Dvadeset osnovnih propisa u vezi sa nadijevanjem imena djetetu (Novo)

1. Islam veliku pažnju posvećuje odgoju i pravima djeteta. Jedno od prava djeteta kod roditelja jeste da mu nadjenu lijepo ime, jer je to nešto po čemu će dijete biti prepoznatljivo cijeli svoj život.

2. Roditelji treba da pažljivo odaberu ime svom djetetu, daleko od emocija i kratkovidnih pogleda. Zna se desiti da roditelji djetetu daju ime junaka iz filma, serije, ime fudbalskog igrača, a kada dijete odraste, zbog toga ima mnogo neugodnosti.

3. Osnova je da su sva imena dopuštena, osim imena koja imaju loše značenje ili imena koja nije dozvoljeno nadjenuti iz šerijatom zabranjenih razloga.

4. Nije dozvoljeno djetetu dati jedno od Allahovih imena specifičnih samo Njemu, naprimjer: Allah, Rabb, El-Halik, El-Ehad i sl.

5. Allahov Poslanik odobravao je sva predislamska imena, osim onih koja su imala ružno značenje, ili su bila sporna s gledišta islama, pa bi u tom slučaju naređivao da ljudi promijene ime.

6. Osobi koja primi islam nije obaveza da mijenja ime, osim ako njeno ime ima loše značenje ili je u koliziji s nekim od načela islama.

7. Neki učenjaci smatraju pokuđenim nadjenuti djeci ime meleka ili kur’anskih sura.

8. Vjerodostojni hadisi potvrđuju da su Allahu najdraža imena Abdullah i Abdurrahman.

9. Na drugom stupnju pohvalnosti lijepih imena nalaze se sva ostala imena koja počinju s “abd – rob”, a koja se dodaju prije nekog od Allahovih imena, naprimjer: Abdulaziz, Abdusamed, Abdulmelik, Abduselam, Abdulkadir itd.

10. Učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu toga da nisu dopuštena imena koja počinju sa “abd”, a koja se odnose na nešto ili nekoga mimo Allaha. Naprimjer, zabranjeno je djetetu nadjenuti ime: Abdunebij (Poslanikov rob), Abdulhusejn (Husejnov rob), Abdulkaba (Rob Kabe) Abdušejtan (Šejtanov rob), Abdušems (Rob Sunca).

11. Na trećem stupnju pohvalnosti su imena poslanikā. Lijepo je i pohvalno djetetu nadjenuti ime najodabranijeg Allahovog roba: Muhammed ili Ahmed, ili ime nekog drugog poslanika, naprimjer: Adem, Nuh, Salih, Ibrahim, Musa, Isa, Davud, Sulejman, Ishak, Jakub, Ejjub, Junus, Idris, Harun, Jusuf i dr.

12. Na četvrtom mjestu pohvalnosti su imena dobrih ljudi, a na čelu te kolone su ashabi Allahovog Poslanika, na prvom mjestu imena četverice pravednih halifa, deseterice obradovanih Džennetom i dr.

13. Pohvalno je u današnje vrijeme djeci nadjenuti imena ashaba: Ebu Bekr, Omer, Aiša, Hafsa, jer su to imena koja izbjegavaju šiije-rafidije, zbog svoje mržnje prema spomenutim osobama, a mi iz ljubavi prema njima svojoj djeci dajemo njihova imena.

14. Na petom mjestu su sva ostala imena koja imaju lijepo značenje.

15. Prilikom odabira imena roditelji treba da razmišljaju o tome da upravo to ime odgovara djetetu kroz cijeli život: u djetinjstvu, mladosti, a i u starosti. Određena imena dolikuju i odgovaraju djetetu dok je mlado, ali kada poraste, to ime ne dolikuje starijoj osobi.

16. Islamski učenjaci čak spominju da roditelji prilikom davanja imena treba da paze i na to da li je izgovor tog imena lahak, i da ne treba da djetetu daju ime koje je teško i komplicirano za izgovor.

