženo znanje iz tog predmeta, nego su ti ispiti hir ili zloupotreba položaja od strane profesora.

A što se tiče spomenutog stanja, tj. “ako profesor kaže da se može prepisivati ali da te on ne uhvati ili ako asistent dopusti da se prepisuje i kaže da se spreme đonovi za ispit”, ovo govori o neozbiljnosti i neodgovornosti te dvije osobe koje su najpreče da upozoravaju studente da prepisivanje predstavlja prevaru.

Uglavnom, nije ibret u njihovoj “dozvoli” prepisivanja pri kojoj podstiču učenike da budu sposobni i vješti u varanju kako ih oni ne bi uhvatili na djelu. Nego je ibret u tome da li je to prevara i varanje ili ne, a nema sumnje da jeste.

Drugim riječima, njihova neodgovorna dozvola prepisivanja (pod uslovom da ne uhvate studenta) ne čini istu u Šerijatu dozvoljenom a niti u školskom sistemu.

Kao što krađu tuđeg imetka ne čini dozvoljenom dopuštenje od strane policajca da ga ukrade pod uslovom da ga on ne uhvati ili da ne ostavi tragove, tako isto prepisivanje na ispitima koje predstavlja vid zabranjene prevare ne čini dozvoljenim dopuštenje profesora da se prepisuje pod šartom da on tog prepisivača ne uhvati na djelu.

Ibret je u suštini, tj. da li je to prepisivanje Šerijatom zabranjena prevara ili ne, a nije ibret u formi, načinu ili sposobnosti prepisivanja.

Prema tome, sa šerijatske strane nije dozvoljeno prepisivanje uopćeno niti u spomenutom obliku u pitanju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O igranju djevojčica sa lutkama se prenose dva hadisa, jedan u dva Sahiha i drugi u Sunenu Ebu Davuda.

Naime, prenosi se od Aiše, radijallahu anha, u hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) da je rekla: „Bila sam se igrala sa lutkama kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dolazile bi mi moje drugarice, pa bi se od straha skrivale od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se radovao što su one dolazile i igrale se sa mnom. Kada bi on ušao, one bi se sakrile od njega, a kada bi izašao, ušle bi i igrale se sa mnom“. Ovo je tekst hadisa kod Buharije.

A u rivajetu kod Ebu Davuda: „Bila sam se igrala sa lutkama, pa bi često dolazio kod mene Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a moje drugarice bi bile kod mene, pa kada bi ušao, one bi izašle, a kada bi izašao, one bi ušle“.

Kaže Ibn Hadžer u Fethul-bari (7/292) da se sa ovim hadisom dokazuje dozvola upotrebe lutki radi igranja djevojčica sa njima i da je to ustvari izuzetak od opšte zabrane upotrebe kipova (tj. likova u trodimenzionalnom obliku). To je ujedno i čvrsti stav Kadi ‘Ijada. On tu dozvolu prenosi od džumhura (većine) učenjaka i dodaje da su dozvolili prodaju dječijih igračaka kako bi se djevojčice još u mladosti pripremale za kućne poslove i svoju djecu.

Drugi hadis o igranju ženske djece sa lutkama bilježi Ebu Davud, takođe od Aiše, radijallahu anha. U njemu se navodi: „Vratio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iz bitke sa Tebuka ili Hajbera. A u njenoj kući na otvoru za prozor je bio zastor, pa je vjetar otkrio jednu stranu otvora i vidjele su se njene lutke. On je upitao: „Šta je ovo Aiša?“ Odgovorila je: „Moje lutke“. Vidio je među njima konja sa dva krila napravljenog od krpa i nastavio: „Šta ovo vidim u sred njih?“ „Konja“, rekla je. „A šta je ovo na njemu“, upitao je. „Dva krila“, odgovorila je. „Konj sa krilima“! Pa mu ona reče: „Zar nisi čuo da je Sulejman imao konje sa krilima“. Zatim je dodala: „On je se nasmijao da su mu se vidjeli zubi sjekutići“.
Hadis su ocijenili vjerodostojnim Albani i Ahmed Šakir.

Navedeni hadisi jasno ukazuju da je ženskoj djeci dozvoljeno koristiti lutke za igru i njihova upotreba ne sprečava ulazak meleka u kuću, kao što kaže muhaddis ‘Iraki u „Tarhut-tesrib“ (7/58).

Prenosi ‘Iraki (Tarhut-tesrib, 7/58) od Kadi ‘Ijada da je rekao: „Učenjaci su dozvolili prodaju i kupovinu lutki, a prenosi se od Malika da je smatrao da je pokuđeno kupovati ih. Ovo se svodi na pokuđenost zarađivanja na prodaji dječijih lutki i da uglednim ljudima ne priliči da ih prodaju, a ne da je igranje sa njima pokuđeno.

Džumhur učenjaka je na stavu da je (ženskoj djeci) dozovljeno igrati se sa lutkama. Dok skupina učenjaka smatra da je ta dozvola derogirana zabranom kipova (likova u trodimnezionalnom obliku)“.

Iz ove dozvole se izuzimaju lutke koje u sebi imaju ugrađen aparat sa muzikom, jer je muzika zabranjena, a sve to kako dijete ne bi odrastalo na slušanju muzike.

Takođe, nije dozvoljeno kupovati dječije lutke sa ciljem njihovog korištenja kao ukras u kući stavljajući ih na istaknuta mjesta, zidove, ormare i slično. Čak i kada ih djeca koriste kao igračke, nije ih dozovljeno istovremeno koristiti kao ukras, jer je dozvola došla u njihovom korištenju djeci za igru, a ne za ukrašavanje zidova sobe.

Nije dozvoljeno roditeljima da omoguće muškoj djeci da se igraju sa lutkama djevočica (izuzev likova životinja, vojnika i slično), jer je to vid zabranjenog oponašanja žena i jer kod muške djece treba da se razvijaju muške osobine.

Neki savremeni učenjaci zabranjuju upotrebu savremenih dječijih lutki koje odslikavaju sa veoma velikom preciznošću izgled živih bića, argumentirajući to time što lutke u vrijeme Poslanika, sallallahu aljejhi ve sellem, nisu bile pravljenje na takav način.

Druga skupina smatra da je preče ne koristiti takve lutke, jer im je stanje upitno, dok neki kažu da nema smetnje da se koriste i takve lutke ako se izmijeni njihov tvornički izgled, kako ne bi ličile na stvarna stvorenja.

Najbliže je, a Allah zna najbolje, opšta dozvola korištenja i kupoprodaje savremenih lutki, osim onih koje u sebi imaju muzičke aparate, neke druge slične haram stvari ili simbole, poput krsta, nagih žena i slično.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com