Priredio: Hasan K.
Osnovnim islamskim obilježjima, kako muslimana u svijetu, tako i kod nas, smatra se učenje ezana i ikameta na desno i na lijevo uho novorođenčeta. Ovaj postupak je praksa muslimana dugi niz stoljeća. Gotovo da nema islamske knjige koja govori o propisima koji se vezuju za novorođenčad a da se u njoj ne tretira ovo pitanje. U hadiskim zbirkama nalaze se predaje koje podupiru ovu praksu.

Međutim, općepoznato je da svi hadisi koje su učenjaci zabilježili u svojim djelima nisu vjerodostojni, a na slabost određenih hadisa učenjaci su ukazivali i sami. Nekada učenjak, ili više njih, određeni hadis ocijeni kao vjerodostojan, međutim detaljnijom provjerom hadiskih kritičara, iz narednih generacija, ispostavi se da su pogriješili u idžtihadu i da je dotični hadis slab. Osnovno je pravilo da ne smijemo osuđivati učenjake za njihove pogreške, što je nažalost pošast koja je zahvatila ummet, tako da vidimo ljude kako osuđuju Albanija, Bin Baza, Karadavija, a nisu poštedjeli ni učenjake prije njih. Učenjacima treba ukazivati poštovanje, jer su oni nasljednici poslanika. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u više je hadisa jasno napravio razliku između učenjaka i onih koji to nisu.

Kada učenjak pogriješi, on inšallah ima nagradu, jer njegov cilj nije bio da pogriješi. Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: ”Koji god vjernik bude želio doći do istine, pa pogriješi, Svevišnji Allah će mu oprostiti grešku ma kolika bila, svejedno radilo se o akaidskim pitanjima ili propisima. Ovo je stav Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba i većine islamskih učenjaka.” (Medžmu´ul-fetava, 23/195.)

Jedno od tih pitanja jeste i pitanje učenja ezana na desno uho novorođenčeta. Neki su učenjaci navedeni hadis ocijenili kao vjerodostojan, što je bio dovoljan razlog da ih drugi u tome slijede, i taj hadis uvrste u svoje knjige, oslanjajući se na njihovu ocjenu. Pa tako, Ebu Rafi, r.a., prenosi: ”Bio sam prisutan kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio ezan na uho Hasanu, sinu Alijinom, kada ga je Fatima rodila.“ (Bilježi ga Tirmizi, koji kaže da je vjerodostojan, Ebu Davud, Hakim koji ga također smatra vjerodostojnim, Taberani, Ahmed, Begavi)

Međutim, većina hadiskih stručnjaka ne prihvata ovu ocjenu i hadis smatra slabim. Imam Zehebi, koji je vršio provjeru hadisa Hakimovog ”Mustedreka”, ne slaže se sa njegovom ocjenom i hadis ocjenjuje slabim u ”Telhisul-mustedrek”, 3/197. Spomenuti hadis slabim smatraju i Ibn Kattan u ”Bejanul-vehn”, 4/594, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 2/128, El-Munziri u ”Muhtesaru Ebi Davud”, 8/8, Ševkani u ”Nejlul-evtar”, 5/230, Albani u ”Es-Silsiletu-daife”, 1/493, šejhovi Abdul-Kadir Arnaut i Šuajb Arnaut u valorizaciji Ibn Kajjimovog djela ”Zadul-me’ad”, 2/357, te drugi učenjaci. Šejh Albani je prvobitno hadis ocijenio kao hasen u djelu ”Irvaul-galil”, 1173, međutim poslije se ispravio i hadis proglasio slabim.

U njegovom senedu nalazi se Asim b. Ubejdillah čije hadise odbacuju poznati hadiski eksperti kao što su Buharija, Nesai, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Ali b. El-Medini, Jahja b. Mein, Ibn Sa´d, Ebu Hatim i drugi. Imam Ebu Davud, koji navodi ovaj hadis, smatrao ga je slabim. To što su Tirmizi i Hakim ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim, to je bio njihov idžtihad. U tome ih niko od velikih učenjaka, kao što vidimo, nije podržao, nego većina njih ukazuju na Asimovu slabost i njegove hadise nikako ne smatraju ispravnim. Shodno navedenom, hadis ne može biti vjerodostojan, već je, kao što je navedeno, slab. Prof. Mahmut Karalić, prevodilac i komentator Tirmizijine zbirke hadisa na naš jezik, također ukazuje na slabost ovog ravije, navodeći da je Ibn Hadžer el-Askalani ocijenio Asima b. Ubejdillaha kao takvog. (Tirmizijina zbirka hadisa, 4/88, sa komentarom prof. Mahmuta Karalića)

Što se tiče učenja i ikameta na lijevo uho, to je spomenuto u dva još slabija hadisa. Prenosi se od Hasana, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kome se rodi dijete pa mu on prouči na desno uho ezan, a na lijevo ikamet, tom djetetu šejtanica (Ummu Sibjan) neće naškoditi.” (Bilježe ga Ibn Sunni, Ebu Ja´la, Bejheki u ”Šuabul-iman”)

Većina učenjaka ga je ocijenila izuzetno slabim, ili pak ništavnim (batil). Da je hadis apokrifan, ili u najmanju ruku ništavan, smatrali su Bejheki u ”Šuabul-iman”, 6/390, Zehebi u ”Mizanu”, 4/397, Iraki u ”Tahridžul-Ihjau”, 2/61, Hejsemi u ”Medžmeu-zevaid”, 4/59, Busiri u ”Ithaful-hajeretil-mehera”, 7/91, Ibn Kajjim u ”Tuhfetul-mevdud”, 32, šejh Albani u ”Es-Silsiletu-daife”, 321, i u ”Irvaul-galil”, 1174, šejh Abdul-Kadir Arnaut u valorizaciji ”El-Ezkara”, hadis br. 729, i drugi. Prof. Mahmut Karalić navodi da ga je Munavi smatrao slabim, Tirmizijina zbirka hadisa, 4/88.

U njegovom lancu prenosilaca nalaze se Jahja b. Ala i Mervan b. Salim, koji su, po nekim učenjacima, lažovi, a po drugima, njihove su predaje ništavne.

Postoji još jedna predaja o učenju ezana i ikameta novorođenčetu koja se prenosi od Ibn Abbasa, r.a., koju bilježi Bejheki u djelu ”Šuabul-iman”, a u kojoj se navodi da je ”Poslanik, s.a.v.s., proučio ezan na uho Hasana b. Alije na dan kada se rodio. Ezan je proučio na njegovo desno uho, dok je na njegovo lijevo uho proučio ikamet.“ Međutim, i ova predaja je apokrifna. U lancu ovog hadisa nalaze se Muhammed b. Junus i El-Hasan b. Amr. Za prvog je Ebu Davud rekao da je lažljivac, a Ibn Hibban, Ibn Adijj i drugi su rekli da je izmišljao hadise. Buharija i Ibn Medini proglasili su lažljivcem El-Hasana b. Amra, a Er-Razi i drugi stručnjaci su rekli da se njegovi hadisi odbacuju (metruk). Prema tome, po pitanju učenja ezana i ikameta novorođenčetu od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi se ništa vjerodostojno, tako da se ovaj postupak ne preporučuje, iako ga muslimani stoljećima prakticiraju. A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Ahmed Džinović
U Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisima pojašnjena je opasnost uzimanja kabura za bogomolje, kao i kazna i prijetnja od Allaha, subhanehu ve te´ala, koja slijedi onome ko to prakticira. Stoga je naša dužnost da ljude poučimo onome šta znači uzimanje kabura za džamije, kako bismo ih upozorili. Ono što se podrazumijeva pod ovim terminom manifestira se u tri sljedeća značenja:
● Namaz na kaburima, tj. činjenje sedžde na njima.
● Sedžda u pravcu kabura i okretanje prema njima u toku namaza.
● Izgradnja džamija na kaburima, te putovanje s ciljem klanjanja u tim džamijama.