17. Islamski učenjaci su kazali da je otac taj koji ima osnovno pravo na nadijevanje imena, a da je lijepo i pohvalno prilikom nadijevanja imena da to u dogovoru urade oba roditelja.

18. Islam nije strogo precizirao kada će se djetetu nadjenuti ime. Ono što se navodi u sunnetu, a i u riječima islamskih učenjaka, jeste da se djetetu nadjene ime odmah po rođenju, ili sedmog dana po rođenju, ali ako bi se ime dalo i u nekom drugom danu, nema smetnje.

19. Ako se ispostavi da dijete ima šerijatski sporno ime, ili je njegovo ime jedno od imena za koje su učenjaci kazali da je pokuđeno, ako je dijete maloljetno, tada će njegovi roditelji da mu daju novo ime, a ako je dijete punoljetno, tada će samo sebi odabrati ime.

20. Nema smetnje da se djetetu dadne ime po imenu nekog umrlog pretka: djeda, nene, majke, oca, rođaka, prijatelja i sl.

21. Dešava se da neko od roditelja u snu vidi da treba svom djetetu da nadjene određeno ime. Ako se to desi, čovjeku nije obaveza da to uradi, a ako bi to učinio, ako se radi o lijepom i dopuštenom imenu, ne bi pogriješio.

22. Nema smetnje da roditelji još prije rođenja djeteta donesu odluku o imenu djeteta, a da mu ime daju nakon rođenja ili sedmog dana po rođenju.

23. Ako bi se roditelji zavjetovali Allahu da će djetetu nadjenuti određeno ime, nakon rođenja oni ili će ispuniti ono na što su se zavjetovali, a ako tako ne postupe, iskupit će se iskupom koji je identičan za prekršenu zakletvu: nahraniti deset siromaha, ili ih odjenuti, ili osloboditi roba. Ako ne budu mogli učiniti nijedno od navedenog, tada će postiti tri dana, na ime iskupa zbog kršenja zavjeta.

Priredio: Elvedin Pezić

(Minber.ba)
https://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2799237820392608

Ve alejkumus-selam! O posebnoj vrijednost donošenja salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, petkom preneseno je mnoštvo hadisa. Svi ti hadisi, pojedinačno, imaju mahane i slabosti u lancima prenosilaca, ali mnogi učenjaci smatraju da se te predaje uzajamno pojačavaju i podupiru, te da donošenje salavata petkom ima osnovu. Donošenje salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je propisano djelo za koje je pripremljena velika nagrada kod Uzvišenog Allaha. Musliman treba uvjek da donosi salavate na Poslanika, alejhis-selam, a ne samo petkom. Da li da uči Kur'an ili da donosti salavate? To se vraća na svakog čovjeka pojedinačno. Bolje mu je da radi ono što je korisnije za njegovo srce i iman. Ukoliko osjeća veću korist u učenju Kur'ana – neka uči Kur'an, a ako osjeća veću korist u donošenju salavata – neka donosi salavate. Najbolje je da spoji između ta dva izrazito vrijedna djela, a Allahove blagodati su mnoge i On, dželle šanuh, za dobra djela nagrađuje mnogostruko.

Odgovorio mr. hfz. Amir Smajić

Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila

https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/436031183422869

Prvo, ko su evlije?
Kaže Uzvišeni Allah: “Zaista, za Allahove štićenike nema straha i oni ni za čime ne treba da tuguju, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali.”

Rekao je ibnu Hadžer: “Allahov evlija je onaj koji je spoznao Allaha, iskren je prema njemu i slijedi sunnet.” Ovo je evlija, spoznao je Allaha, iskren je i slijedi sunnet.
Pa ako je neznalica o Allahu, ne može biti evlija. Ako se pretvara (neiskreno radi djela), onda nije evlija. Ako je novotar, onda nije evlija.

