Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Ovaj hadis bilježi Ibn Madže, Tajalisi i Dijau’ Makdisi od Huzejfe, radijallahu anhu: “Ko proda kuću i ne uloži njenu protuvrijednost u sličnu njoj, neće mu biti bereketa u njoj (toj prodaji)”. U njegovom senedu je Ismail ibn Ibrahim ibn Muhadžir kojeg su Buharija, Ebu Davud i ostali ocijenili slabim ravijom, te je prema tome sened ovog rivajeta hadisa slab a tako ga ocjenjuju muhaddisi El-Busiri, Šuajb Arnaut i mnogi drugi.
U drugom rivajetu ovog hadisa kojeg bilježe imam Ahmed i Ibn Madže od Seid ibn Hurejsa, radijallahu anhu, je došlo: “Ko proda kuću ili nekretninu pa ne uloži njenu protuvrijednost u sličnu njoj, zaslužuje da mu ne bude bereketa u njoj (toj prodaji)”. Takođe i u ovom rivajetu ima slabosti, s tim da savremeni muhaddisi Albani i Šujab Arnaut dižu ovaj hadis na stepen dobrog i prihvatljivog hadisa na osnovu zbira rivajeta i hadisa u istom značenju u kojima je prenešen iako u svim tim rivajetima i hadisima pojedinačno ima slabosti.
A što se tiče značenja hadisa, komentatori navode sljedeća tumačenja:

– Muhaddis El-Munavi u svojoj knjizi “Fejdul-kadir” (6/119) pojašnjava da je Allah, subhanehu ve te'ala, stvorio Zemlju i učinio je mjestom smiraja i spokoja za Svoje robove, pa je stvorio ljude i džine da mu ibadet čine i stvorio je na Zemlji ono što je njima (ljudima i džinima) ukras (dunjalučkog života) kako bi ih iskušao ko će od njih najbolja djela činiti, pa je tako Zemlja postala njihovo iskušenje, fitna i sebeb činjenja grijeha osim onih koje njihov Gospodar sačuva. Pa tako ko proda kuću, a protuvrijednost kuće je imetak pokuđenog dunjaluka, i ne kupi drugu sa njenom protuvrijednošću neće imatu u toj prodaji bereketa. Jer je to suprotno Allahovoj mudrosti, tj. da je učinio Zemlju ljudima njihovom posteljom. Međutim, ako njenu protuvrijednost utroši u sličnom (kupovini druge kuće ili nekretnine) time je ostavio stvar na onome zašto ju je Uzvišeni učinio pa ga stigne bereket od toga, a bereket nečega je spojen sa Allahovom mudrošću u uređivanju i upravljanju sa Njegovim stvorenjima.

– Hanfijski učenjak Tahavija u knjizi “Bejanu muškilil-asar” (9/206) pojašnjava da značenje hadisa kao da se vraća na deseti ajet u suri Fussilet u kojoj Uzvišeni govoreći o Zemlji kaže: “I dao je bereketa u njoj (tj. Zemlji)”, pa ko proda kuću ili neku drugu nekretninu kao da je prodao ono u čemu je Allah dao bereketa, pa ga Uzvišeni onda kazni, ako od protuvrijednosti prodane kuće ne kupi drugu kuću ili sličnu nekretninu, da u toj prodaji nema bereketa.

– Prenosi Mula Alijj El-Kari u knjizi “Mirkatul-mefatih” (5/1983) od El-Muzaffera da je značenje hadisa da nije mustehab prodavati zemlju (nekretnine) i kuće i od iste vrijednosti kupovati nešto mimo njih, jer je u kućama i nekretninama velika korist a mala šteta: njih ne može ukrasti kradljivac niti uništiti vojnički napad za razliku od drugih pokretnih materijalnih stvari. Zato je preče da se ne prodaju, a ako se prodaju da se za njihovu protuvrijednost kupi neka druga zemlja (nekretnina) ili kuća.

