Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadis sa ovakvim tekstom, ako je ovo uopće hadis, nisam uspio pronaći u hadiskim zbirkama.

A što se tiče značenja i tvrdnji koje su došle u njemu, može se reći sljedeće:

Prvi dio hadisa, da je Medina Haram, tj. zabranjena zemlja, kao što je Mekka Haram, tj. zabranjena zemlja, je tačan. U hadisu riječ „HAREM“, kao što je u rivajetu kod Muslima, ne znači da je to harem (tj. mesdžid) nego da je to mjesto zabranjeno, tj. u njemu (u ovom slučaju Mekki i Medini) su zabranjene neke radnje i postupci, poput ratovanja u njima, borbe protiv njenih stanovnika, lova, sječe njihovih stabala, uzimanja izgubljenih stvari i slično, za razliku od drugih mjesta na Zemlji.

Od hadisa koji ukazuju da je i Medina zabranjena zemlja (haram) su:

Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullah ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zaista je Ibrahim zabranio Mekku i dovio za njene stanovnike (za rizk i bereket u njemu). I zaista sam ja zabranio Medinu kao što je Ibrahim zabranio Mekku. I doista sam dovio za njen SA'A (4 pregršta hrane) i MUDD (jedan pregršt hrane) (za rizk i bereket u njima) kao što je za njih dovio Ibrahim stanovnicima Mekke“.

Takođe, hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Medina je haram (zabranjena zemlja) između (brda) ‘Ajr i (brda) Sevr“.

A što se tiče drugog dijela tog „hadisa“, tj. da „na prilazima Medine stoje meleci koji je čuvaju od šejtana“, tako nešto nije preneseno ni u jednom vjerodostojnom hadisu i to apsolutno nije tačno. Ispravno je baš suprotno tome, tj. potvrđeno je i došlo je u mnoštvu hadisa u različitim okolnostima i povodima da šejtani ulaze, budu, žive i djeluju u Medini, neki od njih su primili Islam a neki su ostali na kufru.

Ono što je došlo u vjerodostojnim hadisima u Sahihima Buharije i Muslima je da Dedždžal neće moći ući niti u Mekku niti u Medinu. U hadisu mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: „Na ulazima Medine su meleci, neće u nju ući kuga niti Dedždžal“. U rivajetu kod Muslima: „Doći će Mesih (Dedždžal) iz pravca Istoka a namjera mu je Medina sve dok se ne odsjedne iza (brda) Uhuda. Zatim će mu meleci okrenuti lice prema Šamu i tamo će propasti“.

U Sahihu Buharije od Ebu Bekreta, radijallahu anhu, se prenosi da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U Medinu neće ući strah od Mesiha Džedždžala, ona će tada imati sedam vrata na svakim vratima su dva meleka“.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Iako nisi opisao vjersko stanje svoje hanume pretpostavljam da je muslimanka koja praktikuje vjerske propise, jer inače bi trebao tražiti savjet o tome prije ovoga za šta sada tražiš savjet.

Došli su jasni šerijatski tekstovi koji ukazuju da je supruzi zabranjeno odbijati muža u postelji kada on poželi da joj priđe. Oko ovog pitanja nema razilaženja među učenjacima.
Bilježe Buahrija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada muškarac pozove svoju ženu u postelju a ona mu se ne odazove pa provede noć ljut na nju meleci je proklinju sve dok ne osvane”. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće ni jedan čovjek pozvati svoju suprugu u postelji a ona ga odbije a da neće Onaj koji je na nebesima biti rasrđen na nju sve dok (njen muž) ne bude zadovoljan sa njom”.
Na osnovu ovih argumenata islamski pravnici smatraju da muž ima pravo da traži od svoje supruge da imaju intimni odnos kada god hoće osim ako nju u tome sprečava neko šerijatsko opravdanje poput hajza, nifasa, da je pod ihramima, ili bolesna i tome slično. U protivnom ona je obavezna, tj. vadžib joj je, da mu se odazove.
Učenjaci, poput Zehebija, Rafija, Hejsemija, Nevevija i drugih, smatraju da odbijanje žene muža u postelji bez opravdanog šerijatskog razloga da je to vrsta neposlušnosti žene (tzv. nušuz) i jedan od velikih grijeha zbog žestoke prijetnje koja je došla u hadisima.

Prema tome, to što radi tvoja hanuma je bez sumnje veliki šerijatski prekršaj.

