Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nije dozvoljeno držanje pasa van kuće osim radi lova, čuvanja stada i usjeva. (Fethul-bari, Ibn Hadžer 5/7) Kuće u kojima ima pas ili slika (ili kip) živog bića u nju ne ulaze meleci.

Dokaz za spomenuto su sljedeći hadisi:

Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa, mimo psa za čuvanje stoke, psa za lov i čuvanja usjeva, umanjuje mu se nagrada svakog dana za jedan kirat”. A u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u Buharijinom Sahihu: “Umanjuje mu se nagrada svakog dana za dva kirata“.

Takođe bilježe Buharija i Muslim od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika”. U rivajetu kod Buharije: „Slika kipa“. U rivajetu kod Muslima: „I kipovi“. (tj. slika živog bića u trodimezionalnom obliku)

Prenosi El-‘Ajni u svom komentaru Buharijinog Sahiha (‘Umdetul-kari 17/378) da se pod melecima koji ne ulaze u kuću se misli na meleke mimo meleka čuvara koji prate čovjeka.

Kaže imam Nevevi da se misli na meleke koji obilaze kuće sa rahmetom i istigfarom.

Učenjak Hattabi smatra da su psi i slike zbog koji meleci ne ulaze u kuću oni psi i one slike (i kipovi) koje je zabranjeno imati uopće, dok držanje pasa i posjedovanje slika u obliku u kojem ih je dozovljeno imati ne spračavaju ulazak meleka u kuću.

Prema tome, hadisi ukazuju da je zabranjeno držati pse ljubimce, tj. pse koji se ne drže radi lova, čuvanja stada i usjeva, a po mnogim učenjacima i pse čuvare kuće, van kuće, a u njihovom držanje unutar kuće je još veća zabrana. Držanje pasa na zabranjeni način predstavlja veliki munker, tj. veoma loše djelo po islamu.

A to kako ćeš prenijeti osobi koja već ima tog “ljubimca” u kući, a da ne bude u tome kontraefekat, to zavisi od stanja same te osobe.

Ako ta osoba praktikuje vjeru priđi joj sa strane vjere, tj. da to muslimanu vjera ne dozovljava i da je to u stvari samo oponašanje kjafira, itd.

A ako ta osoba ne praktikuje vjeru, opet zavisi na kom je stepenu dalaleta: pa ako ne vjeruje uopće u Allah ili vjeruje ali ne klanja niti išta drugo praktikuje i tome slično, onda je preče sa šerijatske strane da tu osobu pozivaš, naravno na lijep način, u tevhid i vjerovanje u postojanje Stvoritelja.

A ako vjeruje ali ne klanja to je veći grijeh od toga što drži psa ljubimca, pa je pozivaj na obavljanje namaza, pa kada se odazove tome i drugim ruknovima islama onda ima smisla da nabaciš i spornost držanja psa.

Znači, treba voditi računa o prioritetima vjere, tevhid (upućivanje ibadeta samo Allahu) je najbitniji zatim namaz i tako redom.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Ovo pitanje se vraća na mes’elu ženjenja žene koja je učinila zinaluk. Učenjaci oko toga imaju dva mišljenja:

Prvo – da je dozvoljeno takvu ženu oženit uopćeno, ovo je stav većine učenjaka.

Drugo – da je nije dozvoljeno oženiti sve dok ne učini tevbu i dok ne prođe jedno mjesečno pranje (kako bi se znalo da nije zatrudnila) ili dok se ne porodi ako je zatrudnila.

I jedan i drugi stav imaju argumente zasnovane na ajetima (sura En-Nur 3. i El-Maide 5.) i vjerodostojnim hadisima čije izlaganje bi uzelo mnogo prostora. I po jednom i po drugom mišljenju ti nemaš šerijatske zapreke da je oženiš. Po prvom mišljenju je jasno jer je po njemu uopćeno dozovljeno. A po drugom jer njeno redovno klanjanje, učenje Kur’ana i pridržavanje vjere upućuju da je učinila tevbu, a sa rađanjem djeteta je otklonjena druga zapreka, tj. čistoća maternice.

A to što te nije odmah obavijestila o djetetu, razumljivo je, jer da je to uradila odmah na samom početku nema sumnje da bi se ti okrenuo od nje. Prema tome, stvar je do tebe. A savjetujem te, da ako ti je se svidjela i ako si našao kod nje osobine zbog kojih vidiš da možete imati zajedničku budućnost, da provjeriš da li je se iskreno pokajala zbog učinjenog djela.

