Pripisuje se šejhul-islamu Ibn Tejmiji da je rekao: “Kada se podudari da noć uoči petka bude jedna od neparnih noći zadnjih 10 dana Ramazana, ona je najpreča da bude Lajletul-kadr”.

Ove riječi koje se pripisuju šejhul-islamu Ibn Tejmiji ne možemo naći (u njegovim knjigama), nego ih prenosi Ibn Redžeb u knjizi “Letaiful-me’arif, str. 203” od Ibn Hubejre, tj. da je rekao: “Ako se potrefi da od neparnih noći zadnjih 10 dana Ramazana bude noć uoči petka, očekivat je da ona bude (Lejletul-kadr) prije drugih”.

Vjerovatno je autor (Ibn Hubejre) ovaj stav izgradio na tome da, pošto je noć uoči petka najbolja noć u sedmici, pa ako se potrefi da bude u jednoj od neparnih noći zadnjih 10 dana Ramazana, onda je ona Lejletul-kadr.

Nema u hadisima i govorima ashaba nešto što potvrđuje ovaj stav. Ono našto ukazuju hadisi je da se noć Lejletul-kadra premješta (mijenja) u zadnjih 10 dana Ramazana, da je najpreče da bude u neparnim noćima.

Kaže šejh Sulejman el-Madžid: ”Ne znamo u šerijatu da ima dokaz da, kada se potrefi da noć uoči petka bude neparna (od zadnjih 10 noći ramazana), da je ona Lejletul-kadr. Prema tome, ne možemo sigurno to tvrditi niti biti ubjeđeni u ispravnost toga, propisano je da se ulaže trud (u ibadetu) u svih zadnjih 10 noći ramazana, pa ko to uradi- on je sigurno potrefio noć Lejletul-kadra. A Allah zna najbolje”.

Na muslimanu je da nastoji da oživi ibadetom sve noći zadnjih 10 dana razamana, sljedeći praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

(Preuzeto iz fetve sa website-a šejha Muhammeda el-Munedžida, br 222685)

Ve billahi tevik.
dr. Zijad Ljakić

preuzeto sa zvanične Facebook stranice https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1552925028172693&id=423679737763900

Ali b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, klanjajte te noći, i ispostite taj dan, jer Allah dž.š., pri zalasku sunca toga dana, silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: Ima li ko da oprosta traži pa da mu oprostim, ima li ko da opskrbu traži pa da ga opskrbim, ima li iskušanog pa da ga spasim, ima li…, ima li…, sve do nastupa zore.“ (Da’if. Sunen, Ibnu Madždže, br.1388.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3542.))

Ajša r.a., kaže: „Jedne noći mi se iz kreveta izgubi Allahov Poslanik s.a.w.s., pa izađoh da vidim kud’ je, kad on bijaše na mezarju Beki’a, podignute glave prema Nebesima. Reče: O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Rekoh: Allahov Poslaniče, posumnjala sam da nisi otišao kod neke od drugih žena. Poslanik s.a.w.s., joj reče: Allah dž.š., silazi na dunjalučko nebo, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući grijehe više nego što ima dlaka u runima ovaca plemena Kelb!“ (Šejh Albani rhm., ovaj hadis smatra da’ifom-slabim. Sunen, Tirmizi, br.739.; Sunen Ibnu Madždže, br.1389.)