A što se tiče njenog izlaska iz kuće, obilaska rodbine i slično bez tvoje dozvole, treba znati da ženi u osnovi nije dozvoljeno da izlazi van kuće bez dozvole muža osim ako joj je unaprijed dozvolio takve vrste izlazaka bez pitanja.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I u kućama svojim boravite” (El-Ahzab, 33), i riječi: “Muškarci upravljaju ženama” (En-Nisa, 34). Takođe, u hadisu mutefekun alejhi kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svi ste vi pastiri, i svi ste odgovorni za one koji su vam potčinjeni, imam (vladar) je pastir i odgovoran za one koji su mu potčinjeni, muž je pastir u svojoj porodici i odgovoran za one koji su mu potčinjeni. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za one koji su joj potčinjeni …”.

Svi ovi argumenti ukazuju da ženi nije dozvoljeno da izlazi iz kuće bez saglasnosti njenog muža jer je on odgovaran za nju i biće pitan za nju.
A što se tiče načina kako da izliječiš njenu neposlušnost, najbolji način je kur'anski način koji je pojašnjen u ajetu “A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujete, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite. A kada vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite” (En-Nisa, 34).

Prema tome, prvo je posavjetuj tako što ćeš joj pojasniti obavezu odazivanja tebi u postelji i traženja dozvole za izlazak iz kuće, da je to njena vjerska obaveza. Ako nastavi po istom odvoji se od nje u postelji, tj. ti odbijaj nju u postelji i ne spavaj sa njom u istom krevetu. Ako i to ne urodi plodom, dozvoljeno je i da je udariš odgojnim udarcem pri čemu moraš izbjegavati lice. Nakon ovoga ostaje da vas pokušaju izmiriti pomiritelji iz tvoje i njene familije, pa ako i to ne donese rješenje onda vam ne preostaje osim razvod. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam!

Svadba se na arapskom jeziku naziva velimom, a velima je jezički znači pozivanje ljudi da jedu hranu koja se organizuje povodom ženidbe, dok neki učenjaci kažu da je velima naziv za svaku vrsta skupljanja ljudi da jedu hranu koja se priređuje povodom nekog sretnog i bitnog događaja.

Prema tome, pod svadbom se u Šerijatu podrazumijeva zvanje ljudi na jedenje hrane povodom ženidbe. Ovo je bitno spomenuti zbog toga da se može napraviti razlika između onog što se u Šerijatu smatra svadbom i onog što je kod Bošnjaka prisutno od svadbenih običaja.

Propis pravljenja svadbe

Većina učenjaka smatra da je pravljenje svadbe sunnet, dok dio učenjaka kaže da je vadžib. Zagovarači oba ova mišljenja dokazuju svoj stav istim dokazom a to je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Abdurrahmanu ibn Avfu, radijallahu anhu, kada se ženio: “Napravi velimu pa makar sa ovcom”.

Vrijeme pravljenja svadbe

Oko vremena pravljenja svadbe u odnosu na vrijeme sklapanja bračnog ugovora učenjaci imaju više mišljenja. Pa tako neki kažu da se svadba pravi prilikom sklapanja samog ugovora, drugi kažu nakon što se sklopi, dok treći kažu da se svadba organizuje u vrijeme kada mladoženja prilazi mladi, a četvrti kažu da se pravi nakon što mladoženja priđe mladi.

Sva ova mišljenja imaju osnova s tim da mnogi naginju četvrtom mišljenju a to je da se svadba napravi nakon što mladoženja priđe mladi jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako uradio, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, kada je ženio Zejneb bint Džahš i Safiju, radijallahu anhuma.

Vrijeme trajanja svadbe

Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dužine trajanja svadbe.

Pa tako neki smatraju da nema smetnje da svadba traje sedam a po nekima i osam dana, dok drugi kažu da je najbolje da ne prelazi tri dana dokazujući to predajom od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oženio Safiju, radijallahu anha, pa je dao da njen mehr bude njeno oslobađanje iz robstva i napravio je velimu (svadbu) tri dana”. Hadis bilježi Ebu J'ala u svom Musnedu, a Ibn Hadžer ga ocjenjuje dobrim.

Naravno, ovaj hadis ne ukazuje na zabranu onome ko pravi svadbu više od tri dana. Ne misli se ovde da jedni te isti ljudi sjede cijelo vrijeme, nego jedan dan pozove jednu skupinu ljudi, drugi dan drugu i tako dalje jer se ovako prenosi od ashaba.

