Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
DA LI JE VADŽIB ODMAH NAKLANJATI PROPUŠTENI NAMAZ?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ko propusti namaz zbog sna ili zaborava, nema grijeha u tome, ali je po idžmau učenjaka dužan da ga naklanja. A ko namjerno propusti namaz, griješan je po idžmau učenjaka. Okoviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ko propusti namaz zbog sna ili zaborava, nema grijeha u tome, ali je po idžmau učenjaka dužan da ga naklanja. A ko namjerno propusti namaz, griješan je po idžmau učenjaka. Oko naklanjavanja tog namaza ima razilaženje; većina učenjaka je na stavu da je obaveza naklanjati propušteni namaz, a manja skupina smatra da se treba pokajati bez naklanjavanja.
Oko vremena naklanjavanja i opravdano i neopravdano propuštenog namaza, tj. da li je vadžib odmah naklanjati ga ili poslije, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Prvi stav: da je vadžib naklanjati odmah čim se sjeti da je propustio namaz ili čim ustane, osim ako će mu to nanijeti štetu (tjelesna slabost, bolest, strah i slično).
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka: en-Nehaija, Zuhrija, Rebi'e, Ebu Hanife, Malika, Ahmeda, Ibn Tejmije i drugih.
Dokaz im je hadis mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Nema za njega keffareta (otkupa) osim toga: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. U rivajetu kod Muslima je došao dodatak: „Ili ga prespava“.
Kažu: u hadisu je naredba obavljanja namaza kad se sjeti da ga je izostavio, a naredba ukazuje da je vadžib, što znači da je vadžib odmah naklanjati taj namaz.
Drugi stav: da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab, a namaz koji namjerno izostavi vadžib je odmah naklanjati.
Ovo je stav šafijskog mezheba.
Njihovi argumenti su hadisi od Ebu Katade, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija i od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim. U oba hadisa je opisan isti događaj: da su se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi vraćali (kod Muslima iz bitke na Hajberu) noću u Medinu pa su odsjeli da spavaju, a Bilal, radijallahu anhu, je bio zadužen da ih probudi. Bilala, radijallahu anhu, je uhvatio san, tako da su svi prespavali sabah-namaz. Niko se nije probudio sve dok ih Sunce nije obasjalo.
Zatim, u Buhariji je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je uzeo vaše duše kada je htio i vratio ih kada je htio. O Bilale, ustani i prouči ezan“. Uzeo je abdest, pa kada se Sunce podiglo i pobijelilo ustao je i klanjao.
A kod Muslima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Povedite (jahalice)“, pa su poveli svoje jahalice. Zatim je abdestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio Bilalu da prouči ikamet i klanjao sa njima sabah. Kada je završio namaz rekao je: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“.
Kažu: da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odmah naklanjao namaze koje su opravdano zbog sna propustili.
Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab.
Detalj argumenta koji prevagnjuje na stranu drugog stava je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu kod Muslima, naredio da povedu svoje jahalice kada su se probudili i tek poslije su naklanjali propušteni namaz, a onda nakon namaza rekao: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. Znači, spojio je riječi „neka ga klanja kada ga se sjeti“ sa praktičnom primjenom tako što nije odmah naklanjao propušteni namaz.
Prema tome, onaj ko prespava sabah (ili neki drugi namaz) mustehab je da ga odmah naklanja, a nema grijeha ako odgodi naklanjavanje.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com
Vidi manjeJe li istina da je Poslanik s.a.v.s odrezao dio odjeće da ne probudi mačku?
Alejkumusselam. Nakon istraživanja i pretraživanja hadisa u poznatim hadiskim zbirkama koji govore o mačkama uopćeno nisam našao ni jedan hadis ni vjerodostojan ni slab a niti izmišljen a da je zabilježen u ovim knjigama da govori o predaji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao mačku iliviše
Alejkumusselam.
Nakon istraživanja i pretraživanja hadisa u poznatim hadiskim zbirkama koji govore o mačkama uopćeno nisam našao ni jedan hadis ni vjerodostojan ni slab a niti izmišljen a da je zabilježen u ovim knjigama da govori o predaji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao mačku ili da je probudivši se iz sna našao mačku na svojoj postelji kako spava.
Od priče koje se prenose a vezane su za ovu temu su sljedeće:
– Da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spavao pa čim se probudio vidio je mačku kako spava na kraju njegovog ogrtača, a ona je spavala dubokim snom. Nije htio da prekine mački njen ugodan san nego je sjeo i sačekao jedan vremenski period sve dok se mačka sama nije probudila, pa čim je se prenula ustala je i otišla a onda je ustao i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i otišao svojim poslom.
– Da je slična priča ustvari se desila Ebi Hurejri, radijallahu anhu, sa njegoovm mačkom. Naime, mačka je spavala na jednom kraju njegove odjeće pa čim se Ebu Hurejre, radijallahu anhu, probudio našao je svoju mačku da spava.
Zatim je tražio da mu se donesu makaze i odsjekao je dio svog rukava na kojem je ona ležala a zatim otišao svojim poslom.
