Priredio: hfz. Amir Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Povodeći se za riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”, odlučio sam da ukratko, bez navođenja dokaza, opišem namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po najvjerodostojnijim predajama i najprioritetnijim mišljenjima islamskih učenjaka. U vezi sa nekim od propisa postoji jako razilaženje među islamskim pravnicima, pa onaj ko smatra drugačije, na osnovu detaljnog studiranja, nema smetnje da tako i postupa.

Klanjač je obavezan da svoje tijelo okrene prema Kibli i u srcu donese nijjet (odluku) za obavljanje namaza. Pogrešno je nijjet izgovarati riječima.

Zatim, pohvalno je da svoje ruke digne u visini ramena, ili ušiju, ili između toga, sastavljenih i ispravljenih prstiju, i donese početni tekbir izgovarajući “ALLAHU EKBER”.

Nema smetnje da svoj pogled usmjeri u mjesto sedžde ili na neko drugo mjesto, ako se tako osjeća skrušenije u namazu, zato što se ništa od toga vjerodostojno ne prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu je zabranjeno da pogled diže ka nebesima.

Zatim će staviti desnu ruku preko lijeve i obuhvatiti je prstima. Sve predaje koje određuju položaj ruku u namazu, bilo na prsima, ili ispod prsa, ili iznad pupka, ili ispod pupka su nevjerodostojne pa će izabrati ono što mu je lakše i onako kako se osjeća skrušenije.

Potom će proučiti namasku dovu, zatim “EUZU”, “BISMILU” i suru “EL-FATIHA”, a zatim ono što mu je lahko od ajeta iz Kur’ana.

Nakon toga će napraviti malu pauzu, a zatim će dignuti ruke u visini ramena ili ušiju i izgovoriti tekbir, “ALLAHU EKBER”.

Zatim će otići na ruku’u, obuhvatajući koljena šakama raširenih prstiju, ispravljenih leđa, držeći glavu u ravni sa leđima i proučiti “SUBHANE RABBIJEL-AZIM”, jednom ili više puta, i druge dove koje se prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ruku’u. Nema smetnje da usmjeri pogled u ravnini očiju, ili u mjesto sedžde, ili između nogu.

Potom će se, nakon što se potpuno smiri, dignuti sa ruku’a izgovarajući “SEMI’A-LLAHU LI MEN HAMIDEH”, zatim će reći: “RABBENA LEKEL-HAMDU” i druge dove koje se prenose, dižući ruke u visini ramena ili ušiju. Zatim će desnom rukom prihvatiti lijevu, kao nakon početnog tekbira, a nema smetnje ako bi spustio ruke niz tijelo.

Zatim će, nakon što se potpuno ispravi u stojeći položaj i smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, otići na sedždu spuštajući prvo koljena, a zatim ruke. Ako bi spustio ruke prije koljena, nema smetnje, jer su slabi hadisi koji govore o tome. Nakon toga će na tlo spustiti čelo i nos, razdvojiti koljena i odvojiti natkoljenice od stomaka, okrenuti nožne prste prema Kibli, ruke razmaknuti od tijela, ili ih staviti u visini ramena, ili ušiju, blago sastaviti prste i okrenuti ih prema Kibli i izgovoriti “SUBHANE RABBIJEL-E’ALA”, jednom ili više puta, i druge dove koje se prenose da se izgovaraju na sedždi.

Položaj stopala za vrijeme sedžde ne prenosi se jasno i detaljno u vjerodostojnim hadisima od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da će klanjač držati stopala onako kako mu je najlakše, okrenuvši nožne prste prema Kibil.

Zatim će se, nakon što se smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, podići sa sedžde i sjesti na lijevu nogu, a poviti prste desne noge usmjerivši ih prema Kibli, ili će sastaviti stopala i poviti prste obje noge i usmjeriti ih prema Kibli i sjesti na poleđinu svojih peta, i izgovoriti: “RABBIG-FIR LI”, jednom ili više puta.

Potom će, nakon što se potpuno smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, otići na sedždu i činiti na drugoj sedždi isto kao i na prvoj.

Zatim će, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, ustati na drugi rekat. Nema smetnje da po potrebi nakratko sjedne nakon druge sedžde, a zatim ustane na drugi rekat. Također, nema smetnje da se podupre rukama o tlo ili koljena.

Zatim će proučiti “BISMILU” i suru “EL-FATIHA”, a potom ono što mu je lahko od ajeta iz Kur’ana. Drugi rekat će privesti kraju identično kao i prvi.

Nakon toga će, kada završi sa drugom sedždom na drugom rekatom, sjesti na lijevu nogu, a poviti prste desne noge usmjerivši ih prema Kibli, a dlanove staviti na natkoljenice, ili na koljena, prste lijeve ruke ispružiti, a prste desne ruke sakupiti u šaku i ispružiti kažiprst u pravcu Kible. Pomjeranje kažiprsta nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zatim će proučiti samo “ET-TEHIJJATU” ako se radi o prvom sjedenju na trorekatnim ili četverorekatnim namazima. Pogled će usmjeriti onako kako se osjeća najskrušenije, a nema smetnje da gleda u kažiprst ili na neko drugo mjesto. Pogled u kažiprst, prilikom “TEŠEHHUDA”, nije vjerodostojno prenesen od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nakon toga će ustati na treći rekat, izgovoriti “ALLAHU EKBER” i dignuti ruke kao pri početnom tekbiru.

Zatim će proučiti “BISMILU” i suru “EL-FATIHA” i neće učiti ništa mimo toga od Kur’ana, ako se radi o trorekatnim i četverorekatnim farz-namazima.

Zatim će donijeti tekbir “ALLAHU EKBER” dižući ruke i dovršiti treći i četvrti rekat kao prethodna dva.

Nakon druge sedžde zadnjeg rekata, sjest će na drugo, zadnje sjedenje i postupat će kao i na prvom, osim što će sjesti stavljajući lijevu nogu ispod desne potkoljenice, oslanjajući se na lijevi kuk, povijajući prste desne noge i okrećući ih prema Kibli.

Zatim će nakon “ET-TEHIJJATU” proučiti “SALAVATE”, a zatim proučiti dove koje se prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na zadnjem sjedenju.

Nakon toga će predati selam izgovarajući “ES-SELAMU ALEJKUM VE RAHMETULLAH” okrećući glavu na desnu stranu, a zatim izgovoriti isto okrećući glavu na lijevu stranu i time njegov namaz biva završen.