Hadisi u kojima je došlo da je treći dan svadbe dan rija'a i sum'e, tj. nastojanja da se onaj ko pravi svadbu hvalisa i istakne time što će ljudi vidjeti i čuti takvu svadbu, svi ti hadisi su slabi.

Odazivanje pozivu na svadbu

Vjerodostojni hadisi ukazuju da je odazivanje pozivu na svadbu vadžib što je poznati stav među islamskim učenjacima.

Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu Mutefekun alejhi: “Kada neko od vas bude pozvan na velimu (svadbu) neka se odazove”.

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: “Ko se ne odazove pozivu (na svadbu) neposlušan je Allahu i Njegovom Poslaniku” (Mutefekun alejhi).

S tim da je odazivanje pozivu na svadbu koje je vadžib uslovljeno ispunjenju sljedećih šartova:

– da svadba bude muslimanska, što znači da nije vadžib odazvati se na svadbu nemuslimana.- da bude pozvan na svadbu, svejedno bili to riječima, telefonom, porukom ili internetom.

– da se prilikom poziva pozvani pojedinačno pozovu, tj. ako poziv na svadbu bude opći za sve ljude onda nije vadžib odazvati se.

– da na samoj svadbi ne bude munkera (šerijatski zabranjenih djela), poput pijenja alkohola, miješanja muškaraca i žena, muzike i slično, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Mutefekun alejhi odbio da uđe u kuću Alije, radijallahu anhu, u kojo je bili slika kada ga je pozvao na jelo, a na pitanje zašto je odbio odgovorio je: “U kući je zavjesa na kojoj imaju slike, a meleci zaista ne ulaze u kuću u kojoj ima slika”.

Iz ovoga se izuzima odlazak onoga koji ide sa namjerom da otkloni neki postojeći munker, pa ako uspije dobro i jest, a ako ne uspije obavezan je napustiti tu svadbu.

– da ga ne sprečava od odlaska na svadbu bolest, putovanje i neki drugi sličan opravdan razlog.

Neki adabi prilikom svadbe

Mustehab je da se na svadbu pozovu oni koji praktikuju vjeru, bogobojazni svejedno bili siromašni ili bogati a pokuđeno je izdvojiti samo bogate, jer je došlo u predaji koja se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Najgora je hrana hrana velime (svadbe i slično) na koju se pozivaju bogati a ostavljaju siromašni” (Mutefekun alejhi).

Takođe, obaveza je odazvati se pozivu na svadbu pa makar svadba bila veoma skromna, jer time se obraduje brat musliman i time se širi ljubav među muslimanima, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Kada da bi bio pozvan na (jedenje) najslabijeg komada mesa ja bih se odazvao …”.

Onaj ko prisustvuje svadbi mustehab je da dovi za onoga ko ju je priredio, a jedna dova koje su prenešene je “ALLAHUMME AT'IM MEN AT'AMENI VESKI MEN SEKANI” (bilježi ga Muslim).

Takođe, mustehab je da se dovi prilikom čestitanja braka riječima: “BAREKELLAHU LEKE VE BAREKE ALEJKE VE DŽEME'A BEJNEKUMA FI HAJRIN” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim).

Mustehab je ženama da se zabave tako što će pjevati i udarati u def, bez drugih muzičkih instrumenata.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Granica između halala i harama je pjevanje uz def”. Bilježi ga Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani.

Udaranje u def je specifično samo za žene i nema nešto vjerodostojno prenešeno da su to radili muškarci.

Od prakse koja je prenešena od sahabijki je da, ako je spojena svadba sa dovođenjem žene mužu, da sa mladom dođu neke žene do kuće mladoženje.

Takođe, bilo je od prakse da mladu dočekaju žene u kući mladoženje (naravno, sve ovo bez miješanja muškaraca i žena), a u oba slučaja žene dove mladi da joj Allaha dadne bereket i hajr u braku.

Prenosi Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ovako uradile žene Ensarijke kada je Aiša dovedena Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Takođe, mustehab je da žene koje dođu sa mladom da ukrase, uljepšaju i lijepo obuku mladu kako bi je pripremile za mladoženju.