Mišljenja učenjaka u pogledu uzimanja kabura za džamije

Učenjaci su detaljno razmatrali svako prethodno značenje, a isto tako o ovom pitanju izrečeni su i jasni tekstovi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
● Što se tiče prvog mišljenja, Ibn Hadžer el-Hejtemi u djelu ”Ez-Zevadžir” (1/121), rekao je: ”Uzimanje kabura za džamiju znači (obavljati) namaz na njemu ili u njegovom pravcu.” U ovome tekstu Ibn Hadžer stavlja na znanje da spomenuto uzimanje kabura obuhvata oba značenja, od kojih je jedno klanjanje namaza na kaburu. Es-San’ani rekao je u ”Subulus-selam” (1/214): ”Uzimanje kabura za džamiju je općenitije od toga da znači samo klanjanje namaza u njegovom pravcu ili na njemu.”
Ja kažem (tj. Albani): Znači, da to obuhvata oba prethodna značenja ili postoji mogućnost da je aludirao na sva tri značenja, a to je shvatio i imam Šafija, što ćemo navesti kasnije.
Za prvo značenje dokazi su i hadisi:
Prvi: Od Ebu Seida El-Hudrija prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se gradi na kaburima, ili da se sjedi na njima, ili da se klanja na njima. (Bilježi Ebu J’ala u svom ”Musnedu”, 66/2, a njegov lanac prenosilaca je sahih)
Drugi: Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ne klanjajte (okrenuti) prema kaburu niti klanjajte na kaburu.” (Bilježi Et-Taberani u ”El-Mu’džemul-kebiru”, 3/145/2 i 3/150/1)
Treći: Od Enesa se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (klanjanje) namaza na kaburima.” (Prenosi Ibn Hibban, 343)

Četvrti: Od Amra b. Dinara se prenosi da je bio upitan o namazu među kaburima pa je rekao: ”Spomenuto mi je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sinovi Israilovi su uzeli kabure svojih poslanika za bogomolje pa ih je Allah, subhanehu ve te´ala, prokleo.”’ (Bilježi Abdurrezak, 1591, kao mursel – prenosi ga ashab – sa sahih lancem prenosilaca, a ono što treba istaknuti jeste to da je Amr uzeo hadis kao dokaz o zabrani obavljanja namaza na kaburima, što ukazuje da on preferira spomenuto značenje.)

● Što se tiče drugog spomenutog značenja, El-Menavi, u djelu ”Fejdul-Kadir”, u komentaru trećeg hadisa, rekao je: ”Tj. uzeli su ih sebi za kiblu, sa neispravnim vjerovanjem, jer njihovo uzimanje za mesdžide je obavezno činjenje mesdžida na njima i obrnuto (tj. činjenje sedžde prema njima obavezno povlači sa sobom gradnju mesdžida na njima, kao što gradnja mesdžida na njima obavezno povlači sa sobom činjenje sedžde prema njima – op. prev.), a ovime je pojasnio razlog zbog kojeg su prokleti, pošto je u tome pretjerivanje u veličanju tih kabura. El-Kadi (El-Bejdavi) je rekao: ”Kada su židovi činili sedždu na kaburima svojih poslanika, veličajući ih, i učinili ih svojom kiblom prema kojoj su se okretali u namazu, te ih uzeli za kumire, Allah ih je prokleo i zabranio to muslimanima da ne bi učinili isto djelo…”.
Kažem (tj. Albani): U ovom značenju izrečena je jasna zabrana jer Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Nemojte sjediti na kaburima niti klanjati prema njima”. (Bilježe Muslim, 3/62, Ebu Davud, 1/71, En-Nesai, 1 /124, Et-Tirmizi, 2/154, i drugi)

Pojašnjavajući zabranu klanjanja prema kaburima, šejh Ali el-Kari rekao je u ”El-Mirkatu”: ”Zato što se u tome nalazi pretjerano veličanje koje kao da dostiže stepen onoga koji se obožava, i ako je to veličanje, prema kaburu ili mejtu koji je u njemu, zaista istinito, onda je to kufr, a samo poistovjećivanje sa takvim postupkom je mekruh, ali nužno je da bude mekruh tahrim (strogo pokuđeno). U tom značenju, čak i preče od njega, jeste dženaza koja je postavljena u pravcu kible klanjača, sa čime su iskušane Mekkelije jer oni postavljaju dženazu – mrtvace kod Kabe, a zatim klanjaju prema njoj (jer se nalazi između klanjača i njihove kible, op. prev.).”

Kažem (tj. Albani): Tj. u farz namazu, a ovo je opće iskušenje koje je pogodilo i države Šama, Anadolije i druge, a prije mjesec dana naišli smo na jednu ogavnu fotografiju – sliku koja prikazuje saff klanjača na sedždi prema poredanim tabutima pred njima, u kojima su bila tijela Turaka koji su se utopili na jednoj lađi.
Ovom prilikom skrećemo pažnju da u većini slučajeva postupci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuju na klanjanje dženaze na otvorenoj musalli, van džamije, a mudrost takvog postupka ogleda se u tome da se klanjači udalje od sličnog djela na koje je ukazao i učenjak El-Kari, da mu se Allah smiluje. Slična prethodnom hadisu jeste i predaja koju prenosi Sabit el-Benani od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je rekao: ”Klanjao sam u blizini kabura, pa me je vidio Omer b. El-Hatab te povikao: ‘Kabur, kabur!’ Ja podigoh pogled prema nebu misleći da govori ‘kamer’ – mjesec!” (Bilježi Ebu El-Hasen ed-Dinuri u ”Džuz’un fihi medžalis min emali Ebil-Hasen El-Kazvini“, 3/1, sa ispravnim lancem prenosilaca, a naveo ga je i Buharija kao mu’allek, bez navođenja lanca prenosilaca, 1/437, ”Feth”, a Abdurrezak ga je spojio u svom ”Musannefu”, 1/404/1581, i dodao: ”Ja kažem za kabur: ‘Ne klanjaj prema njemu.”’

● Što se tiče trećeg značenja, njega je izrekao imam El-Buhari, jer je hadis naslovio sa ”O pokuđenosti klanjanja na kaburima”. Time je ukazao da iz zabrane klanjanja na kaburu obavezno proizlazi i zabrana izgradnje džamije na njemu, a ova stvar je jasna, na što je nedvosmisleno ukazao i El-Menavi kako smo prethodno naveli. Hafiz Ibn Hadžer u komentaru hadisa kaže: ”Rekao je El-Kermani: ‘Hadis znači zabranu uzimanja kabura za bogomolje, a ono na što ukazuje naslov jeste gradnja bogomolje na kaburu i ono što se shvata iz toga dvoga je različito, ali se na to odgovora da je to dvoje nerazdvojivo, iako je ono što se shvata različito.”’
Na ovo značenje ukazala je Aiša, radijallahu anha, na kraju prvog prethodnog hadisa: ”Da nije toga, onda bi njegov kabur bio vidljiv, ali su se bojali da ne bude uzet za bogomolju.” To znači, da nije tog prokletstva koje su zaslužili židovi i kršćani, zbog uzimanja kabura za bogomolje, što nužno uzrokuje građenje na njima, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, kabur bio bi napravljen na otvorenom prostoru. Ali, ashabi to nisu učinili, jer su se bojali da kasnije generacije ne bi napravile džamiju na tom mjestu, čime bi i njih obuhvatilo ovo prokletstvo.

Ovo podržava i hadis koji prenosi Ebu S’ad, (2/241), sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, u kojem se navodi da je rekao: ”Vijećali su da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokopaju u džamiji, pa Aiša reče: ‘Glava Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je u mom krilu kad je rekao: ‘Ubio Allah narode koji su kabure svojih poslanika uzeli za bogomolje.’ Tako su se dogovorili da ga ukopaju gdje je i umro – u Aišinoj kući.”
Kažem (tj. Albani): Ovaj rivajet, iako je mursel (prenosi ga ashab), ukazuje na dvije stvari:
Prvo: Aiša je shvatila da se pod “uzimanjem kabura” spomenutim u hadisu aludira na džamiju u kojoj se ukopa umrli, a otuda je još preče da se odnosi na džamiju koja se sagradi na kaburu.

Drugo: Da su ashabi podržali ovo njeno shvatanje, pa su odustali od svoga mišljenja te ga ukopali u njenoj kući.
Ovo ukazuje na činjenicu da nema razlike između izgradnje džamije na kaburu i unošenja kabura u džamiju, i oba postupka su haram, jer je opasnost ista. Stoga je Hafiz El-Iraki rekao: ”Kada bi neko sagradio džamiju sa ciljem da bude ukopan u nekom od njenih dijelova, potpao bi pod prokletstvo. Naprotiv, haram ga je ukopati u džamiji, pa čak i kad bi uvjetovao da bude ukopan unutar džamije, to se neće ispoštovati jer njegov uvjet je suprotan njegovom uvakufljenju mesdžida.” (Prenio ga je El-Menavi u ”Fejdul-Kadir”, 5/274, i također ga potvrdio)

Kažem (tj. Albani): U ovome je jasan pokazatelj da se kabur i džamija ne mogu spojiti u islamu.
Ovo značenje potvrđuje i peti hadis: ”Oni su, ako bi među njima bio dobar čovjek, gradili nad njegovim kaburom bogomolju, …to su najgora stvorenja…” Ovo je jasan tekst o zabrani izgradnje džamija na kaburima poslanika i dobrih ljudi, i sasvim je nedvosmiseno da se zbog takvog postupka smatraju najgorim stvorenjima kod Allaha, subhanehu ve te´ala.
Ovaj hadis potvrđuje i predaja od Džabira, radijallahu anhu, koji je rekao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se kabur oblaže gipsom, da se sjedi na njemu i da se gradi na njemu.” (Bilježi Muslim, 3/62, i tekst je njegov; Ibn Ebi Šejbe, 4/134, Et-Tirmizi, 2 /155 i ocijenio ga je sahihom, i Ahmed, 3/339 i 399)

Ovaj hadis sa svojim općenitim značenjem obuhvata gradnju džamije na kaburu, kao i izgradnju kubeta na njemu, iako u zabrani prednjači prvo. Tako je potvrđeno da je ovo značenje također ispravno, na koje ukazuje riječ ”uzimanje”, a potvrđuju ga i drugi dokazi.

Što se tiče hadisa koji obuhvataju zabranu namaza u džamijama koje su sagrađene na kaburima, njihovo ukazivanje na to je jasnije, jer zabrana izgradnje džamija na kaburima nužno podrazumijeva i zabranu obavljanja namaza u njima, iz razloga što zabrana sredstva povlači i zabranu onoga što se postiže tim sredstvom i što tome vodi. Primjer za to je ajet o zabrani alkohola, u kojem je Allah, subhanehu ve te´ala, zabranio prodaju alkohola i u okviru ove zabrane je i konzumacija alkohola, štaviše, zabrana konzumacije je preča.

Očito je da zabrana izgradnje džamija na kaburima nije cilj sama po sebi, kao što ni naredba izgradnje džamija među kućama i trgovinama nije cilj sama po sebi, nego je to sve naređeno radi samog namaza koji će se obavljati u njima, pozitivno ili negativno. To pojašnjava sljedeći primjer: Kada bi čovjek sagradio džamiju na pustom mjestu gdje niko ne živi i kada niko ne bi klanjao u njoj, ovaj čovjek ne bi imao nikakvu nagradu za njenu izgradnju, čak štaviše, kod mene je on grješan za bespotrebno uništavanje novca i ulaganje nečega na pogrešno mjesto! Pa kad je Allah, subhanehu ve te´ala, naredio izgradnju džamija, naredio je u okviru toga i obavljanje namaza u njima, jer su radi njega sagrađene. Također, ako je zabranio da se grade džamije na kaburima, onda je u okviru toga zabranio i namaz u takvim džamijama, jer je radi toga i izgrađena, što je jasno i nije skriveno onome ko ima razuma, inšallah.

Zaključak

Uzimanje kabura za bogomolje obuhvata sva tri prethodno spomenuta značenja, što je dokaz sažetosti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora, a to je istakao i imam Šafija, koji je u svojoj knjizi ”El-Umm”, 1/246, zapisao: ”Mrzim da se nad kaburom gradi džamija i da se on ističe, ili da se klanja na njemu, a vidljiv je i poznat, ili da se klanja prema njemu.” Također je rekao: ”A ako bude klanjao prema njemu, namaz mu je valjan iako je pogriješio. Malik nas je obavijestio da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ubio Allah židove i kršćane jer su kabure svojih poslanika učinili bogomoljama’, pa je rekao: ”Mrzim ovo radi hadisa i drugih predaja prenesenih od osoba mimo Poslanika, a mrzio je – a Allah najbolje zna – da se veliča bilo ko od muslimana, tj. da se njegov kabur učini džamijom, jer u tom slučaju nemoguće je sačuvati se smutnje i zablude koja dolazi nakon toga.”
Ovim hadisom dokazao je sva tri značenja koja je spomenuo u svom govoru, što i jeste jasan dokaz da je hadis shvatio u njegovoj općenitosti, a tako je postupio i šejh Ali el-Kari’ prenoseći od hanefijskih učenjaka, pa je u ”Mirkatul-mefatih šerh miškatil-mesabih” (1/456), rekao: ”Razlog njihovog prokletstva jeste to što su se klanjali kaburima svojih poslanika veličajući ih, što je očiti širk, ili što su se molili Allahu, subhanehu ve te´ala, na mjestima gdje su ukopani poslanici, činili sedždu na njihovim kaburima, okretali se prema njihovim kaburima za vrijeme molitve smatrajući da time čine ibadet Allahu i pretjerivali u veličanju poslanika, a to je skriveni širk jer je u tome sadržano veličanje stvorenja u onome što nije dozvoljeno. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je svome ummetu takvo postupanje zbog sličnosti tog djela praksi židova ili zbog toga što sadrži skriveni širk. Ovako su smatrali neki od komentatora među našim imamima, a to podržava i jedna od Poslanikovoj predaja: ”…upozorava na njihova djela (tj. židova i kršćana – op. prev.).”
Kažem (tj. Albani): Prvi razlog koji je spomenuo, a to je činjenje sedžde kaburima poslanika veličajući ih, iako nije isključeno da su to radili židovi i kršćani, ipak se to ne shvata iz njegovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Kabure poslanika učinili su bogomoljama”. Očito je da su od njih učinili bogomolje za obožavanje Allaha, subhanehu ve te´ala, , shodno prethodnim značenjima, tražeći blagoslov putem poslanika koji su ukopani u njima, iako ih takvo djelo vodi, kao što vodi i druge, u očiti širk na koji je ukazao šejh El-Kari’.

Iz djela: ”Tahzirus-sadžidi min ittihazil-kuburi mesadžid”
Autor: Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Pezić Elvedin

Mnogo je muslimana svijeta koji su u današnjem vremenu izloženi nesvakidašnjim iskušenjima. Najbliži i najočitiji primjer za to su naša braća u Siriji, koja ovih dana prolaze kroz velika nesvakidašnja iskušenja. Islam je u svome savršenstvu propisao ostalom dijelu muslimana, koji nisu direktno pogođeni tim iskušenjima, da pomognu svojoj braći muslimanima. Jedan od mnogobrojnih načina na koji muslimani mogu da pomognu jedni drugima svakako je i kolektivno upućivanje dove Svevišnjem Allahu, u kojoj se traži da pomogne braći muslimanima koji su pogođeni određenim iskušenjem.

Islamski učenjaci su čak i u knjigama fikha (islamskog prava) nezaobilazno govorili o propisima vezanim za zajedničko upućivanje dove Allahu, na kraju ili neposredno prije završetka zajednički obavljenog namaza, za muslimane koji su pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem. Kroz ovaj tekst mi ćemo rezimirano spomenuti neke od pravnih propisa vezanih za to poglavlje, koje bi trebao da poznaje svaki musliman, pošto je veoma malo pisane riječi na našem jeziku o spomenutoj tematici.

Argumenti o propisanosti ovog ibadeta

Prije nego što počne sa prakticiranjem bilo kojeg ibadeta, naročito onoga koji nije rasprostranjen i poznat među muslimanima određenog podneblja, musliman bi trebao da posjeduje šerijatski validan argument koji potvrđuje validnost tog ibadeta.

Allahov Poslanik je kazao: „Onaj ko učini djelo koje nema utemeljenja u našoj vjeri, to će mu biti odbijeno.“ (Muslim)

Tako je i sa ibadetom zajedničke dove za muslimane u nevolji.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, nakon što bi na zadnjem rekatu namaza izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu”, učio dovu: ”Gospodaru moj, spasi Ajjaša ibn Ebu Rabiju! Gospodaru moj, spasi El-Velida ibn El-Velida! Gospodaru moj, spasi Selemu ibn Hišama! Gospodaru moj, spasi potlačene mu’mine! Gospodaru moj, pojačaj Svoju srdžbu na Medar! Gospodaru moj, učini im iskušenja dugim kao što su bile duge sušne godine Jusufa, a.s,.“ (Buharija i Muslim)

Ovaj hadis jasno ukazuje na legitimnost zajedničke dove za potlačene muslimane, kao i na upućivanje dove protiv nevjernika.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik poslao skupinu učača Kur’ana, koju je činilo sedamdeset ljudi, po određenoj potrebi, pa su ih napali pripadnici plemena Benu Sulejm, Ri’lun i Zekvan, kod bunara poznatog pod imenom Meu’ne. Ashabi su im kazali: ”Tako nam Allaha, mi vas ne želimo napasti, već smo u prolazu po naredbi Allahovog Poslanika.” Međutim, pripadnici plemena Benu Sulejm sve su ih poubijali, pa je Allahov Poslanik nakon toga dovio protiv njih cijeli mjesec dana, nakon sabah-namaza. (Buharija)

Od Enesa, r.a., prenosi se da je kazao: ”Allahov Poslanik je cijeli mjesec dana dovio kada su pobijene karije (učači), i nikada nisam vidio Allahovog Poslanika da se toliko rastužio kao tada.“ (Buharija)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, kada bi želio da dovi za nekoga ili protiv nekoga, to činio nakon povratka sa ruku’a. (Buharija)

Svi citirani hadis ukazuju na propisanost ovog ibadeta, koji se ogleda u zajedničkoj dovi nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu, a kojom se traži pomoć od Allaha za braću muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem.

