Enes, radijallahu anhu, kazuje: “Neki je čovjek zovnuo drugog čovjeka, dok smo bili na mezarju Bekia: ‘Ebul-Kasime!’, pa se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo, ali je onaj čovjek rekao: ‘Allahov Poslaniče, nisam tebe zvao, zvao sam toga i toga čovjeka.’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte nikome davati moj nadimak. “‘1

Džabir, radijallahu anhu, govorio je: “Neki je ensarija dobio sina i nadjenuo mu ime El-Kasim, pa su mu neki ljudi rekli: ‘Nećemo ti učiniti čast zovući te Ebul-Kasim!’ On je otišao kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio se na to, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Neka se tvoj sin zove Abdurrahman. “‘2

U drugoj verziji stoji: “Neki je ensarija dobio sina i nadjenuo mu ime El-Kasim, pa su mu ljudi rekli: ‘Nećemo te zvati Ebul-Kasim sve dok u vezi s tim ne upitamo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem!’ A kada su ga upitali, on je odgovorio: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte davati moj nadimak. ••3

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, govorio je da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao i ovo: “Možete nadijevati moje ime, ali nemojte davati moj nadimak. “4

Tu je i njegova izjava: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da čovjek objedini Poslanikovo ime i nadimak, pa da se zove Muhammed Ebul-Kasim.”5

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, učenjaci imaju sedam mišljenja o davanju nadimka Ebul-Kasim, i to: prvo, to nije dopušteno ni u kojem slučaju, bez obzira na to zvao se taj čovjek Muhammed ili ne; drugo, zabrana je derogirana; treće, to nije zabranjeno već je pokuđeno; četvrto, to je zabranjeno samo onom čovjeku koji se zove Muhammed, odnosno Ahmed; peto, to je zabranjeno općenito, a djetetu je zabranjeno nadjenuti ime El-Kasim, e da njegov otac ne bi imao nadimak Ebul-Kasim; šesto, zabranjeno je djetetu nadjenuti ime Muhammed, bez obzira na to imao njegov otac nadimak ili ne; i, sedmo, to je bilo zabranjeno samo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.6

Drugo, a prioritetno je mišljenje onih učenjaka koji smatraju da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno u svakom slučaju. Smatram da je to tako zbog nekoliko razloga.

Prvo, ne postoji autentičan i mjerodavan dokaz koji se može suprotstaviti hadisima u kojima se jasno zabranjuje da sebi čovjek da nadimak Ebul-Kasim. “Brojniji su i ispravniji oni hadisi u kojima se davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjuje općenito”, primjećuje El-Bejheki.7 On je rekao i ovo: ” … a hadisi koji općenito zabranjuju davanje nadimka Ebul-Kasim brojniji su i ispravniji.”8

Drugo, derogaciji se pribjegava samo u kombinaciji kada se naoko oprečni hadisi ne mogu uskladiti (a ovi se dokazi mogu uskladiti), i kada se ne zna koji je od dva hadisa prije a koji kasnije izrečen.

Treće, oni učenjaci koji kažu da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno samo onome čovjeku koji se zove Muhammed, odnosno Ahmed (kako ne se bi objedinili Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime i nadimak), povode se za slabim, Džabirovim, radijallahu anhu, hadisom koji ne može važiti kao argumet: “Ko nosi moje ime, ne može imati moj nadimak, a ko ima moj nadimak, ne može nositi moje ime”9, u drugoj verziji stoji: “Moj nadimak može imati onaj ko nema moje ime, a moje ime može imati onaj ko nema moj nadimak.”10 Ovi, slabi hadisi ne mogu se pretpostaviti navedenoj Ehu Hurejrinoj, radijallahu anhu, izjavi: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da čovjek objedini Poslanikovo ime i nadimak, pa da se zove Muhammed Ebul-Kasim”, jer se iz nje jasno zaključuje da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno, a dopušteno je nadjenuti Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime, i to je ispravno. Moramo još naglasiti da se iz ove njegove izjave ne može razumjeti da je čovjeku koji se ne zove Muhammed, odnosno Ahmed dopušteno uzeti Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, nadimak Ebul-Kasim.