Prenosi se od Esme bint Es-Seken, radijallahu anha, da je rekla: “Ja sam uljepšala i ukrasila Aišu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zatim sam otišla i pozvala ga da je vidi otkrivenu. Kada je došao sjeo je do nje, pa mu je data velika posuda mlijeka, napio je se a zatim njoj ponudio a ona je oborila glavu i zastidila se”, kaže Esma: “Ukorila sam je rekavši joj: “Uzmi iz ruke vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem”. Pa je uzela i napila se malo, a onda joj je on rekao: “Daj je (posudu sa miljekom) svojoj prijateljici …”. Bilježi ga Ahmed i Taberani u “Kebiru”, a El-Munziri i Albani ga ocjenjuju dobrim i prihvatljivim.

Iz ovog hadisa se može uzeti da je mladoženji mustehab da bude blag i nježan prema prema mladi.

Isto tako, mustehab je mužu da se sređuje svojoj ženi, jer Uzvišeni kaže: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228).

Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta bi prvo uradio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ušao u tvoju kuću, kaže ona: “Čistio bi zube misvakom” (bilježi ga Muslim).

A kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Ja se sređujem svojoj ženi kao što se ona sređuje meni”, ovu predaju bilježe Bejheki i Ibn ebi Šejbe.

Od sunneta je da mladoženja stavi ruku na prednji dio mladine glave i da dovi.

Bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Hakim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se neko od vas oženi ili kupi slugu, neka uzme za njegov čuperak, prouči Bismilu i dovi tražeći bereket: ALLAHUMME INNI ESELUKE MIN HEJRIHA VE HAJRI MA DŽEBBELTEHA ALEJHI, VE EUZU BIKE MIN ŠERRIHA VE ŠERRI MA DŽEBBELTEHA ALEJHI”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Hakim, Zehebi i Ibn Hadžer, a Albani i Abdulkadir Arnaut ocjenjuju ga dobrim.

Nema smetnje da prilaženje mladoženje mladi (ili što ono što se naziva prvom bračnom noći) bude danju ili noću, bilo koji dan u sedmici i bilo koji mjesec u godini, na putovanju ili u svom mjestu. Ograničavati bilo šta od spomenutog nema osnova u šerijatskim tekstovima.

Ovo je rezime onog što je prenešeno u vjerodostojnom sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi svadbe i svadbenih propisa.

U bosanskoj praksi prisutni su mnogi svadbeni običaji koji su različiti od mjestu do mjesta.

Neki od tih običaja su svečani dolazak po mladu u današnje vrijeme autima a prije je to bilo konjima, kočijama i slično, i sve što prati tu ceremoniju od sakupljanja čitavog komšiluka, izlaska mlade, kićenja auta, kićenja svatova, svirke i muzike, igranja kola, darivanje svata i slično.

Takođe, neki običaji prilikom samog dolaska mlade poput davanja mladi da pojede kašiku meda i da je poslije toga baci preko kuće, davanje malog djeteta mladi u naručje, davanje Mushafa mladi da sa njim uđe u kuću, da mlada poljubi svekra i svekrvu u ruku, darivanje od strane onih koji nešto pojedu i popiju i slično.

Naravno svi običaji se umnogome razlikuju od mjesta do mjesta, a ono što je bitno da sve ovo nema potvrde u adabima islamske svadbe nego su ovo običaji koji mogu biti autohtonog porijekla ili preuzeti od komšija Srba i Hrvata.

Sa šerijatske strane svi ovi običaji koji nemaju uporišta u Sunnetu dozvoljeno ih je praktikovati jer je osnova u adetima i običajima dozvola. Izuzev onih običaja za koje je došlo u Šerijatu da su zabranjeni poput svirke i muzike, miješanja muškaraca i žena, izlazak mlade pred muškarce da je gledaju ili da služi muške goste i tome slično.

Uočljiva je razlika između razumijevanja svadbe koja je prenešena u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od onoga što je prisutno u bošnjačkoj praksi. A to je da se pod svadbom u islamu podrazumijeva pozivanje određene skupine ljudi na jedenje hrane povodom ženidbe, dok u bošnjačkoj praksi svadba ima dosta šire i drugačije značenje, poput odlaska po mladu i njeno dovođenje i sve što ide uz to, a čemu u sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije uopšte pridata važnost.

To kako će se mlada dovesti, šta će se tom prilikom raditi apsolutno nije spomenuto u adabima svadbe izuzev što je spomenuto da sa mladom dolazi skupina žena koje je pripremaju za mladoženju ili da je dočekuje grupa žena od strane mladoženje.