Određeni broj učenjaka smatrao je ovaj ibadet derogiranim. Međutim, tačno je da ovaj ibadet nije derogiran i da je muslimanima pohvalno – a jedan dio učenjaka prvih generacija to je čak smatrao obavezom – da dove zajedničkom dovom nakon posljednjeg rekata namaza obavljenog u džematu, za braću muslimane koje zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Ovu činjenicu, da ovaj ibadet nije derogiran, potvrđuje praksa prvih generacija. Da je ovaj ibadet bio derogiran, oni bi to znali i ne bi ga prakticirali. U vjerodostojnim predajama potvrđeno je da su zajedničku dovu nakon zadnjeg namaskog rekata, za muslimane u iskušenju, prakiticirala četverica pravednih halifa, kao i mnogi drugi ashabi Allahovog Poslanika. Isto tako, nije poznato da je neko od ashaba Allahovog Poslanika smatrao ovaj ibadet derogiranim, pa se može kazati da su oni u pogledu validnosti ovog ibadeta imali jednoglasan stav.

Veliki broj muslimana u pogledu ovog ibadeta odabrao je jednu od dvije krajnosti: jedni smatraju da ovaj ibadet nije propisan (smatrajući da je derogiran) ili za njega nisu nikada ni čuli, a drugi opet svakim danom kontinuirano upućuju zajedničku dovu za muslimane nakon sabah-namaza. Tačno je ono što smo spomenuli, tj. da je taj ibadet propisano prakticirati samo onda kada jedan dio muslimana zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, navodeći stavove islamskih učenjaka u pogledu ovog ibadeta, kazao je: ”Treće mišljenje: Da je Allahov Poslanik učio zajedničku dovu samo kada bi postojao poseban razlog za to, a prekidao bi sa time kada bi nestajalo tog razloga. Na osnovu toga, zajednička dova je propisana samo kada muslimane zadesi neka nesvakidašnja nedaća. Ovaj stav su preferirali pravnici iz redova hadiske znanosti, ovaj stav je prenesen od četverice pravednih halifa. Kada je Omer, r.a., vodio rat protiv kršćana, prakticirao je upućivanje zajedničke dove protiv njih.“ (Medžmu’l-fetava, 23/8)

Kazao je Ibnul-Kajjim: ”Allahov Poslanik prakticirao je učenje zajedničke dove za muslimane samo kada bi ih zadesilo nesvakidašnje iskušenje i ostavljanje tog ibadeta u slučaju kada izostanu nesvakidašnja iskušenja. Ovaj ibadet nije prakticirao samo nakon sabah-namaza, već je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika, iz sljedećih razloga: zato što je propisano da se na sabah-namazu oduži sa učenjem, sabah-namaz je vezan za noćni namaz, sabah-namaz je blizu sehura i sabah-namaz je blizu vremena kada se dove ne odbijaju.“ (Zadul-me’ad, 1/262)

Nakon kojih namaza se uči spomenuta dova?

Ispravno mišljenje u pogledu ovog pitanja jeste mišljenje onih učenjaka koji su smatrali da se ovaj ibadet ne vezuje eksplicitno niti za jedan od dnevnih namaza, već je propisan shodno potrebi, nakon svakog namaza, bez obzira da li to bili dnevni ili noćni namazi.

Tu činjenicu nam potvrđuju općeniti hadisi o ovoj tematici u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik dovio nakon svih pet propisanih namaza.

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: „Allahov Poslanik je kontinuirano dovio cijeli mjesec dana, nakon podne, ikindije, akšama, jacije i sabah-namaza. Nakon svakog namaza, kada bi na zadnjem rekatu izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu“, on bi dovio protiv ljudi iz plemena Benu Sulejm, proti Ri’le i Zekvana, a oni koji su bili iza njega aminovali su na njegovu dovu.“ (Ibn Huzejme, Ebu Davud, šejh Albani je potvrdio vjerodostojnost ovog hadisa)

Kazao je šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Propisano je da se zajednička dova (kunut) prakticira kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Tada biva propisano doviti za muslimane i doviti protiv nevjernika, na sabah-namazu kao i na drugim namazima. Tako je Omer, r.a., prilikom ratovanja protiv kršćana dovio protiv njih dovom: ‘O Gospodaru, prokuni nevjernike, sljedbenike Knjige…“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Kada se uči spomenuta dova?

Jedno od pitanja koja se vezuju za ovaj ibadet jeste i to kada se uči spomenuta dova, odnosno da li se uči nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu ili se može učiti odmah po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’.

U većini hadisa koji govore o ovom ibadetu navodi se da je Allahov Poslanik to činio nakon povratka sa ruku’a na zadnjem rekatu, dok je u nekim također vjerodostojnim predajama zabilježeno da je to ponekad činio po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’. Stoga možemo kazati da nema smetnje da se dova uči i prije odlaska na ruku’ i poslije ruku’a, ali je preče da to bude nakon povratka sa ruku’a, kao što je zabilježeno u većinskom broju hadisa o ovoj tematici.

Od Muhammeda ibn Sirina prenosi se da je Enes ibn Malik, r.a., upitan: ”Da li je Allahov Poslanik učio (kunut) dovu nakon sabah-namaza?”, pa je rekao: ”Da.” Kada su ga upitali: ”A je li to činio prije odlaska na ruku’u?”, kazao je: ”Kratko nakon povratka sa ruku’a.” (Buharija i Muslim)

Do kada se prakticira ovaj ibadet?

Ovaj ibadet je propisan s ciljem traženja pomoći od Uzvišenog Allaha za braću muslimane i nije vremenski ograničen. Propisano je da se prakticira ova dova sve dok su muslimani izloženi određenom nesvakidašnjem iskušenju. Ako bi se desilo da određeno iskušenje potraje duže vremena, nema smetnje da se prakticira s vremena na vrijeme, kako bi se na taj način muslimani podsjetili na obaveznost potpomaganja braće muslimana.

Tačna je činjenica da muslimani danas u mnogim dijelovima Allahove zemlje imaju određenih iskušenja, što iziskuje da muslimani neprestano prakticiraju ovaj ibadet, ali je isto tako tačno da se prakticiranje ovog ibadeta ograničava na situacije kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Na taj način ćemo postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, u čijem vremenu su muslimani također bili izloženi raznim iskušenjima, ali je prakticirao učenje zajedničke dove samo u iznimno teškim situacijama i nesvakidašnjim iskušenjima, a pored toga u svakodnevnom životu dovio je općenito za sve muslimane. To ni u kojem slučaju ne sprečava da čovjek kao individua dovi za braću muslimane kada čuje za određena iskušenja kroz koja oni prolaze.

Kako se uči spomenuta dova, naglas ili u sebi?

Iz prethodno spomenutih agrumenata možemo zaključiti da se spomenuta zajednička dova uči naglas, bez obzira nakon kojeg namaza se učila, da li to bili dnevni namazi na kojima se uči u sebi ili to bili noćni namazi na kojima se uči naglas.

Da Allahov Poslanik nije dovio naglas u dnevnim namazima, ashabi ne bi znali šta je dovio Allahov Poslanik. Pošto su nam detaljno prenijeli šta je dovio, to jasno ukazuje da je Allahov Poslanik učio spomenutu dovu naglas.

Kazao je imam En-Nevevi: ”Iz hadisa u kojem se spominje dova Allahovog Poslanika, nakon pogibije njegovih karija (učača), proizlazi da je to činio naglas u svim namazima i na to ukazuje govor Er-Rafi’ja. Dakle, ispravno mišljenje je da je ovu dovu pohvalno učiti naglas.“ (El-Medžmu’, 3/464)

Kazao je Ibn Hadžer: ”Meni se čini da je mudrost u tome što je zajednička dova za muslimane propisana na stajanju (kijama) u namazu, a ne na sedždi, a poznato je da je stanje sedžde period pohvalan za dovu, kao što je zabilježeno u hadisu: ‘Stanje u kojem je rob najbliži svome Gospodaru jeste kada je na sedždi.’ Čak je činjenje dove na sedždi spomenuto u naredbenoj formi, sve to kako bi i klanjači učestvovali sa imamom u dovi koju upućuje za muslimane, pa makar na način što će aminati na njegovu dovu. Na osnovu toga, učenjaci imaju jednoglasan stav da učenje dove biva naglas.“ (Fethul-bari, 3/435)

Šta je propisano da čine muktedije (oni koji klanjaju za imamom)?

Muktedije koje klanjaju za imamom, koji dovi za muslimane u nekom od dnevnih namaza, podići će ruke i aminati na izgovorenu dovu.

U prethodno spomenutom hadisu Ibn Abbasa, r.a., spomenuto je da su ashabi aminali na dovu koju je Allahov Poslanik učio u namazu za muslimane ili protiv nekog od nevjernika, što svakako ukazuje na to da je muktediji propisano da amina na izgovorenu dovu.

Što se tiče podizanja ruku, ono je propisano i za imama i za muktediju.

U vjerodostojnoj predaji koju je zabilježio imam Ahmed, o događaju upućivanja dove Allahovog Poslanika protiv plemena koja su poubijala karije Allahovog Poslanika, zabilježeno je da je Allahov Poslanik prilikom te dove držao podignute ruke.

Enes, r.a., rekao je: ”I nisam vidio da je nešto toliko rastužilo Allahovog Poslanika kao što ga je rastužilo to (misleći na događaj sa ubijenim karijama). Vidio sam ga kako na sabah-namazu podiže ruke i dovi protiv njih.” (Ahmed, Šuajb Arnaut je kazao za ovaj hadis: ”Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan i ispunjava uvjete imama Muslima.”)

Kazao je Ebu Rafi’a: ”Klanjao sam za Omerom, r.a., pa je podignutih ruku i naglas učio dovu nakon ruku’a.“ (El-Bejheki)

Da li postoji posebna dova koja se uči ovom prilikom?

Islamski učenjaci spomenuli su da ne postoji posebna dova koju bi imam trebao da uči ovom prilikom. Imam bi trebao da odabere sadržajne dove, koje će se eksplicitno odnositi na stanje muslimana za koje se dova upućuje. U svemu tome nema smetnje, čak je to najprioritetnije da učini, da se posluži dovama Allahovog Poslanika koje je upućivao u ovakvim situacijama, te da tim dovama dovi za muslimane ili da dovi protiv Allahovih neprijatelja, onako kako je to činio Allahov Poslanik.

Kazao je Ibn Tejmijje: ”Od sunneta je da se prilikom nesvakidašnjih iskušenja koja zadese muslimane uči zajednička dova za njih, dova koja odgovara stanju ljudi koje je zadesilo iskušenje.“ (Medžmu’l-fetava, 21/155)

Na drugom mjestu u svojim fetvama šejhul-islam veli: ”Onaj koji uči zajedničku dovu za muslimane trebao bi da to čini dovom koja odgovara iskušenju koje je zadesilo muslimane. A ako bi spomenuo poimenično one za koje upućuje dovu i imena onih protiv kojih dovi, dobro bi postupio.“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Da li se ovaj ibadet vezuje eksplicitno za muslimanskog vođu (halifu)?

Jedan dio učenjaka zastupao je stav da se upućivanje zajedničke dove za muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem vezuje eksplicitno za vođu muslimana. Tačno je da ne postoji niti jedan argument koji ovaj ibadet ograničava na muslimanskoga vođu, stoga mi kažemo da je taj ibadet općenit za sve muslimane.

To nam potvrđuju sljedeće činjenice:

– Osnova u postupcima Allahovog Poslanika je općenitost, tj. da se podjednako odnose na Allahovog Poslanika i na ostale muslimane, sve dok ne dođe poseban argument koji određeni ibadet ograničava na Allahovog Poslanika.

Takav argument u pogledu ovog pitanja ne postoji.

– Općenitost hadisa Malika ibn Huvejrisa, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik kazao: “Klanjajte onako kao ste mene vidjeli da klanjam.” Ovaj hadis je jasan u značenju da su postupci Allahovog Poslanika u namazu općeniti i da se odnose podjednako na sve muslimane.

– Zabilježeno je u vjerodostojnim predajama da je Ebu Hurejre, r.a., učio zajedničku dovu za muslimane koji su bili pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem, a poznato je da on niti jednog momenta nije bio vođa muslimanima.

Od Ebu Seleme se prenosi da je Ebu Hurejre, r.a., kazao: “Pokazat ću vam namaz Allahovog Poslanika’’, pa je Ebu Hurejre učio dovu na zadnjem rekatu podne i ikindija-namaza, kao i nakon sabah-namaza, nakon što bi izgovorio ‘’Semi’ Allahu limen hamidehu’’, pa bi dovio za muslimane i proklinjao nevjernike. (Buharija)

Naša zadnja dova glasi: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Sabrao i priredio: Pezić Elvedin

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović

Prenosi Enes, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan o tome da li je dozvoljeno hamr (vino) pretvoriti u sirće, na što je on dao negativan odgovor. Ocjena hadisa: Hadis je vjerodostojan. Muslim, Knjiga o pićima, poglavlje ”zabrana pretvaranja hamra u sirće”, br. 1983., Tirmizi, Knjiga o kupoprodaji, poglavlje ”zabrana pretvaranja hamra u sirće”, br. 1294. Pojašanjenje pojmova: U širem jezičkom smislu, hamr je glagolska imenica (izvedenica) glagola hamire/jahmiru ili jahmuru, što znači prekriti, pokriti, zastrti, sakriti, napojiti vinom, fermentirati[1]. U užem, šerijatskopravnom smislu, el–hamr je opći naziv za sve vrste opojnih (alkoholnih) pića ali i drugih opojnih sredstava, a njegovim konzumentom, u smislu građanske i krivičnopravne odgovornosti, smatra se svako onaj ko ga konzumira potpuno svojevoljno i svjesno, radi ostvarivanja užitka, zabave, popravljanja raspoloženja i sl[2]. Odrednica potpuno svojevoljno i svjesno isključuje konzumaciju opojnih sredstava pod prisilom, u nesvjesnom ili stanju gubitka razuma, dok odrednica radi ostvarivanja užitka, zabave i sl. isključuje upotrebu opojnih sredstava u medicinske svrhe[3] i u stanju krajnje nužde[4]. ”Mada većina hanefijskih pravnika pojam “hamr” ograničava na alkoholno piće proizvedeno od grožđa, vezujući time zabranu konzumacije za vino, a opijanja za ostale vrste alkoholnih pića[5], ipak je mjerodavnija definicija pojma “hamr” koja je eksplicitno navedena u hadisu koji bilježi imam Muslim u svome Sahihu (3/1587,1588), a u kojemu Poslanik, sallallhu ‘aljehi ve sellem, kaže: “Sve što opija je hamr, a svaki hamr je haram.” Povod ovome hadisu je pitanje koje su Poslaniku, sallallhu ‘aljehi ve sellem, uputili neki ashabi u vezi sa pićem koje se proizvodi od meda, kukuruza i ječma, našto je on odgovorio gore citiranim hadisom. Shodno ovome hadisu hamr je imenica kojom se ne označava samo vino nego svako piće koje ima svojstvo opijanja. Ovakvo značenje ovog pojma potvrdio je i hazreti Omer, r.a., sa minbera Allahova Poslanika rekavši: “Sve što zanosi pamet je hamr.” Zabrana se, dakle, ne veže za ime niti supstancu od koje je proizvedeno alkoholno piće, nego za svojstvo pića da opija, bez obzira da li stanje opijenosti nastupilo nakon konzumiranja malih ili velikih količina dotičnog pića. Razlog zabranjenosti je svojstvo opijanja (iskar), koje je prisutno u svim vrstama alkoholnih pića, i u malim i u velikim količinama, te su sve te vrste zabranjene bez obzira na količinu.”[6]

Opća pravna pitanja

Ono što možemo primjetiti u ovom, ali i mnogim drugim, po formi sličnim, hadisima[7], jeste da ashabi koji su bilježili i prenosili hadise, koji u sebi sadrže pojašnjenje nekog propisa ili predstavljaju odgovor na nečije pitanje ili nedoumicu, uopće nisu pridavali pažnju imenima i porjeklu osoba koje su na ovaj način, tj. direktnim obraćanjem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htjele saznati nešto više o propisima svoje vjere. To može ukazivati na samo jednu stvar: da je među ashabima, kao vrsnim poznavaocima šerijatskih propisa (normi), vladalo općeprivaćeno mišljenje da ovakva vrsta nepoznanice u hadisu, ne može imati nikakve pravne implikacije niti uticaj na konačni tekst norme, koja i jeste prava svrha i motiv izgovorenog hadisa[8].

Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabrana transformacije hamra (vina) u sirće, u formi kratkog i decidnog (negativnog) odgovora, ima karakter preventivne zabrane, u usulskoj nauci, poznate kao seddu-z-zerai’ (preventivno sankcionisanje ili prevenciju zabranom sredstava koja uzrokuju nekakvu pokvarenost, štetu ili grijeh, ili jednostavno rečeno sasijecanje zla u korjenu[9]). Šteta i zlo kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na ovaj način, htjeo spriječiti i izbjeći je i više nego očita, i ogledala se u mogućoj konzumaciji vina od strane proizvođača sirčeta (ocata), da im se kojim slučajem dozvolilo, da vino kojeg su posjedovali kod sebe zadrže i nakon njegove definitivne zabrane i iskoriste ga za proizvodnju sirćeta (ocata). U vezi sa navedenim principom (preventivno sankcionisanje), potrebno je naglasiti da, iako postoji načelna saglasnost među pravnim teoretičarima, različitih pravaca i škola, oko njegove utemeljenosti i legitimnosti, ipak se ono različito primjenjuje od jedne do druge pravne škole. Tako su recimo djela i aktivnosti koja su u osnovi dozvoljena, ali u većini slučajeva uzorukuju i vode šteti, kao što je izdavanje prostora u zabranjenu svrhu ili dozvoljena djela koja se upotrijebe u nepropisanu svrhu, zabranjena u malikijskom i hanbelijskom mezhebu, a dozvoljena u šafijskom[10]. Zabrana se obrazlaže principom preventivne sankcije koja ima pravnu snagu i legitimnost samostalnog šerijatskog izvora[11]. Svi su saglasni oko primjene ovog principa kod djela/aktivnosti koja su u osnovi štetna (negativna) i vode jasnoj šteti, kao i njegove neprimjene kod djela/aktivnosti koja u malo slučajeva ili rjetko kada imaju negativne posljedice, kao što je u primjeru suđenja na osnovu svjedočenja koje ponekad može biti i lažno, ali i djela/aktivnosti čijom bi zabranom, pod pretpostavkom da mogu biti zloupotrebljena i iskorištena u nedozvoljene svrhe, društvo i njegove jednike bili uskraćeni za značajan dio korisnih pa i egzistencionalnih djelatnosti, kao što su poljoprivreda, zanatstvo, i sl[12]. U tom smislu neprihvatljiva je zabrana proizvodnje i uzgoja poljoprivrednih kultura (voća, povrća) uz obrazloženje da one mogu biti iskorištene za proizvodnju alkoholnih pića, jer je očekivana korist od njih izvjesnija nego što je to šeta ili pokvarenost, kao što je neprihvatljiva zabrana proizvodnje raznih korisnih instrumenata i aparata pod izgovorom njihove zloupotrebe.

Većina islamskih pravnika je na stanovištu da je zabrana hamra (opojnih pića) prošla kroz tri faze, a samo mali broj njih tvrdi da se to desilo u četiri faze. Predmet sporenja je faza tzv. različitog kur’anskog tretmana opojnog pića (seker) i ostalih vrsta ”prijatne hrane” (semer hasen)[13], čime je, prema mišljenju nekih komentatora, započeta priprema terena za konačnu zabranu hamra (opojnih pića).[14] ”No, ako se eventualno i može govoriti o pretpripremnoj fazi zabrane u ovom ajetu, ona se ne može označiti kao prva faza zabrane budući da se navedeni ajet može dvojako protumačiti. Prvo tumačenje je da veznik podrazumijeva različitost tretmana, kao što što kaže prva grupa učenjaka, a drugo je da je atribut prve imenice izostavljen, jer na njega ukazuje atribut spomenut kod druge imenice, što je česta upotreba u arapskom jeziku. A prema poznatom usulskom pravilu, ako postoji mogućnost dvojakog tumačenja argumenta, onda je dokazivanje istim nesvrsishodno.”[15] Mišljenje većine potvrđuje i sljedeći hadis. Naime, Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Hamr (vino) je zabranjivan tri puta (u tri faze): ”Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, došao u Medinu, među njenim stanovnicima je bila široko rasprostranjena praksa konzumacije vina i hazardnih igara. Pitali su ga o tome, nakon čega je objavljen ajet: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ” Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.”[16] Oni su tada rekli: ”Nije nam zabranio da ga pijemo, samo je rekao da u njemu ima štete i koristi.” Zatim su nastavili sa njegovom konzumacijom sve do dana kada je jedan muhadžir, koji je predvodio ljude u namazu, klanjajući u polupijanom stanju, napravio grešku u učenju Kur’ana. Tim povodom Allah je objavio ajet u nešto strožijoj od prethodne forme: “O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate…”[17] Nakon toga, oni koji su pili vino nastojali su da, bar na molitvu, dođu trijezni, no ubrzo je objavljen ajet koji, u potpunosti, zabranjuje konzumaciju opojnih pića, a to su riječi Uzvišenog: ”O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hoćete li se okaniti?”[18] Kao što možemo vidjeti, u posljednjem ajetu uspjeh (felah), koji podrazumijeva ostvarenje ambicija (želja) i spas od zla i neugodnosti, uslovljen je trenutnim i potpunim ostavljanjem hamra (opojnih pića). Imperativni upit (pitanje) ”pa hoćete li se okaniti”, ashabi, drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, shvatili su krajnje ozbiljno i, kao što se navodi u nekim predanjima, doslovno su kazali: ”hoćemo, okanit ćemo se”, a zatim su, noseći u rukama preostale zalihe vina i posude iz kojih su, samo nekoliko trenutaka ranije, pili vino, izašli na ulice i prosuli ih po putu[19]. Medinski putevi su se pretvorili u rijeke (prosutog) vina.

Propisi

1. Pretvorba vina (opojnog pića) u sirče (ocat) moguća je na dva načina: sa i bez uticaja ljudskog faktora, odnosno vještačkim i prirodnim putem. Ukoliko je do transformacije (pretvorbe) došlo prirodnim putem, bez uticaja ljudskog faktora[20], islamski pravnici su saglasni da je sirće nastalo tim putem, dozvoljeno koristiti u ishrani[21], na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Divan li je umak sirće.”[22] S druge strane, konzumacija sirćeta dobijenog vještačkim putem od vina (alkohola) kao i proizvoda koji u svom sastavu sadrže vinski ocat (kečap i sl.), predmet je sporenja među islamskim učenjacima. Hanbelijski, i šafijski pravnici[23] stoje na čvrstom stajalištu da je konzumacija vinskog ocata strogo zabranjena, temeljeći svoj stav, između ostalog i na predmetnom hadisu, ali i na drugim hadisima u kojima je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odbacio bilo kakvu mogućnost vještačke pretvorbe vina u sirće[24]. Prema hanefijskom mezhebu dozvoljeno je konzumirati vinski ocat bez obzira na način na koji je dobiven, prirodnim ili vještačkim putem[25]. Njihovo je obrazloženje da je, transformisanjem alkohola u sirće, nestalo svojstva zbog kojeg je alkohol zabranjen, a to je opijanje[26]. Pravno-šerijatsko načelo glasi: ”U obzir se uzima suština a ne nazivi”. Suština nam kaže da je to sirće, a ne alkohol, te je prema tome dozvoljeno (halal). Također, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je rekao: ”Divan li je umak sirče”, nije napravio razliku između ovih dviju vrsta. Ovo su, prema mišljenju Evropskog vijeća za fetve, sasvim dovoljni argumenti da bi se upotreba vinskog ocata i proizvoda koji u sebi sadrže vinski ocat smatrala dozvoljenom[27]. Što se tiče zabrane, koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u tom smislu izrekao, a na koju se poziva prva grupa učenjaka, ona je, po njima (Evropskom vijeću za fetve), imala savjetodavni i preventivni karakter i odnosila se na period, koji je uslijedio neposredno nakon zabrane (vina, opojnih pića), tzv. period odvikavanja od konzumacije vina, u kojem je još uvjek postojala opasnost vraćanja pojedinaca svojim starim (lošim) navikama. Jedan dio islamske uleme pravi razliku između vinskog ocata proizvedenog od strane sljedbenika Knjige (ehlu-kitabija), koji vino smatraju dozvoljenim, i vinskog ocata kojeg proizvedu muslimani. U prvom slučaju vinski ocat je dozvoljen, a u drugom nije[28].

2. Hadis ima sasvim jasnu tendenciju iskorjenjivanja zla alkohola u društvu, jer se njime traži prekidanje svih aktivnosti koje su na bilo koji način povezane sa alkoholom, pa i onih koje, na prvi pogled, djeluju logično i pragmatično, kao što je njegova pretvorba u sirče, čime bi se ogromne količine već proizvedenog alkohola, umjesto da budu uništene, usmjerile u korisne svrhe. U još decidnijem hadisu, koji su zabilježili Tirmizi i Ibn Madže, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prizvao je Allahovo prokletsvo na deset osoba koje imaju posla sa opojnim pićima: ”proizvođača, naručioca proizvodnje, konzumenta, distributera, skladištara, poslužitelja, prodavca, korisnika zarade, onoga ko ga kupuje i kome se kupuje”. Nažalost, i pored ovako jasnih upozorenja i smjernica, koje bi trebale biti dovoljne svakom razumnom vjerniku da sa svog kućnog praga jednom zauvjek udalji ovo zlo i nevaljalštinu, i time sebi i svojoj porodici, i društvenoj sredni, priskrbi Božiji blagoslov (berićet), naći ćemo da još uvjek značajan broj naših sunarodnjaka, Bošnjaka muslimana, pa i onih koji posjećuju džamiju (bar petkom ili na bajram), ima blagonaklon ili u najmanju ruku indiferentan (neodređen) odnos prema alkoholu i alkoholnim pićima, ugostiteljskim objektima, restoranima, kafanama i birtijama u kojima se on toči, i trgovinskim radnjama koje ga prodaju, ali i prema prisustvovanju ceremonijama, manifestacijama, proslavama čiji je neizostavni dio konzumacija i ispijanje velikih količina alkohola. Posebno brine što je sve veći broj mladih ljudi koji spas i bijeg od svakodnevnih životnih problema traže u alkoholu i raznim alkohol i pivo partyima, kojih u zadnje vrijeme ima na pretek, i koji se, bez ikakvih administrativnih zapreka i šire društvene osude, organizuju gotovo svakodnevno i u svim većim bosanskohercegovačkim ćaršijama, uz prethodnu najavu i reklamu na službenim tv i radio stanicama, i uz prešutnu saglasnost općinskih vlasti, čime se ti ljudi ”svojevoljno” ubacuju u kolotečinu i kandže zla iz kojih će se kasnije teško izvući, jer grijeh kakav je alkohol i društvo kakvo je ”party” društvo ne mogu proizvesti ništa drugo do li alkoholičare i partyaše a nikako zdrave jedinke i korisne članove društvene zajednice. Nije li Uzvišeni rekao: ”O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” Treba dodati da trgovci pićem i vlasnici ugostiteljskih objekata u kojima se toči alkohol ne čine nepravdu i nasilje samo prema sebi nego i prema svojim najbližima, suprugama i djeci, jer ih, hraneći i izdržavajući na ovaj način zarađenim sredstvima, na neki način uvlače zajedno sa sobom u krug u Poslanikovom hadisu prokletih osoba. ”Naročito je za svaku osudu pojava da neki ljudi koriste i neke vjerske svečanosti, kao što su otvaranje novosagrađenih džamija, ili okupljanje vjernika u povodu mevludskih svečanosti, ili zajedničkih dova, da prodaju koju flašu ili gajbu piva. Takvi se postupci moraju energično osuditi i spriječiti.”[29]

Bilješke

[1] – http://www.almaany.com; Arapsko-bosanski rječnik, Teufik Muftić, str. 405.

[2] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179.

[3] – Kao što je upotreba anestezije (narkoze) prilikom izvođenja operativnog zahvata, upotreba medicinskog alkohola kao dezinfekcionog sredstva, upotreba lijeka spravljenog na bazi alkohola, po preporuci ljekara specijaliste, koji je uz to i dobar musliman, ukoliko ne postoji dozvoljena alternativa, i slične medicinske svrhe. (Vidjeti: Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179, Medžmu’u fetava ve resail, Muhamed ibn Salih el-‘Usejmin, Halal i haram u islamu, Dr. Jusuf El-Qaredavi, Sarajevo, 1997., str. 121, http://www.salmajed.com/node/2691 ).

[4] – Uzvišeni u Kur’anu, u prijevodu značenja kaže: ”A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji (kada ste na to prinuđeni).” (El-En’am, 119.)

[5] – Vidjeti: El-Kasani, Bedai’us-sanai’, 7/39

[6] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

[7] – Takav je recimo hadis: ”Upitan je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o tome ko najljepše uči Kur’an, pa je rekao: ”To je onaj na kojem se, prilikom učenja Kur’ana, primjećuju tragovi strahopoštovanja.” (Vjerodostojnim ga je ocijneio El-Albani u Miškatul-mesabih)

[8] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179.

[9] – Usul-i fikh, hrestomatija, izdanje Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, 2005., Priređivač: dr. Enes Ljevaković.

[10] – Envaru-l-buruk fi envai-l-furuk, 3/45., Seddu-z-zerai’ fi-šeri’ati-l-islamijje, dr. Abdulkerim ed-Derkavi, naučni rad objavljen na http://www.alukah.net/Sharia/0/6987/, El Vedžiz fi usuli-l-fikhi (Opći prikaz metodoligije islamskog prava, ‘Abdulkerim ez-Zejdan, 246.

[11] – ‘Urf običaj kao pomoćni izvor šerijatskog prava, dr. Muharem Štulanović, 70.

[12] – Seddu-z-zerai’ fi-šeri’ati-l-islamijje, dr. Abdulkerim ed-Derkavi, naučni rad objavljen na http://www.alukah.net/Sharia/0/6987/.

[13] – Ovdje se misli na 67- i ajet sure En-Nahl, u kojem se kaže: “A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu.

[14] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/181., Tefsir Ebu Suud, 2/326.

[15] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

[16] – Prijevod značenja, El-Bekare, 219.

[17] – Prijevod značenja, En-Nisa, 43.

[18] – Prijevod značenja, El-Maide, 90., 91. Hadis je zabilježio Ahmed u ”Musnedu”, 14/267.

[19] – Buharija, 5582., 242., Muslim, br. 1570.

[20] – Sirćetno vrenje, koje stvara sirće, odvija se zahvaljujući jednom mikroorganizmu (Mycoderma, bakterija koja etil alkohol pretvara u sirćetnu kiselinu), sirćetnom bacilu. Ova bakterija se u prirodi nalazi svugdje u vazduhu, pa su zbog toga prvi proizvođači sirćeta uspjeli u svom radu. Tek 1878., mikrobiolog Hansen je ispravno objasnio hemijski proces dobijanja sirćeta. On je precizno opisao tri vrste sirćetnog bacila. Ova minijaturna bića proždiru alkohol i luče kiselinu. Pretvaranje alkohola u kiseline je postupak koji zovemo vrenje. (www.naturamedica.info/, http://www.en.wikipedia.org/wiki/Mother_of_vinegar )

[21] – El-mevsu’atu-l-fikhijje, 19/262., Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/183., Evropsko vijeće za fetve, Rezolucija br. 4/7.

[22] – Muslim, 2051.

[23] – El-Medžmu, 2/597, El-Mugni, 9/145.

[24] – U jednom od tih hadisa se navodi da je Ebu Talha pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Šta uraditi sa vinom kojeg su naslijedila siročad?” Odgovorio je: ”Prolijte ga!” A zašto od njega ne bismo napravili sirće?” – insistirao je Ebu-Talha. ”Ne, ni u kom slučaju!” – kategoričan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

[25] – El-Mebsut,

[26] – U ususli fikhu općeprihvaćena je teza po kojoj norma cirkulira sa svojim ‘illetom (pravnim razlogom) u afirmativnom i negativnom smislu.

[27] – Vidi: http://www.soonaa.com/vb/showthread.php?t=6281

[28] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/183.

[29] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

Saff br. 314.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović

Za muslimana ne postoji veća blagodat od dosljednog slijeđenja Poslanikovog, sallallahu alejhu ve sellem, sunneta. To je, ustvari, obligatna dužnost svakog vjernika. Enes b. Malik kaže: “Suprugama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla su trojica ljudi da pitaju o njegovom ibadetu, ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: ‘Gdje smo mi u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!‘ Tako jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno noći provoditi u namazu!‘ ‘A ja ću stalno postiti, i nikako neću prekidati!‘, reče drugi. ‘A ja ću se potpuno ustegnuti od žena, i nikako se neću ženiti!‘, reče treći. Nakon toga došao je Poslanik, s.a.v.s., i rekao: ‘Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam bogobojazniji i pobožniji od vas, ali i ja postim i jedem, klanjam noću i spavam, i ja se ženim. A ko napusti moj sunnet, ne pripada meni!‘“ (Buhari, br. 5063, i Muslim, br. 1401)

Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bit će ponižen i obezvrijeđen svako ko se suprotstavi mojoj naredbi.” (Ahmed, 2/92, i Ibn Ebi Šejbe, 4/216, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 5/109)

Međutim, u iznimnim situacijama, u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nazire se spoljašnja oprečnost koja zbog nedovoljnog poznavanja šerijatskih postavki biva pogrešno shvaćena od velikog broja ljudi. Nemoguće je da Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovori dva kontradiktorna hadisa. Kontradiktornost nastaje u ljudskom razumu zbog nepotpunog shvatanja dotičnih hadisa, a nikako zbog istinske oprečnosti među njima.