Pa ako jeste, onda uz Allahovu pomoć oženi je, jer svi smo mi griješnici kao što kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Svaki sin Ademov puno giješi, a najbolji griješnici su oni koji se puno kaju.” (Tirmizi 2499, Ibn Madže 4251, Ahmed 13072, Darimi 2727 i Hakim 7617, ocijenili su ga vjerodostojnim Hakim i Ibnul-Kattan, dobrim Adželuni i Alabani, kaže Ibn Hadžer da mu je sened jak, a slabim su ga ocijenili Ahmed, Zehebi i ‘Iraki, jer je u senedu Alijj ibn Mes’ade, a oko njega se razilaze) Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Alejkumusselam. Zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice sa šerijatske strane nije jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitr u Bosni i Hercegovini i dijaspori. I ne samo da nije jedino ispravno, nego davanja zekata i sadekatul-fitre na to mjesto je šerijatski sporno jer prikupljeni zekat i sadekatul-fitri ne dospijeva do korisnika koji su spomenuti u osam fondova u 60. kur’anskom ajetu sure Et-Tevba.

Prema tome, ova fetva je pogrešna i musliman nije obavezan da radi po njoj, niti je griješan ako uradi drugačije.

Razlozi neispravnosti ove fetve

Prvo: Nema razilaženja među učenjacima da je pravo i obaveza muslimanskog vladara da sakuplja zekat od onih koji su dužni da ga daju i da ga dostavi u osam šerijatom propisanih fondova. Ovaj propis se odnosi na pravednog vladara i na uzimanje zekata na vidljivi imetak, poput stoke (ovaca, krava i deva), poljoprivrednih plodova i usjeva i slično. Na ovome je idžma’u ashaba, tabi’ina i imama mudžtehida. A ako je vladar nepravedan, ili imetak skriven, poput novca, trgovačke robe i slično, oko obaveze sakupljanja od strane vladara i davanja istom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Detalji, argumenti i stavovi učenjaka oko ovih mes’ela su spomenuti u osnovnim fikhskim knjigama svečetiri mezheba.

Neispravnost spomenute fetve se ogleda u tome što Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije na stepenu muslimanskog vladara, imama, halife ili velijul-emra, jer se pod muslimanskim vladarom koji je obavezan sakupljati zekat misli na onog ko ima stvarnu vlast u svojim rukama: vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a Islamska zajednica ne samo da nema vlast nego je ona samo udruženje građana koje zastupa interese muslimana na ovim prostorima.

Prema tome, šerijatski propis sakupljanja zekata od strane muslimanskog vladara se ne može odnositi na Islamsku zajednicu, niti ona ima pravo da se diže na taj stepen obavezujući da se samo njoj daje zekat i zabranjujući i smatrajući neispravnim da ga neko drugi sakuplja jer ona nije na nivou imama niti halife. A što se tiče tzv. “Menšure” i onog što navodno proizilazi iz nje to sa šerijatske strane nije vrijedno komentara. Oko toga da Islamska zajednica ne predstavlja vlast se ne bi trebali dvojica razumnih razići. Niti je ona poput islamske vlasti, niti mijenja islamsku vlast u njenom odsustvu jer nema izvršnu vlast a kamoli zakonodavnu i sudsku, nego najviše što se može za nju reći je da ona organizira, uređuje i usmjerava vjerski život i običaje muslimana ovih prostora.

Sa druge strane, prikupljanje zekata u muslimanskim zemljama danas u svijetu je otprilike onako kako navodi dr. Mustafa Hasani u svom tekstu pod naslovom “Modeli organiziranog prikupljanja i distribucije zekata u svijetu“, u kojem je on analizirajući današnju situaciju u svijetu, ustanovio da postoje tri oblika organizacije prikupljanja zekata:

1. Davanje zekata je obaveza propisana zakonom države (zekat je obaveza propisana zakonom u šest država: Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Libiji, Pakistanu, Sudanu i Jemenu.)