Mora spoznati Allaha, biti Mu iskren i slijediti sunnet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Evlija je onaj koji je objedinio ove tri osobine, pa ko spoji ove osobine on je evlija.

Oni za koje je Allah rekao: “Zaista, za Allahove štićenike nema straha i oni ni za čim ne treba da tuguju.”

A nije Allahov evlija onaj koji za sebe tvrdi: “Ja sam Allahov evlija.” To je nemoguće. Allahov evlija je iskren čovjek koji je bogobojazan, čist, skriven. Za njega ljudi govore da je evlija, a ne on sam za sebe. Jer da je evlija, ne bi to za sebe govorio. Jer se musliman ne hvali, musliman se nada i strahuje.

Kada je naša majka, Aiša, radijallahu anha, spomenula Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, evliju dobrog i pobožnog čovjeka, reče joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “To je onaj koji klanja, posti, udjeljuje, a boji se Allaha.” To je evlija, a ne onaj koji se hvališe: “Ja sam evlija.” I slično tome, takav nije evlija, taj je hvalisavac. Takav je hvalisavac i obmanjen svojim djelima, takav ne može biti Allahov evlija.

Pa je Allahov evlija, kao što o njemu kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Raščupan i prašnjav čovjek pohabane odjeće kojega se tjera s vrata, da zatraži nešto od Allaha, Allah bi mu to dao.” To je Allahov evlija, nije prepoznatljiv! Kaže ulema da nije prepoznatljiv po odjeći, niti po određenoj hrani tj. da on ne jede što drugi jede i obratno, nema posebnu odjeću i posebno mjesto za sjedenje, ne razlikuje se od naroda, kao što se kaže on je čovjek od naroda. Nema nešto posebno kod sebe.

A prevodnici evlija su vjerovjesnici, alejhimussalatu ve selam, zatim oni koji slijede vjerovjesnike. I sve što ih osoba više slijedi, više je bliže Uzvišenom Allahu.

Allah je ovo objasnio u poznatom hadisi kudsiju: “Ko uznemiri Mog evliju, Ja mu objavljujem rat.” A zatim kaže: “Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. I Moj rob neće prestati da Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim. Ja tada postajem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi.” To jest postao je Allahov evlija. “Ako Me nakon toga zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi.”

Pa je naš Gospodar u ovom hadisu pojasnio ko je to evlija. Onaj koji čine obavezne stvari i poprati ih dobrovoljnim. To je evlija.

Što se tiće onoga koji za sebe kaže da je evlija, a daleko je od vjere, čvrstog pridržavanja za vjeru, bogobojaznosti, slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve selle, nikako nije moguće da on bude evlija. Nemoguće je da budu Allahove evlije, a oni od onih koji su najdalji od upute Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Allahove evlije su od najbogobojaznijih, probrani, najčišći ljudi. Oni ljudima ne govore: “Mi smo evlije.”

Odgovorio šejh Osman el-Hamis

Preuzeto sa: https://islamhouse.com/bs/main/

Bismillah Ves-salatu ves-selamu ala nebijjina Muhammed..
Nacionalizam je uzdizanje jednog naroda i njegovo veličanje, hvaljenje, odbrana na kojoj god osnovi oni bili od dobra ili lošeg.
Islam takve principe ne poznaje i oni ne mogu biti od Islama koliko god se takvi pozivali da su muslimani i koliko god mislili da hoće dobro muslimanima i Islamu.
Uzvišeni Allah spominje osnovu na kojoj su muslimani:

(كُنتُمۡ خَیۡرَ أُمَّةٍ أُخۡرِجَتۡ لِلنَّاسِ تَأۡمُرُونَ بِٱلۡمَعۡرُوفِ وَتَنۡهَوۡنَ عَنِ ٱلۡمُنكَرِ وَتُؤۡمِنُونَ بِٱللَّهِۗ وَلَوۡ ءَامَنَ أَهۡلُ ٱلۡكِتَـٰبِ لَكَانَ خَیۡرࣰا لَّهُمۚ مِّنۡهُمُ ٱلۡمُؤۡمِنُونَ وَأَكۡثَرُهُمُ ٱلۡفَـٰسِقُونَ)
[سورة آل عمران 110]

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.”

