Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li se daje zekat na med ?
Priredio: dr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike. Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govoraviše
Priredio: dr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.
Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med… (Buhari)
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)
Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.
Mišljenja učenjaka o zekatu na med
Prvo mišljenje:
Zekat na med je obavezan. Ovo se mišljenje prenosi od nekih ashaba, poput Omera b. Hattaba i Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma. Od učenjaka iz prvih generacija ovo mišljenje zastupali su: Ishak, Evzai, Zuhri, a prema nekim predajama i Omer b. Abdulaziz. Ovo je stav Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, zatim imama Šafije u starom mezhebu i većine učenjaka hanbelijskog mezheba. Imam Tirmizi kaže: “Ovo mišljenje prihvata većina učenjaka.” Hanefijski učenjaci obavezu davanja zekata na med uvjetuju time da pčelinja paša bude zemlja na čiji se rod daje zekat (tzv. ušrijje), a ako se radi o zemlji harača, na koju se plaća posebna vrsta dadžbine, zekat nije obavezan. Ostali učenjaci ne prave razliku između ove dvije vrste zemlje. (Kasani, Džamiut-Tirmizi, Ajni, Bedaius-sanai, Nevevi, El-Binaja, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni)
Drugo mišljenje:
Zekat na med nije obavezan. Ovo mišljenje prenosi se od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, a zastupali su ga Ibn Ebu Lejla, Sevri, Hasan b. Salih, a prenosi se i kao odabrano mišljenje Omera b. Abdulaziza. Ovo je stav imama Malika, Šafije u novom mezhebu, Ibn Munzira, nekih učenjaka hanbelijskog mezheba kao i zahirija. (Ibn Abdulber, El-Istizkar, Nevevi, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead)
Argumenti prvog mišljenja i opaske na njih
Zastupnici ovog mišljenja dokazuju svoj stav Kur’anom, sunnetom i analogijom. Što se Kur’ana tiče, spomenuli su ajet: “Uzmi od imovine njihove zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” (Et-Tevba, 103). Ovaj ajet svojim općim značenjem odnosi se na svaku imovinu pa tako i na med, što znači da je na med obavezno dati zekat. (Džessas, Ahkamul-Kur’an) Također se pozivaju na općenitost drugih ajeta u kojima se propisuje zekat i naređuje milostinja, poput ajeta: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…” (El-Bekara, 267)
Na ovaj dokaz zastupnici suprotnog mišljenja odgovaraju time da su ovi i njima slični ajeti specificirani i da se ne radi po njihovom općem značenju. Razlog za to jeste da postoje brojne vrste imovine na koju se ne daje zekat, poput povrća, svježeg voća, peradi, prijevoznih sredstava i nekretnina koje nisu trgovačka roba. Dakle, zekat nije obavezan na svaku imovinu, nego samo na određene vrste imovine, a med nije uvršten u imovinu na koju je obaveza davati zekat jer ne postoji vjerodostojna i eksplicitna predaja koja bi ga uvrstila u tu kategoriju. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’ani)
Što se hadiske argumentacije tiče, zastupnici prvog mišljenja navode niz predaja od kojih su najistaknutije sljedeće:
● Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele, pa trebam li davati zekat na med?” “Daj jednu desetinu od meda koji ti one proizvode!”, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Hoćeš li staviti pod zaštitu moje pčelinjake?”, upita Ebu Sejjara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pristao je da to učini. (Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejba, Ibn Madža i Bejheki, El-Kubra. Nakon što je naveo ovu predaju, Bejheki kaže: “Ovo je najvjerodostojnije što je preneseno o obaveznosti izdvajanja desetine na med, a u nizu prenosilaca je prekid.” Šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim. Vidjeti: Sunenu Ibni Madža sa njegovom valorizacijom. Kasnije dolazi govor drugih učenjaka o ocjeni ovog hadisa) Ovaj hadis ukazuje na obavezu davanja zekata na med, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izdvoji jedna desetina, a imperativna forma ukazuje na obligatnost propisa.
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda i kaže: “Hilal, stanovnik plemena Benu Mut’an, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, noseći desetinu pčelinjeg proizvoda koji je prikupio (u dolini Seleba), a tražio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu učini zaštićenom dolinu Seleba (kako bi u njoj skupljao med.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio mu je tu dolinu. Kada je za halifu izabran Omer, Sufjan b. Vehb pisao je Omeru pitajući ga o tome, pa mu je Omer napisao: ‘Ako ti bude davao desetinu od pčelinjeg proizvoda, koju je davao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neka i dalje dolina Selebe bude za njega zaštićena, a ako ne bude davao zekat – pčele lete na cvijet, a med jede ko hoće.’” (Ebu Davud, Ibn Abdulberr, El-Istizkar, ocijenio je hadis dobrim, a također i šejh Albani u Sahihu Ebi Davud)
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od meda uzimao desetinu. (Ibn Madža, šejh Albani o ovom hadisu kaže da je hasen sahih. Međutim, mnogi hadiski autoriteti ovaj su hadis ocijenili slabim, jer prenosilac od Amra b. Šuajba je Usama b. Zejd b. Eslem, a on je slab. Ibn Mein je rekao: “Trojica Zejdovih sinova nisu ništa.” Tirmizi je kazao: “Među djecom Zejda b. Esleme nema pouzdanih.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead)
● Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o medu rekao: “Na svakih deset mješina daje se jedna.” (Tirmizi, Šejh Albani, Sahihul-džamis-sagir ve zijadatih, hadis je ocijenio vjerodostojnim. Međutim, po ocjeni mnogih učenjaka hadis je slab. U nizu prenosilaca ovog hadisa je ravija po imenu Sadaka b. Abdullah b. Musa b. Jesar, a to je prenosilac kojeg su slabim ocijenili imam Ahmed, Jahja b. Mein i drugi. Nesai je rekao: “Sadaka b. Abdullah nije ništa, a ovaj hadis je munker.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead. Tirmizi o ovom hadisu kaže: “Lanac prenosilaca hadisa Ibn Omera je diskutabilan, a u ovom poglavlju – zekat na med, ništa veliko nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a većina učenjaka postupa u skladu sa ovim hadisom i to je stav Ahmeda i Ishaka. Neki učenjaci su kazali: “Na med se ništa ne daje. Sadaka b. Abdullah, ravija u ovom senedu, nema dobro pamćenje…” Džamiut-Tirmizi)
● Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dopis stanovnicima Jemena: “…da se od meda uzme jedna desetina.’” (Bejheki, El-Kubra. Među prenosiocima ovog hadisa je Abdullah b. Muharrer, a to je slab ravija koji je ostavljen. Ibn Hazm, El-Bedrul-munir, o njemu kaže: “On je lošiji od svakog lošeg kojeg su konsenzusom ostavili.”)
U nekima od spomenutih hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio desetinu pčelinjeg proizvoda, tj. meda, čime je svojim postupkom potvrdio utemeljenost davanja zekata na med, a u drugim hadisima to je jasno naredio.
Komentar hadiske argumentacije
Što se tiče prvog hadisa koji prenosi od Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, predaja nije vjerodostojna i prema tome kao argument nije validna. Imam Tirmizi kaže da je o ovom hadisu pitao imama Buhariju i da je on rekao da je mursel i da prenosilac Sulejman b. Musa nije susreo nikog od ashaba, tj. nije mogao čuti ovaj hadis od Ebu Sejjare. Tirmizi također prenosi da je Buhari kazao: “O zekatu na med ne bilježi se nijedna vjerodostojna predaja.” (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir)
Hadis Hilala, radijallahu anhu, dobrim je ocijenio Ibn Abdulberr, a od savremenih učenjaka šejh Albani, međutim, upitno je koliko ova predaja ukazuje na obaveznost zekata na med. U predaji se govori o davanju jedne desetine u vidu kompenzacije za zaštitu zemljišta i njegovu ekskluzivnu upotrebu od strane davaoca. Komentarišući ova dva hadisa, imam Ševkani kaže: “Znaj da hadis Ebu Sejjare i hadis Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med, a zauzvrat im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. Omer, radijallahu anhu, shvatio je smisao zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da ovo zemljište učini zaštićenim i, povodeći se za tim, on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan, on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu, trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.” (Ševkani, Nejlul-evtar) Ovdje, Ševkani, rahimehullah, daje odgovor i na ostale predaje kojima se dokazuje obaveza zekata na med, kazavši da nisu na stepenu da bi se mogle uzeti kao dokaz. To se odnosi i na ovdje spomenute predaje s obzirom na to da, prema ocjeni mnogih hadiskih autoriteta, nisu vjerodostojne.
Racionalni dokaz
Med po mnogo čemu nalikuje žitaricama i plodovima na koje se daje zekat, s obzirom na to da se dobiva iz nektara koji pčele skupljaju sa cvjetova, mjeri se zapreminskim mjerama, prirodno se skladišti i čuva, pa je stoga zekat na med obavezan kao i zekat na žitarice i plodove. (Ibn Kajjim, Zadul-mead) Cvjetovi formiraju plodove na koje se daje zekat, pa je nužno da se i na med čija osnovna sirovina dolazi iz cvjetova također daje zekat. (Ajni, El-Binaja)
Oponenti odbacuju ovaj dokaz i ne prihvataju ovakvu analogiju, s obzirom na to da između meda i usjeva i plodova na koje se daje zekat postoje bitne razlike, a jedna od njih jeste i da med ne spada u živežne i osnovne namirnice poput usjeva i plodova na koje se daje zekat. Isto tako, postoje mnoge biljne kulture na koje se ne daje zekat, poput povrća i svježeg voća, tako da pridružiti med plodovima na koje se daje zekat nije prioritetnije od pridruživanja plodovima na koje se ne daje zekat.