Nema sumnje da je najbolje da muslimani prilagode svoje svadbene običaje onome što je došlo u vjerodostojnom sunnetu, s tim da nema smetnje da se rade stvari koje su od naših običaja ali pod uslovom da se ne kose sa šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika.
U ovom pitanju su dvije mes'ele: prva – riječi sa kojima pada talak i druga – davanje talaka u stanju srdžbe.

Riječi sa kojima pada talak

U osnovi puštanje žene ili davanje talaka ženi biva riječima. Učenjaci te riječi sa kojima se daje talak ženi dijele u dvije osnovne vrste:

Prva – jasne (nedvosmislene) riječi pri čijem izgovoru žena biva puštena automatski (osim ako su uslovljene vremenom, mjestom ili slično). Na primjer riječi: puštena si, ili nisi više moja žena i slično.

Druga – dvosmislene riječi pri čijem izgovoru talak ne pada automatski nego se propis vraća na nijet muža (tj. da li tim riječima nijetio talak ili nešto drugo). Poput riječi: idi svojima ili ti i ja smo završili i slično.

S obzirom da si ti svojoj ženi rekao „nisi više moja žena, eto idi slobodna si“, u osnovi sa ovim riječima automatski pada talak. Međutim, ostaje da se utvrdi uticaj srdžbe i ljutnje na padanje talaka.

Davanje talaka u stanju srdžbe (preuzeto iz knjige „U Islamu je odgovor“)

Prenosi Ibnul-Kajjim od njegovog šejha Šejhul-islama Ibn Tejmije da srdžba može imati tri stanja[1]:

Prvo stanje – žestoka srdžba koja potpuno oduzme pamet tako da rasrđeni ne zna šta govori. U ovakvom stanju ne pada talak oko čega nema razilaženja među učenjacima.

Drugo stanje – srdžba u njenim počecima tako da rasrđeni zna šta govori i šta namjerava. U ovakvom stanju pada talak.

Treće stanje – srdžba između žestoke koja oduzme pamet i lagane koja je na početku ljutnje. U ovom trećem srednjem stanju srdžba je jaka s tim da ne oduzima potpuno pamet, međutim, rasrđeni izgovara ono što nema namjeru tako da se nakon stišavanja srdžbe kaje za svoje riječi i postupke. Ovo treće stanje je ono oko kojeg su se učenjaci razišli da li pada talak ili ne[2].

Učenjaci su se po ovom pitanju podijelili na dva mišljenja:

Prvo mišljenje je da se talak u srdžbi ne broji. Ovo je stav hanefija i nekih učenjaka hanbelijskog mezheba[3]. Takođe izabrali su ga Ibn Tejmije i Ibnul-kajjim[4].

Drugo mišljenje je da talak (puštanje) u srdžbi validan i da se broji. Na ovome su malikije i hanabile[5].

Nisam našao u knjigama šafijskg mezheba ništa po ovom pitanju, ali se može šafijskom mezhebu pripisati da kod njih talak u srdžbi ne pada našto ukazuju tri stvari:

Prva – jer oni uslovljavaju da postoji namjera (davanja talaka) kod onog koji izgovara riječi talaka a kod čovjeka u srdžbi se između njega i njegovog nijeta isprečila srdžba[6].

Druga – oni ne smatraju da pada talak od strane onog koji je izgubio pamet (poput pijanog, ludog i slično)[7].

Treća – hanbelijski učenjak Ibn Kudame pripisuje imamu Šafiji da kod njega ne pada talak kada čovjek u stanju srdžbe kaže ženi da je puštena ali sa riječima u prenesenom značenju (tz. kinaje)[8].

Međutim, nejasnoću oko stava šafija povećava to što kod njih pada talak kada čovjek jasnim (sarih) rijačima pusti ženu, poput da kaže ti si puštena, pa makar ne nijetio puštanje[9], takođe, iz riječi Ibn Hadžera se u razumije da kod šafija pada talak u srdžbi[10].

Najjači argumenti prvog mišljenja se sastoje u sljedećem:

Prvi: Hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema talaka niti oslobađanja roba u (stanju) iglaku”[11], kaže Ebu Davud: “Mislim da je (“iglak”) u srdžbi”, dok su ga drugi protumačili sa prisilom.