2. Davanje zekata je dobrovoljno, nije obavezno zakonom, ali se država javlja kao osnivač agencije i fonda za prikupljanje i distribuciju zekata. (Ovaj model prisutan je u: Kuvajtu, Jordanu, Omanu, Kataru, Bahreinu, Bangladešu i Indoneziji. Egipat se izdvaja u odnosu na navedene zemlje time što su oni našli rješenje osnivanjem 1971. Nasir Social Bank Egipta, koja u zasebnom dijelu svojih poslova radi na prikupljanju i distribuciji zekata. On naglašava da ovi fondovi nisu jedine institucije u ovim državama koje prikupljaju zekat. Brojne se dobrotvorne i druge organizacije koje također prikupljaju zekat te se usljed tog mnoštva razvija takmičarski duh u visini prikupljanja zekata.

3. Davanje zekata je dobrovoljno, a muslimanima je prepušteno na volju da izaberu na koji način će se organizirati. (Takav je slučaj sa Indijom, u kojoj djeluju tri različita tipa organizacija koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekata.)

Na osnovu ovoga, prikupljanje zekata u BiH od strane Islamske zajednice se može svrstati u treću kategoriju zemalja gdje je davanje prepušteno volji muslimana i gdje se oni organizuju kako hoće i kako vide da je najbolje, tj. iza prikupljanja zekata ove treće kategorije ne stoji država niti to ona organizuje. Zato je neprimjereno da Islamska zajednica ograničava i zadržava monopol ubiranja zekata samo na sebe, jer za takvo ponašanje nema uporište u šerijaskim tekstovima pošto ona ne predstavlja državu, tj. nije na stepenu imama ili halife.

U Saudijskoj Arabiji u kojoj je ubiranje zekata regulisano od strane države, mnoge firme, kompanije i pojedinci daju zekat na trgovačku robu i novac onim korisnicima zekata za koje smatraju i procijene da je najbolje dati. Takođe, skoro sve humanitarne i dobrotvorne organizacije javno sakupljaju zekat. Sve ovo rade jedni i drugi a da im država ili učenjaci ne zabranjuju te aktivnosti niti sugerišu da im je takvo izdvajanje zekata neispravno. Pa se postavlja pitanje kako u jednoj Bosni da se uzima monopol oko ubiranja zekata i zabranjuje i određuje ko ga skuplja i kome se daje s obzirom da sakupljanje zekata nije regulisano na državnom nivou?

Drugo: Spajanje sadekatul-fitra sa zekatom u kontekstu prava i obaveze ubiranja zekata je čisti promašaj jer je obaveza i šart valjanosti da sadekatul-fitr stigne u ruke korisnika (siromaha) prije Bajram namaza što nije slučaj u načinu kako to radi IZ-e. Učenjaci kada govore o obavezi muslimanskog vladara da sakuplja zekat misle samo na zekat a ne i na sadekatul-fitr. Nije Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, slao prikupljače zekata da sakupljaju sadekatul-fitr pred kraj Ramazana, nego su svaka porodica ili pojedinac sami za sebe izdvajali sadekatul-fitr davajući ga siromašnima na kraju Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza. Ovo je bila praksa ashaba, tabi’ina i onih poslije njih.

Sadekatul-fitr se davao u namirnicama, poput pšenice, kukuruza, ječma i graha, a kasnije i riže, brašna i slično, a ne u novcu. Oko ispravnosti davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pri čemu je većina učenjaka da nije ispravno davati u novcu.

Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u koji fond se daje sadekatul-fitr, da li daje kao zekat u osam spomenutih fondova u ajetu ili samo siramašnima što je bila praksa za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem.
Uglavnom ono što je bitno na ovom mjestu spomenuti je da se sadekatul-fitr ne ubire od strane muslimanskog vladara kao što se ubire zekat. A oko korisnika sadekatul-fitra dokazi iz Sunneta ukazuju da se on udjeljuje siromašnim muslimanima, takođe, argumenti Sunneta ukazuju da sredstva u kojima se izdvaja su namirnice poput brašna, graha, riže, kukuruza i slično. Isto tako, šart valjanosti izdvajanja sadekatul-fitra je da se podijeli prije klanjanja Bajram namaza, a sa sakupljanjem sadekatul-fitra u Bejtul-mal Islamske zajednice se neizvršava ovaj šart jer oni ubrana sredstva koriste za potrebe IZ-a tokom cijele godine.

