Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.

Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.

Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.

Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana

Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.

Detaljnije pojašnjenje:

Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.

Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.

Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.

Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)

Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.

Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)

Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.

Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.

Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.

Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.

Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.

Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:

Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.

Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.

Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.

Treće: Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.

Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.

Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:

„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)

„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)

„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)

I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.

Četvrto: Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.

Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?

Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.

Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.

Peto: Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.

Na to ukazuju mnogi ajeti:

„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)

„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)

Sedmo: Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)

„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)

„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)

„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)

Šesto: Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.

Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu).

A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka.

Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr.

Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.

Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.

Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.

Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.

Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.

Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.

Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.

Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.

Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija

U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.

Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.

Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)

Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.

Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.

Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.

A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.

Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.

Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).

U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.

Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)

Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).

Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.

Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.

Konkretan odgovor na pitanje

Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.

Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Vidi manje

Lična zamjenica On (huve) nije Allahovo ime. Nijedan islamski učenjak, kako to kaže šejhu-islam Ibn Tejmijja, nije ovu zamjenicu uvrstio u Allahova imena.

Imam es-Sujuti je u djelu “el-Džamius-sagir” (1031) naveo hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najuzvišenije Allahovo ime, na koje se odaziva ako se njime zamoli, nalazi se u trima surama, a to su: el-Bekara, Alu Imran i Ta Ha” (Ibn Madža i et-Tahavi. Es-Sujuti i el-Albani ocijenili su ovaj hadis ispravnim.) Koliko mi je poznato, el-Albani ličnu zamjenicu “huve” nije smatrao Allahovim imenom, kamoli da je smatrao da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime. Ovaj je hadiski stručnjak o najuzvišenijem Allahovu imenu govorio u djelu “Silsiletul-ehadisis-sahiha”, 2/372. Što se tiče Ibn Hadžera, on je u djelu “Fetul-Bari” naveo od er-Razija da neke sufije smatraju da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime. Er-Razi je prihvatio njihovo mišljenje, ali Ibn Hadžer nije i, otuda, nepravdu čini (i potvara) Ibn Hadžera onaj ko tvrdi da je on smatrao da je “huve” najuzvišenije Allahovo ime.

Kao u većini slučajeva, sufije se pozivaju na paučinaste dokaze, na tome i počiva njihovo vjerovanje; tako su i ovdje postupili. Ni u jednom jedinom pouzdanom predanju, ni od Poslanika islama ni od ashaba, uopće se ne spominje lična zamjenica “huve” kao Allahovo ime, niti je iko od njih ovoj zamjenici pridavao važnost u tom smislu. Pored devedeset i devet Allahovih imena, spomenutih u hadisu, sufije se vežu za ličnu zamjenicu, a, k tome, nemaju nikakvog dokaza za to. Zar nam nisu dovoljne Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi da se najuzvišenije Allahovo ime nalazi u spomenutim trima surama, pa da izmišljamo i uvodimo u vjeru ono za šta ne postoji dokaz? Molim Allaha da nas uputi na Pravu stazu i omili nam slijeđenje ispravnih generacija, a da nas sačuva novotarija! A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Preuzeto sa stranice minber.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O stijeni koja se nalazi u džamiji Kubetussahra (Kupola na stijeni) pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor“ str. 235. U narednom slijedi tekst o tome:

Oko džamije Mesdžidul-aksa u čijem sastavu je i Kubetussahra u Kudsu su raširena mnoga pogrešna uvjerenja, predodžbe i shvatanja. Tome je doprinijelo neznanje mnogih muslimana o stvarnom mjestu i ulozi ove džamije u Islamu, kao i miješanje muslimana sa Židovima i kršćanima koji su dolazili da posjete ovo sveto mjesto. Navođenje tih pogrešnih shvatanja zahtijeva više prostora i posebnu analizu. U ovoj prilici navešću samo ono što je ispravno, pouzdano i šerijatskim tekstovima potvrđeno oko džamije Mesdžidul-aksa.