Argumenti drugog mišljenja i opaske na njih
● Prenosi se od Ebu Musa i Muaza, radijallahu anhuma, da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslavši ih u Jemen da svijet poučavaju vjeri rekao: “Ne uzimajte zekat osim na ovo četvero: ječam, pšenicu, grožđice i datule.” (Hakim, Darekutni i Bejheki, El-Kubra. Predaja je slaba u ovoj formi, međutim, postoje predaje koje je pojačavaju, a jedan od njih jeste predaja Musaa b. Talhe u kojoj se navodi da je rekao: “Kod nas se nalazi dopis Muaza, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je uzeo zekat na pšenicu, ječam, grožđice i datule.” Bilježi Ahmed, a Šuajb Arnaut o ovoj predaji kaže: “Ispravnog je seneda, iako Musa nije susreo Muaza, međutim, on prenosi iz njegovog dopisa, a to je dopis koji je prihvaćen kod učenjaka.” Musned imama Ahmeda. Vidjeti: Ševkani, Nejlul-Evtar) Ova predaja ukazuje na to da se zekat uzima samo na ove četiri kulture, a med nije spomenut iako je Jemen zemlja bogata medom. Dokazu se oponira time da spominjanje ove četiri vrste ne negira obaveznost zekata na drugu imovinu, ako na to ukazuje validan argument.
● Predaja od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je donio zekat na međuiznos krava (tj. zekat na krave između dva prijelazna broja. Naprimjer, kada vlasnik krava ima 35 grla, pet grla je između dva broja na koje je iznos zekata određen, a to je 30 i 40, jer na trideset krava daje se june koje je napunilo godinu i ušlo u drugu, a na 40 grla daje se june koje je napunilo dvije godine) i med, te je rekao: “O ovim dvjema stvarima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ništa mi nije naredio.“ (Ahmed, Ebu Davud, El-Merasil, i Bejheki, El-Kubra. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Njegovi prenosioci su pouzdani, to su prenosioci Buharije i Muslima, osim što Tavus nije susreo Muaza.” Ibn Hadžer je rekao: “U ovom hadisu postoji prekid između Tavusa i Muaza, međutim, Bejheki kaže da je hadis jak, jer je Tavus poznavao sve što se vezuje za Muaza.” Et-Telhisul-habir) Ova predaja potvrđuje prethodnu: da na med zekat nije obavezan. Ovom argumentu oponira se time da je predaja slaba, obzirom na to da postoji prekid između dvojice prenosilaca, a ako se i prihvati kao validna, može se odnositi na med koji nije dosezao nisab, tj. najmanju vrijednost na koju se daje zekat.
● Vjerski obveznici oslobođeni su svih dužnosti sve dok se ne potvrdi suprotno, na osnovu šerijatskog argumenta, poput vjerodostojnog hadisa koji jasno ukazuje na ciljani propis i konsenzusa, a takvo nešto u slučaju zekata na med ne postoji. Ranije smo spomenuli riječi imama Buharije da u pogledu zekata na med ništa vjerodostojno nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir) Tirmizi je rekao: “U ovom poglavlju ništa vjerodostojno nije preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi) Ibn Munzir kaže: “O obaveznosti zekata na med nema vjerodostojne predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je u pogledu tog pitanja ostvaren konsenzus, tako da zekat na med nije obavezan.” (Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead) Ovom dokazu može se oponirati time da postoje predaje koje, iako su pojedinačno slabe, jedna drugu jačaju, što ukazuje da u pogledu tog pitanja postoji osnova.
● Med je tekućina koja izlazi iz životinje i po tome nalikuje mlijeku, a na mlijeko se ne daje zekat, prema konsenzusu učenjaka. (Ibn Kudame, El-Mugni) Ovom dokazu odgovara se odbacivanjem ovakve analogije zbog razlike između meda i mlijeka. Razlika se ogleda u tome da se mlijeko dobiva mužom stoke na koju se daje zekat, dok med proizvodi pčela na koju se ne daje zekat. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’an)
Treće mišljenje
U pogledu ovog pitanja postoji i treći stav koji zastupa Ebu Ubejd Kasim b. Selam el-Herevi, jedan od velikih poznavaoca hadisa i fikha. Odabrao je srednje mišljenje između dva prethodna, iako njegov stav podrazumijeva obaveznost zekata u nekoj mjeri. Nakon što je spomenuo dva mišljenja o zekatu na med, rekao je: “Smatram da je u pogledu ovog pitanja najprihvatljivije da se vlasnicima meda naređuje da na njega daju zekat i da se na to podstiču. Pokuđeno im je to spriječiti, i nije im sigurno da nisu grješni ako ga prikriju. Međutim, neka to ne bude stroga dužnost, poput zekata na usjeve i stoku… Razlog za to jeste što sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije tako vjerodostojan o zekatu na med kao što je vjerodostojan o zekatu na usjeve i stoku, niti je spomenut u njegovim dopisima o zekatu. Kada bi zekat na med bio na stepenu zekata na usjeve i stoku, njegova pravila i obilježja bila bi jasno definirana, kao što je slučaj sa usjevima i stokom.” (Ebu Ubejd, El-Emval, i Karadavi, Fikhuz-zekat)
Osvrt na stavove učenjaka i odabrano mišljenje
Razmotrimo li prethodno spomenuta mišljenja, možemo zapaziti da se učenjaci o pitanju zekata na med ustvari drže pravila i principa na kojima su izgradili svoje stavove o zekatu na usjeve i plodove. Ebu Hanifa, rahimehullah, u usjeve i plodove na koje se daje zekat ubraja sve što čovjek uzgaja s ciljem eksploatacije zemlje, bilo to voće, žitarice, povrće, sjemenke ili neka druga kultura. Njegova dva učenika Ebu Jusuf i Muhammed, rahimehumallah, stanovišta su da je zekat obavezan samo na usjeve i plodove koji ostaju tokom cijele godine. Mišljenje Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika o tome da je zekat na med obavezan, podudara se s njihovim stavovima o zekatu na usjeve i plodove, jer pčela praveći med hrani se cvjetnim sokom, a to je biljni produkt, i to je vid eksploatacije zemlje, te je i zekat na med obavezan. S druge strane, med ostaje tokom cijele godine pa je zekat na njega obavezan kao i na usjeve i plodove koji imaju to svojstvo. Hanbelijski učenjaci smatraju obaveznim zekat na sve usjeve i plodove koji se prirodno skladište i koji se mjere zapreminskim mjerama, kao što je litra, tovar i sl., a te dvije specifikacije su u medu prepoznatljive. Malikijski i šafijski učenjaci, uz određene razlike među njima, smatraju obaveznim zekat na datule i grožđice od voća, a što se usjeva tiče, samo na one kulture koje služe kao osnovne – živežne namirnice i daju se prirodno skladištiti. Ta se svojstva ne nalaze pri medu, s obzirom na to da nije osnovna živežna namirnica, te stoga zekat na med, po njima, nije obavezan. Jedna skupina učenjaka je zekat na usjeve i plodove svela isključivo na kulture koje su u predajama spomenute, a to su: pšenica, ječam, datule i grožđice. Sve mimo toga je oslobođeno zekata, jer nema tekstualnoga dokaza koji bi potvrdio obavezu davanja zekata na bilo koju drugu vrstu plodova i usjeva, ne postoji konsenzus o tome, niti su druge kulture, prema ovom mišljenju, u značenju spomenutih. To znači da ni zekat na med nije obavezan, prema mišljenju ove skupine učenjaka. (Ibn Kudama, El-Mugni i El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijae)
Usjevi i plodovi na koje se davao zekat u vremenu poslanstva, kao što se na u to predajama eksplicitno ukazuje, jesu ječam, pšenica, datule i grožđice. Razmotrimo li ove vrste, uočit ćemo da je najbitnija njima zajednička osobina to što predstavljaju osnovne živežne namirnice, koje traju tokom godine i daju se skladištiti. Pšenica je i danas živežna namirnica, ječam manje, a datule i grožđice bile su osnovne namirnice u arapskom podneblju u vremenu poslanstva. To nam ukazuje na snagu malikijskog i šafijskog mezheba koji smatraju da je zekat obavezan na one plodove i usjeve koji služe kao živežne namirnice, daju se prirodno skladištiti i ostaju tokom godine. Med ostaje tokom godine i skladišti se, ali se ne ubraja u osnovne živežne namirnice, nego služi kao povremena hrana, poslastica i lijek. To bi značilo da smisao zbog kojeg je propisan zekat na usjeve i plodove nije ostvaren pri medu te stoga zekat na njega nije obavezan.
Osvrnemo li se na kur’ansko-hadisku argumentaciju, uočit ćemo da ajeti, kao i predaje koje su sa aspekta seneda prihvatljivije, ne upućuju jasno na obavezu zekata na med. S druge strane, predaje koje su u tome jasnije, slabe su sa strane vjerodostojnosti. Ipak, neki učenjaci smatraju da te predaje, iako su pojedinačno slabe, jedne druge podupiru i jačaju, što sve skupa daje utemeljenje obaveznosti zekata na med. (Ibn Kajjim, Zadul-mead, i Muhammed Siddik Han, Er-Revdatun-nedijja) Stoga, imam Tirmizi nije apsolutno i potpuno negirao ispravnost svih predaja o ovom pitanju, nego je rekao: “U ovom poglavlju nije ništa vjerodostojno preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi)
Važno je podsjetiti na to da je zekat ibadet, obred koji se nužno temelji na objavi. Na to nas podsjeća predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio: “O njima mi ništa nije dostavljeno, osim ovog unikatnog ajeta: ‘Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga’” (Ez-Zilzal, 7–8). (Hadis bilježi Ahmed. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Sahih, ispunjava kriterije Muslima.”) Ovdje vidimo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio da mu o njima ništa nije objavljeno, što ukazuje na to da se takav propis bazira isključivo na objavi. U pogledu zekata na med nema čvrstog uporišta u predajama, niti se jasnom analogijom može pridružiti nekoj drugoj zekatskoj imovini, ali ostaje ovaj podstrek na koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga.”
Naravno, ako se med proizvodi s ciljem prodaje, postaje trgovačka roba i kao takav na njega je obavezan zekat. To znači da, ako njegova vrijednost u novcu doseže nisab, nakon što se upotpuni godina, dužnost je na ime zekata izdvojiti 2,5%. Uzvišeni Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Je li licemjerstvo zabranjeno i koji su njegovi znakovi?
Licemjerstvo je strogo zabranjeno. Licemjer (munafik) jeste onaj čovjek čija se spoljašnjost i nutrina ne podudaraju. Licemjerstvo se dijeli na dvije vrste: veliko licemjerstvo, i ono biva u pogledu vjerovanja, i malo licemjerstvo, a ono se manifestira kroz djela. Brojni su ajeti koji se bave licemjviše
Licemjerstvo je strogo zabranjeno.