U drugoj predaji stoji: „…O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Došao mi je Džibril, i rekao: Ova noć je polovična noć mjeseca Ša’abana; Allah ove noće oslobađa Svoje robove džehennemske vatre, onoliko koliko ima dlake u runima ovaca plemena Kelb. Te noći Allah neće pogledati u mušrika, svađalicu, onoga koji kida rodbinske veze, onoga čija se odjeća vuče po zemlji, neposlušnika prema roditelju, niti u alkoholičara. Zatim, maknu sa sebe ogrtač, pa mi reče: O Ajša, hoćeš li mi dozvoliti da klanjam večeras? Rekoh: Hoću, na mjestu baba i majke si mi. Pa je počeo klanjati namaz, zadržavši se mnogo na sedždi, toliko da sam pomislila da je umro, pa ga dotakoh svojom rukom po stopalima, od čega se mrdnuo, što me obradova, i tada sam ga čula kako na sedždi izgovara: „Utječem se Tvom oprostu od Tvoje kazne, i Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, i Tebi od Tebe. Veličanstveno nek’ je Lice Tvoje, ne mogu naći riječi da Te pohvalim; Ti si najbolje hvaljen onako kako si Sam Sebe pohvalio.“ Kada je osvanuo, ja ponovih ove riječi Poslaniku s.a.w.s., pa reče: O Ajša, jesil ih naučila? Rekoh: Da. Reče: uči ih i druge podučavaj ovim riječima, jer me je Džibril a.s., podučio ovim riječima, naredivši mi da ih ponavljam dok sam na sedždi.“ (Da’if. Šu’abul-Iman, Bejheki, 5/363.)

U trećoj predaji stoji: „…Da li znaš šta se dešava u ovoj noći? Reče: Šta, o Allahov Poslaniče? Reče: Te noći se određuje rođenje svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i te noći se određuje smrt svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i u njoj se uzdižu djela, i te noći se spušta opskrba-nafaka…“ (Hadis Munker, Feda’ilul-Evkat, Bejheki, 1/128.; Da’if, Miškatul-Mesabih, br.1305.)

Ebu Musa el-Eš’ari r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Allah dž.š., se obznanjuje u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući svim Svojim stvorenjima, izuzev mušrika i svađalice (mušahin).“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1390.) „Te noći, Allah objavljuje Meleku-Smrti imena svih onih koje treba usmrtiti u toj godini.“ (Hadis da’if. Pogledaj: el-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.944.)

Abdullah b. Amr r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „U polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim stvorenjima, opraštajući svim Svojim robovima, izuzev svađalice i ubice.“ (Šejh Šu’ajb Arna’ut kaže: Sahih le-ševahidihi, dok je lanac ove predaje da’if-slab. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.6642.)

Ebu Sa’alebe el-Hušenij rhm., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim robovima, pa će oprostiti vjerniku, a kafira će odgoditi, a zavidnike će ostaviti sve do momenta dok se oni zavisti ne ostave!“ (Šu’abul-Iman, br.3551.)

Ajša r.a., kaže: „Jedne noći je Poslanik s.a.w.s., ustao klanjati namaz, pa se toliko dugo zadržao na sedždi da sam pomislila da je umro. Ustadoh, pa ga dotakoh po prstima, na što se on pokrenu i povrati unazad; diže se sa sedžde i završi svoj namaz, pa reče: O Ajša, misliš li to da te Poslanik s.a.w.s., vara? Rekoh: Ne, tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, već sam pomislila da si si preselio dok si bio na sedždi. Reče: Znaš li koja je ovo noć? Rekoh: Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju. Reče: Ovo je polovična noć mjeseca Ša’abana, u kojoj se Allah dž.š., objavljuje Svojim robovima, opraštajući onima koji oprosta traže, udjeljujući milost onima koji milosti traže, dok se na one zavidne i ne osvrće.“ (Šejh Albani ocjenjuje ovu predaju slabom-da’if. Pogledaj: Da’iful-Džami’ el-Sagir, br.3662.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554., i kaže: Hadis je mursel-džejjid.)

Osman b. Ebil-‘As r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, glasnik vikne: Ima li ko da oprosta traži pa da mu se oprosti, ima li ko šta da traži pa da mu se poda. Niko neće nešto tražiti a da mu se neće dati izuzev bludnice i mušrika.“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3555.)