– I treća priča u istom kontekstu se prenosi od sufijskog šejha Ahmeda Rifaija, naime tu priču bilježi Zehebi u svojoj knjizi “Sijeru e'alamin-nubela” (21/78) prilikom navođenja biografije Ahmeda Rifaija. U priči je došlo da je mačka zaspala na rukavu šejha Ahmeda a proučen je ikamet za namaz, pa je on odsjekao dio rukava (a zatima otišao klanjati i vratio se), zatim je sjeo ponovo, ušio rukav i rekao: “Nije se ništa promijenilo”.
Sama činjenica da se otprilike ista priča pripisuje trima različitim osobama dovoljno govori o njenoj nepouzdanosti, a da ne govorimo što uopće nije prenešena ni u izmišljenoj formi čak ni u knjigama u kojima su zabilježeni izmišljeni hadisi i predaje.
A sam kontekst priče takođe ima neprihvatljivih stvari poput toga da se upropaštava odjeća bez opravdanog razloga, uz to pretjerana izvještačenost u ophođenju prema mački jer kakav je problem i kakva je šteta da se ta mačka premjesti na drugo mjesto ili da se probudi.
Prema tome, ova priča koja se pripisuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nema osnova u hadiskim knjigama i ne samo da nije vjerodostojna nego je lažna i krivotvorena a uz to ima sporno značenje i pouku. Najvjerovatnije je to jedno od mnogobrojnih sufijskih izmišljenih “poučnih kazivanja” našto ukazuje činjenica da se pripisuje sufijskom šejhu Ahmedu Rifaiju. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com
RODBINA SA KOJOM JE VADŽIB ODRŽAVATI VEZU I NAČIN ODRŽAVANJA RODBINSKIH VEZA
Alejkumusselam. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga ko se ubraja u rodbinsku vezu koju je musliman dužan održavati i zabranjeno mu je da je prekida. Prvo mišljenje je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muškoviše
Alejkumusselam.
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga ko se ubraja u rodbinsku vezu koju je musliman dužan održavati i zabranjeno mu je da je prekida.
Prvo mišljenje je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu.
Na ovom stavu je EbuHanife, a navodi ga i Nevevi.
Po ovom mišljenju rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su roditelji, njihovi roditelji (dido i nana) i tako naviše, djeca i njihova djeca (unučad) i tako naniže, braća i njihova djeca, sestre i njihova djeca, amidže i tetke (sestre od oca), daidže i tetke (sestre od majke). Po ovom stavu djeca od amidža, daidža i tetki (od oca i majke) nisu rodbina sa kojima je vadžib održavati rodbinske veze, sa njima je mustehab održavati rodbinske veze.
Dokaz ovog stava je zabrana da čovjek oženi dvije žene, tj. u poligamijslom braku da istovremeno živi sa obe, koje su u rodbinskoj vezi tako da je jedna žena tetka po ocu ili po majci drugoj ženi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio da se udaje žena (kao druga) na njenu tetku po ocu ili njenu tetku po majci. U jednom od rivajeta stoji: “A ako to učinite (tj. ako oženite neku ženu i njenu tetku) prekinut ćete njihove rodbinske veze”.
Prema tome, da se neka žena i kćerka od njene tetke po ocu ili majci ubrajaju u rodbinu čije veze je zabranjeno kidati onda ne bilo dozovoljeno da muškarac oženi njih dvije istovremeno, a to je dozovoljeno po idžmau’ učenjaka. Ovo tumačenje navodi Nevevi u svom Komentaru Sahiha od Muslima.
Drugo mišljenje je da su rodbina svi oni koji nasljeđuju određenu osobu. Po ovom mišljenjeu daidže i tetke po majci nisu rodbina te nije obaveza da se održavaju rodbinske veze sa njima, tj. dozovljeno je prekinuti rodbinske veze sa njima. Ovaj stav spominje Kurtubi. Međutim, ovo mišljenje je slabo jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.
Treće mišljenje je da se u rodbinu ubraja svako onaj ko je rođak i po ocu i po majki. Na ovom stavu je bio Šafija i ovo je rivajet od Ahmeda. Pa tako po ovom stavu djeca amidže, daidže i tetki (po ocu i majci) potpadaju pod pojam rodbine. Način održavanja rodbinskih veza po ovom mišljenju se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca. Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka, sa drugima nazivanjem selama a sa trećima telefonskim pozivom.
Četvrto mišljenje je da se rodbina koju je obaveza održavati vezu sa njom proteže sve do četvrtog djeda. Ovo je zvanični mezheb kod hanabila. Znači, u tu rodbinu spadaju vlastita djeca, djeca od oca (braća i sestre), djeca od djeda (amidže i tetke od oca) i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane). Po ovome ne spada u rodbinu niko sa majčine strane što se kosi sa hadisom : “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.
Oni dokazuju svoj stav sa ajetom: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima…”. (El-Hašr 7) A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je davao od plijena svojoj djeci, djeci Abdulmuttaliba i djeci Hašima, izuzev djece Abduššemsa i Nevfela.
Na kraju se može konstatovati da je prvo mišljenje najbliže istini, a Allah zna najbolje. To jest, da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. da su to oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. S tim da se uz ovo mora dodati i četvrto mišljenje zbog snage dokaza, tj. da u rodbinu ulaze mimo spomenutog u prvom mišljenju još i djeca od očevog djeda (amidže od oca i očeve tetke). Prema tome, rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su rođaci koji su jedni drugima mahremi, a sa svima ostalim rođacima je samo mustehab održavati rodbinske veze. A način održavanja rodbinskih veza se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca.
Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza davanjem imetka ili zijaretom, sa drugima nazivanjem selama i komuniciranjem a sa trećima telefonskim pozivom.
Način održavanja rodbinskih veza
A što se tiče načina kako se održavaju rodbinske veze, one se održavaju na neki od sljedećih načina:
1- Zijaretom, tj. da ode i posjeti ih u mjestu gdje žive.
2- Da ih pozove i ugosti kod sebe u svojoj kući.
3- Da se raspituje o njihovom stanju i poselami ih svejedno putem telefona, interneta, poruke ili preko neke treće osobe.
4- Da ih materijalno pomaže dajući im sadaku ako imaju potrebu za imatkom ili hediju (poklon) ako nemaju potrebe za imetkom.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je sadaka data miskinu (samo) sadaka, a (sadaka) data rodbini sadaka i održavanje rodbinskih veza”. (Tirmizi, Nesai’, Ibn Madže, Ahmed, Darimi, Hakim, Ibn Hibban i ostali, dobrim ga ocijenjuje Tirmizi i Albani a vjerodostojnim Hakim i Ibn Hibban).
5- Da im iskazuje poštovanje i samilost na riječima i djelu.
6- Da učestvuje sa njima u njihovim radostima čestitajući im, takođe da saosjeća sa njima njihove tuge, boli i žalosti iskazujući im saučešće.
7- Da ih obilazi kada su bolesni.
8- Da se odazove njihovom pozivu u zijaret.
9- Da čisti svoja prsa od mržnje i zavisti prema njima.
10- Da dovi za njih u svemu onome što i sebi želi.
11- Da ih pozove na uputu i praktikovanje vjere, da im preporučuje svako dobro i upozorava na munkere koje imaju kod sebe, naravno na najljepši način i sa najefikasnijom metodom. I tako dalje.
Prema tome, tvoji amidžići, dajdžići i tečići ne ulaze u rodbinu sa kojima ti je vadžib da održavaš rodbinske veze, nego je održavanje tih veza sa njima mustehab. S obzirom da je po Šerijatu po idžmau učenjaka dozvoljeno dajdžićima, amidžićima i tečićima da te ožene to znači da ti oni nisu mahremi i da ti nije dozvoljeno da se sa njima osamljuješ i otkrivaš kao pred mahremima.
Takođe, praksa prisutna u Bosni da se amidžići, dajdžići i tečići ponašaju kao da su braća i sestre je oprečna Šerijatu i munker koji treba negirati i izbaciti iz prakse. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com
Vidi manjeKO SPADA U RODBINU SA KOJOM SE ODRŽAVA RODBINSKA VEZA?
Alejkumusselam. Kao prvo, treba znati da postoji rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze i rodbina sa kojom je mustehab održavati rodbinske veze. Sa prvima ako ne održavaš rodbinske veze imaš grijeh dok sa drugima ako ih ne održavaš nemaš grijeh. S tim da su se islamski pravnici rviše
Alejkumusselam.
Kao prvo, treba znati da postoji rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze i rodbina sa kojom je mustehab održavati rodbinske veze. Sa prvima ako ne održavaš rodbinske veze imaš grijeh dok sa drugima ako ih ne održavaš nemaš grijeh. S tim da su se islamski pravnici razišli oko rodbine sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze. Učenjaci maju četiri mišljenja po ovom pitanju.
Prvo mišljenje, na kojem je Ebu Hanife a navodi ga i Nevevi, je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu.
Po ovom mišljenju rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su roditelji, njihovi roditelji (dido i nana) i tako naviše, djeca i njihova djeca (unučad) i tako naniže, braća i njihova djeca, sestre i njihova djeca, amidže i tetke (sestre od oca), daidže i tetke (sestre od majke).
Po ovom stavu djeca od amidža, daidža i tetki (od oca i majke) nisu rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze i sa kojima je haram prekidati te veze.
Dokaz ovog stava je zabrana da čovjek oženi dvije žene koje su u rodbinskoj vezi tako da je jedna žena tetka po ocu ili po majci drugoj ženi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio da se udaje žena (kao druga) na njenu tetku po ocu ili njenu tetku po majci (Buharija (4819) i Muslim (1408)).
U jednom od rivajeta stoji: “A ako to učinite (tj. ako oženite neku ženu i njenu tetku) prekinut ćete njihove rodbinske veze”.
Prema tome, da se neka žena i kćerka od njene tetke po ocu ili majci ubrajaju u rodbinu čije veze je zabranjeno kidati onda ne bilo dozovoljeno da muškarac oženi njih dvije istovremeno, a to je dozovoljeno po idžmau’ učenjaka (Šerh Sahihi Muslim (16/113).).