Licemjer (munafik) jeste onaj čovjek čija se spoljašnjost i nutrina ne podudaraju. Licemjerstvo se dijeli na dvije vrste: veliko licemjerstvo, i ono biva u pogledu vjerovanja, i malo licemjerstvo, a ono se manifestira kroz djela. Brojni su ajeti koji se bave licemjerima i licemjerstvom, a izdvajamo neke od njih.
“Bolnu patnju navijesti licemjerima … ” (En-Nisa, 138)
“Licemjeri nastoje prevariti Allaha, a On će njih nadmudriti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu; neodlučni su kome će se privoljeti, da li ovima ili onima. A onoga koga Allah u zabludu odvede – ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.” (En-N isa, 142-143)
“Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći … ” (En-Nisa, 145)
“Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: ‘Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite.’ A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali? Ne ispričavajte sei Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci. Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici. Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti džehennemskom vatrom, vječno će u njoj boraviti, dosta će im ona hitil Allah ih je prokleo, i njih čeka patnja neprekidna.” (Et-Tevba, 64-68) ”
O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strogi Prebivalište njihovo bit će Džehennem, a grozno je on boravište. Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazali da su nevjernici, nakon što su javno islam primili, i htjeli su da učine ono što nisu uspjeli. A prigovaraju samo zato što su ih Allah, iz obilja Svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili. Pa ako se pokaju, bit će im dobro; a ako glavu okrenu, Allah će ih i na ovom i na onom svijetu na muke nesnosne staviti, a na Zemlji ni zaštitnika ni pomagača neće imati.” (Et-Tevba, 73-74)
” … da bi Allah licemjere i lecemjerke, i mnogobošce i mnogoboškinje kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.” (ElAhzab, 73)
Također su brojni i hadisi koji se bave ovom temom. Neki od njih jesu sljedeći.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Tri su znaka licemjera: kada govori, laže; kada obeća, iznevjeri; i kada mu se nešto povjeri, pronevjeri. ”5
U jednoj drugoj verziji stoji dodatak: .. čak klanjao i postio i tvrdio da je musliman. ”6
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, pripovijedao je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Ko bude imao sljedeća četiri svojstva pravi je licemjer, a ko bude imao neka od njih, licemjer je u toj mjeri, Sve dok ih ne ostavi: kada mu se nešto poveri, pronevjeri; kada govori, laže; kada se obaveže, prevari; i kada se svađa, prelazi granice. ,17
Huzejfa, radijallahu anhu, govorio je: “Licemjerstvo je bilo samo za vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a sada je to – nevjerstvo 18 nakon vjerovanja.”19
———–
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf
Gdje se navodi da je širk zabranjen i koji su propisi vezani za širk?
Svemogući Allah rekao je: "Allah sigurno neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki." (EnNisa, 48) "Allah sigurno neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, aviše
Svemogući Allah rekao je: “Allah sigurno neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” (EnNisa, 48)
“Allah sigurno neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.” (En-N isa, 116)
“Ko drugog smatra Allahu ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište će njegovo Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” (El-Maida, 72)
“A onaj ko bude smatrao da Allahu iko ima ravan -bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj koga je vjetar u daleki predio odnio.” (El-Hadždž, 31)
“A tebi i onima prije tebe objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja će djela sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti.”‘ (Ez-Zumer, 65)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Sustefjte se od sedam’ pogubnih grijeha!” Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, koji su to grijesi?” On odgovori: “Pripisivanje Allahu saućesnika, sihr, ubistvo neduf!re osobe, osim kad pravda zahtijeva, poslovanje uz kamatu, u!(jmanje jetimskog imetka, bježanje s brijnogpo!Jd i potvora čestitih nevinih tjernictl. ‘11
Ebu Bekra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta upitao sljedeće: “Hoćete li da vas izvijestim o najvećim grijesima?” “Hoćemo, Allahov Poslaniče”, odgovoriše, a on reče: ‘Pripisivanje Allahu saućesnika, neposlušnost prema roditelJima’: bio je naslonjen pa sjede i dodade: .. i lažno svjedoćenje’: ponavljajući to toliko da smo rekli: “Da hoće prestati!”5
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Upitao sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je grijeh u Allaha najveći, na šta je odgovorio: ‘Da Allahu pripišeš saućesnika, a On te je stvorio. ‘ Upitao sam koji grijeh dolazi iza širka, a on reče: ‘Da ubiješ svoje dijete iz straha da ćeš ga hraniti. ‘ Ponovo sam upitao koji grijeh dolazi iza toga, a on je odgovorio: ‘Da počiniš nemoral sa ženom svoga komšije. •• 6
Ibn Mesud, radijallahu anhu, govorio je: “Sljedeći ajet: ‘ … i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče .. .’ (El-Furkan, 68) objavljen je kao potvrda tih Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi.”7
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dođe pred Allaha ne pripisujući Mu nikoga ravnim, dobrovo!Jno izdvqja zekat nadqjući se nagradi i bude poslušan i pokoran svojim pretpostavljenim – Džennet mu je’: ili je rekao: ‘- . . ući će u Džennet. A za pet stvari nema iskupa: za pripisivanje Svevišnjem Allahu druga, za nepravedno ubistvo, za pljaćku vjernika, za bježanje s bojnog polja i za ustrajno zaklinjanje kojim ćovjek nepravedno uzima tuđi imetak. ‘8
Ebu Derda, radijallahu anhu, govorio je: “Moj dragi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio mi je u oporuku sljedeće: ‘Nemoj počiniti širk makar te dušmani kidali i spaljivali, nemoj namjerno ostaviti propisani namaz jer onaj ko ga namjerno ostavi gubi garanciju, i nemoj konzumirati alkoholna pića jer ona su kljuć svakog zla .• ,9
Kada je riječ o širku, postoje i drugi hadisi zabilježeni preko Abdullaha b. Omera, Abdullaha b. Abbasa, Enesa b. Malika i Umejra, radijallahu anhum.
Propisi vezani za poglavlje
Prvo, ko umre kao nevjernik ili mnogobožac neće na onome svijetu dobiti nagradu za pohvalna djela koja je uradio, kao, naprimjer, za udjeljivanje milostinje, održavanje rodbinskih veza, pažnju prema komšijama itd., jer da bi čovjek zaslužio nagradu, mora znati u ime koga čini to dobro djelo, a nevjernik to ne zna, i otuda su njegova djela ništavna. U tome su smislu brojni ajeti, a navest ćemo sljedeće.
“A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela bit će poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.” (El-Bekara, 217)
“Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju kad sami priznaju da su nevjernici. Djela njihova poništit će se i u vatri će vječno ostati.” (Et-Tevba, 17)
“A onima koji dokaze Naše ne budu priznavali i koji u susret na onom svijetu ne budu vjerovali, bit će poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego onako kako su radili?” (El-Earaf, 147)
“A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, nastradati.” (El-Maida, S)
“Onima koji ne vjeruju i od Allahovog puta odvraćaju, pa poslije kao nevjernici umiru, Allah, zaista, neće oprostiti.” (Muhammed, 34)
Da je sljedeća konstatacija: onaj ko umre kao nevjernik neće ući u Džennet – tačna, možemo vidjeti ako pogledamo kako se Svevišnji Allah obraća Svojim poslanicima, a u cilju da njihovi narodi dobro shvate željenu poruku, kazavši da će čak i poslanici, ako počine širk, biti od stanovnika Vatre i da će njihova djela biti poništena i pored velikog ugleda i stupnja koje oni imaju kod Allaha, dželle šanuhu: “To je Allahovo uputstvo na koje On ukazuje onima kojima hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili.” (El-En'am, 88) Ako je takav slučaj s poslanicima, šta je onda s običnim svijetom! Iako je Svevišnji Allah na to upozorio, nijedan od njih nije počinio širk. Sa šerijatske strane gledano, nemoguće je da oni počine takvo nešto. Oni su bezgrešni, njih je Svemogući Allah toga sačuvao, i njihov je položaj velik.
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada Allah proživi prve i potonje na Dan u koji nema nikakve sumnje, glasnik će povikati: ‘Ko je učinio neko djelo u ime Allaha i u ime nekoga drugog neka traži nagradu od njega, jer Allah je najneovisniji od toga da Mu se pripisuje saučesnik. “10
Drugo, ljudima koji umru kao nevjernici, a za života su činili pohvalne stvari, Svevišnji Allah neće dopustiti da propadne njihov trud, već će ih za to nagraditi na ovome svijetu: “Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.” (Hud, 15-16)
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tome smislu rekao sljedeće: ‘Zaista Allah nijednom vjerniku neće učiniti nepravdu u pogledu dobrog dJela koje učini: još na ovome svijetu zbog njega daje nafaku, a na onome svijetu nagradu, ali i nevjerniku daje nafaku zbog dobra koje uradi u ime Allaha, međutim kada dođe na onaj svijet neće imati nijedno dobro dJelo za koje bi bio nagrađen. ,11
Treće, nevjerniku koji prihvati islam i umre kao musliman, Svemogući će Allah oprostiti sve njegove grijehe i sačuvati sva dobra djela koja je uradio dok je bio nevjernik, glede čega su preneseni jasni hadisi.
Ehu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kada ćovjek prihvati islam i bude dobar musliman, Allah će zapisati svako dobro dJelo koje je prije toga uradio, a oprostit će mu svako loše dJelo koje je prije toga učinio, a na Sudnjem danu bit će presuda: dobro će se djelo umnogostručiti od deset do sedam stotina puta, a loše će se računati kao jedno, osim ako ga Allah ne oprosti. ‘12
Hakim b. Hizam upitao je Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, dok sam bio nevjernik, radio sam mnoga dobra djela: udjeljivao milostinju, oslobađao od ropstva, održavao rodbinske veze, pa hoću li za to biti nagrađen?” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: ”Svojim prihvatanjem islama zadržavaš dobro koje si tada uradio. ‘ 13
Aiša, radijallahu anha, jednom je prilikom upitala Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, da li će Ibn Džedanu koristiti to što je u neznaboštvu održavao rodbinske veze i hranio siromašne?”, na šta je odgovorio: “Neće, nikada u životu on nije zamolio: ‘Moj Gospodaru, oprosti mi grijehe na Danu sudnjem/”14
Dakle, Abdullahu b. Džedanu nimalo neće koristiti što je hranio uboge, ni to što je na tavanu imao posebnu posudu u kojoj je bila hrana za goste. Ništa mu neće biti od koristi jer je umro kao nevjernik niječući onaj svijet i proživljenje.
Dakle, istina koju potvrđuju mnogi autentični šerijatski dokazi glasi: kada nevjernik prihvati islam, bit će mu od koristi dobra djela koja je uradio u nevjerstvu; onome ko umre kao nevjernik takva djela bit će mu od koristi isključivo na ovome svijetu, jer ih nevjerstvo anulira, a na onom svijetu mu definitivno neće koristiti, zbog njih mu patnja čak neće biti ni umanjena, a kamoli ukinuta.
Dragi brate, saznao si istinu o ovom pitanju i možeš vidjeti koliko griješe oni muslimani koji iz neznanja i nemara za neke muslimane koji krše Šerijat i odstupaju od lijepog ponašanja – kažu: “Jevreji i kršćani bolji su od njih.” Također tu je i opasnost smjele zakletve nekih muslimana: “Allaha nam, onaj ko je otkrio penicilin neće ući u Vatru; izumitelj telefona neće ući u Vatru jer je dovoljno doprinio svijetu i olakšao ljudima.” Ulazak u Džennet neće biti shodno ljudskim željama.
Sljedeći je ajet jasan: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Alu Imran, 85)
Štaviše, Svemogući Allah od njih neće primiti nijedno dobro djelo, oni su iskoristili sve povlastice još na ovom svijetu: “A na Dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: ‘Vi ste u svom životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali, a danas sramnom patnjom bit ćete kažnjeni zato što ste se na Zemlji, bez ikakva osnova, oholo ponašali i što ste raskalašeni bili.”‘ (El-Ahkaf, 20)
———–
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf
Ako ne klanjam sunnet-namaze, da li sam time nepokoran Poslaniku, s.a.v.s.?
Uvaženi brat u islamu, mnogo je toga što bi se trebalo spomenuti da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun. Mi ćemo vam spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, nadajući se da vam neće smetati ako odgovor bude duži, želeći da se i drugi okoriste ovim odgovorom. Prvo, to što ste spomenuli da ste imviše
Uvaženi brat u islamu, mnogo je toga što bi se trebalo spomenuti da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun. Mi ćemo vam spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, nadajući se da vam neće smetati ako odgovor bude duži, želeći da se i drugi okoriste ovim odgovorom.
Prvo, to što ste spomenuli da ste imali pogrešno ubjeđenje u pogledu farza i sunneta jeste stvar rasprostranjena kod velikog broja ljudi našeg podneblja. Tako ćemo naći da veoma mnogo ljudi koji dolaze u džamiju znaju da postoji nešto što se zove sunnet i nešto što se zove farz, ali stvarna razlika kod njih u tome ne postoji, tj. obje spomenute stvari su obaveza. Ovakvo ubjeđenje je neispravno, a u praksi ostavlja mnogo negativnih posljedica.
Jedna od najgorih posljedica koje može polučiti ovo ubjeđenje jeste da čovjek koji nema vremena niti mogućnosti u datom momentu da klanja i sunnete i farze, a ima vremena da klanja samo farze, ostavlja namaz u potpunosti, zato što smatra da ne postoji razlika između sunneta i farza.
Drugo, šta je to stvarna razlika između sunneta i farza?
Ne želeći da vas opterećujemo definicijama sunneta i farza koje su islamski učenjaci spomenuli u svojim djelima (kao i to da su hanefijski učenjaci napravili razliku između farza i vadžiba), mi ćemo vam to rezimirati na nači koji može shvatiti svaka osoba. Jednostavno kazano, farz je ono što je muslimanu strogo naređeno. Ko uradi stvar koja je farz, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi činjenje spomenute stvari, zaslužuje kaznu. Sunnet u terminologiji pravnika jeste djelo koje nije strogo naređeno, već je njegovo činjenje pohvalno. Onaj ko uradi stvar koja je sunnet, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi njeno činjenje, nije grješan zbog toga.Na osnovu spomenutoga možemo kazati: muslimanu je stroga obaveza da klanja pet dnevnih namaza koji se ogledaju u sljedećem: dva rekata farza sabah-namaza, četiri rekata farza podne-namaza, četiri rekata farza ikindija-namaza, tri rekata farza akšam-namaza, i četiri rekata farza jacija-namaza. To je ono što je muslimanu strogo naređeno i onaj ko klanja spomenute namaze može zbog toga očekivati veliku nagradu od Uzvišenog Allaha, a onaj ko ne klanja spomenute namaze, počinio je veliki grijeh i zaslužuje veliku kaznu. Što se tiče sunneta (nafile ili dobrovoljnih namaza u toku dana), to su namazi koje ako čovjek bude klanjao, zbog toga ima veliku nagradu, a ako izostavi klanjanje sunneta, neće biti grješan i ne zaslužuje kaznu.
Treće, treba da znaš, cijenjeni brate u islamu, da sunnet-namazi, dobrovoljne nafile koje se klanjaju nisu na istom nivou i stepenu pohvalnosti. Sve to je shvaćeno iz hadisa Allahovog Poslanika i njegove prakse. Tako ćemo naći da Allahov Poslanik nikada nije izostavljao sabahske sunnete, pa čak i kada bi bio na putovanju. O nagradi klanjanja dva rekata sabahskih sunneta izrečeni su posebni hadisi, što nedvosmisleno ukazuje da vjernik ne bi trebao da izostavlja sabahske sunnete. Kazao je Allahov Poslanik: “Dva rekata sabahske nafile vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Buharija i Muslim)
Također, Allahov Poslanik je obećao posebnu nagradu onom muslimanu koji ustraje u klanjanju dvanaest rekata dobrovoljnog namaza u toku jednoga dana, što obuhvata: dva rekata prije sabahskog farza, četiri rekata prije podnevskog farza i dva rekata nakon podnevskog farza, dva rekata nakon akšamskog farza i dva rekata nakon jacijskog farza.
Isto tako, muslimanu je propisano da kada god uđe u džamiju, klanja dva rekata prije nego što sjedne, dva rekata poznata kao pozdrav džamiji – tehijjetul-mesdžid.
Četvrto, jedna od manje poznatih stvari koja se vezuje za ovu temu svakako je i pitanje gdje se klanjaju obavezni farz-namazi, a gdje sunneti (dobrovoljna, nafila).
Što se tiče obaveznih namaza, muslimanima (muškarcima) je propisano da te namaze obavljaju u džamiji. To je obaveza svakom punoljetnom i razumnom muslimanu do kojeg dopire ezan koji bi se proučio bez razglasa. Kada je Allahovom Poslaniku došao slijepac i tražio dopuštenjeda ne prisustvuje zajedničkom namazu koji se klanja u džamiji, Allahov Poslanik ga je upitao da li čuje ezan, pa kada je potvrdno odgovorio, Allahov Poslanik mu nije dopustio da odsustvuje od zajedničkog namaza.
Što se tiče sunneta, njih je, shodno riječima i praksi Allahovog Poslanika, bolje klanjati u kući. Allahov Poslanik je kazao: “Najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u svojoj kući, osim propisanih (farz) namaza.”
Peto, kao što smo spomenuli, sve zabrane i naredbe u islamu nisu na istom nivou i stepenu. Postoje stvari koje su strogo naređene svakom muslimanu (farzi), postoje stvari koje su pohvalne i nije ih obaveza činiti, onaj ko ih bude činio očekuje ga nagrada, a ko ih ostavi, neće biti grješan. Kao što postoje stvari koje su strogo zabranjene svakom muslimanu (harami) a postoje stvari su zabranjene “blažom” zabranom koja ne dostiže stepen strogog harama koje su islamski učenjaci nazvali mekruhom.
Shodno spomenutom, uvaženi brate u islamu, savjetujemo vam da dobro pazite na obavezne farz-namaze i da ih klanjate sa džematom u džamiji, da se što više potrudite u klanjanju sunneta, dobrovoljnih namza u toku dana, zbog svih nagrada koje su obećane onima koji budu klanjali spomenute nafile.
Ako dođete u situaciju da možete samo klanjati obavezne farz-namaze, tada nećete biti grješni zbog toga što ste klanjali samo obavezne farz-namaze i što ste ostavili neki od sunneta, dobrovoljnih dnevnih nafila.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Elvedin Pezić, El-Medina El-Munevvera, 29. redžeb 1433. h.g. / 19. 6. 2012. god.
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Učinio sam blud…
Poštovani brate u vjeri Islamu: Zinaluk, u bilo kojoj svojoj formi, ubraja se u velike grijehe na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Imajući u vidu način na koji si postavio pitanje, ta činjenica ti je sigurno poznata. Tvoja obaveza je da se odmah iskreno pokaješ za grijeh koji si učinio i da moliš Uviše
Poštovani brate u vjeri Islamu: Zinaluk, u bilo kojoj svojoj formi, ubraja se u velike grijehe na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Imajući u vidu način na koji si postavio pitanje, ta činjenica ti je sigurno poznata. Tvoja obaveza je da se odmah iskreno pokaješ za grijeh koji si učinio i da moliš Uzvišenog Allaha za oprost. Ljudi su skloni grijehu, a najbolji su grješnici oni koji se najviše kaju. U tom smislu su i riječi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u vjerodostojnom hadisu:
”Svaki sin Ademov griješi, a najbolji grješnici su ono koji se najviše kaju”.(Ahmed i Tirmizi. Sahihul-Džami’a br.4515)
Također, prenosi Ibn Abbas r.a. da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao:
”Ne postoji ni jedan (Allahov) rob, vjernik, a da nema grijeh kojeg čini s vremena na vrijeme, ili grijeh u kojeg će upasti i kojeg se neće otarasiti sve dok ne napusti dunjaluk. Uistinu je vjernik po svojoj prirodi sklon da upadne u iskušenje, sklon da zaboravi ali sklon i da se kaje, pa kada bude opomenut, on se posjeti i pouku primi…” (Taberani. Sahihul Džami’a br. 5735)
Dakle, grijeh kojeg si učinio, jedan je od velikih grijeha u koje ljudi zbog slabosti imana ili uspavanosti srca povremeno upadaju a obaveza im je da se što prije podsjete i da se pokaju.