Osman b. Muhammed el-Ahnes rhm., kaže: „Sudbina se kida od Ša’abana do Ša’abana. Čovjek će se oženiti i rodiće mu se dijete, a ime mu je zapisano međ’ mrtvace!“ (Šu’abul-Iman, br.3558.)
Alija r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, kako je ustao i klanjao 14 rekata, nakon kojih je sjeo i proučio Fatihu, Ihlas, Felek, Nas po 14X, i Ajetul-Kursijju 1X. Kada je završio s namazom, pitah ga za to što je činio, pa reče: Ko bude činio ovo što si ti vidio, isto kao da je učinio 20 hadžova koji su mu primljeni, i kao da je postio kabul post 20 godina. Ako toga jutra osvane kao postač, kao da je ispostio dvije godine – godinu prošlu i godinu buduću.“ Imam Ahmed rhm., je rekao: Ovaj hadis mi liči na izmišljeni-mevdu’ hadis, i ovaj hadis je Munker. (Hadis je mevdu’. El-Mevdu’at, Ibnul-Dževzi; Šu’abul-Iman, br.3559.)

Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Bilježe se razne merfu’ hadisi i eseri-predaje koje nam potvrđuju vrijednost polovične noći mjeseca Ša’abana, i bilo je međ’ pripadnicima Selefa onih koji su tu noć oživljavali namazom, a isto tako se bilježe sahih hadisi koji govore o vrijednosti posta u mjesecu Ša’abanu.

Od uleme Selefa, kako one iz Medine a tako i onih kasnijih, je bilo i onih koji su negirali vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, osporavajući ispravnost hadisa koji govore o njoj, poput hadisa koje bilježe Tirmizi, Ibnu Madždže, Ahmed rhm.: „Allah te noći oprašta više grijeha nego li što ima dlake u runima ovaca plemena Kelb.“ Oni smatraju da je polovična noć mjeseca Ša’abana ista kao i sve ostale noći.

Ono na čemu je velik broj uleme, ili većina uleme, od uleme našeg mezheba i ostalih, jeste da polovična noć mjeseca Ša’abana ima svoje fadilete i vrijednost, na šta nam ukazuju tekstovi imama Ahmeda rhm., zbog mnoštva hadisa koji govore o vrijednosti ove noći, kao i zbog mnoštva selefijskih esera koji govore o njoj. Neke od tih vrijednosti se spominju u Mesnedima i Sunenima, i ako je također mnogo čega i izmišljeno po ovom pitanju.
Što se tiče odvajanja 15 dana mjeseca Ša’abana postom, to nema utemeljenja, i postiti samo njega je mekruh. Isto tako, praviti od 15 dana mjeseca Ša’abana praznik, kada će se spremati posebna jela, i oblačiti posebna odjela – to će se smatrati izmišljenom novotarijom koja nema utemeljenja.

Isti je slučaj i sa onim što je izmišljeno u 15 noći mjeseca Ša’abana, od uspostavljanja džema’ata u džamijama radi klanjanja Elfijja-namaza, kao i po ostalim mesdžidima. Ovo okupljanje radi nafila namaza, određenog mjestom i vremenom i brojkom i određenim učenjem – nije propisano i takvo što je mekruh. Hadis koji govori o namazu Elfijji, je, uz saglasnost sve uleme, izmišljen i lažan (mevdu’).“ (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 2/138.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, ona je vrijedna, i bilo je međ’ Selefom onih koji su tu noć provodili u namazu, a što se tiče okupljanja u džamijama radi klanjanja Elfijja namaza u džematu to je bid’at.“ (Pogledaj: el-Ihtijarat el-Fikhijje, 1/428.; el-Fetava el-Kubra, 5/344.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u odgovoru na pitanje: Namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana? – kaže: „Ako čovjek bude, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana klanjao sam namaz, ili sa nekim u džematu, kao što su to činili neki pripadnici Selefa, to je lijepo. Ali, ako je u pitanju okupljanje u džamijama, radi klanjanja određenog namaza od 100 rekata, sa učenjem 1000x sure Ihlas to je bid’at-novotarija, koju ne smatra pohvaljenim niko od islamske uleme, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/131.; el-Fetava el-Kubra, 2/262.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, o njenoj vrijednosti se bilježe hadisi i eseri kao što se također od jednog dijela Selefa bilježi da su tu noć provodili u namazu. Dakle, ako tu noć bude čovjek provodio u namazu, pa već su ga u tome prestigli neki od pripadnika Selefa, pa će za tu svoju praksu imati dokaz, i neće mu se djelo negirati, a što se tiče klanjanja namaza u toj noći, džematile, to se temelji na optem pravilu propisanosti okupljanja na pokornosti, ibadetu i dobrim djelima. To okupljanje se djeli na dvije vrste: okupljanje koje je pritvrđeni sunnet, koji je nekada vadžib a nekada mustehabb, poput okupljanja radi klanjanja pet dnevnih namaza, džume, bajama, namaza radi pomračenja Sunca i Mjeseca, namaza radi traženja kiše, teravih-namaza; sve je ovo pritvrđeni sunnet kojeg treba čuvati i na njemu istrajavati. Druga vrsta je nepritvrđeni sunnet poput okupljanja radi džematlijskog klanjanja dobrovoljnog namaza poput klanjanja noćnog namaza, ili okupljanja radi učenja Kur’ana, zikrullaha, dove. Sve ovo je dozvoljeno, do momenta ako se navedeno uzme za pritvrđeni adet i običaj i stalnu i redovnu praksu. Poslanik s.a.w.s., je po nekada klanjao noćni namaz u džematu, ali mu to nije bila redovna praksa, a isto tako su njegovi ashabi znali da kažu nekom od njih da im uči Kur’an a oni da slušaju. Omer b. el-Hattab r.a., bi znao reći Ebu Musa el-Eš’ariju r.a., podsjeti nas na našeg Gospodara, pa bi im on učio Kur’an, dok bi oni slušali.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/132.; Kutub ve Resa’il ve Fetava Ibnu Tejmijje fil-Fikhi, 23/133.)

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ono što se prenosi da se klanja određeni i posebni namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, ili prve džume mjeseca Redžeba, ili 27 noći mjeseca Redžeba – sve je to laž i neispravno. Također i klanjanje svakog namaza u kojem se određuje učenje posebnih ajeta ili sura ili tesbiha – sve je to lažno i izmišljeno shodno općoj saglasnosti sve hadiske uleme koji se jedino razilaze na dva mišljenja kada je Tesbih-namaz u pitanju.“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 7/315.)

Stavovi ostale islamske uleme:

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: „O vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana govore brojni hadisi, koji nam svi zajedno ukazuju na to da ova noć ima asla i utemeljenja u islamu.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.670., 2/277.)

Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Po ovom pitanju se bilježe brojne neispravne predaje (ehadis-menakir), koje se prenose od nepoznatih ljudi (ruvat medžhulun). Mi smo u poglavlju: el-De’avat, spomenuli samo dva hadisa.“ (Pogledaj: Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Po pitanju vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, i odredbe života i smrti u toj noći, nema jakog hadisa na kojeg bi se oslonili po tom pitanju, tako da se ne treba ni osvrtati na njih.“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 16/128.)

Da je odvajanje polovične noći-dana mjeseca Ša’abana, bilo postom bilo namazom, bid’at-novotarija, na koju treba ljude upozoravati, zbog toga što se sve to temelji na slabim i lažnim hadisima, toga su stava i sljedeći šejhovi: Ibnu Baz, Ibnu Usejmin, Ibnu Džibrin, Abdurrezzak Afifi, Bekr Ebu Zejd, Abdullah b. Gudejjan, Abdul-Muhsin Abbad, Salih Fevzan, Sulejman el-‘Ulvan, Muhammed Salih el-Munedždžid, i ostali šejhovi.

