Vjerovanje u meleke jedan je od šest imanskih šarta bez kojih čovjek ne može biti vjernik. Ko ne vjeruje u jedan od njih, takav se ne smatra vjernikom. To su: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i u Allahovo određenje sudbine, bilo dobro ili loše. Meleki spadaju u alemul-gajb – nevidljivi svijet, koji ne vidimo. Allah, dž. š., obavještava nas o njima na mnogo mjesta u Svojoj Knjizi, jezikom Svoga Poslanika. Sada ćemo navesti nekoliko pouzdanih informacija i sigurnih vijesti o melekima koje će vjernicima pomoći da dobiju ispravnu predstavu o ovom pitanju i da spoznaju veličinu Gospodara i veličinu ove vjere koja nam je dala informacije o melekima.

Od čega su stvoreni meleki

Meleki su stvoreni od svjetlosti, kao što Aiša, r. a., prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Meleki su stvoreni od svjetlosti, džini od plamena vatre, a Adem (čovjek) od onoga što vam je opisano.” (Muslim, br. 2996)

Kada su stvoreni

Ne posjedujemo precizno znanje o vremenu njihovog stvaranja, jer nema dokaza u Kur’anu ili hadisu koji na to ukazuje, ali su sigurno stvoreni prije nego što je stvoren čovjek. Na to nam ukazuje Kur’an: “A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika stvoriti.’” (El-Bekara, 30) Allah, dž. š., obavještava ih o namjeri da će stvoriti čovjeka, što ukazuje na to da su oni bili stvoreni prije čovjeka.

Veličina stvaranja meleka

Allah, dž. š., o melekima, čuvarima Vatre kaže: “O, vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6) Apsolutno najveći od meleka jeste Džibril, alejhis-selam, u čijem se opisu kaže: Prenosi se od Abdullaha b. Mesuda da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ, vidio je Džibrila u njegovom pravom liku. Imao je šest stotina krila, a svako od njih zaklanjalo je horizont. Sa krila su mu otpadali takvi ukrasi, biseri i safiri koje samo Allah poznaje.” (Bilježi Ahmed, a Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, 1/47, kaže da mu je sened dobar) Poslanik, ﷺ, opisujući Džibrila, kaže: “Vidio sam ga kako se spušta sa nebesa, dok veličina njegove figure zaklanja prostor između neba i Zemlje.” (Muslim, br. 117)

Među ogromne meleke spadaju i nosioci Arša. U njihovom se opisu kaže: Prenosi se od Džabira b. Abdullaha da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Dozvoljeno mi je da govorim o jednom od Allahovih meleka koji nose Arš. Udaljenost između resice njegovog uha i ramena iznosi koliko se pređe razdaljina od sedam stotina godina.” (Ebu Davud) Uzvišeni Allah kaže: “Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.” (Fatir, 1)

Ljepota meleka

Uzvišeni ovako opisuje Džibrila, alejhis-selam: “Uči ga jedan ogromne snage, lijepog izgleda, koji se pojavio u liku svome.” (En-Nedžm, 5–6) Za riječ “zu mirretin” Ibn Abbas kaže da znači “lijepog izgleda”, a Katada da znači “visok i lijep”. Kod svih ljudi općeprihvaćen opis za meleke jeste da su oni lijepi, te zato lijepog čovjeka porede sa melekom. Tako su žene za Jusufa, alejhis-selam, rekle: “A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: ‘Bože, Bože!’, uskliknuše, ‘ovo nije čovjek, ovo je melek plemenit!’” (Jusuf, 31)

Meleki se razlikuju po veličini

Nisu svi meleki na istom stepenu kad je u pitanju veličina, nego se razlikuju, kao što se razlikuju i po vrijednosti. Najbolji su oni koju su bili prisutni na Bedru, kao što se to spominje u hadisu koji Muaz b. Rifaa b. Rafi’ ez-Zureki prenosi od svoga oca koji je bio na Bedru i koji kazuje: “Džibril je došao Poslaniku, ﷺ, i upitao ga: ‘Kakvim smatrate učesnike Bedra?’ On mu je odgovorio: ‘Smatramo da su od najboljih muslimana’, ili je rekao nešto slično tome. On mu tada reče: ‘Takvi su i oni od meleka koji su bili na Bedru.’” (Buhari, br. 3992)

Meleki ne jedu i ne piju

Na ovo upućuje događaj sa Ibrahimom, alejhis-selam, i melekima koji su mu bili u gostima. Allah, dž. š., kaže: “I on neprimjetno ode ukućanima svojim i donese debelo tele i primače im ga: ‘Zar nećete da jedete?’, upita, osjetivši od njih u duši zebnju. ‘Ne boj se!’, rekoše, i obradovaše ga dječakom koji će učen biti.” (Ez-Zarijat, 26–28)  U drugom ajetu kaže: “A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. ‘Ti se ne boj!’, rekoše oni, ‘Mi smo Lutovom narodu poslani.’” (Hud, 70)
Nikad im ne dosadi i ne umore se od ibadeta i zikra
Uzvišeni kaže: “Hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.” (El-Enbija, 20)  U drugom ajetu kaže: “Pa, oni koji su kod Gospodara tvoga hvale Ga i noću i danju i ne dosađuju se.” (Fussilet, 38)

Brojnost meleka

Meleka ima mnogo i njihov broj zna samo Allah, dž. š. Poslanik, ﷺ, u opisu Bejtul-Ma‘mura na sedmom nebu, kaže: “Pokazan mi je Bejtul-Ma‘mur, pa sam upitao Džibrila šta je to, a on mi odgovori: ‘Ovo je Bejtul-Ma‘mur u kojem svaki dan klanja sedamdeset hiljada meleka, kad izađu više se ne vraćaju.’ (Buhari, br. 3207)  Prenosi se od Abdullaha da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Tada će se pokazati Džehennem koji će imati sedamdeset hiljada uzda, uz svaku uzdu bit će sedamdeset hiljada meleka koji će ga obuzdavati.” (Muslim, br. 2842)

Imena meleka

Meleki imaju svoja imena, ali mi ih znamo vrlo malo. U one koji su nazvani imenom moramo tako vjerovati, a u ostale vjerujemo generalno, što ulazi u opće vjerovanje u meleke. Od imena meleka koja znamo jesu sljedeća:

•    Džibril i Mikail: “Reci: ‘Ko je neprijatelj Džibrilu?, a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an, koji potvrđuje ono prije objavljeno, kao putokaz i radosnu vijest vjernicima.’ Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu, pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju.” (El-Bekara, 97–98)

•    Israfil: Od Ebu Seleme b. Abdurrahmana b. Avfa prenosi se da je rekao: “Pitao sam Aišu šta je Poslanik, ﷺ, učio na početku namaza kada bi noću ustajao da klanja, a ona je odgovorila: ‘Kada bi noću ustajao da klanja, na početku bi učio: Gospodaru moj, Gospodaru Džibrila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Poznavaocu nevidljivog i vidljivog, Ti ćeš presuditi Svojim robovima u onome u čemu su se razilazili. Uputi me Pravim putem tamo gdje su se ljudi razišli, Ti Pravim putem upućuješ koga hoćeš.’”  (Muslim, br. 270)

