Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Hadisi o noći Lejletu-l-Berat (15. noć mjeseca Š'abana) i posebna vrijednost ove noći
Kod većine muhadisa (učenjaka hadisa), hadisi o ovoj noći su slabi. Ovi hadisi čak i kada im se spoje lanci prenosilaca ne mogu pojačati jedan drugog, i to iz dva razloga: :one: Hadisi su previše slabi :two: U lancima hadisa ima skrivenih slabosti Stoga, noć lejletu-l-berat (15. noć mjeseca Š'abana)više
Kod većine muhadisa (učenjaka hadisa), hadisi o ovoj noći su slabi.
Ovi hadisi čak i kada im se spoje lanci prenosilaca ne mogu pojačati jedan drugog, i to iz dva razloga:
:one: Hadisi su previše slabi
:two: U lancima hadisa ima skrivenih slabosti
Stoga, noć lejletu-l-berat (15. noć mjeseca Š'abana) nije drugačija od ostalih noći.
Nema posebnu vrijednost, i neće se u njoj izdvajati neki ibadeti, kao što su: dova, zikr, noćni namaz ili post.
Na pitanje odgovorio: šejh Abdullah es-S'ad
Vidi manjehttps://t.me/abdullahessad
Koji su šartovi i ruknovi šehadeta Muhammedu resulullah?
Ruknovi Muhammedu resulullah 1. Da posvjedočimo da je rob (odgovor kršćanima) 2. Da posvjedočimo da je Poslanik (odgovor jevrejima) Šartovi Muhammedu resulullah - Allah Uzvišeni je spojio svjedočanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao poslanika sa Svojim svjedočenjem u šehadetu. U svakomviše
Ruknovi Muhammedu resulullah
1. Da posvjedočimo da je rob (odgovor kršćanima)
2. Da posvjedočimo da je Poslanik (odgovor jevrejima)
Šartovi Muhammedu resulullah
– Allah Uzvišeni je spojio svjedočanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao poslanika sa Svojim svjedočenjem u šehadetu. U svakom ezanu i ikametu, na tešehudu se spominje.
Ali je problematika što neki muslimani izgovore te riječi ali ne potvrde djelima, a neki ni svojim srcem.
Svjedočenje da je Muhammed Allahov Poslanik, tj. svjedočenje da je poslan svim stvorenjima (ljudima i džinnima), a poslanik je čovjek kojem je Allah Uzvišeni objavio šerijat i naredio mu da ga dostavi.
Jer, ljudi prije Nuha, alejhis-selam, bili su jedan narod te im nije bio potreban poslanik, a zatim su se razmnožili i počeli međusobno razilaziti pa su bili u potrebi za poslanikom, a onda im je Allah Uzvišeni poslao poslanika, kao što kaže:
“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi ljudima u onome u čemu su se oni razilazili.” (El-Bekare, 213)
Poslanici su bili poslani onda kada su se ljudi počeli razilaziti kako bi im presudili po istini, tako je prvi poslanik bio Nuh, alejhis-selam, a posljednji Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Obaveza je vjerovati da je on posljednji u nizu poslanika.
Greška je što neki tvrde da je prije Nuha, alejhis-selam, bilo poslanika, jer Allah Uzvišeni kaže:
“Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega.” (En-Nisa, 163)
U hadisu o šefa'tu (zauzimanju) na Sudnjem danu rečeno je da će ljudi doći kod Nuha, alejhis-selam, te će mu reći: “Ti si prvi poslanik kojeg je Allah poslao stanovnicima Zemlje.”
A onaj ko bi pozivao u to da je vjerovjesnik poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, propis za takvog je da je nevjernik, zbog riječi Uzvišenog:
“Nego je Allahov Poslanik i posljednji vjerovjesnik.” (El-Ahzab, 40)
Važno je napomenuti da nije dovoljno samo jezikom izgovoriti šehadet (svjedočenje) nego je obaveza slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je jedan od uvjeta da bi djelo bilo primljeno kod Allaha Uzvišenog.
Šartovi (uslovi):
1. Vjerovanje u ono što je obavjestio
– jer kod čovjeka se ne smije pojaviti dvoumljenje u vezi onoga što nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava, nego čak u srcu treba da bude jače uvjerenje nego što jezik izgovara. Kaže Uzvišeni:
“…to je istina, kao što je istina da govorite!” (Ez-Zarijat, 23)
Stoga, čovjek ne smije da sumnja u Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, obavijesti. Međutim, on nije prisutan sada, nego je veza između njega i nas lanac prenosilaca (sened), te ako se potvrdi da je hadis zaista od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza je vjerovati u njega.
2. Poslušnost njegovoj naredbi bez dvoumljenja, jer kaže Uzvišeni:
“Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne posluša, taj je očito skrenuo sa Pravog puta.” (El-Ahzab, 36)
Stoga, neki ljudi, kada im dođe naredba od Allaha Uzvišenog ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, griješe jer tada počnu ispitivati da li je to naredba koja je obavezna (vadžib), ili je naredba koja ukazuje na poželjnost obavljanja djela (mustehab). Nažalost, to se danas dešava.
Međutim, toga se treba čuvati, jer ni ashabi, kada bi im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto naredio nisu ispitivali: “O Allahov Poslaniče, je li to obavezno ili je dobrovoljno?” Štaviše, pokoravali su mu se iskreno, bez ispitivanja o tome.
Šejh Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: “Dakle, nemoj ispitivati nego se pokoravaj, jer ti si onaj koji svjedo č i da je Muhammed Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa uradi što ti naređuje!”
Ali, u slučaju kada čovjek dođe u situaciju u kojoj je nešto naređeno, pa uradi suprotno, tada je njegovo pravo da pita da li je naredba bila na stepenu obaveznosti ili ne, jer ako je bila obavezna, onda se treba pokajati zbog kršenja naredbe, a ako nije bila obavezna, onda je manji problem.
3. Udaljavanje od onoga što je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez dvoumljenja
Stoga, nemoj reći: “To nije navedeno u Kur’anu…”, pa da budeš od onih koji su propali, jer ono što se nalazi u sunnetu, to je naređeno da se slijedi i u Kur’anu, jer Uzvišeni kaže: “… slijedite ga!” (El-E‘araf, 158), jer to je naredba općeg karaktera za sve što je rekao.
– zabrane:
a. obavezne (stroge zabrane – harami)
b. poželjne (da čovjek izbjegava mekruhe – pokuđena djela)
4. Obožavati Ga samo kako je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio bilo da je iz oblasti akide (islamskog vjerovanja), govora ili nekih djela.
S obzirom na spomenuto, sve vrste novotara nisu upotpunili pravi smisao svjedočenja: Muhammedu resulullah (Muhammed je Allahov poslanik), jer su dodali nešto što nije od onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, propisao, te se nisu ophodili lijepo prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem.
Neki učenjaci su dodali još dva šarta (uslova):
5. Ne davati prednost ničijem govoru nad govorom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Prema tome, nije dozvoljeno da se prednost daje nekom od najučenijih ljudi ili predvodnika muslimana nad govorom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer smo svi mi, obični ljudi i predvodnici, obavezni slijediti njega.
Kada se nekim ljudima kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem…”, oni kažu: “Da, ali je imam taj i taj rekao to i to…” Ovakva izjava je veoma opasna, jer nije dozvoljeno da se bilo čiji govor uporedi sa Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, govorom, bez obzira ko bi taj čovjek i koju funkciju u društvu obnašao.
– Spominje se od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao:
“Gotovo da se kamenje ne počne bacati s nebesa na vas, ja vam kažem: ‘Rekao je Allahov poslanik’, a vi govorite: ‘Rekao je Ebu Bekr i Omer.'”
Subhanallah! Kada je ovakav slučaj sa njima dvojicom, koji su najbolji ljudi na dunjaluku poslije poslanika i vjerovijesnika, šta onda reći kada se sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, upoređuju drugi ljudi, pa čak i ako su imami (predvodnici) ovog ummeta.
– To podrazumijeva da se njegovi hadisi ne stavljaju na mjesta koja su neprikladna jer je to vrsta prijezira.
– Također, u to spada i nepodizanje glasa pored njegovog kabura (koji se nalazi u Medini).
Jedne prilike vođa pravovjernih Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, čuo je dva čovjeka koji su došli iz Taifa, te su počeli podizati glasove u Mesdžidu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im reče: “Da niste od stanovnika Taifa (jer su gosti iz daleka pa možda ne znaju propis), izudarao bih vas”, jer je Allah Uzvišeni rekao:
“O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovog glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite.” (El-Hudžurat, 2)
Nakon što je objavljen ovaj ajet, ashab po imenu Sabit ibn Kajs, radijallahu anhu, koji je do tada pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorio glasno, nakon što je objavljen ovaj ajet, sklonio se u svoju kuću i plakao dan i noć. To su oni koji poznaju vrijednosti i ulogu Kur’ana plemenitog.
Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obilazeći ashabe, što mu je bio i običaj brinući se o njima, pitao za Sabita, pa su mu rekli: “O Allahov Poslaniče, taj čovjek je u svojoj kući i plače dan i noć otkako je objavljen ovaj ajet.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Idi i reci mu da mi dođe.” Došao mu je, a on mu reče: “Šta te rasplakalo, o Sabite?” “Ja sam glasan, pa se bojim da je ovaj ajet objavljen u vezi mene, jer Allah Uzvišeni kaže: ‘…da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne osjetite'”, reče Sabit.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Zar nisi zadovoljan da živiš dostojanstveno, da pogineš kao šehid i da uđeš u Džennet.”
Allahu ekber! Svako ko bude strahovao od Allaha, takav je siguran i spašen. Čovjek koji se sakrio u svoju kuću strahujući od Allaha Uzvišenog, ali On je Taj Koji ga je osigurao i spasio, te je zbog toga naša obaveza da vjerujemo da je Sabit ibn Kajs, radijallahu anhu, od stanovnika Dženneta, jer nas je tako obavijestio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
6. Voljeti ga više od bilo koga, osim od Allaha Uzvišenog.
Npr. Kada je Omer ibnul–Hattab, radijallahu anhu, rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov poslaniče, volim te više od svega, osim od samog sebe.” Pa je odgovorio: “Ne Omere, sve dok ti ne budem draži i od samog tebe.” Nakon toga, Omer reče: “Tako mi Allaha, draži si mi i od mene.”
———————————
Iz skripte “islamsko vjerovanje” – minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
Preuzmite skriptu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Skripta-iz-islamskog-vjerovanja-ispravljena-verzija-minber-ba.pdf
Koji su razlozi pojave novotarija?
1. Slijeđenje strasti (davanje prednosti strastima nad dokazima), 2. Posjedovanje malo znanja o islamu (o hadisima i na šta upućuju, o govoru učenjaka prvih generacija, neznanje ciljeva islama...), 3. Slijeđenje običaja (očeva i ostalih predaka), 4. Kada novotar bude dobar govornik (orator)... -----više
1. Slijeđenje strasti (davanje prednosti strastima nad dokazima),
2. Posjedovanje malo znanja o islamu (o hadisima i na šta upućuju, o govoru učenjaka prvih generacija, neznanje ciljeva islama…),
3. Slijeđenje običaja (očeva i ostalih predaka),
4. Kada novotar bude dobar govornik (orator)…
———————————
Iz skripte “islamsko vjerovanje” – minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
Preuzmite skriptu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Skripta-iz-islamskog-vjerovanja-ispravljena-verzija-minber-ba.pdf
Koja je definicija širka i koje vrste postoje?
Jezička definicija: Pridruživanje jednog ili više nečemu. Šerijatska definicija: Obožavati nekoga sa Allahom. - To je najveći vid zuluma jer se postavlja neko ili nešto na mjesto Allaha a to mu ne pripada. - Najveći grijeh "Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grviše
Jezička definicija:
Pridruživanje jednog ili više nečemu.
Šerijatska definicija:
Obožavati nekoga sa Allahom.
– To je najveći vid zuluma jer se postavlja neko ili nešto na mjesto Allaha a to mu ne pripada.
– Najveći grijeh
“Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće.” (En–Nisa, 48)
Prvi širk na zemlji:
Kada je pet dobrih ljudi umrlo iz vremena Nuha, alejhis–selam: Ved , Suva’ , Jegus , Jeuk i Nesr (imali su visok stepen dobročinstva među ljudima), kada su preselili došao je šejtan njihovim nasljednicima koji su bili još uvijek pod utjecajem žalosti zbog njihovog preseljenja, pa ih je pozvao u dvoje:
1. da dugo borave pored njihovih kaburova kako bi ih podsjetili ovi dobri robovi na pobožnost (“Ne priliči vam da se zabavite svojim dunjalukom i obavezama a da zaboravite svoje dobre prethodnike nego im dajte dio svog vremena boraveći pored njihovih kaburova kako bi vas podsjetili na dobročinstvo, da'vu i sl.”)
2. da naprave kipove u njihovom liku sa istim ciljem podsticanja na dobročinstvo, jer ponekad se dešava da ljudi ne mogu zbog obaveza redovno dolaziti na kaburove pa da imaju u svojim kućama, radnjama, putovanju i sl.
Ovu generaciju je šejtan napustio i zadovoljio se time, ali kada su oni umrli došao je njihovim nasljednjicima (to je dokaz da šejtan ima dugoročne ciljeve i nije uslov u zavođenju čovjeka da se korist desi ubrzo), pa im je rekao da su ti kipovi napravili njihovi očevi pa kada zatraže pomoć oni bi im pomogli, kada ih zamole nešto udovolje im, pa ih je uveo time u ŠIRK (mnogoboštvo).
Tako da možemo primjetiti da i u današnje vrijeme isti su uzroci ulaska u širk.
Dvije vrste širka: Veliki širk i Mali širk .
1. Veliki širk je ubjeđenje da pored Allaha postoji drugi bog. Kada se u Kur'anu spomene širk misli se na Veliki širk, a Mali širk je spomenut u mutevatir hadisima.
Postoje tri vrste Velikog širka:
Širk u Allahovom gospodarstvu (rububijjetu),
“Ja sam gospodar vaš najveći!” – on je rekao (Nazijat, 24) – misli se na faraona.
Širk u obožavanju (uluhijjetu) Činiti ibadet nekome drugom mimo Allaha.
“A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik.“ (Zumer, 3) i
Širk u Allahovim imenima i osobinama.
„ Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskre ć u Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!“ (E'araf, 180)
Katade, veliki islamski učenjak iz generacije tabiina, kaže da riječ „iskre ć u“ znači „da širk čine“.
Primjeri Velikog širka:
1. Dova nekome drugom, mimo Allahu
Dova je srž ibadeta, pa ko uputi dovu nekome drugom mimo Allahu učinio je širk.
“i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (Džin, 18)
Nije dozvoljeno upućivati dovu ni Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, niti bilo kome drugom od stvorenja.
2. Zavjet nekome drugom, mimo Allahu – da se čovjek obaveže nečim što mu je šerijatski obavezno ili neobavezno.
Osnova za zavjet je nepoželjnost.
3. Prinošenje žrtve nekome drugom, mimo Allahu jer je prinošenje žrtve ili klanje životinje (zebh) u osnovi ibadet, pa je prinošenje žrtve nekome drugom od vrsta Velikog širka.
“Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji , i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova'” (El-En'am, 162)
” Obredi moji ” ( nusukii ) spomenuti u ajetu odnosi se na prinošenje žrtve (zebh).
4. Oslanjanje na nekog drugog mimo Allaha u onome što može samo On, kao oslanjanje na mrtvaca, na odsutne da mogu donijeti korist ili otkloniti štetu.
“a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (El–Maide, 23)
5. Pokorovanje učenjacima, vladarima, vođama i sl. u dozvoljavanju onoga što je zabranjeno i zabranjivanju onoga što je dozvoljeno, pa ko im se pokori uzeo ih je za suparnika Allahu u propisivanju propisa.
“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (Et–Tevbe, 31)
2. Mali širk je sredstvo do Velikog širka koji je spomenut u šerijatskim tekstovima. Može da bude u srcu, riječima i djelima. Mali širk je manje opasan od Velikog širka.
Vrste malog širka:
1. Rija – to je pretvaranje ili da čovjek radi dobra djela da bi ga neko pohvalio .
– A čak i da te pohvale ljudi nemaš od toga nikakve koristi.
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najviše čega se bojim za svoj ummet je mali širk.” Upitaše: “A šta je to Allahov poslaniče?” Reče: “To je rija. ”
2. Zaklinjati se nečim mimo Allahom
Zabranjeno je zaklinjati se bilo čim mimo Allahom, bilo da je Poslanikom ili sl.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko se zaklete nečim mimo Allahom, počinio je kufr ili širk.” (Ebu Davud i Tirmizi)
Zabranjeno se zaklinjati Kabom.
3. Da čovjek kaže: “Kako hoće Allah i ti” a treba reći: “Kako hoće Allah a zatim ti” ili “Da nije bilo Allaha i tebe…” a treba: “Da nije bilo Allaha a zatim tebe.”
Razlike između Velikog i Malog širka:
– Veliki širk izvodi počinioca iz vjere, dok mali širk ne izvodi, – Ko umre čineći Veliki širk biće vječno u Vatri, dok ko umre čineći Mali širk neće, ako Allah Uzvišeni bude htio oprostit će mu,
– Veliki širk poništava sva djela, a Mali širk poništava samo djelo u kojem je učinjen Mali širk. Npr. Ko počini Mali širk u namazu , biće mu poništen namaz, ali ne i njegov post, zekat i sl.
———————————
Iz skripte “islamsko vjerovanje” – minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
Preuzmite skriptu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Skripta-iz-islamskog-vjerovanja-ispravljena-verzija-minber-ba.pdf
Koja je definicija kufra – nevjerovanja i koje vrste kufra postoje?
Suština imana: u srcu, riječima i djelima. Kur'ansko–hadiski tekstovi upućuju na to da iman (vjerovanje) čovjeka nije ispravno i neće biti prihvaćeno, osim sa dvije stvari: značenje dva šehadeta, tj.: 1. Potpuna pokornost Allahu Uzvišenom čineći Ga Jednim i 2. Odricanje od nevjerstva (kufra) i mnogoviše
Suština imana: u srcu, riječima i djelima.
Kur'ansko–hadiski tekstovi upućuju na to da iman (vjerovanje) čovjeka nije ispravno i neće biti prihvaćeno, osim sa dvije stvari: značenje dva šehadeta, tj.:
1. Potpuna pokornost Allahu Uzvišenom čineći Ga Jednim i
2. Odricanje od nevjerstva (kufra) i mnogoboštva (širka) i svih njihovih vrsta.
A čovjek se ne može odreći nečega niti biti u oprezu od toga, osim kada ga spozna, pa je znanje o tome nužno potrebno: spoznaja tevhida kako bi se po tome radilo i spoznaja kufra i širka kako bi ga se klonili.
Jezička definicija: prekrivanje, zastiranje, ar. kefere.
– Postoje dvije vrste kufra: Veliki kufr i Mali kufr. Veliki kufr – je onaj koji izvodi iz vjere. Npr. ko kaže da nema Boga, ko negira postojanje meleka ili bilo koji od imanskih ruknova.
Vrste Velikog kufra:
1. Negiranje i utjerivanje u laž Objave
Npr. da čovjek ne vjeruje u Kur'an ili dio Kur'ana. Dokaz:
“I ima li onda nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži ili poriče Istinu koja mu dolazi? I zar nevjernicima nije mjesto u Džehennemu?” (Ankebut, 68)
Takođe: nevjerstvo (kufr) jevreja u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellam, kao što kaže Uzvišeni:
“A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni nevjeruju u to, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!” (El–Bekare, 89)
2. Kufr odbijanja i oholosti
Npr. Iblis. Dokaz:
“A kada rekosmo melekima: ‘Poklonite se Ademu!’ – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.” (El–Bekare, 34)
3. Kufr sumnje i kolebljivosti
– Sumnja od nečega ili u nešto što je došlo u Kur'anu,
– Sumnja da je kufr kufr.
Dokaz:
“I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.’ I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga Koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potupnim čovjekom učinio? Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.'” (El–Kehf, 35–38)
4. Kufr izbjegavanja Upute
Da čovjek ne želi da spozna Istinu, nego je izbjegava.
Dokaz:
“Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je između njih mudro stvorili i do roka određenog, ali nevjernici okreću glave od onoga čime im se prijeti.” (El-Ahkaf, 3)
5. Kufr licemjerstva
Dokaz:
“To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvaćaju.” (El–Munafikun, 3)
Mali kufr
– je svaki Veliki grijeh koji ne izvodi iz vjere, a nazvan je u šerijatskim tekstovima kufrom.
– “Psovanje muslimana je Veliki grijeh, a borba protiv njega je kufr.” tj. ne misli se na kufr koji izvodi iz islama. Dokaz tome je borba među ashabima.
Mali kufr je nijekanje blagodati, kao npr. kada su žene nijeklale blagodati prema mužu.
“Allah navodi kao primjer grad, bezbjedan i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah.” (En–Nahl, 112)
Govor o tekfiru (proglašavanju muslimana nevjernikom) je uopćenog smisla a kada želimo da protekfirimo pojedinca onda se moraju:
-Odstraniti prepreke: da se pogrešno ne protumači djelo, da ne bude prisiljen, da ne bude neznalica po tom pitanju (da nije došao do njega dokaz) niti mu je došlo neko opravdanje i sl.
Pa je to posao učenjaka, a ne običnih ljudi.
-Uspostaviti uslovi: da mu se dostavi dokaz i razumije taj dokaz, pa ne prihvati.
Učenjaci nisu protekfirili muatezile zbog fitne “stvaranja Kur'ana”, niti kaderija radi kadera zbog pogresnog tumačenja (te'vila), tj. potrudili su se shodno šerijatskim tekstovima i pogriješili u tome, pa ih učenjaci ehlus-sunneta nisu proglasili nevjernicima.
– Ako bi čovjek izgovorio riječima kufr ne bi izašao iz islama dok se ne bi upotpunili prethodni uslovi.
– Postoje hadisi koji govore o tome da je neko djelo kufr, a ne želi se reći time nevjerstvo, nego da je to djelo kufra, nego pretjerivanje tog djela, i poricanje blagodati. Npr. Ružan govor o porijeklu, veliko oplakivanje mrtvog i sl. a niko od učenjaka nije rekao da je to kufr koji izvodi iz islama.
———————————
Iz skripte “islamsko vjerovanje” – minber.ba
Skriptu pripremio: Nermin Avdić
Recenzija: mr. Elvedin Huseinbašić
Preuzmite skriptu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Skripta-iz-islamskog-vjerovanja-ispravljena-verzija-minber-ba.pdf
DA LI SE ŽENI PRAŠTAJU SVI GRIJESI POROĐAJEM?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ne postoji šerijatski tekst iz Kur'ana ili vjerodostojnog sunneta koji potvrđuje da žena (zbog poroda) nakon poroda biva očišćena od svih grijeha. Nije mi poznato da je to nekoviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ne postoji šerijatski tekst iz Kur'ana ili vjerodostojnog sunneta koji potvrđuje da žena (zbog poroda) nakon poroda biva očišćena od svih grijeha. Nije mi poznato da je to neko od uleme rekao. O vjeri ne treba pričati bez znanja.
Jedino vjerodostojno što je preneseno za porođaj žene jeste da žena koja umre prilikom poroda ima nagradu šehida na ahiretu, shodno tumačenju većine komentatora hadisa.
Također, potvrđeno je u vjerodostojnim hadisima da mu'mina ne zadesi nikakav bol a da mu se time ne brišu grijesi, ali to ne može biti argument da se ženi zbog porođajnih bolova brišu baš svi grijesi. Za tako nešto mora postojati poseban šerijatski tekst koji to potvrđuje kao što imamo hadis u kome je došlo da se sa primljenim hadždžom osoba vraća kući čista od grijeha.
Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa zvaničnog Facebook profila:
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1565819370216592&id=423679737763900&substory_index=0
Mogu li džuma namaz obaviti na poslu, sâm, ili sa još dva čovjeka?
Islamski pravnici uvjetuju tri vrste posebnih šartova, mimo šartova pet dnevnih namaza, za džumu-namaz: Šartove obaveznosti, Šartove valjanosti i Šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti. (El-Mugni 3/202-216, el-Havi el-kebir 2/402-426, Bidajetul-mudžtehid ve nihajetulmuktesid 1/više
Islamski pravnici uvjetuju tri vrste posebnih šartova, mimo šartova pet dnevnih namaza, za džumu-namaz: Šartove obaveznosti, Šartove valjanosti i Šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti. (El-Mugni 3/202-216, el-Havi el-kebir 2/402-426, Bidajetul-mudžtehid ve nihajetulmuktesid 1/210-211, el-Mevsu'atu el-fikhije 27/195-204 i el-Fikhu elislami ve edilletuhu 2/1291-1311)
Pod šartom obaveznosti se podrazumijeva ono bez čijeg ispunjenja namaz nije obavezan, poput punoljetnosti. A pod šartom valjanosti se podrazumijeva ono bez čijeg ispunjenja namaz nije ispravan, poput dozvole vladara.
Šartovi obaveznosti, tj. da bi neko bio obavezan klanjati džumu, su: da je muškarac, slobodan,punoljetan, zdrav i u svom mjestu boravka. Znači da žena, rob, dijete, bolesnik i musafir nisu obavezni klanjati džumu. Međutim, ova vrsta šartova nisu predmet interesovanja ovog teksta tenećemo ulaziti u njihove detalje.Šartove valjanosti i šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti.
Islamski pravnici uvjetuju za valjanost džume, naravno ako zanemarimo njihovo međusobno razilaženje, četiri šarta, a uvjetuju tri šarta koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti, što je ukupno sedam šartova. (Fethul-kadir 1/408-416, Bedai'u-s-sanai'I 1/259-266, eš-Šerhu es-sagir 1/495-500, ešŠerhu el-kebir 1/372-387, Bidajetulmudžtehid ve nihajetul-muktesid 1/210- 211, Mugnil-muhtadž 1/279-285, el-Muhazzeb 1/110, Keššaful-kinna'a 2/27-42 I el-Mugni 3/202-216.)
Ti šartovi su:
1. nastupanje namaskog vremena džume – namaza,
2. održavanje hutbe prije namaza,
3. obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača,
4. dozvola vladara,
5. ne obavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe,
6. da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu,
7. da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir.
Nastupanje namaskog vremena džume-namaza
Za ovaj prvi šart, većina učenjaka (džumhur) smatra da džuma nije ispravna ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba. To je mezheb hanefija, malikija i šafija, dok je kod hanbelija ispravna džuma ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba, a početak
namaskog vremena džume-namaza kod njih je početak bajram-namaza.
Džumhur učenjaka dokazuje svoj stav vjerodostojnim hadisom od Enesa, radijallahu ‘anhu, u
kojem kaže da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao džumu kada sunce pređe polovinu neba. (Buharija 904, Ebu Davud 1084, Tirmizi 503 i Ahmed 3/219) A hanbelije uzimaju za dokaz vjerodostojne hadise od Enesa (Buharija 1208.), Sehl ibn Sa'da (Buharija 939, Muslim
859.) i Džabira (Muslim 858.), radijallahu anhum, u kojima je došlo da su klanjali sa Allahovim poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prije nego što sunce pređe polovinu neba. Najbliže istini je, Allah zna najbolje, da je namasko vrijeme džume vrijeme podne namaza, jer džuma mijenja podne namaz, a ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba džuma je valjana, na štoupućuju gore spomenuti hadisi.
Održavanje hutbe prije namaza
Za ovaj drugi šart se u mnogim fikhskim knjigama navodi da su se islamski pravnici složili da je održavanje hutbe šart ispravnosti džume-namaza. (Tebjinul-hakaik 1/219, eš-Šerhu es-sagir /499, Mugnilmuhtadž 1/285, el-Mugni 2/302. i el-Fikhu el-islami ve edilletuhu 2/1303.)
Međutim, istina je da su se razišli u tome što jedni uslovljavaju dvije hutbe, drugi samo jednu,
neki kažu da je hutba rukn i šart, neki da nije šart nego vadžib, dok ima i onih koji kažu da je samo sunnet. Najjači dokazi obaveznosti hutbe su riječi Uzvišenog: “Pođite na namaz zikrullah)” (Prijevod značenja Al-Džumu'a, 9.), a zikrullah je hutba. Zatim, neprestano klanjanje
Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, džume-namaza sa hutbom što je, u stvari, pojašnjenje kako se klanja ovaj namaz. Istina po pitanju ovog šarta je, a Allah zna najbolje, da je hutba vadžib a ne šart, jer sa spomenutim dokazima najviše što se može reći je da je vadžib.
Obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača
Za ovaj treći šart, islamski pravnici su se jednoglasno složili da je obavljanje džume u džematu šart valjanosti džume-namaza, na što upućuje hadis Tarik ibn Šihaba, radijallahu ‘anhu, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Klanjanje džume-namaza u džematu jeobaveza svakog muslimana, osim za četiri osobe: roba, ženu, dijete i bolesnika.” (Ebu Davud 1067. i kaže da je Tarik, radijallahu ‘anhu, vidio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ali nije od njega ništa čuo. Prenosi Ibn Hadžer da su mnogi ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim, pogledaj Nejlul-evtar 2/488. A Šejh Alabani je hadis ocijenio vjerodostojnim, pogledaj: el-Irva’ 592) Međutim, razišli su se učenjaci u najmanjem broju klanjača koji čine džemat. U vezi s tim kaže Ebu Hanife i Muhammed da džemat čine trojica mimo imama, s tim da kod hanefija ima i drugo mišljenje da je dovoljan jedan sa imamom na čemu je i Imam Taberi.
A šafije i hanbelije su uslovili četrdeset klanjača, dok je šart kod malikija dvanaest. Neki kažu da je šart dvojica mimo imama, drugi trideset klanjača, itd. Hanefije dokazuju svoj stav jezičkim putem,tj. da je najmanji broj za množinu (džem'un) tri. Šafije i hanbelije se drže hadisa o prvoj hutbi prije hidžre Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je broj klanjača bio četrdeset. Malikije dokazuju hadisom gdje se navodi da je sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ostalo dvanaest ljudi na džumi, kada su ostali izašli iz mesdžida i tako dalje. Nije teško primjetiti slabost ovakvog dokazivanja da bi najmanji broj bilo šart za valjanost džume-namaza. Isparavno je, a Allah zna najbolje, da je najmanji broj-broj koji čine džemat u ostalim namazima takođe i u džumi-namazu, tj. dvije osobe. A dokaz za to je vjerodostojni hadis od Ibn'Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kojem navodi da je noćio kod tetke Mejmune, radijallahu ‘anha, žene Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ustao i klanjao noćni namaz, a onda mu se Ibn ‘Abbas pridružio pa su klanjali u džematu. (Buharija 699 i Muslim 763.) Onaj ko tvrdi da se džuma razlikuje po ovom pitanju, treba da donese validan dokaz.
Dozvola vladara
Za ovaj četvrti šart, džumhur učenjaka ne uslovljava za valjanost džume-namaza dozvolu od vladara. Dok hanefije uslovljavaju za valjanost džume dozvolu od vladara, njegovo prisustvo, ili njegovog zamjenika, argumentirajući svoj stav činjenicom da je tako bilo u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a zatim u vrijeme četvorice pravednih halifa. A ako nema vladara, iz nekog razloga, na ljudima je da odrede hatiba između sebe i klanjaju džumu. Imamo dva dokaza da dozvola vladara nije šart. Prvi je hadis kojeg bilježi Buharija u kojem je došlo da je Alija, radijallahu ‘anhu, klanjao džumu bez dozvole halife, kada je halifa Osman, radijallahu ‘anhu, bio
okružen i pritvoren u svojoj kući. Niko od ashaba nije negirao postupak Alije, radijallahu ‘anhu, a sam halifa Osman, radijallahu ‘anhu, kada su ga o tome obavijestili je potvrdio postupak Alije,radijallahu ‘anhu. (Buharija 695.)
Drugi dokaz je to da kao što u ostalim namazima nije šart dozvola vladara, tako nije ni u džumi–namazu, a ko tvrdi suprotno ovome neka donese dokaz.
Čudna je stvar kako neki proglašavaju džume koje nije odobrila IZ ništavnim, dokazujući to šartom – dozvole vladara. Da ovo nije tačno navesću tri argumenta: Prvi je da dozvola vladara
nije šart za valjanost džume, na što upućuje postupak ashaba, drugi je da možemo postaviti pitanje – ko je IZ-u dao dozvolu za obavljanje džume jer oni nisu vlast, a postojeća vlast nije islamska i treći je da po hanefijskom mezhebu ako nema vladara muslimana, kao što je slučaj kod nas, ljudi trebaju sami sebi organizovati džume, a to je ono što su uradili oni koji klanjaju džume bez dozvole IZ-a.
Ne obavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe
Za ovaj peti šart većina učenjaka, tj. mezheb malikija, šafija i hanbelija, smatraju da je zabranjeno obavljati više džuma u jednom mjestu bez potrebe kao što je tijesan prostor i slično. Kod hanefija postoji razilaženje oko ovog šarta: Muhammed i u rivajetu od Ebu Hanife i Ebu Jusuf smatraju da je dozvoljeno više džuma u jednom mjestu, a u drugom rivajetu kojeg su izabrali Tahavija i Ibn'Abidin je zabranjeno. Međutim, ako se klanja više džuma u jednom mjestu bez potrebe, onda ona koja prva počne je ispravna a druga je ništavna ako su obje dozvoljene, a ako ne onda je ispravna samo ona koja je dozvoljena. Ako ne znamo koja je prva počela,onda svi
trebaju klanjati podne namaz. Ovo su posljedice ovog šarta. Dokaz da je ovo šart valjanosti džume je djelo Poslanika,sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba i tabi'ina, tj. da oni nisu obavljali osim jednu džumu u jednom mjestu. Nema sumnje da ovaj dokaz najviše na što može da upućuje je da je to mustehab, a da bude vadžib ili šart, pa to je daleko. Učenjak Ševkani kaže da ovakvi dokazi ne upućuju ni da je mustehab, a kamoli vadžib ili šart. (Ed-Derari el-mudije str.125.)
Da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu
Ovaj šesti šart, džumhur učenjaka, tj. mezheb malikija, šafija i hanbelija, smatraju da je džuma isparavna ako se klanja u naseljenom mjestu, svejedno gradu ili selu. S tim da je kod hanbelija džuma ispravna i ako se održi u pustinji ili pod šatorima, dok je kod malikija i šafija u ovom slučaju džuma batil.
Hanefije smatraju da je džumaispravna ako se obavlja u gradskom naselju i prigradskim mjestima, za razliku od sela gdje je klanjanje džume-namaza neispravno. Hanefijski učenjak es-Serahsi pojašnjava da se pod gradskim naseljem podrazumijeva mjesto u kojem je namjesnik ili u kojem je kadija. (El-Mebsut 2/23.) , a kaže hanefijski učenjak el-Kasani da stanovnici sela koja
nisu uz gradsko naselje nisu dužni klanjati džumu niti je klanjanje džume ispravno u selima. (Bedai'u-s-sanai'i 1/259) Po ovom šartu kod hanefija mnoge džume u bosanskim selima su batil. Hanefije dokazuju svoj stav slabim hadisom kojeg prenosi Alija, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Nema džume-namaza niti bajram-namaza osim u gradskom
naselju.” (Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu 2/101. i Abdurrezzak u svom Musannefu 3/167. Ovaj hadis su riječi Alije, radijallahu ‘anhu, pogledaj:Nasbu-r-raje 2/195.) Ovaj hadis su
Imam Ahmed i Ibn Hadžer ocijenili slabim. (Pogledaj: Telhisul-habir 2/54.)
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je džumu obaveza klanjati na selima i na bilo kom mjestu, na što upućuju dva hadisa od kojih je jedan vjerodostojan, a drugi hasen (dobar), i predaja od Omera, radijallahu ‘anhu. Prvi hadis bilježi Buharija od Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kome kaže da prva džuma koja je klanjana poslije džume u Medini je džuma u mjestu Džuvasa u Bahrejnu, a ono je jedno od sela plemena Abdul-kajs. (Buharija 892.)
Drugi hadis je u kojem kaže Ka'b ibn Malik da je prvu džumu sa njima klanjao Esad ibn Zurare, radijallahu ‘anhum, u selu bilzu Medine koje se zove Neki'ul-hadamat.(Bilježi ga Ebu Davud 1069. i Ibn Madže 1082. Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim,pogledaj: Telhisul-habir 2/56.) A kaže Omer,radijallahu ‘anhu: “Klanjajte džumu gdje god bili!” (Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu 2/101.)
Da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir
Ovaj sedmi šart ili ove dvije stvari su šart ispravnosti džume samo kod malikija, tako kod njih džuma nije ispravna ako se klanja u kućama, dvorištu kuća, na otvorenom zemljištu ili napuštenim mjestima. Imaju četiri šarta za objekat koji se smatra džamijom i navode detalje za koje nema potrebe da ih ovdje navodimo. Nemaju dokaza kojeg je vrijedno ovdje navesti i komentarisati. Osnov je da to nije šart i nema šerijatskog teksta koji ukazuje na obrnuto. A Allah zna najbolje.
Zaključak i govor nekih učenjaka iz navedenog
Nakon analiziranja spomenutih šartova može se reći: da ako bi ovi šartovi koje su postavili islamski pravnici zaista bili šartovi za valjanost džume namaza, onda bi mnoge džume-namazi koje se klanjaju danas u svijetu bile ništavne, jer mnoge današnje džume se klanjaju sa brojem klanjača koji je manji od četrdeset i trideset, bez dozvole vladara muslimana, klanja se više džuma u jednom mjestu bez potrebe, takođe se klanjaju u nenaseljenim mjestima, a kamoli u selima, mnoge se ne klanjaju u džamijama, pogotovo na Zapadu, i često im hatib bude musafir. Kaže Ibn Rušd, nakon što je naveo neke šarte koje su uslovili učenjaci za valjanost džume, poput toga da bude u mesdžidu, uz dozvolu vladara, u naseljenom mjestu, sa određenim brojem klanjača i da ne bude više džuma u jednom mjestu: “U pravu je onaj ko bi rekao: da su ove stvari, šartovi za isparavnost džume-namaza, ne bilo dozvoljeno Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da ih prešuti i ne pojasni, jer Uzvišeni kaže: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje” (Prijevod značenja An-Nahl 44.), i kaže: “Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze.” (Prijevod značenja An-Nahl 64.).” (Bidajetul-mudžtehid ve nihajetulmuktesid 1/211.)
Kaže Imam Ševkani: “Džuma-namaz je poput ostalih namaza, ne razlikuje se od njih, jer nam nije došlo nešto što upućuje da se razlikuje od ostalih namaza. Ovim riječima se išareti na odgovor na ono što neki kažu: da su šartovi obaveznosti džume-namaza vladar (njegovo prisustvovanje ili dozvola), naseljeno mjesto i određen broj (klanjača). Zaista, nema dokaza koji upućuju da su ove stvari mustehab, a kamoli da su šartovi valjanosti džumenamaza. Nego ako bi dva muškarca klanjali u džematu džumu-namaz u mjestu u kojem nema nikog drugog osim njih dvojice, obavili bi ono što im je obaveza. A ako bi jedan od njih održao hutbu, uradili bi ono što je sunnet, a ako ostave hutbu pa ona je samo sunnet. A da nema hadisa od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je vadžib svakom muslimanu da klanja džumu u džematu i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u džematu, bilo bi pojedinačno klanjanje džume ispravno poput ostalih namaza.” (Ed- Derari el-mudije str.125)
Kaže Siddik Hasan Han: “Ko dobro razmisli o ništavnim mišljenjima, zabludjelim mezhebima i bezvrijednim idžtihadima, koji su rečeni i napisani o ovom plemenitom ibadetu koji nam je Allah propisao jednom u sedmici i učinio ga jednim od obilježja Islama, ne bi se mogao tome načuditi. Neki kažu: hutba je poput dva rekata namaza, pa ako ga prođe hutba nije mu ispravna džuma. Kao da do njih nije došao hadis prenešen mnoštvom rivajeta koji jedan drugog podupiru: “Ko zakasni na jedan rekat džume-namaza, neka klanja još jedan i namaz će mu biti potpun”, niti su mu doprli drugi dokazi mimo ovog hadisa. Drugi kažu: džuma nije ispravna osim da je klanjaju trojica sa vladarom, treći kažu: četvorica, četvrti kažu: sedmorica, devetorica, dvanaestorica, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, sedamdeset, broj između toga, velik broj bez određivanja.
Zatim, druga grupa kaže: džuma nije ispravna osim ako se klanja u naseljenom mjestu, a neki su čak odredili sa koliko hiljada stanovnika je šart da se klanja. Sljedeći opet tvrde: mora biti u tom mjestu džamija i nužnik, dok drugi kažu mora biti to i to. Onda pojedini govore: nije vadžib klanjati džumu osim sa halifom, a ako nema halife ili ima ali je nepravedan, džuma niti je propisana niti ju je vadžib klanjati… Još je takvih mišljenja iza kojih nema ni traga od znanja. Nema u Allahovoj knjizi, niti u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ni jedno slovo koje može biti dokaz za njihove tvrdnje da su ove spomenute stvari šartovi za valjanost džume namaza, farz od njenih farzova ili rukn od njenih ruknova. Čudne li stvari, šta mišljenje radi od onih koji se na njega oslone, i kakve neistine im iz glava izlaze, koje liče pričama ljudi na noćnim ćaskanjima i druženjima i krivotvorenim hadisima od kojih je daleko čisti Šerijat.
Ovo je jasno svakom ko poznaje Kur'an i Sunnet, ko je pravedan i čvrst i nije se uzdrmao sa puta istine zbog naklapanja i govorkanja. Ko pogriješi, greška mu se ne prihvata. A presuda među Allahovim robovima je Njegova knjiga i Sunnet Njegovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kao što kaže Uzvišeni: “A ako se u nečemu ne slažete, izložite ga Allahu (Njegovoj knjizi) i Poslaniku (njegovom Sunnetu).” (Prijevod značenja An-Nisa 59.) ili „… I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (Prijevod značenja An-Nisa 65.)
Ovi ajeti i njima slični jasno ukazuju i stavljaju nam na znanje, da se kod razilaženja treba vratiti presudi Allaha i Njegovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Allahova presuda je Njegova knjiga, a presuda Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslije njegove smrti je njegov Sunnet, a ne nešto drugo.
Uzvišeni Allah nije dao nijednom od Svojih robova, pa makar dostigao velik stepen u znanju i sakupio što drugi nemaju, da govori o ovom Šerijatu bilo šta bez dokaza iz Kitaba i Sunneta. Mudžtehid ima olakšicu da radi po svom mišljenju ako nema dokaza, međutim, ostali nemaju olakšicu da rade po tom mišljenju, ma ko on bio.” (Er-Revdatu ennedije 1/363-366.)
Rezime svega kazanog o šartovima džume je: da su šarti džume nastupanje namaskog vremena i klanjanje u džematu, te da je hutba vadžib, a za ostale šartove koje su uvjetovali učenjaci nema dokaza koji ukazuju da su vadžib.
Ve billahi tevfik.
Vidi manjeDa li vjernik gubi iman dok čini blud, krade ili pije alkohol?
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bludnik prestaje biti vjernik u momentu činjenja bluda, i kradljivac kada krade, i onaj ko konzumira alkohol u momentu dok to čini.”[1] Prije svega, trebamo znati da onaj ko čini grijehe spomenute u ovom hadisu nije nevjernik.više
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bludnik prestaje biti vjernik u momentu činjenja bluda, i kradljivac kada krade, i onaj ko konzumira alkohol u momentu dok to čini.”[1] Prije svega, trebamo znati da onaj ko čini grijehe spomenute u ovom hadisu nije nevjernik. Imam Tirmizi kaže: “Ne znamo da postoji ijedan učenjak koji je proglasio nevjernikom onoga ko čini nemoral, krade ili konzumira alkohol.”[1*]
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Bludnik prestaje biti vjernik”, znače, prestaje biti potpunog imana.[2] Ovaj hadis sličan je sljedećim hadisima: “Ne vjeruje onaj ko ne želi svom bratu ono što želi samom sebi”; “Nećete vjerovati sve dok se ne budete voljeli”; “Ubistvo muslimana je nevjerstvo” itd.
U ovim predanjima negira se iman, ali se ne negira njegova osnova, već potpunost. Dokaz tome jeste predanje u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre a ne bude Allahu pripisivao druga, ući će u Džennet, makar krao i činio nemoral.”[3] Negacija osnove imana bila bi samo u slučaju da ohalali činjenje ovih grijeha. Neki učenjaci, na čelu s Ibn Abbasom, prihvatili su spoljašnje značenje ovog predanja, tj. negaciju osnove imana, smatrajući da se hadis odnosi na onoga ko ohalali nemoral, krađu i konzumiranje aklohola.[4] Dakle, čovjek koji čini ove grijehe smatra se vjernikom krnjavog imana ili samo muslimanom, shodno razilaženju među islamskim učenjacima.[5]
Kada je riječ o negaciji potpunosti imana, ona je vezana za momenat nepokornosti, kako stoji u navedenom hadisu: “…u momentu dok to čini”, iako konzumiranje alkohola nosi još jedno zlo, jer je alkohol izvor svih zala. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako čovjek umre kao hronični alkoholičar, imat će status kao onaj ko obožava kipove.”[6] Abdullah b. Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko popije alkohola neće mu namaz biti primljen četrdeset dana.”[7] A Allah najbolje zna.
Dr. Safet Kuduzović – preuzeto iz knjige “FETVE (Pravne decizije)”
___________________________
[1] Buharija i Muslim.
[1*] Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 5/306.
[2] Vidjeti: Et-Temhid, 4/236, El-Mufhim, 1/247, El-Minhadž, 2/36, Fethul-Bari, 1/51, od Ibn Redžeba.
[3] Buharija i Muslim.
[4] Vidjeti: El-Mufhim, 1/247, i El-Minhadž, 2/36.
[5] Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 43.
[6] Ibn Madže, Ahmed, 1/272/2453, i Taberani, 12/36/12428, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 2/287-289, Sahihul-džamia, 2/1020.
[7] Ibn Madže, Ahmed, 2/35/4917, i Tajalisi, 3/417/2013, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/1082.
n-um.com
Vidi manjeIsareti slutnja predosjecaj intuicija
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu, prije dva dana postavio sam vaše pitanje mr. Elvedinu Peziću i dobio odgovor da je to sve praznovjerje i da nema nikakve veze sa istinom. Također sam pronašao članak od dr. Zuhdija Adilović u kojem on navodi: "....Ista je stvar sa dobroslutnjom, vjerovanjviše
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu, prije dva dana postavio sam vaše pitanje mr. Elvedinu Peziću i dobio odgovor da je to sve praznovjerje i da nema nikakve veze sa istinom.
Također sam pronašao članak od dr. Zuhdija Adilović u kojem on navodi:
“….Ista je stvar sa dobroslutnjom, vjerovanjem da ce se desiti nešto dobro ako svrbi desni dlan, ili suprotno ako svrbi lijevi, te vjerovanjem da mravi donose bericet i slicno. ”
Kompletan članak iz kojeg je izdvojen ovaj citat pročitajte ispod:
SAMO SVEMOGUCI ZNA STA CE SE DESITI U BUDUCNOSTI
Zuhdija Adilovic | Novi Horizonti br/str. 25
Allah, dž.š, kaže: “Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što vecina njih nije znala.” (El-A’raf, 131)
“Uzrok vaše nesrece je s vama!” –rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti?” (Ja-sin, 19)
Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Nema zaraze, gatanja, zloslutnje radi glasa (ptice), niti zloslutnje u odredenom mjesecu.” (Buharija i Muslim)
U drugom hadisu stoji da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Nema zaraze, niti gatanja, a radujeme optimizam.” “Šta je to optimizam?” upitaše oni. Poslanik, s.a.v.s, rece: “Lijepa rijec.” (Buharija i Muslim)
Ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Gatanje je širk, gatanje je širk!” (Ebu Davud i Tirmizi, koji kaže da je ovaj hadis sahih)
Svjedoci smo da veliki broj muslimana i dalje prakticira razne oblike idolatrije, koji su u oprecnosti sa islamskim vjerovanjem po kojem jedino i iskljucivo Allah, dž.š, daje dobro ili zlo. Tako mnogi medu muslimanima i dalje redovno citaju horoskop, gataju putem findžana, graha, mica i slicno. Mnogi i dalje slute nesrecu ukoliko crna macka prode ispred njih presjecajuci im put. Salijevanje “strave” je metod otkrivanja uzroka nevolje koji još mnogi praktikuju. Po mnogima je zabranjeno nocu rezati nokte, srijedom raditi to i to, utorkom opet drugo i tako dalje.
Sve spomenuto nema nikakva temelja u Kur’anu i vjerodostojnom hadisu Poslanika, s.a.v.s. Naprotiv, Kur’an jasno i nedvosmisleno negira pripisivanje razloga nevolje bilo kome od stvorenja. Allah, dž.š, kaže: “I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što vecina njih nije znala.” (El-A’raf, 131) Allah, dž.š, u navedenom ajetu govori o Faraonu i njegovom narodu koji su, kada im se desi nešto dobro, govorili: “Ovo je od nas!” a kada ih zadesi kakvo zlo govorili bi: “Ovo je zbog Musa’a i onih koji u njega vjeruju. Allah, dž.š, im odgovara da je njihova nevolja od Allaha zbog njihovog nijekanja Allaha, dž.š, i Njegovih poslanika i dokaza koje je slao. Medutim, vecina njih su neznalice i oni to ne razumiju. Da oni to razumiju shvatili bi da je Musa, a.s, došao sa dobrim i uspjehom i spasom za one koji mu povjeruju i koji ga budu slijedili. Kada se covjekova narav udalji od vjere u Allaha, onda covjek ne primjecuje Allahovu, dž.š, ulogu u upravljanju svime što postoji, niti Njegov kader, pomocu kojeg se sve dešava i zbiva. Tako je, u predislamsko doba, onaj ko je htio da nešto uradi otišao do pticijeg gnijezda i poplašio pticu koja bi naglo poletjela.
Ukoliko bi poletjela na desnu stranu, on bi to protumacio kao dobar znak i krenuo bi u realizaciju onoga što je naumio, a ukoliko bi poletjela na lijevu stranu, protumacio bi to kao loš znak i odustao bi od djela koje je namjeravao uciniti. Islam dokida taj i sve druge vidove praznovjerja i na njihovo mjesto postavlja istinu koja glasi: Sve što se ljudima dešava, dobro i zlo, iz jednog jedinog je izvora. Sve to je od Allaha, a zbog njihovih djela koje cine. Allah, dž.š, kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama cete se vratiti.” (El-Enbija’, 35)
U drugom ajetu Allah, dž.š, kaže: “Oni rekoše: “Mi slutimo da nam nesrecu donosite, ako se ne okanite, kamenovacemo vas i stici ce vas zaista, bolna patnja od nas.” “Uzrok vaše nesrece je s vama!” – rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti?” (Ja-sin, 18-19)
Poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Nema zaraze, gatanja, zloslutnje radi glasa (ptice), niti zloslutnje u odredenom mjesecu” (Buharija i Muslim). U navedenom hadisu nijece se zaraza u smislu da se ona dešava sama od sebe, mimo Allaha, dž.š. Medutim, da zaraza kao uzrok koga Allah, dž.š, daje postoji potvrduju drugi hadisi u kojima se o njoj govori. Jedan od njih su rijeci Poslanika, s.a.v.s: “Neka bolesnik ne prilazi zdravom.” (Muslim) U drugom hadisu stoji: “Bježi od zaraženog kao što bježiš od lava.” (Muslim) Isto tako, Poslanik, s.a.v.s, rekao je: “Ko cuje za kugu u nekom gradu neka se ne upucuje ka njemu. (Ahmed) Medutim sve je to po Allahovoj, dž.š, odredbi. Imam Ahmed, takode prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ništa se samo po sebi ne prenosi” (tri puta), pa ga je jedan beduin upitao: “Kako to Allahov poslanice, kada znam da se zaraza pojavi na repu samo jedne deve i onda se prenese na cijelo stado?” Poslanik, s.a.v.s, tada rece: “A ko je zarazio prvu? Nema zaraze, gatanja, zloslutnje radi glasa (ptice), niti zloslutnje u odredenom mjesecu.” Poslanik, s.a.v.s, je na jednostavan nacin pojasnio da se sve to dešava iskljucivo Allahovom, dž.š, odredbom, ali i naglasio u mnogim hadisima da je covjek dužan da se cuva uzroka bolesti.
Prenosi se da je Ikrime, r.a, rekao: “Sjedjeli smo kod Ibn Abbasa kada je proletjela neka ptica ispuštajuci krikove. Neko od prisutnih rece: “Hajr!” Ibn Abbas mu rece: “Niti hajr niti šerr.!” Ibn Abbas je odmah zanijekao bilo kakav uticaj ptice na dobro ili loše što ce se desiti. U drugoj predaji stoji da je Tavus, r.a, krenuo na put sa jednim svojim ahbabom, te su culi vranu kako kriknu. On rece: “Hajr!” Na to mu Tavus rece: “Kakvo dobro može biti od ovog?! Ti mi više ne možeš biti drug.”
Imam Ahmed prenosi hadis u kojem stoji: “Ko zbog gatke odgodi odredeni posao ucinio je širk Allahu, dž.š.” Na to je neko upitao: “Šta je otkup za to?” Poslanik, s.a.v.s, rece: “Da kažeš: “Allahumme la hajre illa hajruk, ve la tajre illa tajruk, ve la ilahe gajruk.” “Gospodaru moj, nema hajra osim Tvog, niti stvorenja do Tvog i samo si Ti Bog.”
Iz tog razloga je Imam Tahavi u svoju kratku i sažetu poslanicu uvrstio i sljedecu recenicu: “Ne vjerujemo nijednom vracaru niti gataru.” A Hasan Kafija Prušcak u svom komentaru navodi sljedece hadise: Muhammed, s.a.v.s, rekao je: “Ko ode vracaru ili gataru i upita ga za nešto, te mu povjeruje, taj je zanijekao ono što je objavljeno Muhammedu.” U drugom hadisu stoji: “Ko ode vracaru i upita ga za nešto nece mu biti primljen namaz cetrdeset dana.” Prenosi se da je Aiša, r.a, rekla: “Ashabi su upitali Poslanika, s.a.v.s, o vracarima, pa je rekao: ”Nisu u redu.” Oni tada rekoše: “Allahov poslanice, oni ponekad kažu nešto što se stvarno desi?” Poslanik, s.a.v.s, rece: “To je poneka rijec koju ukrade džin i došapne u uho vracara, pa joj dodaju stotinu laži.” Ako je ovakav status onoga koji samo pita, kakav je tek status onoga koji to radi?! Molim Allaha, dž.š, da nas zaštiti takvih i slicnih dijela.
Hasan Kafija Prušcak u svom komentaru Tahavijeve Poslanice kaže: “Ima raznih grupa, onih koji tvrde nešto što je suprotno Kur’anu i sunnetu. To su, prije svega, vracari, gatari i oni koji faletaju pomocu karata, kamencica, graha i slicno. Sve to je strogo zabranjeno i u koliziji sa Kur’anom, sunnetom i koncenzusom islamske uleme. Obaveza je takve sprijeciti da to rade po ulicama i ducanima i da ulaze u kuce. Onaj ko zna da je to zabranjeno, a ne bude radio na tome da im zabrani rad, njemu su dosta rijeci Allaha, dž.š. “Jedni druge nisu odvracali od grešnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali.” (El-Maida, 79) i rijeci Poslanika, s.a.v.s. “Kada ljudi vide nešto loše djelo i ne budu radili na tome da ga otklone, uskoro ce ih stici kazna od Allaha koja ce ih sve obuhvatiti.”
Ista je stvar sa dobroslutnjom, vjerovanjem da ce se desiti nešto dobro ako svrbi desni dlan, ili suprotno ako svrbi lijevi, te vjerovanjem da mravi donose bericet i slicno.
Na isti nacin može se tretirati i pogrešno razumijevanje i prakticiranje istihare u našim krajevima. Naime, istihara je dova koja se uci prije svake važnije odluke u našem životu.
Imam Muslim prenosi da je Džabir b. Abdullah rekao: “Poslanik, s.a.v.s, nas je ucio da cinimo istiharu u svim stvarima, isto kao što nas je ucio neku suru iz Kur’ana. Poslanik, s.a.v.s, bi govorio: “Kada neko od vas htjedne nešto uraditi, neka klanja dva rekata nafile i neka kaže: “Gospodaru moj, ja se u svom izboru oslanjam na Tvoje znanje i od Tebe pomoc tražim. Obdari me iz Tvoje neizmjerne riznice. Ti zaista sve možeš, a ja ne mogu. Ti sve znaš, a ja ne znam. Ti si Onaj koji zna sve tajne. Gospodaru moj, ako je ova stvar (imenovati ono što želi) hajr za moju vjeru i moj život, te za moj buduci svijet, onda odredi neka to i bude, olakšaj mi to i podarimi bi bericet u tome. A ako je ova stvar (imenovati ono što želi) zlo za moju vjeru i moj život, te za moj buduci svijet, onda daj da to ne bude, udalji me od toga i odredi mi hajr gdje god on bio, te mi daj da s tim budem zadovoljan.”
Iz navedenog se jasno vidi da svaki vid vezanja istihare za samo odredene osobe koje se smatraju “dobrim” ili “evlijama,” s ciljem da otkriju buducnost ili pomognu u bilo cemu, nema nikakve osnove. Istiharu namaz i dovu klanja i uci svako sebi prilikom donošenja bilo kakve odluke. To je direktno obracanje Allahu, dž.š, da nam pomogne da se odlucimo za ono što je hajr i korisno za nas i na ovom i na buducem svijetu.
Zaista je odlika islama u tome što je neprikosnoven na polju tevhida – izdvajanja Allaha, dž.š, kao jedinog Tvorca koji posjeduje sva svojstva savršenstva, koji jedini upravlja svim stvorenjima i jedini zaslužuje da bude obožavan. Molim Allaha, dž.š, da nam podari ihlas i istinski tevhid pomocu kojeg cemo uspjeti i biti spašeni i na ovom i na buducem svijetu. Amin.
preuzeto sa: http://www.iltizam.org/tekstovi/read/1959
Vidi manjeKoje propise treba znati o postu šest dana ševvala?
1- U vjerodostojnim hadisima potvrđeno je da onaj ko posti mjesec ramazana a potom posti šest dana u mjesecu ševvalu kao da je postio cijelu godinu. 2- Post šest dana ševvala može biti u bilo kojem djelu mjeseca: na početku, u sredini i na kraju mjeseca. Svakako da je najbolje da to bude što prije,više
1- U vjerodostojnim hadisima potvrđeno je da onaj ko posti mjesec ramazana a potom posti šest dana u mjesecu ševvalu kao da je postio cijelu godinu.
2- Post šest dana ševvala može biti u bilo kojem djelu mjeseca: na početku, u sredini i na kraju mjeseca. Svakako da je najbolje da to bude što prije, kako se ne bi desilo da čovjek ne uspije da to završi do kraja mjeseca.
3- Sa postom šest dana ševvala se može početi odmah nakon prvog dana bajrama. Ubjeđenje da se ne može postiti prva tri dana bajrama je neutemeljeno.
4- Dani ševvala koji se poste ne moraju da budu jedni za drugima. Može se postiti sa pauzama, i tako sve dok čovjek ne isposti svih šest dana. A dozvoljeno je da čovjek spoji svih šest dana ševvala i da ih posti jedan za drugim.
5- Osobe koje su prije ramazana imale naviku da poste ponedjeljak i četvrtak mogu da nastave sa tom praksom, i da prilikom posta ponedjeljka i četvrtka spoje namjere, pa da im se to broj i u šest dana ševvala.
6- Nije ispravno spojiti namjeru u danima koje insan napašta od ramazana, da bi mu se to računalo i da je postio šest dana ševvala.
7- Ako bi se desilo da insan isposti nekoliko dana u ševvalu, ali ne uspije da isposti šest dana, ne postoji mogućnost da to naposti ili nadomjesti u nekom drugom mjesecu. On nije griješan zbog toga, ali jednostavno nije postigao obaćanu nagradu.
8- Žene koje nisu ispostile cijeli ramazana, lijepo bi bilo da se potrude da prvo naposte ramazan a potom da poste i nafilu. Ako im to prestvlja poteškoću, onda mogu da poste šest dana ševvala, a tokom godine da naposte dane koje su propustile u ramazanu. Pošto je post šest dana ševvala vremenski ograničen, za razliku od napaštanja ramazanskog posta koji treba da se naposti do sljedećeg ramazana.
9- Pošto je post šest dana ševvala dobrovoljni post, to znači da čovjek ako nije ništa jeo nakon nastupanja zore, namjeru za post može donijeti i nakon nastupanja zore.
10- Pošto je post šest dana ševvala dobrovoljni post, ako bi insan zapostio a potom imao potrebu da prekine post, on će prekinuti post i nije griješan zbog toga.
Mr. Pezić Elvedin
preuzeto sa zvanične Facebook stranice:
Vidi manjehttps://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2268283946821334