Prema tome, hadis ukazuje na pokuđenost prodaje kuće ili neke druge nekretnine uopće a ako je već proda da za njenu protuvrijednost kupi njoj sličnu jer u protivnom Allah mu neće dati bereketa u toj prodaji. Izuzetak ovom propisu je slučaj prodaje kuće ili neke druge nekretnine u stanju nužde na koje se ne odnosi ovaj hadis. Poput toga da vlasnik istih sa njihovom prodajom treba da vrati dug čije vrijeme vraćanja je isteklo a nema nekog drugog imetka, u tom slučaju njemu je vadžib da proda kuću ili neku drugu nekretninu kako bi vratio dug. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Svakoj muslimanki je stroga vjerska obaveza po idžmau’ (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta da pokrije i sakrije svoje stidno mjesto (avret) od pogleda drugih ljudi. Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi alimi u svojim knjigama.

Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma'u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”. Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152). I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi

“Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”. Koji dio tijela se smatra avretom (stidnim mjestom) kod žene? Čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), s tim da su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Ispravno je, našto jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi, da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib svejedno bilo to u vremenu fitne ili ne. Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.

A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib što je već rečeno. Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Osim ako se nije pokrila jer nije znala da je to vadžib, ili su joj neznalice “pojasnile” da to nije toliko bitna stvar u Islamu jer je najbitnije imati čistu dušu. A može li nepokrivena žena muslimanka imati čistu dušu oglušujući se na tolike ajete i hadise koji obavezuju muslimanku da se pokrije. Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu. Ovo zadnje se odnosi na ženu koja nije bila nikako pokrivena, a šta je sa ženom koja je inače pokrivena ali se otkriva radi dunjalučkog šićara. To jest, otkriva se da bi joj Allah dao opskrbu čineći pri tome grijeh prema Allahu, što je nespojivo jedno sa drugim.

Žena koja je udata nije obavezna da ona izdržava porodicu i nije griješna ako se u tome ne zalaže. Na mužu je obaveza da uzdržava i nju i njihovu zajedničku porodicu. A ako nije udata dužan je da je izdržava njen staratelj, bilo to otac, brat i slično. Ženi je dozvoljeno da radi uz ispunjenje određenih uslova, a jedan od osnovnih uslova je taj da žena prilikom rada ne otkriva svoj avret, tj. ono što joj je naređeno da pokriva.
Što znači da ako taj šart ne može ispuniti prilikom obavljanja posla da joj nije dozvoljeno raditi, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Izuzetak iz ove zabrane je nužda, a pod nuždom se podrazumijeva u ovom slučaju da ako ne bi radila otkrivena, jer drugačije ne može, da bi to odvelo da ona ili oni koji zavise od nje da bi umrli od gladi. Jer kao što je dozvoljeno onome koji bi umro od gladi, a ima samo svinjetinu za jelo, da mu je dozvoljeno da pojede svinjetine onoliko koliko mu je dovoljno da preživi. Isto tako da popije alkohola što je došlo u kur'anskim ajetima, tako isto ženi koja bi umrla od gladi ako ne bi radila otkrivena jer nema drugog izbora, dozvoljeno je da u takvom stanju radi da ne bi umrla od gladi.

Ako je ta žena u ovakvom stanju, njoj je dozvoljeno da se otkrije, a ako nije nije joj dozvoljeno da radi otkrivena, pa makar nikada ne našla posao.
Musliman treba da se boji Allaha i da poštuje Allahove granice, a Allah takvima obećava da će im naći izlaza odakle se i ne nadaju. Kaže Uzvišeni: “A onaj ko se Allaha boji (izvršavanjem naređenja i ostavljanjem harama), Allah će mu naći izlaz i opskrbiće ga odakle se i ne nada. A onaj ko se na Allaha osloni pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 2-3). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”. Imam Nevevi navodi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (7/244) tri tumačenja riječi “obučene a gole” sa kojima se opisuje ta vrsta žena:

Prvo – “obučene”, tj. Allah im dao svoje ni'amete, “gole”, tj. ali na njima nisu zahvalne.
Drugo – da pokrivaju neke dijelove tijela a neke otkrivaju.
Treće – da oblače providnu odjeću kroz koju se vidi boja njihovog tijela.