Treće: Ono što je zaprepaščujuće saznanje, da Islamska zajednica sakupljena sredstva od zekata i sadekatul-fitra koristi kao izvore finansiranja same Islamske zajednice, to jest ona od tih sredstava finansira samu sebe u svom raznolikom spektru aktivnosti koje radi: finasiranje medresa, FIN-a, sanacija i održavanje objekata, plate profesora, muallima i službenika IZ-a, i slično. Drugim riječima, Islamska zajednica ne raspodjeljuje zekat i sadekatul-fitr u osam fondova koji su određeni kur’anskim ajetom: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i zaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)

Od dokaza sa kojima se potvrđuje da IZ sredstva sakupljena od zekata i sadekatul-fitra koristi za svoje vlastite potrebe je tekst od Mr. Mustafe Hasanija koji u svom radu: “Važnost islamske vlasti u organizaciji i vođenju akcije ubiranja i distribucije zekata sa posebnim osvrtom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini“, objavljenom u Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Vol. 9, Sarajevo, 2006, br. 31, str. 63-78, kaže između ostalog sljedeće: “Kako je u uvodu ovoga rada rečeno, već decenijama Islamska zajednica u BiH vodi akciju ubiranja i distribucije zekata i sadekatu’l-fitra, oslanjajući se na tumačenje koje je ovdje kod nas iznio Husein Đozo. On nije bio prvi koji je kod nas pisao o tome. Prije njega, koliko je nama poznato, pisali su Džemaludin Čaušević i Abdulah Bušatlić, ali je Đozino tumačenje kategorije fi sebilillah prihvatila islamska zajednica i na kraju je realizirano.

U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra” Husein Đozo je zapisao: “Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentira na zekat, zekatu’l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu njihovoj pravoj svrsi.

Novina koju donosi Ustav IZ-a iz 1990. godine, u odnosu na prethodne Ustave IZ-a odnosi se i na zekat. Naime, ovim Ustavom zekat, sadekat’l-fitr i prihodi od prikupljenih kurbanskih kožica navedeni su kao izvori stjecanja imovine, čime je priznato faktičko stanje da se gotovo dvije decenije ovom akcijom finansiraju vjerske škole, Fakultet i drugi naučno-istraživački projekti. U tu svrhu ovim Ustavom predviđeno je ustanovljenje zasebnog fonda «Bejtu’l-mala« u kojem će se sakupljati sredstva zekata. Fond je pod nadležnošću Vrhovnog sabora”.

Jedina kategorija pod koju bi sebe Islamska zajednica mogla ubrajati i pravdati za uzimanje i korištenje sredstava zekata i sadekatul-fitra je kategorija “fi sebilillahi”, tj. “u svrhe na Allahovom putu”. Analizirajući dokaze, mišljenja i stavove učenjaka o kategoriji “fi sebilillahi” može se reći da se pod ovom kategorijom prvenstveno misli na borbu na Allahovom putu, tj. džihad, oko ćega nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze oko nekih detalja, tj. da li u to ulazi mimo opremanja borca na Allahovom putu i priprema za džihad, kupovina oružja, obuka i slično. Po mnogim učenjacima u ovu kategoriju ulazi i davanje zekata za obavljanje Hadždža onima koji ga nisu obavili, na što ukazuju prihvatljivi hadisi koje bilježe Ebu Davud i Ahmed.

Takođe, u ovu kategoriju po mnogima spadaju i oni koji traže šerijatsko znanje, a u savremeno doba mnogi Kolegiji islamskog prava i mnoge Komisije za fetve su dozvolile da se pod ovom kategorijom daje zekat za davetske aktivnosti. Nema sumnje da je stav nekih učenjaka da se pod ovom kategorijom misli na sve oblike hajra (kullu vudžuhil-hajri) ništavan, jer iz njega proizilazi da nije bilo potrebe da se spominju sve druge kategorije u koje se daje zekat jer ih “svi oblici hajra” obuhvataju.

Prema tome, pod ovom kategorijom zekat se može dati mudžahidu (tj. za džihad), za obavljanje Hadždža, studentu šerijatskog znanja i za davetske aktivnosti. Nema sumnje da se korištenje prikupljenih sredstava od zekata i sadekatul-fitra kao izvor finansiranja Islamske zajednice ne mogu pravdati kategorijom “fi sebilillahi” jer prelaze okvire mogućeg značenja ove kategorije zekata.