(إِنَّ هَـٰذِهِۦۤ أُمَّتُكُمۡ أُمَّةࣰ وَ ٰ⁠حِدَةࣰ وَأَنَا۠ رَبُّكُمۡ فَٱعۡبُدُونِ)
[سورة الأنبياء 92]

“Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato samo Meni robujte.”

A džahilijetski principi su žar prema svom narodu državi porijeklu i dr. Rekao je Uzvišeni Allah:

(إِذۡ جَعَلَ ٱلَّذِینَ كَفَرُوا۟ فِی قُلُوبِهِمُ ٱلۡحَمِیَّةَ حَمِیَّةَ ٱلۡجَـٰهِلِیَّةِ فَأَنزَلَ ٱللَّهُ سَكِینَتَهُۥ عَلَىٰ رَسُولِهِۦ وَعَلَى ٱلۡمُؤۡمِنِینَ وَأَلۡزَمَهُمۡ كَلِمَةَ ٱلتَّقۡوَىٰ وَكَانُوۤا۟ أَحَقَّ بِهَا وَأَهۡلَهَاۚ وَكَانَ ٱللَّهُ بِكُلِّ شَیۡءٍ عَلِیمࣰا)
[سورة الفتح 26]

“Kad su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom džahilijetskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to – a Allah sve zna.”

Allahova vjera je jedina koja se mora uzdizati, poštovati i pozivati i Njegov šerijat a sve ostalo je zabluda bilo to nacionalizam, patriotizam šovinizam i ostale stvari koje razdvajaju muslimane i čine ih skupinama.
Jedino u što vjernik može pozivati je Allahova vjera a sve ostalo je zabluda, zato je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ukorio i negirao svaki nacionalizam, uzdizanje porijekla idr.
Prenosi Džabir bin Abdullah kada su se posvađala dva čovjeka jedan od Ensarija a drugi od Muhadžira, Ensarija je rekao: O Ensarije! A Muhadžir je rekao: O Muhadžiri! Poslanik je rekao: A zar da pozivate džahilijetu a ja sam među vama?! Poslanik sallallahu alejhi ve sellem se jako naljutio zbog toga. Buharija 3518

U rivajetu kod Muslima je došlo: “Neko je rekao: O Allahov poslaniče čovjek od Muhadžira je udario čovjeka od Ensarija!! Rekao je ostavite to (nacionalizam) zaista je to smrdljivo.” Muslim 2584

Rekao je šejh Ibn Tejmijje rahimehulah: “Sve što izlazi iz poziva Islama i Kur'ana je poziv džahilijeta; svako pozivanje na porijeklo, nacionalizam, državu, mezheb, tarikat je poziv džahilijetu.”es-Sijasetuš-Šerijetu str.84

Prenosi Džubejr bin Mut'im da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao:
“Nije od nas ko poziva nacionalizmu i onaj ko se bori radi nacionalizma i nije od nas onaj koji umre na nacionalizmu.” Sunen Ebu Davud 5121 ovaj hadis Albani je ocenio slabim, ali osnova ovog hadisa je kod imam Muslima od Džunduba el-Bedželija da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao:
“Ko umre pod zastavom zablude, pozivajući nacionalizmu ili da pomogne nacionalizam umro je smrću džahilijeta.” Muslim 1850

Prenosi Ubej bin K'ab da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Ko bude pozivao džahilijetskom porijeklu (porijeklo, narod, država idr) opsujte ga i to jasno učinite.” Sunen Kubra Nesaija 8865 dobar lanac prenosioca.

Tako da ko god poziva u nacionalizam ili patriotizam ili porijeklo ili bilo šta drugo čemu ne poziva Kur'an i Sunnet taj poziva džahilijetu ili nevjerničkom običaju kao što smo vidjeli u navedenim hadisima.

Oni koji obmanjuju ljude tim što kažu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem volio svoju zemlju i što su se nazivali ljudi po određenim plemenima i državama nije ništa do hvatanje za slamku da bi opravdali svoju zabludu kojoj pozivaju, jer nas je Uzvišeni Allah učinio narodima i plemenima ne da bi se uzdizali time ili pridavali tome kakav značaj ili prednost već da bi se upoznavali kao što kaže Uzvišeni Allah:

(یَـٰۤأَیُّهَا ٱلنَّاسُ إِنَّا خَلَقۡنَـٰكُم مِّن ذَكَرࣲ وَأُنثَىٰ وَجَعَلۡنَـٰكُمۡ شُعُوبࣰا وَقَبَاۤىِٕلَ لِتَعَارَفُوۤا۟ۚ إِنَّ أَكۡرَمَكُمۡ عِندَ ٱللَّهِ أَتۡقَىٰكُمۡۚ إِنَّ ٱللَّهَ عَلِیمٌ خَبِیرࣱ)
[سورة الحجرات 13]

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.”

Čovjek se ne može odreći mjesta gdje je rođen i on se po tome prepoznaje, ali ne smije to veličati nad drugim mjestima ili narodima pa da ulazi s tim u nadmetanje sa drugim ljudima kao što je to došlo u spomenutim hadisima.

Tako da vjernik svoju ljubav i poštovanje iskazuje prema vjernicima i muslimanima, a oni koji to nisu neće iskazivati poštovanje osim prema zasluzi i ne može se u jednoj skupini naći onaj koji vjeruje i onaj koji poziva nacionalizmu i patriotizmu.

Ljubav prema domovini je prirodna stvar koja se ne smije miješati sa vjerom, jer se time ulazi u sektaštvo. Urođena je u čovjeku da voli mjesto u kojem je rođen ali to ne uzdiže na stepen bilo čega, niti tome poziva, niti na tome osniva bilo kakve stranke, to je zabluda koju neki želi da podvale muslimanima.
Da nas Allah sačuva takve zablude!

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku

Bismillah ves-selatu ves-selamu ala nebijjina Muhammed..
Prije pojave mezheba bilo je na hiljade alima koji su bili učeni i koji su iznalazili razna rješenja po određenim pitanjima, ali nije se njihov idžtihad toliko zapisivao i ljudi nisu bili skloni toliko slijepom slijeđenju a također i razilaženja je bilo malo.
Kada su se pojavili mezhebi sljedbenici određenog imama su zapisivali i slijedili stavove svog imama tako da je došlo do slijeđenja mezheba a samim tim i do privrženosti istim. Mnogo je alima koji su bili u rangu imama poznatih mezheba ili čak i u većem poput Hasana el-Basrija, es-Sevrija, el-A'Meša, el-Evzaije, Lejsa el-Fihrija i mnogih drugih ali njihovi učenici nisu bili toliko privrženi njima da su sva njihova mišljenja zapisivali i slijedili.
Muslimanu je naređeno da slijedi dva osnovna izvora Kur'an i Sunnet a svako pozivanje nečemu drugom vodi u sektašto i podvajanje, slijeđenje određenog mezheba ne smije biti osim toliko da bi se spoznao pravni propis koji je u krugu idžtihada i koji se ne kosi sa jasnim dokazima Kur'ana i Sunneta, jer svaki imam je rekao ako nađete hadis koji je suprotan mom mišljenju ostanite moje mišljenje i uzmite hadis. Međutim kada se pojavila pristranost u mezhebima mnogi su zaboravili ovaj govor svog imama i dali su prednost mišljenju imama ili mezheba nad jasnim hadisima što ih je odvelo u pristrastnost i sektaštvo a to se ispoljavalo u jednom periodu kada su mezhebi nastojali da se što više nametnu cijelom Ummetu ili kada su mezhebi ratovali (ideološki) jedni protiv drugih, jer kako shvatiti da su neki sljedbenici zabranjivali namaz za drugim mezhebima, ili da se zabranjuje ženidba iz drugog mezheba itd.
Na žalost i danas dan ima onih koji su pristrasni jednom mezhebu i koji nazivaju sljedbenike drugih mezheba pogrdnim imenima, jedan određeni mezheb se ne smije slijepo slijediti a pogotovo onda kada se suprostavlja sunnetu.
Svaki mezheb se slijedi u pravnom iznalaženju (idžtihadu) a koja su u skladu sa dokazima Kur'ana i Sunneta i nema idžtihada pored jasnog dokaza, ako je čovjek u mogućnosti da spozna te stvari, ako nije intelektualno u mogućnosti onda će slijediti mezheb ali ne smije biti pristrasan u stvarima idžtihada ili napadati druge što slijede drugi mezheb i pitat će učenog koji je povjerljiv u vjeri i bogobojaznosti i to će slijediti bez sektaštva i mržnje prema drugima.

Došlo je u odgovoru na slično pitanje kod Visokog vijeća za fetve 5/28, br. 3323:
Onaj ko posjeduje mogućnost da može izvesti propis iz Kur'ana i Sunneta pa makar uz pomoć fikhskog naslijeđa koje je uzeo od prijašnje islamske uleme da bi radio po tim propisima i da bi s tim dokinuo raspravu i da bi donosio fetve u tome ko ga upita.
A ko ne bude u mogućnosti za to na njemu je da pita povjerljivog alima da bi saznao propis iz njihovih djela bez da se ograniči u svom pitanju ili čitanju na alima od uleme iz četiri mezheba.
Ljudi se vraćaju na četiri mezheba zato što su poznati mezhebi i što su njihove knjige precizne i raširene i lahko je do njih doći.
Ko kaže da je općenito vadžib slijediti učenicima jedan mezheb on griješi i on je krut i ima loše mišljenje prema onima koji se podučavaju općenito i on ograničava nešto što je široko.
A ko kaže da je Islam ograničen na samo četiri poznata mezheba on također griješi i on je suzio širinu bez dokaza, jer nema razlike kod neukog između fakiha od četiri mezheba i drugih kao što je Lejs bin Seiid, el-Evzaije i drugih fakiha.
Fetava el-Ledžne 5/41

Dakle pozivati se na mezheb i biti pristrasan u njemu vodi u neprijateljstvo i sektaštvo a nikako istini i pravdi.
Sigurno je da u nekim pravnim iznalaženjima (idžtihadu) se mora slijediti određeni mezheb koji ima jači dokaz iz Kur'ana i Sunneta za to, međutim to se sve odnosi na izvođenje dokaza (istinbat) iz određenog teksta Kur'ana i Sunneta a ne na sam tekst nekog propisa, jer u tome se kaže da mezheb nije dokaz već se od mezheba traži dokaz.

A što se tiče ispravnosti nekog mezheba i koji je najispravniji svi mezhebi koji se oslanjaju na dokaz su ispravni i jačina njihove ispravnosti je u jačini njihovog dokaza u određenom propisu, ako mezheb nema dokaza u nečemu ili se oslanja na nešto što je izvedeni dokaz (istinbat) a drugi ima jasan dokaz onda je na muslimanu da uzme taj jedan dokaz a ne da srlja u pristrastnost i sektaštvo.

A što se tiče raširenosti hanefijskog mezheba to se vrača na državu koja je uzela taj mezheb kao zvanični mezheb i njega je preferirala, kao što je to uradila Osmanska država, i gdje god su bile raširene i jake te institucije taj se mezheb proširio, što ne dokazuje da je to najispravniji i najbolji mezheb.
Da nam Allah da da vidimo istinu istinom i da je slijedimo i da budemo od Ehlus- Sunneta koji će uzdizati Sunnet i boriti se protiv novotarija.

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku