AlejkumusSelam!

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle še’nuh, koji iz Svoje milosti upućuje na Pravi Put onoga koga On hoće, a iz Svoje apsolutne pravde ostavlja u zabludi, bez upute, koga hoće. Neka je Salavat i Selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve iskrene sljedbenike do Sudnjeg dana.

Blud (ar. ez-zina) je jedan od najvećih grijeha, nakon širka i nevjerstva, koje rob može počiniti prema svome Gospodaru.
Allah, dželle šenuh, rekao je: “… i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.” (Prijevod značenja, El-Furkan, 68-69)

“I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (Prijevod značenja, El-Isra, 32)

“Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.” (Prijevod značenja, En-Nur, 3)

“Nevaljale žene su za nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci su za nevaljale žene; čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci su za čestite žene.” (Prijevod značenja, En-Nur, 26)

Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio upitan: “Koji je grijeh najveći kod Allaha?” Rekao je: “Da Allahu smatraš nekoga ravnim, a On te je stvorio!” Pa je upitan: “A zatim?” Odgovorio je: “Da ubiješ svoje dijete iz straha da ne jede zajedno s tobom!” Bi rečeno: “A zatim, nakon toga?” Odgovori: “Da počiniš blud sa suprugom svoga komšije!” Hadis su zabilježili Buhari (4477) i Muslim (86).

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Bludnik u trenutku dok čini blud nije vjernik, u trenutku dok čovjek pije alkohol nije vjernik, u trenutku dok krade nije vjernik i u trenutku dok otuđuje nešto a ljudi dižu svoje poglede prema njemu on nije vjernik.” Hadis su zabilježili Buhari (2475) i Muslim (57).

U drugoj predaji, koju biljezi Ebu-Davud (4690) i drugi, od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, stoji da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok čovjek čini blud, iman (vjera) ga napusti i kao oblak stoji iznad njega, pa kada napusti taj čin iman mu se vrati.” Predaja je vjerodostojna po uslovima Buharije i Muslima, kako kaže Hafiz Ez-Zehebi, rahimehullah. (Vidi: El-Kebair, str. 164)

Majka vjernika Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj hutbi (govoru) nakon pomračenja Sunca rekao: “O, Muhammedov ummete! Niko ne može biti ljubomorniji od Allaha kada Njegov rob ili robinja čine blud.” Hadis su zabilježili Buhari (1044) i Muslim (901).

Imam Ahmed, rahimehullah, rekao je: “Ne znam da nakon bespravnog ubistva ima veći grijeh od zinaluka.” (Vidi: El-Dževabul-kafi, str. 77) Tj. nakon širka i nevjerstva. Hafiz Zehebi, rahimehullah, uvrstio je blud, radi njegove pogubnosti, među najveće grijehe u svom poznatom djelu o velikim grijesima El-Kebair, spomenuvši ga na samom početku.

Radi poganosti, odvratnosti, prljavštine i pogrdnosti tog grijeha i njegovih ružnih i kobnih posljedica, Uzvišeni Allah, dželle še’nuh, je za bludnike i bludnice propisao – pored ahiretske kazne i patnje – ovosvjetsku kaznu, pa kaže: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (Prijevod značenja, En-Nur, 2)

To je propis za neoženjene bludnike i neudate bludnice, dok za one koji su u braku, a i pored toga su nemoralni i čine blud, kazna u šerijatu je kamenovanje do smrti.

Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Nikome nije dozvoljeno prolijevat krv muslimana koji svjedoči da nema Boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, osim u tri slučaja: glava za glavu (tj. u slučaju ubistva), kada osoba u braku počini blud i kada se osoba odmetne od vjere i napusti zajednicu.” Hadis su zabilježili Buhari (6878) i Muslim (1676).

Bludnici i bludnice, radi odvratnosti grijeha kojeg čine, biće kažnjavani čak i u kaburu, kao što je zabilježeno u podužem hadisu kojeg prenosi Semure b. Džundub, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su mu jednog dana u snu došla dva meleka i odveli ga do Svete zemlje, gdje je ugledao užasne prizore, pa kaže: “Potom smo došli do jedne uvale poput peći (ognjišta), gornji joj je dio tijesan, a donji širok. Ispod nje se loži vatra i kada se ona (plamenom) približi, svijet koji je u njoj, podigne se kao da će skoro izaći, a kada se malo ugasi (splahne), oni se opet u nju povrate (naniže). U njoj su i ljudi i žene goli. ‘Ko su ovi?’ – upitao sam. ‘Idi dalje’ – rekli su.” Na kraju hadisa obavijestili su ga da su to bludnici i bludnice i da će se tako kažnjavati sve do Sudnjeg dana. Hadis je zabilježio Buhari (1386).

Rasprostranjenost bluda, nemorala i razvrata je od predznaka Sudnjeg dana, kao što na to upućuje nekolicina predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Stvarni predznaci časa propasti svijeta su: iščezavanje nauke, ustaljivanje neznanja, uživanje alkohola i pojava bluda i prostitucije.” Hadis su zabilježili Buhari (80) i Muslim (2671).

Imam Kurtubi, rahimehullah, rekao je u komentaru ovog hadisa: “U ovom hadisu nalazi se jedan od znakova istinitosti poslanstva, zato što je, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio o stvarima koje će se naknadno desiti, pa su se tako i desile, naročito u ovom našem vremenu.” (Ovu izreku imama Kurtubija spomenuo je Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, u Fethul-Bariju, 1/133, prenoseći je iz Kurtubijevog djela El-Mufhim. Vaćajući se na dostupnu verziju tog djela nisam je mogao pronaći, a Allah najbolje zna). Kada je takvo stanje bilo u vremenu Kurtubija, koji je na Ahiret preselio 656 h.g. (tj. prije 777 god.), šta onda reći za naše vrijeme? (Vidi: Ešratus-sa’a, str. 139).

Abdur-Rahman b. Ganm el-Eš’ari, rahimehullah, rekao je: “Pričao mi je Ebu-Amir, ili Ebu-Malik el-Eš’ari, radijallahu anhu, – tako mi Allaha, nije mi slagao – da je čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘U mome ummetu bit će onih koji dozvoljavaju nezakonit spolni odnos, svilu, vino i muzičke instrumente; penjat će se svijet na visoka brda; dolazit će im čobanin sa stokom; navraćat će kod njih siromah radi svoje potrebe, a oni će mu govoriti: ‘Dođi sutra!’ Allah će ih iznenada noću uništiti, i brdo na njih svaliti, a druge će pretvoriti u majmune i svinje do Dana sudnjega.” Hadis je zabilježio Imam Buhari (5590).

Oko vjerodostojnosti ovog hadisa vodile su se određene polemike, ali, bez imalo sumnje on je sahih – vjerodostojan i njegov lanac prenosilaca je spojen, i to je stav kojeg je zastupala izrazita većina hadiskih stručnjaka.

Supruga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Mejmuna, radijallahu anha, kazala je: “Čula sam Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Neprestano će moj ummet biti na hajru, sve dok se među njima ne rasprostrane djeca iz bluda, pa kada među njima bude mnogo djece iz bluda, bojat je se da ih ne zadesi sveobuhvatna kazna.” Hadis je zabilježio Ahmed (26830) a Hafiz El-Munziri, rahimehullah, smatrao ga je hasenom – dobrim.

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, neće iščeznuti ovaj ummet sve dok čovjek ne položi ženu na putu (tj. spolno opći sa njom na javnom mjestu). Najbolji od ljudi u tom vremenu su oni koji mu kažu: ‘Kada bi se barem zaklonio iza ovog zida!‘” Hadis je zabilježio Ebu-Ja’la (6183). Hafizi El-Hejsemi i El-Busiri smatrali su njegove prenosioce pouzdanim, iako se hadis – kako smominje El-Busiri – prenosi i kao govor Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, ali postoje pojedine predaje koje ga podupiru, a Allah najbolje zna. (Vidi: Medžme’uz-zevaid, 7/281; Ithaful-hijeretil-mehere, 8/32)

Također, Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, spomenuo ga je u Fethul-Bariju (13/84) s ciljem dokazivanja, bez prigovora, što se kod njega smatra prihvatljivim hadisima, kao što je spomenuo u Iršadus-sariju (1/7). Njegove ravije pouzdanim, po kriterijima imama Muslima, smatrao je i Šejh Albani, rahimehullah. (Vidi: Silsiletul-ehadisid-da’ife, 1/480)

Pred sami Sudnji dan, nakon što vjernici iščeznu, ostaće samo najgori ljudi, koji će se javno pariti (jahati) kao što to rade magarci, tj. ljudi će spolno općiti na ulicama javno neskrivajući se od drugih, upravo kao što to rade životinje poput magaraca – da nas Allah, dželle še’nuh, sačuva, i nad njima će nastupiti Sudnji dan. Hadis u tom kontekstu zabilježio je imam Muslim (2937) od Nevvasa b. Sem’ana, radijallahu anhu.

Čak, ovaj grijeh je nesvojstven i velikom broju životina, kao što bilježi Buhari (3849) od Amra b. Mejmuna el-Evdija: “Vidio sam u džahilijjetu majmuna koji je vršio blud sa majmunicom. Nakon toga, čopor majmuna se okomio na njih i kamenovao ih do smrti, a i ja sam ih kamenovao zajedno s njima.”

Istaknuti učenjak Ibnul-Kajjim, rahimehullah, spominjući negativne posljedice bluda kaže: “Ovo je krajnje opasna pojava, koja podriva sistem ljudskog porijekla i loze, zaštite spolnih organa, očuvanja zabrana, koja izaziva najveća neprijateljstva i najljuću mržnju među ljudima. Ova pojava dovodi da ljudi jedni drugima obeščašćuju supruge, kćerke, sestre i majke dovodeći ovaj svijet do propasti. Zbog toga ovaj grijeh dolazi odmah nakon ubistva po veličini i zato su uporedo spomenuti u Njegovoj Knjizi i u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, hadisu. (El-Dževabul-kafi, str. 105)

Dalje kaže: “Među karakteristikama ovog grijeha je to da on privlači siromaštvo i skraćuje život. Bludom se ocrnjuje lice čovjeka i on dobiva epitet omraženog među ljudima. On, također, rastače srce i razbolijeva ga, ukoliko ga čak ne ubije. Taj grijeh privlači brigu, tugu i strah. Udaljava počinioca od Gospodara, a približava ga šejtanu.” (Isti izvor: str. 114)

I rekao je: “Allahov zakon nalaže da, kada se raširi blud, On se žestoko srdi i ljuti. To se neminovno odražava na sudbinu zemlje. Ibn-Mes’ud, radijallahu anhu, je rekao: ‘Kada god se u nekom selu pojavi blud, Allah naredi da se ono kazni.‘” (Isti izvor: str. 114)

Iz prethodno spomenutog vidimo da je blud jedan od najvećih grijeha i da je onaj koji ga čini izložen ovosvjetskoj kazni, Allahovom prokletstvu, kaburskom azabu i Džehennemskoj patnji – da nas Allah, Uzvišeni, sačuva. Kada to znamo, obaveza je na svakom muslimanu i muslimanki da se u potpunosti udalji od tog odvratnog čina, a to udaljavanje biva napuštanjem tog grijeha, udaljavanjem od uzroka koji vode ka njemu, izbjegavanjem i klonjenjem onih koji ga čine i sl.

Musliman je obavezan da vodi računa o svom društvu i prijateljima, jer su oni najčešće njegovo ogledalo, a davno je rečeno: “S kim si, takav si!” Prijatelji će jedni drugima biti neprijatelji na Sudnjem danu, osim onih koji su bili bogobojazni. Kaže Allah: “Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.” (Prijevod značenja, Ez-Zuhruf, 67)

Onaj ko je imao lošeg prijatelja kajat će se na Sudnjem danu: “Na Dan kada nepravednik prste svoje bude grizao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur’ana odvratio nakon što mi je priopćen bio!’ – a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu.” (Prijevod značenja, El-Furkan, 26-28).

Ti si, draga sestro, obavezna da pozoveš tu osobu na pokajanje Allahu, dželle še’nuh, i napuštanje tog velikog grijeha, zatim da je napomeneš na njegove kobne posljedice za pojedinca i društvo. U isto vrijeme, zabranjeno ti je da se družiš, prijateljuješ i budeš bliska sa tom i svim drugim osobama istih i sličnih osobina, osim trenutačno s ciljem opominjanja, zato što su oni veliki grješnici, a Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili su udaljavanje od grijeha i grješnika dok se toga ne okane. Uzvišeni Allah, azze ve dželle, ne opterećuje čovjeka sa popravljanjem drugih onoliko koliko ga opterećuje sa čuvanjem i popravljanjem samoga sebe.