Iz ovog proizilazi da je davanje zekata i sadekatul-fitreta IZ-e veoma upitno i diskutabilno sa strane neadekvatne raspodjele tih sredstava onima koji zaslužuju da ih dobiju, poput siromašnih muslimanskih porodica širom Bosne i Hercegovine. Zaista je žalosno saznanje da se sredstva od zekata daju bogatim profesorima fakulteta, nastavnicima medresa, muallimima, hodžama i drugim, a da se istvremeno zapostavljaju siromašne i neimućne muslimanske porodice koje su najpreče da dobiju zekat.

Nakon svega kazanog može se kazati da je fetva po kojoj je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra ne samo pogrešna i neobavezujuća sa strane šerijatskog tumačenja ovog pitanja, nego da ona predstavlja zloupotrebu emaneta i povjerenja koji se daje Islamskoj zajednici.

Ispravno je da Islamska zajednica ima obavezu i pravo kao najveće i najjače udruženje muslimana u našim krajevima da što bolje i kvalitetnije organizuje prikupljanje zekata i sadekatul-fitra (s tim da ga dostave korisnicima prije klanjanja Bajram namaza) i da ga distribuira istinskim korisnicima, tj. onima koji ulaze u osam spomenutih fondova u kur’anskom ajetu. Pri tome nemaju pravo monopola u ovome te da uskraćuju pravo bilo kojim drugim udruženjima i organizacijama da se bave istim poslom.

Dr. Zijad Ljakić
_________________________________________

Raspodjela sredstava iz Fonda Bejtu-l-mal u 2012. godini u procentima

Raspodjela iz Fonda Bejtu-l-mal u 2012. godini vrši se na osnovu prikupljenih 6.650.000,00 KM, od čega 5.800.000,00 KM od zekata i sadekatu-l-fitra i 850.000,00 KM od kurbana i kurbanskih kožica, a raspodjela je izvršena prema navedenom prikazu.

– Odgojno-obrazovne institucije IZ-e u BiH 47,1%
– Mediji IZ-e u BiH 12%
– Kulturno-obrazovne institucije IZ-e u BiH 11,4%
– Pomoć porodicama šehida, siromašnim, ugroženim, fond fir-rikab i pomoć za povratak 3,6%
– Troškovi štampanja i razduženja blokova 0,7%
– Sredstva za podršku vjersko-prosvjetnih aktivnosti i rada muftijstva, muftijstva, Sandžačkog Udruženja ilmijje, Vijeća za fetve i Sabora IZ-e 15,6%
-Vjerskoprosvjetne aktivnosti Rijaseta IZ-e 5,3%
– Stipendije, studentski dom FIN-a i drugi vidovi pomoći 4,3%

Izvor: http://www.zekat.ba/?str=pojasnjenja#fond

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Osnova je da musliman slijedi ono sa čime je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, od vjere a ne da inovira i dolazi sa novinama u vjeri.

Kaže Uzvišeni: „Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i samilostan“ (Ali Imran, 31).

Kaže Ibn Kesir (2/32) u tefsiru ovog ajeta: „Ovaj plemeniti ajet presuđuje svakome ko tvrdi da voli Allaha a nije na Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, putu, jer on lažljivac u svojoj tvrdnji sve dok ne bude slijedio Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, Šerijat i vjeru Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim njegovim hadisima (riječima) i stanjima.

Kao što je potvrđeno u Sahihu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje” “.

A što se tiče onoga što je došlo u pitanju, ono se vraća na pitanje OSNIVANJE IBADETA SA CILJEM RAZLIKOVANJA OD KJAFIRA U NJIHOVIM PRAZNICIMA.

Propis osnivanja ibadeta u vrijeme kada kjafiri imaju svoj praznik sa šerijatske strane predstavlja jednu od odvratnih novotarija u vjeri. Zato nije dozvoljeno posebno izdvajati neki dan ili noć u vrijeme kada kjafiri obilježavaju neki svoj praznik, svejedno bilo to nova godina, uskrs,božić ili slično. „Lijepa i plemenita namjera“ u ovom djelu, tj. da neko bude Allahu u pokornosti u vrijeme kada mu većina ljudi griješi, ne opravdava to djelo niti ga čini ispravnim i dozvoljenim.

Jer za ispravnost i valjanost nekog dobrog djela sa kojim se želi nagrada i Allahovo zadovoljestvo treba ispuniti dva šarta:

– da se to djelo radi iskreno samo u ime Allaha,

– da bude u skladu sa Sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Okupljanje u noći nove godine radi učenja Kur'ana, zikrenja, dovljenja i slično je novotarija u vjeri i to sa strane izdvajanja i inteziviranja posebnih ibadeta u vrijeme kjafirskog praznika. A to znači da je to dalalet po tekstu hadisa.

