Ve alejkumus-selam! Ono što je vjerodostojno preneseno po pitanju kunut dove na vitr-namazu jeste da se uči u drugoj polovici ramazana. Tako su postupali ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. A što se tiče učenja kunut dove u ostatku godine, hadisi koji govore o tome nisu vjerodostojni, kao što su naglasili imami Ahmed b. Hanbel, rhm, i drugi. Međutim, nema smetnje ako bi čovjek učio dovu uvjek na vitru, ili onda kada ima potrebu, jer to ima svoju osnovu u praksi prvih generacija i ne može se reći da je novotarija, a Allah najbolje zna.

Odgovorio hfz. mr. Amir I. Smajić https://amir-smajic.blogspot.com

Islamski učenjaci nemaju istovjetan stav u vezi s nošenjem odjeće koja pada ispod članka. Neki učenjaci smatraju da je to zabranjeno, bez obzira na to činio to čovjek iz oholosti ili ne činio. Neki učenjaci kažu da je nošenje odjeće koja pada ispod članka, pokuđeno, ako se ne nosi iz oholosti. Ovo je stav imama Šafija i njegovih učenika te mišljenje imama Ebu Hanife. A svi su, opet, jednoglasni u mišljenju da je zabranjeno iz oholosti nositi odjeću koja pada ispod članka.

Imam El-Buhari zabilježio je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.” U hadisu koji je zabilježio imam Muslim, preko Ebu Zerra, radijallahu anhu, stoji da je Poslanik islama rekao: “S tri kategorije ljudi Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, oni će imati bolnu patnju. To su: onaj ko nosi dugu odjeću, čovjek koji prigovara zbog učinjenog dobra i trgovac koji se lažno zaklinje.” En-Nesai je preko Ibn Abbasa, radijallahu anhu, zabilježio sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi: “Svevišnji Allah odista ne obraća pažnju na čovjeka koji nosi dugu odjeću.” Ovi hadisi odnose se na čovjeka koji nosi dugu odjeću, bez obzira činio to iz oholosti ili ne, osim što će onaj ko nosi dugu odjeću oholeći se, imati veću i stravičniju kaznu na ahiretu. Ako se Allahov Poslanik, ﷺ, obratio Džabiru, radijallahu anhu: “Nipošto nemoj nositi dugu odjeću, jer je nošenje duge odjeće uistinu oholost, a Allah ne voli oholost” (Et-Tirmizi), tad niko nema pravo reći: “Ja doduše nosim duge pantalone, ali ne činim to iz oholosti!”

Kad je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao da Allah neće pogledati na Sudnjem danu čovjeka koji vuče svoju odjeću iz oholosti, Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio se: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Na ovo mu je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Ti nisi jedan od onih koji to čine iz oholosti!” (El-Buhari). Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, kazao je: “Onome ko svoj stav dokazuje Ebu Bekrovim, radijallahu anhu, predanjem treba reći da ovo predanje ne može uzeti za dokaz iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio Poslaniku islama rekavši ovako: ‘Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!’ Dakle, ovaj ashab nije svoju odjeću namjerno spuštao ispod članka, već je haljetak sam od sebe padao, a Ebu Bekr ga je brižno podizao, za razliku od onih koji tvrde da ne nose odjeću iz oholosti: namjerno puste odjeću da pada ispod članka i uvijek je tako nose ne podižući je iznad članka. I, drugi je razlog to što je Allahov Poslanik, ﷺ, pohvalio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu da nije ohol, za razliku od onih koji dokazuju ovim hadisom: niko od njih nije pohvaljen na jeziku Allahova Poslanika i nijednom od njih nije rečeno da nije ohol. Eto tako šejtan neke ljude navede na slijeđenje manje jasnih dokaza, kur’anskih ajeta i hadisa, kako bi opravdali svoje postupke. Allah je Onaj Koji upućuje na Pravi put, molimo Ga da nas uputi i sačuva.”

Međutim, je li dozvoljeno da odjeća (pantalone) bude toliko duga da pokrije članak ali da ne pada ispod njega? Vanjsko značenje navedenih hadisa ukazuje na to da je dozvoljeno da odjeća pokriva članak, ne padajući ispod njega. U jednoj radio-emisiji postavljeno je sljedeće pitanje šejhu Ibn Usejminu: “Je li dozvoljeno nositi odjeću koja pokriva članke”, i on je odgovorio: “Dozvoljeno je nositi odjeću koja pokriva članke, jer je zabranjeno spustiti odjeću ispod članaka, kao što stoji u hadisu: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.’” Hafiz El-Iraki, rahimehullah, zapaža: “…hadis koji je zabilježio imam El-Buhari: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom’ ukazuje na to da je zabranjeno spustiti odjeću ispod članka, a da nije zabranjeno nositi odjeću koja je duga toliko da pokriva članke.”