Drugo mišljenje je da su rodbina svi oni koji nasljeđuju određenu osobu. Po ovom mišljenjeu daidže i tetke po majci nisu rodbina te nije obaveza da se održavaju rodbinske veze sa njima, tj. dozovljeno je prekinuti rodbinske veze sa njima(Tefsir Kurtubi (16/248).).
Međutim, ovo mišljenje je slabo jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Tetka (po majci) je na stepenu majke”( Buharija (2699)).
Treće mišljenje je da se u rodbinu ubraja svako onaj ko je rođak i po ocu i po majki. Na ovom stavu je bio Šafija i ovo je rivajet od Ahmeda. Pa tako po ovom stavu djeca amidže, daidže i tetki (po ocu i majci) potpadaju pod pojam rodbine. Način održavanja rodbinskih veza po ovom mišljenju se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca.
Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza imetkom, sa drugima nazivanjem selama a sa trećima telefonskim pozivom.
Četvrto mišljenje je da se rodbina koju je obaveza održavati vezu sa njom proteže sve do četvrtog djeda. Ovo je zvanični mezheb kod hanabila. Znači, u tu rodbinu spadaju vlastita djeca, djeca od oca (braća i sestre), djeca od djeda (amidže i tetke od oca) i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane). Po ovome ne spada u rodbinu niko sa majčine strane što se kosi sa hadisom : “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.
Oni dokazuju svoj stav sa ajetom: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima…”. (El-Hašr 7)
A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je davao od plijena svojoj djeci, djeci Abdulmuttaliba i djeci Hašima, izuzev djece Abduššemsa i Nevfela(El-mugni (8/529)).
Pa tako na kraju se može konstatovati da je prvo mišljenje najbliže istini, tj. da se pod rodbinom sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze (što znači da je sa ostalom rodbinom mustehab) porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. da su to oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. S tim da se uz ovo mora dodati i četvrto mišljenje zbog snage dokaza, tj. da u rodbinu ulaze mimo spomenutog u prvom mišljenju još i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane).
Takođe, treba znati da se rodbinske veze održavaju na neki od sljedećih načina:
1- Zijaretom, tj. da ode i posjeti ih u mjestu gdje žive.
2- Da ih pozove i ugosti kod sebe u svojoj kući.
3- Da se raspituje o njeihovom stanju i poselami ih svejedno putem telefona, interneta, poruke ili preko neke treće osobe.
4- Da ih materijalno pomaže dajući im sadaku ako imaju potrebu za imatkom ili hediju (poklon) ako nemaju potrebe za imetkom.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je sadaka data miskinu (samo) sadaka, a (sadaka) data rodbini sadaka i održavanje rodbinskih veza”. (Tirmizi, Nesai’, Ibn Madže, Ahmed, Darimi, Hakim, Ibn Hibban i ostali, dobrim ga ocijenjuje Tirmizi i Albani a vjerodostojnim Hakim i Ibn Hibban)
5- Da im iskazuje poštovanje i samilost na riječima i djelu.
6- Da učestvuje sa njima u njihovim radostima čestitajući im, takođe da saosjeća sa njima njihove tuge, boli i žalosti iskazujući im saučešće.
7- Da ih obilazi kada su bolesni.
8- Da se odazove njihovom pozivu u zijaret.
9- Da čisti svoja prsa od mržnje i zavisti prema njima.
10- Da dovi za njih u svemu onome što i sebi želi.
11- Da ih pozove na uputu i praktikovanje vjere, da im preporučuje svako dobro i upozorava na munkere koje imaju kod sebe, naravno na najljepši način i sa najefikasnijom metodom. I tako dalje.
Prema tome, tvoji amidžići, dajdžići i tečići ne ulaze u rodbinu sa kojima ti je vadžib da održavaš rodbinske veze, nego je održavanje tih veza sa njima mustehab. S obzirom da je po Šerijatu po idžmau učenjaka dozvoljeno dajdžićima, amidžićima i tečićima da te ožene to znači da ti oni nisu mahremi i da ti nije dozvoljeno da se sa njima osamljuješ i otkrivaš kao pred mahremima.
Takođe, praksa prisutna u Bosni da se amidžići, dajdžići i tečići ponašaju kao da su braća i sestre je oprečna Šerijatu i munker koji treba negirati i izbaciti iz prakse.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com
Vidi manjeNaišao sam da jedan hadis bilježi Rezin, pa me zanima o kome je riječ?
Ve alejkumus-selam! Rezin je Rezin b. Mu'avija. Njegova knjiga je poznata kao "Džami'u Rezin" a pravo ime je "Tedžridun lis-sihahis-sitte". On je sakupio u toj knjizi šest hadiskih zbirki (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Nesai i Muvetta od Malika) i poredao ih po poglavljima. Međutim, kako kaže hafiz Zviše
Ve alejkumus-selam! Rezin je Rezin b. Mu'avija. Njegova knjiga je poznata kao “Džami'u Rezin” a pravo ime je “Tedžridun lis-sihahis-sitte”. On je sakupio u toj knjizi šest hadiskih zbirki (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Nesai i Muvetta od Malika) i poredao ih po poglavljima. Međutim, kako kaže hafiz Zehebi, među te hadise je dodao od sebe hadisa koje on prenosi, a koji su izrazito slabi ili čak apokrifni, i nepoznato je odakle mu te predaje i kako ih je prenio. Ta njegova knjiga je izgubljena, ali je hafiz Ibnul-Esir naveo te njegove dodatke u svom djelu “Džami'iul-usul” i radi toga su ga učenjaci kritikovali. Rezin je umro 535 h. god. Slobodno se može reći da svi hadisi koje Rezin prenosi mimo drugih sabirača haisa da'if/slabi.