Nakon iskrenog pokajanja, ne gubi nadu u Allahovu milost, jer Allah uistinu oprašta onima koji se iskreno pokaju. Šejtan prokleti, čovjeka prvo nagovori na grijeh, a onda, želeći da i dalje nastavi u tom grijehu, ubaci mu sumnju u Allahovu milost i oprost, kako bi ga i na taj način držao podalje od vraćanja na pravi put.
Rekao je Uzvišeni Allah u prijevodu značenja:
”Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Ez-Zumer, 53)
Tvoje pokajanje mora biti iskreno, a najbolji pokazatelj iskrenosti jeste tvoja čvrsta namjera da se tom grijehu nikada više ne vratiš. Kako bi to postigao, kloni se svega onog što vodi u zinaluk, kao što je gledanje razvratnih časopisa i filmova, prijateljevanje s osobama ženskog spola koje ti nisu rodbina itd. Isto tako kloni se lošeg društva koje će te nagovarati na zlo bilo koje vrste samo kako bi bio ”u trendu”. Neka tvoje društvo budu oni koji će te poticati na bogobojaznost i dobra djela, i koji će te savjetovati najljepšim savjetima.
Imajući u vidu da imaš 18 godina i da je tvoja strast i sklonost ka osobama ženskog spola na svome vrhuncu, najbolje bi bilo da se, ako prilike i mogućnosti dozvoljavaju, što prije oženiš čestitom vjernicom, kako bi na halal način upražnjavao intimne odnose. Do tada obaraj svoj pogled, posti kako bi umanjio svoju strast i moli Allaha da ti što prije podari bogobojaznu suprugu.
Ako se pitaš, šta je to iskreno pokajanje, evo odgovora:
Da odmah prekineš sa činjenjem tog grijeha, doneseš čvrstu namjeru da se njemu nikada više nećeš vratiti i da nakon što izgovoriš riječi pokajanja (na primjer: Estagfirullahi; Allahu moj oprosti mi, ja ti se iskreno kajem) u svojoj duši osjetiš žaljenje zbog onoga što si učinio.
Molimo Uzvišenog Allaha da te učvrsti u vjeri islamu, da primi tvoje pokajanje, i da te obaspe Svojim oprostom i milosti.
redakcija minber.ba
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Muž se protivi mojoj odluci da se pokrijem…
Zahvala pripada Allahu Milostivom, Samilosnom i neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika Muhammeda sallahu alejhi ve sellem: Islamski učenjaci su suglasni u tome da je šerijatski punoljetnoj muslimanki obaveza da pred osobama koji joj nisu mahremi (muškim osobama koje su joj trajno zabranjene zviše
Zahvala pripada Allahu Milostivom, Samilosnom i neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika Muhammeda sallahu alejhi ve sellem:
Islamski učenjaci su suglasni u tome da je šerijatski punoljetnoj muslimanki obaveza da pred osobama koji joj nisu mahremi (muškim osobama koje su joj trajno zabranjene za brak bilo po krvnom srodstvu, mlijeku ili tazbini) pokrije čitavo svoje tijelo s tim da kod učenjaka postoji poznato razilaženje oko lica i šaka. Svaka muslimanka koja ne postupa po ovom propisu, bez ikakve sumnje čini vrstu grijeha za kojeg se što prije treba pokajati i što prije početi nositi šerijatsku odjeću kojom ju je zadužio Uzvišeni Allah. Zbog toga, svaka muslimanka koja se odluči na ovakav korak, zaslužuje svaku podršku uz molbu Uzvišenom Allahu da je učvrsti u njenoj namjeri i da joj pomogne pri tome.
Iz pitanja kojeg si nam uputila je jasno da si ti ta koja ima iskrenu želju da se počne pridržavati ovog islamskog propisa, a da je tvoj muž taj koji te u tom naumu želi spriječiti. Po tom pitanju ti možemo savjetovati slijedeće:
1- muslimanka je dužna da se pokorava svome mužu ukoliko je ono što on od nje zahtijeva u skladu sa onim što vjera islam smatra legitimnim. O tome govore mnogi vjerodostojni hadisi. Međutim, ukoliko bi muž od supruge tražio da učini nešto što je po islamu strogo zabranjeno, ili bi joj zabranjivao da čini nešto što je po islamu strogo naređeno, tada mu se neće pokoriti niti će ga po tom pitanju slušati, jer je Allahov Poslanik sallahu alejhi ve sellem rekao: ”Nema pokornosti stvorenju, ukoliko će se tako učiniti nepokornost prema Stvoritelju. Pokoravanje je samo u onome što je dobro…” (Hadis bilježe Buhari i Muslim od Alije r.a.)
Ovo je opći princip islama koji se primjenjuje i na tvoj slučaj.
2- svjesni smo da bi tvoja čvrsta odluka da se pokriješ mogla prouzrokovati određene probleme između tebe i tvog supruga, pa bi u cilju izbjegavanja toga bilo dobro da s njim o tome što više razgovaraš kako bi mu pokazala da se na takav način želiš pokoriti Allahovoj naredbi, a u isto vrijeme da svoje tjelesne ukrase želiš sačuvati od pogleda drugih ljudi, čuvajući se tako u potpunosti samo za njega (svoga muža).
3- nemoj zaboraviti da je Allah taj koji okreće ljudska srca, i da nekad i najtvrđe srce uputi ka vjeri islamu. Zbog toga iskreno moli Allaha Uzvišenog, da tvome mužu omili vjeru islam sa svim njegovim propisima, onako kako ga je omilio i tebi, pa da zajednički živite u skladnom islamskom braku koji spada u najveće ljepote ovoga svijeta.
4- kada se uz Allahovu pomoć pokriješ, nastoji da tvoj hidžab bude po propisu, onako kako je to regulirano u šerijatu. Ovo ti kažemo iz razloga što danas mnoge muslimanke koje se pokrivaju čine to na način koji više otkriva i afirmira nego što pokriva i skriva što je u suštoj suprotnosti same svrhe hidžaba. O propisima šerijatskog hidžaba možeš pročitati u mnogobrojnoj islamskoj literaturi ili na internetskim stranicama islamskog sadržaja.
Na kraju, molimo Uzvišenog Allaha da ti pomogne i podari snage da svoju namjeru još danas sprovedeš u djelo a i da tvome suprugu omili ono što je omilio i tebi.
redakcija minber.ba
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Ima li direktor medrese pravo da me natjera na brijanje brade?
Uvaženi i cijenjeni brate u islamu, treba da znaš da je brijanje brade strogo zabranjen čin u islamu. Imam Ibn Hazm, rahimehullahu, na osnovu vjerodostojnih argumenata, navodi konsenzus – jednoglasan stav islamskih učenjaka (što svakako na prvom mjestu obuhvata učenjake hanefijske pravne škole) da jviše
Uvaženi i cijenjeni brate u islamu, treba da znaš da je brijanje brade strogo zabranjen čin u islamu. Imam Ibn Hazm, rahimehullahu, na osnovu vjerodostojnih argumenata, navodi konsenzus – jednoglasan stav islamskih učenjaka (što svakako na prvom mjestu obuhvata učenjake hanefijske pravne škole) da je haram – strogo zabranjeno brijanje brade i smatra to unakažavanjem ljudskog tijela.
Ako pogledamo u hadise Allahovog Poslanika, vidjet ćemo da postoje toliko jasni hadisi, zabilježeni čak u Buhariji i Muslimu, u kojima Allahov Poslanik naređuje muslimanima puštanje brade.
Kazao je Allahov Poslanik: “Razlikujte se od mnogobožaca, puštajte brade i potkraćujte brkove.” (Buharija i Muslim od Ibn Omera, r.a.) Osnova u vjeri jeste da se svaka stvar koja je spomenuta u imperativu – naredbenoj formi, smatra vadžibom – obavezom, osim ako postoji drugi argument koji tu naredbu “ublažava” i spušta na nivo pohvalne, mustehab stvari, što sa puštanjem brade nije slučaj.
S druge strane, ne postoji niti jedan vjerodostojan hadis u kojem je zabilježeno da je Allahov Poslanik skratio bradu, a da ne govorimo kako ne postoji dokaz koji ukazuje na to da je brijao bradu.
Na osnovu spomenutog, vaš direktor ne samo da nema pravo da vam naređuje brijanje brade, već je njegova obaveza da vam savjetuje da puštate brade, kako biste na taj način praktično pokazivali da slijedite praksu Muhammeda s.a.v.s. i uz to bili uzor ostalim muslimanima našeg podneblja u pogledu prakticiranja tog vadžiba, koji je, nažalost, toliko odbačen od mnogih muslimana našeg podneblja, da i oni sa najvećim diplomama i islamskim akademskim zvanjima među njima ne praktikuju ovaj sunnet. Posebno je žalosno što se takvo postupanje naređuje u medresi, koja se smatra institucijom za podučavanje i odgajanje kadrova koji će sutra ljudima tumačiti vjeru i nositi bajrak islama, a uglavnom se toleriše i sasvim normalno dopušta u ostalim svjetovnim školama, pa čak i u onim na čijem čelu su nemuslimani, kao osnovno pravo svakog čovjeka da izgleda kako želi, a naročito ako znamo da je to stvar naređena našom vjerom.
Ako su islamski učenjaci toliko oštro osudili ismijavanje brade, kazavši da se smatra otpadnikom od vjere onaj ko se svjesno ismijava sa bradom, otuda je sasvim jasno da je naređivanje brijanja brade na tom stepenu!
Šejh Ebu Fejd ibn es-Siddik konstantira: “Ismijavanje sa bradom je djelo kufra, koje čovjeka izvodi iz vjere (čini ga otpadnikom). Sa ovim su se složili svi islamski učenjaci, jer je to ismijavanje sa onim što je naredio islam.”
Ako na sve to, nakon što smo spomenuli da je to suprotstavljanje jasnim propisima, pridodamo činjenicu da je brijanje brade strogo zabranjeno u knjigama hanefijskog mezheba, a koji se smatra pravnim mezhebom po kojem djeluje Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, sasvim je jasno koliko je to (ne)djelo daleko od istine i sevapa.
Šta uraditi? Odgovor ćemo naći u riječima Allahovog Poslanika, alejhis-selam: “Nema pokornosti stvorenjima u nepokornosti Stvoritelju – Allahu; pokornost je u dobročinstvu.” (Ebu Davud, br. 2625, od Alije, r.a., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
Ovaj hadis je veliki temelj u poglavlju pokornosti stvorenjima. Pokornost stvorenjima je u granicama dozvoljenih stvari, nikako u onome što je zabranjeno vjerom. To znači da vama ni u kojem pogledu nije dozvoljeno da brijete bradu, bez obzira tražio to od vas neko ili ne, pa makar to bio i direktor medrese.
Ustrajte u prakticiranju sunneta Allahovog miljenika, pa makar i po bilo koju cijenu, a znajte da vas Allah neće ostaviti na cjedilu nakon što radi Njega ostavite određenu stvar. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne je prilike nekog beduina uzeo za ruku, pa mu je između ostalog rekao i sljedeće: ”Uistinu nećeš ništa radi Allaha ostaviti a da ti Allah ono što si ostavio neće zamijeniti nečim što je bolje i vrednije od toga.’’ (Bilježi ga Ahmed u Musnedu)
Isto tako, kazao je Uzvišeni Allah: “Onaj ko se Allaha bude bojao, On će mu podariti izlaz iz svake situacije.”
Savjetujem vam da se potrudite i da svoje pitanje o ovom problemu proslijedite na adresu viših nadležnih organa IZ-a za koje smo uvjereni da uz Allahovu pomoć neće dijeliti mišljenje vašeg direktora.
A Uzvišeni Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Može li se povećati svojstvo stida i kako?
Uvaženi brate u vjeri, vaše pitanje je veoma kratko, a da bismo dali potpun odgovor na njega, doista bi nam trebalo mnogo prostora. Prvo, na početku, ne mogu a da ne spomenem kako je govor o stidu u današnjem vremenu više nego potreban. Činjenje grijeha koje vidimo na svakom koraku oko nas sigurno jviše
Uvaženi brate u vjeri, vaše pitanje je veoma kratko, a da bismo dali potpun odgovor na njega, doista bi nam trebalo mnogo prostora.
Prvo, na početku, ne mogu a da ne spomenem kako je govor o stidu u današnjem vremenu više nego potreban. Činjenje grijeha koje vidimo na svakom koraku oko nas sigurno je posljedica nestanka i pomanjkanja stida, kako nepostojanja stida od Uzvišenog Allaha, isto tako i nepostojanja stida od ljudi koji okružuju čovjeka.
Allahov Poslanik je kazao: “Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš.” Ovaj hadis, iako naizgled znači odobravanje činjenja onoga što ne dolikuje, za one koji se ne stide, njegovo ispravno shvatanje jeste da onaj ko ne bude ima stida, činit će mnogo onoga čega se stide drugi ljudi.
Drugo, kada islamski učenjaci govore o tome da li je ahlak, što svakako u prvom redu obuhvata i stid, čovjekovo urođeno svojstvo ili je nešto što se može steći i postići, kažu da postoje stvojstva s kojim se čovjek rađa, ali isto tako mnogo toga čovjek može i izgraditi i postići. Da se ahlak nije mogao steći, da li bi onda traženje Allahovog Poslanika u dovi da mu Uzvišeni Allah popravi ahlak imalo ikakvoga smisla. Znači, oni koji su iskušani time, koji su se udaljili od ljudske fitre i izgubili svojstvo stida, ne treba da gube nadu, jer svojstvo stida, kao i druga plemenita svojstva, mogu da se vremenom izgrade i steknu.
Primjera je veoma mnogo. Koliko je žena i muškarca koji su u jednom periodu života činili nešto čega se razuman čovjek stidi, a nakon pokajanja i edukacije, te odgoja svoje duše, postali su najstidnije i najčasnije osobe, koje ni same ne mogu da vjeruju da su se toliko bili izopačili i toliko udaljili od ljudske fitre da su činili ono što su činili.
Treće, islamski učenjaci u svojim knjigama spomenuli su mnogo načina kako i na koji način ojačati kod sebe svojstvo stida, a mi ćemo u ovom odgovoru spomenuti samo neke, bojeći se da ovaj odgovor ne bude preopširan:
1- Istinska spoznaja Uzvišenog Allaha, ispravno vjerovanje u Allaha. Čovjek koji istinski spozna svoga Gospodara, neminovno će to kod njega ojačati svojstvo stida, kako stid od Allaha tako i stid od ljudi ga okružuju. Onaj ko istinski spozna da Uzvišeni Allah sve vidi i sve čuje, da Ga ne obuzima ni drijemež ni san, da zna šta kriju ljudska prsa, pa zar to kod čovjeka neće pojačati svojstvo stida? Zar to neće biti razlogom da se stidi da ga njegov Gospodar vidi u onome čime On nije zadovoljan? Odgovarajući na pitanje Džibrila, alejhis-selam, o dobročinstvu (ihsanu), Allahov Poslanik je kazao: ”Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer doista ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.“
Naravno, najbolji način spoznaje Uzvišenog Allaha jeste druženje sa Allahovim govorom, Kur’anom, kao i čitanje djela koja su islamski učenjaci napisali o lijepim imenima Uzvišenog Allaha i Njegovim savršenim svojstvima.
2- Dova. Jedna od najboljih metoda putem koje se može ojačati svojstvo stida jeste i to da se čovjek iskreno obrati dovom Uzvišenom Allahu, naročito u blagoslovljenim vremenima, tražeći da ga učini od onih koji su se okitili ovim plemenitim svojstvom. Allahov Poslanik, iako je bio osoba najpotpunijeg morala, upućivao je Allahu dovu da mu podari lijepo ponašanje. Ako je to činio on, za kojeg je Uzvišeni Allah kazao: “Doista si ti na visokom stepenu morala”, onda je mnogo preče da to činimo mi. Svakako, u svemu tome čovjek se treba čuvati kolizije, odnosno da se ne desi da u jednom danu od Allaha traži da mu podari lijep ahlak, divan moral, a nakon toga svjesno čini ono čega se stide normalni ljudi. Allahov Poslanik je dovio: “O Gospodaru moj, lijepim i skladnim si učinio moj fizički izgled, pa Te molim da isto tako uljepšaš moje moralne osobine.” Ili: “Uputi me, Gospodaru moj, na najljepše moralne osobine, na njih ne može uputiti niko osim Tebe, i odagnaj od mene nemoralne osobine, a odagnati ih od mene ne može niko osim Tebe.”
3- Poznavanje vrijednosti edeba općenito, a stida posebno. Čovjek koji spozna vrijednost moralnog ponašanja u islamu, što svakako u prvom redu obuhvata stid, to će mu sigurno biti dodatna motivacija da se trudi, odgaja svoju dušu na tim plemenitim svojstvima. Kazao je Allahov Poslanik: “Hoćete li da vas obavijestim o onima koje najviše voli Uzvišeni Allah i koji će meni biti najbliže na Sudnjem danu?’’ ‘’Da’’, kazali su ashabi! ‘’Oni koji budu najljepšeg ahlaka’’, odgovori Allahov Poslanik. U vjerodostojnim hadisima se spominje da će u Džennet najviše ljudi biti uvedeno zbog bogobojaznosti i lijepog ponašanja, da čovjek svojim lijepim ponašanjem može da dostigne stepen onoga ko neprestano klanja i posti, da na vagi dobrih djela na Sudnjem danu nema ništa teže od lijepog ponašanja.
U drugom hadisu Poslanik je, govoreći o stidu, kazao: “Stid ne donosi ništa drugo osim dobro.” Jedne prilike ashabi su spomenuli stid u prisustvu Allahovog Poslanika, pa su ga upitali: ‘’Allahov Poslaniče, je li stid od vjere?’’ Na to je Poslanik kazao: ‘’Da, sva vjera je stid.” Kada vjernik čuje sve spomenuto sigurno će mu to biti dodatni razlog da se potrudi u odgoju svoje duše na ovoj moralnoj osobini.
4- Preispitivanje. Musliman treba neprestano da se preispituje u pogledu svojih postupaka. Tako da kada vidi da u svojim postupcima ima onoga čega se stide moralni ljudi, treba da se neprestano trudi da to izbaci iz svoga svakodnevnog života.
5- Razmišljanje o raznim pozitivnim posljedicama koje proizlaze iz stida, kao i mnogim negativnim posljedicama koje proizlaze iz bestidnosti. Kada razuman čovjek vidi sve pozitivne posljedica koje proizlaze iz stida, to će sigurno biti dodatni razlog da se potrudi u samoodgoju i izgradnji spomenutog svojstva u svojoj ličnosti. A isto tako, kada vidi do koje granice čovjek može da se spusti i potone, tada u svome srcu umrtvi spomenuto svojstvo, što mu daje motivaciju u odgajanju svoje duše u svjetlu stida. Kada se čovjek okiti stidom, na taj način postaje ugledan, priznat, cijenjen u društvu u kojem živi, za razliku od bestidnoga kojeg svi preziru, izbjegavaju ga, upozoravaju djecu na njega i sl.
6- Čitanje biografije Allahovog Poslanika, kao i ljudi učenjaka, pobožnjaka, iz prvih generacija, te knjiga koje su posebno napisane o stidu, i primjerima stida kroz historiju islama. Kada čovjek vidi na kakvom su nivou bili ti ljudi, čega sve su se stidjeli, to sigurno biva dodatni motiv da se i on potrudi i da pokuša da dostigne spomenuti stepen.
7- Odabir dobrog društva. Čovjekkoji želi da izgradi kod sebe spomenuto svojstvo svakako u prvom redu treba da sebi odabere dobro i moralno društvo. Allahov Poslanik je kazao: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, zato neka svako od vas gleda koga će uzeti za svoga prisnog prijatelja.” Tako da ako čovjek sebi za prijatelje uzme stidne osobe, neminovno je da će vremenom od njih poprimiti spomenuto svojstvo. Isto tako, ako sebi za prijatelje uzme bestidne osobe, vremenom će postati kao i oni.
8- Poznavanje pokazatelja bestidnosti. Osoba koja želi da se okiti svojstvom stida treba da zna kroz šta to se manifestira bestidnost, kako bi se mogla čuvati toga. Kazao je Huzejfe, r.a.: ”Ljudi su pitali Allahovog Poslanika o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me ne zadesi.“ Iz tog razloga mi ćemo spomenuti nekoliko stvari koje su pokazatelji bestidnosti i kojih se čovjek treba čuvati:
– Nečuvanje stidnih dijelova tijela, naročito kada su u pitanju žene.
– Korištenje vulgarnih izraza u komunikaciji sa drugima.
– Nezahvalnost Allahu na blagodatima kojima je obasuo čovjeka, kao što su blagodat zdravlja, imetka, potomstva, blagostanja, imana i dr.
– Da se čovjek pred ljudima pokazuje kao stidljiv, a kada se osami sa svojim Gospodarom, tada čini ono što mu je zabranjeno, kao: gledanje pornografije, filmova, serija, onanisanje, dopisivanje (muškaraca) putem neta sa tuđim ženama, varanje muža sa drugim osobama u odsustvu muža i dr.
– Bespotrebno kontaktiranje sa osobama suprotnog spola sa kojima čovjek nije u mahremskoj vezi.
– Širenje tajni bračne intime.
– Oblačenje tijesne i prozirne odjeće, bez obzira da li se radilo o muškarcima ili ženama.
Allaha molim da u naša srca usadi ovo plemenito svojstvo! Amin!
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Savjeti povratnici u islam
Hvala Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koga je Allah poslao kao uputu i milost svim svjetovima. Poštovana, prije svega želim da te pozdravim islamskim pozdravom: Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekaviše
Hvala Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koga je Allah poslao kao uputu i milost svim svjetovima.
Poštovana, prije svega želim da te pozdravim islamskim pozdravom:
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu (Neka je na tebe Allahov spas, Njegova milost i blagoslov).
U ovom odgovoru obraćat ću ti se sa ”sestro”, jer kažeš da si rođena kao muslimanka, a naš Stvoritelj, Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja Kur’ana rekao:
”A vjernici su zaista braća”.
Dakle, svi oni koji Allaha priznaju za Gospodara, Muhammeda, s.a.v.s., za poslanika, i svi oni koji su zadovoljni da im je islam vjera, generalno se smatraju braćom i sestrama. Dakle, cijenjeno sestro u islamu, prije nego što ti direktno odgovorim na tvoja pitanja, želio bih ti spomenuti nekoliko bitnih činjenica.
Iz tvojih riječi zrače bol i duševna patnja, koji su prvenstveno uzrokovani tvojim životnim nedaćama, koje, zbog oskudnog poznavanja vjere islama, a samim tim i svrhe svoga bivstvovanja na ovom kratkom i prolaznom svijetu, jako teško podnosiš. Sama kažeš da si rođena kao muslimanka, ali da ”nažalost nisi odgajana kao muslimanka”. Ne brini se i ne tuguj. Nisi jedina. Hiljade osoba sličnih tebi su prošle kroz isto, ili su još u sličnoj situaciji. Imaš mogućnost da mnogo toga saznaš i naučiš, i da pronađeš svrhu svoga postojanja, te da kroz islam upoznaš i doživiš sreću i duševni mir, koji (kako si se vjerovatno i sama uvjerila) ne mogu priskrbiti svi ukrasi i sva bogatstva ovoga prolaznog svijeta. Iz tvoga pitanja može se razumjeti (a možda i griješim) da o vjeri islamu ne znaš baš mnogo, pa ću u nekoliko rečenica pokušati da ti objasnim načela našeg vjerovanja. Ako spomenem neke stvari sa kojima si upoznata, halali mi na pogrešnoj procjeni.
Sestro, naš Gospodar je Allah koji je čitav kosmos mudro stvorio i u njemu, sve do savršenosti uredio. On je Živi i Vječni. Samo On ostaje, a sve drugo umire i biva uništeno:
”Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni!” (El-Bekare, 255)
Naš Gospodar je Tvorac svakog oblika života. Samo On stvara živo iz neživog:
”On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni”. (Er-Rum /Bizantinci, 19)
Ljudi koji ne vjeruju u Boga tvrde suprotno, govoreći da je život na Zemlji nastao slučajno, iz nežive materije, a da kosmos i savršeni red koji vladaju u njemu, nisu ništa drugo do posljedica niza slučajnosti koji su se, eto, nekako desili, nakon neke velike eksplozije prije više milijardi godina. Priznat ćeš, sestro, kako nije baš moguće da grom udari u hrpu gvožđa i da se nakon tog udara od hrpe otpadaka sam od sebe, slijedom slučajnosti i paušalnog niza događaja, odjednom formira najnoviji model aviona. Ovo bi svakako bilo mnogo prije moguće od toga da iz ničega nastane eksplozija, a nakon nje da se u svemiru sve savršeno i besprijekorno poreda na svoje mjesto, i na koncu, da sve funkcionira kako treba. Dakle, ovaj kosmos ima svoga Kreatora i Onoga ko njime upravlja. Mi znamo da je to Allah. Muslimani imaju posljednju Božiju objavu Kur’an čije učenje nikada nije došlo u koliziju sa naučnim činjenicama, a svako novo kategorično naučno otkriće samo potvrđuje da je on originalna Božija riječ i objava, dok su prethodne Božije knjige izmijenjene i derogirane.
Naš Gospodar nas je stvorio sa određenom svrhom i ciljem, a to je prvenstveno da Ga obožavamo i da činimo ono što je On naredio i da se klonimo onoga što je On zabranio. Šta od nas želi naš Gospodar, objasnio nam je poslanik Muhammed, s.a.v.s., koga slijedimo i smatramo najboljim Allahovim stvorenjem.
Ukratko, Allah nas je zadužio da iskreno vjerujemo u Njega, u Njegove meleke, sve Njegove Poslanike i knjige (objave), u Sudnji dan i da vjerujemo da sve što se dešava biva Njegovom voljom i određenjem.
Iskrenost svoga vjerovanja musliman će potvrditi praktičnim izvršavanjem pet strogih islamskih dužnosti, a to su:
– izgovarati kelimei-šehadet koji glasi: ”Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”, što znači: ”Ja srcem vjerujem i jezikom potvrđujem da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik”;
– klanjati propisane namaze,
– postiti mjesec ramazan,
– davati zekat,
– i po mogućnosti obaviti hadždž.
Živeći po ovim pravilima i načelima, musliman izvršava svoje dužnosti prema svome Stvoritelju, a uz to se i kaje za počinjene grijehe koji su nama ljudima svojstveni i kojih nije bio sačuvan niko izuzev Allahovih poslanika.
Nadam se da će ti ovih nekoliko informacija biti samo ključ kojim ćeš polahko ali sigurno otvoriti vrata svoje spoznaje o islamu i njegovim principima i pravilima, kako bi što prije i počela živjeti u blagodatima islama.
Što se tiče tvojih pitanja, odgovorit ću detaljno:
1. U posljednje dvije godine doživjela sam mnoge tragedije, smrti najdražih članova porodice:
Smrt je pravilo, poštovana sestro. Od nje se nije niko spasio, niti će se ikada spasiti ijedno stvorenje. Samo ja Allah Živi i Vječni, a sva stvorenja moraju umrijeti. Tako je barem na ovom svijetu, dunjaluku, koji je kratak i prolazan. Na njemu smo kratko, kako bismo ispunili svoju misiju kojom nas je Allah zadužio, a to je da Ga spoznamo i da samo Njega iskreno obožavamo.
Smrt bilo koje drage osobe je težak udarac za njegove voljene koji ostaju nakon njega. Međutim, vjernici u Allaha i Poslanika sa voljenima se rastaju samo nakratko. Nakon proživljenja i Sudnjeg dana, u Džennetu se opet sastaju sa onima koje vole, da se više s njima nikada ne rastanu.
Allah će u Džennetu vjernicima pridružiti one koje su voljeli, bili oni njihove porodice ili prijatelji, ali pod uvjetom da su i oni sami bili vjernici:
”Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu…” (Et-Tur, 21)
2. Kuda su otišli moji najmiliji:
Po islamskom vjerovanju, ljudi nakon smrti borave u ”berzehu”, zagrobnom životu. Svaki čovjek (odnosno njegova duša) u svome mezaru – grobu, uživa ili se pati, u zavisnosti da li je bio vjernik ili nevjernik na ovome svijetu, odnosno da li je bio pokorni Allahov rob ili je bio veliki grješnik koji je činio ono što ja Allah zabranio. U berzehu svi ljudi (njihove duše) ostaju do časa kada će nastupiti Sudnji dan, i kada će se opet duše sjediniti s tijelima, kada će im pred Allahom biti suđeno za ono što su činili na ovom svijetu. Vjernici nakon Velikog suda odlaze u Džennet – Raj da u njemu zauvijek uživaju, a nevjernici u Džehennem – Pakao da u njemu pate.
3. …da li su patili u času smrti…:
U mnogim hadisima (izrekama) Muhammed, s.a.v.s., je rekao da vjernik umire lahko i da njegova duša iz tijela izlazi kao kada se voda prospe iz čaše, a da nevjernik umire teško, i da mu duša izlazi teško, kao kada se trnovita granu vuče kroz vunu.
4. …da li je neko došao po njih…: Allah u času smrti čovjeku šalje Meleka smrti koji je zadužen za uzimanje duša. O tome se govori u Kur’anu i mnogim hadisima.
5. …i da li i dalje vide nas žive…: mrtvi ne vide nas žive, ali neka dobra djela nas živih dolaze do njih i koriste im. Naprimjer, kada neko od bližnjih umrlog moli Allaha da mu oprosti (uči im dove), ali naravno uči iskreno iz srca, a ne da plaća nekome da im uči hatmu ili slično. Isto tako umrlima koristi dijeljenje sadake – milostinje siromasima i potrebnima s namjeromda to bude ”pred dušu umrlih”.
Mi se nadamo da su tvoji bližnji umrli kao vjernici i molimo Uzvišenog Allaha da im oprosti i da ih obaspe Svojom neizmjernom milošću.
6. Često plačem za njima, ljudi kažu da to i nije dozvoljeno, ali se srcu ne može zapovijedati:
Za umrlim je dozvoljeno plakati i za njima žaliti, ali u tome ne treba pretjerivati. Muhammed, s.a.v.s., koji je bio najbolji Allahov rob, plakao je onog dana kada mu je umro sin Ibrahim. Kada ga je jedan njegov drug začuđeno upitao: ”Pa zar i ti plačeš, o Allahov Poslaniče…?”, on je odgovorio: ”Naša srcu su tužna, naše oči plaču, ali ne govorimo osim ono čime je zadovoljan naš Gospodar”.