Pitanje oko čijeg propisa postoje prividno oprečni argumenti je pitanje dobrovoljnog namaza nakon ikindije. Imam Buhari i Muslim prenose od Ebu Seida el-Hudrija da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Nema namaza poslije sabaha pa sve dok se sunce ne popne (dok na horizontu ne odskoči za dužinu koplja), niti namaza poslije ikindije dok sunce ne zađe.”

Citirani hadis aludira na zabranu obavljanja dobrovoljnih namaza nakon sabahskog i ikindijskog farza. Međutim, postoje druga, autentična predanja koja ukazuju na to da je, ipak, dozvoljeno klanjati nakon ikindije.

Imam Buhari, br. 590, bilježi da je Aiša kazala: “Tako mi Onoga koji je (Muhammeda) uzeo, (Muhammed) nije izostavljao klanjanje dva rekata (nakon ikindije) sve dok se nije susreo sa Allahom, a on se sa Uzvišenim Allahom nije susreo dok mu ovaj namaz nije otežao. On je u bolesti mnoge svoje namaze klanjao sjedeći” – (Aiša) je mislila na dva rekata poslije ikindije.
“Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je te namaze, ali ih on nije klanjao u džamiji, bojeći se opterećenja za svoje sljedbenike. On je volio ono što je za njih lagano.”

U drugom predanju kod Buharije, br. 591, i Muslima, br. 835/299, stoji da je Aiša rekla svome sestriću Urvi: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada kod mene propustio dvije sedžde (dva rekata) poslije ikindija-namaza.”
U trećoj verziji kod imama Buharije, br. 592, i Muslima, br. 835/300, od Aiše stoji: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ni tajno ni javno napuštao klanjanje dva rekata namaza, i to: dva rekata prije sabaha i dva rekata poslije obavljenog ikindija-namaza.”
U jednoj verziji kod imama Buharije, br. 593, i Muslima, br. 835/301, od Aiše, stoji: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije mi nikada došao poslije ikindije a da (po dolasku) nije klanjao dva rekata.”
Postoje i druga predanja od majke vjernika Aiše koja ukazuju na isti smisao.

Neki učenjaci smatraju da je spomenuta zabrana ograničena isključivo na izlazak i zalazak sunca. Ovu činjenicu potkrepljuju narednim hadisima:

Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne klanjajte pri izlasku i zalasku sunca. Ono izlazi i zalazi između šejtanskih rogova, a klanjajte između toga šta želite.” (Ebu Ja’la, 7/220, Dija u El-Muhtare, 5/255. Imam Ibn Hadžer i šejh Albani ovo predanje smatraju dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/624)
Bilježe imami Buhari, br. 583, i Muslim, br. 828, da je Ibn Omer rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne stremite (ne ciljajte) sa svojim namazom izlazak sunca niti njegovo zalaženje!”
(‘Urve) je kazao: ”Pričao mi je Ibn Omer i rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: ‘Kada se pojavi obrva (rub) sunca, odgodite klanjanje namaza dok se ono ne uzdigne, a kada zađe (donja) obrva sunca, odgodite namaz dok ono potpuno ne zađe!”

Po mišljenju ovih učenjaka, hadisi koji govore o zabrani namaza pri zalasku sunca su, ustvari, pojašnjenje hadisa u kojem se navodi općenita zabrana obavljanja namaza nakon ikindije.

U sunnetu postoji treći hadis koji pomiruje prividno neusklađena značenja prethodno citiranih predanja.

Naime, Alija prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz nakon ikindije, osim ako je sunce visoko (iznad horizonta). (Ebu Davud, 1274, Ebu Ja’la, 1/329/411. Imam Ibn Hazm, hafiz Iraki i Ibn Hadžer ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: El-Muhalla, 2/271, Tarhut-tesrib, 2/172, Fethul-bari, 2/76)

Ibnul-Munzir kaže: “Vjerodostojnost ovog hadisa je potvrđena kod islamskih učenjaka, on ima dobar lanac prenosilaca.” (Vidjeti: El-Evsat, 2/388)

Citirano predanje aludira na to da se zabrana klanjanja poslije ikindija-namaza odnosi samo u slučaju kada sunce počne mijenjati svoju boju i padati prema horizontu, a ne dok je još visoko iznad njega. Spomenuti hadis je najjasniji argument po ovom pitanju. Nedvosmisleno je precizirao vrijeme u kojem je dozvoljeno i vrijeme u kojem je zabranjeno klanjati namaze. Postupanje po ovom predanju neminovno uzrokuje prihvatanje svih hadisa koji se prenose u vezi s ovim pravnim pitanjem, dok postupanje po hadisima opće zabrane obavljanja namaza nakon ikindije ili postupanje po predanjima koja zabranjuju namaz izričito pri zalasku sunca, rezultira odbacivanjem vjerodostojnog hadisa koji prenosi Alija od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Od velikog broja ashaba prenosi se da su nakon ikindija-namaza klanjali dva rekata, a tako su činili :

Alija b. Ebu Talib (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3, i Bejheki u Marifetus-sunnen, 2/280, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Aiša i Ummu Seleme (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430);
Zubejr b. El-Avvam i Abdullah b. Zubejr (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/134);
Ebu Ejjub el-Ensari (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430 i Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/135-136. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/1/528);
Ebu Derda’ (Taberani u El-Kebiru, 17/53, i Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/4, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Enes b. Malik (Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3);
Zejd b. Halid el-Džuheni (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/431);
El-Munkedir (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/429);
Ibn Abbas je upitan o namazu poslije ikindije, pa je odgovorio: “Ko može, neka nakon svakog propisanog namaza klanja dva rekata.” (Fakihi u Ahbaru Mekke, 1/257, sa dobrim lancem prenosilaca)

Ibn Omer je izjavio: “Ja klanjam kao što sam vidio svoje drugove da klanjaju. Ja nikome ne bih zabranjivao da klanja što god bude ko htio, bilo noću bilo danju, samo da time ne namjerava izlazak sunca, a ni njegov zalazak.” (Buhari, 589)

Ebu Ishak je upitao Ebu Džuhajfu, ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o klanjanju dva rekata nakon ikindije, a on je odgovorio: “Ako ti ne budu koristili, neće ti naštetiti.” (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, sa dobrim lancem prenosilaca)

Šurejh je upitao Aišu o namazu poslije ikindije, pa je ona odgovorila: “Klanjaj! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je tvome narodu namaz pri izlasku sunca.” (Ahmed, 6/145. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/3/1426 )

Od brojnih tabiina također se prenosi da su klanjali poslije ikindije. Od njih su: Ebul-Šasa’, Esved b. El-Jezid, Šekik b. Seleme, Hišam b. ‘Urve, Amr b. Mejmun, Tavus b. Kejsan, Ebu Burde b. Ebi Musa, Ebu Bekr b. Ebi Musa, Mesruk, Šurejh, Ibnul-Musejjib. Ova predanja su uglavnom zabilježena u Musannefu Ibn Ebi Šejbe i Abdurrezzaka.

Mnogi islamski učenjaci su pod različitim izgovorima zabranili namaz poslije ikindije. Jedni kažu da je to vrijedilo eksplicitno za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, drugi smatraju ovaj propis dokinutim, treći kažu da, shodno pravilima islamske jurisprudencije, zabrana biva preferirana nad dozvolom, četvrti smatraju da se radi o naklanjavanju podnevskih sunneta, peti spominju konsenzus o zabrani namaza nakon ikindije. Međutim, nijedno od spomenutih mišljenja ne može osporiti autentične hadise i praksu prvih generacija. Što se tiče konsenzusa o zabrani, on je, uistinu, neprihvatljiv, jer prethodno citirana predanja od ashaba i tabiina ukazuju na to da nema ni govora o jednoglasnom mišljenju učenjaka po ovom pitanju. Ibn Hadžer el-Askalani odbacio je izjavu imama En-Nevevija koji navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju, rekavši: “Konsenzusu koji je spomenuo (imam En-Nevevi) ne ide u prilog činjenica da je skupina učenjaka iz odabranih generacija dozvolila namaz poslije ikindije. To je, također, stav Davuda i Ibn Hazma od sljedbenika bukvalističke pravne škole.” (Vidjeti: Fethul-bari, 2/71).

Što se tiče namaza poslije sabaha, najpreče je postupati po općoj zabrani koja se navodi u prethodno spomenutom hadisu u kojem stoji: “Nema namaza poslije sabaha sve dok se sunce ne popne.” Dakle, nakon sabaha ne treba klanjati opće nafile sve dok sunce ne odskoči za jedno koplje (oko 15-tak minuta nakon njegovog izlaska), a Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/