Odgovorio Amir I. Smajić https://amir-smajic.blogspot.com
Vidi manjeNa koji način se klanja vitr namaz po sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?
Vitr namaz je potvrđeni sunnet, na čemu su skoro svi islamski učenjaci, za razliku od Ebu Hanife koji smatra da je vitr namaz vadžib. Najjasniji dokaz da vitr namaz nije vadžib je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr namaz na jahalici, a složni su učenjaci da farz namaz nijeviše
Vitr namaz je potvrđeni sunnet, na čemu su skoro svi islamski učenjaci, za razliku od Ebu Hanife koji smatra da je vitr namaz vadžib. Najjasniji dokaz da vitr namaz nije vadžib je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr namaz na jahalici, a složni su učenjaci da farz namaz nije dozvoljeno klanjati na jahalici osim u nuždi i ako se boji da će mu isteći namasko vrijeme. Vrijeme klanjanja vitr namaza je poslije jacije namaza pa sve do zore, a najbolje je da se klanja u zadnjem dijelu noći. Nije dozvoljeno klanjati dva puta vitre u jednoj noći, zbog hadisa: “Nema dva vitreta u jednoj noći“, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Nesai.
Vitr namaz se može klanjati jedan, tri, pet, sedam i devet rekata i to spojeno bez predavanja selama među rekatima. Prenešeno je i da se sedam rekata klanja tako što se na šestom preda selam a zatim klanja jedan rekat. Dok se klanjanje vitr namaza tri rekata klanja tako da se klanjaju sva tri rekata odjedanput sa jednim sjedenjem. A ako se na drugom rekatu preda selam, onda se vitr klanja jedan rekat.
Praksa poznata kod nas da se prilikom klanjanja vitr namaza sa tri rekata uči etehijatu na drugom rekatu kao kod akšam namaza, a na čemu je hanefijski mezheb, je oprečna vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Hakim i Bejheki od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte klanjati vitr namaz tri rekata tako da liči akšam namazu...”. Iraki, Hakim i Zehebi ocjenjuju ovaj hadis vjerodostojnim. Ostaje pitanje da li ovaj hadis upućuje na zabranu klanjanja vitreta poput akšama (misli se sa dva sjedenja), na čemu je većina učenjaka, ili je to samo pokuđeno a što kažu neki učenjaci.
Prema tome, vitr namaz koji se klanja tri rekata se klanja tako što se klanjaju dva rekata i preda selam, a ovo se broji u kijamu lejl, a zatim se klanja jedan rekat vitr namaza na kojem se uči kunut dova koja je mustehab a ne vadžib. Prenešano je u vjerodostojnim predajama da se kunut dova može učiti prije odlaska na ruku kao i nakon vraćanja sa rukua, i jedno i drugo je ispravno. Svi gore spomenuti propisi su zasnovani na vjerodostojnim hadisima ali zbog dužine teksta izostavili smo njihovo navođenje. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Vidi manjeJel dozvoljeno muslimanu ili muslimanki da uveličavaju slike umrlih?
Alejkumusselam. Da bi se odgovorilo na pitanjeno postavljanje neophodno je da se ukratko spomenu dvije mes'ele na kojima je ovo pitanje zasnovano. Prva mes'ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatoviše
Alejkumusselam.
Da bi se odgovorilo na pitanjeno postavljanje neophodno je da se ukratko spomenu dvije mes'ele na kojima je ovo pitanje zasnovano.
Prva mes'ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom
Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.
Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.
Druga mes'ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu
Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po
Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod
Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.
Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.
Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.
Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.
Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.
Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.
Prem tome, nije dozvoljeno uveličavanje slika umrlih sa ciljem stvaljanja istih na zid, kredence, ormare, stolove i slično. A samo posjedovanje slika umrlih uz njihovo držanje u albumim, ladicam i slično (bez vješanja i stavljanja na zidove i stolove) je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, bliže je, sigurnije i čistije riještiti se svih bespotrebnih slika. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manjeKoji su pritvrđeni sunneti a koji nisu? Da li se sunneti klanjaju dva i dva ili sastavljeno tj. koje je ispravnije?
Alejkumusselam. Potvrđeni i nepotvrđeni suneti su nafile (dobrovoljni namazi) koje se klanjaju uz pet farzova, neki od njih se klanjaju prije farz namaza a neki poslije. Potvrđeni suneti su oni koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano klanjao. Kod šafija i hanabila potvrđeniviše
Alejkumusselam.