•    Malik je čuvar u Džehennemu. Uzvišeni kaže: “Oni će dozivati: ‘O, Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo…’”  (Ez-Zuhruf, 77)

•    Munkir i Nekir: Od Ebu Hurejre prenosi se da je Poslanik, ﷺ, rekao: ‘Kada se ukopa mejit (ili je rekao: neko od vas), dođu mu dva modro-crna meleka. Prvi se zove Munkir, a drugi Nekir. Oni će upitati mejita: ‘Šta si vjerovao u pogledu ovoga čovjeka?’ On će odgovoriti ono što je i smatrao: ‘On je Allahov rob i poslanik. Ešhedu en la ilahe illallah ve enne Muhammeden abduhu ve resuluh.’ Oni će mu tada kazati: ‘Znali smo da ćeš tako reći.’ Tada će mu se kabur proširiti sedamdeset puta sedamdeset aršina i bit će mu osvijetljen. Bit će mu rečeno da spava. On će tražiti da se vrati svojoj porodici i obavijesti ih (svom stanju). Meleki će mu reći: ‘Spavaj kao što spava mladoženja kojeg budi njemu najdraža osoba.’ Tako će biti sve dok ga Allah ne proživi iz tog njegovog počivališta. Ako bude munafik, reći će: ‘Čuo sam ljude da nešto govore, pa sam i ja tako govorio, ne znam…’ Oni će tada reći: ‘Znali smo da ćeš tako kazati.’ Zemlji će biti rečeno da ga stijesni, pa će ga stijesniti, a rebra će mu ući jedna u druga. Tako će biti kažnjavan sve dok ga Allah ne proživi iz njegovog počivališta.’”  (Tirmizi, br. 1071. Ebu Isa kaže: “Hadis je hasen-garib.” U djelu Sahihul-džamia ocijenjen je kao hasen, broj 724)

•    Harut i Marut: Allah, dž. š., kaže: “I onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka Harutu i Marutu, u Babilonu.” (El-Bekara, 102) Postoje i drugi meleki: “A vojske Gospodara tvoga samo On zna. To je ljudima samo opomena.” (El-Muddessir, 31)

Sposobnosti meleka

Meleki imaju velike sposobnosti koje im je Allah, dž. š., podario. Neke od njih jesu sljedeće:

Sposobnost poprimanja različitih oblika

Allah, dž. š., dao je melekima sposobnost preobražavanja u likove koji nisu njihovi. Allah, dž. š., poslao je Merjemi Džibrila u liku čovjeka. Uzvišeni kaže: “Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.” (Merjem, 17) Ibrahimu, alejhis-selam, došli su meleki u ljudskom obliku, a on to nije znao dok ga oni o tome nisu obavijestili. Također su došli Lutu, alejhis-selam, u liku mladića lijepog lica.

Džibril, alejhis-selam, dolazio je Poslaniku, ﷺ, u različitim oblicima. Nekad je dolazio u liku Dihje Kelbija, koji je bio ashab lijepog izgleda, a ponekad u liku beduina. Ashabi su ga vidjeli u ljudskom obliku, kao što to Buhari i Muslim bilježe od Omera b. Hattaba da je rekao: “Dok smo jednog dana bili sa Poslanikom, ﷺ, pojavi se čovjek izrazito bijele odjeće i crne kose. Na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja i niko ga od nas nije poznavao. Sjeo je do Poslanika, ﷺ, svoja je koljena prislonio uz njegova, a dlanove stavio na svoja stegna. Rekao je: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu…’” (Muslim, br. 8) Postoje i drugi, mnogobrojni hadisi koji ukazuju na to da  meleki mogu poprimiti ljudske likove, kao što je hadis o čovjeku koji je ubio stotinu ljudi. U njemu se kaže: “Došao im je melek u ljudskom liku.” Takav je i hadis o gubavcu, šugavom i slijepom.

Brzina meleka

Najveća brzina koju ljudi danas poznaju jeste brzina svjetlosti. Brzina meleka je mnogo veća, jer čim bi neko postavio pitanje Poslaniku, ﷺ, Džibril bi došao sa odgovorom od Gospodara.

Dužnosti meleka

Neki od njih zaduženi su prenošenjem Objave od Allaha do Njegovih poslanika. To je posao Ruhul-Emina, Džibrila, alejhis-selam. Uzvišeni Allah kaže: “Ko je neprijatelj Džibrilu?, a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an.” (El-Bekara, 97) Na drugom mjestu Allah kaže: “Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ.” (Eš-Šuara, 193–194) Neki od njh zaduženi su za kišu i njeno usmjeravanje tamo gdje Allah hoće. To je posao Mikaila, alejhis-selam. On ima pomoćnike koji rade ono što im on naredi, shodno Allahovim naredbama. Oni, također, usmjeravaju vjetar i oblake onako kako to Allah hoće.

Neki od njih zaduženi  su za puhanje u Sur. To je posao Israfila. (Sur je nešto poput roga u koji će Israfil puhnuti kako bi najavio Sudnji dan.) Neki od njih zaduženi su za uzimanje duša. To su Melekul-mevt i njegovi pomoćnici. Uzvišeni kaže: “Reci: ‘Melek smrti, koji vam je zato određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.’” (Es-Sedžda, 11) On se u vjerodostojnim hadisima ne naziva Azrail. Neki od meleka zaduženi su da čuvaju čovjeka u svemu što radi, dok je budan i dok spava, odnosno u svim situacijama. To su Muakkibat, o kojima Allah, dž. š., kaže: “Za Njega je jednak od vas onaj koji tiho govori i onaj koji to glasno čini, onaj koji se noću skriva i onaj koji po danu hodi. Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, po Allahovom naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti situaciju jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.” (Er-Ra‘d, 10–11)

Neki meleki zaduženi su bilježenjem čovjekovih djela, bila dobra ili loša. To su Kiramun-katibun. Na njih se odnose Allahove riječi: “I šalje vam čuvare.” (El-En‘am, 61) Uzvišeni, također, kaže: “Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i kako se među sobom dogovaraju? Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju.” (Ez-Zuhruf, 80) Na drugom mjestu Allah, dž. š., kaže: “Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 17–18) U 10. i 11. ajetu sure El-Infitar, Allah kaže: “A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari.”