Ovo treće značenje Ibn Betal (Šerh Sahihul Buhari, 3/117) pripisuje imamu Maliku i navodi još jedno značenje a to je da će biti obučene na dunjaluku a gole na Ahiretu, tj. zabrana nošenja providne odjeće zbog fitne, svejedno opisivala tijelo ili ne.
Zajedničko značenje riječi “obučene a gole” se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.
Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu'džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme od tuge, jada i čemera po pitanju pokrivanja muslimanki. Mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.

Propisanost hidžaba ili džilbaba
Hidžab ili džilbab je propisan Kur'anom, Sunnetom i idžmaom učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Ovim ajetom Uzvišeni u nedvosmislenoj formi zabranjuje ženi da pokazuje svoje ukrase (odjeću koju uobičajeno nosi u kući) pred nekim drugim mimo njenih mahrema a to je ujedno i dokaz obaveze pokrivanja sa hidžabom.

Takođe, kaže Uzvišeni: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza hidžaba (zastora). To je čistije i za vaša i za njihova srca” (El-Ahzab, 53), tj. tražite to od njih iza zastora koji je između vas i njih i koji sprečava da ih vidite a što je ustvari hidžab. Iako ovaj ajet govori o majkama pravovjernih, ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on se ne odnosi samo na njih nego na sve mu'minke. A da je to tako ukazuje nekoliko stvari:

Prva – što je pravilo Usulul-fikha da obraćanje Zakonodavca (Allaha) jednoj osobi obuhvata čitav Ummet, osim ako dođe argument koji ukazuje da je specifičan samo za tu osobu.

Druga – što je mudrost hidžaba u tome da je njegovo nošenje čišće za srca muškaraca i žena, a nema sumnje da su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, žene sa najčišćim srcima na dunjaluku a i pored toga im je naređen hidžab što znači da su žene mimo njih preče da oblače hidžab.

Treća – što su žene muslimana nakon objave ovog ajeta oblačile hidžab kao što su ga oblačile i žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Četvrta – što su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primjer i uzor svim ženama muslimankama.
Takođe, kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste džilbabe svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je” (El-Ahzab, 59). Nakon objave ovog ajeta muslimanke su praktikovale oblačenje džilbaba (hidžaba) kao što je to pojašnjeno u mnogim hadisima.

A dokaz iz Sunneta o obavezi nošenja hidžaba (džilbaba) je poznati hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, a već smo ga spomenuli na početku, u kojem je došao opis žena koje će biti od stanovnika Vatre da su “obučene a gole”, tj. da prvenstveno ne nose šerijatski hidžab ili džilbab.

Definicija džilbaba (hidžaba)
Poznata je stvar da je naredba pokrivanja žene hidžabom došla naknadno i nakon naredbe o pokrivanju samog stidnog mjesta žene, što znači da je pokrivanje hidžabom i njegovo nošenje nešto više od samog pokrivanja stidnog mjesta žene. A stidno mjesto žene je cijelo njeno tijelo osim šaka, lica i stopala oko čega se razilaze učenjaci.
Mufessiri prilikom tumačenja riječi džilbab i hidžab koje su došle u Kur'anu, iako su se izražavali različitim riječima, složni su da se pod tim terminima misli na široki ogrtač, mantil ili haljinu koji pokrivaju cijelo tijelo žene preko njenog uobičajenog veša kojeg oblači u svojoj kući sa kojim je pokrila svoje stidno mjesto, i da on (hidžab ili džilbab) nije odjeća koja samo pokriva stidno mjesto nego pokriva odjeću i ukrase koje je ženi dozvoljeno da nosi ispred mahrema.

Prema tome, džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.

Takođe, na ovom mjestu treba naznačiti da šerijatski tekstovi Kur'ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće, nego ti tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.