Potom će proučiti propisani zikr, nakon obaveznih (farz) namaza, prigušenim glasom, za sebe, pojedinačno. Spomenuti zikr pogrešno je i zabranjeno učiti grupno.

Također, korištenje tespiha (brojčanika) prilikom zikra je neutemeljena i zabranjena praksa koju je potrebno napustiti. Sve predaje od ashaba, radijallahu anhum, kojima neki dokazuju utemeljenost te prakse su nevjerodostojne.

Pritvrđene sunnete, u toku dana, pohvalno je i bolje klanjati u kući, a nema smetnje da se klanjaju u džamiji.

Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Priredio: Amir Smajić

Medina, 27. 5. 1433. god. po H.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Mithad R. Ćeman

Zbog povećanog prisustva islama i onih koji drže do islamskih propisa u svim društvenim sferama, sve je više pitanja kojima ljudi do jučer nisu pridavali nikakvu pažnju. Od takvih pitanja, sa kojima sam se zadnjih dana više puta sreo, jeste: “Da li je nemuslimanima dozvoljena prodaja zabranjenih (haram) stvari, poput svinjskog mesa?” Tragajući za odgovorom kod naših priznatih učenjaka, među najpreciznijim je upravo odgovor koji slijedi.

Sva hvala pripada Allahu!

Prodaja svinjskog mesa je haram svejedno bio kupac musliman ili nevjernik, i to na osnovu sljedećih dokaza:

1. Riječi Uzvišenog Allaha: “Reci: ‘Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.’” (El-En‘am, 145). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nas je veličanstvenom pravilu: “Doista, ako Allah nešto zabrani, On zabrani i zaradu na tome.” (Bilježi Ebu Davud, 3488., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani u knjizi Gajetu-l-murad, 318.)

2. Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, prenosi da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, u godini oslobođenja Mekke, dok je još bio u Mekki, govori: “Zaista su Allah i Njegov Poslanik zabranili prodaju vina (alkohola), strvine (uginule životinje), svinjetine i kipova.” Neko reče: “Možemo li od strvine prodavati loj, kojim se podmazuju lađe, mažu kože i koriste ga za osvjetljenje?” Reče: “Ne, to je haram!” Zatim Poslanik, alejhis-selam, reče: “Zbog toga se Allah rasrdio na židove, jer su, nakon što im je Allah zabranio loj životinja, topili loj, prodavali i koristili njegovu vrijednost!” (Bilježe El-Buhari, 1212; Muslim, 1581)

En-Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Po pitanju strvine, vina (alkohola) i svinjskog mesa postoji konsenzus muslimana o zabrani, i to za svaku od navedenih stvari pojedinačno.”

El-Kadi, rahimehullah, rekao je: “Ovaj hadis je ukazao na to da ono što je zabranjeno jesti ili koristiti se njime, to nije dozvoljeno ni prodavati, kao što je slučaj sa lojem spomenutim u hadisu.” (En-Nevevijev komentar Muslimova Sahiha, 11/8)

Ibn Redžeb el-Hanbeli, rahimehullah, pošto je sagledao hadise koji govore o zabrani vina (alkohola), rekao je: “Svi ovi hadisi ukazuju i poručuju da ono što Allah zabrani da se koristi, isto tako zabrani i prodaju toga i korištenje zarade od prodaje, kao što je to jasno rečeno: ‘Doista, ako Allah nešto zabrani, On zabrani i zaradu na tome.’ Ove riječi su uopćene, sveobuhvatne i podrazumijevaju sve ono što nam je zabranjeno koristiti, i tu su dvije kategorije:

Prva: Ono što ostaje i što se korištenjem ne uništava, poput kipova. Oni služe da bi se činio širk, da bi se Allahu drug pripisao, a to je nedvojbeno najveći grijeh. U ovu kategoriju također spadaju knjige širka, sihra, novotarije ili bilo koje druge zablude, zatim slike na kojima su prikazane zabranjene stvari, zabranjena sredstva za zabavu…

Druga: Ono što se korištenjem troši i nestaje, pa ako je njegovo korištenje uglavnom zabranjeno, onda je zabranjena i prodaja toga, kao što je zabranjena prodaja svinjetine, alkohola i strvine iako nekada njihovo korištenje može biti dozvoljeno, kao jedenje strvine onome ko je u nuždi, ispijanje vina (alkohola) prilikom gušenja (u nedostatku druge tečnosti, op. prev.), gašenje požara sa njime (pića koja u sebi sadrže manji procenat alkohola, op. prev.), korištenje svinjske dlake i kože kod onih koji ovo smatraju ispravnim i dozvoljenim (jer postoji razilaženje kod pravnika, op. prev.). Ali onda kada nije riječ o navedenom, tada nije dozvoljeno ni korištenje, ni prodaja. Svinjetina i strvina najčešće se koriste u ishrani, dok se vino (alkohol) najčešće koristi radi pića, pa i ukoliko nije namijenjeno za to, opet se ne treba tome predavati. Na ovu stvar je ukazao Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada mu je rečeno: ‘Možemo li od strvine prodavati loj, kojim se podmazuju lađe, mažu kože i koriste ga za osvjetljenje?’, pa je rekao: ‘Ne, to je haram!’” (Džami‘u-l-‘ulumi ve-l-hikem, 1/415, 416.)

Stalnoj komisiji za fetve KSA postavljeno je pitanje: “Da li je dozvoljeno trgovati vinom (alkoholom) i svinjetinom ako prodaja nije namijenjena muslimanima?”, pa je odgovorila: “Nije dozvoljeno trgovati onim što je Allah zabranio, bilo da riječ o prehrambenim artiklima ili nečem drugom, kao vino (alkohol), svinjetina, pa makar se trgovalo sa nevjernicima, zato što je potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Doista, ako Allah nešto zabrani, On zabrani i zaradu na tome’, i jer je prokleo vino (alkohol) i onoga koji ga pije, prodaje, kupuje, servira, onoga kome se servira, onoga koji jede, koristi zaradu od prodaje…” (Fetva Stalne komisije za fetve KSA, 13/49)

Dio odgovora šejha Muhammeda Saliha el-Munedžida
Izvor: http://islamqa.info/ar/ref/40651