A kaže Ibnul-Kajjim: “Kaže naš šejh (misli na Ibn Tejmiju): ‘Iglak je blokiranje vrata znanja i namjere'”[12].

Komentar: Zagovarači drugog mišljenja kažu da je ovo stanje “iglaka” (srdžbe) izvan onog oko čega se učenjaci razilaze, jer se odnosi na srdžbu koja potpuno obuzme čovjeka pa ne zna šta govori a to je prvo stanje srdžbe.

Odgovor: Da se ova srdžba odnosi samo na stanje potpunog oduzimanja čovjeka treba imati dokaz jer je hadis došao u općem značenju a nema nečeg što ga ograničava samo na tu vrstu srdžbe.

Drugi: Kijas na zabranu kadiji da sudi u stanju srdžbe, kao što je došlo u hadisu: “Kadija ne sudi među dvojicom a u stanju je srdžbe”. Da srdžba ne utiče na namjeru i znanje ne bi mu bilo zabranjeno da u takvom stanju sudi.

Komentar: Kadiji je to zabranjeno jer je riječ o tuđim pravima dok se talak u srdžbi vraća na onog ko ga izgovori.

Odgovor: Takođe, talak u srdžbi se odnosi na pravo drugog a to je njegova supruga, ona nakon isteka ‘iddeta (pričeka) gubi sva bračna prava.

Oni dokazuju svoj stav još sa mnogo drugih dokaza, s tim da su hadisi i predaje od ashaba sa kojima dokazuju slabi te ih nema potrebe spominjati. A njihovo dokazivanje sa kijasom talaka u srdžbi na ne padanje talaka od strane pijanice je slabo, jer je samo padanje talak od strane pijanice pitanje oko kojeg postoji jako razilaženje.

Argumenti drugog mišljenja:

Prvi: Hadis Havlete bint S'alebe žene Evs ibn Es-Samita, radijallahu anhum, povodom koje je objavljen početak sure El-Mudžadele, u rivajetu od Ahmeda je došlo da se ona prepirala sa mužem pa se on rasrdio i učinio zihar, tj. rekao joj da je ona poput leđa njegove majke, što je prije objave sure El-Mudžadele bio talak. Ono što je bitno iz hadisa za pitanje talaka u srdžbi je da je ona otišla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, požalila se na ono što se desilo među njima, zatim je objavljen početak sure El-Mudžadele i njen muž je bilo obavezan da učini kefaret[13].

Znači, učinio je zihar u stanju srdžbe i to djelo mu se brojalo te je morao učiniti kefaret, a zihar je poput talaka te je ovaj hadis direktan dokaz da se talak u srdžbi broji.

Komentar: Priča o Havlete bint S'alebe ženi Evs ibn Es-Samita, radijallahu anhum, i njegovom ziharu je vjerodostojna, prenešena je u Buhariji i drugim zbirkama, međutim, ovaj dodatak da je bio u stanju srdžbe je došao u kod Ahameda. A u senedu hadisa u rivajetu kod Ahmeda je M'amer ibn Abdullah ibn Hanzale, a on je nepoznat kako kaže Šuj'ajb El-Arnaut[14], te je prema tome ovaj rivajet slab.

Drugi: Predaja koja se prenosi od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, da mu je neki čovjek rekao: “Dao sam svojoj ženi talak tri puta a bio sam u srdžbi”. Pa mu je Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Ne mogu ti dozvoliti ono što ti je Allah zabranio, bio si neposlušan prema svom Gospodaru i tvoja žena ti je sada zabranjena”[15].

Komentar: Ovo je stav ashaba a pitanje stava ashaba da li su dokaz u Šerijatu je jedno od pitanja oko kojeg postoji veliko razilaženje među učenjacima, pa tako ne može biti presudno po ovom pitanju.

Zagovarači ovog mišljenja imaju još dokaza, poput riječi Hasena El-Basrija i fikhskog pravila oko kojeg nisu složni učenjaci.

Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav, tj. da şe talak u stanju srdžbe ne broji, jer hadis po ovom pitanju je presudan “Nema talaka niti oslobađanja roba u iglaku (stanju srdžbe)”.

Kaže Ibnul-Kajjim: “Istraživanje pokazuje da iglak (spomenut u hadisu) obuhvata svakog onog ko izgubi kontrolu nad ciljem i poimanjem (od svojih riječi i djela) poput pijanog, ludog, umno bolesnog, prisiljenog i rasrdženog. Stanje svih ovih je stanje iglaka (onih koji nemaju kontrolu nad svojim riječima i djelima).