Naime, džamija Mesdžidul-aksa je bila prva Kibla muslimana (oko 16 mjeseci) i mjesto u koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio Isra’, oko ovog dvoga nema razilaženja među muslimanima. Džamija Mesdžidul-aksa se ne razlikuje od ostalih džamija, mimo dva Harema (mekanski i medinski), osim u dvije stvari:

Prva: dozvoli putovanja u tu džamiju radi obavljanja namaza u njoj, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Ne putuje se (radi svetosti nekog mjesta) osim prema tri džamije: ovoj mojoj džamiji (u Medini), Haremu (u Mekki) i džamiji Medžidul-aksa”[1].

Druga: da jedan namaz u ovoj džamiji vrijedi koliko 1000 namaza u nekoj drugoj džamiji, kako je došlo u vjerodostojnom hadisu od Mejmune, ili 500 namaza kako je došlo u vjerodostojnom hadisu od Ebu Ed-Derda’ ili 250 namaza kako je došlo u vjerodostojnom hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhum, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Namaz u ovom mom mesdžidu je bolji od četiri namaza u Mesdžidul-aksa”[2]. Šejh Albani pojašnjava da se ova vanjska kontradiktornost među hadisima o vrijednosti namaza u Mesdžidul-aksa može pomiriti tako što je Uzvišeni Allah u početku učinio da vrijednost namaza bude 250, a zatim povećao na 500 namaza i nakon toga ponovo povećao na 1000 namaza od Svoje dobrote i milosti, a Allah zna najbolje[3].

Sve drugo što se prenosi o vrijednosti i fadlu ove džamije nije vjerodostojno, a na jezicima ljudi se prenose mnoge stvari koje su ništavne i batil. Od tih stvari je i ono što se prenosi o stijeni koja se nalazi u džamiji Kubetussahra (tzv. Kupoli na stijeni) a koja ulazi u sastav same džamije Mesdžidul-aksa. Mnogi muslimani vjeruju da ova stijena po kojoj je džamija i dobila naziv Kupola nad stijenom (Kubetussahra) ima posebnu vrijednost, fadl i svetost.

Neka od tih pogrešnih uvjerenja su:

– da sve vode svijeta (rijeke, potoci i ostalo) podzemno izviru ispod te stijene,

– da stijena visi u zraku i ne oslanja se na zemlju,

– da će Sudnji dan biti kada ta stijena padne na zemlju,

– da ova berićetna stijena ima na sebi miris miska pa ko je dirne ruka mu miriše mnogo dana koliko god da je pere,

– da ako bi trudna žena vidjela ovu stijenu pobacila bi ono što joj je u utrobi,

– da je ona iznad jedne od džennetskih rijeka,

– da je sama stijena porijeklom iz Dženneta,

– da je ona prvak svih stijena i da će kod nje ljudi na Sudnjem danu biti sakupljeni i tu proživljeni,

– da su na njoj ostali tragovi stopala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i tragovi prstiju meleka,

– da je ova stijena na sredini dunjaluka i da je njegov centar,

– da ono što je Hadžerul-esved (crni kamen) kod Kabe to je ova stijena u džamiji Medžidul-aksa,

– da je ova stijena u noći Isra'a i Mi'radža kada je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, podignut na nebesa da je ona poletjela za njim pa joj je Džibril, alejhisselam, dao išaret da stane te je ostala u zraku, i još mnoga druga uvjerenja.

Istina je da je ova stijena sasvim prirodna stijena kao i bilo koja druga, njen dio koji je iznad zemlje prirodno je povezan i spojen sa brdom nad kojim se nalazi. Ona nema nikakvu posebnost i značaj u Islamu osim što je dio džamije Medžidul-aksa. Sve što je prenešeno o njenoj vrijednosti je lažno i krivotvoreno. Ona se nalazi na najuzvišenijem mjestu dijela džamije Mesdžidul-aksa, otprilike u samom centru, nepravilnog je izgleda, duga je oko 18 a široka oko 13 metara, a visoka nešto manje od dva metra. Na sredini ove stijene ima šupljina koja predstavalja pećinu unutar nje, zovu je “Pećina duša” ili “Pećina vjerovjesnika” a ta pećina nema nikakvu nadprirodnu vrijednost ni značaj. Džamiju iznad ove stijene je sagradio emevijski halifa Abdulmelik ibn Mervan (rođen 26. umro 86., a postao halifa 65. po Hidžri).

Prenešeno je mnogo “hadisa” o stijeni u džamiji Mesdžidul-aksa za koje kaže Ibnul-Kajjim: “Svi hadisi koji govore o stijeni su lažni i izmišljeni”[4]. A najbolje što je rečeno o stijeni su riječi Ibn Tejmije: “Onaj ko danas uzme stijenu (koja je sada unutar džamije Kupola na stijeni a ova je u džamiji Mesdžidul-aksa) za Kiblu prema kojoj se klanja on je kjafir murted, traži se od njega da učini tevbu a u protivnom se ubija, iako je ona bila Kibla ali poslije je to derogirano, pa šta je tek sa onima koji čine tavaf oko nje kao što se tavafi oko Ka'be, … Zato je Omer, radijallahu anhu, sagradio musallu u prednjem dijelu džamije Mesdžidul-aksa, jer naziv Medžidul-aksa podrazumijeva cijelu džamiju koju je izgradio Sulejman, alejhisselam, a neki ljudi misle da je Medžidul-aksa samo musalla koju je sagradio Omer, radijallahu anhu, u prednjem dijelu džamije. Namaz u ovoj musalli koju je sagradio Omer, radijallahu anhu, je vrijedniji od namaza u ostalim dijelovima džamije. Kada je Omer, radijallahu anhu, oslobodio Kuds na stijeni je bilo veliko smetilište, jer su kršćani time htjeli pokazati svoj prezir i omalovažavanje stijene prema kojoj su židovi klanjali, pa je Omer, radijallahu anhu, naredio da se otkloni nečistoća sa stijene. Onda se posavjetovao sa K'abom el-Ahbar (židovom koji je primio islam) rekavši mu: “Šta misliš gdje da napravimo musallu za muslimane?” On mu odgovori: “Iza stijene” (čime bi muslimani klanjajući prema Kibli bili upravljeni i prema stijeni). Pa mu reče Omer, radijallahu anhu: “O sine židovski, u tebi je ostalo još židovstva, ne nego ću je izgradit ispred stijene, jer nama (muslimanima) pripadaju prednji dijelovi bogomolja”. Zato su imami ovog Ummeta kada bi zijaretili Mesdžidul-aksa klanjali u musalli koju je izgradio Omer, radijallahu anhu. Prenosi se od Omera, radijallahu anhu, da je klanjao u mihrabu Dvuda, alejhisselam. A što se tiče stijene, kod nje Omer, radijallahu anhu, nije klanjao, niti ashabi, niti je u vrijeme pravednih halifa nad njom bila kupola. Naprotiv, ona je bila otkrivena u vrijeme hilafeta Omera, Osmana, Alije, Muavije, radijallahu anhum, Jezida i Mervana. Tek kada je sin Mervanov, Abdulmelik ibn Mervan, preuzeo vlast u Šamu, a između njega i Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhu, je bila fitna, ljudi su išli na hadždž i tako bi se sastajali sa Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhu, a Abdulmelik je htio da ljude odvrati od njega pa je napravio kupolu nad stijenom i prekrio je i zimi i ljeti kako bi ljude pridobio da zijarete Kuds i odvratio ih od sastajanja sa Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhu. Dok učeni ljudi, počev od ashaba i onih koji ih slijede u dobru, nisu veličali stijenu. Jer ona je Kibla koja je derogirana (tj. čiji je propis poništen i promijenjen) kao što je dan subota bila (sedmični) praznik u šerijatu Muse, alejhisselam, pa je derogirana u šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa petkom. Nije dozvoljeno muslimanima da subotu i nedjelju izdvoje sa nekom ibadetom kao što to rade Židovi i kršćani. Takav je propis i stijene, nju veličaju Židovi i neki kršćani. A ono što spominju neke neznalice oko stijene: da je na njoj trag stopala Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, trag njegovog turbana i tome slično, sve ovo je izmišljotina. Još veća laž od ovoga je ono što misle neki da je na njoj mjesto Allahovog stopala, kao i mjesto bešike Ise, alejhisselam. Ispravno je da je na njoj bilo mjesto kršćanskog krštenja. Takođe od laži je će na njoj biti Sirat i Mizan, te da Sur (pregrada) koji će biti postavljen između Dženneta i Džehennema da je to zid u istočnom dijelu džamije. Veličanje lanca ili mjesta na kojem on (zid) nije propisano”[5].