Šartovi ispravnog džilbaba ili hidžaba
Pošto je džilbab (hidžab) sam po sebi tako specifičan neophodno je da se ispune određeni šartovi da bi on bio ispravan.

Prvi šart – da hidžab ne bude sam po sebi ukras.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: ” … i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Znači, Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da pokazuju ukrase svoje, u što ulazi prvenstveno njena odjeća, osim njenim mahremima. A sa druge strane joj naređeno nošenje hidžaba (džilbaba) što znači da taj hidžab nije ukrasna odjeća u kojoj se ona sredi i izađe pred mahreme.
Ovo znači da hidžab ne može biti košulja i suknja, niti ukrašena haljina, a da ne govorimo košulja i hlače ma kako bile široke, niti tunika iznad koljena, ispod koljena ili do koljena, jer sve ovo je odjeća koja je sama po sebi ukras za ženu u kojoj se ona sredi pred drugima.

Drugi šart – da hidžab bude gust toliko da se ne vidi kroz njega.
Dokaz za ovaj šart je gore spomenuti hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koga bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”.

Kaže Ibn Abdulberr: “Ovde se misli na žene koje oblače laganu odjeću koja opisuje i ne pokriva, pa se takve žene nazivaju obučenim a u suštini su gole”.

Prema tome, hidžab ne smije biti providan tako da opisuje tijelo koje je ispod njega da bi se čak vidjela i boja kože.
Prenosi Alkame od svoje majke da je Hafsa bint Abdurrahman ušla kod Aiše, radijallahu anha, a na njoj je bio providan himar (ono što pokriva od glave do pasa) – a u rivajetu kod Ibn S'ada je došlo: tako da joj se vidilo kroz njega čelo – pa joj je Aiša, radijallahu anha, pocijepala taj himar i obukla joj gust himar. Ovaj rivajet bilježe Malik i Bejheki, a Abdulkadir Arnaut ga je ocijenio dobrim.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje ženama muhadžira, nakon što je Allah objavio “I neka vela svoja spuste na grudi svoje” one su pocijepale najgušće dijelove svojih ogrtača i napravile od njih himare (ono što pokriva od glave do pasa)”. Postupak Aiše, radijallahu anha, i žena muhadžira, radijallahu anhune, jasno ukazuje na to da su one vodile računa da njihovi hidžabi budu gusti.

Treći šart – da hidžab bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela.
Smisao nošenja hidžaba je da prvenstveno pokrije stidno mjesto i da spriječi fitnu (tj. da spriječi buđenje strasti koje pozivaju čovjeka polnom odnosu ili ljubavnoj predigri) a to se ne može postići osim sa oblačenjem guste i široke odjeće. Jer gusta a tijesna odjeća, iako je pokrila tijelo ona opisuje njegov izgled i konture tijela, tako da se u tijesnoj odjeći jasno istaknu grudi, kukovi i ostali zavodljivi dijelovi tijela koji nema sumnje da su fitna za muškarce.

Dokaz da hidžab mora biti širok je hadis kojeg bilježi Ahmed od Usame ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću iz Egipta koju je njemu poklonio Dihjetu El-Kelbi pa ju je Usama dao svojoj ženi. Kada je to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Naredi joj nek oblači ispod te odjeće odjeću koja je uz tijelo, ja se bojim da će joj (ta odjeća) oslikavati njenu figuru”. Ravije ovog hadisa su pouzdani osim Abdullaha ibn Muhammeda ibn Akila za kojeg kaže Ibn Hadžer da je saduk (da se njegov hadis može dignuti na stepen dobrog) ali da ima u njemu slabosti. Ovaj hadis podupire drugi hadis u rivajetu od Dihjeta El-Kelbija, radijalalhu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću koju je dobio iz Egipta i rekao mu da je podijeli na dva dijela, pa da od jednog sašije sebi košulju a drugi da da ženi da se pokrije. A kad je Dihje krenuo od njega rekao mu je : “Naredi svoj ženi da ispod te odjeće obuče nešto da je ne bi oslikavala (njen izgled)”. Ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Bejheki i Hakim. U njegovom senedu je Ibn Lehia čiji hadis se ne uzima kao dokaz. Međutim, potvrđuje hadis Ibn Lehie takođe Jahja ibn Ejjub El-Misri koji iako u njemu ima slabosti imam Muslim je prihvatao njegove hadise, a Buharija ih je uzimao kao potvrdu za druge hadise. Prema tome, ova dva hadisa zajedno jedan drugog podupiru tako da se mogu uzeti kao dokaz po ovom pitanju, pogotovo što u njihovom tekstu nema nešto što bi se moglo negirati.
Takođe, bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe predaje od Omera, radijallahu anhu, i Esme bint Ebi Bekr, radijallahu anha, da su upozoravali na odjeću koja ocrtava i oslikava figuru žene.