Neki od meleka zaduženi su za ispitivanje u kaburu. To su Munkir i Nekir. Od Ebu Hurejre, r. a., prenosi se da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada se mejit (ili je rekao: neko od vas) ukopa, dođu mu dva modro-crna meleka. Jedan se zove Munkir, a drugi Nekir. Reći će: ‘Šta si govorio o ovom čovjeku…’” (već smo navodili ovaj hadis). Neki od meleka su čuvari Dženneta. Allah, dž. š., kaže: “A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama će u Džennet biti povedeni, a kad do njega dođu, a kapije njegove već širom otvorene, čuvari njegovi će im reći: ‘Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!’” (Ez-Zumer, 73)

Neki od njih su čuvari Džehennema. Oni se zovu zebanije i ima ih devetnaest glavnih, a Malik, alejhis-selam, im je na čelu. Uzvišeni kaže: “Oni koji nisu vjerovali u gomilama će u Džehennem  biti natjerani, i kad do njega dođu, kapije njegove će se pootvarati i čuvari njegovi će ih upitati: ‘Zar vam nisu dolazili vaši poslanici, koji su vam ajete Gospodara vašeg kazivali i opominjali vas da ćete ovaj vaš Dan doživjeti?’ ‘Jesu’, reći će oni, ‘ali, još je davno određeno da će nevjernici kažnjeni biti.’” (Ez-Zumer, 71) U drugom ajetu kaže: “Pa neka on pozove društvo svoje. Mi ćemo pozvati zebanije.” (El-Alek, 17–18) Također kaže: “A znaš li šta je Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti, nad njim su devetnaesterica.” (El-Muddessir, 27–30) U u 77. ajetu sure Ez-Zuhruf kaže se: “Oni će dozivati: ‘O, Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!’, a On će reći: ‘Vi ćete tu vječno ostati!’”

Neki od meleka zaduženi su za plod u maternici, kao što se navodi u hadisu koji prenosi Ibn Mesud: “Pričao nam je Božiji Poslanik, ﷺ, a on je onaj koji govori istinu i kome se vjeruje: ‘Stvaranje čovjeka biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim bude toliko isto vremena aleka (zakvačak), zatim bude toliko isto vremena kao komad mesa (mudga), zatim Allah, dž. š., pošalje meleka, pa mu udahne dušu. Tom meleku naredi se da zapiše četiri odredbe: nafaku – opskrbu (djeteta), kraj života (tj. koliko će živjeti) i njegov posao i da li je (u pogledu drugog svijeta) sretan ili nesretan. Pa, tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog – jedan čovjek radi djela koja vode u Džennet sve dotle dok između njega i Dženneta ne bude lakat prostora, pa ga pretekne ono što mu je zapisano i počne činiti djela koja vode u Vatru, pa uđe u nju; drugi čovjek radi djela koja vode u Vatru sve dotle dok između njega i Vatre ne bude lakat prostora, pa ga pretekne ono što mu je zapisano, pa počne činiti djela koja vode u Džennet, pa uđe u Džennet.”

Neki od meleka su nosioci Arša. Allah, dž. š., o njima kaže: “Meleki koji drže Prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: ‘Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem, zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u Vatri!’” (Gafir, 7) Postoje i meleki koji putuju po zemlji tražeći skupove na kojima se čini ibadet i traži nauka. Od Ebu Hurejre prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah ima meleke koji putuju tražeći ljude koji čine zikr. Kad nađu ljude koji spominju Allaha, uzviknu: ‘Požurite i ispunite svoje potrebe!’ Potom ih okruže svojim krilima, sve do zemaljskog neba. Njihov Gospodar će ih upitati, a On to zna bolje od njih: ‘Šta govore Moji robovi?’ Meleki će odgovoriti: ‘Slave Te, veličaju Te, zahvaljuju Ti i uzdižu Te.’ Allah, dž. š., će ih upitati: ‘Da li su Me vidjeli?’ Oni će odgovoriti: ‘Ne, nisu Te vidjeli.’ Tada će im On kazati: ‘Kako bi tek radili da su Me vidjeli!’ ‘Da su Te vidjeli, još bi Te više obožavali, veličali, zahvaljivali Ti i slavili Te!’, reći će Mu meleki. Tada će ih On upitati: ‘Šta traže od mene?’ Oni će odgovoriti: ‘Traže Džennet.’ ‘Da li su ga vidjeli?’, upitat će ih On, a oni će Mu odgovoriti: ‘Tako nam Allaha, nisu ga vidjeli.’ Tada će im Allah kazati: ‘Kako bi radili da su ga vidjeli?’ Meleki će odgovoriti: ‘Da su ga vidjeli, još bi ga više željeli, tražili i za njim žudjeli.’ Allah će ih ponovo upitati: ‘Od čega traže utočište?’ Meleki će odgovoriti: ‘Od Džehennema.’ On će ih upitati: ‘Da li su ga vidjeli?’ Oni će odgovoriti: ‘Ne, Gospodaru, nisu ga vidjeli.’ Allah će tada reći: ‘Kako bi se ponašali da su ga vidjeli?’, a meleki će odgovoriti: ‘Da su ga vidjeli, još bi više od njega bježali i još bi ga se više bojali.’ Tada će Allah reći: ‘Uzimam vas za svjedoke da sam im Ja oprostio.’ Jedan od meleka tada će kazati: ‘Među njima je jedan čovjek koji im ne pripada, jer je došao zbog neke svoje potrebe.’ Allah će mu odgovoriti: ‘To je takav skup da neće biti nesretan niko ko sa njima sjedi.’” (Buhari, br. 6408)

Postoji melek zadužen za brda. Od Aiše, r. a., prenosi se da je upitala Poslanika, ﷺ: “Da li si doživio teži dan od dana Bitke na Uhudu?” Odgovorio je: “Od tvoga naroda doživio sam svašta, a ono što mi je bilo najteže desilo se na dan Akabe kada sam se obratio Ibn Abdu Jalilu b. Abdu Kulalu. On mi se nije odazvao onako kako sam to želio. Otišao sam tužan i pognute glave. Podigao sam glavu kad sam bio na brdu Sealib. Vidio sam da je iznad mene oblak u kojem je bio Džibril. Dozvao me i rekao: ‘Allah je čuo šta ti je rekao tvoj narod i poslao ti je Meleka brda da mu narediš da im uradi ono što želiš.’ Tada mi se Melek brda obrati selamom i reče mi: ‘Muhammede, ako hoćeš, pokrit ću ih sa ova dva brijega?’” Poslanik, ﷺ, na to je rekao: “Ne, ja se nadam da će im Allah dati potomke koji će obožavati Allaha, Jedinog, nikoga Mu ne smatrajući ravnim.” (Buhari, br. 3231)

Postoje i meleki koji obilaze Bejtul-Ma‘mur. Poslanik, ﷺ, u dužem hadisu koji govori o Israu i Miradžu, kaže: “Pokazan mi je Bejtul-Ma‘mur, pa sam o tome upitao Džibrila, a on mi je odgovorio: ‘Ovo je Bejtul-Ma‘mur u kojem svakog dana klanja sedamdeset hiljada meleka, kada izađu više se ne vraćaju.’” Među melekima ima onih koji su stalno u safovima, te onih koji su stalno na kijamu i ne sjedaju, kao i onih koji su na rukūu i sedždi – ne dižu se. Prenosi se od Ebu Zerra, r. a., da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ja, uistinu, vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete. Nebesa puštaju zvuke i treba da ih puštaju. Na njima nema mjesta koliko četiri prsta a da na njemu melek ne čini Allahu sedždu. Tako mi Allaha, da znate ono što ja znam – malo biste se smijali, a puno biste plakali. Ne biste se naslađivali ženama u posteljama i izlazili biste tražeći utočište kod Allaha.” (Tirmizi, br. 2312)
Ovo je bilo ukratko o Allahovim časnim melekima. Molimo Allaha da nas učini vjernicima u njih i da ih volimo. Neka je salavat na našeg poslanika Muhammeda!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 44.