Od argumenata koji ukazuju na ovo je sljedeće:

Prvo – ovo nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je radio niti da je podstakao na isto da se radi. A on kaže u hadisu mutefekun alejhi: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje”

Drugim riječima, od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjeg doba bilo je toliko kjafirskih, džahilskih i mušričkih praznika i povoda u kojima oni griješeći prema Allahu proslavljaju svoje praznike proslave, a da mi nemamo nijedan hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem nas podstiče na činjenje dobrih djela u vrijeme kada nemuslimani griješe prema Allahu, niti je prenešeno od nekog poznatog učenjaka i imama da je to mustehab raditi. A ono što nije bila vjera muslimana u tome tokom stoljeća od ashaba, selafa pa nadalje, a imali su povoda za to kao i mi danas, to takođe nije niti smije da bude vjera kod nas.

Drugo – ovo (okupljanje za novu godinu radi činjenja ibadeta) predstavlja liječenje griješenja (od strane onih koji slave novu godinu) sa novotarijom, kao što je liječena novotarija iskazivanja tuge, šamaranja i udaranja na dan Ašure od strane Rafidija (šija) sa novotarijom povećanja opskrbe i većom kupovinom uz iskazivanje veselja i radosti na isti dan (a što takođe nije potvrđeno u Sunnetu).

Treće – dovoljno je razlikovanja muslimana od kjafira u tome što mi ne učestvujemo sa njima u njihovim praznicima ninakoji način, takođe što mrzimo i preziremo njihova djela i zabludjelu akidu jer su oprečni Šerijatu.

Četvrto – ako bi se to radilo, tj. okupljalo za novu godinu radi činjenja ibadeta, (ako zamislimo da to nije sporno) bojazan je da bi ljudi postepeno stekli uvjerenje da je to sunet, čime bi se potpomogla i potvrdila novotarija u vjeri.

Peto – samo okupljanje za novu godinu (kao kjafirski praznik) radi činjenja ibadeta je jedan vid učestvovanja sa njima (kjafirima) u veličanju tog praznika, bila nam to namjera ili ne.

O sličnoj temi, tj. pokuđenosti posta na dan rafidijskog praznika Nejruza, pisali su i hanefijski učenjaci Ibn Nudžejm (autor „El-Bahru er-raik“), Kasani (autor „Beda'iu essana'ia“) i Ibnul-Hummam, kao i hanbelijski učenjaci Ibn Muflih (El-Furu’) i Ibn Kudame (El-Mugni) i drugi.

Kaže Ibn Kudame (El-Mugni, 6/180): „Pokuđeno je izdvajati dan Nejruza (a koji je jedan od praznika zabludjeli Rafidija) i Mehredžana sa postom, jer su to dva dana u koje veličaju kjafiri, pa je zato pokuđeno (postiti ih) kao i dan subotu. Analogno ovome se priključuju svi kjafirski praznici ili dani koje oni veličaju“.

Kaže hanefijski učenjak Kasani („Beda'iu essana'ia“, 4/155): „I tako je pokuđen post na dan Nejruza i Mehredžana jer to predstavlja opnašanje medžusija“.

A što se tiče spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od M'akel ibn Jesara, radijallahu anhu: „Ibadet u vrijeme HERDŽA (ubistava, fitni i poremćaja kod ljudi) je poput hidžre prema meni“, sa njim nije isprano dokazivati opravdanost spomenutog djela.

Kaže Nevevi u komentaru hadisa (Šerhu Muslim, 18/88): „Pod HERDŽOM se ovdje misli na fitnu i poremećaj stanja ljudi, a razlog vrijednosti mnoštva ibadeta u to vrijeme je što su ljudi tada u gafletu (nemarnosti), zapostavljaju ga (ibadet) i ne čine ga osim pojedinci“.

Spomenuti ibadet u vremenu fitne je opći bilo koji ibadet, on nije određen samo postom niti namazom ili dovom, nego svim vrstama ibadeta.

Takođe, taj ibadet nije određen niti ograničen nekim poznatim vremenom kao što su post ponedjeljkom, četvrtkom, u bijelim danima, na dan Ašure, Arefata i slično određeni i propisani da se poste baš u to vrijeme našto nam ukazuju vjerodostojni hadisi.