Četvrti šart – da hidžab ne bude namirisan.
Nije dozvoljeno ženi da se namiriše a zatim izađe iz svoje kuće jer to privlači poglede ljudi i pokreće kod njih strasti, svejedno bio miris na njenom tijelu ili na odjeći.
Dokaz za ovo je više hadisa a neki od njih su:

Ono što se prenosi se od Ebu Muse El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše a zatim izađe pa prođe pored ljudi da bi oni osjetili njen miris ona je zinalučarka”. Hadis bilježe Nesai, Ahmed i Hakim, a Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim u čemu se sa njim slaže Zehebi, a dobrim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Hadis od Zejnebe Es-Sekafije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neka od vas izađe u mesdžid neka sebi nikako ne približava miris”. Ovaj rivajet bilježi Nesai, Munavi ga ocjenjuje dobrim a Albani vjerodostojnim. A isti ovaj hadis bilježi Muslim u svom Sahihu sa malo drugačijim tekstom: “Kada neka od vas ode klanjati jaciju neka sebi nikako ne približava miris”.
Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše neka ne prisustvuje sa nama jaciji namazu”.

Peti šart – da hidžab žene ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta (tj. od odjeće po kojoj se prepoznaje).
Nije dozvoljeno ženi da nosi odjeću koja je specifična za muškarce jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce, a ovo bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
Takođe, prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je prokleo muškarca koji oblači odjeću žene i ženu koja oblači odjeću muškarca”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A što se odjeće šuhreta, prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obuče odjeću šuhreta na dunjaluku obuće mu Allah, dželle še'nuhu, odjeću poniženja na Sudnjem danu a zatim će gorjeti u vatri”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed a dobrim ga ocjenjuju Busiri, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti šart – da hidžab obuhvata cijelo tijelo.

Dokaz da hidžab treba obuhvatiti cijelo tijelo je hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Onaj ko vuče svoju odjeću iz oholosti Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”, pa je Ummu Seleme, radijallahu anha, upitala: Pa šta će žene raditi sa krajevima svoje odjeće? On joj odgovori: “Pustiće ga jedan pedalj”, zatim je dodala: Znači, otkriće se njihova stopala. A on joj reče na to: “Onda će pustiti u dužini lakta i neće puštati duže od toga”. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed, a kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.

Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Krajevi odjeće žena trebaju biti duži za jedan pedalj”, a pitala ga je Aiša, radijallahu anha: A koliko kada izađe na pijacu (trgovinu)? On joj odgovori: “Onda koliko lakat”. Hadis bilježi Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Ovi hadisi ukazuju da hidžab žene treba da obuhvata cijelo njezino tijelo, pa čak i stopala, osim što se može dodati da guste čarape mijenjaju krajeve odjeće u pokrivanju stopala.

Prema tome, šartovi hidžaba su:
– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo.

Znači, šerijatski hidžab ne može biti široka duga tunika, prvo jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) a drugo jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo). A nošenje pantalona, svejedno bile široke ili uske samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, a koje su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce, te ženi nije dozvoljeno da ih nosi osim ispod hidžaba. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com