A talak se daje zbog potrebe te biva sa ciljem i poimanjem onog što hoće, a ako jednog od ovog dvoga nema talak se ne broji”[16]. A Allah zna najbolje.

Prema tome, iako si ti izgovorio jasne riječi talaka sa kojima automatski pada talak, imajući u vidu tvoje stanje, tj. da si te riječi izgovorio u stanju srdžbe u kojoj rasrđeni izgovara ono što nema namjeru tako da se nakon stišavanja srdžbe kaje za svoje riječi (što se kod tebe desilo) a to je treća vrsta (stanje) srdžbe oko koje su se učenjaci razišli da li pada talak ili ne, a ispravno je da talak u toj srdžbi ne pada, talak nije pao (nije se desio) i vaš brak nije ovim razvrgnut. Ve billahi tevfik.

[1]  Zadul-me'ad (5/215), I'alamul-muvekki'in (3/52-54) i Igasetul-lehefan, str. 39..
[2]  Ovo je podjela srdžbe na tri stanja shodno jačini srdžbe koju prvi navodi Ibnul-kajjim i pripisuje je svom šejhu Ibn Tejmiji u nekoliko svojih knjiga. Od njega prenosi Er-Ruhajban u knjizi “Metalibu ulin-nuha” (5/322) i Ibn ‘Abidin u svojoj Hašiji (2/427) gdje je napravio usporedbu između te podjele i stava hanefijskih učenjaka po ovom pitanju. Takođe, ovu podjelu prenosi El-Džeziri u knjizi “El-Fikhu ‘alel-mezahibil-erbe'ati” (3/294).

[3]  Hašijetu Ibn ‘Abidin (2/427) i El-Furu’ (6/340).

[4]  Zadul-me'ad (5/215) i I'alamul-muvekki'in (3/52-54).

[5]  Hašijetul-šerhil-kebir (2/366), Keššaful-kinna'i (5/235) i Šerhu muntehil-iradat (3/120).

[6]  Mugnil-muhtadž (3/287).

[7]  El-Muhezzeb (2/77).

[8]  El-Mugni (10/361).

[9]  Mugnil-muhtadž (3/279).

[10]  Fethul-bari (9/301).

[11]  Ebu Davud (2193), Ibn Madže (2046), Ahmed (26403), Hakim (2802), Bejheki (14874), Darekutni (3989) i Ebu J'ala (4444). U hadisu je Muhammed ibn ‘Ubejd a on je slab. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Hakim (kaže da je po šartu Muslima) i Zehebi, a Albani ga je ocijenio dobrim uzimajući u obzir sve rivajete u “Irvaul-galil” (2047).

[12]  Tehzibus-sunen (6/187).

[13]  Ahmed (27360).

[14]  Komentar Šu'ajba u Musnedu Imama Ahmeda (6/410).

[15]  Darekutni (3927), kaže Ibn Redžeb u “Džami'ul-‘ulumi vel-hikemi” (1/387) da je sened hadisa po šartu Muslima.

[16]  I'alamul-muvekki'in (4/50).

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Stavovi učenjaka po ovom pitanja se, uglavnom, mogu svesti pod tri sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu mustehab radi bereketa i razglašavanja. Ovo je stav većine učenjaka. To dokazuju hadisom i razumskim dokazom.
Bilježi Tirmizi u svom Džami'u da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Razglasite brak, sklapajte ga u mesdžidima i povodom njega pjevajte uz def”. Tirmizi kaže za ovaj hadis da je dobar i čudan i da je u njegovom senedu ravija Isa ibn Mejmun koji je slab.

A šejh Albani (Daifa 2/479) pojašnjava da je Tirmizi za ovaj hadis rekao da je dobar misleći na njegov prvi dio “razglasite brak” što je došlo u mnogim drugim rivajetima, a hadis je svakako naveo u poglavlju o razglašavanju braka.

Takođe, Albani dodaje da dodatak “sklapajte ga u mesdžidima i povodom njega pjevajte uz def” nije nigdje našao u nekom drugom hadisu te da je zbog toga ovaj dodatak munker, tj. skroz slab i neprihvatljiv. Hadis ocjenjuju slabim Bejheki, Ibnul-Dževzi, Ibn Hadžer i Albani zbog ravije Ise ibn Mejmuna koji je metruk, tj. čiji su hadisi odbačeni i ostavljeni. Prema tome, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju zbog njegove jake slabosti i u senedu i u tekstu.