A dokazivati sa šerijatskim dokazima koji imaju opće značenje, poput ovog hadisa, posebne i specifične ibadete koji su određeni vrstom ibadeta i vremenom obavljanja je stara praksa novotara o kojoj je imam Šatibi govorio u svojoj knjizi „El-Muvafekat“ navodeći karakteristiku po kojoj se prepoznaju novotari.

Prema tome, okupljanje (ili pojedinačno činjenje istog) u noći nove godine radi činjenja ibadeta (namaza, zikra, dove i slično) predstavlja ružnu novotariju zbog gore spomenutog, a svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru po tekstu vjerodostojnog hadisa.

Pod ovaj propis ne ulazi osoba koja ima ustaljenu praksu da i u danima prije praznika a i poslije njih posti, klanja noćni namaz i čini slične ibadete, jer se ona ne izdvaja u tome činći to u noći nove godine.

Takođe, iz ovoga proizilazi da nije dozvoljeno širiti ili pomagati i učestvovati u širenju spomenute poruke preko interneta jer to predstavlja zabranjeno potpomaganje u griješenju.

Kaže Uzvišeni: „A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Enver Mulahalilović, autor poznate knjige „Vjerski običaji muslimana u BiH“ izdane 1988. po Miladiju, je u svojoj knjizi napisao posebno poglavlje o dovama (od 166. do 191. stranice). Pa je naveo da sa stanovišta islamskih običaja i prakse dova dijeli na redovne i prigodne dove, a zatim detaljnije govorio o podvrstama ovih dova koje se praktikuju kod nas u BiH-u. Ono što nas zanima su prigodne dove u koje je ubrojao sljedeće dove: hafiska dova, kurra'ska dova, dova za kišu i dova za bradu.

Od ove četiri spomenute dove jedino dova za kišu ima uporište u vjerodostojnom sunetu, dok su ostale tri po svoj prilici autohtoni bosanski običaji.

Hafiska dova

Kaže autor knjige o hafiskoj dovi sljedeće: „Koliko naš svijet cijeni i uvažava hafiza i one koji nose ime hafiza, najbolje se vidi po hafiskim dovama, odnosno po svečanim skupovima na kojima se vrši proglašavanje i promocija hafiza. Na hafiskim dovama, koje se obavljaju isključivo u džamijama, okupi se uvijek dosta ljudi.

Dovi prisustvuju mnogi hafizi sa strane i iz dotičnog mjesta, a često tim dovama prisustvuju najviši fukcioneri Starješinstva IZ-a. Hafiska dova se zakazuje i održava kada kandidat savlada i prouči cijeli Kur'an napamet pred svojim muhaffizima, po svim pravilima učenja (po tedžvidu) i, kasnije, pred posebnom komisijom, koju obrazuje Starješinstvo iz redova poznatih hafiza. Komisije za polaganje hifza ranije je imenovao Ulema-medžlis.

Svečanost hafiske dove počinje, obično, počasnim učenjem Kur'ana od strane prisutnih hafiza, a iza njih hafiski kandidat prouči završna kratka sureta Kur'ana, da bi na kraju neko od prisutnih starijih hafiza proučio hafisku dovu.

Kada se i dova prouči i završi, uobičajno je da predstavnik Strješinstva održi prigodnu riječ o važnosti učenja hifza, nakon čega hafiskom knadidatu uruči diplomu i čestita mu na završenom hifzu. Poslije toga i ostali prisutni u džamiji čestitaju novom hafizu na uspješnom završenom hifzu, pošto to urade prvo svi prisutni hafizi“. (Vjerski običaji muslimana u BiH, str. 179-180)

Kurra'ska dova
Zatim je Enver Mulahalilović pojasnio da se kurra'ska dova organizije poput hafiske, osim što se ona upriličuje onim hafizima koji su završili poseban studij za učenje Kur'ana na sedam priznatih varijanti (tj. kiraeta), pa tako oni koji pored hifza savladaju tu disciplinu pred svojim profesorima dobijali bi diplomu i zvanje kurra’-hafiza. Onda je naveo mjesta gdje su organizovane prve kurra'ske dove (Banjaluka i Sarajevo).