Svake noći je propisano i sunnet klanjati noćni namaz; srednje bijele dane svakog mjeseca je sunnet postiti; Allah dž.š., silazi na ovodunjalučko nebo svake noći radi oprosta grijeha ljudima i davanja nafake; na kraju svake noći je propisano istigfar činiti itd..
Na osnovu svega navedenog za pravog muslimana bi trebalo da je svaka noć „Bera’et“ tj. čišćenje i distanciranje od grijeha, a ne samo jedna noć u mjesecu Ša’abanu, a Allah najbolje zna!

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG
http://minber.ba/polovina-no-mjeseca-aabana-lejletul-beraet/

Prije nekoliko godina prisustvovao sam džumanskoj hutbi na kojoj je hatib, govoreći o Allahovoj milosti i pokajanju, naveo krajnje čudnu i neobičnu predaju čiji je iritantni sadržaj čak i one muslimane koji načela islamskog vjerovanja poznaju tek površno, naveo da posumnjaju u njenu autentičnost. Samo nekoliko dana nakon te hutbe, jedan Bošnjak koji radi u inostranstvu reče mi kako je nedavno, također na hutbi, čuo “strašnu predaju”, od koje mu se krv sledila u žilama i koju se ustručava i prepričati. Čim je “izokola” počeo pojašnjavati, odmah sam shvatio da je posrijedi ista predaja. Također, nedavno me još jedan poznanik upitao jesam li čuo tu i tu predaju, i opet se ispostavilo da se radi o identičnom predanju. Dakle, činjenica je da se ta, slobodno je nazovimo, “horor priča” itekako citira na vazovima i hutbama u Bosni i dijaspori, što je jedan razlog više da se u vezi s njom utvrde činjenice i da se na nju upozori. Odmah napominjem da je priča koja slijedi čista izmišljotina i laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a jedini cilj zbog kojeg ćemo je citirati jeste da muslimanima općenito, a imamima i hatibima posebno, ukažemo kako na njenu ništavnost tako i na zabranjenost njenog citiranja na hutbama ili predavanjima, osim s namjerom da se na nju upozori i da se demantira njena autentičnost. Ovu apokrifnu predaju zabilježio je Ebu Lejs, Nasr b. Muhammed Semerekandi, poznat kao Fekih (umro 373. h. g.), u svom djelu Tenbihul-gafilin bi ehadisi sejjidil-enbijai vel-murselin, str. 107. Ova knjiga prevedena je 2006. godine na naš jezik i nosi naslov Upozorenje nemarnima, a izdavač je Behram-begova medresa u Tuzli. Sporna predaja spominje se na stranama 63–64, a ona, uz napomenu da je prijevod priče koja slijedi originalan, tj. da nije preuzet iz spomenutog prijevoda na našem jeziku, glasi:

Jednom prilikom Omer b. Hattab, radijallahu anhu, plačući je ušao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga on upita: “Zbog čega plačeš, Omere?”, a on odgovori: “Allahov Poslaniče, pred vratima je mladić koji silovito plače, pa mi se srce cijepa zbog toga.” (Nakon što je mladić ušao u Poslanikovu sobu), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga zbog čega plače, a on mu odgovori: “Allahov Poslaniče, plačem od silnih grijeha (koje sam počinio), pa strahujem od Silnog koji se na mene rasrdio.”
“Mladiću, jesi li Allahu učinio širk (tj. druga Mu pripisao)?”, upita ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
“Nisam”, odgovori on.
“A jesi li nevinu osobu bespravno ubio?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
“Nisam”, reče opet.
“Onda će ti Allah oprostiti grijeh, pa makar bio velik kao sedam nebesa i sedam zemalja i kao planine najveće!”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on na to reče: “Allahov Poslaniče, moj je grijeh veći i od sedam nebesa i od sedam zemalja i od planina najvećih!”
“Šta je veće, tvoj grijeh ili Kursijj?”, upita ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on odlučno odgovori: “Veći je moj grijeh.”
“A šta je veće, tvoj grijeh ili Arš (Allahovo Prijestolje)?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on opet odgovori: “Veći je moj grijeh.”
“Šta je veće, tvoj grijeh ili oprost tvoga Gospodara?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on ovaj put reče: “Veći je oprost moga Gospodara, a veliki grijeh ne može oprostiti niko osim Allaha koji je najveći.”
“Pa hajde, onda, ispričaj mi o kakvom je grijehu riječ?”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a mladić odgovori: ”Stidim se ispričati ti o čemu se radi, Allahov Poslaniče.” Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet mu reče: “Ispričaj mi šta se dogodilo!”, nakon čega mladić poče svoju priču: “Allahov Poslaniče, bio sam pljačkaš grobova (tj. skrnavio je kabure nedavno ukopanih mrtvaca te s njih krao ćefine i vrijednosti koje bi eventualno s njima bile pokopane) i to sam radio zadnjih sedam godina sve dok nedavno nije umrla jedna mlada djevojka ensarijka (tj. Medinjanka) čiji sam kabur otkopao i izvadio je iz njenih ćefina (tj. ukrao ih). Potom sam se brže-bolje udaljio od njenog kabura, međutim, šejtan me nadvladao pa sam se vratio do nje i mrtvu je obljubio! Tek što sam se malo od nje odmakao, ona oživi, ustade i reče: “Teško ti se, mladiću! Zar se ne stidiš Onoga koji će na Dan obračuna račune svoditi, na Dan kada će Svoj Kursijj radi presude postaviti i onda će se zulumćarima, u ime onih kojima su zulum činili, osvetiti! Ostavio si me golu među mnoštvom mrtvaca i još si me ostavio nečistu (tj. u stanju džunupluka) pred Uzvišenim Allahom!”
Nakon što mladić izgovori ove riječi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žurno ustade sa mjesta te ga (svojim prstima) podbode u potiljak i reče mu: “Teški grješniče, Vatri si najpotrebniji! Gubi se odavde!”

Mladić ode te se punih četrdeset noći kajao, a nakon četrdesete noći on diže glavu prema nebesima i reče: “Gospodaru Muhammeda, Adema i Have, ako si mi oprostio, molim Te obavijesti o tome Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove, a ako mi nisi oprostio, molim Te da sa neba pošalješ vatru koja će me spržiti i koja će mi biti iskup za patnju na ahiretu!”

Nakon toga, melek Džibril došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “Neka je spas na tebe, Muhammede, tvoj Gospodar te poselamio!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “On je Es-Selam (Spas ili Onaj koji je čist od svake mahane), i od Njega je selam (mir i spas) i Njemu se svaki selam vraća!”
Džibril zatim Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, reče da ga je Uzvišeni Allah upitao sljedeće: “Jesi li ti stvorio stvorenja?”, a on odgovori: “Nikako! Allah je stvorio i mene i njih.” “A da li ih opskrbljuješ?”, opet ga upita Džibril, a on odgovori: “Nikako! Allah opskrbljuje i mene i njih.” “A da li si ti taj koji im oprašta?”, opet ga upita Džibril. “Ne, nikako! Allah oprašta i meni i njima!”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada Džibril reče: “Uzvišeni Allah poručuje ti: “Oprosti Mome robu jer i Ja sam mu već oprostio!”
Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva ovog mladića i obradova ga viješću da mu je Uzvišeni Allah oprostio.” Kraj predaje.

Šta je sporno u ovoj predaji?