Znači, nećeš se družiti sa njom, niti ćeš razgovarati, niti hodati i sl., osim sa ciljem savjeta i opomene, sve dok vidiš da u tome ima koristi i pomaka. Ako zapaziš da dotična osoba ne mari za onim što joj govoriš, nego, naprotiv, ona pokušava da negativno djeluje na tebe, obavezna si je što prije napustiti i brinuti se o sebi i čuvati svoju vjeru i čednost.

Zatim, bitno je spomenuti dvije napomene:

Prva, da su nemoralne osobe u našem društvu, u većini slučajeva, osobe koje se ne pridržavaju vjeskih načela, tj. oni koji se pripisuju islamu od njih nemaju od islama osim imena. Njihovo nepridržavanje za ruknove islama (šehadet, namaz, zekat, post i hadždž) je, samo po sebi, veći i opasniji grijeh od bluda.
Onaj ko namjerno i bez opravdanja izostavi jedan obavezni namaz, počinio je veći grijeh od bluda, pijenja alkohola, jedenja svinjskog mesa, bespravnog ubistva i sl., po slaganju svih muslimana – kako spominje Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah. (Vidi: Kitabus-sala ve hukmu tarikiha, str. 5)

A onaj koji u potpunosti ne obavlja namaz je po ispravnijem i jačem mišljenju islamskih učenjaka nevjernik, kao što na to upućuju jasni i nedvosmisleni dokazi iz Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a također na to upućuje i govor ashaba i tabi’ina.

Dok, osoba koja se u potpunosti ne pridržava ruknova islama (tj. ne klanja, niti posti, niti izdvaja zekat, niti obavlja hadždž itd.) osim šehadeta – svjedočenja da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik (tj. izgovara samo šehadet i ništa drugo), nije musliman po jednoglasnom mišljenju svih učenjaka ehli-sunneta. (Vidi: Eš-Šeri’a od El-Adžurrija, 1/331, 1/364).

Tako da je na tebi, uvažena sestro, obaveza da svoje kolegice i prijateljice prije svega pozoveš u bitnije stvari, kao npr. obavljanje namaza, post u Ramazanu, napuštanje djela koja ruše islamsko vjerovanje i sl., što, naravno, ne znači da ćeš zanemariti njihovu bestidnost i nemoral.

Druga, da su mjesec i zvijezda od turskih nacionalnih obilježja i da nemaju nikakve veze sa islamom, niti se smatraju vjerskim obilježjima muslimana. Mnogi od našeg naroda na taj način izražavaju svoju pripadnost islamu i muslimanima, dok, istina je da se ta pripadnost ne izražava osim primjenom vjerskih propisa, a ne grbovima, tetovažama, hamajlijama, levhama, zakletvama džamijom i Kur’anom, odlaskom na bajram u džamiju, nekonzumiranjem alkohola samo u mjesecu ramazanu, ubacivanjem viška para u turbeta i sl.

Islam je univerzalna vjera koja ima svoje propise i zakone (naredbe i zabrane), putem kojih muslimani iskazuju svoju pokornost Uzvišenom Allahu, dželle še’nuh, i na taj način zaslužuju vječna uživanja na Drugom svijetu, i to nije nacionalna pripadnost, kao što to neki misle. Musliman je Allahov pokorni rob, ma koje nacije, porijekla i boje bio. Musliman može biti Bošnjak, Srbin, Hrvat, Slovenac, Amerikanac i Kinez, dok, isto tako, i Bošnjak može biti ili musliman, ili kršćanin, ili židov, ili budista i sl.