Dova za bradu
A što se tiče dove za bradu, kaže Enver u svojoj knjizi sljedeće: „Običaj je bio da se vjerski čin oko puštanja brade, koji se sastojao od prigodne dove, obavlja u džamijama. To se najčešće radilo pred polazak na hadž, prilikom ikrara, a i u drugim prilikama i motivima. Poslije proučene dove u džamiji, prisutni bi obično bili počašćeni šerbetom, koje bi pripremao onaj koji pušta bradu i kome je proučena bradenska dova. Imućniji su ljudi, po običaju, u mnogim našim krajevima, tom prilikom priređivali u svojim kućama zijafete (od arapske riječi dijafet – ugošćavanje), kada bi se dova činila. Dovu je obično učio imam one džamije kojoj je dotični pripadao“. (Vjerski običaji muslimana u BiH, str. 190)

Nisam uspio naći tekstove tih hafiskih, kurra'skih i bradenskih dova koje se uče ovim prigodama, vjerovatno zato što takve dove u stvarnosti i ne postoje čak ni u izmišljenim hadisima.

Šerijstaki status ovih dova

Ovakve dove, hafiska, kurra'ska i dova za bradu, nemaju osnova u šerijatskim tekstovima. Za ove dove i njihovo organizovanje i upriličivanje nema dokaza ni u Kur'anu, ni u Sunnetu, niti u idžamu učenjaka, niti u kijasu (analogiji), a ni u Tevratu, ni u Indžilu niti u Suhifima Ibrahima, alejhisselam. Ove dove nisu prenešene ni od ashaba, niti tabi'ina, niti učenjaka poslije njih. Nije mi poznato da je neko od učenjaka ovog Ummeta potvrdio, dozvolio ili odobrio učenje ovih dova .

Sa druge strane, dova je ibadet a u ibadetu je osnova zabrana (tevkif), tj. ne radi se ništa od ibadeta osim ono zašto imamo argument u šerijatskim tekstovima. A u šerijtskim tekstovima nisu prenešene ni hafiska, ni kurra'ska i ni bradenska dova u kontekstu i povodu u kojima se to kod nas organizuje. S obzirom da su ove dove postale posebne: po nazivu, povodu, vremenu i mjestu organizovanja, i da se konstantno ponavljaju kao da su ibadet koji je potvrđen u šerijatskim tekstovima, a za ovakve ibadete je bilo razloga i povoda se organizuju i u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije bilo nečega što ih je u tome sprečavalo, a nisu ih činili niti je to prenešeno u Sunnetu, onda je sasvim jasno da su ovo čiste novotarije.

Drugim riječima, s obzirom da se ustrajava na učenju ovih dova i da su postale posebna i nezaobilazna vjerska praksa, a nemaju uporišta u Šerijatu, one predstavljaju novotariju u vjeri. A svaka novotarija po tekstu hadisa mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, se odbacuje: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”. A po tekstu drugog vjerodostojnog hadisa kojeg bilježi Tirmizi svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”.

Propis organizovanja i prisustvovanja ovim dovama

S obzirom da su hafiska dova, kurra'ska dova i dova za bradu novotarije u vjeri, a svaka novotarija je dalalet i vodi u Vatru po tekstu hadisa, nije dozvoljeno njihovo organizovanje.

Takođe, nije dozvoljeno prisustvovanje tim dovama jer je u tome potpomaganje u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom (El-Maide, 2). Sa druge strane, prisustvovanje tim dovama predstavlja podrška takvim skupovima i uvećavanje broja prisutnih na zabranjenim skupovima. Ako ih nije učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi niti prve generacije, a da su bile propisane, potrebne ili opravdane on bi ih učili, to znači da su Bošnjaci došli sa nekim hajrom u vjeri kojeg nije radio ni Poslanik ove vjere niti najbolje generacije ovog Ummeta.

Rješenje i zamjena za ove novotarije

Naravno, za novotariju dove za bradu nema zamjene i rješenja osim da se potpuno ukine i izbaci iz prakse. Mada poslije zadnjeg rata u BiH ove prakse skoro i da nema.

A što se tiče novotarija hafiskih i kurra'skih dova, one se mogu izbaciti iz prakse na taj način što bi se proglašavanje i promocija hafiza ili kurra’-hafiza izvodilo bez nazivanja tih promicija hafiskom dovom i kurra'skom dovom, i da se na tim skupovima ne uče te izmišljene hafiske ili kurra'ske dove. Znači, jednostavno da se samo izvede proglašavanje i promocija novih hafiza i kurra’-hafiza i time bi se izbjegle te novotarije.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)