A razumski dokaz sa kojim podupiru ovaj stav je to da sklapanje braka u mesdžidu čini taj brak berićetnijim. Međutim, ovome se može prigovoriti time da ako je stvar takva kako kažu najpreči bi bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tome da sklapa svoje brakove u džamiji, tako isto ashabi a to nije prenešeno od njih.

Drugo mišljenje: da je vjenčanje u mesdžidu dozvoljeno ali nije mustehab niti sunnet. A dokaz da je dozvoljeno je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima koji govori o ženi koja je došla i htjela da ponudi samu sebe Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da je oženi, a na kraju hadisa se spominje da ju je on, sallallahu alejhi ve sellem, vjenčao sa jednim ashabom, a sve ovo se dogodilo u mesdžidu što znači da je vjenčanje u mesdžidu dozvoljeno. Međutim, nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sklapao brak i vjenčavao u mesdžidu mimo ovog slučaja, a ovaj slučaj sam po sebi nije bio ciljan nego je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio u mesdžidu sa ashabima pa je odšla žena i ponudila mu se i desilo se da je vjenča u mesdžidu.

Treće mišljenje: da je vjenčavanje u mesdžidu u osnovi dozvoljeno ali pod određenim šartovima. Prvi šart je da to ne bude stalna praksa, a ako se uzme za stalnu praksu onda to prelazi u novotariju.

Drugi šart je da se prilikom tog vjenčanja ne rade neki munkeri poput toga da u mesdžid ulaze otkrivene žene, da se miješaju muškarci i žene, da djeca ezijete prisutne i prave nered i slično. Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji u dvije fetve koje je izdala po ovom pitanju. U jednoj od tih fetvi (18/110-111) odgovor je bio sljedeći: “Vjenčavanje i sklapanje braka u mesdžidu i van mesdžida je stvar koja ima širine u Šerijatu, nije nam poznato nešto vjerodostojno da je vjenčavanje u mesdžidima poseban sunnet, pa to učiniti stalnom praksom je novotarija”.

A u drugoj fetvi (18/110-112) je došlo: “Sklapanje braka u mesdžidima nije sunnet, a učiniti sklapanje braka unutar mesdžida stalnom praksom i imati ubjeđenje da je to sunnet je novotarija, jer je u vjerodostojnoj predaji došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje to se odbacuje”. A ako toj svečanosti vjenčanja prisustvuju otkrivene žene i djeca koja čine nered i ezijet po mesdžidu onda treba zabraniti vjenčavanje unutar mesdžida zbog tih negativnosti”. Potpisnici obe fetve su Bin Baz, Abdurrezzak Afifi i Abdulah Gudejan.

A kaže šejh Muhammed ibn Salih Usejmin (Likau el-babu el-meftuh, 127/pitanje broj 12) : “Sklapanje braka u mesdžidu za tako nešto ne znam da ima osnova niti dokaza u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ako se desi da su mladoženja i staratelj prisutni u mesdžidu pa se izvede vjenčanje onda u tome nema smetnje. Jer ovo (vjenčanje u mesdžidu) ne spada u prodaju i kupovinu, a poznato je da je trgovina u mesdžidu haram, a sklapanje bračnog ugovora nije od trgovine, pa zato ako se izvede vjenčanje u mesdžidu nema smetnje.

A što se tiče toga da je vjenčanje u mesdžidu mustehab, poput toga da kažemo izađite iz kuće u mesdžid radi vjenčanja ili se dogovorite da se vjenčate u mesdžidu, za tako nešto treba dokaz, a ja ne znam da ima dokaz”.

Prema tome, u osnovi je dozvoljeno sklopiti bračni ugovor u mesdžidu, a ako se to uzme kao stalna praksa sa ubjeđenjem da je to sunnet i fadl (vrijednost) onda to predstavlja novotariju. Ako se uz vjenčanje u mesdžidu rade određeni munkeri, poput prisustva otkrivenih žena (što je česta praksa), miješanja muškaraca i žena, ili se to radi oponašajući kršćane koji se vjenčavaju u crkvama, onda nema sumnje da su takva vjenčanja haram, nije ih dozvoljeno tako izvoditi niti njima prisustvovati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com