Četvrto, nije utemeljeno mišljenje onih učenjaka koji su rekli da se iz hadisa u kojima se zabranjuje davanje nadimka Ebul-Kasim može razumjeti da je to pokuđeno, to je neprihvatljivo zbog neutemeljenosti dokaza i načina dokazivanja.

Naime, oni su to dokazivali slabim predanjem u kojem stoji da je Aiša, radijallahu anha, ispričala: “Neka je žena došla kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i kazala: ‘Allahov Poslaniče, rodila sam sina i nadjenula mu ime Muhammed, a dala mu nadimak Ebul-Kasim, pa mi je neko rekao da ti time nisi zadovoljan’, na šta joj je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘A zbog čega bi bilo dopušteno nadijevanje mog imena, a davanje mog nadimka zabranjeno?!’, ili je rekao: ‘A zbog čega bi bilo zabranjeno davanje mog nadimka, a nadijevanje mog imena dopušteno?! “‘11

Učenjaci su konstatirali da je ovaj hadis munker, izuzetno slab, i ne može se pretpostaviti jasnim, autentičnim hadisima. El-Bejheki veli: “Hadisi koji iziskuju da je davanje nadimka Ebul-Kasim općenito zabranjeno ispravniji su i brojniji od El-Hadžebijevog predanja, pa se postupa prema njima, a ovo se predanje odbacuje.”12

A o tome je prije njega govorio imam El-Buhari, kada je rekao: ” .. .i hadisi ispravnija su predanja koja nose značenje hadisa: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte davati moj nadimak.”13

A kada se radi o njihovom neispravnom dokazivanju, primjer je Alijino, radijallahu anhu, predanje: “Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, šta misliš, ako nakon tvoje smrti dobijem sina, mogu li mu nadjenuti ime Muhammed, a dati mu tvoj nadimak?’ Na to mi je odgovorio: Možeš’, i u tome je bila povlastica isključivo meni.”14

Ovaj hadis onu zabranu ne može spustiti na stupanj mekruha, jer je Alija, radijallahu anhu, znao da je zabranjeno dati nadimak EbulKasim, pa je od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i tražio dopuštenje, te je dopustio njemu, ali ne i ostalim ljudima. U verziji koju je zabilježio Et-Tahavi stoji da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘To je povlastica isklJučivo tebi, ali ne i ostalim gudima. ” Drugim riječima, da je to bilo pokuđeno, tada se ne bi moglo reći da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dao Aliji, radijallahu anhu, povlasticu.

Između ostalih islamskih učenjaka, pitanje je na ovaj način shvatio i Ibn Kajjim el-Dževzijja, koji veli: “Cinjenica da je Alija, radijallahu anhu, rekao da je dobio samo povlasticu u vezi s uzimanjem nadimka Ebul-Kasim, ukazuje nam na to da uzimanje tog nadimka ostaje zabranjeno drugim ljudima, a Svevišnji Allah najbolje zna.”15

Evo šta o tome kaže Ibn Hadžer: “Imam Et-Taberi rekao je: ‘Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je Aliji da svom sinu da nadimak Ebul-Kasim, i to je pokazatelj da je to pokuđeno, tj. da nije zabranjeno. Dokaz je za to i činjenica da su ashabi dopustili Aliji da svome sinu da taj nadimak, a to ukazuje na činjenicu da su ashabi razumjeli da hadisi u kojima se zabranjuje davanje nadimka EbulKasim iziskuju da je to samo pokuđeno.’ Međutim, ovom njegovom obrazloženju može se prigovoriti na sljedeći način: poenta nije sadržana samo u tome, jer su ashabi, možda, znali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, glede toga dao povlasticu samo Aliji, radijallahu anhu (što se može razumjeti iz nekih verzija onog hadisa), ili su smatrali da je zabrana važila samo za vrijeme Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života, i to je utemeljenije mišljenje, rim prije jer su Talha b. Ubejdullah i neki drugi ashabi svojoj djeci nadijevali ime Muhammed, a davali nadimak Ebul-Kasim. Imam Et-Taberani tvrdio je da je Talhinom sinu taj nadimak dao lično Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”16

Peto, nije utemeljeno ni mišljenje onih učenjaka koji, povodeći se za navedenim Alijinim, radijallahu anhu, predanjem, smatraju da je davanje nadimka Ebul-Kasim bilo zabranjeno samo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Već smo rekli da se ona povlastica odnosila samo na Aliju. Prema tome, pogrešno je dokazivanje ovim hadisom da davanje nadimka Ebul-Kasim nije problematično. Doduše, neki su ashabi svojoj djeci davali taj nadimak, međutim, ničije se riječi ne mogu pretpostaviti Resulullahovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu. Razmatrajući ovo pitanje, imam je El-Bejheki, 9/310, zapisao: “Ograničavanje zabrane davanja nadimka Ebul-Kasim na Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, život, odnosno dokazivanje da se to odnosi na onoga ko objedini Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime i nadimak, i to nakon njegove smrti – primjer je na koji se odnosi Šafijeva izjava: ‘Ničije riječi koje su oprečne sunnetu ne mogu se uzeti za dokaz’, a Svevišnji Allah najbolje zna.”

Šesto, neki su učenjaci zabranjivali čak i nadijevanje imena Muhammed, povodeći se za Enesovim, radijallahu anhu, predanjem u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar ćete svojoj djeci nadijevati ime Muhammed, a kasnije ih proklinjati!”17

Imam Ibn Kajjim el-Dževzijja razmatrao je ovo pitanje i ustanovio: “Neki ljudi do čijeg se mišljenja ne drži smatrali su da je nadijevanje imena Muhammed zabranjeno, analogno zabrani davanja nadimka Ebul-Kasim. Ispravno je mišljenje da je nadijevanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, imena dopušteno, a davanje njegovog nadimka zabranjeno, pogotovo je to bilo zabranjeno za vrijeme njegovog života, a objedinjavanje tog dvoga također je zabranjeno. I zbog toga kažemo da je prioritetno mišljenje, u vezi s ovim pitanjem, da je to općenito zabranjeno. Taj je stav, po autentičnom predanju, prenesen od Šafija, koji je izjavio: ‘Nikome nije dopušteno da sebi da nadimak Ebul-Kasim, bez obzira na to zvao se on Muhammed ili nekako drukčije’, stoji u El-Bejhekijevom djelu EsSunen, 9/309.”18 A poslije tog citata El-Bejheki je izjavio: “Također smo zabilježili predanje od Tavusa el-Jemanija, Allah mu se smilovao, koje govori o ovom pitanju.”

Evo šta o tome veli Ibn Ehu Džemra: ” … međutim, najpreče je i najobjektivnije prihvatiti prvo mišljenje (tj. da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno općenito) , jer je u tome čistota predostrožnost za čovjeka.”19

Ja velim da se i iz Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Ja sam Ebui-Kasim, Allah dqje, a ja rasporeilrgem” (dio nekih navedenih hadisa) može naslutiti da samo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, polaže pravo na nadimak Ebul-Kasim, tj. da je to njegova posebnost, a Svevišnji Allah najbolje zna.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.

Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti, zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima pretežno dolazi spomenut uz namaz, što ukazuje na njegovu posebnu bitnost i vrijednost.

Zekat na zlato i srebro jedan je od propisanih vrsta zekata. Uzvišeni je rekao: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe, 34) U periodu objave i poslanstva u opticaju su bile dvije vrste kovanog novca: vizantijski zlatni dinari i perzijski srebrni dirhemi, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio nisab (količinu koja se mora dostići da bi zekat bio obavezan) za ta dva vrijednosna materijala. Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5 srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika, pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više, obračun ide po istom osnovu.” (Ebu Davud, 1573) Kada se pretvore u grame, 200 srebnjaka imaju težinu 595 grama, a 20 zlatnika imaju težinu 85 grama – približno. (Vidjeti: Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/138)

Imajući u vidu da papirne novčanice nisu bile prisutne u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, niti njegovih ashaba, zekat na pare smatra se novonastalim pitanjem o kojem nemamo jasne šerijatske tekstove. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da je musliman dužan izdvojiti zekat 2.5% na zlato (dinare) i srebro (dirheme) kada dostignu nisab i pregodine, ali kada su pojavile se papirne novčanice i ljudi su prestali poslovati sa zlatom i srebrom, osim rijetko, javila se nedoumica kod uleme, da li je obavezan zekat na papirne novčanice ili ne? Izrazita većina učenjaka zauzela je stav da je zekat na pare obavezan, analogno zekatu na zlato i srebro, i to mišljenje je ispravnije. Naprotiv drugo mišljenje, da se zekat ne daje na pare, neispravno je, odbačeno i izolirano.

Međutim, javio se drugi problem, a to je kako odrediti nisab na papirni novac? Da li računati protuvrijednost u zlatu ili u srebru ili pak u onome što je korisnije za siromahe? Svako od ovih mišljenja zauzela je skupina mjerodavnih islamskih učenjaka, s tim da je ovo zadnje mišljenje, tj. da se računa po onome što je korisnije za siromahe, stav većine savremenih islamskih pravnika. Dakle, po njima, gleda se na ono što je manje vrijednosti, zlato ili srebro, i na osnovu toga određuje se nisab jer će tako više ljudi davati zekat i korist će biti veća za siromahe i potrebnike radi kojih je u osnovi propisan zekat. Ovo mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije i jače i na njega upućuju šerijatske intencije. Pošto papirne novčanice nisu bile prisutne u prvo vrijeme, nemamo jasan dokaz kako odrediti nisab, da li na osnovu zlata ili srebra, pa ćemo to vratiti na ono što je korisnije za siromahe i taj stav je, ujedno, sigurniji i predostrožniji. U prvo vrijeme, 595 grama srebra imalo je istu vrijednost kao 85 grama zlata, ali danas srebro ima manju vrijednost, pa ćemo računati nisab za papirne novčanice u srebru. Stoga, vrijednost 595 grama čistog srebra (danas približno 250€) je nisab za zekat na papirne novčanice danas i onaj ko posjeduje tu vrijednost u parama, ako su pregodinile, dužan je na njih dati zekat. Ovaj stav zauzela je većina islamskih pravnika današnjice. Dakle, to je stav Fikhskog pravnog kolegija (Medžmeu-l-fikhi-l-islami) pod potkroviteljstvom RABITA-e (Svjetska muslimanska liga), koji okuplja najveće učenjake današnjice, zatim stav Vijeća vrhunskih učenjaka (Hejetu kibaril-ulema) i Stalne komisije za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji, zatim šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Ibn Džibrina, Hasana Me'muna, Abdulmuhsina el-Abbada, Abdullaha el-Fevzana, Mustafe el-Adevija, Sa'da el-Haslana, Muhammede el-Munedždžida, Halida er-Rifa'ija, Sulejmana el-Ulvana, Abdul-Aziza et-Tarifija, Halida el-Mušejkiha, Halida el-Musliha i mnogih drugih.

(Vidjeti: Medželletul-buhusil-islamijje, 31/374, 1/214; Fetava El-Ledžnetid-daime, 9/257; Medžmu'u fetava Ibn Baz, 14/125, dr. Abdullah el-Gufejli, Nevaziluz-zekat, str. 155)

Dodatne napomene:

– na propis nisaba ne utiče to što odeđena vjerska institucija izabere jedan od stavova, jer ovo nije od pitanja koja su u isključivoj nadležnosti instutucija, nego obično fikhsko razilaženje u kojem muslimam treba težiti ispravnijem;

– po ovom pitanju nema jasnih šerijatskih argumenata, nego samo obrazloženja i razumijevanja koja su podložna prigovorima i analizama;

– na propis nisaba ne utiče to što će onaj ko je i sam u potrebi biti obavezan dati zekat, zato što je zekat na srebro propisan do Sudnjeg dana, pa kada bi neko kupio 595 grama srebra i čuvao kod sebe da pregodine, opet bio bi dužan dati zekat, iako to u određenom vremenu nema neku veliku vrijednost;

– papirne novčanice već dugo vremena nemaju stvarno pokriće u svjetskim bankama, pa je neispravno tvrditi da je pokriće u zlatu ili srebru, nego je pokriće i u zlatu i u srebru i u drugim vrijednosnim materijalima, ali najveće pokriće je u dugovima (ne postoji);

– onaj ko posjeduje novčanu vrijednost 595 grama srebra u zlatu (približno 250€) godinu dana, bez da ih potroši, to je dokaz da je od onih koji štede i nisu u velikoj potrebi, pa čak i po stavu onih koji kažu da se vraća na zlato, ni taj iznos nije dovoljan čovjeku danas za osnovne potrebe za godinu dana da bi izašao iz okvira siromaha.

Na kraju, izneseni stav smatramo ispravnijim, preferirajućim i predostrožnijim za čovjeka i njegovu vjeru, ali, onaj ko slijedi drugi stav, ima pravo na to, bez da vrijeđa, omalovažava i nipodaštava druge stavove koji su općeprihvaćeni u ummetu, da ne kažemo preči da budu slijeđeni, a Allah najbolje zna.

Amir I. Smajić
13. ramazan, 1441. god.

https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/1135130450179602

Imran b. Husajn, radijallahu anhu, govorio je: “Poslanik je, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Najbolja je moja generacija, pa generacija koja će doći poslije nje. ‘ I ne znam je li spomenuo dvije ili tri generacije 5 a potom je dodao: Nakon vas pojavit će se generacije koje će varati i ništa im se neće povjeravati; svjedočit će, ali svjedočenje od njih niko neće tražiti; zavjetovat će se, ali neće ispunjavati zavjete; i među njima će se pojaviti gojaznost. ” 6

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nekom prilikom rekao: ‘Najboba je moja generacija, pa generacija poslije nje, pa ona poslije nje, a potom će se pojaviti ljudi čije će svjedočenje preticati njihovu zakletvu, a zakletva će preticati njihovo svjedoćenje.” Ibrahim en-Nehai veli: “Dok smo bili djeca, roditelji su nam zabranjivali da se zaklinjemo Allahovim obećanjem, i da svjedočimo pozivajući se na Allahovo ime.”7

O tome postoje predanja od brojnih ashaba, a ona, po Ibn Hadžeru, su dostigla stupanj mutevatir-hadisa.8

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, pokuđeno je ponuditi svjedočenje ako ga niko ne traži od svjedoka. Ko čuje nekoga da govori: “Čovjek mi je dužan to i to”, njemu nije poželjno svjedočiti, sve dok ovaj od njega ne zatraži svjedočenje, za razliku od situacije kada nešto zna i želi tome svjedočiti, a čovjek čije je pravo uzurpirano nije se oglasio u vezi s tim. Naprimjer, da vidi nekoga da ubija neku osobu, ili da otima njegov imetak. U tome slučaju treba što prije ponuditi svoje svjedočenje, tj. prije nego što obespravljena strana to od njega zatraži. Neki su učenjaci kazali da se na ovakve i slične situacije odnosi navedeno predanje Zejda b. Halida, radijallahu anhu: “želite li da vam kažem ko su najbolji svjedoci? Najbolji su svjedoci oni koji ponude svoje stjedočenje prije nego što se ono od njih zatraži ”

Drugo, neki islamski autoriteti smatraju da se ovo Zejdovo, radijallahu anhu, predanje sučeljava s prethodno navedenim hadisima. A razilaze se u mišljenju kada je posrijedi usklađivanje, odnosno preferiranje tih dokaza jednih nad drugim. Pa ipak, njihova su mišljenja diskutabilna, a najprihvatljivije je ono u vezi s kojim je Ibn Hadžer rekao: “Zejdovo se predanje odnosi na svjedočenje onoga čovjeka koji zna nešto presudno o nekom pravu drugog čovjeka, a ovaj ne zna da taj može posvjedočiti u njegovu korist, i svjedok ga o tome izvijesti. Ili, naprimjer, da obespravljeni čovjek umre i ostavi nasljednike pa ih svjedok izvijesti o onome što zna, tj. izjasni se pred onima ko nasljednike zastupa, a ko će im to prenijeti.”9

Treće, pokuđeno je da se čovjek poziva na Allahovo obećanje.

Četvrto, poželjno je navikavati djecu da se ne zaklinju bespotrebno, jer će im pozivanje na Allahovo, dželle šanuhu, ime preći u običaj, pa će se zaklinjati s potrebom i bespotrebno.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Abdurrahaman b. Osman et-Tejmi, radijallahu anhu, izjavio je: “Božiji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio uzimanje stvari koju izgubi hadžija.”2

Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘U Haremu se ne smije uzeti izgubljena stvar, osim ako će je ćovjek objavljivati.’ 3

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, također u vezi s Haremom rekao sljedeće: ”. . i izgubljenu stvar nije dopušteno uzeti, osim ako će je čovjek objavljivati. “4

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je prisvojiti stvar koju izgubi hadžija, odnosno Mekanac, s namjerom njenog prisvajanja nakon perioda objavljivanja.

Drugo, kada je riječ o onom čovjeku koji će objavljivati stvar koju izgubi hadžija, odnosno Mekanac, njemu je dopušteno uzeti nađenu stvar, na osnovu navedenih hadisa.

Eš-Ševkani kaže: “Kada je riječ o uzimanju stvari koju izgubi hadžija, problematično je to što je ovdje posebno naglašeno njeno objavljivanje, premda je obavezno objavljivanje svake nađene stvari, bez obzira pripadala ona hadžiji ili onome koji nije hadžija. Objašnjenje ove nejasnoće leži u tome da navedeni hadisi znače: stvar koju izgubi hadžija dopušteno je uzeti samo radi njenog objavljivanja, ali ne i radi usvajanja. Prema tome, i nakon objavljivanja, ne može se prisvojiti stvar koju izgubi hadžija.”5

S tim u vezi, Ibn Hadžer veli:: ” … u predanjima navedenim u poglavlju (prenijeli su ih Ibn Abbas i Ebu Hurejra, radijallahu anhum) dokaz je da se stvar izgubljena u Meki ne smije uzeti s namjerom njenog usvajanja, već samo radi objavljivanja, i to je stav većine učenjaka. Po Ibn Bettalu, stvar izgubljena u Meki ima poseban status jer se može vratiti vlasniku. Naime, ako se radi o svojini Mekanca, tada je očito da će je on, kada ga se izvijesti, preuzeti, a ako je svojina hadžije, pretežno se pojavi neko iz zemlje iz koje dolazi vlasnik izgubljene stvari: ako onaj ko nađe neku stvar u Meki objavljuje to svake godine, lahko se može saznati njen pravi vlasnik.”6

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ibn Abbas, radijallahu anhu, jednom je prilikom rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je mijenjanje životinje za životinju uz odgodu plaćanja.”191

Semura b. Džundub, radijallahu anhu, izjavio je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je mijenjanje životinje za životinju na kredit.” 192

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, imam El-Begavi zapisao je: “Svi učenjaci dopuštali su prodavanje jedne životinje za dvije za gotovinu, bez obzira na to radilo se o jednoj vrsti životinja ili o različitim vrstama.”193 Na ovo nas upućuje Džabirovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neispravno je mijenjati dvije životinje za jednu uz odgodu plaćanja, ali nema smetnje u tome ako se primopredaja izvrši odmah. ‘194

Drugo, razmatrajući ovo pitanje, hadiski ekspert Et-Tirmizi rekao je: “Ashabi, tabiini i kasniji učenjaci smatrali su da je zabranjeno mijenjanje životinje za životinju uz odgodu plaćanja. To je stav Sufjana es-Sevrija, učenjaka Kufe i mišljenje imama Ahmeda. Međutim, neki ashabi i neki učenjaci, između ostalih, Šafi i Ishak b. Rahavejh, to su dopuštali.”195

S tim u vezi je El-Begavi rekao sljedeće: “Oni učenjaci koji dopuštaju mijenjanje životinje za životinju uz odgodu plaćanja povode se za predanjem Abdullaha b. Amra b. el-Asa u kojem stoji da mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da opremi vojsku, a kada je nestalo deva, naredio mu je da mlađe deve koje su date kao zekat, mijenja za starije jednu mlađu za dvije starije.”196

Rekao sam: ovaj su hadis zabilježili sljedeći muhadisi: Ebu Davud (3357), Ahmed (6593 i 7025), El-Hakim, 2/56 i 57, Ed-Darekutni, 3/69, i El-Bejheki, 5/287, s poremećenim lancem prenosilaca, a u kojem također postoje nepoznati prenosioci. Međutim, hadis je prenesen i s drugim lancem prenosilaca: Vehb – Ibn Džurejdž, Amr b. Suajb – njegov otac Šuajb – Šuajbov otac, a njega su zabilježili Ed-Darekutni, 3/69, a s njegovim, dobrim lancem prenosilaca El-Bejheki, 5/298. Njegov je lanac prenosilaca dobar zbog Amra b. Šuajba, njegovog oca Šuajba i njegovog oca, dok su ostali prenosioci pouzdani. Ovdje je Ibn Džurejdž jasno izjavio da je hadis čuo. Njega je autentičnim okarakterizirao El-Bejheki, a Ibn Hadžer veli: “Njegov je lanac prenosilaca jak.”197

Treće, oni učenjaci koji zabranjuju mijenjanje životinje za životinju uz odgodu plaćanja razilaze se na nekoliko mišljenja kada se radi o ovom pitanju. Između ostalih, ta su mišljenja sljedeća: prvo, ako se radi o različitim vrstama životinja, to je dopušteno, a ako se radi o istoj vrsti, tada je zabranjeno, i ovo je Malikov stav, ali to El-Begavi odbija: ” .. .i to je dokaz da podudaranje u vrsti životinja, odnosno različitost nije mjerodavna kada je riječ o tom pitanju”198; drugo, po El-Bejhekiju, 5/288, neki su učenjaci protumačili da je takva trgovina zabranjena ako se životinja proda na odgodu plaćanja s obje strane, i tada se radi o dugu na dug, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Četvrto, čovjek teži mišljenju za koje se opredijelio imam Eš Ševkani: “Imam Šafi kaže da se ovdje misli na odgodu plaćanja obje strane, jer iz hadisa se može i to shvatiti, kao što se može shvatiti da se odnosi na odgodu plaćanja jedne strane; ako je odgoda s obje strane, to je slično prodaji nepostojećeg za nepostojeće, a to je, po mišljenju svih učenjaka, zabranjeno. Oni koji zabranjuju ovakvu trgovinu svoj stav dokazuju Semurinim predanjem, predanjem Džabira b. Semure, Ibn Abbasovom, radijallahu anhum, izjavom i nekim drugim predanjima koji se tiču pitanja. Na dokazivanje predanjem Abdullaha b. Amra odgovorili su rekavši da je hadis derogiran (ali nije nepoznato da se derogaciji pribjegava samo ako je ustanovljeno koji je od dva dokaza potonji, a o tome u ovom slučaju ne postoji predanje). Dakle, nije nam preostalo ništa drugo nego da pokušamo usaglasiti ove dokaze, ili reći da su oprečni. Neki su učenjaci kazali da se predanja mogu usaglasiti na način na koji ih je usaglasio imam Šafi, međutim, to zavisi od toga je li mijenjanje životinje za životinju uz odgodu plaćanja ispravno nazvati trgovinom nepostojećeg za nepostojeće. Ako je to u duhu arapskog jezika, odnosno ako je to u skladu sa Šerijatom, onda je uredu, u protivnom nesumnjivo je da su hadisi koji zabranjuju ovakvu trgovinu – iako su ponaosob diskutabilni, ali su preneseni vjerodostojnim lancima prenosilaca preko tri ashaba: Semure, Džabira b. Semure i Ibn Abbasa, i međusobno se pojačavaju – ispravniji od Ibn Amrovog, radijallahu anhu, predanja koje je diskutabilno, posebno kada imamo na umu da su Et-Tirmizi i lbnul-Džarud Semurino predanje okarakterizirati autentičnim, i to je drugi odlučujući dokaz. A treći odlučujući dokaz jeste pravilo u usuli-fikhu koje glasi: “Dokaz koji nešto zabranjuje preferira se nad dokazom koji tu istu stvar dopušta.” A kada je riječ o izjavama ashaba o tom pitanju, u njima ne može biti argument; kada bismo rekli da je izjava ashaba argument, ovdje taj princip ne bi važio jer su te njihove izjave oprečne.”199

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf