Piše: Mr. Safet Kuduzović
Najbolje je dženazu klanjati na posebnom mjestu predviðenom za dženazu-namaz. Tako je, uglavnom, činio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Vidjeti: Zadul-mead, 1/500.). Dozvoljeno je klanjati dženazu namaz u džamiji i na svakom drugom mjestu na kome je dozvoljeno obaviti propisane namaze.

Imam Muslim, 7/35/973, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu Suhejlu b. el-Bejda’ i njegovom bratu u džamiji. Ovo je stav većine islamskih učenjaka kako tvrdi imam Nevevi. (Vidjeti El-minhadž, 7/35.). Što se tiče klanjanja propisanih ili dobrovpljnih namaza na mezaru, to je zabranjeno po odabranom mišljenju islamskih učenjaka. U ovom pogledu nema razlike izmeðu starijh i novijih mezarja, izmeðu mezarja muslimana i nemuslimana. (Vidjeti: El-insaf, 1/489 i El-muhalla, 4/30.). Na ovu činjenicu ukazuju brojni hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se proklinju oni koji uzimaju kaburove svojih poslanika mjestom na kome će obavljati namaz.

Kada je u pitanju dženaza namaz u mezarju, islamski učenjaci imaju dva mišljenja.
Prvo, da je pokuðeno klanjati dženazu unutar mezarja. Ovo je stav nekih hanefijskih pravnika, zatim malikijskih i šafijskih učenjaka i jedna verzija u hanbelijskoj pravnoj školi. (Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, 1/238, El-medžmua, 5/231, El-insaf, 1/490 i El-bahrur-raik, 2/209.) Većina islamskih učenjaka koristi naredne argumente:

1. Ebu-Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zemlja je sva čista za namaz osim mezarja i kupatila.” (Tirmizi, 2/229/317, Ibn-Hibban, 6/92/2321. Ispravno je da citirani hadis ima slab lanac prenosilaca, mursel je. Tako tvrde: Imam Tirmizi, Darekutni, Bejheki, Ibn-Abdil-Berr, Nevevi i Ibn-Hadžer. Vidjeti: Et-temhid, 5/220-221, Hulasatul-bedril-munir, 1/150-151, Et-telhisul-habir, 2/455-456, Tuhfetul-ahvezi, 2/231. Druga skupina islamskih učenjaka smatra ovaj hadis dobrim ili vjerodostojnim. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 2/189, Fethul-Bari, 1/529 i Sahihul-džamia, 1/536/2767).

2. Hasan el-Basri prenosi od Enesa b. Malika, da je rekao: “Zabranio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se klanja izmeðu kaburova.” (Ibn-Hibban, 6/88/2315 Ibn-Ebi-Šejbe, 7/156/7583. Preferirajuće mišljenje je da citirani hadis prenosi Hasan el-Basri od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne Enes.) Pored svoje slabosti ovaj hadis se kosi sa vjerodostojnim predanjima koja ćemo spomenuti u drugom mišljenju. Ako, ipak, prihvatimo vjerodostojnost ovog i njemu prethodnog hadisa, kazat ćemo da se odnose na propisane i dobrovoljne namaze, ne na dženazu, pomirujući tako dvije vrste prividno oprečnih argumenata.

3. U drugoj verziji stoji: “Zabranio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se dženaza-namaz klanja izmeðu kaburova.” (Taberani u El-evsatu, 6/6/5631 i Dija u El-muhtare, 5/245-246. Spomenuti dodatak “dženaza-namaz” je izniman, a hadis je u osnovi slab što je prethodno pojašnjeno. Ovaj dodatak prenosi samo Husejn b. Jezid, dok svi drugi prenosioci u njegovoj generaciji spominju hadis bez dopune. Slabost ovo verzije potvrðuje i činjenica da je Husejin b. Jezid nepouzdan kod hadiskih stručnjaka. Vidjeti: El-džerhu vet-tadil, 3/67 i Tehzibul-kemal, 3/501.).

4. Prenosi se da je Enes b. Malik prezirao da se klanja dženaza-namaz u mezarju. (Ibn-Ebi-Šejbe, 7/156/7586 i Ibn-Munzir u El-Evsatu, 5/418, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Asarus-sahabe, 2/557). Meðutim, mišljenje Enesa b. Malika je u konfuziji sa jasnim i vjerodostojnim hadisima i postupcima drugih ashaba.

5. Analogno propisanim namazima, zabranjeno je, kažu ovi učenjaci, klanjanje dženaze u mezarju. Meðutim, postoji vidna razlika izmeðu dvije vrste namaza. Propisani namazi ne klanjaju se u mezarju niti prema mezarju iz razloga da ih ljudi ne uzmu za džamije, za razliku od dženaze-namâza koje je bolje klanjati van džamije.

Drugo, da je dozvoljeno klanjati dženazu-namaz u mezarju. Ovo je stav hanbelijskih i zahirijskih pravnika. (Vidjeti: El-muhalla, 4/32 i El-insaf, 1/490.).Ova skupina islamskih učenja svoj stav grade na narednim argumentima.

1. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ženi crnkinji dženazu-namaz, na kaburu nakon što je ukopana. (Buhari, 3/243/1337 i Muslim, 7/23/956.).

2. Ibn-Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod svježe zatrpanog mezara, poredao ljude u safove potom klanjao dženazu-namaz s četiri tekbira. (Muslim, 7/22/954 i Ibn-Hibban, 7/369/3102.).

3. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu-namaz na kaburu. (Muslim, 7/23/955.).

Imam Ahmed kaže: “Namaz na kaburu prenosi se u šest vjerodostojnih hadisa.” (Vidjeti: El-mugni, 2/385.).

4. Nafia kaže: “Klanjali smo dženazu-namaz Aiši i Ummu-Selemi u sredini medinskog mezarja izmeðu kaburova. Ebu-Hurejre je predvodio namaz, a Ibn-Omer je prisustvovao dženazi.” (Abdur-Rezzak, 3/525/6570, Ibn-Munzir, 5/416, Bejheki, 2/435, Taberani, 23/29/72, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Asarus-sahabe, 2/556).

5. Prenosi se da je Omer b. Abdil-Aziz klanjao na kaburu. (Vidjeti: El-evsat, 4/417.).

Ibn-Hazm nakon što je spomenuo hadise koji govore o zabrani namaza u mezarju, kaže: “Svi ovi argumenti su vjerodostojni, pa nije ispravno klanjati u mezarju, osim dženaze koju je dozvoljeno klanjati na tom mjestu.” (Vidjeti: El-muhalla, 4/32.).
Neki islamski učenjaci smatraju da se klanjanje dženaze namaza odnosi samo na vladara. (Vidjeti: El-mebsut, 2/67.). Meðutim za ovu tvrdnju ne postoji jasan argumen. U predaji Ibn-Abbasa stoji da su ashabi klanjali s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na kaburu što je najjasniji argument po ovom pitanju. (Vidjeti: Sahihu Ibni-Hibban, 7/357.). Ibnul-Hummam, poznati hanefijski učenjak, nakon što je spomenuo predaju koju prenosi Ibn-Abbas da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu na kaburu, kaže: “Nemoguće je odgovoriti na ovaj hadis osim da kažemo da toj osobi prethodno nije klanjana dženaza, što je nepojmljivo kada su u pitanju ashabi.” (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 2/121.).

Prioritetnije mišljenje:
Nakon spomenutih dokaza i diskusije o njihovoj autentičnosti vidimo da je drugo mišljenje graðeno na jačim argumentim. Vjerodostojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i praksa nekih ashaba ukazuju na osnovanost dženaze namaza u mezarju. Dženaza-namaz je vid dove mejjitu, te ju je dozvoljeno klanjati na ovom mjestu. Budući da se propisani i dobrovoljni namazi sastoje iz rukua i sedžde, za razliku od dženaze, šeriat je zabranio njihovo obavljanje na kaburu zatvarajući vrata širku. Meðutim, bolje je dženazu-namaz klanjati mimo mezarja zbog pretežne prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: utorak, 01 Svibanj 2007 06:07

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić
Ne možemo a da ne bacimo pogled na stanje čovječanstva općenito, i stanje muslimana, posebno. Ako budemo iskreni, vidjet ćemo da je stanje više nego loše. Na svakom koraku vidjet ćemo kako ljudi duhovno tonu, konzumirajući neki od poroka, a jedan od njih svakako je i duhan. Svakim danom sve je više maloljetnika koji konzumiraju duhan, nerazmišljajući da na taj način ruše svoje snove, ruše svoju karijeru. Nekada su se maloljetnici stidili konzumiranja duhana, ili u najmanju ruku nisu to radili javno pred svojim roditeljima, rodbinom, starijim od njih, dok je to danas postala svakodnevnica. Na svakom koraku vidjet ćemo srednjoškolce, a nerijetko i osnovce, kako ponosno idu gradom noseći cigaretu u rukam.

Ne stide se da pokažu kako sami sebi oduzimaju zdravlje koje je, nakon vjerovanja, najveća blagodat koju insan može poželjeti. To su oni koji bi, zakašljani u dimu cigareta, oboljeli od raka, sutra ako uspiju da završe srednju skolu i fakultet, trebali da stanu na čelo ove ionako napaćene države. To jadno stanje ima i drugu stranu. A to je, ko su i gdje su roditelji te djece, da li to ne znaju šta rade njihova djeca ili su pak nemoćni pa zatvaraju oči pred gorkom stvarnošću. Sigurno je teško tražiti od djeteta da ne konzumira duhan a otac je okorjeli pušač, majka je konzumirala duhan još dok je djete bilo u njenom stomaku, pa ga je i to učinilo da od rane mladosti žudi za nikotinom, kojeg je, siromah, nasilno probao još kao fetus u utrobi svoje majke. Kako djetetu kazati: „Sine, nemoj konzumirati duhan, jer u njegovom konzumiranju nema ama baš niti jedna korist, a šteta je toliko mnogo da bi dijete iz osnovne škole moglo nabrojati desetak minimalno,“ a svakim danom to dijete vidi babu kao raspakuje novu kutiju onoga čime na lagahan način oduzima sebi ono što se ne može kupiti za pare. Kako god otac i mati nisu u mogućnosti da ostave taj porok, u čiju štetnost razumni ljudi već odavno ne sumjaju, tako isto ne mogu pobijediti prohtjeve svoje duše u mnogim drugim stvarima, ne ispunjavajući ono što od njih traži njihov Gospodar, Uzvišeni Allah.

Napokon, da počnemo sa spominjanjem argumenata na osnovu kojih su učenjaci ovog vremena zauzeli gotovo jednoglasan stav da konzumiranje duhana nije dozvoljeno. Zbog skučenosti s prostorom, spomenut ćemo neke od tih argumenata jer, ako bi željeli da spomenemo sve argumnete koji ukazuju na zabranjenost konzumiranja duhana, trebalo bi nam mnogo više vremena i prostora. Prije nego počnemo sa iznošenjem argumenata veoma bitno je da znamo da duhan nije bio poznat za vrijeme Allahovog Poslanika, alejhi selam, ali to ni u kom slučaju ne znači da u Islamu ne postoji odgovor na pitanje da li je dozvoljeno konzumiranje duhana. Zašto ovo spominjemo? Zato što ima onih koji ne poznaju načela, temelje, izvore šerijatsko-pravnih propisa pa pomisle da u Islamu postoje odgovori samo za ono što je bilo za života Allahovog Poslanika, alejhi selam. Ako bi išli tom logikom, onda bi značilo da je konzumiranje droge dozvoljeno, jer i droga nije bila poznata za života Allahovog Poslanika, alejhi selam. A razuman inasan ne sumnja u zabranjenost konzumiranja droge. Na taj način bi uskratili odgovor na mnoga pitanja koja su se pojavila u ovom stoljeću, i stoljećima prije njega. Na taj način bi negirali adekvatnost ove vjere za svako vrijeme, za sva podeblja, i za sve probleme kojima može biti izloženo čovječanstvo.

Opći kur’anski tekstovi, hadisi Allahovog Poslanika su postavili temelje i šerijatsko-pravna pravila na osnovu kojih učenjaci daju odgovore na novonastala pitanja.

Jedan od tih općih ajeta su riječi Uzvišenog Allaha: “Koji im dozvoljava lijepa jela, a zabranjuje ružna“ Da li ima neko na zemaljskoj kugli da kaže da je duhan lijepa i korisna stvar ?! Da duhan nema nikakvu negativnost, a ima ih mnogo, osim da ima neugodan miris to bi bilo dovoljno da se svrsta u skupinu ružnih napitaka. Na osnovu ovog općeg kuranskog teksta islamski pravnici su postavili temeljno pravilo koje glasi «da sve što nije lijepo i nosi sa sobom štete, zabranjano je njegovo konzumiranje».

Također, zabranu konzumiranja duhana učenjaci su argumentovali riječima Mudrog Zakonodavca:“ I sami sebe ne ubijajte. Allah je doista prema vama milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.“ Ovaj ajet je općeg karaktera i obuhvata direktno samoubistvo i ona koja se čine postepeno kao što je slučaj sa konzumiranjem duhana. Pogledamo li najsavremenije studije o konzumiranju duhana vidjet ćemo kako precizno kazuju koliko jedna cigatera smanjuje dužinu ljudskog života. U hadisu kojeg bilježi imam Tirmizi sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik kazao:“ Ko izvrši samoubistvo pijući otrov, otrov će biti u njegovoj ruci iz koje će piti vječno u vatri Džehennema.“(Br.hadisa 2004 – njgovu vjerodostojnost je potvrdio šejh Albani) Svi istraživači su složni da je duhan prepun raznih vrsta otrova koji, kada bi se direktno ubrizgali u venu, čovjek bi podlegao na licu mjesta. Zato se je bojati za one koji umru od konzumiranja duhana, da li su oni počinili samoubistvo koje je strogo zabranjeno načelima ove vjere.
Da li razuman insan sumnja u to da je konzumiranje duhana rasipništvo imetka, imetak za čije tošenje će čovjek biti pitan na Sudnjem danu. Milostivi Allah iz milosti prema svojim robovima zabranio im je rasipništvo i nazvao one koji rasipaju šejtanovom braćom: “I ne rasipaj mnogo, zaista su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.“ Allahov Poslanik, alejhi selam, potvrdio je zabranu rasipanja imetka u više hadisa, jedan od njih su zabilježili Buharija i Muslim : „Da je Poslanik zabranio rasipanje imetka.“
Ne smijemo zaboraviti da čovjek na Sudnjem danu neće pomaknuti svoja stopala sve dok ne odgovori na četiri pitanja. U hadisi kojeg je zabilježio imam Tirmizi od Ebu Berzeta r.a. da je Allahov poslanik kazao:“ Neće se pomaći stopala insana na Sudnjem danu dok ne odgovori na četiri pitanja: O životu, kako ga je proveo, o znanju, koliko je radio po njemu, o imetku, kako ga je stekao i gdje ga je potrošio, i o tijelu, u šta ga je koristio.“(Br. Hadisa 2417, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani) Znaj, brate, da ćeš biti pitan za svaki fening, kako si ga stekao i gdje si ga potrošio, da li misliš da je pozitivan odgovor da kažeš:“ trošio sam svakodnevno, o Gospodaru, nekoliko maraka za duhan“, duhan, koji u sebi ne sadrži nikakvu korist a šteta toliko mnogo da ih ni najsavemeniji istraživači ne mogu prebrojati. Koliko je ljudi koji svojoj djeci uskraćuju kupovinu slatkiša, voća, onoga što će im sigurno koristiti, a sve pod izgovorom neimaštine i siromaštva, a isti taj otac svakim danom iz džepa vadi nove novčanice i baca ih u nepovrat kupujući duhan kojim će uništavati svoje zdravlje i zdavlje onih koji ga okružuju. Koliko je ljudi koji nikada nisu pomislili da počnu sa sakupljanjem novca da bi obavili petu islamsku dužnost, odlazak na hadž, sve pod izgovorom neimaštine. To bi bilo prihvatljivo da ne vidimo kako te iste osobe godinama iz dana u dan uspijevaju da odvoje minimalno jednu marku da bi za nju kupili otrov. Kada bi čovjek strpljivo, istim intenzitetom, skupljao pare za hadž, za pet ili šest godina bi uspio da sakupi pare za odlazak u posjetu mjesta kojim je hodio Allahov Poslanik. Šejtan će učvrstiti inasana da ustraje u svakodnevnom izdvajanju novca za duhan, a samo da pomisli da skuplja za hadž, istog momenta će mu doći i kazati kako je nemoguće svaki dan da izdvojiš marku i tako ustraješ nekoliko godina. Kako providno, a tako učinkovito.

Zar razuman insan može posumnjati da konzumiranje duhana vodi insana i njegovo zdravlje u propast. Mudri Zakonodavac nam je zabranio da se svojim rukama bacamo u propast . Kaže Allah dž.š.:“ Sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite; Allah, doista, voli one koji dobra djela čine.“ Ovo je jedan u nizu ajeta na osnovu kojeg učenjaci smatraju zabranjenim konzumiranje duhana. Allahov Poslanik je izrekao hadis na osnovu kojeg su islamski učenjaci postavili veliko pravilo pod istim imenom. Kazao je Allahov Poslanik, alejhi selam,:“Nema štete niti nanošenja štete“ Ovim hadisom se zabranjuju dvije stvari, nanošenje štete sebi, i nanošenje štete drugima. Konzumiranje duhana, ne samo da potpada pod jednu od ove dvije zabrane, već podpada pod obadvije. Konzumiranjem duhana čovjek nanosi sebi velike štete, a nisu pošteðeni ni oni koji su oko njega. Do te mjere da dijete koje je u utrobi majke osjeti odreðene štete ako majka konzumira duhan ili, pak, osjeti štetu od konzumiranja duhana drugih osoba u prisustvu trudnice. čovjek ne smije potcijeniti bilo kakav vid nepravde i nasilja, tako i ovaj, čovjek će sigurno odgovarati za to što je konzumiranjem duhana nanosio štetu onih koji su u njegovoj blizini. Ponekada je moguće napustiti prostor gdje neko konzumira duhan, ali ponekada i nije. Uzvišeni Allah kaže:“ A ko uradi koliko je trun dobra, vidjet će ga(na Sudnjem danu), a ko uradi koliko trun zla, vidjet će ga(odgovarat će za njega)“
U hadisu kojeg su zabilježili Buharija i Muslim od Džabira r.a. stoji da je Allahov Poslanik kazao: „Ko jede bijeli ili crveni luk, neka se ne približava džamiji, neka sjedi kod kuće, zaista melekima smeta ono što smeta Ademovim potomcima.“ Allahov Poslanik je zabranio dolazak u džamiju, zbog neugodnog mirisa, onima koji su konzumirali bijeli ili crveni luk. A znamo da je obavljanje namaza u džematu obavezno. Poslanik je dozvolio da se ostavi obavezna stvar, obavljanje namaza u džematu, zbog neugodnosti mirisa konzumiranih artikala koji su u osnovi dozvoljene i ne nose u sebi nikakvu štetu po zdravlja insana, čak šta više, one su korisne. Pa zar postoji komparacija izmeðu ove dvije stvari. Koliko samo pušači uznemiravaju neugodnim mirisom one koji ih okružuju. Oni nerijetko nisu toga svjesni, ali ako upitaju one koji ih okružuju dobit će zaprepaštavajući odgovor. To sve ako bi kazali da duhan i luk imaju zajedničku osobinu, neugodan miris, a gdje je tek razlika to što duhan šteti i konzumentima i onima koji ga okružuju, a luk ne samo da ne šteti već je i koristan. Minimalno što bi se moglo kazati za konzumiranje duhana da je to sumnjiva stvar. A mu´min, iskreni Allahov rob, će ostaviti ono što mu je sumnjivo kako bi se sačuvao od padanja u zabranjene stvari. Pokoravajući se na taj način smjernicama Allahovog Poslanika, alejhi selam: „ Zaista je halal- ono što je dozvoljeno-jasan, i haram-ono što je zabranjeno-je jasno, a meðu njima ima nejasnih stvari koje velik broj ljudi ne poznaje, ko ih se sačuva sačuvao je svoju vjeru i svoju čast, a ko se upusti u njihovo činjenje past će u haram-zabranjene stvari.“(Muslim).

DUHAN- ZLO KOJE UBIJA (II DIO)

Mnogo je argumenata na osnovu kojih se da zaključiti da konzumiranje duhana nije dozvoljeno. Zbog s prostorom i kako se ovaj članak ne bi pretvorio u studiju, zadovoljit ćemo se sa spomenutim. Iako je mu’minu dovoljan samo jedan od spomenutih argumenata da shavti da je to zabranjeno. Iz spomenutih argumenata vidimo savršenstavo i potpunost ove vjere, njenu univerzalnost za svako vrijeme i svako podneblje. Vidimo takoðer, kako vjera ne može da se odvoji od svakodnevnog života, vjera ne samo da reguliše vezu izmeðu insana i njegovog Gospodara, već reguliše i ostale segmente ljudskog života, toliko pazi na insana da mu zabranjuje, pa makar on to sam želio, ono što šteti njemu, njegovom zdravlju, i ljudima koji ga okružuju.

U nastavku teksta spomenut ćemo neke od podataka koje svakodnevno iznose instituti za istraživanja, u kojima pojašnjavaju štetnosti konzumiranja duhana, bolesti koje nastaju njegovim konzumiranjem, ekonomske štete, tj. koliko se novca godišnje ulaže u duhan. Ovo spominjemo s ciljem da se naša srca smire, da stvarno shvatimo opasnost konzumiranja duhana, da shvatimo da nije neopravdano što današnji pravnici skoro da imaju jednoglasan stav po pitanju zabrane konzumiranja duhana. Da ne postoje drugi podaci osim onih koji govore da u svijetu godišnje umre 5 miliona ljudi kao rezultat konzumiranja duhana, to bi bilo više nego dovoljno da se kaže da konzumiranja duhana nije dozvoljeno. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je spomenula podatak da se očekuje do 2020 da će 10 miliona ljudi godišnje umirati kao posljedica konzumiranja duhana. Kina, koja broji preko milijardu stanovništva, je spomenula u zadnjim istraživanjima da od konzumiranja duhana kod njih godišnje umre pola miliona ljudi. Konzumiranje duhana se smatra drugi vodeću uzrok smrti u svijetu. Pogledamo li na duhan s aspekta njegove štetnosti i bolesti koje prouzrokuje kristalno jasno će nam biti zašto učenjaci zabranjuju konzumiranje duhana. Primjera radi; konzumiranje duhana je jedan od uzročnika najopasnije bolesti današnjice-raka, pasivno pušenje koje je kudi kako manje štetno od aktivnog prouzrokuje u 20% slučajeva rak na plućima. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je od bolesti uzrokovanih pušenjem samo u Istocnoj Evropi 1995 umrlo 700.000 osoba. Po istim procjenama, u Rusiji svake godine od raka pluća i bolesti kardiovaskularnog sistema uzrokovanih pušenjem umre 280.000 osoba. Posebno zabrinjava podatak da svakog dana u zemljama Istocne Evrope 10.000 maloljetnika počinje pušiti.

Savremena medicina konzumiranje duhana povezuje sa rakom pluća, grla, usne šupljine, nosne šupljine, sinusa, mokračne bešike, bubrega, jednjaka, želuca, jetre, mijeloidne leukemije. Bolest krvnih sudova, čir želuca, pobačaj, raðanje mrtvoroðene bebe, raðanje bebe male tjelesne težine, sve su to bolesti koje su prouzrokovane konzumiranjem duhana. Pušenje u trudnoći smanjuje težinu bebe i do 200 gr. Trudnice koje konzumiraju duhan u trudnoći izlažu se riziku prijevremenog poroda i riziku spontanih pobačaja. Konzumiranje duhana u toku trudnoće izlaže bebu riziku oboljenja od astme. Najnovija istraživanja ukazuju da pušenje ometa intelektualno sazrijevanje djeteta. Majka, koja toliko voli svoje dijete i toliko iščekuje njegov dolazak, naročito ako je u pitanju prvo dijete, može da konzumiranjem duhana djetetu nanese toliku štetu čije posljedice će osjećati cijelog života. Djeca, koja odrastaju uz roditelje koji puše, češće obolijevaju od respiratornih infekcija, upale srednjeg uha, bronhitisa i astme. Američki istraživači su otkrili nove dokaze da će djeca žena koje puše u trudnoći biti sklonija tome da u mladosti i sama probaju duhan, a njihovo istraživanje pokazuje da to na neki način mijenja mozak neroðena djeteta i povećava vjerovatnost da će i ono biti pušač. Na kraju ovih statističkih podataka koji nisu nimalo ohrabrujući, pogledajmo samo koliko se novca godišnje kod nas u Bosni izdvaja za duhan. Pušač u Bosni mjesečno u prosjeku izdvoji za duhan od 30 do 150 km, što znači u prosijeku godišnje jedan pušač potroši i do 1800 km godišnje. Ako na to pridodamo da 40% stanovništva Bosne aktivno puši onda bi moglo da znači da pušači u Bosni godišnje izdvajaju za duhan više od milijarde eura. Ako na to pridodamo koliko će samo utrošiti novca u lijekove, liječeći bolesti nastale kao rezultat konzumiranja duhana, ta cifra od milijarde eura bi bila sigurno udvostručena ili utrostručena. Nakon ovih podataka koji sigurno nisu izrečeni bez prethodno jakih ispitivanja i istraživanja, sigurno je neshvatljivo da toliki broj ljudi zatvara oči pred ovim činjenicama i podacima. “Ako bi se ljudima objasnilo štetno djelovanje nikotina na zdravlje pušača i osoba iz njihove okoline niko ko je pri zdravoj pameti ne bi više pripalio cigaretu, kaže dr. Witold Zatonski, direktor Curie memorijalnog centra za liječenje raka u Warsawi.

Witold Zatonski upozorava da je smrtnost od bolesti izazvanih pušenjem u Istočnoj Evropi najviša u svijetu i da se dalje pogoršava. “Borba protiv pušenja najveći je izazov na nivou čitave zemlje. Dogaða se katastrofa. Tako visok broj srednjovječnih ljudi koji svakodnevno umiru u Istočnoj Evropi do sada je nezabilježen. Smrt izazvana oboljenjima uzrokovanim posljedicama pušenja naš je najveći problem”, kaže Zatonski. Za one koji su ipak odlučili nakon ovog izlaganja da ostave ovaj porok uputit ćemo nekoliko savjeta koji bi trebali da im pomognu u ostavljanju duhana. Mnogo je onih koji pokušavaju da ostave duhan ali nakon odreðenog perioda se vraćaju duhanu. Baš kada njihova pluća počnu da dišu punim dahom njih to zatuši pa se zagrcnu jer su se navikli na poteškoće sa disanjem pa odluče da se vrate starom načinu života, starom smradu, starom iskašljavanju.
Prvi savjet: Da čovjek neprestano ima na umu štete koje proizilaze iz konzumiranja duhana, da razmisli da na taj način sam sebi siječe korijen i grane svog životnog stabla, da svaka cigareta umanjuje njegovu životnu dob, da sa svakom cigaretom se osipa jedan kamenčić njegovog životnog mozaika. Ne smijemo zaboraviti na one iz našeg komšilika koji su oboljeli od raka, zamisli da si ti možda slijedeća žrtva. Koliko bi oni koji su oboljeli od raka i svakim danom iščekuju smrt samo poželjeli da su u našoj koži, kako bi oni imali jaku volju da ostave duhan. Jer davno je rečeno;“ Zdravlje je kruna na glavama zdravih koju vide samo bolesni.“
Da neprestano razmišljamo o plodovima ostavljanja konzumiranja duhan. Kako lijepo dišu oni čija pluća nisu zatrovana i zaprljana dimom duhana, kako su njihovi zubi bijeli, a zubi onih koji konzumiraju duhan žuti, kako je lijep zadah ljudi koji ne konzumiraju duhan, a kako je gorak smrad zadaha ljudi koji konzumiraju duhan.
Drugi savjet: Razmisli samo koliko je blagodati kojim te Allah obdario, toliko da ih ne možeš prebrojati; zdravlje, vid, sluh, zrak, voda, hrana idr. I mi smo toliko oholi da da smo nepokorni Onome koji nam je tolike blagodati darovao. Konzumiranjem duhana čovjek javno prkosi Stvoritelju koji je te stvari i sve druge u kojima je šteta za nas, zabranio. Ne zaboravimo da ćemo jednog dana biti pitani za svaku sekundu našeg života, za svaki dinar kako smo ga zaradili i gdje smo ga potrošili.
Treći savjet: čvrsta odluka i ustrajnost na tome, musliman koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan trebao bi da se odgaja kako u ovoj situaciji tako i u drugima da je spreman radi Allahovog zadovoljstva da ostavi ono što se traži od njega da ostavi, u ovom slučaju duhan, i da bude spreman da se odazove na ono što se traži od njega. Onaj ko očisti namjeru i to uradi iskreno tražeći zadovoljstvo Milostivog, njega će Allah pomoći na tom putu, olakšati mu, i podariti izlaz iz svake poteškoče.
četvrti savjet: Dobrovoljni post uz učenje Kur’ana, čovjek koji posti zasigurno je dovoljno savladao prohtjeve svoje duše da će mu to olakšati ustrajnost u ostavljanju duhana.
Peti savjet: Da se čovjek iskreno obrati Uzvišenom Allahu sa dovom, u vremenima kada se primaju dove, i da zatraži od Allah da ga učvrsti u toj namijeri, da mu olakša ostavljanje tog poroka.
Šesti savjet: Da čovjek popuni svoje vrijeme nekim korisnim aktivnostima kako bi zaboravio na duhan, da ne dozvoli da ima mnogo slobodnog vremena koje će ga pozivati i posjećati na duhan.
Sedmi savjet: Da čovjek ne gubi nadu, pa makar se desilo da nije uspio da to ostavi iz prvog pokušaja, već da nastavi sa pokušajima sve dok jednom neuspije.
Osmi savjet: Ostavljanje svega što će insana posjećati na duhan, ostavljanje društva koje duhani, mjesta gdje se konzumira duhan.
Devet savjet: da se družiš sa dobrim ljudima koji su daleko od bilo kog poroka, jeste da je takvih u današnjem vremenu malo, ali sigurno ih ima i naći će ih onaj ko ih bude tražo.
Deseti savjet: Ako ne možeš ostaviti konzumiranje duhana odjednom pokušaj da to uradiš postepeno, pokušaj da ostavljaš javno pušenje, da umanjuješ broj cigareta koje trošiš u jednom danu.
Naša zadnja dova je: „ Gospodaru pokaži nam istinu istinom i omili nam njeno slijeðenje, neistinu neistinom i omrzni nam njeno slijeðenje, učvrsti naša srca u Tvojoj vjeri.“ Amin.

Prvi put objavljeno: utorak, 19 Lipanj 2007 11:10 (1 dio) i subota, 07 Srpanj 2007 02:51 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

U arapskom jeziku, zakletva (jemin) je dobila ime po desnoj ruci koja se isto tako zove. Kada bi se ljudi jedni pred drugima na nešto zaklinjali, udarali bi desnicom o desnicu, i na taj način potvrdili svoju zakletvu.
Šerijatski, jemin – zakletva, je potvrðivanje nečega (izrečenog stava ili informacije) uz spominjanje Allaha ili Njegovih imena i svojstava. (Fethul-Bari, 11/516)
Zaklinjanje (na šerijatski propisan način) je dozvoljeno po Kur’anu, sunnetu i idžmau (koncenzusu) islamskih učenjaka.
DOKAZI:
UZ KUR’ANA: Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja:
1- « …i ne kršite zakletve kada ste ih potvrdili i Allaha kao jamca sebi uzeli…» (En.Nahl, 91).
2- « Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite « (Et-Tahrim, 2)
3- Uzvišeni Allah je svome Poslaniku s.a.v.s. na tri mjesta u Kur’anu naredio da se zaklete Njegovim imenom: « Oni te zapitkuju: Da li je istina da će ono biti? Reci : Jest GOSPODARA MI MOGA, zaista je istina i vi nećete umaći « (Junus, 53).
« A nevjernici govore: čas oživljenja nam neće doći! Reci: Hoće, TAKO MI GOSPODARA moga, koji zna i ono što je skriveno…» (Saba, 3).
« Nevjernici tvrde da neće biti proživljeni: Reci: Hoćete, GOSPODARA MI moga…» (Tegabun, 7).

IZ SUNNETA:
Govorio je Poslanik s.a.v.s.:
1- ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, ja se nadam sa ćete biti
polovina od stanovnika dženneta..”(Buhari br.6528, Muslim, br. 221 od
Abdullaha b. Mesu’da r.a.)
2- ”Tako mi Onoga pored Koga nema drugog božanstva, neki od vas će raditi djela
stanovnika dženneta sve dok izmeðu njega i dženneta ne bude osim koliko
podlaktica, pa će ga prestići ono što je u knjizi zapisano..” (Buhari br.3208,
Muslim br.2643, od Abdullaha b. Mesu’da r.a.)
3- ”Šta je nekim ljudima koji se ustručavaju da čine ono što ja činim? Tako mi Allaha,
ja sam od njih o Allahu znaniji i bogobojazniji…”
(Buhari br.6101, Muslim br. 2356 od Aiše r.a.).

IZ IDŽMA’A:
Suglasni su islamski učenjaci da je zakletva dozvoljena i da se na njoj grade odreðeni vjerski propisi. (Mugni 11/160).
Pored toga što je zakletva dozvoljena, nije preporučljivo da se često upotrebljava jer će u tom slučaju postati navika, pa će je čovjek izgovarati i kad govori nešto banalno.
Kaže Allah u prijevodu značenja: « I ne slušaj nijednog hallafa (ko se puno klete) prezrena» (Kalem, 10). Neki mufessiri kažu da se pod ovim terminom ”hallaf” misli na svakog ko se puno klete, bez obzira govorio istinu ili laž. ( Tefsir od Razija, 6/75 i 30/83). Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s. da zaklinjanje prilikom trgovine uništava njen bereket. (Buhari br. 2087, Muslim br.1606 od Ebu Hurejre r.a.)

čIME SE JE DOZVOLJENO ZAKLINJATI?
Muslimanima se nije dozvoljeno zaklinjati ničim osim sa Allahom i Njegovim svojstvima i lijepim imenima. Jedne prilike Allahov Poslanik s.a.v.s. je sustigao Omera b. Hattaba koji je putovao sa jednom skupinom i čuo ga da se klete svojim ocem, pa mu je rekao: ”Allah vam uistinu zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima. Ko hoće da se zaklinje, neka se zaklinje Allahom ili neka šuti. ”(Buhari br.6646, Muslim br.1646).

ZAKLINJANJE ALLAHOVIM IMENIMA I SVOJSTVIMA:
Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da se je dozvoljeno zaklinjati Allahovim imenima koja su posebna za Njega i sa kojima se ne naziva niko osim Njega i da je takva zakletva validna i da ona za sobom povlači keffaret ukoliko se prekrši. Meðutim, postoje Allahova imena kojima se u prenesenom značenju mogu nazivati i neka stvorenja. Na primjer, Allahova imena El-Halik što znači Stvoritelj, ili Rabb što znači Gospodar, ponekad u Kur’anu dolaze i u kontekstu stvorenja. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja:
« Vi se mimo Allaha kumirima klanjate i laži STVARATE… » (Ankebut, 17),
« Što se Balu klanjate, a najljepšeg od svih STVORITELJA ostavljate»
(Es-Saffat, 125),
« I kada Jusufu izaslanik doðe, on reče: Vrati se GOSPODARU svome..»
(Jusuf, 51)
« A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će spasen biti reče. Spomeni me GOSPODARU svome…» (Jusuf, 42).
Ukoliko se čovjek zaklete nekim od ovakvih imena sa nijetom zaklinjanja Allahom, ili ovakva imena spomene općenito, pa kaže (npr. tako mi Gospodara moga) to će se računati zakletvom. Ako pak ova imena čovjek spomene u zakletvi a bude nijetio nekoga od stvorenja, to se neće računati šerijatskom zakletvom, i za nju nema keffareta ukoliko se prekrši, već će se čovjek pokajati zbog toga što se kune nečim mimo Allaha.

Većina uleme dozvoljava zaklinjanje Allahovim svojstvima, što je i ispravno mišljenje. Dokaz su mnogi hadisi:
– Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. opisujući zadnjeg čovjeka koji će izići iz vatre rekao: ”…stalno će tražiti od Allaha a On će mu reći: ako ti uslišam molbu, nećeš li tražiti ništa više? Neću, tako mi TVOJE MOćI…” (Buhari br.6573, Muslim br.173)
– Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. dovio obraćajući se Allahu riječima: ”Utječem Ti se TVOJOM MOćI, Ti si Onaj pored Kojeg nema drugog boga i Ti si onaj koji ne umire, a džinni i ljudi umiru”. (Buhari br.7383, Muslim br.2717)

ZAKLINJANJE KUR’ANOM:
Pošto je Kur’an Allahov govor a samim tim i jedno od Njegovih svojstava, većina islamskih učenjaka je dozvolila zakletvu Kur’anom. (El-Mugni 11/193, Medžmuatul-fetava od Ibn Tejmijje r.h. 35/237).Kažu da je zaklinjanje Kur’anom poput istiaze-traženja utočišta, i da nije dozvoljeno osim Allahom i Njegovim svojstvima. Kako mnoge vjerodostojne predaje potvrðuju da se Poslanik s.a.v.s. Allahu utjecao sa Njegovim svojstvima, kažu da se je isto tako dozvoljeno i zaklinjati se Njegovim svojstvima, poput Kur’anom, jer je to Njegov govor, odnosno svojstvo. Na primjer govorio je Poslanik s.a.v.s.: ”Utječem se Allahu Njegovim POTPUNIM RIJEčIMA, od zla Onoga što je On stvorio…”. (Muslim, br 2708 od Havle b. Hakim r.a.)
Ebu Hanife r.h. nije dozvoljavao zaklinjanje Kur’anom, meðutim neki potonji učenjaci Hanefijskog mezheba su to dozvolili poput Ibn Hummama i Ajnija. (Fikhul-islamijj ve edilletuhu 3/379).

ZAKLINJANJE NEčIM MIMO ALLAHA:
Zaklinjanje nečim mimo Allaha je strogo zabranjeno-haram, i računa se vrstom širka, što se jasno zaključuje iz hadisa koji govore na ovu temu:
-Abdullaha b. Omera r.a. je čuo čovjeka kako se zaklinje Kabom, pa ga je upozorio da to ne čini a nakon toga mu rekao: čuo sam Poslanika s.a.v.s. da je rekao: ”Ko se zaklete nečim mimo Allaha, uznevjerovao je (učinio nevjerstvo) ili je Allahu pripisao druga” (Ebu Davud br.3251, Tirmizi br.1539. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br.2952)
– od Burejde r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zaklete emanetom (čašću, povjerenjem) takav nije od nas ”.( Ebu Davud br. 3253, i Ahmed 5/352. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br. 2954)
– od Ebu Hurejere r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Nemojte se zaklinjati vašim očevima niti vašim materama niti kumirima, i ne zaklinjte se osim Allahom, i nemojte se zaklinjati osim kada govorite istinu”. (Ebu Davud br.3248, Nesai 7/7. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihul-Džami’ br. 7249)

Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Haram se je zaklinjati nečim mimo Allaha i to je odabrano mišljenje. Prenosi se od Ibn Mesu’da r.a. da je govorio: Da se zakunem Allahom pa da slažem mi je draže, nego da se zakunem nečim mimo Allaha a da govorim istinu”.
( Abdurrezzak u Musannefu br. 15 929 i Ebu Neim u El-Hilje 7/267. Ovu predaju je Albani r.h. ocijenio vjerodostojnom u El-Irva br.2562).
Pojašnjavajući ovaj govor Ibn Mesu’da, kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Jer je veličina tevhida veća od veličine govorenja istine, a grijeh laganja je manji od grijeha širka ”.
(Ihtijarat str. 473).

ŠTA ćE UčINITI ONAJ KO SE ZAKUNE NEčIM MIMO ALLAHA?
Svaka zakletva mimo Allaha i Njegovih svojstava i imena je zabranjena, ali isto tako i bezvrijedna te nema nikakvu težinu u šerijatu. Meðutim ukoliko se čovjek namjerno ili ne namjerno zaklete nečim mimo Allaha, šta da čini?
Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zakune i u svojoj zakletvi kaže: Tako mi Lata i Uzzata; neka kaže: La ilahe illallah …” ( Buhari br.6650,
Muslim br. 1647).
U drugom hadisu od Sa’da b. Ebi Vekkasa r.a. stoji da se ovaj ashab zakleo Latom i Uzzatom, jer je bio nov u Islamu, pa mu je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Reci La ilahe illallah, a zatim pljucni na lijevu stranu tri puta, traži kod Allaha utočište od prokletog šejtana i nemoj se više vraćati tom postupku ”. (Ibn Madže br. 2097, Ahmed 1/183. Šejh Ahmed Šakir je ovu predaju ocijenio vjerodostojnom u opaskama na Musned Imama ahmed br. 1590, a šejh Albani tvrdi da ima odreðenu slabost. Vidjeti: El-Irva 8/192-193)
Po ispravnom mišljenju, ukoliko se čovjek zakune bilo čim mimo Allaha, treba da postupi onako kako je pojašnjeno u ovom hadisu. Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ”Zaklinjanje onim što je stvoreno, poput zakletve Kabom, vladarima, precima, sabljom … Sve su ovo zakletve koje nemaju nikakvu svetost niti vrijednost, već se one računaju u one zakletve za koje nije potrebno činiti keffaret(iskup), a onaj ko to učini treba da Allaha izdvoji u Njegovoj jednoći…”(Fetava 33/122).

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: VRSTE ZAKLETVE i KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU

Prvi put objavljeno: četvrtak, 06 Rujan 2007 00:44

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Muhamed Ikanović
Teško je govoriti je o ibadetu, mesdžidima ,sjećanju na Ahiret , vrijednostima i posebnostima mjeseca ramazana a da ne kažemo nešto o itikafu. Govor o itikafu znači i govoriti o jednoj vrsti zapostavljenih sunneta koji ne samo da nisu poznati nego nailaze i na osudu kod običnog naroda. Sve je to podebel razlog da ovih nekoliko redaka posvetimo itikafu i nekim njegovim osnovnim propisima.
Važnost ibadeta
Svako i na svakakav način se upušta da komentariše razloge stagnacije muslimanskih društava širom svijeta ili muslimana u globalnom smislu. Najčešći razlozi koji se navode je zapostavljenost prema nauci i savremenoj tehnici. Nije da negiramo to nego je to ustvari sporedni problem jer korijen problema je mnogo dublji. Napominjemo da je osnova od koje musliman kao pojedinac kreće i muslimani kao cjelina je veza izmeðu Allaha, kao apsolutnog vladara, i čovjeka, kao njegovog roba. Osnova uspijeha i propasti upravo leži u tome. Naravno, nije za čuditi da će nam na ovome prigovoriti mnogi „islamski intelektualci“ ili „islamski mislioci,filozofi i akademici“, žalosno je da se tako i nazivaju jer su to velike neznalice po pitanju shvatanja islama i takvi islam svode na nešto unutrašnje za što nisu potrebna djela. Uspjeh dunjaluka i ahireta počinje od ibadeta tj. pokornosti Allahu Uzvišenom a propast leži u griješenju prema Njemu Uzvišenom,“Ljude i džinne Sam stvorio samo da Mi robuju“(ez-Zarijat) Ibadet je prvi prioritet u životu muslimana i muslimanke. Ukoliko musliman uspije da izgradi ispravan odnos prema ibadetu sve ostalo je lakše a i to je put do Allahove zaštite i milosti. U hadisi kudsiju, kojeg možemo naći meðu četrdeset poznatih Nevevijevih hadisa, Uzvišeni Allah napominje svojim robovima da ih Njemu najviše priližavaju farzovi, a to približavanje se nastavlja dobrovoljnim djelima – nafilama, sve dok Allah ne zavoli tog svog roba pa kada ga zavoli On mu pomaže da čuva svoj sluh, svoj vid, itd. utemeljenost ovih riječi naći ćemo kako u riječima i postupcima Poslanika sallallahu alejhi ve sellem tako i u shvatanjima i postupcima prvih generacija. Majka pravovjernih Aiša radijellahu anha nam prenosi da je vidjela Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kako klanja noćni namaz toliko dugo da su mu tabani ispucali od dugog stajanja. čudila se tome i pitala ga zašto to radi kada mu je već sve oprošteno, na što je rekao: „Zar ne bi trebao biti Allahu zahvalan rob?!“

Radujmo mu se!
Obzirom da se itikaf najčešće čini u mjesecu ramazanu neminovan je govor i o ovom mubarek mjesecu. Mjesec ramazan je najodabraniji mjesec u godini. Njegova posebnost počinje time što je u njemu počela objava Kur’ana časnog a potom još neke druge posebnosti kao da je to mjesec Allahove milosti, mjesec kada se djela uveličavaju itd. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je imao običaj nagovještavati dolazak ramazan posebni riječima, kao da je to mjesec bereketa, u njemu se otvaraju vrata dženneta a zatvaraju vrata džehennema, u njemu je noć bolja od hiljadu noći, (Ahmed) itd. Adeti mnogih muslimana su oduvijeka bili da se vršilo posebno spremanje u muslimanskim porodicama za ovaj mjesec, od čišćenja kuća do drugih vrsta priprema. Danas je glavan priprema kupovina velikih količina hrane. Nije da to osuðujemo nego samo želimo napomenuti da istinska priprema za ramazan treba biti duhovnog karaktera. Ramazan učenjaci nazivaju sezonom dobrih djela. Na dobro djelo treba da se navikavamo kako bi nam prešlo u stalnu praksu i kako bi uspijeli očistiti svoj nijjet. Zato je pohvalno da prije ramazana povećamo broj dnevno pročitanih stranica časnog Kur’ana, malo češće uputimo dovu jer je ramazan mjesec primanja dova, da se ozbiljnije počnemo odvikavati ružnih navika kako bi ih u ramazanu što manje činili, kao npr. pušenja, itd. Vrlo je bitno korigovati svoj govor i pogled itd. sve to nije teško onome ko se istinski raduje ramazanu i dobru koje donosi sa sobom. U ramazanu je prilika i da poradimo i na meðuljudskim odnosima i ojačamo odnose sa onima koji žele svoj život usmjeriti ka zadovoljstvu Stvoritelja Nebesa i Zemlje.

Allahove kuće
Itikaf se veže za posebno mjesto- džamije. Džamije su jedina mjesta na dunjaluku koja su nazvana Allahovim kućama. Kao što imaju posebno mjesto kod Uzvišenog Allaha džamije trebaju i da imaju poseban status kod vjernika. Džamija je za vjernika mjesto gdje se može odmoriti i naći duševni rahatluk. U sahih predaji se spominje katregorija onih koji će na Sudnjem danu biti u Allahovom hladu a to je mladić čije srce bude vezano za džamiju. Allahov poslanik alejhis-salatu ves-selam je iz džamije pokretao sve aktivnosti. Iz toga učimo da džamije treba biti osnova u odgoju muslimanske zajednice. Koliko god da se ima mogućnosti za organizovanim davetskim radom džamija mora biti okosnica svega toga. Zato što su to mjesta gdje se spušta Allahov bereket. I sam itikifa se obavlja u džamijama. Postoji jedan vid razilaženja kod islamskih učenjaka po pitanju toga u kojim džamijama se može obaviti itikaf. Što se tiče mišljena koje bi bilo nekakvo srednje mišljenje je da se itikaf može obaviti u džamijama u kojima se obavlja džuma namaz. To je iz razloga da onaj koji je u itikafu ne mora izlaziti radi obaveze džume namaza iz džamije u kojoj obavlja itikaf jer znamo da je izlazak u toku itikafa zabranjen bez razloga.

Propisi itikafa
Itikaf znači boravak u džamiji sa nijjetom ibadeta Allahu Uzvišenom. Islamski učenjaci su se složili na potvrðenosti ovog ibadeta i preneseno je da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem imao običaj da čini itikaf deset dana mjeseca ramazana. Itikaf se dijeli na dva dijela:
-obavezni, to je itikaf koji biva nezrom(zakletvom)
– dobrovoljni, to je itikaf koji insan čini kao nafilu tj. uobičajeni itikaf u ramazanu i sl. jer je osnova da je itikaf dobrovoljno djelo.
Što se tiče obaveznog itikafa on zavisi od vrste zakletve, kada i koliko. A dobrovoljni itikaf se može obavljati u bilo koje vrijeme i njegova dužina nema precizirane granice. To znači da neko može biti u itikafu jedna sahat, dva ili više sati ili dana. Kao što smo rekli najpoznatiji je itikaf u zadnjoj trećini mjeseca ramazana. Možda se neko pita zašto zadnja trećina mjesec ramazana ? Ako znamo da je noć lejletul-kadra u zadnjoj trećini ramazana onda u tome i leži odgovor. Osoba koja je u itikafu treba svoje vrijeme da provodi u ibadetu što više. To se naročito odnosi na noći zadnje trećine. To mu pruža priliku da i ovu mubarek noć provede u ibadetu jer znamo da je ona bolja od hiljadu mjeseci. Dok je u itikafu musliman treba da što i više čini dove kako za sebe tako i za svoje bliže i ostale musliman i muslimanke. Dok je u itikafu musliman ne smije izlaziti iz mesdžida osim u nuždi, kao što je fiziološka potreba ili kupovina hrane. Izuzetak je ukoliko u donošenju nijjeta za itikaf napravi izuzetak za nešto, kao da iftari kod kuće ili u nekom restoranu i sl. Dok je u itikafu musliman ne smije imati odnos sa svojom ženom i ukoliko se to desi pokvarit će mi itikaf. Ako je u pitanju dobrovoljni itikaf osoba koja ga obavlja može ga prekinuti u bilo kojem trenutku i da za to ne snosi nikakve posljedice. Ako je u pitanju itikaf van ramazana ne uslovljava se post za njega.
Lijepo je da osoba koja je u itikafu što manje razgovara o dunjaluku i da svu svoju snagu usmjeri na ibadet Allahu i na razmišljanje o ahiretu. Molimo Allaha da nas učini od onih koji će zadnju trećinu ramazan provoditi u itikafu.Amin.

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 01 Listopad 2007 04:49

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/