We alejkumusselam we rahmetullah.

Nema razlike između toga što je spomenuto u Kur'anu i onoga što je spomenuto u hadisima osim što Kur'an možeš učiti u namazu i što je samo njegovo učenje (makar i bez znanja značenja) ibadet samo po sebi, dok je cilj hadisa njegovo značenje. U Džehennem će i onaj ko negira hadise i onaj ko negira Kur'an, obojica u nevjernici po konsenzusu ashaba, tabiina, tabi tabiina, čak i po konsenzusu skupina van Ehli Sunneta. Neispravno je reći da je samo Kur'an sačuvan, već je ispravno reći da je vjera sačuvana, a vjere nema bez Kur'ana, Sunneta, jezika, pravila razumijevanja. Kur'an ti ništa ne znači ako ne znaš značenja njegovih riječi i pravila njegovog razumijevanja, kao i Sunnet koji je u osnovi i objavljen kao vid pojašnjenja i primjene Kur'ana i vjere uopšte. Da je Allah htio da se uči samo iz Kur'ana, poslao bi knjigu, a ne čovjeka koji će tu knjigu živjeti i potpuno primijeniti. Štaviše, 80-90% vjere je u hadisima, i oni se više bave detaljima, s tim da postoje i opšte smjernice, dok se Kur'an bavi opštim smjernicama i to je osnova, ali se nekada bavi i detaljima. U Kur'anu su namaz, zekat i hadž spomenuti su uopšteno, a u hadisima detaljno, kao i mnogi drugi propisi, bilo akidetski ili fikhski. Ko negira pojavu Dedždžala je nevjernik kao i onaj ko negira bilo koji ajet, nakon što se nad njim uspostavi dokaz (tj. nakon što mu se pojasni da je to došlo u Sunnetu), zato što je došlo kategorički vjerodostojnim – i mnogobrojnim – lancima prenosilaca baš kao i Kur'an. Ne postoji šansa da je to ubačeno jer je preneseno toliko jakim i mnogobrojnim lancima prenosilaca da kada bi otvorio vrata sumnje u to – ne postoji nešto drugo što bi mogao prihvatiti a da ne posumnjaš u to nešto, i to je čisti sofizam i sumnja u obavijest kao izvor spoznaje uopšte. To također otvara vrata rušenju kompletne vjere, jer kad god se nekome nešto ne uklopi u njegovo poimanje svijeta, on počne sumnjati u to makar to nešto bilo preneseno 100% vjerodostojnim putevima.  umjesto da sumnja u svoje poimanje svijeta koje je izgrađeno pod uticajem bezbroj faktora u njegovom životu.

Zatim, ljudi inače počnu odbacivati hadise jer im je nešto čudno u njima. Ali šta to ima u hadisima da je čudno a da isto toliko čudno, ili čak i čudnije, nema u Kur'anu? Ili možda žele reći da nisu sačuvana ni pravila razumijevanja a ni značenja kur'anskih riječi, pa nam ostaje da Kur'an tumači kako se kom prohtje, kao što je stvar sa umjetničkim djelima? Tu upadaju u još veći problem, jer onda on nije izvor upute i jasnoće nego zablude i zbunjenosti. Tako ispada da bi ljudi bili manje zbunjeni da uopšte nije ni objavljen, nego što je došao kao Božija knjiga sa realnom mogušnošću tumačenja na milion suprotstavljenih načina. Time ljudi bježe od jedne stvari pa upadnu u daleko goru.

Kada god se nekom originalni islamski svjetonazor ne uklopi u njegov lični svjetonazor (cjelokupni pogled na postojanje, bitak, čovjeka, na njegovu svrhu na ovom svijetu, na sistem moralnih i drugih vrijednosti), bilo zato što je pod potpunim ili djelimičnim, svjesnim ili nesvjesnim, uticajem islamu stranih svjetonazora, ili nekih njihovih komponenti (manjeg ili većeg broja postulata nekog sistema vrijednosti), nađe se na raskršću:

– Ili će preispitati svoje shvatanje, svoje vrijednosne kriterijume, svoje načine razmišljanja i donošenja zaključaka, a zatim uskladiti sa originalnim islamskim svjetonazorom;

– Ili će pokušati islamski svjetonazor sebi prilagoditi nazor, bilo odbacivanjem nekih dijelova ili nasilnim tumačenjem teksta, što nam se najčešće i dešava.

Mi imamo:

• nužnost postojanja Objave i božanske upute uopšte,
• zatim istinitost Muhammedovog, s.a.w.s., poslanstva,
• zatim nužnost savršenosti posljednje Objave,
• zatim iz toga proističe nužnost sačuvanosti te Objave, i u PRENOŠENJU i u tumačenju,
• a iz toga proističe nužnost da ta Objava u sebi sadrži mehanizam koji je štiti od nevjerodostojnosti u prenošenju i od manipulacije u tumačenju. Ovo prvo znači da taj mehanizam sprečava da se Poslaniku pripiše nešto što nije rekao ili uradio i sprečava da se izbriše ono što jeste rekao ili uradio. Ovo drugo znači da postoje značenja arapskih riječi kojima shvatamo Objavu, ali i pravila razumijevanja Kojima objektivno možemo spoznati šta je Bog htio da nam kaže, i koja su sudac ljudskim subjektivnim shvatanjima, a ne da to bude otvoreni tekst kojeg će svako shvatati kako je njemu “logično”.

Dakle, sačuvanost Objave obuhvata sačuvanost teksta i sačuvanost načina (metodologije) tumačenja teksta, jer bez jednog ili drugog – Objava prestaje biti uputa ljudima, mada je to njena osnovna uloga, i postaje izvor zbunjenosti umjesto izvora upućenosti. Ako ona nema u sebi mehanizam koji je štiti od toga da je tumači ko hoće kako hoće, i koji nam govori kako da shvatimo Allahovu poruku, onda ona nije uputa. Činjenica da je Objava uputa iziskuje i:

– Nemogućnost da se cijeli ummet (ashabi, tabi'ini, tabi’ tabi'ini) složi na zabludi (da je Sunnet relevantan i drugi glavni izvor vjere), jer onda Kur'an nije uputa nego zabluda, čim su najveći učenjaci od ashaba do danas bili na tome da Kur’an kategorički ukazuje na autoritativnost Sunneta i tako ga shvatili a ono ustvari ispadne da ipak nije tako. Ako neko prigovori da se to odnosi na mutevatir Sunnet, kažemo da mutevatir Sunnet, koji je po vjerodostojnosti identičan Kur’anu, ukazuje na autoritativnost nemutevatir Sunneta, nakon što Kur'an ukazuje na to sa mnogo aspekata.

Zatim, Kur'an nas na bezbroj mjesta upućuje na Sunnet, a i sam je prenesen kao i Sunet, lancima prenosilaca, dok je zapisana verzija Kur'ana mogla da se čita na bezbroj načina. Tako imamo kiraete (čitanja) koji su mutevatir i nemutevatir, pa se po mutevatir kiraetima može učiti u namazu, a ostali se uzimaju kao izvor propisa, poput hadisa.

Još jedan interesantan aspekat odgovora onima koji kažu: „Prihvatamo samo Kur'an jer je on zapisan od prvog vremena.“, jeste i to da same riječi Kur'ana su prenesene lancima prenosilaca usmeno kao i Sunnet, s tim da je Sunnet prenesen daleko mnogobrojnijim i jačim lancima prenosilaca, pa svojom sumnjom u Sunnet nisi sačuvao Kur'an nego otvorio vrata još veće sumnje u sami Kur'an. To je dodatni aspekat u odnosu na prethodno navedeno prenošenje načina čitanja Kur'ana, koje je bilo usmeno i lancima prenosilaca baš kao i Sunnet.

Ako neko hoće da se sam lično uvjeri u preciznost i veličanstvenost hadiskih nauka onda mora i sam da postane muhaddis ili makar da „pomiriše“ hadiske nauke.

Vjerodostojnost Kur'ana i Sunneta je veća nego vjerodostojnost bilo kojeg pisanog dokumenta i bilo koje obavijesti u prošlosti ili sadašnjosti. Ljudi vjeruju u ono što im piše u rodnim listovima, kad su rođeni, ko su im roditelji, itd., iako nemaju lanac prenosilaca, ili ako imaju lanac onda nemaju ni dio pouzdanosti u odnosu na prenosioce Kur'ana i Sunneta, a kamoli brojnost pouzdanih. Onome ko sumnja u vjerodostonost Kur'ana i Sunneta zbog raznih praznih pretpostavki, preče je da sumnja u one za koje misli da su mu roditelji. Na osnovu čega vjeruješ u to? Na osnovu obavijesti koju ti prenose oni lično ili na osnovu onoga što piše u rodnom listu? Izvodu iz matične knjige rođenih? Ako je zbog prvog, onda koristeći metodologiju onih koji sumnjaju u Kur'an i Sunnet, kažemo: bezbroj je slučajeva u svijetu kada ljudi slažu pripisujući sebi nekog pa otkud znaš da su baš tebi tvoji rekli istinu? A ako je na osnovu drugog, pa otkud znaš lanac prenosilaca tog napisanog i stepen njihove vjerodostojnosti kao i stepen vjerodostojnosti onoga ko je zapisao i ko je čuvao taj dokument? Bezbroj je slučajeva u svijetu u kojima su napravljeni lažni rodni listovi, ili pak pravi ali na osnovu slabog ili prekinutog lanca prenosilaca od posmatrača događaja do samog zapisivanja. Ako je na osnovu sličnosti sa tim ljudima koje smatraš roditeljima, pa bezbroj je dvojnika u svijetu koji jedni drugima nisu ni u kakvoj bližoj srodnosti. Ako vjeruješ u taj rodni list i u obavijest jedne osobe (uglavnom samo majke koja je jedini živi svjedok samog čina rađanja, pošto većina ljudi nikad ni ne pita ostale koji su bili prisutni samom tom činu niti ih zna, niti zna njihovu vjerodostojnost), kako tek trebaš čvrsto vjerovati nečemu čemu je prisustvovao i svjedočio veliki broj ljudi, a od njih to direktno preuzeo i prenio još veći broj ljudi, doslovno a od njih još veći broj ljudi i tako u svakoj generaciji, uz svakodnevno obnavljanje prenesenog?

Ko bude dosljedan svoje metodologije koju koristi pri ubacivanju sumnje u Kur'an i Sunnet, taj će nužno završiti kao mentalni bolesnik koji u sve sumnja dok sam ne vidi. U suprotnom, nije dosljedan već kontradiktoran, i iz prohtjeva bira kad će primijeniti svoju nesuvislu metodologiju sumnjičavosti, a kada neće.

———-

Mnogo ljudi upada u zamke koje su postavili orijentalisti kad su u pitanju Poslanikovi hadisi, koji su im bili glavna prepreka za manipulisanje kur'anskim značenjima. Hadis je kao poklopac, kad ga makneš, možeš vrlo često u kur'anska značenja gurati šta ti se prohtje, i zato su najviše truda orijentalisti osamnaestog i devetnaestog (i s početka dvadesetog) stoljeća uložili u smišljanju ‘argumenata’ za obaranje autoritativnosti hadisa. Jedan od onih koji su doktorirali a kasnije i predavali na njihovim univerzitetima je i Muhammed Mustafa el-Eazami, rahimehullah. U početku mu nisu dali da upiše doktorsku disertaciju sa direktnim naslovom kojeg je htio, koji je bio posvećen obaranju njihovih teorija iz temelja, pa je promijenio naslov u malo “neutralniji”, kako bi ga pustili da upiše temu, zatim nakon doktoriranja doradio i napisao ono što je u osnovi i trebalo da mu bude disertacija. Nego vrijeme je predavao i ovamo u Rijadu, pisao je na engleskom i arapskom. Naravno, to što je on pisao je učenjacima hadisa na arapskom govornom području poput azbuke, ali na engleskom govornom području je bilo ‘bum’. Evo par korisnih djela na engleskom (na arapskom su mnogobrojnija):

Vezano za kur'anski tekst:

https://www.kalamullah.com/Books/history_of_quranic_text.pdf

može i

https://www.academia.edu/44414539/The_Insignificance_of_Corrections_in_Early_Qur%C4%81n_Manuscripts_a_response_to_Daniel_Alan_Brubaker

i
https://www.youtube.com/playlist?list=PL6TlMIZ5ylgp9ADdmdfrEuBgD1e0IqqNB

Zatim vezano za hadise od Muhammeda Eazamija:

1. https://drive.google.com/file/d/1oiaTCGBm_pOtvjGcHu2zQD6aCoF4-DbG/view?usp=sharing
2. https://drive.google.com/file/d/1pOzzcCHbmRR3FkuUQH70Vm9D7cN6OEaP/view?usp=sharing
3. https://archive.org/download/OnSchachtsOriginsOfMuhammadanJurisprudenceByM.M.Azami/On_Schachts_Origins_of_Muhammadan_Jurisprudence.pdf

(ovo zadnje je vezano i za fikh, interesantno)

Ovome možemo dodati i Muhameda Hamidullaha, koji se potrudio da orijentalistima materijalno+logički dokaže sačuvanost Sunneta, mada je el-Ea'zami stručniji.

Naravno, osnova je da ko porekne autoritativnost Sunneta otpada od islama i postaje nevjernik po konsenzusu svih islamskih pravnika od prvih stoljeća po Hidžri do zadnjih, kao i onaj ko porekne vjerodostojnost Kur'ana. A i Kur'an i Sunnet su se prenosili i usmeno senedima i pisano, i za oboje se ne oslanjamo na pisane manuskripte iz prvog vremena, koji su uglavnom i izgubljeni, već na senede – neprekinute lance prenosilaca. Čak je oslanjanje na manuskripte najslabiji vid prenošenja (el-vidžade). S tim da neki manuskripti (neke mini hadiske zbirke) koji su sačuvani iz prvog stoljeća pokazuju potpuno poklapanje sa onim što se nalazi u zbirkama iz trećeg i četvrtog hidžretskog stoljeća, jer su ti kasniji autori preuzeli te hadise upravo senedom, spojenim vjerodostojnim lancem prenosilaca, pa su među stotinama hiljada seneda odabirali one najjače, veoma zatim jake, zatim srednje jake itd., sve do slabih i izmišljenih, i razvrstali, obrazložili… Duga priča, ogromna nauka koja se grana na mnogo disciplina. Zatim onaj ko porekne jedan mutevatir hadis biva nevjernikom, a kamoli više, a onaj ko porekne kristalno jasno vjerodostojan sahih hadis koji nije mutevatir, on je novotar, ali vremenom može postati i nevjernik.

Uglavnom ovo je kao mini uvod i hint za ono šta se sve nalazi od podataka u prethodno postavljenoj literaturi, uz sve potrebne argumente i još bezbroj drugih zanimljivosti, a ne otvaranje rasprave, jer fb je preuzak za takve rasprave, a i status nije tome namijenjen. Ovo sam naveo samo kako bih eventualne zainteresovane podstakao da čitaju postavljenu literaturu, a ima još mnogo više za onog ko ovo bude savladao.

Ovo što je pisao Muhamed Mustafa el Eazami je uglavnom odgovor orijentalistima kod kojih je lično učio i doktorirao. Nisu mu dali da pod tim naslovom piše doktorat, pa je napisao doktorat pod jednim naslovom, a onda štampao dorađenu verziju nakon doktorata. Sve šubhe koje danas donose razni otpadnici su uglavnom prežvakane šubhe orijentalista, koji su mnogo dublje išli sa šubhama jer su bile više obrazovani od današnjih šubuhatora. I pored toga, ulema poput ovog el-Eazamija ili poput Abdurrahmana el Mualliimija su ih rasklopili na atome.

We alejkumusselam. Šejtan se može pretvoriti u čovjeka, što je i učinio kada je dolazio kod Ebu Hurejre, za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako se prenosi u vjerodostojnim hadisima. Ali to je krajnje rijetko, tako da je sto puta veća mogućnost da joj se to pričinilo, pogotovo zato što je već opsihrena, nego da se to stvarno desilo. Neka redovno uči jutarnje i večernje zikrove, koje može naći u knjigama poput Hisnul-muslim, neka puno uči Kur'an, pogotovo suru el-Beqare, i neka što više bude pod abdestom.

We alejkumusselam. Treba znati da su propisi hadždža te'abbudi – čisti ibadeti čiji detaljni razlog propisivanja ne znamo, ali možemo tražiti mudrosti. Jedno je konkretni razlog, a drugo je mudrost. To važi i za nošenje odjeće koja nije šivena po obliku dijelova tijela, jer je u hadisima došla zabrana takve odjeće, osim par izuzetaka. Što se mudrosti tiče, tu imamo mudrost koju ste vi spomenuli, ali imamo i mudrost podsjećanja na smrt, jer nas ihrami podsjećaju na ćefine, a u ćefinima nema odjeće već samo platno, kao što imamo i mudrost iskušenja življenja bez rahatluka, jer je stanje tih obreda ustvari islamsko monaštvo u kojem se čovjek odriče mnogih inače dozvoljenih dunjalučkih rahatluka i bukvalno se privremeno zamonaši, a sve to kao sredstvo (jedno od sredstava) kidanja veza između srca i dunjaluka i što jačeg podsjećanja na Ahiret. Za bolje razumijevanje podjele propisa te'abbudi i druge vrste, preporučujem tekst: Univerzalni razlog, kojeg možete naći u sljedećem tekstu:

Univerzalni razlog šerijatskih propisa

 Nerijetko možemo naići na ljude koji pitaju: “Zašto je Allah propisao abdest na takav način”, ili “Zašto podne-namaz ima četiri rekata”, ili “Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga” i tome slično, na što mnogi ljudi ostanu bez riječi jer ne znaju šta odgovoriti.

Allah je stvorio duše i učinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:

Osnovne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuće potrebe.

Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopće. To je osnovna hrana koja će te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere bez kojih čovjek ne može biti musliman.

Obavezne potrebe su one bez kojih duša može živjeti ali ne može biti zdrava, već je bolesna, i njih će zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.

Usavršavajuće potrebe su one bez čijeg zadovoljavanja duša ne može postići svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajućom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.

Pošto je Allah Taj Koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu oličenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuće potrebe duše. Istovremeno, svaki od tih propisa ima i ulogu liječenja i čišćenja srca i duša.

Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše čovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od četiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na način na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, učinivši da on bude odgovarajuća hrana za tu konkretnu čovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja će te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokučivog.

Dakle, nije čovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja će ih zadovoljiti, osim uopćenih pitanja poput ”zašto sam stvoren”, ”odakle sam došao”, ”kuda idem”, i tome slično, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajući u zabludi u većini detalja. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i načinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naći nešto mimo Allahovog šerijata što će zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.

Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokučili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog učenjaka.

Zatim, u vezi ove teme imamo nekoliko ključnih napomena:

• Ova tema spada u ogranke islama, a ne u njegove temelje;

• Mjerila da je nešto loše ili dobro moraju imati svoj izvor. Ko je izvor kriterijuma za ocjenjivanje nečega da li je dobro ili loše? Običaj? Nečije subjektivno razmišljanje? Međunarodne konvencije? Razum? Objava? Odgovor na ovo pitanje je temelj odgovora na sve prigovore koji su upućeni ograncima, tj. pojednačnim propisima islama.

• Istinitost vjere se ne dokazuje putem pojedinačnih ogranaka, već drugim dokazima od kojih smo neke naveli;

• Kada se dokaže istinitost određene Objave kategoričkim razumskim dokazima, ona postaje mjerilo dobrog ili lošeg u pojedinačnim propisima, jer je razumski već dokazano da dolazi od Apsolutno Savršenog, Mudrog, Pravednog i Dobrog.

• Prema tome, svi ogranci islama kojima nevjernici prigovaraju apriori padaju u vodu, jer se radi o sukobu u izvorima kriterijuma, o sukobu između kriterijuma čiji su izvor ljudski običaji, ukusi, subjektivni doživljaji, koji se vremenom mijenjaju, i kriterijuma čiji je izvor Uzvišeni Svevišnji Svemudri Sveznajući Stvoritelj. Ljudski izvori kriterijuma vrijednosti mogu samo biti manje ili više subjektivni, jer su uvijek građeni pod uticajem nečega, iznutra ili spolja, i ne mogu obuhvatiti sve relevantne faktore za donošenje apsolutno objektivnog suda o nečemu, dok je božanski izvor kriterijuma apsolutno objektivan i nije pod ničijim uticajem, i ne samo da Bog obuhvata sve faktore od čijeg suda zavisi sud o nečemu, štaviše, On je apsolutni Sudija Sam po Sebi, izvor svakog dobra i aksiom svih aksioma. Pa kako porediti između to dvoje? Stoga, ko god prigovara Allahu za propis višeženstva ili neki drugi i tvrdi da je to nepravedno, on je antiracionalan.

• Mnogi ljudi idu naopako, pa umjesto shvatanja ovih ključnih pravila pokušavaju braniti islam, i stalno su u defanzivi, što je pogešan pristup.

Propisi (fikhske i akaidske) islama, i u osnovama i u ograncima vjere, mogu se podijeliti sa aspekta odnosa razuma i propisa na:

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost nužno iziskuju i razum i ljudska priroda, poput apsolutne pravde. Pravda je donja granica islama, i Allah apsolutno nikome nepravdu neće učiniti.

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost nužno ne iziskuju razum i ljudska priroda, ali je mogu shvatiti, dokučiti, na nju ukazuju i u potpunom su skladu i sa razumom i sa ljudskom prirodom, poput manifestacije Božije milosti i ljubavi u propisima. Ova vrsta propisa ima puno stepeni, pa ljepotu nekih propisa razum i ljudska priroda dokučuju brže, poput univerzalnih intencija i pravila vjere, od kojih smo neke naveli, a ljepotu nekih propisa dokučuju sporije, poput prepoznavanja aspekata manifestacije tih unverzalnih intencija i principa u nekim pojedinačnim propisima, do čega se dolazi kroz spoznavanje Božijih kosmičkih zakona u vidljivom i nevidljivom aspektu ovog svijeta, a zatim prepoznavanje skladnosti tih pojedinačnih propisima sa tim zakonima i njihovim donošenjem istinske materijalne i nematerijalne koristi. Svi prigovori na šerijatske propise od strane nevjernika potiču od ljudskog nepoznavanja svih aspekata Božijih kosmičkih zakona kojima je prožet ovaj svijet, i samim tim nepoznavanja aspekta sukladnosti šerijatskih partikularnih propisa sa tim zakonima i njihovo ostvarivanje koristi po ljude. Zbog toga napretkom ljudskog upoznavanja tih zakona neprestano i razumski i naučno uviđamo ništavnost tih prigovora.

1. One propise čiju ljepotu, razlog i mudrost razum ne može nikako dokučiti, ali koji mu ne kontriraju. Na ovo ciljaju učenjaci kada kažu:

الشرع يأتي بمحارات العقول لا بمحالات العقول

Šerijat nekada dolazi sa stvarima koja su van dometa razuma, ali ne sa stvarima koje su razumski nemoguće.

Zatim, na osnovu navedenog, propise možemo podijeliti i sa aspekta dokučivosti detaljnih razloga i mudrosti propisa na one:

1. čiji razlog i čiju mudrost možemo detaljno spoznati – الأحكام المعقولةُ العلةِ والحكمةِ على وجه التفصيل,
2. i propise čiji detaljni razlog ne možemo spoznati, ali možemo spoznati neke njihove mudrosti – الأحكام غير معقولةِ العلةِ والحكمةِ على وجه التفصيل, a između to dvoje ima razlike, i to se detaljno izučava u djelima metodologije islamskog prava i islamsko-pravnih pravila i intencija, poput djela Šifa'ul-‘alil od Ibnul-Kajjima, el-Muvafekat od eš-Šatibija, el-Furuk od el-Karafija i mnogih drugih djela.
3. I propise čiji razlog i čije mudrosti ne mogu dokučiti razum i ljudska priroda bez Objave, poput kakvoće čistih ibadeta: npr. zašto je forma neke molitve takva i takva, a ne drugačija, i tome slično. Nazivaju se الأحكام التعبدية المحضة.

– sve navedene vrste potpadaju pod univerzalni razlog i univerzalnu mudrost, koje smo naveli na početku, i u sklopu su vjerskih intencija višeg nivoa.

• Koja je mudrost postojanja svih ovih vrsta propisa? Zašto je Allah sakrio razloge i mudrosti nekih propisa? Odgovor je veoma lahak:

1. Prije svega, Uzvišeni Allah propisuje propisuje šerijatske propise i određuje kosmičke zakone na osnovu apsolutnog znanja i apsolutne mudrosti, uzimajući tu u obzir sve relevantne faktore za taj propis ili za taj zakon, a čovjekov um je ograničen i ne može obuhvatiti sve te faktore, čak ni kada ne spadaju u svijet dunjaluka, a kamoli još kada se u obzir uzmu i oni faktori koji spadaju u svijet gajba.
2. Zatim, Uzvišeni Allah je od nas sakrio razloge i mudrosti nekih propisa da bi do izražaja došla predanost čovjekovog srca svom Gospodaru i njegovo obožavanje Gospodara a ne razuma ili neke dunjalučke koristi ili nečega trećeg, a ovo najviše dolazi do izražaja upravo kada čovjek naiđe na propise čiji razlog i čiju mudrost ne može detaljno spoznati.

• Intencije i pravila islama imaju svoje nivoe, i kada intencija ili pravilo nižeg nivoa dođe u sukob sa višim nivoom, daje se prednost intenciji i pravilu višeg nivoa. To je poput sukoba između intencije očuvanja vjere i očuvanja života, ili poput intencije očuvanja života i intencije očuvanja imetka, i tome slično. Ovo navodimo samo kao primjer, a o primjerima svakog nivoa i njihovoj analizi se mogu napisati mnogi tomovi knjiga, kao što postoje i izuzeci o kojima su govorili učenjaci.