Kratka odjeća (iznad članka) ne potpada pod “libasu-šuhre”, odjeću koja čovjeku donosi popularnost. Odjeća koja čovjeku donosi popularnost jest svaka odjeća koja se ne nosi u određenom podneblju, a pomoću koje čovjek stječe reputaciju i skreće pažnju na sebe. U djelu “El-Mevsuatul-fikhijja”, 6/136, 137, stoji sljedeće: “Pokuđeno je nositi odjeću koja nije u skladu s običajima određenog naroda, jer se pomoću nje biva prepoznatljiv u društvu i skreće pažnja na sebe. Kažemo ovako, eda čovjek ne bi davao povod da ga se ogovara; dadne li povoda da ga ljudi ogovaraju, ponijet će grijeh zbog njihova ogovaranja.” Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, u knjizi “Šerhul-usul”, str. 405, kaže: “Sunnet je da čovjek oblači odjeću koju nose njegovi zemljaci; tako je Resulullah, ﷺ, činio. I upravo zato zabranio je oblačenje odjeće koja čovjeku donosi popularnost. I to je svaka dozvoljena odjeća zbog koje čovjek stječe reputaciju u društvu.”

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Onoga ko na ovom svijetu bude nosio odjeću po kojoj se bude raspoznavao, Allah će na Sudnjem danu ogrnuti odjećom poniženja, a zatim će se ista ta odjeća na njemu razbuktati vatrom” (Ebu Davud i Ibn Madža. Ovaj je hadis dobrim ocijenio muhadis El-Albani). A evo kako imam Es-Sindi komentira ovaj hadis: “Značenje je: Allah će na Sudnjem danu poniziti onoga ko na ovom svijetu bude nosio onu odjeću po kojoj želi biti prepoznatljiv među svijetom, bez obzira na to nosio skupocjenu odjeću, nadmećući se s ljudima u ovozemaljskim ukrasima, ili nosio pohabanu, staru odjeću pokazujući se pred svijetom i hineći skromna čovjeka.” Ibn Muflih, hanbelijski autoritet, u djelu “El-Adabuš-šeri‘jja”, 2/521, 522, zapisano je sljedeće: “Ibn Abdulberr govori da je Abdullah b. Omer rekao sljedeće: ‘Allah će se okrenuti od čovjeka koji obuče odjeću koja čovjeku donosi popularnost, makar bio povjerljiv i Allahu odan rob.’ Ibn Abdulberr kaže: ‘Ljudi govorahu: ‘Jedi šta ti želiš, ali se odijevaj onako kako to od tebe zahtijevaju običaji tvog naroda!’’”

I naposlijetku, ako je u jednoj zemlji nekad bio običaj da se nosi određena vrsta odjeće, kao, naprimjer, turban, šalvare sa spuštenim turom, i tome slično, a sad se stanovnici te iste zemlje nose drukčije, ali u skladu sa Šerijatom – imaju li njihovi potomci pravo kazati: “Mi želimo oživjeti običaj predaka, pa zato nosimo turbane i šalvare”? Potražimo odgovor u predanju koje je zabilježio Ibn Ebu Šejba, u djelu “El-Musaneff”, 5/205, a u kojem stoji da je Husajn b. Abdurrahman ispričao: “Čovjek imenom Zubejd el-Jami oblačio je burnus, ogrtač s kukuljicom, pa sam čuo da ga je Ibrahim en-Nehai osudio zbog toga. Ja sam Ibrahimu pak rekao: ‘Zar je problematično da Zubejd oblači burnus? Ta ljudi su ga nekad nosili!’ On reče: ‘Da, ali ljudi koji su nosili burnus davno su pomrli. Onaj ko burnus sad oblači skreće na sebe pažnju i zbog toga postaje popularan.’” Tu je i predanje zabilježeno u djelu “Et-Tevaduu vel-humul”, str. 86, gdje stoji da je Adijj b. el-Fadl ispričao: “Jednom, Ejjub es-Sihtijani zapovijedio mi je: ‘Napravi mi nanule slične onima kakve je nosio Resulullah, ﷺ!’ I kad sam mu ih napravio, on ih je nosio nekoliko dana i zatim ih odbacio. Upitao sam ga zašto ih ne nosi, a on je odgovorio: ‘Niko ne obuva onakve nanule, pa neću ni ja.’”

