Piše: Mr. Semir Imamović
Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Neko je upitao: ”Allahov Poslaniče, da li nam je dozvoljeno da se abdestimo vodom iz bunara Budā’a?, tj. bunara u kojeg su ljudi bacali uginule pse, prljavštinu i ženske krpe (krpe koje su žene koristile u vrijeme mjesečnice). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: ”Voda je čista i ništa je ne može zaprljati (onečistiti).” (1)

Ocjena hadisa
Rekao je imam Tirmizi: ”Ovaj hadis je dobar. Ebu Usame (prvi u nizu prenosilaca, Hammad ibn Usame) je svojim lancem prenosilaca podigao kvalitet ovome hadisu, i prenio je verziju koja je bolja i kvalitetnija od svih ostalih verzija.” (2)Šajh Nasirudin el-Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim. (3)Hafiz Ibn Hadžer u ”Et-telhisu” zabilježio je predaju koja se može smatrati potporom (šahid) ovom hadisu, i naveo je da su Ahmed, Jahja ibn Mein i Ibn Hazm ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim. (4)

Opća pravna pitanja
Neki teoretičari islamskog prava ovaj hadis navode kao primjer za specifikaciju općeg kur’anskog ili hadiskog iskaza konsenzusom (jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka). Naime, i više je nego očito da Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi ”ništa je ne može zaprljati” sugeriraju općenitost, tj. nepostojanje situacije u kojoj se voda može zaprljati (onečistiti), bez obzira s čim se pomiješala i u kojoj količini i formi to bilo. Nasuprot tome, imamo jednoglasan stav islamskih učenjaka da se voda u koju je upala nečistoća i promjenila neko od njenih fizičkih svojstava (boju, okus ili miris) smatra nečistom, i izdvaja se iz ovog općeg propisa, tako da u konačnici imamo specificiranje općeg iskaza konsenzusom učenjaka (5).
Drugi opet smatraju da uzrok specifikacije u ovom slučaju nije isključivo i jedino konsenzus, nego da postoje drugi iskazi koji ukazuju na to da je nečisto sve ono što, u kontaktu s nečistoćom, doživi fizičku promjenu, kao što su riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada voda dostigne količinu od dva vrča, nečistoća je ne može zaprljati.” (6) Ovdje je bitno naglasiti da učenjaci koji zagovaraju i podržavaju mogućnost specifikacije općeg iskaza konsenzusom, dodatno pojašnjavaju da se ovdje ne radi o specifikaciji svetog (božanskog) iskaza ljudskim (profanim) mišljenjem, u ovom slučaju mišljenjem do kojeg je više učenjaka, neovisno jedni o drugima, došlo svojim subjektivnim tumačenjem, nego argumentom (iz Kur’ana i Sunneta), na kojeg su se tom prilikom pozvali.(7) Nema ništa sporno u tome da jedan vjerski iskaz specifikuje drugi, ili da ga dodatno pojasni.

Propisi

1. Voda se, u šerijatsko-pravnom smislu, smatra čistom, i može poslužiti kao sredstvo za odstranjivanje fizičkih nečistoća sa tijela i odjeće, bilo da se radi o težem obliku nečistoće, kao što je u slučaju pseće pljuvačke, bilo da se radi o blažoj formi, kao što je slučaj sa mokraćom muškog djeteta, koje se hrani majčinim mlijekom, bilo o formi između ovih dviju, kao što je slučaj sa svim ostalim vrstama fizičkih nečistoća. Također vodu je, na osnovu navedenog hadisa, dozvoljeno koristiti i u svrhu pravnog čišćenja (abdesta i gusula). Da voda ima ovakvu funkciju, slažu se sve relevantne pravne škole u islamu(8) .

2. Dvije su vrste vode, čista i nečista. Čista je ona koja je zadržala svoju osnovnu formu ili je doživjela određenu promjenu u kontaktu sa nečim što je čisto, kao što su sapun, zemlja, ali je i dalje zadržala opću formu vode, dok je nečista voda ona koja je doživjela promjenu u kontaktu sa nečistoćom. Na ovakvu pravnu klasifikaciju vode ukazuju vjerodostojni hadisi, između ostalog i ovaj hadis, s druge strane, klasifikacija koja spomenutim vrstama dodaje i treću a to je čista ali ne i čisteća voda(9) , nema jasno uporište u kur’anskim i poslanikovim iskazima koji se bave ovom temom, nego je plod pravničkog promišljanja i razumijevanja tih iskaza. Jer da je tako, da postoji ova međuvrsta, Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem, ne bi kategorično ustvrdio ”da je voda čista i da je ništa ne može zaprljati (onečistiti).”(10)

3. U nekim verzijama ovog hadisa postoji dodatak: ”… osim ukoliko nečistoća, koja updane u nju, ne promjeni njen miris, okus ili boju.”(11) Iz ovog dodataka razumije se da samo ona nečistoća koja dođe u direktni kontakt sa vodom, tj. upadne u nju, može zaprljati vodu, ukoliko promijeni jedno od njenih svojstava. Ako bi voda promjenila okus, miris ili boju zbog nečistoće koja se nalazi van nje, u njenoj blizini (recimo da se u blizini rijeke ili mora nalazi lešina), smatrat će se idalje čistom.

4. Ukoliko se voda zaprlja nečistoćom, ispravno je i legitimno poduzeti bilo koji korak koji će je vratiti u prvobitno stanje ili pomoći u odstranjivanju nečistoće, jer u teoriji šerijatskog prava važi pravilo ”da propis važi dok postoji pravni razlog za to”. Recimo, dozvoljeno je nečistoću neutralizirati upotrebom hemikalija, ili pustiti da prirodni agensi (zrak, vjetar, sunce) djeluju u tom pravcu, ili odstraniti samo onaj dio vode koji je zahvaćen nečistoćom, ukoliko je njen uticaj ograničen na taj dio vode, ili zaprljanoj vodi dodati određenu količinu vode koja će joj pomoći da ”prevlada” nečistoću ili je razgradi, ili na bilo koji drugi način.(12)

Bilješke:

1- Ahmed, 3/31., Ebu-Davud, br. 66., Tirmizi, br. 66., Nesai, 326.
2 – Sunen Et-Tirmizi.
3 – Irvaul-galil, 1/45.
4 – Et-Telhisu-l-habir, str., 3., 4.
5 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/58.
6 – Ebu-Davud, br. 63., Tirmizi, br. 67., Nesai, br. 52., Ibn-Madže, 517.
7 – Me’alimu usulil-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti vel-džemā’ati, 430.
8 – El-Idžma’, Ibn El-Munzir, str. 2.
9 – Ovo je mišljenje kojeg zastupaju pravnici hanbelijske, malikijske i šafijske pravne škole. (Pogledaj: hnabelijski mezheb: El-Hidaje, 1/10., El-Mugni, 1/13., El-Insaf, 1/21.; malikijski mezheb: El-Kafi, Ibn Abdulberr, 1/155., El-Išraf, 1/2, Ez_zehire, 1/168.; šafijski mezheb: El-Umm, 1/3, El-Medžmu’, 1/84., Mugnil-Muhtadž, 1/17.)
10 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/61.
11- Ibn Madže, 521., Bejheki, 1/259, od Ebu-Umame el-Bahilija, radijallahu ‘anhu. Lanac ovog hadisa je slab jer ga je samo Rešdin ibn S’ad – jedan od njegovih prenosilaca – prenio u formi merfu’a. Rekao je Ebu-Hatim: Rešdin ibn S’ad nije pouzdan prenosilac hadisa, a ispravno je da je ovaj hadis mursel, tj. postoji prekid u lanci između tabiina i Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem. (Et-Telhis, 1/14., 15, ‘Ilelul-hadisi, 1/44.). I pored slabosti ovog dodatka, islamski učenjaci su složni u pogledu njegovog značenja, tako da se može reći da je ovo jedan od slučejeva u kojem su se učenjaci usaglasili oko značenja hadisa, kojeg su hadiski stručnjaci okvalificirali slabim.
12- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/63.

Saff br. 284.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Većina islamskih učenjaka, kako selefa tako i halefa, poput: Ibnul-Zubejra, Fedale b. Ubejda, Enes b. Malika, Esme bint Ebu Bekr, Suvejda b. Gafeleh, Alkame, Šurejha, Hasan el-Basrije, ‘Ata b. Ebi Rebbaha, Ibnu Sirina, Esved b. Jezida, Se’id b. Džubejra, Lejsa b. Sa’ada, Ibnul-Mubareka, Ibrahima el-Neha’ija, Hammad b. Ebi Sulejmana, Ebu Sevra, Ebu Jusufa i Muhameda – dva najpoznatija učenika imama Ebu Hanife, Zejd b. Alija, imama Šafije, imama Ahmeda, Ebu Davuda, Ishaka, Davuda el-Zahirija i ostalih – konjsko meso (i mlijeko), smatraju dozvoljenim za konzumiranje i jelo, dok Hakem b. Ujejne, Ebu Ubejd, imam Ebu Hanife i racionalisti, imam Malik i imam Evza’i rhm. – konjsko meso i mlijeko smatraju pokuđenim (mekruh) ili čak i zabranjenim (haram) za jelo – što se pripisuje i ashabu Ibnu Abbasu r.a.. Od imama Ebu Hanife rhm., se negdje bilježi da je jelo konjskog mesa mekruh-tahrim, a negdje da je u pitanju mekruh-tenzih, dok u komentaru na Ibnu Madždžu (1/230.), od imama Sujutija rhm., stoji da se Ebu Hanife rhm., tri dana prije svoje smrti, povratio od stava zabranjenosti konzumiranja konjskog mesa. (Pogledaj: el-Mugni, 11/66; Šerhul-Nevevi alal-Muslim, 13/96; Subulus-Selam 4/116., Šerhul-Sunneh, 11/256., Fethul-Bari, 9/650., Sunen Ebu Davud, br.3792., ‘Umdetul-Kari, 31/57.)

Prva skupina svoj stav temelji na slijedećim dokazima:

1. Kaže Džabir b. Abdullah r.a.: ”Poslanik s.a.v.s., je na dan Hajbera zabranio meso domaćih magaraca, a dozvolio nam je meso konja”. (Buhari, br.4219; Muslim, br.1941.) U drugoj predaji stoji: „Na Dan Hajbera smo klali i magarce i mazge i konje pa nam je Poslanik s.a.w.s., zabranio da jedemo magarce i mazge, a nije nam zabranio konje!“ (Pogledaj: el-Mustedrek alel-Sahihajn, br.7580.,

Imam el-Begavi rhm., kaže: „Ulema je složna po pitanju ispravnosti ovog hadisa, koji nam direktno ukazuje na to da su domaći magarci zabranjeni za jelo, za razliku od divljih magaraca koji su dozvoljeni za jelo… Većina uleme smatra da je i mlijeko domaćih magaraca zabranjeno kao i njihovo meso. Životinja čije meso je dozvoljeno za jelo – dozvoljeno je i njeno mlijeko, a ona čije je meso zabranjeno – zabranjeno je i njeno mlijeko. Ptica čije je meso zabranjeno za jelo – zabranjeno je jesti i njeno jaje!“ (Pogledaj: Šerhul-Sunneh, 11/254-257.)

2. Od Esme, kćerke Ebu Bekra r.a., se prenosi da je rekla: ”U vrijeme Poslanika s.a.w.s., smo klali konja i jeli ga dok smo boravili u Medini.” (Buhari, br.5510; Muslim, br.1942.)

3. Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je rekao: „Ne znam da li je Poslanik s.a.w.s., zabranio konjsko meso zbog toga što su konji služili ljudima za jahanje-nošenje, pa nije volio da ostanu bez njih, ili ih je na Dan Hajbera zabranio kao što je zabranio i konzumiranje mesa od domaćih magaraca!?“ (Sahihul-Buhari, br.4227., 5/174.)

4. Hadisi koji govore o dozvoljenosti konzumiranja konjskog mesa su na stepenu mutevatir hadisa, i oni su svojim lancem neuporedivo i mnogo jači od hadisa koji govore o zabranjenosti konzumiranja konjskog mesa. (Pogledaj: Me’anijel-Asar, od imama Tahavije, 8/412.)

Druga skupina učenjaka uglavnom svoj stav temelji na:

1. Hadisu, kojeg prenosi Halid b. Velid r.a., a bilježe ga Ebu Davud (br.3790), Nesa’i (br.4331., 7/202), Ibnu Madždže (br.3198), Musned Ahmed (br.16863.), i drugi, u kome je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem – zabranio jedenje mesa od konja, mazge i magarca. (Da’if)

Međutim, ovom hadisu su prigovorili mnogi hadiski stručnjaci poput imama Ahmeda, Buharije, Darekutnija, Bejhekija, Ibnu Abdul-Berra, el-Hitabija i drugih, a imam el-Nevevi rhm., kaže da je ovaj hadis slab po jednoglasnom mišljenju svih hadiskih stručnjaka. (Pogledaj: Šerhul-Nevevi 13/96.) Slabim ga smatra i šejh Albani rhm. (Vidjeti: Daiful-Džami’, br.6333, Silsila el-Da’ife, br.1149.) Imam Ebu Davud rhm., ovaj hadis, između ostalog, smatra derogiranim-mensuh. (Pogledaj: Sunen Ebu Davud, br.3790)

2. Pored ovog neutemeljenog hadisa, kao dokaz navode i ajet: ”…i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete i kao ukras…” (El-Nahl, 8.), uz pojašnjenje da je ove tri vrste životinja Allah dž.š., stvorio radi jahanja, kako stoji u ajetu, a ne radi jela.

Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Mufessiri su na stanovištu da je sura el-Nahl – mekkanska sura, izuzev njena 4 zadnja ajet. Nije nam poznato da se iko od ashaba ustegao od konzumiranja konjskog mesa nakon objave ovog ajeta, niti nam je poznato da im je to Poslanik s.a.w.s., zabranio sve do Dana Hajbera, što nam ukazuje na to da Ashabi r.a., nisu iz ovoga ajeta razumjevali da su spomenute životinje bile zabranjene za jelo, te da spomenutim ajetom niko ne može dokazivati zabranjenost konzumacije konjskog mesa, čemu ide u prilog i izjava od Ibnu Abbasa r.a., koji kaže: „Ne znam da li je Poslanik s.a.w.s., zabranio konjsko meso zbog toga što su konji služili ljudima za jahanje-nošenje, pa nije volio da ostanu bez njih, ili ih je na Dan Hajbera zabranio kao što je zabranio i konzumiranje mesa od domaćih magaraca!?“ (Sahihul-Buhari, br.4227., 5/174.) Da se zabrana jela mesa spomenutih životinja mogla normalno shvatiti iz navedenog ajeta ne bi Ibnu Abbas r.a., kasnije zapao u sumnju ovog tipa a poznato nam je za njega da je on bio Terdžuman Kur’ana! Ove riječi Ibnu Abbasa r.a., nam ukazuju na neispravnost drugačijeg mišljenja koje se pripisuje njemu.“ (Pogledaj: Ma’arifetul-Suneni vel-Asar, 14/97.)

3. Bilježi se da je imam Malik rhm., smatrao mekruhom klanje konja zbog toga što je institucija „Džihada“ i obaveza zastrašivanje neprijatelja bila u potrebi, između ostaloga, i za konjima, shodno ajetu: „I protivu njih pripremite koliko možete snage i jahaćih konja – kako bi zaplašili vaše i naše neprijatelje…“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 9/650.)

4. Konj je kopitar isto kao i magare pa zato ima isti status kao i on – ali je i ovo slab dokaz zbog toga što i svinja ima papke pa nema status ostalih papkara. (Pogledaj: el-Temhid, 10/128.)

I pored svega navedenog, preferiramo prvo mišljenje koje je sigurno preče i jače zbog nedvosmislenosti i jačine argumenata, dok je drugi stav slabiji, jer se zasniva na slabom hadisu, ajetu koji je općeg karaktera, i mišljenjima koja nisu vezana za samo meso koliko za vojne i druge potrebe muslimana.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Oglašavanje smrti u sredstvima javnog informiranja i putem ozvučenja na munarama: Postoje predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti određene osobe, ali isto tako postoje i druge predaje koje ukazuju na zabranu. Uzimajući u obzir i jedne i druge predaje, učenjaci su zaključili da postoje propisani, pokuđeni i zabranjeni načini oglašavanja smrti. Prije detaljnijeg govora o propisu oglašavanja smrti, navest ću hadise koje učenjaci navode kao dokaze u okviru ove teme:

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oglasio smrt Nedžašije na dan kada je umro, te je izašao sa svojim ashabima na mjesto gdje se klanjaju dženaze i klanjao mu dženazu donoseći četiri tekbira. (Buharija, br. 1245 i Muslim, br. 951)

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt trojice vođa u bitki na Mu’ti: Zejda, Džafera i Abdullaha ibn Revahe, radijallahu anhum, prije nego što je stigla vijest o njihovoj pogibiji: “Zastavu je ponio Zejd pa je poginuo, zatim ju je uzeo Džafer pa je poginuo, zatim ju je uzeo Abdullah ibn Revaha pa je poginuo“, a oči Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, su suzile. Zatim zastavu uze jedna od Allahovih sablji sve dok im Allah ne podari pobjedu.” (Buharija, br. 3757)

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kazuje da je bila jedna žena crnkinja koja je čistila mesdžid (ili jedan mladić), pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetio da je više ne vidi te je pitao za nju (ili njega) pa su mu odgovorili: ”Umrla je!” Poslanik je tada upitao: “A zašto mi niste javili?!” (Buharija, br. 460, i Muslim, br. 956)

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” (Tirmizi, br. 986, Ibn Madže, br. 1476 i Bejheki, br. 6971, rekao je Tirmizi o ovom hadisu: hasen sahih, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Imam Bejheki još je dodao da se zabrana prenosi od Ibn Mes’uda i Ibn Omera, radijallahu anhum, te od Alkame, Ibn Musejjeba, Er-Rebi ibn Husejma i Ibrahima en-Nehaia, Allah im se smilovao.

Oblici oglašavanja smrti

Prvi oblik: Da se obavijesti rodbina umrlog, prijatelji i komšije, kako bi se okupili radi pripreme mejita, gusula, dženaze, dove za njega i tome slično. Ovakva obznana je dozvoljena, a po nekim učenjacima ne samo dozvoljena nego i pohvalna. (Pogledati: El-Medžmu, En-Nevevi, 5/215.) Na to upućuje postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, kada je obznanio smrt Nedžašije kako bi mu zajedno sa ashabima klanjao dženazu i druge navedene predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti. Isto tako, nema smetnje da se pri tome upotrijebe moderna sredstva komunikacije, poput telefona i interneta.

Drugi oblik: Obznanjivanje smrti putem oglasa u novinama, lijepljenjem plakata i sl. Ukoliko se to čini s ispravnim ciljem, kao što je namjera da dženazi prisustvuje što veći broj klanjača, ili ako je umrli imao dugove, ili je poslovao sa mnogo stranaka pa se time žele obavijestiti svi koji kod njega imaju određeno pravo da je dotični umro i da nasljednici žele podmiriti njegove dugove, to je propisano pa i pohvalno, jer je to put da se mrtvi oslobodi tuđih prava, a ovakva metoda ne nalikuje džahilijjetskom (predislamskom) načinu obznane smrti na koji se odnosi zabrana spomenuta u predaji od Huzejfe, radijallahu anhu, jer se pri tome ne podiže glas. Naravno, uvjetuje se da obavijest u sebi ne sadrži naricanje ili druga šerijatom zabranjena značenja. Imam Malik, rahimehullah, govorio je: “Ne volim da se podiže glas na džamijskim kapijama obavještavajući o nečijoj smrti, međutim, kada bi stao pored džamijskih halki i obavijestio ljude o smrti neke osobe, u tome ne bi bilo smetnje.” (Es-Sunenul-kubra, El-Bejheki, 4/74)

Rekao je Ibn Kudame: “Mnogi učenjaci su smatrali da nema smetnje da se smrt dotične osobe obznani njenoj braći, poznanicima i uglednim ljudima, ali bez podizanja glasa. Rekao je Ibrahim Nehai: ‘Kada čovjek umre nema smetnje da se o tome obavijeste njegovi prijatelji i poznanici.’ Pokuđenim su smatrali da se obilaze sastajališta ljudi i govori: ‘Umro je taj i taj!’, kao što se činilo u džahilijjetu.” (Mugni, 2/431)

Šejh Džibrin, rahimehullah, upitan je o propisu oglašavanja smrti putem novina, pa je odgovorio: “Nema smetnje da se razglasi vijest o smrti osoba poznatih po dobru i pobožnosti kako bi muslimani za njih tražili oprost i upućivali dove, međutim, nije dozvoljeno hvaliti ih nečim što nije pri njima, jer je to otvorena laž. Također nije dozvoljeno tvrditi da je neko od njih džennetlija, jer pripadnici ehlis-sunneta ne tvrde definitivno ni za koga (osim onih za koje postoje dokazi, poput pravednih halifa) da je od stanovnika Dženneta ili od stanovnika Vatre, nego se za onoga ko je poznat po dobru nadamo da je džennetlija, a strahujemo za onog muslimana koji je činio loša djela da je u Vatri.” (El-Fetaval-islamije, 2/106)

Treći oblik: Da se pošalje glasnik koji bi na sastajalištima i skupovima obznanio ljudima da je dotični umro i pozvao ih na dženazu. U ovaj oblik spada i obznana smrti putem džamijskog ozvučenja na munarama. Oko propisanosti oglašavanja smrti podizanjem glasa bez hvaljenja umrlog i govora o njegovim vrlinama, učenjaci imaju različita mišljenja:

Prvo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je pokuđen. To je mišljenje većine učenjaka i to je mezheb malikija, šafija, hanbelija i mišljenje nekih hanefija. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97, El-Bejanu vet-tahsil, Ibn Rušd, 2/160, El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215, El-Insaf, Merdavi, 2/329)

Drugo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je dozvoljen. Ovo mišljenje zastupa hanefijski mezheb i dio šafijskih učenjaka, a dio učenjaka je mišljenja da je pohvalno na ovakav način obznaniti smrt ako je umrli stranac kako bi se našao dovoljan broj onih koji će ga opremiti i klanjati mu dženazu. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97 i El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215)

Oslonac prvog mišljenja jeste spomenuta predaja od Huzejfe ibnul-Jemana, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” Također su naveli da je u tome oponašanje džahilijjetskih običaja, jer u periodu prije islama vladao je običaj da bi se u slučaju nečije smrti penjali na uzvišice i dolazili na sastajališta gdje bi uzvikivali: ”Taj i taj je umro”.

Pobornici drugog mišljenja kao dokaz navode spomenute predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt Nedžašije i trojice emira koji su preselili u bitki na Mu’ti. Isto tako, smatrali su zabranjenim oglašavanje smrti koje je popraćeno hvaljenjem umrlog, naricanjem i sl., a ne puko oglašavanje smrti. Također, dozvolu obrazlažu predajama koje ukazuju na vrijednost klanjanja dženaze namaza i prisustva što većeg broja klanjača, jer tako će biti više onih koji će doviti za umrlog i za njega oprost tražiti, a svaki klanjač će dobiti nagradu poput brda Uhud (kirata), a sve to se postiže obznanom smrti.

Pobornici prvog mišljenja odgovaraju na ove dokaze time da se spomenute koristi mogu ostvariti bez dizanja glasa pri obznani, jer podizanje glasa svojom vanjštinom nalikuje džahilijjetskom običaju, koji je zabranjen hadisom, a predaje koje se uzimaju za dokaz propisanosti oglašavanja smrti ukazuju na dozvolu ali bez podizanja glasa i oponašanja džahilijjetskog običaja.

Rekao je San’ani: “Među Arapima je bilo rašireno da, kada neko ugledan među njima umre ili bude ubijen, pošalju jahača koji bi obilazio plemena i obavještavao o smrti dotičnog. Govorio bi: ‘Obznanjujem smrti tog i tog!”‘ Zatim kaže San’ani: “Izgleda mi da je upravo to ono što je zabranjeno, a u to spada obznana putem munara, kao što je poznato u ovim krajevima, kada neko ugledan umre!” (Subulus-selam, 1/482)

Nakon što je naveo hadis Huzejfe o zabrani obznane smrti, šejh Albani je rekao: “To obuhvata svaki vid obznane, međutim, došli su vjerodostojni hadisi koji ukazuju na dozvolu određene vrste obznane. Učenjaci su tim predajama ograničili ovu opću zabranu i rekli da se zabrana odnosi na obznanu koja nalikuje onoj kakva je bila poznata u doba džahilijjeta, kroz vikanje na kapijama kuća i tržnicama, i zato kažem: Obznana je dozvoljena ako se uz nju ne pomiješa nešto što nalikuje džahilijjetskom načinu obznane. Štaviše, to je ponekad i obavezno ako ne postoji dovoljan broj onih koji bi dali mrtvom njegovo pravo u gusulu, pripremi i klanjanju dženaze.” Nakon što je naveo predaje koje ukazuju na dozvolu, citirao je riječi Ibn Hadžera: “Obznana smrti nije zabranjena u svakom slučaju, nego je zabranjeno ono što su činili u džahilijjetu: slali su one koji bi obznanjivali smrt umrlog na kapijama kuća i tržnicama“, a zatim je rekao: ”Ako je ovo prihvaćeno, obznana putem munara je još preča da bude zabranjena, a ponekad se tome pridruže i druge stvari koje su same po sebi zabranjene, poput uzimanja naknade za tu obznanu i hvaljenja umrlog onim što se zna da nije tačno.” (Ahkamul-dženaiz, 31-33, skraćeno)

Kada hanefijski učenjaci govore o ovom pitanju, oni mu prilaze kroz stanje kakvo je bilo u njihovom vremenu, a to je da se pošalje glasnik koji bi na skupovima podignutim glasom obavještavao o nečijoj smrti. Međutim, praksa koja se danas ustalila u mnogim mjestima bitno se razlikuje od tadašnje prakse, jer se uz obznanu smrti putem džamijskih ozvučenja uči i tzv. “sala”. Jedan od načina kojim se prepoznaje novotarija jeste da pogledamo da li je povod određenog djela postojao u vremenu kada su se utemeljivali šerijatski propisi, pa ako jeste, a pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, podstakao ili odobrio takvo djelo, to znači da to djelo nije od vjere. S obzirom da su ljudi umirali i u vremenu objave a nije im učena “sala”, to znači da je to djelo inovacija u vjeri i time odbačeno i neprihvaćeno.

Četvrti oblik: Obznana smrti podizanjem glasa uz hvaljenje umrlog i spominjanje njegovih vrlina. To je džahilijjetski običaj koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio. (Pogledati: El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215 i Tebjinul-hakaik, Ez-Zejlai, 1/239.)

Uzvišeni Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) – kaže: „Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)

————————-

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)

———————-

Imam Ebu Dža’afer el-Tahavi el-Hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ – kaže:

„Jedan dio uleme smatra da se dobrovoljni namazi ne trebaju klanjati u džamiji izuzev onih namaza koji se ne trebaju izostavljati poput dva rekata poslije podnevnog farza, ili dva rekata poslije akšamskog farza, ili dva rekata tehijjetul-mesdžida nakon ulaska u džamiju itd.. Što se tiče ostalih namaza, ne treba ih klanjati u džamiji, već ih treba ostavljati za klanjanje kod kuće. Drugi dio uleme smatra da su dobrovoljni namazi u džamiji pohvaljeni, ali su, i pored toga, dobrovoljni namazi kod kuće vrijedniji od njih, potkrijepljujući to predajom od Abbasa r.a., koji kaže: „Jedne prilike sam noćio s familijom Allahova Poslanika s.a.w.s. – pa je Poslanik s.a.w.s., preklanjao jaciju-namaz, pa je zatim nastavio sa namazom toliko da u džamiji više nikoga nije bilo osim njega!“

Shodno ovoj predaji zaključujemo to da je Poslanik s.a.w.s., klanjao, i to dosta dugačko, dobrovoljne namaze u džamiji, što je po nama dokaz tome da je u pitanju vrijedno djelo, ali i pored toga kažemo da je dobrovoljni namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od ovog namaza, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) Ovog stava su bili imam Ebu Hanife, imam Ebu Jusuf i imam Muhammed b. el-Hasen el-Šejbani rhm..“ (Pogledaj: Šerhu Me’anijel-Asar, br.1994-1995.)

————————

Imam Bedruddin el-‘Ajni el-Hanefi rhm., kaže: „Imam el-Tahavi rhm., spominje predaju: „Ako ljudi budu klanjali za imamom sve dok on ne završi sa svojim namazom – pisaće im se kao da su cijelu noć klanjali!“ – pa kaže: „Jedan dio uleme smatra da je noćni namaz, u mjesecu Ramazanu, za imamom, vrijedniji od noćnog namaza koji se klanja kod kuće, potkrijepljujući svoje mišljenje spomenutom predajom. Ovog stava su bili imam el-Lejs b. Sa’ad, Abdullah b. Mubarek, Ishak, Ahmed itd. – noćni namaz za imamom, u mjesecu ramazanu, je vrijedniji od noćnog namaza kod kuće! Ebu Omer rhm., kaže: Ahmed b. Hanbel rhm., je rekao: „Klanjanje noćnog namaza, u džamiji za imamom, mi je draže i vrijednije je od klanjanja nafila-namaza kod kuće!“ Ovog stava su i kasniji učenjaci – sljedbenici imama Ebu Hanife i Šafije rhm..“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 6/498.)

———————–

Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže: „Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu sa navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno. Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, 2/93., bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji slijedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)

———————

Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti rhm., u pojašnjenju toga da li je u Medini, vrijednije klanjati nafila namaze kod kuće ili u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, kaže: „Povod razilaženja među islamskom ulemom, kada je navedeno u pitanju, jeste općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi u kojima se kaže: „Namaz obavljen u ovoj mojoj džamiji je hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu, izuzev klanjanja namaza u mesdžidul-haramu!“ (Buhari, br.1190.; Muslim, br.3441.)

Ko ovaj hadis bude razumio u njegovoj općenitosti – time će obuhvatiti i nafila-namaze, a ko općenitost bude ograničio – vraća se osnovi tumačeći hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Apsolutna općenitost se ograničava nečim što je posebno naznačeno, a to je, u ovom slučaju, farz-namaz, što nam potvrđuju i sljedeće poslanikove s.a.w.s., predaje:

„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

„Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.4300.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)

U skladu s navedenim, islamski učenjaci kažu:

1. Imam Ebu Hanife rhm., kaže: Nafila namaz je vrijednija kod kuće, ali ako se bude klanjala u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji imaće istu nagradu – što bi značilo da je hadis općenitog značenja za sve namaze, s naznakom da je nafila-namaz preklanjan kod kuće vrijedniji od nafila-namaza preklanjanog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji.

2. Od imama Šafije rhm., se bilježe različiti rivajeti po ovom pitanju. Imam el-Nevevi, u šerhu na Muslima, navodi el-‘Umum tj. općenitost stava, dok u djelu el-Medžmu’ spominje el-Husus tj ograničenost ovog propisa, i ako ga nije posebno naznačio. Predaje koje nam još više potvrđuju vrijednost klanjanja nafila namaza kod kuće su sljedeće:

„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)

„Počastite vaše kuće sa dijelom vašeg namaza!“ (Sahih, Ibnu Huzejme, br.1207.; el-Mustedrek, br.1178.)

„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)

3. Po malikijama se hadis o vrijednosti namaza u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, odnosi kako na farz tako i na nafila namaze.

Ono što se da zaključiti između svega anvedenog jeste to da nema posebnog razilaženja među spoemnutim mišljenjima. Vrijednost od hiljadu namaza čovjek će steći – ne bitno koji namaz klanjao u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, i bez obzira na to je li farz ili nafila namaz u pitanju, dok je nafila-namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od nafila-namaza obavljenog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, zbog istrajavanja Poslanika s.a.w.s., na obavljanju nafila-namaza kod kuće, i ako mu je džamija bila blizu kuće. Ova vrijednost se odnosi kako na namaz muškarca tako i na namaz žene, s naznakom na to da je namaz žene vrijedniji kod kuće joj nego li u džamiji.“ (Pogledaj: Adva’ul-Bejan, 8/330.)

——————————

Imam el-Ševkani rhm., u komentaru hadisa Abdullaha b. Sa’ada r.a.: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.) – kaže:

„Ovaj hadis nam ukazuje na to da je pohvaljeno i mustehabb obavljati dobrovoljne – nafila – namaze, u kući, te da je njihovo klanjanje kod kuće vrijednije od njihova obavljanja u džamiji, pa makar i same džamije bile odabrane i vrijedne poput mesdžidul-harama, poslanikove s.a.w.s., džamije i mesdžida u bejtul-makdisu. Ovo nam je jasno naznačeno u jednom od dva rivajeta kod Ebu Davuda rhm., u hadisu Zejda b. Sabita r.a., u kojem se kaže: „Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

Imam el-‘Iraki rhm., kaže: Sened ove predaje je sahih, što će značiti to da ako čovjek bude klanjao nafila-namaz u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji – biće mu hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu – shodno mišljenju da u sklop i općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi spadaju i nafila-namazi, a ako čovjek, dobrovoljni namaz, bude klanjao kod kuće – biće mu vrijedniji nego li onih hiljadu namaza obećanih u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji! Isti je slučaj i sa nafilama u mesdžidul-haramu i bejtul-makdisu.

Šafije iz općenitosti hadisa izdvajaju nekoliko dobrovoljnih namaza za koje kažu da ih je vrijednije obavljati na drugom mjestu nego li kod kuće – a u pitanju su nafila-namazi koji se obavljaju u džema’atu poput klanjanja bajram-namaza, namaza radi pomračenja Sunca ili Mjeseca, namaza za kišu, kao i tehijjetul-mesdžid, dva reka’ata poslije obavljenog tavafa, dva reka’ata radi stupanja u hadžijski ihram itd..“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 3/94.)

——————————

Šejh Abdurrahim el-Suhejm kaže: Nafila-namaze je vrijednije klanjati kod svoje kuće iz sljedećih razloga:

1. Bliže je iskrenosti – zbog čega je vrijednije namazliji da sunnete klanja tamo gdje ga ljudi ne gledaju, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže:

„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

„Vrijednost namaza kojeg čovjek obavi kod svoje kuće u odnosu na namaz kojeg obavlja kada ga ljudi gledaju je poput vrijednosti farz-namaza nad nafila-namazom!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.7170.; Ma’arifetul-Sahabe, el-Asbehani, br.3369.)

Iz svega navedenog se izuzima teravih i tehedždžud namaz kojeg je vrijednije klanjati za imamom sve dok imam ne završi s namazom.

2. Da kuće ne bi postajale grobljima – na kojima se namaz ne klanja, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže:

„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)

3. Kako bi čovjek bio primjer svojim ukućanima – kako bi se za njim povela djeca njegova, koja će ga gledati kako klanja. Pa će sa njim i klanjati namaz, zbog čega je Poslanik s.a.w.s., rekao:

„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Ittihaful-Kiram bi šerhi ‘Umdetil-Ahkam, 3/16.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić

Da li je namaski zikr propisan za učiti, poslije preklanjanih sun-sunneta ili poslije preklanjanog farza, to ćemo, između ostalog, najbolje razumjeti iz samih predaja i hadisa Poslanika s.a.w.s., koje nam potanko objašnjavaju to šta znači riječ „el-Mektuba“ – poslije koje je propisan namaski zikr, a koja se spominje u brojnim hadisima koji govore o namaskim dovama i zikrovima. Objava islama sama sebe tumači, pa tako kur’anski ajeti jedni druge tumače, poslanikovi s.a.w.s., hadisi jedni druge tumače, i sami ajeti i hadisi se također međusobno detaljišu i tumače. Vođeni ovim pravilom, vratili smo se na hadise Poslanika s.a.w.s., kako bi bolje razumjeli to šta znači riječ el-Mektuba poslije koje su propisani brojni namaski zikrovi i dove:

Alija r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata namaza (son-sunnet), izuzev nakon farza od sabaha i od ikindije namaza!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1277.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.1012.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1196.; Musned, el-Bezzar, br.674.; el-Sunen, el-Kubra, el-Nesa’i, br.339.; Musned, Ebu Ja’ala, br.573.)

Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća?! Kako je blizu džamiji!? „Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Moj prijatelj mi je ostavio u oporuku sljedeće: Nemoj ništa Allahu smatrat ravnim, pa makar te trgali i gorjeli; nemoj namjerno izostavljati farz-namaz (mektuba) – a onaj ko ga bude namjerno izostavljao, taj nikakvog opravdanja neće imati; nemoj piti alkohol jer je on ključ svakog zla!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.4034.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.22128.; Musned, el-Bezzar, br.4148.)

Osman r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se bude lijepo abdestio, a zatim bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), kojeg i preklanja za imamom – grijeh će mu biti oprošten!“ (Sahih. Sahih Ibnu Huzejme, br.1489.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.483.. Imam Ebu Nu’ajm el-Asbehani rhm., kaže: el-Mektuba znači el-Mefruda tj. farz-namaz, el-Musned el-Mustahredž ‘ala Sahihi imam Muslim, 1/296., br.550.)

Zejneb prenosi od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., koji kaže: Neki čovjek upita Poslanika s.a.w.s., o bolestima koje snalaze ljude – šta mi imamo od toga? Poslanik s.a.w.s., reče: „Bolesti su iskup od grijeha (keffarat)! Moj otac reče: Makar bile i sitne!? Poslanik s.a.w.s., reče: Makar bio u pitanju i trn, a za njim i sve što je veće od njega! Reče: Moj otac prouči dovu protivu sebe – da ga ne napušta temperatura sve dok ne umre – ali koja ga neće ometati od hadždža i umre, od džihada na Allahovom dž.š., putu, i od klanjanja farz-namaza (mektuba), u džema’atu! Ko god bi ga dotakao osjetio bi vrućicu na njegovom tijelu sve dok nije umro!“ (Hasen-sahih. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11199.; Musned, Ebu Ja’ala, br.995.)

Enes r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., uniđe u kuću kod Ummu Sulejme, koja ga posluži sa hurmama i maslom, na šta joj Poslanik s.a.w.s., reče: „Vratite maslo u svoju mješinu, i hurme u svoju posudu – ja postim.“ Zatim ustade ka jednoj strani kuće, i klanja nafilu namaz (salaten gajre mektuba), i prouči dovu za Ummu Sulejm i ukućane. Ummu Sulejm r.a., mu reče: O Allahov Poslaniče, imam jednu potrebu! Reče: Koju? Reče: Tvoj mali sluga Enes – pa ne propusti ni jedno dobro ahireta niti dunjaluka a da mi u dovi nije zamolio za njega, za čim reče: Bože moj, opsrkbi ga imetkom i djetetom, i podaj mu berićeta. Reče: Ja sam jedan od najbogatijih ensarija!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.7186.; Musned, el-Bezzar, br.6601.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.8234.)

Enes r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nam nikada nije imamio u farz-namazu (mektuba), a da, nakon što bi se okrenuo licem prema nama, nije proučio dovu: „Allahumme inni e’uzu bike min kulli ‘amelin juhzi, ve e’uzu bike min kulli sahibin jurdi, ve e’uzu bike min kulli emelin julhi, ve e’uzu bike min kulli fakrin junsi, ve e’uzu bike min kulli ‘inni jutgi“ – „Bože moj, utječem ti se od svakog djela koji ponižava, i od svakog lošeg druga, i od svake nade koja zavarava, i od svake vrste siromaštva koja nas zaboravnim čini, i od svakog oholog zulumćara!“ (Musned, el-Bezzar, br.7449.)

Malik b. Abdullah r.a., kaže: „Borio sam se zajedno sa Poslanikom s.a.w.s., i ni za kim nisam klanjao lakši farz-namaz (mektuba), kao što bih ga klanjao za njime!“ (Mu’udžemul-Sahabe, el-Begavi, br.2075.)

Abdullah b. Zubejr r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nema ni jednog farz-namaza (mektuba), a da se prije njega ne klanjaju dva rekata nafile-sunneta!“ (Sunen, Darekutni, br.1046.)

Jezid b. Amir r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., mi je rekao: „Kada dođeš u džamiju, i zatekneš ljude kako klanjaju – klanjaj sa njima, pa i ako si već klanjao taj namaz! Tebi će biti nafila a njima je farz (mektuba)!“ (Sunen, Darekutni, br.1080.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3795.)

Amr b. Šu’ajb prenosi od svoga oca a on od svoga djeda da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko bude klanjao farz-namaz (mektuba), ili dobrovoljni namaz – neka uči u njemu Ummul-Kitab (suru el-Fatiha), zajedno sa još jednom surom, a ako prouči samo Ummul-Kitab – ispravno mu je!“ (Sunen, Darekutni, br.1223.)

Džabir b. Semure r.a., kaže: „Klanjali smo za Poslanikom s.a.w.s., farz-namaz (mektuba), pa u toku namaza, stisnu nešto svojom rukom. Kada je završio s namazom, rekosmo: O Allahov Poslaniče, je li se u namazu desila neka promjena? Poslanik s.a.w.s., reče: Ne izuzev toga što je šejtan htio preći ispred mene dok sam klanjao, pa sam ga ščepao tako da sam osjetio hladnoću od njegovih bala na mojoj ruci; tako mi Allaha, da me nije pretekao moj brat Sulejman, svezao bih ga jedan od džamijskih stubova, pa bi se medinska djeca s njime igrala!“ (Sunen, Darekutni, br.1375.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.4535.)

Ibnu Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte, farz-namaz (mektuba), klanjati dva puta dnevno!“ (Sunen, Darekutni, br.1542.)

Ibnu Abbas r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako se neko, u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), sjeti već propuštenog namaza – neka prvo završi s namazom u kojem je, pe neka, nakon njega, preklanja propušteni namaz.“ (Sunen, Darekutni, br.1558.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3321.)

Džabir r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je, jedne prilke, u Medini, pao sa svoga konja, i to na palmin panj, gdje je povrijedio stopalo, zbog čega je ležao u ajšinoj r.a., kući. Došli smo da ga obiđemo, pa ga zatekosmo kako sjedući klanja dobrovoljni namaz – pa mi stadosmo iza njega da klanjamo. Nakon toga, smo ga opet došli obići, a on klanjaše farz-namaz (mektuba), pa mi opet stadosmo iza njega da klanjamo za njim, pa nam pokaza rukom da sjednemo – te sjedosmo. Kada završi s namazom, reče: Pratite imama! Kad klanja sjedući – klanjajte i vi sjedući, a ako klanja stojeći – klanjajte i vi stojeći. Nemojte raditi onako kako persijanci postupaju sa svojim glavešinama!“ (Sunen, Darekutni, br.1562. ; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.5276.)

Berra’ b. ‘Azib r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nije klanjao farz-namaza (mektuba), a da nije dovio u njemu!“ (Sunen, Darekutni, br.1687.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3216.)

Ibnu Omer r.a., kaže: „Tejemmum se uzima radi svakog novog farz-namaza, pa makar se i ne učinilo ono što kvari abdest.“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.450.)

Imam Šafija rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao vitr-namaz na kamili – a ne bilježi se da je farz-namaz (mektuba), klanjao na kamili!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.735.)

Džabir r.a., kaže: „Mu’az r.a., bi klanjao jaciju-namaz za Poslanikom s.a.w.s., pa bi se zatim povratio svome plemenu kojima bi imamio na jaciji-namazu – njemu bi to bio dobrovoljni namaz, a njima je to bio jacijski farz (mektuba)!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.1539.)

Ebu Umame r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), u džematu, imaće nagradu poput obavljenog hadždža, a ko bude pješačio radi klanjanja dobrovoljnog namaza, imaće nagradu poput potpuno obavljene umre!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7717.)

Ebu Umame r.a., kaže: „Nikada se nisam primakao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), ili u toku klanjanja dobrovoljnog namaza, a da ga nisam čuo kako uči dovu sljedećim riječima, ne dodajući im išta, niti im oduzimajući šta: „Allahumma-gfir li zunubi ve hatajaje; Allahuma-n’išni ve-džburni ve-hdini li-salihil-e’amal vel-ahlaki, fe innehu la jehdi li salihiha, ve la jasrifu sejji’eha illa ente!“ – „Bože moj, oprosti mi grijehe moje i greške sve; Bože moj, uzdigni me, učvrsti me, uputi me dobrim djelima i lijepom ponašanju. Dobrim djelima ne može uputit, niti loša djela može odagnati niko osim Tebe!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7457.)

Ja’ala r.a., kaže: „Nastupio je farz-namaz (mektuba), a mi bijasmo zajedno sa Poslanikom s.a.w.s.. Predvodio nas je u namazu – a nije bio istupio ispred nas! Rekoh Ebu Sehlu: Šta ga je natjeralo da tako postupi? Reče: Mjesto je bilo tijesno!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.18137.)

Šurejh b. Ebreha r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako je, u danima kurban-bajrama, učio tekbire, od podne namaza prvog dana kurban-bajrama, pa sve dok je napustio Minu, tekbirajući nakon svakog farz-namaza (mektuba)!“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7280.)

Ajša r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata (son-sunneta), izuzev nakon sabah-namaza, kod kojeg bi dva rekata klanjao prije farza.“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7539.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se lijepo abdesti, pa ustane klanjati namaz, pa preklanja dva ili četiri rekata, farza (mektuba), ili nafile (gajru-mektuba), lijepo obavljajući ruku’ i sedždu, a zatim zatraži oprosta od Allaha dž.š. – Allah će mu oprostiti!“ (el-Ahad vel-Mesani, Ebu Bekr el-Šejbani, br.2040.; el-Du’a, el-Taberani, br.1848.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Kome neopravdano prođe farz-namaz (mektuba), propalo mu je djelo!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejba, br.3464.)

Hišam prenosi od svoga oca da je rekao: „Sinovi moji, kad imam uči u sebi – učite i vi, a kada imam uči na glas – vi ćutite. Namaz nije potpun ako se u njemu ne prouči sura el-Fatiha pa naviše – bio farz ili nafila.“ (el-Kira’et halfel-Imam, Buhari, br.271.)

Rejta el-Hanifijja kaže: „Ajša r.a., je imamila ženama na taj način što je stala među žene na farz-namazu (mektuba).“ (Musannef, Abdurrezzak, br.5086.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: Među ulemom ummeta kako Selefa tako i Halefa nema nikakva razilaženja u tome da nikome nije dozvoljeno da klanja farz-namaz (mektuba), na jahalici izuzev u nuždi, pa da je vitr-namaz obavezan-vadžib, Poslanik s.a.w.s., ga ne bi klanjao na jahalici!“ (Pogledaj: Tehzibul-Asar, br.2880.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: „Kunut dova se uči u namazu onda kada su muslimani u potrebi za nečim, lično ili kolektivno, i ta kunut-dova, koja se uči na zadnjem reka’atu, bilo kojeg farz-namaza (mektuba), je lijepo i dobro djelo.“ (Tehzibul-Asar, Musned Ibnu Abbas, 1/386.)

Imam el-Mervezi rhm., kaže: „Postoji više vrsta namaza poput namaza „feridah-mektubah-mu’ekkedah“ tj. pet dnevnih namaza koji su obavezni uz optu saglasnost i konsenzus ummeta; zatim slijede namazi koji su sunnet tj. nisu farz, nafile koje su nam propisane i preporučene, na kojima je pohvalno istrajavati, i koje je mekruh izostavljati poput vitr-namaza, dva rekata prije sabahskog farza itd.. Imamo nafila namaza koje su mustehabb i dobrovoljne ali nisu u rangu sunneta – ko ih bude praktikovao imaće nagradu, a ko ih bude izostavljao – to mu se neće smatrati mekruhom.“ (Salatul-Vitr, Mervezi, br.52.)

Ebu ‘Amr rhm., je rekao: „Dječak koji nije punoljetan tj. nije polucirao, neće imamiti ljudima na farz-namazima (mektuba), izuzev ako se nalazi među ljudima koji ništa ne znaju od Kur’ana – takvima će stariji dječak imamiti!“ (Kijamu Ramadan, el-Mervezi, br.26.)

Ibnul-Munzir rhm., kaže: „Sunnet je da mu’ezzin prouči ezan za namaz i onda kada se na putu, i da, za svaki farz-namaz (mektuba), prouči ikamet.“ (el-Evsat, Ibnul-Munzir, br.1161.)

—————————-

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., u komentaru hadisa Zejda b. Sabita r.a.: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Vaš najvrijedniji namaz jeste onaj kojeg budete klanjali kod vaših kuća izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.450.) – kaže: „El-mektuba tj. el-mefruda, odnosno farz-namaz, koji je vrijedniji kada se klanja u džamiji, zbog toga što ga je propisano klanjati u džema’atu, pa je zbog toga, sveukupno, vrijedniji i bolji!“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.412., 1/485.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.;) – kaže:

„Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)

————————-

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da svoje nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)

—————————

Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže:

„Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu s navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno.

Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji sljedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/