Hvala Allahu, dž.š. Ovdje smo, u nekoliko navrata, govorili kako nije dozvoljen boravak u nevjerničkim državama onima koji za to nemaju validno šerijatsko opravdanje. U tim državama su na svakom koraku prisutni ateizam, poroci, nemoral i grijesi. Također, u velikoj mjeri je prisutno izopačenje urođene ljudske prirode sa kojom je Uzvišeni Allah, dž.š., stvorio sve ljude. Između ostalih poroka koji su široko prisutni u tim državama jeste razuzdano i nepristojno  odijevanje do te mjere da su žene tako oskudno odjevene da se skoro ne može reći da su, uopće, obučene, kao što je to iznešeno i napomenuto u pitanju. Ovakva stvarnost vodi ka zabranjenim stvarima i velikim grijesima kao što su nedozvoljene veze, kontakti i blud. Početak svih spomenutih stvari je pogled. Zbog toga je Šerijat došao sa zabranom svih puteva koji vode ka razvratu, a jedan od tih puteva je i gledanje u strane žene.

a) Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim.” (En-Nur, 30.)

Imam Ibn Kesir, r.a., u tumačenju ovog ajeta kaže: “Ovo je naredba Uzvišenog Allaha, dž.š., Svojim robovima, vjernicima da obore svoje poglede od onoga što im je zabranio. Oni trebaju da gledaju samo ono što im je dozvoljeno, a svoje oči da sklapaju i zatvaraju od zabranjenog. Ako se, pak, dogodi da, bez namjere, njegov pogled padne na zabranjeno, neka svoj pogled brzo skrene na drugu stranu!” Vidi: (Tefsir Ibn Kesira, 3/282.)

b) Allah, dž.š., kaže: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora. To je čistije i za vaša i za njihova srca.” (El-Ahzab, 53.)

c) Prenosi se od Džerira ibn Abdullaha, r.a., da je kazao: “Upitao sam Allahovog Poslanika, ﷺ. o iznenadnom pogledu, pa mi je naredio da skrenem svoj pogled.” (Hadis bilježi Muslim u Sahihu, hadis br. 2159.)

Imam Nevevi u tumačenju navedenog hadisa kaže sljedeće: “Iznenadni pogled” znači da bez namjere njegov pogled padne na stranu ženu i u tom prvom trenutku on nema grijeha za taj pogled, ali mora trenutačno da ga skrene. Ako ga u trenutku skrene, nema grijeha, ali ako nastavi sa gledanjem u predmet posmatranja, onda ima grijeh za to. To smo zaključili na osnovu ovog hadisa, pošto je Allahov Poslanik, ﷺ. naredio Džeriru, r.a., da skrene svoj pogled, a tu je i ajet koji kaže: “Reci vjernicima da obore poglede svoje…”

Obaveza i dužnost muškaraca je da obore svoje poglede od žene u svim situacijama, izuzev validnih, po šerijatu dozvoljenih, potreba. To su sljedeće situacije: svjedočenje, liječenje, prosidba, kupovina robinje, kupoprodajne i druge transakcije i sl. U svim navedenim situacijama pogled u strane žene je dozvoljen samo u granicama istinske potrebe, a ne i ono što pređe tu granicu. Allah, dž.š., najbolje zna.” (Komentar Muslimovog Sahiha od Nevevija, 14/139.)

Drugo: Postoje određene pomoćne metode  koje pomažu da se pogled obori u datom trenutku. Molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., da pomogne kod njihovog postizanja i ostvarenja:

Sjetite se i predstavite sebi da vas Uzvišeni Allah, dž.š., promatra i prati. On vas vidi i zna šta radite. Može se u konkretnom slučaju raditi o izdajničkom vjerolomnom i prevarantskom pogledu za koji tvoj komšija ne zna, ali ga Uzvišeni Allah, dž.š., sigurno zna. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Mu’min, 19.)

2- Tražite pomoć od Allaha, dž.š., i padnite  Mu na sedždu, skrušeno se obraćajući  dovom. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!'” (El-Mu’min, 60.)

3- Da znate i da budete svjesni činjenice da su sve blagodati koje uživate od Allaha, dž.š. One od tebe traže da se zahvališ na njima. Zahvala na blagodati vida očituje se u tome da ga čuvate od onoga što je Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio. Da li se dobro nagrađuje osim dobrim. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.” (En-Nahl, 53.)

4- Da se borite  protiv svog nefsa i da ga privikavate na obaranje pogleda, te da se strpite na tom putu. Morate se, također, čuvati i biti oprezni od očaja i beznađa. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo, sigurno, putevima koji nama vode uputiti.” (El-Ankebut, 69.)

Allahov Poslanik, ﷺ. je u tom smislu rekao: “Ko bude tražio čednost, Allah, dž.š., će ga učiniti kreposnim. Ko bude tražio da bude neovisan i bogat, Allah, dž.š., će ga učiniti nezavisnim i imućnim. Ko bude pokazivao strpljivost, Allah, dž.š., će mu uliti strpljenje…” (Buhari u Sahihu, hadis br. 1400.)

5- Da se klonite mjesta na kojima se čovjek plaši iskušenja za svoje poglede, ako on, svakako, ima izbor i alternativu. U tu kategoriju spada odlazak na trgove i pijace, sjedenje kraj puteva… Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao: “Čuvajte se sjedenja kraj puteva!”

Ashabi su odgovorili: “Moramo tako postupati, pošto su to mjesta našeg okupljanja gdje vodimo razgovore.” Allahov Poslanik, ﷺ. tada reče: “Ako ste ustrajni u svom stavu, onda morate putu dati njegovo pravo.”

“Koje je pravo puta?”- upitaše ashabi. Allahov Poslanik, ﷺ. odgovori: “Obaranje pogleda, sprečavanje i otklanjanje štete i nepravde…” (Buhari u Sahihu, hadis br.2333. i Muslim u Sahihu, hadis br. 2121.)

6- Da znate i shvatite da nemate izbora u pogledu ovog pitanja. Kakva god situacija i uslovi bili u pitanju, kakve god vas pobude zla navraćale, kakve god se emocije i bure pokrenule u vašem srcu, obaranje pogleda od harama ostaje dužnošću u svakom vremenu i prostoru. Vi ne možete navoditi kao izgovor i izliku pokvarenost naše zbilje, niti opravdavati svoju grešku postojanjem onoga što poziva iskušenjima i fitni. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.” (El-Ahzab, 36.)

7- Da povećate i intenzivirate nafile u svojim ibadetima. Njihovo povećavanje, uz čuvanje izvršavanja farzova, jedan je od uzroka čuvanja čovjekovih organa. U jednom hadisi-kudsiji Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “…Moj će mi se rob približavati sa nafilama sve dotle dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, biću njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka koju pruža, njegova noga kojom hodi. Ako nešto zatraži, Ja ću mu dati, a ako zatraži od Mene utočište, Ja ću mu ga pružiti.. “ (Buhari u Sahihu, hadis br. 6137.)