Prije svega, u lancu prenosilaca ove predaje nalazi se izvjesni Ahmed b. Jakub b. Abduldžebbar, Ebu Bekr el-Džurdžani za kojeg je općepoznato da je lažac koji je izmišljao hadise, tj. lagao na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovu činjenicu potvrdili su veliki hadiski eksperti poput imama Bejhekija, Hakima i Zehebija. (Vidjeti: Zehebi, Mizanul-i‘tidal, 1/165) Ako znamo da lažne hadise nije dozvoljeno citirati niti prenositi osim u svrhu upozoravanja širih masa da su oni apokrifni i da prema njima nije dozvoljeno postupati, onda nam je jasno da, kada i ne bi bilo drugog razloga osim ovog, i to bi muslimanima trebalo biti sasvim dovoljno da ovu priču nikada ne spomenu u afirmativnom smislu, kako to, nažalost, čine neki od njih. Inače, u samoj knjizi Tenbihul-gafilin, u kojoj je zabilježena ova predaja, nalazi se mnoštvo slabih i izmišljenih hadisa. Profesor Velid Semih Abdul‘āl tvrdi da je tek površnim analiziranjem hadisa koji se spominju u ovoj knjizi utvrdio da se u njoj nalazi najmanje dvadeset lažnih i šezdeset šest slabih hadisa, od čega je trinaest izuzetno slabih. (Vidjeti: http://www.alukah.net/sharia/1062/47924/) Imam Zehebi, govoreći o autoru ove knjige Ebu Lejsu Semerekandiju poznatijem kao Fekih, i pored toga što tvrdi da je bio učen i pobožan, kaže da je “promovirao lažne hadise”. (Vidjeti: Zehebi, Sijeru ‘alamin-nubela, 16/322–323)
Pored ništavnog lanca prenosilaca, ova predaja sadrži tvrdnje i poruke koje su u koliziji sa općepoznatim i kategoričkim islamskim načelima i postulatima.

Naprimjer, tvrdnja da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dotičnom mladiću rekao: “Teški grješniče, Vatri si najpotrebniji!! Gubi se odavde!”, jednostavno je neprihvatljiva jer niko od njega nije bolje znao da Uzvišeni Allah iskrenim pokajnicima oprašta svaki grijeh, bez obzira koliko on velik i ogavan bio. Kroz riječi poslanika Ibrahima, alejhis-selam, Uzvišeni Allah poručuje nam: “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56) Također, Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Također, za jednog vjernika koji zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio najmilostivije stvorenje, kao i čovjek besprijekornog morala i ponašanja, nezamislivo je i pomisliti da se on ovako ponio prema dotičnom mladiću, navodno ga podbadajući u potiljak i obraćajući mu se grubim riječima, pogotovo ako se uzme u obzir navodna tvrdnja da je Uzvišeni Allah, zbog pouke i upozorenja, oživio umrlu djevojku kako bi ovog mladića potaknula na iskreno pokajanje.

Na kraju, treba napomenuti da citirana lažna predaja nije i jedina koja se prepričava na hutbama i predavanjima, već je takvih predaja, nažalost, daleko više. Činjenica je da se posljednjih godina na naš jezik prevodi mnogo islamske literature, prvenstveno s arapskog, ali i sa turskog, engleskog i drugih jezika, što je u globalu izuzetno pozitivan trend. Međutim, pri odabiru štiva koje se namjerava prevesti, svi oni koji rade na prijevodu, od inicijatora preko prevodioca do izdavača i budućih šerijatskih recezenata, trebali bi se potruditi da odaberu samo ona djela koja su u originalu već prošla stručnu verifikaciju (ar. tahkik), a kojih u arapskom svijetu uglavnom ima u izobilju, gdje je pored svake citirane predaje naveden i stepen njene vjerodostojnosti. U suprotnom, ukoliko se djela prepuna apokrifnih i slabih hadisa budu publicirala bez ikakvih upozorenja ili podnožnih napomena kod spornih predaja koje bi čitateljima jasno ukazivale da se radi o lažima i izmišljotinama a ne o časnim hadisima, slobodno možemo kazati da su takve publikacije vrsta afirmiranja laži i zablude a ne istine i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute.