O, zar treba odbijati ljude od islama slijedeći običaje koji su nekad bili, ili, još gore, uvodeći strane običaje koji nemaju nikakve veze s islamom! O muslimani, imajte na umu da ćete na Danu strašnog polaganja računa biti pitani za svoje ponašanje na ovom svijetu! A Gospodar tvoj najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Kadgod se ljudi otuđe od dini-islama, žive su nesretno, makar se nekom činilo da su sretni. Nered, nesigurnost, krađe, otimanje imovine, silovanja, ubistva – sve su to posljedice nepostojanja vrijednosti kod ljudi i manjak svijesti o dragom Allahu. Dok se sudilo prema zakonu koji je Allah, džellešanuhu, Stvoritelj svega, objavio ljudima – njih radi – oni su uživali sigurnost i živjeli sretnije od današnjeg “naprednog” svijeta. Nije se znalo za mnoga zla koja su danas uobičajena. To je tako, jer savremeni zakoni više štite lopova nego žrtvu; lopov je siguran od rigorozne kazne, dok se žrtvi često uskraćuje pravo na samoodbranu. Evropske su zemlje uvodile i uvode raznorazne zakone želeći iskorijeniti zlo, ali nisu to uspjele. Uporedite sigurnost Saudijca u Saudijskoj Arabiji, naprimjer, i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini! Čovjek ne treba biti nadnaravno inteligentan da zaključi u čemu je poetna i šta, da bi mu bilo bolje, treba učiniti.

Imam El-Buhari zabilježio je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, hadis u kojem stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Ko drži psa koji mu ne služi za čuvanje usjeva ili stoke, takvom će čovjeku svaki dan biti umanjena ogromna nagrada za dobra djela koja čini.” U Muslimovoj verziji stoji: “Onom čovjeku koji drži psa koji mu ne služi za lov ni za čuvanje stoke ni za čuvanje usjeva – bit će uskraćena ogromna, ogromna nagrada za dobra djela koja čini.” Dalje, Ibn Madža zabilježio je preko Alije, radijallahu anhu, sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi upozorenja: “Odista meleki ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas ili slika.”

Ovdje se nameće sasvim logično pitanje: je li dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće – u hadisima su spomenute samo tri potrebe radi kojih se pas može držati? Kad se radi o tome, islamski učenjaci nemaju istovjetan stav. Imam En-Nevevi smatra da je dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće. To je stav i šejha Ibn Usejmina, rahimehullah, koji zapaža: “…a utemeljenije je mišljenje onih učenjaka koji kažu da je dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće. Naime, ako je dozvoljeno držati lovačkog psa, koji donosi određenu korist, onda je objektivnije kazati da je dozvoljeno držati psa čuvara koji će čovjeka zaštititi od lopovâ.”

Premda je dozvoljeno držati psa radi čuvanja kuće, nije ga dozvoljeno držati u kući, makar imao posebnu prostoriju u kojoj će boraviti, i makar se vodilo računa o njegovoj čistoći. A ko se Allaha boji, pa se sutegne od onog šta je zabranjeno, Allah će mu izlaz pružiti. Allah najbolje zna i On je čuvar Svojih štićenika.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Veoma je značajno pitanje koje ste postavili i potrebno je da ljudi u njega budu upućeni, pa ćemo ga, inšallah, isrcprno obraditi.

Potiranje po mestvama utemeljeno je na Kur’ani-kerimu i sunnetu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kur’anski ajet na osnovi kojeg je utemeljeno potiranje po mestvama jesu Božije riječi: “O vjernici, kad hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka…” (el-Maida, 6). Prema jednom kiraetu, načinu učenja časnog Kur’ana, dio ajeta: “…i noge svoje do iza članaka…” vezan je za dio ajeta: “…a dio glava svojih potarite…”, iz čega slijedi da se čini mesh po mestvama, a iz drugog kiraeta slijedi da se noge peru. U hadisima je objašnjeno kad se noge prilikom uzimanja abdesta moraju oprati, a kad se može potrti po mestvama. Kad čovjek nema mestve na nogama, odnosno čarape, tad će noge oprati; kad ih ima, učinit će mesh.

Kad je riječ o sunnetu, od Resulullaha je, sallallahu alejhi ve sellem, preneseno veoma mnogo predanja u vezi s potiranjem po mestvama; učenjaci su ta predanja uvrstili u mutevatir-hadise. Štaviše, kad čovjek uzme abdest i obuje mestve, da prilikom sljedećeg uzimanja abdesta potare po njima bolje je nego da ih skine i opere noge. Jednom prilikom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio je uzeti abdest, pa je el-Mugira b. Šu’ba pošao skinuti Poslanikove mestve, te mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka ih! Obuo sam ih nakon što sam uzeo abdest opravši noge”, a zatim je učinio mesh po njima. (el-Buhari, 206, i Muslim, 79 i 274)

Da bi se moglo potirati po mestvama, moraju se ispuniti uvjeti koje ćemo i navesti.

Prvi uvjet jest da mestve budu obuvene pod abdestom i da čovjek ne bude džunup; ukoliko čovjek mestve obuje, a nema abdest, odnosno džunup je, nema pravo potirati po njima.