Nema nijedne vjerodostojne predaje koja upućuje da je Posalanik, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Isra'a i Mitadža uzdignut na nebesa sa stijene.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji[6] da li stijena u džamiji Kubetussahra u zraku iznad zemlje, pa je odgovor bio da je čvrsto spojena sa brdom iznad kojeg se nalazi.

Ve billahi tevfik.

[1] Buharija (1189) i Muslim (3450).

[2] Hakim (4/509), Taberani u “El-Evsetu” (8395), Tahavi u “Muškilul-asar” (1/248), vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, Zehebi i Alabani u “Silsiletid-da'ife” (11/589), broj 5355.

[3] Es-Semeru el-mustetab (1/549).

[4] Menarul-menif str. 87.

[5] Medžu'ul-fetava (11-13/27).

[6] Fetava el-ledžnetid-daime (1/61), broj 200.

 

Odgovor sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić (zijad-ljakić.com)

Vidi manje

Alejkum selam.

Dr. Halid el-Muslih kaže: „Dozvoljeno je učiti Kur’an i poklanjati sevab od toga učenja nekome od naših umrlih, po ispravnijem od dva mišljenja islamske uleme. Ovog stava su hanefije, hanbelije i neke šafije. Imam Malik i imam Šafija, u njegovom mešhur-mišljenju, kažu: Nije propisano poklanjanje sevaba od učenja Kur’ana. Ispravniji je stav onih koji smatraju da je ovaj postupak dozvoljen, te da umrli imaju koristi od toga, shodno hadisima koji nam ukazuju na to da se umrli okorištavaju od sadake i posta koji se učini za njih, nakon njihove smrti – pa se tome pridodaje i poklanjanje sevaba od svih ostalih dobrih djela, materijalne ili fizičke prirode, uz naznaku da treba znati da je ipak dova najvrijednije nešto što se za umrlog čovjeka može uputiti, shodno hadisu od Ebu Hurejre, r.a., u kojem Allahov Poslanik, ﷺ., kaže: „Kada sin Ademov umre prestaju mu teći sevapi izuzev u tri slučaja: u slučaju ostavljanja trajne sadake-hajrata, iza sebe, ili korisnog znanja, ili dobro odgojenog djeteta koje će mu dovu učiti!“ (Muslim, br.1631.)“

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Od jednog dijela Selefa se bilježi da su govorili da je kod svake hatme Kur’ana prisutan momenat kada se dova prima, pa ako čovjek, nakon hatme Kur’ana, bude dovio za sebe i roditelje svoje, i šejhove svoje, i ostalim vjernicima i vjernicama – to će se smatrati utemeljenim i propisanim postupkom. U navedeno će spadati i učenje dove za njih na noćnom namazu, kao i u drugim momentima kada se Allah, dž.š., odaziva na dovu. Od Poslanika, ﷺ., je sahih putem prenešeno i to da je naredio davanje sadake za umrlog, kao i da se isposte dani koje je umrli bio dužan napostiti. Sadaka za umrlog je jedno od dobrih djela, kao i post za njih, za što nam Sunnet potvrđuje da je u pitanju propisano djelo. Po osnovu navedenih dokaza, kao i ostalih, jedan dio islamske uleme je na stanovištu da je dozvoljeno poklanjati umrlim muslimanima imovinske i tjelesne ibadete, što je mezheb imama Ahmeda, Ebu Hanife, jednog dijela malikija i šafija. Dakle, ako se umrlom čovjeku poklone sevapi od posta ili namaza ili učenja Kur’ana – takvo postupanje je dozvoljeno. Većina malikija i šafija smatraju da je ovakvo postupanje dozvoljeno samo kada su u pitanju imovinski ibadeti.“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.; Džami’ul-Mesa’il, 4/200.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Sevape od imovinskih ibadeta (el-‘ibadat el-malijje) je dozvoljeno poklanjati umrlima bez ikakvog sporenja među islamskom ulemom, ali što se tiče tjelesnih ibadeta (el-‘ibadat el-bedenijje), poput namaza, posta, učenja Kur’ana – među islamskom ulemom postoje dva čuvena stava po ovom pitanju: (1) Nije dozvoljeno umrlima poklanjati sevape od tjelesnih ibadeta – većina malikija i šafija. (2) Dozvoljeno je umrlima poklanjati sevape od tjelesnih ibadeta – hanbelije, hanefije i jedan dio malikija.“ (Pogledaj: Ikametul-Delil ‘ala Ibtalil-Tahlil, 3/357.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., je bio upitan o tome da li umrloj osobi stižu sevapi od učenja Kur’ana, i zikrullaha u vidu tesbiha, tahmida, tehlila i tekbira – ako mu se poklone, ili ne?

Odgovor: Učenje Kur’ana, od strane porodice umrlog, kao i njihov tesbih i tekbir i ostali zikrovi, stižu do mejta, ako mu se poklone, a Allah, dž.š., najbolje zna!“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.)

*****

Ma’akil b. Jesar, r.a., prenosi da je Allahov  Poslanik, ﷺ., rekao: „Učite (suru) „Ja-Sin“, vašim el-mevta (vašim umrlima ili ljudima koji su na samrti)!“ (Da’if. Sunen, Ebu Davud, br.3123.; Sunen, Ibnu Madždže, br.1448.; Musned Ahmed, br.20316.; Sahih Ibnu Hibban, br.3002.; Musned el-Tajalisi, br.973.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.10846.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.6839.; Mustedrek, Hakim, br.2074.; el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.16904.; el-Sunen el-Sugra, Bejheki, br.792.)

Šejh Atijja b. Muhammed Salim, rhm., (umro 1420.h.g.), kaže: „Islamski učenjaci se razilaze povodom značenja riječi el-Mevta, spomenute u ovom hadisu, i na koga se ona odnosi:

-Da li će se sura „Ja-Sin“ učiti nakon smrti čovjeka.

-Da li će se sura „Ja-Sin“ učiti nakon ukopa čovjeka.

-Da li će se sura „Ja-Sin“ učiti prilikom umiranja čovjeka.

Imamo predaja koje idu u korist mišljenju da će se sura „Ja-Sin“ učiti čovjeku koji je na samrti, poput predaje: „Neće čovjek umrijeti a da mu Allah neće olakšati stanje ako se kod njega prouči sura „Ja-Sin“.“ (Ahbar Asbehan, br.657.) Mudrost od ovog postupka leži u tome što učenje Kur’ana čini dušu čilom i vedrom, i olakšava joj smrtne muke, i sigurno će joj lakše biti nego li da joj se ne uči ništa. Dakle riječ el-Mevta se razumijeva u metaforičkom značenju radi olakšavanja smrtnih muka, a što se tiče odlaska mrtvacu ili grobu, pa da se tada uči Kur’an, jedan dio uleme kaže da je imalo Selefa koji su voljeli da im se uči sura „Ja-Sin“, neki su voljeli suru „el-Ra’ad“, dok su treći voljeli suru „el-Bekara“. Sve se ovo bilježi u teoriji i praksi Selefa, stoga se, u najmanju ruku, ne treba zbog ovog pitanja svađati. Ako čovjek iznese svoje mišljenje po ovom pitanju i zadovolji se njime – to nam ne smije biti razlogom za svađu, prepirku i odbojnost! Takvo postupanje nije u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika, ﷺ., kada je u pitanju bejan – pojašnjavanje propisa, i da’avet – pozivanje ljudi Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, ﷺ.“ (Pogledaj: Šerhu Bulugil-Meram, 7/113.)

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Vidi manje