Pričao nam je Se’id b. Mensur, pričao nam je Ebu Mu’avija, pričao nam je Dža’afer b. Burkan, od Jezid b. Ebi Nušbeh od Enes b. Malika r.a., koji kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’, ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ (Sunen Ebu Davud, br.2532., da’if; Musned Ebu Ja’ala, br.4311., da’if.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18947.; Sunen, Se’id b. Mensur, br.2367.)

* * * * *

Imam el-Menavi rhm., (umro 1031.h.g.), u komenatru ovog hadisa kaže: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – naravno sa riječima Muhammedun Resulullah; ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njega i njegovog imetka, i u vanjštini će se smatrati vjernikom! „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – tj. zbog nedjela kojeg čini, pa makar bio u pitanju i veliki grijeh. Takva osoba će biti pod Allahovom dž.š., voljom na Sudnjemu Danu – za razliku od Haridžija koji smatraju/vjeruju, drugačije.

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – tačnije poslije hidžre, i to sljedećim redoslijedom: prvo mu je bilo dozvoljeno da upozori (inzar), bez borbe, onda mu je bilo dozvoljeno da se fizički brani ako ga nevjernici napadnu, zatim mu je bilo dozvoljeno da im prvi objavi rat mimo svetih mjeseci, te na kraju mu je bilo dozvoljeno da im objavi rat kad god hoće.

„pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – jer će nakon toga džihad prestati što znači da je on glavni cilj džihada i borbe na Allahovom dž.š., putu. Nakon njega slijedi pojava Je’džudža i Me’džudža, s kojima se neće moći nositi, nakon čije propasti više neće biti nevjernika. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika“ – tj. propisanost i obaveznost džihada se ne obustavlja zbog zuluma i nepravde imama/vlasti, njegovih grijeha, niti se imam/vlast, uklanja zbog nasilja, grijeha ili razrješenja.

„niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar)“ – tj. Allah dž.š., je u praiskonu procjenio sve, unaprijed znajući šta će se dešavati u tačno određenom vremenskom periodu, i na tačno određen način, pa se na taj način sve dešava u Njegovom kaderu. Sekta Kaderija (negatori Božijeg kadera-određenja), smatraju drugačije tj. da Allah dž.š., nešto zna tek kada se ono desi, ne prije toga!?

U djelu el-Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedna od temeljnih osnova naše vjere, koja između ostaloga stavlja akcenat na vjerovanje u Allahov kader, te vjerovanje Poslaniku s.a.w.s., u svemu onome o čemu nas je obavijestio od Gajba i nevidljivog svijeta. Muhammed s.a.w.s., govori u ime Allaha dž.š., bivši pomognut Njime.“

Jezid b. Ebi Nušbeh – od njega ne bilježi hadise niko osim imama Ebu Davuda, i on je medžhul-nepoznat, kako tvrdi imam el-Mizzi i ostali. (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, 3/386.)

* * * * *

Imam Ebul-Tajjib el-Azim el-Abadi rhm., kaže: „Tri stvari – svojstva – su od osnove vjere/imana – baza i temelj:

-Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – uz Muhammedun Resulullah s.a.w.s., pa ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njegovog života i imetka; ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb) – tekfir ili ikfar je pripisivanje pojedinca nevjerstvu – i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel) – pa makar bio i veliki grijeh u pitanju izuzev djela nevjerstva za razliku od Mu’utezila koji za velikog griješnika smatraju da je „menzila bejnel-menziletejn“ tj. da je negdje između dženneta i džehennema.

-Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan – u praksi je, ne staje i ne prestaje – od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – od vremena primanja Objave – pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta – Isa a.s., ili imam Mehdi – boriti protivu Dedždžala – koji će biti ubijen, nakon kojeg džihad neće biti aktivan.

Što se Je’džudža i Me’džudža tiče s njima se neće imati snage za borbu, pa zbog toga borba protivu njih neće biti ni obavezna shodno ajetu iz sure el-Enfal. Kada ih Allah dž.š., uništi, na zemlji neće ostati nijedan nevjernik sve dok Isa a.s., bude živ na zemlji, a što se tiče muslimana koji će otići u nevjerstvo nakon Isa a.s., ni za njih to neće važiti, jer će muslimani ubrzo zatim pomrijeti zbog blagog vjetra koji će im duše uzeti, dok će ostatak nevjernika ostati da čeka nastup Sudnjega Dana. I džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika tj. džihad se neće obustavljati zbog toga što će imam/vlast, biti zulumćarska, silnička, nepravedna ili pravedna.

-Te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar) – sve što se događa u svijetu biva s Božijom voljom i određenjem, i to je treće svojstvo. Imam el-Munziri rhm., se nije izjasnio povodom ovog hadisa.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 7/205.)

* * * * *

Šejh Abdul-Muhsin el-‘Abbad, u komentaru ovog hadisa (pogledaj: šerhu Sunen, Ebu Davud, 13/446.), kaže:

„Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – kada dođe do borbe sa nevjernicima može se desiti da neko od njih (u toku borbe), izgovori riječi ‘la ilahe illallah’ – pa ako se to desi, dotična osoba se neće ubiti i od toga ćemo se ustegnuti i čuvati, jer je u pitanju izgovoreno šehade, a ljudi ne mogu znati što je u srcu čovjeka, i da li je to bilo iskreno ili neiskreno. U svakom slučaju, ustegnućemo se od takvog čovjeka, a od Allahovog Poslanika s.a.w.s., se bilježi da je žestoko negodovao na čin ubojstva čovjeka koji je na taj način izgovorio ‘la ilahe illallah’, rekavši: „Zar si ubio čovjeka nakon što je rekao ‘la ilahe illallah’!?“

„ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“ – ko bude rekao ‘la ilahe illallah’, neće se proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini izuzev ako ga bude ohalalio i dozvolio. Grijeh čija je zabranjenost opšte poznata da je od vjere – ko ga ohalali uznevjerovao je, poput ohalaljivanja zinaluka, pijenja alkohola ili bude u pitanje negiranje propisa i obaveze koja je opšte poznata da je od vjere islama; „i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – pa makar bio u pitanju i neki od velikih grijeha ako ga nije ohalalio, i ova rečenica je slična u značenju prethodnoj rečenici: „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“

Dakle, nema tekfira zbog učinjenog grijeha izuzev ako ga je njegov izvršitelj ohalalio, zbog čega će postati nevjernikom, izuzev onoga što se veže za pitanje obavljanja namaza – ako čovjek namjerno ostavi namaz, poričući njegovu obaveznost, takva osoba je nevjernik po opštoj saglasnosti svih muslimana, ali ako je u pitanju neobavljanje namaza iz nemara i lijenosti – po ovom pitanju se islamski učenjaci razilaze, mada se od ashaba bilježi da je takav čin djelo nevjerstva, kako se to bilježi od Abdullaha b. Šekika el-Ukajlija, koji kaže: „Sreo sam tridesetak ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., za koje izostavljanje bilo kojeg čina nije bilo nevjerstvo izuzev izostavljanja namaza!“

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – tj. od kako mu je data dozvola za borbu na Allahovom dž.š., putu, što se desilo tek nakon poslanikove s.a.w.s., hidžre u Medinu. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika“ – i ovo je detalj koji služi za dokaz tj. džihad i borba na Allahovom dž.š., putu će se voditi kako pod vođstvom dobrih/poštenih, ljudi tako i pod vođstvom loših/nepoštenih ljudi.

„te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ – tj. vjerovanje u Božije određenje (el-imanu bil-kader), je jedna od šest temeljnih istina i osnova imana/vjere, koje su nam spomenute u čuvenom džibrilovom hadisu: „Da vjeruješ u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji Dan, i Kader – Božije određenje, dobro ili zlo bilo.

Hadis je da’if/slab, jer u njegovom lancu ima medžhul-nepoznata osoba. Se’id b. Mensur je opštepoznat; Ebu Mu’avija Muhammed b. Hazim el-Darir el-Kufi, sika-pouzdana osoba, od kojeg hadise bilježe autori 6 djela; Dža’afer b. Burkan je saduk-istinoljubiv, od njega prenosi hadise imam Buharija u djelu el-Edeb el-Mufred, imam Muslim i autori Sunena. Jezid b. Ebi Nušbeh – on je medžhul/nepoznat, od kojeg hadise bilježi imam Ebu Davud. Od Enes b. Malika r.a., od Poslanika s.a.w.s..

* * * * *

U poglavlju o obavljanju namaza i vođenju borbe sa imamom/vlašću, makar bila i pokvarena, šejh Abdurrahman b. Salih el-Mahmud kaže: „Obavljati džumu namaz za njima je džaiz-dozvoljeno. Mezheb Ehli Sunneta vel-Džemata jeste taj da je obavljanje džume namaza za griješnim imamom/vlašću, džaiz/dozvoljena, pa makar se i znalo da taj imam odgađe namaz ili da pije alkohol – dozvoljeno je obaviti namaz za njim što nam je potvrđeno i u nekoliko poslanikovih s.a.w.s., hadisa, poput:

„Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – neudarati na život i imetak takvog čovjeka, sve dok ispoljava iman i vjeru s njime ćemo se ophoditi prema njegovoj vanjštini, pa ako mu je nutrina poput vanjštine elhamdulillah, a ako ne bude tako – naše je da sudimo po ljudskoj vanjštini, a Allah dž.š., će da sudi ljudskim nutrinama, izuzev ako nam neko ispolji neki drugi grijeh – nevjerstvo ili otpadništvo, zbog čega je obaveza sprovesti određenu kaznu za taj čin. Ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“

Ovaj hadis prenosi imam Ebu Davud, ali u pitanju je hadis koji je da’if/slab, zbog prenosioca Jezida b. Ebi Nušbeh, kojeg učenjaci smatraju slabim ravijom. Ono što se u hadisu spominje od imana i vjerovanja u Božija određenja, konstantnosti i neprekidnosti džihada, i toga da ne proglašavamo muslimana nevjernikom – sve je to tačno i potvrđeno drugim dokazima i hadisima Allahovog Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Šerhu Lum’atil-I’itikad, 12/27.)

* * * * *

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako se nađe savršena osoba koja bi nas predvodila u borbi na Allahovom dž.š., putu – pa to je vrhunac Allahovog zadovoljstva, pomaganja Njegove riječi, uspostave Njegove vjere te pokornosti Njegovom Poslaniku s.a.w.s., ali ako se ne nađe takva osoba već neko ko ima pri sebi nemorala/grijeha, i pokvarenog nijjeta koji se bori samo radi prestiža i vođstva, ili je nekada i nepravedan u određenim pitanjima – dok je šteta obustavljanja borbe gora po vjeru od štete nastavljanja borbe pod takvim vođstvom – obaveza nam je onda nastaviti borbu pod takvim vođstvom radi otklanjanja veće štete i većeg zla, pa makar se morala počiniti manja šteta. Ovakav stav i razmišljanje spada u osnove islama, kojem se mora pridavati stroga pažnja!

Od osnova vjerovanja Ehli Sunneta vel-Džema’ata jeste i to da će se voditi borba na Allahovom dž.š., putu pod vođstvom bilo dobrog ili lošeg čovjeka. Allah dž.š., pomaže ovu vjeru i sa griješnim čovjekom, i sa ljudima bez ahlaka i morala, kako nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik s.a.w.s.. Ako se borba ne može voditi osim pod vođstvom pokvarenih glavešina (el-umera’ el-fudždžar), ili sa vojskom punom nemorala i grijeha – jedno od dvoje se mora desiti: ili ne voditi borbu sa njima – što može rezultirati time da neko drugi dobije vlast i ovlada, koji su mnogo gori po din/vjeru, i dunjaluk, od ovih prvih, ili voditi borbu pod vođstvom manje-lošeg vođe, s čime se može odagnati veća pokvarenjaština, i putem čega se može uspostaviti više islamskog šeri’ata, ako se već ne može uspostaviti kompletan Šeri’at! Ovako postupati nam je obaveza, kako u ovom slučaju tako i u svim ostalim slučajevima sličnim ovome! Većina borbi koje su muslimani vodili, nakon perioda pravovjernih halifa (Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a.), nisu se dešavale osim po navedenom principu!

Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Dobro i napredak je okačeno na grivama konja, sve do Sudnjega Dana – nagrada i ratni plijen!“ Ovaj sahih hadis nam ukazuje i na značenja hadisa kojeg prenosi imam Ebu Davud rhm., u svom Sunenu, u kojem Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „…džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika…“; ili: „U mom ummetu će uvjek postojati skupina ljudi, koji će vidno biti na istini, i kojima neće škoditi oni koji im kontriraju, sve do Sudnjega Dana!“ – kao i brojne druge predaje , na kojima su svi ehli-sunnetski pravci i skupine složne da se po njima postupa kada je u pitanju džihad i vođenje borbe na Allahovom dž.š., putu, sa dobrim ili lošim vođstvom, za razliku od Rafidija i Haridžija – koji su otpali od Sunneta i Džema’ata.

Allahov Poslanik s.a.w.s., je također rekao: „Na vlast će vam dolaziti silničke, izdajničke i pokvarenjačke glavešine. Ko bude vjerovao njihovim lažima i ko ih bude pomagao u tome – nije od mene, niti sam ja od njega, niti ćemo se sresti na vrelu Havd. A ko ne bude vjerovao njihovim lažama i ne bude ih pomagao u njihovoj nepravdi – taj je od mene, i ja sam od njega, i piće sa moga vrela Havd!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.614-2259.; Sunen, Nesa’i, br.4207-4208.)

Ako čovjek bude dobro razumio ono što je Poslanik s.a.w.s., naredio kada je u pitanju vođenje borbe na Allahovom putu, koju predvode glavešine muslimana, sve do Sudnjega Dana, kao i ono što je Poslanik s.a.w.s., zabranio kada je u pitanju pomaganje silnika u njihovom siledžijstvu-zulumu-nasilju-nepravdi – spoznaće da je umjereni i jedino ispravni pravac, koji je čisti islam, da se vodi borba protivu onih koji to zaslužuju sa svakim emirom-vođom ili skupinom koja je preča islama od drugih – ako se nije u mogućnosti na drugi način se protivu takvih boriti, uz maksimalno čuvanje od toga da se skupina, sa kojom se borimo, pomaže u nečemu od nepokornosti prema Allahu dž.š.. Pokoravaće im se u onome u čemu su Allahu dž.š., pokorni, a neće im se pokoravati u onome u čemu su Allahu dž.š., nepokorni, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti stvoritelju.

Ovo je put odabranika islamskog ummeta, kako ranije tako i danas, i ovo je obaveza svakog razumnog i punoljetnog muslimana, i ovo je sredina između puta Harurija-Haridžija i njima sličnim ljudi – koji se drže puta pokvarene bogobojaznosti iznikle iz neukosti i slaboga znanja, te puta Murdžija i njima sličnim ljudi koji se drže puta apsolutne i slijepe pokornosti vođama/vlastima, pa makar i ne bili u pitanju dobri i pošteni ljudi. Molimo Allaha dž.š., da nas pomogne, i našu braću muslimane, u onome što On voli i s čime je zadovoljan, od riječi i djela, a Allah dž.š., najbolje zna. Sallallahu ve selleme ‘ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/506-508.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, CG
Preuzeto sa minber.ba

Pravac ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava, kao i u pogledu cjelokupne vjere, zasnovan je na ispravnim principima jer se temelji na uvažavanju šerijatskih dokaza, slijeđenju kur’ansko-sunnetskih tekstova, bez dodavanja ili oduzimanja. Svaki sljedbenik ehli-sunneta vel-džemata vjeruje u ono što je navedeno u Kur’anu i sunnetu, onako kako je došlo, ne mijenjajući značenje riječi, ne pitajući o kakvoći Allahovih svojstava, i ne poredeći Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, jer Allahu, subhanehu ve te’ala, niko ravan nije i niko Mu nije sličan, zatim vjeruju u iskrenost Allahovih poslanika, alejhimus-selam, koji su ljudima prenijeli vijest o Allahovim svojstvima. Govor poslanika, čiji je zadatak dostavljanje poslanice, predstavlja objavu od Allaha, subhanehu ve te’ala, za razliku od onih koji govore o Allahu bez znanja.

Rekao je Allah, subhanehu ve te’ala: ”Slavljen i čist je Gospodar tvoj, Gospodar dostojanstva, i visoko je iznad onoga što mu pripisuju oni! I selam neka je na poslanike, a hvala Allahu, Gospodaru svjetova!“ (Prijevod značenja Es-Saffat, 180-182) Allah Uzišeni odbacuje od Sebe sve ono što govore slijedbenici svojih strasti i ukazuje da poslanicima pripada selam zbog ispravnosti i tačnosti njihovog govora o svojstvima Allaha Uzvišenog, a Allahu pripada hvala na ovom i na onom svijetu, koji je čist od svakog nedostatka.

Dakle, sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata potvrđuju Allahova plemenita svojstva na koja su ukazali Allahovi poslanici, kao što su svojstva govora, milosti, uzvišenosti, srdžbe prema neprijateljima islama, i druga Allahova svojstva, i vjeruju u njih, bez zapitkivanja o njihovoj kakvoći, bez poređenja sa svojstvima stvorenja, bez tumačenja koja bi dovela do negiranja Allahovih svojstava, slijedeći tako put Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedini ispravni put.

Menhedž (pravac) ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava zasnovan je na dva osnovna principa: potvrda bez poređenja i otklanjanje bez negiranja. Otuda ne porede Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, kao ni Njegovo biće sa bićima Njegovih stvorenja, niti negiraju svojstva Njegovog savršenstva koja su potvrđena Kur’anom i sunnetom. Vjeruju da Allahu nije ništa slično, a On sve čuje i vidi. Ovo je osnova vjerovanja bez kojeg nema ispravnog imana. Jer onaj ko odbaci ili porekne neko od Allahovih svojstava ili imena, nije vjernik, a također ni onaj ko Allahova svojstva uporedi, poistovijeti sa svojstvima Allahovih stvorenja. Slavljen neka je Allah i visoko iznad oni s kojima ga nevjernici porede.
Naim ibn Hammad, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Ko Allaha s nečim uporedi, nevjernik je, i ko zaniječe ono čime Allah sebe opisuje, nevjernik je. A u onome kako Allah sam Sebe opisuje i kako Ga Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje, nema poređenja.“ (Šerhul-i’atikad – Le’lekaija, br: 936)

Imam Ahmed, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Allah se ne opisuje osim onako kako je On sam Sebe opisao, ili kako ga je Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao, ne prelaze se granice Kur’ana i hadisa.“ (Ibn Tejmijje, Fetve, 5/26)

Ibn Abdul-Berr, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”U cjelokupnom vjerovanju u Allahova imena i svojstva, osim onoga što je došlo u Allahovoj Knjizi ili je vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili na čemu se ummet složio, prihvata se i ono što je do nas došlo ahad hadisima (hadisi koji nisu mutevatir, tj. koje nije prenijela velika grupa prenosilaca, i sljedbenici strasti ih ne prihvataju kao dokaze u akidi) i nema rasprave oko toga.“ (Džamiu bejani el-ulumi ve fadlihi, 2/349).

Od velikih Allahovih blagodati za čovjeka jeste da ga Allah, subhanehu ve te’ala, uputi ka slijeđenju ovog ispravnog menhedža (pravca) koji je zasnovan na slijeđenju Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, daleko od pravca onih koji su skrenuli i zalutali s Pravog puta.

Sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata, uz Allahovu pomoć, kroz historiju su bili i ostali na istom pravcu i nisu se razišli ni u jednom pitanju koje se tiče Allahovih, subhanehu ve te’ala, imena, svojstava i radnji. Svi oni su jednoglasno potvrđivali i priznavali ono što je u vezi s tim navedeno u Kur’anu i sunnetu, bez iskrivljivanja značenja ili negiranja. A ta činjenica da su kroz historiju ostali na istom pravcu i da se nisu razišli ukazuje na ispravnost njihovog menhedža.

Ebu El-Muzafer es-Sem’ani, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Razlog sloge među sljedbenicima ehli-sunneta jeste taj što su oni uzimali vjeru iz Kur’ana, sunneta i vjerodostojnog prenošenja, što je dovelo do njihove složnosti, a novotari su propise vjere razumijevali na osnovu svoga proizvoljnog shvatanja, što je dovelo do njihove razjedinjenosti i nesloge. U vjerodostojnim predajama koje se prenose od vjerodostojnih i povjerljivih prenosilaca rijetko se desi razilaženje, a i ako se desi, razlika u izrazu ili jednoj riječi, ta razlika neće štetiti vjeri, niti će utjecati na njenu ispravnost, dok se kod mišljena, viđenja i shvatanja rijetko desi saglasnost, jer svaki um gleda na stvar drugačije.” (Muhtesaru es-savaik, 518)

Greška u pitanjima Allahovih imena i svojstava nije kao greška u nekim drugim stvarima, pa je stoga obaveza svakom muslimanu da slijedi pravac ehli-sunneta vel-džemata jer su oni na jasnom i ispravnom putu. Abdullah bin Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: ”Ko hoće da slijedi nekoga, neka slijedi onoga koji je umro, jer se za živog nije sigurno hoće li u kakvu fitnu upasti. Oni koji su davno umrli su ashabi Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, koji su bili najbolja generacija ovog ummeta. Ashabi Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, bili su muslimani najboljih srca, najboljeg znanja i najmanje su bili opterećeni dunjalučkim ljepotama. Allah, dželle šanuhu, odabrao ih je za društvo i prijatelje Svome Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, stoga im znajte cijenu, stope njihove slijedite i držite se koliko možete njihovog ahlaka i ponašanja, zbog toga što su oni bili na Pravome putu!“ (Hilijetul-evlija, 1/305)

Priredio: Tarik Beganović
Prema djelu Fikhu esmail-husna, šejha dr. Abdur-Rezzaka el-Bedra
Preuzeto sa minber.ba