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

U autentičnim predajama potvrđeno je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., i prije i poslije akšamskog farza klanjao nafilu. Što se tiče nafile prije farza akšam-namaza, na njenu legitimnost ukazuju sljedeće predaje: 1. Abdullah b. Mugaffel el-Muzeni, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kazao: “Klanjajte prije (farza) akšama, klanjajte prije (farza) akšama”, da bi treći put rekao: “…onaj ko to želi”, jer se plašio da bi ljudi za taj namaz mogli pomisliti da je pritvrđeni sunnet. (Buhari, Sahih, br. 1129)

2. Enes b. Malik prenosi: “Nakon što bi mujezin proučio ezan, drugovi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ustali bi i požurili da stanu iza (džamijskih) stubova gdje su klanjali sve dok Vjerovjesnik, s.a.v.s., ne bi izašao i zatekao ih kako klanjaju dva rekata (nafile) prije akšama. Između ezana i ikameta nije bilo ništa (ni pauze ni nafila-namaza).” (Buhari, Sahih, br. 625)

3. Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Između svaka dva ezana (tj. ezana i ikameta) klanja se (nafila) namaz” – ovo je rekao tri puta, a zatim dodao: “…onaj ko ga bude htio klanjati”. (Buhari, Sahih, br. 624, Muslim, Sahih, br. 838)

4. Abdullah b. Zubejr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Nema nijednog propisanog (farz) namaza a da se prije njega ne klanjaju dva rekata (nafila) namaza.” (Ibn Hibban, Sahih, br. 2455, Darekutni, 1/267)

Iz prethodnih predaja zaključujemo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odobrio klanjanje dva rekata nafile prije akšamskog farza, jer je svoje ashabe vidio da klanjaju ovaj namaz i nije im prigovorio, međutim, ovaj namaz se ne ubraja u pritvrđene već u nepritvrđene sunnete i ovo je po ovom pitanju odabrano mišljenje.

Jedan dio učenjaka smatra da dva rekata nafile prije akšama nisu propisana (učenjaci hanefijskog mezheba), dok ih neki čak smatraju zabranjenim (učenjaci malikijskog mezheba), a svoj stav zasnivaju na predaji u kojoj se navodi da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, upitan o dva rekata nafile prije akšama (dakle između akšamskog ezana i ikameta) pa je odgovorio: “U vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisam vidio nikoga da ih klanja…” (Ebu Davud, br. 1284) Međutim, dokazi učenjaka koji ova dva rekata ubrajaju u nepritvrđene sunnete zasigurno su jači i jasniji, a što se tiče predaje u kojoj Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, negira da je u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., ova dva rekata klanjao iko, odgovor na to je da su oni koji potvrđuju i svjedoče da se određeni događaj desio preči da se poslušaju od onih koji dotični događaj negiraju, jer su oni koji potvrđuju došli do informacija do kojih nisu došli oni koji negiraju. Drugim riječima, Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, nije znao za ovaj propis dok su drugi ashabi za njega znali, što uopće nije čudno jer postoji još dosta sličnih primjera gdje mnogi ashabi, i pored toga što su bili vrlo bliski sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nisu poznavali neke propise islama. Naprimjer, Ebu Bekr, radijallahu anhu, koji gotovo da se nije odvajao od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada ga je jedna starica upitala o tome da li ona ima udjela u nasljedstvu, rekao je: “Po Allahovoj Knjizi ne pripada ti ništa, ali raspitat ću se, pa navrati opet kod mene.” Kada je upitao ashabe o ovome, ustali su Mugire b. Šu‘ube i Muhammed b. Mesleme, radijallahu anhuma, i posvjedočili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neni odredio šestinu u nasljedstvu, nakon čega je Ebu Bekr neni i dodijelio šestinu. (Ebu Davud, Sunen, br. 2894.) Također, tu je primjer i Omera, radijallahu anhu, koji nije znao da se prilikom odlaska u posjetu kod nekoga od domaćina tri puta traži dozvola za ulaz, a ako se dozvola ne dobije, onda gost treba odustati i vratiti se svojoj kući. Ovaj vrlo poznat propis Omer nije znao sve dok ga o tome nije obavijestio Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu. Ovaj događaj bilježi Muslim, Sahih, br. 2153.

Dva rekata sunneta nakon akšamskog farza

Prethodno smo već spomenuli nekoliko hadisa u kojima se potvrđuje da se dva rekata sunneta nakon farza ubrajaju u pritvrđene sunnete, tj. nafile u čijem je klanjanju Poslanik, s.a.v.s., ustrajavao. Između ostalog, to je i predaja koju prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je rekao: “Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zapamtio sam (da je klanjao) deset rekata (sunnet-namaza) i to: dva rekata prije i dva rekata nakon podne-namaza, dva rekata poslije akšama, dva rekata nakon jacije i dva rekata prije sabaha.” (Buhari, Sahih, br. 1180, Muslim br. 279)

Bitno je napomenuti da je ova dva rekata bolje klanjati u svojoj kući nego u džamiji, a na to ukazuje predaja u kojoj Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dva rekata (sunneta) nakon akšama niti dva rekata (sunneta) nakon džuma-namaza klanjao osim u svojoj kući.” (Tirmizi, Sunen, br. 432, Tajalisi, Musned, br. 1836)

Također, Mahmud b. Lebid kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao je u posjetu plemenu Benu Abdul-Ešhel pa im je predvodio akšam-namaz, a nakon što je predao selam, reče im: ‘Ta dva rekata (akšamskog sunneta) klanjajte u svojim kućama.’” (Ahmed, Musned, 5/428, Ibn Madže, Sunen, br. 1165)

Šta učiti na akšamskom sunnetu koji se klanja nakon farza?

Pohvalno je na prvom rekatu nakon Fatihe učiti suru El-Kafirun, a na drugom El-Ihlas. Na to ukazuju riječi Abdullaha b. Mes‘uda, radijallahu anhuma, koji je kazao: “Nebrojeno mnogo puta sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., čuo kako na dva rekata (sunneta) nakon (farza) akšama i na dva rekata (sunneta) prije (farza) sabah-namaza uči Kul jā ejjuhel-kāfirūn i Kul-huvallahu ehad.” (Tirmizi, Sunen, br. 431, Ibn Madže, Sunen, 1177)

Jacijski sunnet(i)

Pohvalno je, onome ko želi, da prije jacijskog farza klanja dva rekata nafile zbog općenitosti hadisa koji ukazuju na to da je između proučenog ezana i ikameta lijepo klanjati dva rekata. Ovaj hadis smo prethodno već naveli.

Što se tiče dva rekata sunneta nakon jacije, oni se ubrajaju u pritvrđene sunnete, a na to ukazuju prethodno citirani hadisi koji govore o broju pritvrđenih sunneta.

U prethodnim tekstovima bilo je riječi o dobrovoljnim namazima koji se klanjaju uz obavezne dnevne namaze, odnosno farzove, a koje još zovemo i sunnet-namazi, bili oni pritvrđeni ili nepritvrđeni. U narednim tekstovima, uz Allahovu pomoć, bit će riječi o povremenim dobrovoljnim namazima koji ni na koji način nisu povezani sa klanjanjem obaveznih dnevnih namaza, već se radi o samostalnim, tj. zasebnim namazima koji imaju svoje posebne povode i uzroke ili vremena u kojima se obavljaju.

Nastavit će se, inšallah…

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (4. dio) – Propis klanjanja nafile nakon sabahskog farza, a prije izlaska sunca

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (5. dio) – Podnevski i ikindijski sunneti

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Mjesto i vrijeme ulaska u ihrame

Resulullah, alejhis-salatu ves-selam, imenovao je mjesta koja okružuju Mekku na različitim udaljenostima i onima koji namjeravaju obaviti hadždž ili ‘umru propisao da na tim mjestima stupe u ihram, odnosno donesu nijjet ulaska u obred, nakon čega počinju izgovarati telbiju: Lebbejkellehumme lebbejk – Odazivam Ti se, Allahu, odazivam Ti se!

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je stanovnicima Medine Zul-Hulejfe, stanovnicima Šama Džuhfu, stanovnicima Nedžda Karnel-Menazil i stanovnicima Jemena Jelemlem. Ova mjesta su za njihove stanovnike i za svakog ko njima prođe iako nije njihov stanovnik, ukoliko želi obaviti hadždž ili ‘umru. A ko stanuje nakon tih mjesta, stupit će u ihram u svojoj kući, pa i stanovnici Mekke stupit će u ihram u svojim kućama.” (Buharija, br. 1524, i Muslim, br. 1181)

Ova označena mjesta nazivaju se mikati. Onome ko obavlja ‘umru ili hadždž nije dozvoljeno proći ta mjesta ili druga mjesta u njihovoj ravnini osim nakon što obuče ihramsku odjeću i zanijjeti obred. Međutim, ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem, da li će stupiti u obred u avionu ili nakon što sleti u Džiddu? U vezi s tim učenjaci imaju više mišljenja, od kojih su najpoznatija tri:

Prvo mišljenje: Džidda se ne tretira mikatom i obavezno je stupiti u obred prije nego što avion pređe granicu mikata. Argument ovog mišljenja jeste spomenuti hadis Ibn Abbasa, jer se u njemu navodi da je Poslanik odredio ta mjesta za stupanje u obred njenim stanovnicima i svakom ko njima prođe, a to ubuhvata i zračni put.

Drugo mišljenje: Džidda se može tretirati mikatom onome ko u nju stigne zračnim ili morskim putem, tako da neće stupiti u obred sve dok ne stigne u Džiddu. Kao argument ovog mišljenja ističe se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio spomenute mikate jer su bili na putu hadžija koji dolaze sa različitih strana zbog potrebe za tim, a danas postoji potreba da se Džidda tretira mikatom zbog mnoštva hadžija koji dolaze tim putem. Isto tako, nakon što je Irak postao muslimanskom zemljom, Omer, radijallahu anhu, upitan je o hadžijama koji dolaze s te strane, a označeni mikat Karnul-Menazil je daleko od njihovog puta. Tada je Omer naredio da pogledaju kad im put ka Mekki bude u ravnini sa mikatom kojeg je označio Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, a zatim je odredio da im mikat bude mjesto zvano Zatu-Irk, koje je u ravnini sa Karnul-Menazil. (Buharija, br. 1531) Ovdje vidimo kako je Omer, radijallahu anhu, odredio novi mikat zbog potrebe za tim, isto tako danas u našem vremenu postoji potreba da se Džidda tretira mikatom. Ovom argumentu se može prigovoriti time da je Omer određujući novi mikat ukazao na već postojeći mikat ravnajući se prema njemu, dok putnik ka Džiddi prolazi u ravnini drugih mikata ne ravnajući se prema njima.

Treće mišljenje: Ako onaj ko dolazi u Džiddu ne prolazi iznad ili pored nekog od određenih mikata, dozvoljeno mu je odložiti ulazak u obred do dolaska u Džiddu, poput hadžija koji dolaze sa zapadne strane, kao što je sudanska luka Sevakin, dok hadžije koje na putu ka Džiddi prolaze pored drugih mikata, dužni su stupiti u obred prije nego što avion pređe granicu mikata. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz i Usejmin, rahimehumallah. Dokaz ovog mišljenja identičan je dokazu prvog mišljenja, s tim što se zapadna strana Džidde izuzima, jer putnik s te strane ne prolazi pored drugog mikata, a svi mikati su, ustvari, ispred njega. Ovo mišljenje je preferirajuće zbog jasnoće i jačine njegovog dokaza.

Upotreba mirisnih sapuna za vrijeme nošenja ihrama

Za vrijeme ulaska u ihrame hadžija ostavlja svoju odjeću ogrćući se sa dva obična komada platna. To ukazuje da se pri tom obredu hadžija odriče uobičajene lagodnosti i komfora. U tom kontekstu za vrijeme ihrama zabranjena je upotreba mirisa, jer je miris vid lagodnosti. U hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, navodi se da je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, ukazujući hodočasnicima na stvari koje trebaju izbjegavati, između ostalog rekao: “Ne oblačite ništa od odjeće koju je dodirnuo šafran ili kurkum (vrste mirisnog bilja).” (Buharija, br. 1542, i Muslim, br. 1177) U drugom hadisu Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, dajući smjernice ashabima kako da pripreme za ukop hadžiju koji je stradao od udarca deve, kaže: “Kupajte ga vodom i lotosom, neka mu kefini budu njegova odjeća, ne stavljajte na njega miris i ne pokrivajte mu glavu, jer Allah će ga na Sudnjem danu proživjeti u stanju u kojem je umro” (tj. u ihramima). (Buharija, br. 1851, i Muslim, br. 1206)

Ove predaje ukazuju na zabranu upotrebe mirisa za vrijeme izvršavanja obreda hadždža ili ‘umre, ali se možemo zapitati da li se ta zabrana odnosi na sapun, šampon i slične preparate koji sadrže miris. Učenjaci o tome imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje: Sapun, i slični preparati koji sadrže miris, u osnovi je pripremljen za čišćenje, a mirisno djelovanje je samo popratno, stoga je njegova upotreba dozvoljena, jer za osobu koja koristi sapun ne može se reći da se namirisala, niti je sapun vrsta mirisa, što znači da se zabrana ne odnosi na njega.

Drugo mišljenje: Mirisne sapune i slične preparate za vrijeme nošenja ihrama nije dozvoljeno koristiti, jer spomenuti dokazi, poput riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ne stavljajte na njega miris”, svojim općim značenjem obuhvataju nepomiješani, čisti miris, kao što obuhvataju miris pomiješan sa drugim tvarima. Mirisni trag koji ostavljaju mirisni sapuni i sl., dokaz je prisustva mirisa. Zabrana mirisa nije svedena na zabranu čistog mirisa, nego obuhvata sve što na tijelu ostavlja mirisni trag. Ovo mišljenje je preferirajuće zbog jasnoće njegovog dokaza i mogućnosti da se u vremenu nošenja ihrama koriste posebni preparati koji ne sadrže miris.

Upotreba pilula radi ubrzanja ili odgađanja mjesečnog ciklusa

Majka vjernika Aiša, radijallahu anha, opisujući svoj hadždž sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je, nakon što je zanijjetila hadžski obred, dobila hajz. Vidjevši je kako zbog toga plače, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “To je Allah propisao kćerkama Ademovim, postupaj kao što postupaju ostale hadžije, samo nemoj tavafiti oko Kabe sve dok ne postaneš čista!” (Buharija, br. 294, i Muslim, br. 1211)

Ovaj hadis i druge predaje ukazuju na to da ženi nije dozvoljeno tavafiti u periodu nečistoće – hajza ili nifasa, stoga žene koje obavljaju hadždž u vremenu kada očekuju pojavu mjesečnice uzimaju lijekove putem kojih reguliraju vrijeme pojave hajza. Upotreba tih sredstava je dozvoljena ukoliko ne utječu negativno na zdravlje žene, ali je potrebno obratiti pažnju na nekoliko pravila:

Prvo: Ukoliko se sredstva za sprečavanje hajza upotrijebe prije pojave hajza, žena ostaje čista i ispravno je da obavi tavaf u danima u kojima bi se bez uzimanja lijekova pojavio hajz.

Drugo: Ukoliko se sredstva za sprečavanje hajza koriste nakon što se hajz već pojavio, u ovom slučaju islamski pravnici imaju vrlo različite poglede bazirane na razilaženju oko najkraćeg i najdužeg vremena hajza, te propisu prekida krvarenja u danima hajza. Najprihvatljivije mišljenje u ovom slučaju jeste da ako se uzimanjem lijekova hajz prekine, tako da se pojave jasni znakovi završetka ciklusa, tj. pojava bjelkaste tekućine koja označava kraj ciklusa ili potpuni prestanak curenja, žena se tretira čistom i može obaviti tavaf. Ukoliko se, pak, nakon uzimanja lijekova, ne pojave ovi znakovi, neće se smatrati čistom, sve dok je u vremenu u kojem se inače pojavljuje hajz.

Treće: Ženi koja strepi od pojave hajza u vremenu u kojem treba obaviti tavaf ifade, glavni hadžski tavaf, tako da se boji da neće biti čista u periodu predviđenog boravka u Mekki, preporučuje se da koristi sredstva za odgađanje hajza prije nego što se hajz pojavi, jer je to obuhvatnije i na takav način neće zapasti u sumnjiva pitanja oko kojih učenjaci imaju različite poglede.

Obavljanje tavafa u stanja hajza

Prethodni hadis Aiše, radijallahu anha, ukazuje da ženi nije dozvoljeno niti ispravno obaviti tavaf u periodu nečistoće. Na to ukazuje i druga predaja također od Aiše, u kojoj se navodi da je Safija, radijallahu anha, supruga Allahovog Poslanika, za vrijeme hadždža dobila hajz, na što je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, upitao: “Hoće li nas to ona zadržati?” Međutim, rečeno je Poslaniku da je ona, prije nego što je dobila hajz, obavila hadžski tavaf, na što Poslanik reče: “Onda nas neće zadržati.” (Buharija, br. 1757, i Muslim, br. 1211)

Ove predaje jasno potvrđuju da ženi u periodu hajza nije dozvoljeno tavafiti, stoga je žena dužna sačekati završetak ciklusa i zatim obaviti tavaf, ako se radi o tavaful-ifade ili glavnom hadžskom tavafu, dok oproštajni tavaf nije obavezan ženi u hajzu.

Međutim, ako se desi da žena nije u mogućnosti sačekati prestanak ciklusa, jer uvjeti organizacije hadždža to ne dozvoljavaju, niti je u mogućnosti vratiti se kasnije i obaviti tavaf u periodu čistoće, da li će u tom slučaju obaviti tavaf iako je u hajzu? Učenjaci o tome imaju tri različita mišljenja:

Prvo: Ženi u hajzu nije dozvoljeno obavljanje tavafa, jer čistoća je jedan od uvjeta ispravnosti tavafa. Ovo mišljenje zastupa velika većina učenjaka od kojih su malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb. (Ibn Abdul-Ber, Et-Temhid, 8/215, En-Nevevi, El-Medžmu, 8/18, El- Merdavi, El-Insaf, 4/14) Osnovni argument ovog mišljenja su dvije prethodno spomenute predaje od Aiše, radijallahu anha, koje jasno ukazuju na obaveznost čistoće pri obavljanju tavafa, te predaja od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je tavaf poput namaza, osim što je Allah dozvolio da se u njemu razgovara. (Bilježi Tirmizi, br. 960, oko vjerodostojnosti ove predaje i da li su to riječi Poslanika ili Ibn Abbasa, učenjaci imaju različita mišljenja, a hadiski eksperti preferiraju da su to riječi Ibn Abbasa) Ova predaja ukazuje da je tavaf poput namaza osim u jednoj stvari, a to je dozvola govora, što znači da se za ispravnost tavafa uvjetuju isti uvjeti kao i za namaz od kojih je naravno i čistoća.