Potvrđeni i nepotvrđeni suneti su nafile (dobrovoljni namazi) koje se klanjaju uz pet farzova, neki od njih se klanjaju prije farz namaza a neki poslije.
Potvrđeni suneti su oni koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano klanjao.
Kod šafija i hanabila potvrđeni suneti su deset reka'ata. To dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a koji bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je rekao: “Zapamtio sam od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, deset reka'ata: dva reka'ata prije podne i dva reka'ata poslije podne, dva reka'ata poslije akšama, dva reka'ata poslije jacije i dva reka'ata prije sabaha”.
Dok kod hanefija potvrđenih suneta ima dvanaest reka'ata, deset prethodno spomenutih s tim da je prije podne četiri reka'ata. Dokaz im je hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao četiri reka'ata prije podne”. Takođe, dokazuju sa hadisom Ummu Habibe, radijalahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja dvanaest reka'ata tokom dana i noći biće mu sagrađena kuća u Džennetu”.
A malikije su na stavu da broj potvrđenih i nepotvrđenih suneta nije određen nego da je dovoljno u njihovom izvršenju da se klanja dva reka'ata u svakom namaskom vremenu.
A što se tiče nepotvrđenih suneta, mustehab je klanjati između ezana i ikameta prije farza ikindije, akšama i jacije dva reka'ata na što ukazuje opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana (ezana i ikameta) je namaz”. Takođe, došlo je u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti ima razilaženja, da je mustehab klanjati četiri reka'ata prije ikindije. Jedan od tih hadisa je : “Allah se smilovao čovjeku koji klanja četiri reka'ata prije ikindije”, a bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani, dobrim Ibn Hadžer, a slabim mnogi muhadisi.
Takođe, u nepotvrđene sunete spadaju i dva reka'ata prije akšama. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Mugafela da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte prije akšama, klanjajte prije akšama, zatim je nakon trećeg puta dodao: Ko hoće”, bojeći se da ih ljudi ne uzmu kao potvrđene sunete.
A što se tiče nepotvrđenih suneta prije jacije, mimo dva reka'ata između ezana i ikameta, nije prenešeno ništa u tom kontekstu.
Drugi dio pitanja u kojem je došlo “da li se sunneti klanjaju dva i dva ili sastavljeno (tj. koje je ispravnije), odgovor je sljedeći.
Po većini učenjaka, tj. Malika, Šafije, Ahmeda, Davuda Zahirije, Ibnul Munzira, Hasana El-Basrija i Sejjida ibn Džubejra, najbolje je da se predaje selam na svaka dva reka'ata u svim nafila namazima koji se klanjaju i po danu i po noći, a pod ovo ulaze i potvrđeni i nepotvrđeni suneti. Bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni namaz je dva po dva (reka'ata), a kada se bojiš da će nastupiti sabah klanjaj vitre jedan reka'at”. Takođe, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Noćni i dnevni namaz je dva po dva (reka'ata)”, s tim da je ovaj rivajet kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže slab zbog dodatka “dnevni”. Slabim su ga ocijenili Ahmed, Nesai, Tirmizi, Darekutni, Ibn Abdulberr i Ibn Hadžer.
Po ovom stavu učenjaka dozvoljeno je klanjati više reka'ata (4, 6, 8, itd.) u općoj nafili sa jednim selamom, a da je najbolje u noćnim i dnevnim namazima da se predaje na svaka dva reka'ata kao što je već rečeno.
Dok je Ebu Hanife na stavu da je ista vrijednost klanjati dva rekata po dva ili četiri sa jednim selamom u dnevnim namazima s tim da ne prelazi više od četiri. A noćni namazi se po njemu klanjaju dva reka'ata ili četiri reka'ata ili šest reka'ata ili osam reka'ata sa jednim selamom. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manjeKAKO SE ARGUMENTIRA ODREĐENA VJERSKA PRAKSA U BOSNI?
Alejkumusselam. Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes'elama za naše podneblje. Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici www.dzemat-oberhviše
Alejkumusselam.
Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes'elama za naše podneblje.
Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici http://www.dzemat-oberhausen.de pod naslovom “Savjeti muslimanskoj omladini (dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić) Tekst je objavljen u hrestomatiji: SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME, pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam. Priređivač: Ahmet Alibašić. Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2009./1430. h.g. (pdf-izdanje)”.
A što se tiče odgovora na pitanje on glasi:
Prva mes'ela (Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu)
Argumentiranje opravdanosti zajedničkog zikrenja u namazu sa:
– “oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova”,
– “naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza”,
– etiketiranje ovog zajedničkog zikra novotarijom i zajedničko netespihanje je zbunjivanje našeg naroda i pokušaj uvođenja smutnje i razdora,
– “dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo”,
– “tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje”, …
Ovakvo argumentiranje i opravdavanje nekog postupka u najmanju ruku ne priliči nekome ko završi neki pa i najlošiji islamski fakultet a kamoli nekom doktoru islama. U Šerijatu su argumenti i dokazi ajeti iz Kur'ana, vjerodostojni hadisi, idžma učenjaka i kijas (analogija) (a oko ostalih dokaza kao izvora Šerijata ima veliko razilaženje među učenjacima).