8- Da se prisjetite svjedočenja Zemlje na kojoj činiš grijeh. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Toga dana će ona (Zemlja) vijesti svoje kazivati.” (Ez-Zilzal, 4.)

9- Da se prisjetite meleka koji bilježe i pišu vaša djela. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite.” (El-Infitar, 10-12.)

10- Da se sjetite ajeta iz Kur’ana koji zabranjuju puštanje pogledu na volju, kao što su riječi Uzvišenog Allaha, dž.š.: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje!” (En-Nur, 30.)

11- Da izbjegavate suvišne i nepotrebne poglede. Gledajte samo u mjeri svoje potrebe, a nikako ne dopustite svom pogledu da luta desno lijevo, pa da, na kraju, dođete u situaciju da se ne možete brzo i lahko riješiti uticaja pogleda u kojem se krije iskušenje.

12- Da se oženite i na taj način skrasite. Brak je najkorisniji lijek za ovaj problem. Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “Ko je u stanju da se ženi, neka to učini! To mu je sigurnije da sačuva  pogled i da svoj spolni organ očuva kreposnim. A ko nije u prilici da se ženi, neka posti, zaista mu je post štit.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 1806., i Muslim u Sahihu, hadis br. 1400.)

13- Da postite, a potvrda za to je prethodni hadis.

14- Da obavite i izvršite naredbe Uzvišenog Allaha, dž.š., onako kako je On naredio. Od tih strogih naredbi je i namaz. Allah, dž.š., kaže:

“Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno!” (El-Ankebut, 45.)

15- Prisjetite se hurija kako bi vam to bio vodič da se strpite i sačuvate od onoga što je Allah, dž.š., zabranio, tražeći tim svojim postupkom susret sa njima. Allah, dž.š., kaže: “I djevojke mlade, godina istih.” (En-Neba, 33.)

Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “…Kada bi se jedna žena stanovnika Dženneta ukazala stanovnicima Zemlje, ispunila bi svjetlošću prostor između neba i Zemlje, a svojim mirisom bi obuhvatila čitavu Zemlju. Njena kruna  koja joj je na glavi vrijednija je od čitavog dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 2643.)

16- Da se sjetite koje sve mane i manjkavosti posjeduje posmatrana osoba i šta sve nosi od neprijatne prljavštine i nečistoće u svojoj utrobi!?..

17- Da težite ka uzvišenijim stvarima.

18- Da preispitujete s vremena na vrijeme svoj nefs i da se borite protiv njega, tako što ćete obarati svoj pogled. Znajte, kao što se u poslovici kaže, da svaki plemeniti i dobar konj ima posrtaja i padova.

19- Prisjetite se bola i žalosti koji slijede nakon ovog pogleda. Govor o posljedicama i uticaju davanja slobode pogledu već je prethodio.

20- Spoznajte koje su sve koristi od obaranja pogleda. O tome smo, također, već govorili.

21- Povedite razgovore na ovu temu na sijelima i okupljanjima, te  pojasnite drugima koje se sve opasnosti kriju iza toga.

22- Pokušajte da popravite stanje kod svoje rodbina na taj način što ćete  im savjetovati da ne oblače onu odjeću koja će privući poglede i istaći ukrase i ljepote. U te ukrase spadaju način odijevanja, svijetle i žive boje, način hoda,  izvještačenost u govoru i sl.

23- Odagnajte i odbacite loše pomisli i šejtanske vesvese prije nego što one postanu odlukom i prije nego što pređu u sljedeću etapu, a to je djelo. Ko bude spustio svoje oči kod prvog pogleda, spasit će se nebrojenih šteta. Ako ponovi pogled, neće biti sigurnim da u njegovom srcu neće biti posijano sjeme koje će poslije biti teško iskorijeniti i uništiti.

24- Da se plašite loše završnice na ovom svijetu i kajanja na smrtnom času.

25- Da se družite sa dobrim ljudima. Ćud i mentalitet se preuzimaju od ljudi sa kojima se čovjek druži. S kim si, takav si. Čovjek je one vjere koje je i njegov drug. Drug povlači za sobom. Ovo su bile neke poslovice na ovu temu.

26- Da shvatite da oko čini blud pogledom. Ovaj momenat je dovoljan da se shvati odvratnost ovog djela.

Preuzeto iz poslanice “Obaranje pogleda” koju su napisali neki učenici, uz izvjesnu preradu.

Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se zekat na zlato i srebro mora davati ako su oni u novcu, odnosno u polugama, a razišli su se u mišljenju mora li se na njih davati zekat ako ih žena koristi u svrhu kićenja i uljepšavanja. Većina islamskih autoriteta smatra da se zekat na nakit ne daje, jer nakit ne potpada pod imovinu koja se može unaprijediti. Hanefijski su pravnici na stanovištu da se na nakit daje zekat, povodeći se za načelnim pravilom da se na zlato i srebro daje zekat i postupajući u skladu s hadisima koji se bave tim pitanjem.

Drugo, razilaženje koje smo spomenuli odnosi se samo na onaj zlatni i srebreni nakit koji je dozvoljeno upotrebljavati i koji se koristi. Da bi se zekat na nakit morao davati, moraju se ostvariti tri uvjeta.

Prvi uvjet jest da nakit bude od zlata ili od srebra; ako je od bilo čega drugog, zekat se na njega ne mora dati, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Ibn Abdulberr veli: “Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se zekat ne daje na nakit od bisera ili dragog kamenja u kojem nema nimalo zlata ili srebra” (el-Istizkar, 3/159). Šejh Ibn Baz kazao je: “Na nakit od dragog kamenja u kojem nema ni zlata ni srebra ne daje se zekat; ukoliko se njime trguje, zekat se mora davati.” (Medžmuu fetava, 14/168)

Drugi uvjet jest da se radi o nakitu koji je dozvoljeno koristiti. Na nakit koji je zabranjeno koristiti mora se dati zekat, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, utoliko što ga to korištenje ne lišava svojstva imetka na koji se mora davati zekat i utoliko što Mudri Zakonodavac nije dopustio da ga se koristi, te ima status onog nakita koji se uopće ne koristi, a na koji se, opet, mora davati zekat. Ibn Kudama zapaža: “Onaj ko posjeduje dragocjenost od zlata ili od srebra koju je zabranjeno upotrebljavati, kao što su, naprimjer: posuđe, kragna, zlatni prsten, nīti kojima je ukrašen Mushaf, mastionica, pero, svjetiljka i tako dalje, taj je dužan na to davati zekat zato što se radi o zabranjenom djelu i zato što korištenje tu dragocjenost ne lišava svojstva imetka na koji se mora davati zekat” (el-Kafi, 1/405). En-Nevevi veli: “Prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, zekat se mora dati na one dragocjenosti od zlata i srebra koje je zabranjeno upotrebljavati” (Revdatut-talibin, 2/260). Komentirajući djelo el-Kafi, šejh Ibn Usejmin kazao je: “…i za to možemo navesti primjer žene koja posjeduje narukvicu u obliku zmije ili ogrlicu u obliku lava, odnosno da čovjek posjeduje zlatni prsten – takav je nakit zabranjeno koristiti, a na njega se, usto, mora davati zekat.” U djelu el-Mevsuatul-fikhijja, 18/113, nalazimo sljedeći zapis: “Islamski su autoriteti jednoglasni u mišljenju da se zekat mora davati na onaj nakit i one dragocjenosti od zlata i srebra koje je zabranjeno upotrebljavati.”