Drugo mišljenje: Žena u spomenutom slučaju može obaviti tavaf iako je u hajzu, ali je dužna učiniti iskup prinošenjem žrtve (hedja). Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog mezheba, malikijski učenjak El-Mugire i imam Ahmed po jednoj predaji. Hanefijski učenjaci i El-Mugire naglašavaju da prinesena žrtva treba biti deva, dok je kod imama Ahmeda dovoljna i manja žrtva poput ovce. (Es-Serhasi, El-Mebsut, 4/67, El-Karafi, Ez-Zehire, 3/238, i El-Merdavi, El-Insaf, 4/14)

Kao dokaz ovog mišljenja uzima se kur’anski ajet u kojem Uzvišeni naređuje hodočasnicima da obave tavaf: “I neka oko Hrama drevnog obilaze.”(El-Hadždž, br. 29) Tavaf se realizuje obavljanjem sedam krugova oko Kabe, a to može učiniti čista ili nečista osoba. Prema ovom mišljenju, ranije spomenuti hadisi ukazuju na propisanost čistoće pri tavafu i njenu obaveznost, ali ne ukazuju na to da je čistoća uvjet ispravnosti tavafa, a pravilo u hadžskim obredima je da izostavljanjem vadžiba (obaveze) ibadet ostaje ispravan, ali se propust mora nadoknaditi iskupom, odnosno prinošenjem žrtve.

Treće mišljenje: U spomenutoj situaciji ženi u hajzu dozvoljeno je obaviti tavaf, a iskup nije dužna učiniti. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmijje zaključujući da je to mišljenje imama Ahmeda po jednoj predaji, kao što je na ovom mišljenju i njegov veliki učenjak Ibnul-Kajjim. (Fetava Ibn Tejmijje, 26/210, i Ibnul-Kajjim, I’alamul-muvekin, 3/15) Ibn Tejmijje također naglašava da žena u spomenutom slučaju treba se okupa prije tavafa iako je u hajzu, poput kupanja za ulazak u ihram, i spriječi izlazak krvi. (Fetava Ibn Tejmijje, 26/226) Argument ovog mišljenja su opći dokazi koji potvrđuju da Allah ne duži nikog preko njegove mogućnosti. Žena u ovakvoj situaciji nije u stanju ništa drugo učiniti, jer ukoliko ne obavi tavaf na takav način, vratit će se u svoju zemlju neupotpunjenog hadždža, što znači da za nju traju ihramske zabrane: da nije dozvoljena svom mužu i da ne može sklopiti brak. Druga opcija je da se žena u toj situaciji tretira muhsirom, odnosno osobom koja je onemogućena da dođe do Kabe nakon što je ušla u ihrame, zbog nesigurnosti, rata i sl., međutim ovaj propis nije ispravno primijeniti na ženu u hajzu, jer je u mogućnosti doći do harema, te ako bi se taj propis primijenio na nju, vratila bi se u svoju zemlju bez obavljenog hadždža. Stoga je najprihvatljivija opcija da učini ono što može učiniti, a to je da se okupa i obavi tavaf u stanju u kakvom jeste, jer ako se prihvati mišljenje da je čistoća uvjet za ispravnost tavafa, taj uvjet je poput uvjeta namaza, a namaski uvjeti spadaju kada ih nije moguće ispuniti. Naprimjer, osoba koja nije u stanju abdestiti ili uzeti tejemmum, a namasko vrijeme ističe, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma, iako je čistoća uvjet namaza, isti slučaj je sa tavafom kada uvjeti ništa drugo ne dozvoljavaju. Što se tiče iskupa prinošenjem žrtve, žena u ovom slučaju nije učinila nikakav prijestup niti propust, pa stoga iskup nije obavezan.

Analizirajući prethodno, uočavamo jačinu sva tri mišljenja. Ipak, ako je situacija uistinu takva da žena nije u mogućnosti sačekati prestanak hajza niti se vratiti nakon što postane čista, treće mišljenje, koje je odabrao Ibn Tejmijje, je najrealnije i najbliže općim pravilima šerijata. Allah najbolje zna!

Asr, br. 54

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Poznato je da vjera islam zabranjuje kockanje. Rekao je Svevišnji Allah: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maida, 90) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada čovjek kaže drugom: ‘Hajde da se kockamo!’, neka podijeli sadaku.” (Buharija, br. 4860, i Muslim, br. 1647)

U islamu je iskup propisan kada se učini kakav propust i ružno djelo. U ovom slučaju sadaka je iskup za poziv na kockanje. Stoga, zabrana samog poziva na kocku i propisivanje iskupa za to ukazuje na veličinu ovog grijeha. Kockanje ili kocka naziv je za svaki vid ulaganja vrijednosti u kojem se ulagač nalazi u neizvjesnosti da li će dobiti ili izgubiti. Rezultat ulaganja ovisi o sreći, a malo ili nikako o sposobnosti ulagača, zavisno od vrste kockanja. Poznato je da su igre na sreću, poput lota, tombole, sportskog klađenja i sl., klasična kocka, međutim, nerijetko se nađemo u situaciji da nam tržni centar ili prodavnica u kojoj kupujemo nudi učešće u kojekakvim nagradnim igrama. To nas dovodi u nedoumicu i često se zapitamo: Da li je i to vid zabranjene kocke? U sjeni visokorazvijene tehnološke proizvodnje, more raznolikih proizvoda preplavilo je tržište, a rivalstvo i oštra konkurencija navode marketing menadžere da neumorno iznalaze nove metode putem kojih nastoje stimulirati prodaju i privući kupce. Najčešće metode kojima se nastoji postići taj cilj jesu nagradne igre i pokloni kupcima, stoga je prioritetno ukazati na propise koji se odnose na ove metode.

Nagradne igre

Ukoliko se pravo na učešće u nagradnoj igri stječe uplatom materijalne vrijednosti, takva se igra smatra kockom i stoga je zabranjena. Nagradne igre koje priređuju prodajni centri obično ne zahtijevaju posebnu uplatu, nego se pravo na učešće postiže kupovinom u dotičnoj prodavnici. Ipak, ovdje zna postojati jedna druga zamka, a to je da zbog nagradne igre, cijene prodajnih artikala budu povećane, što znači da se učešće u igri, razlikom između povišene i osnovne cijene, naplaćuje. Stoga je učešće u takvoj nagradnoj igri zabranjeno.

Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, međutim, ciljano se dolazi u tu prodavnicu i kupuje se, ne iz želje i potrebe za robom, nego radi učešća u nagradnoj igri, to je također zabranjeno, jer se kupovinom nepotrebne robe ustvari uplaćuje učešće u igri, što takvu igru čini kockom, a preko toga, to je vid pokuđenog rasipanja.

Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, a kupuje se roba radi same robe, a ne radi nagradne igre, da li je tada dozvoljeno učestvovati u nagradnoj igri ili ne? Savremeni učenjaci imaju različita mišljenja.

Prvo mišljenje: Učešće u nagradnim igrama u spomenutom slučaju dozvoljeno je, jer u tome nema ništa sporno. Ajeti i hadisi koji zabranjuju kocku ne odnose se na takvo nešto i ne postoji dokaz koji bi učešće u nagradnoj igri na spomenuti način zabranio.

Drugo mišljenje: Ovakve nagradne igre su zabranjene jer svojom formom nalikuju kocki, tj. kupovinom se uplaćuje, a nakon toga se profitira ili gubi. Pored toga što ovakve igre svojom formom sliče kockanju, one su sumnjive i sa aspekta teškoće spoznaje da li su cijene povećane zbog nagradne igre ili ne, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je ostavljanje sumnjivih stvari. Isto tako, ovakve nagradne igre podstiču rasipništvo i kupovinu bespotrebnih stvari.

Ukoliko znamo da cijene nisu povišene radi nagradne igre i ukoliko, kupujući robu koju bismo kupili i bez nagradne igre, postanemo dobitnici kakve nagrade, dozvoljeno nam je uzeti istu, jer to najviše sliči poklonu, a poklon je dozvoljeno primiti. Isto tako, ranije spomenuto opće pravilo da su svi oblici poslovanja u osnovi dozvoljeni, a zabranjeno je samo ono što zabrani jasan šerijatski argument, ide u prilog prvom mišljenju, a argumenti drugog mišljenja imaju svoju težinu, tako da nije pogriješio ko izbjegava slične igre.

Pokloni kupcima

Uzvišeni Allah u jednom kur’anskom ajetu kaže: “Vi se onome što vam se daruje radujete!” (En-Neml, 36) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Jedni drugima dajite poklone, voljet ćete se!” (Buharija, El-Edebul-mufred, br. 594, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Marketing studije, izučavajući psihologiju potrošača, otkrile su istinitost spomenutog ajeta i hadisa i činjenicu da pokloni privlače ljude i unose radost u srce. Stoga vidimo kako trgovci, s ciljem da privuku mušterije i podstaknu prodaju, daruju svojim posjetiteljima raznolike poklone. Ponekad se prikladan poklon spaja uz određeni artikal, poput paste za zube uz četkicu za zube, ponekad se kao poklon poveća količina, pa se, naprimjer, po cijeni jednog litra prodaje pakovanje od litar i po, ponekad se kao poklon dijele uzorci određene robe kako bi je potencijalni kupci praktično isprobali i tako upoznali njenu kvalitetu, nekad se pokloni daju samo kupcima koji ispune određene uvjete, npr. da račun pređe određenu vrijednost, ili da se kupi određena količina istog artikla, ili da kupac prikupi traženi broj poena koji se skupljaju po pravilima koje odredi trgovina.

Davati i prihvatati poklon pohvalno je ako se time želi postići pohvalan cilj, kao što je jačanje međusobne ljubavi, unošenje radosti u srca drugih i sl.

Pokloni koje daju određene firme ili trgovine imaju za cilj, kao što je već kazano, da stimuliraju prodaju i pridobiju kupce, stoga takvi pokloni nisu pohvalni, ali su dozvoljeni, ako način na koji se poklon daje ne sadrži ništa sporno.

Također, dozvoljeni su pokloni koji se daju uz kupljenu robu na takav način da budu poznati i vidljivi, kao naprimjer, da prodavač uz litar mlijeka spoji, sir, jogurt i sl. Međutim, kada se mušteriji stavi na znanje da uz prodajni artikal dobiva poklon, ali je taj poklon skriven u ambalaži prodajnog artikla, i za mušteriju je nepoznat i neodređene vrijednosti, takav poklon nije dozvoljen ako je zbog njega cijena postala veća od uobičajene. Takav poklon nije dozvoljen jer utječe na ispravnost same kupovine, s obzirom na to da je jedan od uvjeta ispravnosti trgovine da predmet prodaje bude poznat, dok u ovom slučaju predmet prodaje nije u potpunosti poznat. Dakle, zabranjeni su pokloni koji su skriveni i nepoznati ako je cijena povećana zbog njih, jer razlika u cijeni može biti ravna toj skrivenoj robi, veća od nje ili manja, a to je vid kocke. Ukoliko je cijena ostala nepromijenjena, tada je skriveni poklon dozvoljen, jer ne utječe na cijenu, te takva prodaja ne sadrži zabranjeni rizik.

Ponekad se poklon krije u ambalaži samo jednog od velikog broja identičnih artikala ili pak u ambalaži nekoliko artikala. Kupac koji potrefi, na određeni način označen artikal, dobiva nagradu. Ovakav je poklon dozvoljen ukoliko cijena nije povećana zbog poklona i ukoliko se artikal kupuje radi samog artikla, a ne zbog mogućnosti da se dobije nagrada.

Ponekad se kao poklon uz prodajni artikal upakuje novac, tako da prodavnica obznani da se u svakom pakovanju određenog artikla nalazi, naprimjer, novčanica od pet konvertibilnih maraka. Time se, kako tvrde prodajni menadžeri, želi sniziti stvarna cijena robe uz očuvanje stabilnosti nominalne cijene. Na prvi pogled ovdje nema ništa sporno niti sumnjivo. Međutim, problematično je to što se ovdje novac kupuje novcem, a novac je kamatna roba. Kada se kamatna roba prodaje za identičnu robu, kao što je zlato za zlato, prodaja je dozvoljena uz dva uvjeta: jednakost u količini i direktna razmjena bez odgode, kao što je u prethodnom broju detaljnije pojašnjeno. Ovdje s jedne strane imamo prodajni artikal i uz njega novac, a s druge strane novac. Savremeni učenjaci, koji su govorili o propisu ovakvog poklona pri prodaji, porede ovo pitanje s drugim pitanjem o kojem su klasični učenjaci puno polemizirali, a to je pitanje zvano: “pregršt datula i dirhem (srebrenjak)”, tj. da li je dozvoljeno jednim ugovorom prodati, odnosno zamijeniti, jedan srebrenjak i pregršt datula za dva srebrenjaka, s obzirom na to da su srebrenjaci kamatna roba i za izravnu zamjenu srebrenjaka uvjetuje se jednakost u količini. Da li je validna prodaja u slučaju kada kupac za dva srebrenjaka kupuje jedan srebrenjak i pregršt datula, tj. srebrenjak koji kupuje plaća jednim srebrenjakom, a pregršt datula koje kupuje plaća drugim srebrenjakom? U vezi s ovim pitanjem navode se tri mišljenja islamskih učenjaka.

Prvo mišljenje: Ovakva je prodaja zabranjena. Ovo je mišljenje većine učenjaka i ovo je stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. (El-Mevsuatul-fikhije, 22/75-76)

Drugo mišljenje: Ovakva je prodaja dozvoljena uz uvjet da znamo da je kamatna roba uz koju je druga u manjoj količini od kamatne robe kojom se plaća. Ako to nije moguće znati, obaveza je razdvojiti kamatnu robu od druge. Prema tome, dozvoljeno je npr. prodati srebrenjak i pregršt datula za dva srebrenjaka, ali nije dozvoljeno prodati dva srebrenjaka i pregršt datula za jedan ili dva srebrenjaka. Ovo je stanovište hanefijskog mezheba. (Tahavi, Šerhu Meanil-asar, 4/73)

Treće mišljenje: Ovakva je prodaja dozvoljena uz dva uvjeta: prvi, da takva prodaja u suštini ne bude lukavstvo kojim se želi prodati kamatna roba za sebi identičnu uz razliku u količini, kao naprimjer, da se proda sto zlatnika i pregršt datula za dvije stotine zlatnika; drugi, da kamatna roba ne bude primarno ciljana ugovorom nego da bude popratni dio ugovora, kao naprimjer, da se sablja sa drškom ukrašenom srebrom proda za srebrenjake. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i hanbelijskog mezheba, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja. (Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 29/461-466)

Okosnica u ovom pitanju jesu dva hadisa koji predstavljaju najbitnije dokaze ovih mišljenja. Prvi hadis je predaja Fadale b. Ubejda, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Na dan Hajbera kupio sam ogrlicu za dvanaest zlatnika, a bila je nanizana zlatom i bisernim zrnjem, zatim sam je razdvojio pa sam našao da u njoj ima više od dvanaest zlatnika. To sam spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na šta on reče: “Ne prodaje se prije nego što se razdvoji.’” (Muslim, br. 1591)

Učenjaci koji zastupaju prvo mišljenje kao dokaz navode ovaj hadis, jer ukazuje da kamatnu robu, u ovom slučaju zlato, nije dozvoljeno prodavati pomiješanu sa drugom robom, ako se plaća istom vrstom kamatne robe, u ovom slučaju zlatom, nego je obaveza kamatnu robu odvojiti od druge.

Učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje prigovorili su ovakvom tumačenju hadisa, navodeći da se propis izrečen u hadisu odnosi na stanje kada je količina zlata kojim se plaća manja od količine zlata koje se prodaje zajedno sa drugom robom.

Drugi hadis je predaja Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kupi roba, a rob posjeduje imovinu, ta imovina pripada prodavaču, osim ako je kupac ne uvjetuje.” (Buharija, br. 2379, i Muslim, br. 1543)

Ovim hadisom dokazuje se drugo i treće mišljenje, jer imovina roba koji se prodaje može biti od vrste novca kojim se plaća, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je kupcu da zajedno sa robom kupi i imovinu koju posjeduje. To znači da je dozvoljeno, npr., zlatnicima kupiti roba zajedno sa zlatnicima koje rob posjeduje. U prodaji spomenutoj u hadisu rob je primarni predmet ugovora, a zlatnici su sporedni, jer ako ih kupac ne uvjetuje, onda ostaju prodavaču. To znači da ovaj hadis preferira treće mišljenje koje dozvoljava prodaju kamatne robe zajedno sa drugom ako takva prodaja ne služi kao lukavstvo da se dozvoli prodaja kamatne robe za sebi identičnu uz razliku u količini, i ako kamatna roba nije primarno ciljana ugovorom.

Primijenimo li ova mišljenja na naše prvobitno pitanje, tj. prodaju artikala koji u ambalaži sadrže novčani poklon, zaključujemo da je takva prodaja dozvoljena ukoliko se radi o novcu male vrijednosti, kao naprimjer da roba košta stotinu konvertibilnih maraka, a poklon je pet konvertibilnih maraka, jer ovdje novac nije primarno ciljan ugovorom. Međutim, ako se radi o većoj količini novca, prodaja je zabranjena, jer je tada novac primarno ciljan ugovorom.

Šapat mu’minu

Govoreći o metodama koje prodajni centri koriste kako bi stimulirali prodaju i privukli mušterije, dužnost je ukazati na negativnu pojavu koja iz toga proizlazi. Naime, trgovina je danas postala zasebna znanstvena disciplina koja se akademski izučava i studira. Tim studijama izučavaju se svi elementi koji utječu na čovjeka kao potrošača, njegovu svijest i podsvijest, kako razmišlja kada kupuje, šta će ga podstaći na kupovinu, a šta odbiti, kako uspješno reklamirati robu, kako je upakovati, izložiti, kako dočekati mušteriju i kako mu se obratiti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Doista ima govora koji je sihr (čarolija).” (Buharija, br. 5767, i Muslim, br. 869) Ako ponekad sam govor ima toliko utjecaja na čovjeka da djeluje poput čarolije, onda je sasvim jasno da marketing svojim profesionalnim metodama, koje su daleko učinkovitije od samog govora, nerijetko “opčini” čovjeka da kupuje mnogo toga za čim praktično ne postoji potreba, umjesto da imetak koji mu je Allah podario potroši u nešto čemu će se radovati na Sudnjem danu. Ističući osobine Svojih iskrenih robova, Svevišnji Allah kaže: “I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” (El-Furkan, 67)

Allah nije zabranio ukrase koje je stvorio za robove Svoje, ali je nužno ukazati na opasnost rasipanja, jer imetak koji nam je Allah podario, dat nam je u emanet i doći će dan kada ćemo za njega biti pitani: kako smo ga stekli i u šta smo ga potrošili.

El-Asr, br. 57.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/