Nema sumnje da je zajednički zikr (ne korištenje tespiha, jer oko njega ima razilaženje) novotarija, a dokaz je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”.
Druga mes'ela (Obavljanje namaza po drugim mezhebima)
A što se tiče onoga što je navedeno po pitanju mes'ele obavljanja namaza po drugom mezhebu:
– “forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom”,
– oni koji to rade unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja, zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su te stvari (dizanje ruku prije i poslije ruku'a) samo pohvaljene sunnet, …
Sve navedeno je neprihvatljivo jer slijeđenje mezheba nije vjerska obaveza, tj. slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb. A obavezivanje muslimana da slijede neki određeni mezheb (bio hanefijski ili neki drugi) je novotarija u vjeri našto ukazuje sljedeće:
1. Hadis mutefekun alejhi: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.
2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.
3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.
4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.)
Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž, 3/468).
Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.)
Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31). El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10).
Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”. (Medžmu'ul-fetava, 20/208-209).
Treća mes'ela (Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga)
Tačno je da je dizanje ruku prilikom učenja dove prenešeno u mutevatir hadisima, s tim da mi nije poznato da iko od onih protiv kojih je usmjerena knjiga “Savjeti muslimanskoj omladini” negira ovo pitanje (dizanje ruku prilikom učenja dove) i ovu praksu a kamoli da to smatra novotarijom.
A što se tiče spomenutih hadisa o potiranju lica nakon dove, treba znati da potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice kojeg bilježe Ebu Davud od Ibn Abbsa i Tirmizija od Omera, radijallahu anhum, ovaj hadis je munker (veoma loš), takvim ga ocjenjuju Ebu Davud i Ebu Hatim u knjizi “El-‘Ilel” (2/351). U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal, 7/281).
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim u knjizi (Irvaul-galil, 433 i 434). Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. Čudno je da doktor hadisa nije naveo ili istražio i spomenuo šta su učenjaci rekli o ovim hadisima, tj. da su svi slabi, a negiranje prakse koja je zasnovana na slabim hadisima nije netolerancija i jednostranost.
Uglavnom, uopćena ocjena ovakvog argumentiranja, dokazivanja i obrađivanja nekih aktuelnih šerijatskih pitanja je veoma slaba, nema objektivnosti u pristupu tematici niti su naučno (šerijatskom naukom, naravno) obrađena pitanja, a da ne govorimo o smiješnim (i istovremeno žalosnim) pokušajima opravdavanja postojeće prakse kojekakvim narodnim izrekama ili parolama: “zbunjivanja ljudi i sijanja smutnje i razdora” i “zajedništvo i jedinstvo su farz”. Stiče se dojam da je cilj knjige bio da se po svaku cijenu opravda postojeća praksa praktikovanja vjere u Bosni (i šire) u spomenutim pitanjima, svejedno imali za to dokaza u Šerijatu ili ne i je su li to novotarije ili ne. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manjeKakav je propis ubijanja zmija?
Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana. Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi: Prvi – hadis kojeg bilježe Buharviše
Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana.
Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi:
Prvi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, ubijajate zmiju sa dvije bijele linije preko leđa i zmiju koja ima kratak rep, jer one osljepljuju (kada pogledaju u oči insana) i uzrokuju pobačaj trudnice (kada trudnica pogleda u njih i prepadne se ili sa ujedom i zapuhivanjem u nju)”. U hadisu je došla opća naredba ubijanja svih zmija sa posebnim naglaskom na dvije spomenute.
Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ubijajte dvije crne životinje (dok ste) u namazu, zmiju i akrepa (škorpiona)”, a u drugom rivajetu je došlo da je naredio da se ubijaju zmija i akrep u namazu. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Šuajb Arnaut i Albani. Pa ako je naređeno, ili tačnije preporučeno, da se zmija ubije dok je čovjek u namazu, što znači da to ne narušava ispravnost i skrušenost namaza, onda je preče da ih treba ubijati i van namaza.
Treći – hadis kojeg bilježi Ibn Madže od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet štetočina se ubija u Hillu (svim mjestima van Harema) i Haremu (zabranjeni prostor u Mekki oko mesdžida Ka'be): zmija, crni gavran, miš, bijesan pas i soko”. Hadis ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a osnovni tekst je zabilježen i u Buhariji i Muslimu ali je umjesto zmije spomenut akrep. Takođe, ovaj hadis jasno ukazuje na preporučenost i dozvolu ubijanja životinja koje nanose štetu čovjeku od kojih je i zmija.
Iz ove opće preporučenosti ubijanja zmija izuzimaju se zmije koje borave u kućama, njih je dozvoljeno ubiti tek nakon tri dana kada se od njih zatraži da napuste kuću.
Od dokaza da se ove zmije ne ubijaju u prvom momentu su sljedeći hadisi:
Prvi – hadis (gore spomenut) kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, …”. Zatim kaže Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma: “Dok sam ja ganjao zmiju da je ubijem zovnuo me Ebu Lubabe i rekao mi: ‘Ne ubijaj je’, pa sam ja rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ubijaju zmije”, a on mi odgovori: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’.
Drugi – dugi hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki mladić od Ensarija u vrijeme bitke na Hendeku bio tek oženjen te bi tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da u toku dana zijareti svoju ženu. Tako je jednog dana tražio dozvolu i otišao svojoj kući, pa je na vratima kuće zatekao svoju ženu kako stoji, zamahnio je kopljem prema njoj da je ubode zbog ljubomore koja ga je obuzela. A ona mu reče da spusti koplje i da uđe u kuću i da vidi šta je to što je istjeralo napolje. On je ušao i ugledao ogromnu zmiju kako se smotala na postelji, pa je zabo koplje u nju a zatim izašao i zabio koplje u kuću, pa je zmija njega ujela, pa se ne zna ko je prije umro, zmija ili mladić. Zatim smo otišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prenijeli mu šta se desilo i rekli smo mu: ‘Dovi Allahu da nam ga oživi’. A on odgovri: “Tražite oprost za vašeg druga”, a zatim je dodao: “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam, pa kada vidite nekog od njih (u kućnim zmijama) obavještavajte ga tri dana, a poslije toga ako hoćete ubijte ga jer je on šejtan”. A u drugom rivajetu je došlo: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija), pa kada nekoga od njih vidite tražite od te zmije da izađe tri puta, pa ako ne ode ubijte je jer je ona kjafir”, a njima je rekao: “Idite i sahranite vašeg druga”.
Zatim jedna skupina učenjaka smatra da se ovaj izuzetak odnosi samo na zmije koje borave u kućama u gradu Medini, tj. da se upozore da napuste kuću, a zmije drugih gradova na čitavom dunjaluku ne ulaze u ovaj izuzetak nego se ubijaju bez upozorenja, dokazujući to gore spomenutim rivajetom kod Muslima “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam … “. A sa druge strane je došla opća naredba da se ubijaju sve zmije, poput hadisa: “Ubijajte zmije”, i hadisa: “Pet štetočina se ubija u Hillu i Haremu …”, i hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubije zmija koja se pojavila dok su bili na Mini, a nije došlo u hadisu da je tražio od njih da je upozore tri puta ili tri dana (bilježi ga Muslim). Još dodaju da je razlog izuzimanja iz ove opće naredbe ubijanja zmija bio to što je skupina džina koji borave u Medini primila Islam.
Dok druga skupina učenjaka smatra da se iz opće naredbe ubijanja svih zmija izuzimaju sve zmije koje borave u kućama, svejedno u Medini ili bilo kom drugom mjestu, te da se one ne ubijaju prije upozorenja. Oni svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je došao izuzetak, odnosno zabrana ubijanja zmija koje borave u kućama, poput rivajeta kod Buharije: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’, takođe drugog rivajeta kod Muslima u hadisu o mladiću: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija)”. Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da dvije vrste zmija se ubijaju odmah pa makar bile kućne zmije a to su zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koje imaju kratak rep. To dokazuju sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud od Ebu Lubabe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje zmija koje borave u kući osim zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koja ima kratak rep … . ovaj hadis šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim. Ovaj drugi stav, da se izuzimaju sve zmije koje borave u kućama a ne samo zmije Medine, je bliži ispravnom jer je mnogo hadisa koji su došli u općoj formi.
Takođe, učenjaci su se razišli oko toga da li se upozorenje tih zmija čini tri dana, tako što će se svaki dan tražiti od zmije da napusti kuću i upozoriti da ako to ne uradi da će biti ubijena, ili tri puta tako što će joj se tri puta ponoviti to upozorenje. I za jedno i za drugo je došao dokaz i to u istom hadisu kojeg bilježi Muslim u priči o mladiću, u jednom rivajetu je došlo: “Upozorite ih tri dana”, a u drugom: “Upozorite ih tri puta”. Bliže je ispravnom, a Allah zna najbolje, da se radi po rivajetu po kojem se upozorenje radi tri dana jer je ono preciznije.
A što se tiče načina upozorenja, tj. na koji način se traži od zmije da napusti kuću, takođe imamo dva stava. Po jednom treba reći: Pozivam se na ugovor koji je sa vama sklopio Nuh, alejhisselam, i na ugovor koji je sa vama sklopio Sulejman, alejhisselam, da nas ne uznemiravate. Ovo dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi sa istim riječima gore spomenutim, a šejh Albani je ovaj hadis ocijenio slabim. Po drugom stavu treba reći, kako prenosi Malik: Tražim od vas u ime Allaha i Sudnjeg dana da nam se ne pokazujete i da nas ne uznemiravate. Vjerovatno je imam Malik ovo uzeo iz hadisa kojeg bilježi Muslim.
Bliže je ispravnom da u načinu upozoravanja ima širine, s tim da je bitno da se stavi do znanja tim kućnim zmijama da se od njih traži da napuste kuću i da ne uznemiravaju njene ukućane, a da će u protivnom biti ubijene. Naravno, ovo obraćanje zmijama se zasniva na tome da ako u njima borave džini koji su primili Islam da oni razumiju ono što im se govori i da će poslušati zahtjev. Ve billahi tevfik.
MR,.ZIJAD LJAKIC
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manje