I treći je uvjet da se nakit koristi u vlastite svrhe, što i jest predmet razilaženja učenjakā u ovom pitanju. Drugim riječima, ukoliko se nakit posjeduje radi njegova iznamljivanja, ili radi trgovanja njime, ili pak radi njegova čuvanja, tad se ne njega mora davati zekat, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka. Ibn Kudama zapaža: “…a daje se zekat na onaj nakit koji čovjek iznajmljuje ili ga pak, prema potrebi, troši na izdržavanje. Zekat se ne daje jedino na onaj nakit kojim se čovjek koristi, tim prije jer se taj imetak u tom slučaju ne može unaprijediti, a glede svakog drugog nakita važi načelno pravilo da se na njega daje zekat. Isto tako, zekat se daje na ono zlato i srebro od kojih se proizvede nakit radi izbjegavanja obaveze davanja zekata” (el-Mugni, 4/221). Tu je i ovaj citat: “Zekat se ne daje na muški nakit (srebreni prsten), a ni na ženski nakit od zlata i srebra koji je namijenjen za vlastite potrebe ili za iznajmljivanje, pa makar se ne koristio, odnosno ne bio iznajmljivan drugim ljudima.” (Keššaful-kina, 2/234)

Treće, rekli smo da su se islamski autoriteti razišli glede obaveznosti davanja zekata na nakit koji se koristi u vlastite svrhe. Razišli su se, naime, zbog toga što ne postoji jasan i nesumnjivo pouzdan hadis u kojem se muslimanima stavlja u obavezu davanje zekata na nakit, odnosno u kojem se ta obaveza negira. U vezi s tim postoje predanja oko čije vjerodostojnosti, kao ni oko značenja, nisu jednoglasni u mišljenju učenjaci. Do razilaženja u ovom pitanju dovelo je i to što su neki učenjaci u obzir uzeli materiju (zlato i srebro) od koje se pravi nakit, pa su rekli da je to ista ona materija koju je Allah, dželle šanuhu, stvorio da bi među ljudima bila platežno sredstvo, a na koju se, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, daje zekat. I eto, zato su kazali da se mora davati zekat na nakit. A neki su drugi učenjaci uzeli u obzir činjenicu da nakit (koji se pravi pomoću topljenja zlatnih i srebrenih poluga) nakon što se proizvede, gubi status platežnog sredstva i dobiva status svih drugih ličnih stvari pomoću kojih čovjek udovoljava svojim potrebama, kao što su, naprimjer, namještaj, pokućstvo, garderoba, a na koje se, također prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, ne daje zekat. Eto zbog čega su oni kazali da se zekat na nakit ne daje.

Sljedeći autoriteti smatraju da se daje zekat na nakit: hanefijski pravnici, imam Ahmed (prema jednoj verziji), Ibnul-Munzir, el-Hattabi, Ibn Hazm, es-San’ani, šejhovi Ibn Baz i Ibn Usejmin te članovi Stalne komisije za fetve.

Najjače čime se, dokazujući svoj stav, rukovode ovi učenjaci jesu hadisi općenitog i posebnog karaktera koji se bave davanjem zekata na zlato i srebro.

Kad je riječ o općenitoj kategoriji hadisā, kao primjer možemo navesti Poslanikove, ﷺ, riječi: “Na srebro se daje dva i po posto zekata”; “Na manje od deset ūkija srebra ne daje se zekat”, a u kojima se ne pravi razlika između različitih kategorija zlata i srebra. Ibn Hazm veli: “Budući da su ovi hadisi pouzdani: ‘Na srebro se daje dva i po posto zekata’; ‘Na manje od deset ūkija srebra ne daje se zekat’, i budući da se nakit proizvodi od srebra, dužnost je, rukovodeći se općenitim značenjem ovih hadisa, davati zekat na nakit. Kad se radi o zlatu, tu je hadis: ‘Vlasnik zlata i srebra koji ne ispunjava svoje obaveze na Sudnjem danu bit će kažnjen tako što će zlato i srebro koje je gomilao biti pretvoreno u usijane ploče kojima će biti žigosane njegove slabine, čelo i leđa: kad god se ohlade, ponovo će biti usijane; to će trajati pedeset hiljada godina, dok se ne završi suđenje ljudima, pa će taj čovjek biti raspoređen u džennet ili u Vatru…’ Ovaj hadis očit je kao dokaz da se na svaku kategoriju zlata mora davati zekat, te iz njega nije dopušteno izuzeti bilo koju kategoriju, osim na temelju šerijatskog teksta ili konsenzusa islamskih učenjaka” (el-Muhalla, 4/191). Najprije, imamo ovdje kur’anski ajet općenitog karaktera: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala: ‘Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!’” (et-Tevba, 34–35). Nakit potpada pod općenitost ovih Božijih riječi. Komentirajući ovaj ajet, el-Džessas veli: “Općeniti karakter ovog ajeta nalaže da se zekat daje na sve kategorije zlata i srebra. Naime, Allah, dželle šanuhu, doveo je obavezu davanja zekata u zavisan odnos o izrazima zlato i srebro, a ne o tome jesu li zlato i srebro uslijed topljenja pretvoreni u nakit. Stoga, onaj ko ima zlato ili srebro u nakitu, izlivene ili kao sirov metal, taj, na osnovi sveobuhvatnosti ovih Božijih riječi, mora davati zekat na to” (Ahkamul-kur’an, 4/303). Šejh Ibn Usejmin veli: “Allahove su riječi: ‘Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala…’ (et-Tevba, 34–35), i one se, bez izuzetka, protežu na sve vrste zlata i srebra. Mora podastrijeti dokaz onaj ko tvrdi da ovi kur’anski ajeti ne obuhvataju nakit.” (eš-Šerhul-mumti, 6/276)

A kad se radi o posebnoj kategoriji hadisā, najpoznatija su tri hadisa koja ćemo navesti.

Aiša, radijallahu anha, Poslanikova supruga, kazuje: “Jednom, Allahov Poslanik, ﷺ, ušao je u moju odaju i vidio da držim prstenje od srebra, te me upitao: ‘Aiša, šta je to?’ ‘Nabavila sam ovo kako bih ti se ukrasila, Allahov Poslaniče’, odgovorila sam. On upita: ‘Daješ li zekat na taj nakit?’ Odgovorila sam da ne dajem, a on na to reče: ‘To ti je dovoljno da zaslužiš Vatru.’” (Ebu Davud, 155. Ovaj su hadis pouzdanim označili Ibn Hadžer i el-Albani, a nisu ga prihvatili et-Tirmizi, ed-Darekutni, ez-Zehebi i Ibn Abdulhadi. Onaj ko o tome želi saznati više detalja treba vidjeti sljedeća djela: Sunenud-Darekutni, 2/274, Tenkihut-tahkik, 1/343, i et-Telhisul-habir, 2/764.)

Ata b. Ebu Rebah pripovijeda da je Ummu Selema ispričala: “Nosila sam nakit od zlata, pa sam jednom prilikom upitala: ‘Božiji Poslaniče, ubraja li se nošenje nakita u gomilanje imetka?’ ‘Ako nakit dostigne nisab i na njega se daje zekat, to se ne ubraja u gomilanje imetka’, odgovorio je Allahov Poslanik, ﷺ.” (Ovo je predanje zabilježio Ebu Davud, 1564, s pouzdnim lancem prenosilaca, a Ata, kako to kaže muhadis Alija el-Medini, nije ga izravno čuo od Ummu Seleme. Pa ipak, ovo je predanje pouzdanim okarakterizirao Ibnul-Kattan, a el-Iraki kazao je da ono ima dobar lanac prenosilaca, što je od njega prenio Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 3/272. Šejh el-Albani nije prihvatio ovaj hadis.)

Amr b. Šuajb prenosi od svog oca Šuajba, koji prenosi da je njegov otac kazivao: “Neka je žena Vjerovjesniku, ﷺ, dovela kćerku koja na ruci imaše dvije zlatne narukvice. Allahov Poslanik, ﷺ, upitao ju je: ‘Daješ li zekat na taj nakit?’ ‘Ne dajem’, odgovorila je ona. Vjerovjesnik, ﷺ, upita: ‘Bi li voljela da te Allah zbog toga na Sudnjem danu kazni dvjema narukvicama od vatre?!’ Utom ih je ona skinula i bacila pred Allahova Poslanika, ﷺ, i rekla: ‘Ovo pripada Allahu i Njegovu Poslaniku!’” (Ebu Davud, 1563, i en-Nesai, 2479. Ovo su predanje vjerodostojnim ocijenili Ibnul-Kattan, ez-Zejlei i Ibnul-Mulekkin; dobrim su ga okarakterizirali en-Nevevi i el-Albani, a slabim su ga označili sljedeći muhadisi: et-Tirmizi, en-Nesai, Ibn Hibban, el-Bejheki, Ibn Hazm, Ibnul-Dževzi i Ibn Kesir.)

K tome, pouzdano se zna da je Ibn Mesud, radijallahu anhu, obavezivao na davanje zekata na nakit. Naime, neka ga je žena upitala daje li se zekat na nakit, na šta je odgovorio: “Daji zekat na nakit ako njegova vrijednost iznosi dvije stotine srebrenjaka.” Ista ta žena priupitala je: “Brinem se o jetimima, pa mogu li njima dati zekat?” “Možeš”, odgovorio je Ibn Mesud. (Abdurrezzak, 4/83)

Četvrto, većina islamskih učenjaka, to jest pripadnici malikijske, šafijske i hanbelijske pravne škole drže da se na nakit ne daje zekat. Oni se u tom pogledu pozivaju na razliku u definiciji nakita i zlata, odnosno srebra na koji se daje zekat. O tome je govorio imam Ebu Ubejd u djelu el-Emval, str. 543. Ibn Huzejma veli: “Izrazi zlato i srebro ne odnose se na nakit, to jest dragocjenosti koje se nose radi ukrašavanja.” (es-Sahih, 4/34)

Imam eš-Ševkani zapisao je: “Neispravno je dokazivati obaveznost davanja zekata na nakit hadisima u kojima se govori o davanju zekata na zlato i srebro. U rječnicima arapskog jezika, kao, naprimjer, djelima es-Sihah i el-Kamus, kaže se da se izrazi zlato i srebro, koji su spomenuti u onim hadisima, ne odnose na nakit; princip suprotnog razumijevanja nalaže da se na nakit ne daje zekat.” (es-Sejlul-džerrar, str. 233)

Ovi učenjaci kažu da ni Božije riječi: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala…” (et-Tevba, 34–35) ne obuhvataju nakit koji se koristi u vlastite svrhe, nego se odnose na zlato i srebro kao platežno sredstvo, a koji se gomilaju i ne troše u dobrotvorne svrhe.

U vezi s hadisima u kojima se govori o obaveznosti davanja zekata na nakit, oni su kazali da su svi ti hadisi slabi i neprihvatljivi. Imam et-Tirmizi veli: “Ne postoji nijedan pouzdan hadis u vezi s davanjem zekata na nakit” (el-Džami, 3/29). Bedruddin el-Musili kaže: “Ne postoji nijedan vjerodostojan hadis u kojem se obavezuje na davanje zekata na nakit” (el-Mugni anil-hifzi vel-kitab, str. 313). Ibnul-Dževzi tvrdi: “Slabi su svi hadisi u kojima se govori o davanju zekata na nakit” (et-Tahkik, 3/71). Ibn Redžeb veli: “Kad je riječ o davanju zekata na nakit, postoje predanja koja idu tome u prilog, a i ona koja tu obavezu negiraju, no s tim u vezi ne postoji pouzdan hadis koji seže do Allahova Poslanika, ﷺ” (Medžmuur-resail, 2/708). Imam eš-Ševkani zapisao je: “…i prema tome, ne postoji ništa na šta bi se moglo pozvati kad se radi o davanju zekata na nakit. Ashabi i njihove supruge imali su nakit, što je neosporno, a nije zapamćeno da im je Vjerovjesnik, ﷺ, naređivao da na njega daju zekat” (es-Sejlul-džerrar, str. 233). Šejh Muhammed b. Ibrahim Alu Šejh zapisao je: “Ustanovili smo, iščitavajući izjave imamā eš-Šafija, Ahmeda b. Hanbela, Ebu Ubejda, en-Nesaija, et-Tirmizija, ed-Darekutnija, el-Bejhekija i Ibn Hazma, da je neprihvatljivo dokazivati obaveznost davanja zekata na nakit onim hadisima koji u tom pogledu jesu jasni, ali su slabi; to su hadisi koje su prenijeli Aiša, Ummu Selema i djed Amra b. Šuajba. I nema sumnje da se mišljenju spomenutih učenjaka treba dati prednost nad mišljenjem nekih potonjih islamskih autoriteta koji su kazali da tī jasni hadisi osnažuju jedni druge.” (Fetava ve resail, 4/97)

Neki učenjaci, koji navedene hadise smatraju pouzdanim pokušali su negirati njihovo vanjsko značenje i protumačiti ih na posve nakaradan način. U vezi s tim, postoje brojne izjave, ali su one izvještačene i neprihvatljive. Naprimjer, neki su učenjaci rekli da su navedeni hadisi izrečeni u vrijeme dok je zlato bilo zabranjeno ženama – da je to uistinu bilo tako, Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio bi ženama stavljanje nakita prije nego što bi im naredio da daju zekat na njega. Neki su kazali da se izraz zekat, upotrijebljen u navedenim hadisima, odnosi na iznajmljivanje nakita – to je netačno, jer je u njima izrečena golema prijetnja, a prijetnja se ne izriče za izostavljanje poželjnog djela, već samo zbog izostavljanja vadžiba.

Oni što smatraju da se ne daje zekat na nakit podupiru svoj stav tvrdnjom da iz predanja koja su prenesena od ashabā slijedi da oni nisu davali zekat na nakit.

El-Esrem je zapisao: “Čuo sam imama Ahmeda kad je rekao: ‘U predanjima se kaže da su Enes, Džabir, Ibn Omer, Aiša i Esma smarali da se ne daje zekat na nakit.’” (et-Tenkih, 2/1421)

Tu su i Ibn Hazmove riječi: “Džabir b. Abdullah i Ibn Omer, Poslanikovi drugovi, držali su da se ne daje zekat na nakit. Tako su smatrale Esma b. Ebu Bekr i Aiša; od Aiše se to prenosi u pouzdanom predanju.” (el-Muhalla, 4/13)

Abdurrahman b. el-Kasim prenosi od svog oca el-Kasima da se Aiša, radijallahu anha, Poslanikova supruga, brinula o svojim sestričnama jetimima i nije davala zekat na njihov nakit (Malik, 584). Evo kako je šejh Muhammed b. el-Emin eš-Šenkiti objasnio ovo predanje: “Očito je sljedeće: da se Vjerovjesnik, ﷺ, obratio Aiši, radijallahu anha, zaprijetivši joj da će biti kažnjena ne bude li izdvajala zekat na nakit, ona bi davala zekat na nakit koji je pripadao jetimima o kojima se brinula, tim prije jer je ona smatrala da se mora davati zekat na imetak jetima.” (Advaul-bejan, 2/126)

Nafi kazuje da je Ibn Omer kupovao zlatni nakit svojim kćerkama i sluškinjama, a nije na njega davao zekat. (Malik, 485)

Amr b. Dinar ispričao je: “Upitao sam Džabira b. Abdullaha u vezi s davanjem zekata na nakit, pa mi je rekao da se na njega ne daje zekat. Priupitao sam: ‘Mora li se zekat dati ako se radi o vrijednosti od hiljadu zlatnika?’ ‘Mnogo je hiljadu zlatnika’, odgovorio je on.” (Abdurrezzak, 4/82)

Alija b. Sulejm kazuje: “Postavio sam Enesu b. Maliku ovo pitanje: ‘Mora li se davati zekat na nakit?’ ‘Ne mora’, odgovorio je.” (Ibn Zendževejh, 3/979)

Fatima b. el-Munzir govorila je da Esma nije davala zekat na nakit svojih kćerki, a on je iznosio vrijednost od pedeset hiljada. (Ibn Zendževejh, 3/979)

Jahja b. Seid ispričao je: “Upitao sam Amru b. Abdurrahman o davanju zekata na nakit, pa je odgovorila: ‘Nije mi poznato da na nakit iko daje zekat. Eto, ja imam ogrlicu čija je vrijednost stotinu dvadeset hiljada, a nisam na nju nijednom dala zekat.’” (Ibn Zendževejh, 3/979)

Hasan el-Basri rekao je: “Nije poznato da je ijedan od hulefai-rašidina smatrao da se na nakit daje zekat.” (Ibn Ebu Šejba, 2/384)

Imam el-Badži zapisao je: “…i očito je da ashabi nisu davali zekat na nakit.” (el-Munteka, 2/107)

Samo je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kako se to prenosi u pouzdnom predanju, smatrao da se mora davati zekat na nakit. Ebu Ubejd veli: “Prema našem prosuđivanju, niko od ashabā, osim Ibn Mesuda, nije smatrao da se daje zekat na nakit.” (el-Emval, str. 544)

Većina učenjaka, čije dokaze ovdje razmatramo, poziva se na pravilo u kojem se kaže da se ne daje zekat na ono što čovjek posjeduje i koristi u vlastite svrhe, pa makar se na taj imetak u načelu davao zekat. Naprimjer, zekat se ne daje na deve niti na krave koje služe za obrađivanje zemljišta, iako se na njih daje zekat. Ako se imetak na koji se u osnovi daje zekat posjeduje za vlastite potrebe, on gubi status imetka na koji se daje zekat. Ibnul-Kajjim veli: “Zlato i srebro dijele se na dvije kategorije. Prva kategorija jesu zlato i srebro u polugama ili u protivvrijednosti, koji se posjeduju radi trgovine; na tu se kategoriju daje zekat. I druga kategorija jesu zlato i srebro koji se koriste za vlastite svrhe, a ne radi trgovine, kao što su, naprimjer, ženski nakit, oružje koje smije biti od tog materijala; na ovu se kategoriju ne daje zekat.” (I‘lamul-muvekkiin, 2/70)

Kao zaključak možemo reći da razilaženje u ovom pitanju nije nimalo bezazleno i da se neistomišljenici pozivaju na veoma jake dokaze, pa je preporučeno da čovjek iz predostrožnosti daje zekat na nakit; tako će izvršiti eventualnu obavezu i oslobodit će se moguće odgovornosti. El-Hattabi veli: “Predostrožnost nalaže da čovjek daje zekat na nakit” (Mealimus-sunen, 2/17). Šejh Muhammed b. el-Emin eš-Šenkiti kaže: “Ali ipak, bolje je i opreznije da čovjek daje zekat na nakit, postupajući prema hadisima: ‘Sačuvat će vjeru i čast onaj ko se sustegne od sumnjivih stvari’; ‘Sustegni se od svega onog što ti je sumnjivo, a upusti se u ono što ti nije sumnjivo.’ Kazao sam ovako, a Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.” (Advaul-bejan, 2/134)

A Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Vjerovanje ehli-sunneta jeste sljedeće: onaj musliman koji umre, a bio je ustrajan u činjenju velikih grijeha, kao što su blud, potvora ili krađa, on je na Sudnjem danu pod voljom Allaha, subhanehu ve te‘ala: ako Allah, dželle šanuhu, bude htio, oprostit će mu, a ako ne bude htio, kaznit će ga za veliki grijeh koji je ustrajno radio i nije se za njega pokajao. Međutim, nakon kazne, njegovo konačno mjesto ipak je Džennet, zato što je Uzvišeni rekao: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi ravnim smatra, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće.”

O ovome su preneseni, mutevatir predajom, vjerodostojni hadisi, koji upućuju na to da će grješnici muslimani, koji nisu počinili širk Allahu, dželle šanuhu, biti izvedeni iz Vatre. Ovo pitanje pojašnjava i hadis koji se prenosi od Ubade b. Samita, Allah, dželle šanuhu, bio njim zadovoljan, u kojem kaže:

“Bili smo kod Poslanika, ﷺ, pa je rekao: ‘Hoćete li mi dati prisegu da nećete činiti širk Allahu i da nećete činiti blud niti krasti?’, i onda je proučio ajet o ženama: ‘Ko od vas ispuni obećanje njegova je nagrada kod Allaha, subhanehu ve te‘ala, a ko od vas počini neki od tih grijeha, pa bude nad njim izvršena kazna, to mu je iskupnina od grijeha. A ko počini neki od tih grijeha, pa mu Allah, dželle šanuhu, to sakrije, njegovo je pitanje kod Allaha: ako bude htio, kaznit će ga, a ako bude htio, oprostit će mu.”

Stalna komisija za šerijatska pitanja (fetve)

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 22)