Odgovorio: Amir I. Smajić
Medina, 27. 07. 1433 h.g. – 17.6.2012

preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Zahvala pripada Allahu. Fizička ljepota se ne smatra mjerilom vrednovanja ljudi u islamu. Mjerilo na čijim osnovama se zasniva razlikovanje ljudi jeste bogobojaznost. Uzvišeni kaže: “O ljudi Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)

Zato je Šerijat došao s ispravkom principa ophođenja koji se zasniva na formama, pojavama, a koji zaboravlja odnos koji je Allah dž.š. propisao, a on je bogogobojaznost. Postoje mnogi hadisi o tome, a evo nekih:

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: “Allah ne gleda u vaše likove niti vaše imetke, ali gleda u vaša srca i vaša djela.”

Prenosi se od Ebu Zerra, r.a., koji kaže: “Ja i jedan čovjek smo se sporječkali. Njegova majka je bila nearapkinja, te sam mu zbog toga prigovorio. On je to spomenuo Poslaniku, s.a.v.s. koji me je upitao: ‘Jesi li ti uvrijedio tog i tog čovjeka? ‘ Odgovorio sam: ‘Da’ a on me ponovo upita: ‘Povrijedio si njegovu majku? ‘ ‘Da’ odgovorih mu, a on mi tada reče: “Ti si čovjek u kome ima još džahilijeta.”(Buhari i Muslim)

U drugoj predaji stoji: “Rekao sam mu: ‘O sine crnkinje!”‘ Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “U tebi je poganstvo”, znače da je u njemu ostala jedna od osobina paganstva.

Sehl ibn Sa’d es-Sa’idi veli: “Neki je čovjek prošao pored Poslanika, s.a.v.s. te on upita čovjeka koji je pored njega sjedio: ‘Šta misliš o ovome? ‘On odgovori: ‘Ovo je jedan od najuglednijih ljudi. On je, tako mi Allaha, toliko poštovan da kad bi neku zaručio, ona bi pristala, a ako bi se za nekog zalagao, to bi se uzimalo u obzir.‘

Poslanik, s.a.v.s. je šutio, a zatim je došao drugi čovjek, te on ponovo upita onog čovjeka: ‘A šta misliš o ovom čovjeku? ‘On odgovori: ‘Allahov Poslaniče, ovaj spada među siromahe. Ako bi neku zaručio, ne bi pristala na brak, ako bi se za nekog zauzimao, to se ne bi uzimalo u obzir, a ako bi šta rekao i predložio, ne bi se osvrtalo na to.’ Poslanik, s.a.v.s. reče: ‘Ovaj je bolji od prepune zemlje onakvih.” (Buhari)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: “lli će se ljudi prestati hvalisati svojim očevima, koji su džehenemsko gorivo, ili će kod Allaha biti bezvrijedniji od insekta koji svojim nosom valja izmet. Allah je od vas otklonio pagansko oboljenje koje ističe svoje pretke. Ljudi su bogobojazni vjernici ili nesretni grešnici. Svi ljudi su djeca Ademova, a Adem je stvoren od zemlje.” (Tirmizi)

Svi ovi hadisi ukazuju na to da boja ili izgled nisu osnov prestiža, razlikovanja i veličanja. Dužnost je muslimanu da bude sa bogobojaznima i dobrima.

Amr ibn el-As, r.a., prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s. kako glasno govori: “Moj zaštitnik je Allah i dobri vjernici.” (Buhari i Muslim)

Što se tiče ophođenj a prema djeci, potrebno je biti pravedan i ne vrednovati jedne nad drugima, pa makar jedno dijete bilo bolje prema roditeljima od druge djece. Šta tek onda reći kad je uzrok vrednovanja boja kože djeteta ili boja očiju!? Tako mi Allaha, to je jedan od velikih grijeha i nepravda golema! Dužnost roditelja je da se boje Allaha u postupcima prema svojoj djeci i da budu pravedni prema njima. U hadisu, koji se prenosi u oba Sahiha od En-Nu’mana ibn Bešira, r.a., Poslanik, s.a.v.s. kaže: “Bojte se Allaha i budite pravedni prema vašoj djeci!”

Razlika u vrednovanju djece pobuđuje zavist i mržnju među njima. Molimo Allaha za selamet. Allah najbolje zna i neka su salavat i selam na poslanika Muhammeda.

Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid
(Fetva br.: 13993)

preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mjesec Ša’ban je mjesec u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, većinu dana postio. Ovo je došlo u hadisu mutefekun alejhi (Buhari ja i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Ni u jednom mjesecu nije postio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je postio u Ša’banu, postio ga je čitavog osim manjeg dijela“. Ovo ukazuje na vrijednost i preporučenost posta većine dana mjeseca Ša’bana.

O vrijednosti ovog mjeseca prenešeno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo hadisa. Neki od njih su vjerodostojni i dobri, neki slabi a neki krivotvoreni.

Od novotarija koje su ljudi uveli je PROSLAVLJANJE NOĆI POLOVINE Ša’abana. O vrijednosti klanjanja te noći ili izdvajanja posta tog (15.) dana nije prenešeno ništa vjerodostojno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, radijallahu anhum.

Prenosi se u preko deset rivajeta od skupine ashaba da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U noći polovine mjeseca Ša’bana Allah pogleda u Svoja stvorenja pa oprosti svima osim mušriku i onom ko je zadojen mržnjom (neprijateljstvom)“. Bilježe ga Ahmed, Ibn Madže, Bejheki, Taberani i drugi. Dobrim su ga ocijenili Albani, Šu’ajb Arnaut i drugi, a u svim rivajetima ima slabosti.

Oko vrijednosti same noći polovine Ša’bana (ne za klanjanje te noći i post tog dana) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina muhaddisa i učenjaka ocjenjuje hadise o tome slabim i neprihvatljivim, dok ih manja skupina smatra prihvatljivim zbog mnoštva rivajeta. (Letaif, Ibn Redžeb, str. 261)

Neki ljudi su na osnovu ovih hadisa o vrijednosti noći polovine Ša’bana i drugih slabih i krivotvorenih o noćnom namazu te noći i postu tog dana uveli novotarije proslavljanja, klanjanja i posta te noći i tog dana. Iako najveći pobožnjak Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi časni ashabi to nisu praktikovali.

Kaže Hafiz el-Iraki: „Hadis o klanjanju u noći polovine Ša’bana je izmišljen na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.

Kaže imam Nevevi: „Namaz Lejletul-regaiba i namaz od 100 rekata u noći polovine Ša’ban, oba ta namaza su odvratne novotarije. Ne treba da te obmane njihovo spominjanje u knjizi ‘Kutul-kulub’ i ‘Ihjau ulumiddin“, niti spomenuti hadis i njima, sve je to batil (ništavno). I ne treba da te obmane to što nekim imamima nije bio jasan njihov propis pa su pisali o njihovoj preporučenosti, oni su u tome pogriješili“.

Kaže Muhammed Rešid Rida: „Zaista Uzvišeni Allah nije propisao mu’minima u Svojoj knjizi niti preko Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u sunnetu posebno djelo u toj noći (15. Ša’bana)“.

Kaže Bin Baz nakon što je naveo argumente o novotariji proslavljanja te noći: „Na osnovu ajeta, hadisa i govora uleme postaje jasno onome ko traži istinu da je proslavljanje noći polovine Ša’bana (Lejletul-berat) sa namazom ili nećim drugim, kao i izdvajanje tog dana postom, odvratna novotarija kod većine učenjaka. To nema osnova u čistom Šerijatu, nego se to desilo nakon vremena ashaba“.

Prema tome, nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izdvajanje ove noći sa ibadetom, većina hadisa koji su prenešeni o tome su ili krivotvoreni ili veoma slabi. Takođe, nije potvrđeno od ashaba, radijallahu anhum, ništa o tome. S toga, nema osnova da se ta noć (15. Ša’ban) uzme kao mubarek noć u kojoj je činjenje ibadeta pohvalno kao što je pohvalno klanjati teraviju ili obilježavati dane bajrama i petka. Najviše što se može reći je da pohvalno te noći riješiti se dvaju velikih grijeha: širka i mržnje, kao što je došlo u hadisima koje su neki muhaddisi ocijenili dobrim.

A izmišljati ibadete koji nisu potvrđeni u vjerodostojnim hadisima, to samo udaljava od od sunneta i dobrih djela. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: „Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje, to se odbacuje“.

A to što spominje hodža o sudbini i kaderu u toj noći, to nema nikakvog osnova. Ve billahi tevfik.

 Dr. Zijad Ljakić www.zijad-ljakic.com

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

Prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

Drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com