Drugi je uvjet to da se mesh učini tokom vremena koje je predviđeno za potiranje, a o tome ćemo, ako Bog da, govoriti.

Treći uvjet jest to da se mesh po mestvama čini isljučivo prilikom uzimanja abdesta, što znači da obveznik mestve mora skinuti kad se kupa od džunupluka, da bi oprao cijelo tijelo. Muhadisi en-Nesai, et-Tirmizi i Ibn Huzejma zabilježili su da je Safvan b. Ussal, radijallahu anhu, kazivao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio nam je da na putu potiremo po mestvama tri dana i tri noći, pored toga što nam je naredio da mestve skinemo kad postanemo džunupi.”

Povlastica činjenja mesha po mestvama traje dan i noć, 24 sata, za onog ko je u mjestu boravka, odnosno tri dana i tri noći, 72 sata, za putnika, i glede toga mjerodavno je vrijeme, a ne broj namaza koji se obave tokom te vremena u kojem traje ta povlastica.

Ali, kad se počinje računati povlastica činjenja mesha po mestvama? To se počinje računati od prvog potiranja, a ne od trenutka kad čovjek obuje mestve, niti od trenutka kad izgubi abdest, utoliko što je u hadisima upotrijebljen izraz potiranje, odnosno činjenje mesha, kao, naprimjer, u hadisu: “Onaj koji je u mjestu boravka mesh čini dan i noć, a putnik mesh čini tri dana.” Dakle, povlastica na potiranje po mestvama gubi se nakon što prođe 24, odnosno 72 sata od prvog potiranja. Radi lakšeg shvatanja ovog pitanja navest ćemo primjer za ovo. Čovjek uzme abdest za sabah-namaz i obuje mestve te bude pod abdestom do ikindijskog namaza, a u pet sati popodne obavi fiziološku potrebu pa uzme abdest (za akšam-namaz) i potare po mestvama – u toj će situaciji po mestvama potirati do pet sati sljedećeg dana. Ukoliko pretpostavimo da je sljedećeg dana učinio mesh u 16:45 sati, slijedi da je tokom povlastice činjenja mesha po mestvama obavio devet namaza, te se, kako rekosmo, u obzir ne uzima pet dnevnih namaza, kako to misle mnogi ljudi koji nisu upućeni u šerijatske propise. Ukoliko bi se dogodilo da čovjek mesh učini nakon što istekne vrijeme koje je predviđeno za to, taj je abdest ništavan; akoli čovjek uzme abdest neposredno prije isteka vremena predviđenog za potiranje i ne učini ništa što kvari abdest, sām istek vremena koje je predviđeno za potiranje po mestvama ne kvari abdest. Oni koji drže da to kvari abdest nemaju nikakvog dokaza. Istek vremena koje je predviđeno za tu povlasticu samo znači da se gubi pravo na nju, a ne znači da se gubi abdest. Kao obrazloženje svog mišljenja možemo kazati sljedeće: čovjek koji uzme abdest potirući po mestvama, taj je, prema šerijatskim dokazima, uzeo abdest na ispravan način, i ne možemo kazati da je s istekom povlastice na potiranje po mestvama izgubio abdest, osim na temelju šerijatskog dokaza, a takav dokaz ne postoji. On ostaje pod abdestom sve dok ne učini ono što, prema Kur’ani-kerimu, ili sunnetu, ili jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, kvari abdest.

Hanbelijski su pravnici kazali da čovjek koji obuje mestve u mjestu boravka i izgubi abdest te prvo potiranje učini nakon što otputuje – potire 72 sata, što također ukazuje na to da je neprihvatljivo mišljenje učenjaka koji drže da se povlastica potiranja po mestvama počinje računati od prvog gubljenja abdesta.

Povlastica potiranja po mestvama gubi se nakon isteka vremena koje je predviđeno za to i skidanjem mestvi, ali to ne kvari abdest. Ovu konstataciju dokazuje predanje Safvana b. Ussala, radijallahu anhu, koji kazivaše: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio nam je da na putu potiremo po mestvama tri dana i tri noći, osim što nam je naredio da mestve skinemo kad postanemo džunupi.” Ukoliko skine mestve, čovjek mora, ako želi i dalje uživati povlasticu potiranja po mestvama, uzeti abdest perući noge. Gubi se pravo na povlasticu, ali ne gubi abdest: on je uzet u skladu sa šerijatskim dokazima, i ne može ga se poništiti osim na temelju šerijatskog dokaza, a ne postoji dokaz da skidanje mestvi kvari abdest. Eto, to je, prema našem prosuđivanju, mišljenje koje pravladava. A Allah je pokrovitelj uspjeha.

Šejh Muhammed b. Usejmin