Nije dozvoljeno naricati za umrlim, od žalosti čupati kosu ili trgati odjeću, ili na bilo kakav primitivan i paganski način oplakivati umrlog. Smrt bližnjih treba primiti dostojanstveno i mirno, te biti zadovoljan Božijom odredbom, jer drugačije nije moglo biti. Dakle, svako umjereno plakanje i žaljenje za umrlim nije zabranjeno po islamu, već ono što smo spomenuli.
7. Često se zapitam: ‘Zašto, dragi Bože?”:
Ne pitaj se ”zašto”, cijenjena sestro. Allahova odredba se ne može mijenjati. On radi ono što On želi i nikome ne polaže račun. Sve što je Allah odredio ima svoju svrhu, bit i mudrost, samo ljudi, čiji su um i razum ograničen, često nisu sposobni da dokuče tu mudrost. Allah je Najpravedniji i vrlo daleko od bilo kakvog oblika nasilja prema Svojim robovima. Smrt je, kako smo već rekli, najuniverzalnije pravilo koje vlada u čitavom kosmosu, a svaki, i najduži životni vijek, ustvari je vrlo kratak, jer svakako mora proći. Zato, poštovana sestro, okreni svoje ambicije prema traženju onog drugog, vječnog svijeta, ahireta, na kojem te neće moriti brige i tuge koje more sve ljude na ovom svijetu.
8. ”Okani se, dijete, tih zapadnjačkih običaja, tvoji od toga nemaju koristi…”:
Ne znam šta je tvoja komšinica mislila sa ovim ”zapadnjački običaji”, ali ako je podrazumijevala paljenje svijeća, polaganje cvijeća, obilježavanje godišnjice smrti i slično, onda je svakako u pravu. Već smo ti naveli neka djela od kojih će tvoji umrli imati koristi ako su bili muslimani, tako da ih nećemo sada spominjati.
9. A ja više ne znam ni kome bih se okrenula, ni gdje bih našla utjehu…:
Okreni se svome Stvoritelju, sestro! Saznaj o islamu što više i počni ga praktično primjenjivati u životu. Tada ćeš spoznati istinsku sreću i duševni smiraj još na ovom svijetu, a ono što je Allah vjernicima pripremio u Džennetu je mnogo bolje, ljepše, i što je najbitnije, vječno je. Ono što je bilo prije u tvome životu, od eventualnih grijeha ili pogrešnog odnosa prema Allahu i vjeri islamu, uzrokovanih neznanjem ili bilo kojim drugim faktorima, zaboravi. Ma šta da si učinila od grijeha, znaj da iskreno pokajanje briše sve grijehe. Allah je milostiv i On iskrenima prašta sve. Imaš mnogo načina da učiš o islamu. Pretpostavljam da živiš negdje u dijaspori, pa potraži neku džamiju ili mesdžid gdje ćeš upoznati muslimane koji će ti sigurno željeti pomoći u tvome nastojanju da saznaš što više o islamu. Osjetit ćeš bratsku – sestrinsku ljubav ljudi koji će te cijeniti i voljeti zato što si vjernica. I preko interneta možeš pronaći mnoge stranice koje detaljno govore o islamu i njegovim propisima. Ne boj se. Islam je lagahan. Postepeno ćeš saznavati i učiti, i svakim danom ćeš osjećati veću sreću i zadovoljstvo. Nemoj pasti pod utjecaj mnogih islamofobičnih medija ili pojedinaca koji danas šire izrazito negativnu sliku o islamu i muslimanima. Islam je vjera mira, solidarnosti i ljubavi, a nikako nasilja. Nažalost, danas neki neodgovorni pojedinci iz reda muslimana, svojim ružnim ponašanjem potpomažu širenje takve slike o islamu.
Toliko, poštovana sestro. Postoji još mnogo stvari koje bi trebala saznati, pa bujrum, potrudi se. Nadamo se da će ovih nekoliko savjeta biti uvod u tvoj put u prakticiranje vjere islama i svega onoga što islam zahtijeva od nas. Tada ćeš zaboraviti tugu koja te trenutno pritišće, a posvetit ćeš se onim djelima koja će i tebi i tvojoj porodici biti od istinske i trajne koristi. Allah ti dao svako dobro i na ovom i na budućem svijetu.
P.S.: Jedan veliki islamski učenjak i pobožnjak rekao je u stihovima na arapskom jeziku čiji prijevod na naš jezik otprilike glasi ovako:
Oči su bdjele
Neke oči bdiju dok druge spavaju
Zbog stvari koje bivaju ili se ne dešavaju
Zabrinutost od sebe, koliko možeš, potisni
Jer nošenje briga vodi ka ludosti
Gospodar te od onog jučerašnjeg zaštiti
Poštedjet će te i od onog što sutra dolazi.
Neka ti i ovi stihovi budu poticaj da po strani ostaviš brige koje ti more dušu i tijelo, a da se posvetiš onome što će ti istinski koristiti.
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Odgovorio: Amir Durmić
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Muž me prisiljava da mu dam cijelu platu, je li to dozvoljeno?
Doista je mnogo toga što bi trebalo razmotriti kako bi odgovor na vaše pitanje bio potpun, stoga ćemo spomenuti samo najbitnije stvari, izostavljajući ono što nije obaveza da spomenemo prilikom odgovora. Islam je u svome savršenstvu uzdigao prava žene toliko da je to prije islama bila nepoznanica čoviše
Doista je mnogo toga što bi trebalo razmotriti kako bi odgovor na vaše pitanje bio potpun, stoga ćemo spomenuti samo najbitnije stvari, izostavljajući ono što nije obaveza da spomenemo prilikom odgovora.
Islam je u svome savršenstvu uzdigao prava žene toliko da je to prije islama bila nepoznanica čovječanstvu. Jedno od prava koje islam garantira ženi jeste i pravo na posjedovanje imetka. Žena u islamu nasljeđuje imetak i biva nasljeđivana od strane onih koji ostaju iza nje nakon smrti. Žena u islamu može da posjeduje ogroman imetak i kao takva, ako je udata, nije obavezna da izdržava svoga muža, pa makar on bio siromah. Normalno, ako bi muž bio siromašan, a žena bogata, njoj bi bilo pohvalno da pomogne svoga muža, lijepo je da njemu prije drugih udijeli sadaku, kao što joj je dozvoljeno da mu pozajmi novac koji je njemu obaveza da vrati kao da je to pozajmio od nekog drugog.
Nakon spomenutog, postupak vašeg muža, ako to nije dogovoreno između vas dvoje prilikom sklapanja braka, čista je nepravda (zulum) koju islam strogo zabranjuje, a naročito ako se radi o nekome ko je blizak insanu i ko insanu čini mnogo dobro, kao što je slučaj u relacijama muža i supruge. Ajeti i hadisi koji govore o zabrani nepravde, kao i teškim ovodunjalučkim i ahiretskim kaznama koje čekaju nasilnike, u islamu su toliko mnogobrojni da ih ne treba spominjati. Uzimanje vašeg imetka na taj način sigurno potpada pod pojam nedozvoljenog načina prisvajanja imetka. Kazao je Uzvišeni Allah: “O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte.” (En-Nisa, 29)
U osnovi muž nema pravo da uzme od ženinog imetka – NIŠTA, osim onoga što mu ona daruje drage volje, baš kao što nema pravo da uzme imetak nekoga drugog. Govoreći o ženinom pravu na vjenčani dar (mehr) i njenom pravu na raspolaganje imetkom, Uzvišeni Allah je kazao: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte.” (En-Nisa, 4) Ovaj ajet jasno ukazuje da žena posjeduje imetak koji dobije na ime vjenčanog dara i da muž od tog imetka može da dobije samo ono što mu ona svojevoljno daruje.
Po islamskom učenju, muž je taj koji je obavezan da izdržava ženu, i u pogledu toga ne postoji razilaženje kod islamskih učenjaka.
Aiša, r.a., prenosi da je Hind bint Utbe, r.a., došla Allahovom Poslaniku i kazala: “Allahov Poslaniče, doista je moj muž Ebu Sufjan škrt čovjek, ne daje mi onoliko koliko je potrebno meni i mom djetetu, osim onoga što ja uzmem bez njegovog znanja.” Allahov Poslanik je kazao: “Uzmi onoliko koliko je (po običaju) potrebno tebi i tvom djetetu.” (Buharija i Muslim)
Kazao je Ibn Kudame: “Izdržavanje supruge je (muževa) obaveza koju potvrđuje Kur’an, sunnet Allahovog Poslanika i konsenzus islamskih učenjaka.” (El-Mugni, str. 8/156)
Treba napomenuti da je jedan od osam uvjeta validnosti zapošljavanja žene izvan kuće i dozvola supruga. Muž ima potpuno pravo da dopusti ili da uskrati ženi zapošljavanje izvan kuće.
Isto tako, treba znati, u vašoj situaciji, da su islamski učenjaci kazali da muž ima potpuno pravo da za suprugin svakodnevni izlazak iz kuće (što će neminovno uzrokovati uskraćivanje određenih prava muža kod supruge) traži od supruge određeni procenat njene plate (shodno dogovoru) kao nadoknadu za to što joj je dozvolio da ostavi kuću i kućne obaveze.
Ako žena pristane na to, onda treba da se drži dogovorenog, shodno riječima Allahovog Poslanika: “Muslimani se pridržavaju uvjeta koje su dogovorili.” (Tirmizi, Ebu Davud, od Ebu Hurejre, r.a., šejh Albani ovaj hadis ocijenio je vjerodostojnim u više svojih knjiga.)
Isto tako, treba napomenuti da je supruzi dozvoljeno da prije sklapanja braka uvjetuje mužu dopuštenost zapošljavanja nakon braka, i ako muž pristane na taj uvjet, obaveza mu je da se drži onoga što je dogovorio prije braka te da dopusti supruzi zapošljavanje, bez da od nje traži nadoknadu za to, shodno riječima Allahovog Poslanika: “Doista su najprioritetniji uvjeti koje trebate ispuniti oni uvjeti na osnovu kojih su vam vaše supruge postale dozvoljene.” (Buharija i Muslim, od Ukbe ibn Amira, r.a.) Ako bi muž prilikom sklapanja braka pristao na uvjet zapošljavanja supruge, koji mu ona postavi, a nakon braka odbije da to ispuni, žena u toj situaciji (u osnovi) ima pravo da traži razvod braka.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/