Piše: Amir Durmić
http://minber.ba/blud-mladica-sa-mrtvom-djevojkom-lazna-predaja-koju-cesto-cujemo-sa-minbera/

Kao što smo to već prethodno potvrdili, vjerovanje u kader nije u proturječnosti sa priznavanjem da čovjek ima mogućnost, sposobnost i slobodnu volju kojom odabire koje će djelo učiniti, a na to ukazuju mnogi šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Šerijatski dokazi

Od brojnih šerijatskih dokaza spomenut ćemo sljedeće ajete:

…pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći. (En-Nebe, 39)

Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete… (El-Bekara, 223)

…Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih… (El-Bekara, 286)

I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga… (Alu Imran, 133)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29)

Činjenice iz svakodnevnog života

Svaki je čovjek svjestan i vrlo dobro zna da posjeduje volju i sposobnost kojima odlučuje hoće li neko djelo učiniti ili ne. Također, svaki čovjek vrlo dobro razlikuje djela koja čini svojom voljom i svojim htijenjem, kao što je, naprimjer, hod, od djela koja svojom voljom ne može kontrolirati, kakav je, recimo, slučaj s drhtavicom.[1]

Međutim, čovjekova volja i njegova sposobnost da učini neko djelo proizlaze iz sveopće volje Uzvišenog Allaha, odnosno, sve što čovjek učini svojom voljom, kontrolirano je Allahovom voljom i Njegovim htijenjem. Rekao je Uzvišeni Allah:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29)

U pojašnjenju ovoga što smo kazali, šejh Ibn Sa‘di, Allah mu se smilovao, kaže:

“Kada vjernik klanja namaz, posti ili čini bilo koji vid dobrog ili lošeg djela, on je počinitelj svakog od tih djela, bez obzira bilo ono dobro ili loše. Isto tako, nema nikakve sumnje da je vjernik svako urađeno djelo počinio svojevoljno, čega je i on sam vrlo dobro svjestan. On osjeća, i u to je ubijeđen, da ni na koji način nije bio prisiljen da dotično djelo učini ili pak ne učini, te da je imao slobodan izbor prilikom odabira na koji će način postupiti.

U prilog navedenoj tvrdnji idu stvarnost i činjenično stanje, a o tome nam u Svojoj Knjizi govori i Uzvišeni Allah, kao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogobrojnim hadisima, koji su jasno potvrdili da su sva djela, bez obzira bila ona dobra ili loša, produkt onih koji ih čine, tj. njihovih počinitelja. Isto tako, i Kur’an i sunnet hvale počinitelje dobrih djela i potvrđuju da će oni za njih biti nagrađeni, dok počinitelje loših djela kude, obećavajući im kaznu za takva djela.

Imajući sve to u vidu, postaje nam jasno i sasvim izvjesno da ljudi svojom voljom čine različita djela, odnosno da po vlastitom izboru određeno djelo čine ili se od njega sustežu. Na ovo jasno i nedvojbeno ukazuju racionalni, osjetilni i šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Ukoliko nam je ovo jasno, kako onda usaglasiti činjenicu da su ljudi počinitelji vlastitih djela, bez obzira bila li ona dobra ili loša, s činjenicom da su i jedna i druga već predodređena kaderom i da se ona dešavaju Allahovom voljom? Kao odgovor na ovo pitanje postavljamo protupitanje: ‘Koji se preduvjeti moraju ispuniti da bi ljudi učinili bilo kakvo djelo, bez obzira bilo ono dobro ili loše?’ Odgovor na ovo pitanje glasi: ‘Osnovni preduvjeti koji se moraju ostvariti da bi neko djelo bilo učinjeno jesu ljudska volja i njihova sposobnost da dotično djelo učine.’

Ovo implicira da je Stvoritelj preduvjeta, koji se obavezno moraju ostvariti da bi neko djelo uopće moglo biti učinjeno, u isto vrijeme i Stvoritelj djêlā koja posredstvom ostvarenja tih preduvjeta budu učinjena. Onaj ko je ovo shvatio više neće imati gore spomenutu nedoumicu i, uz Allahovu pomoć, moći će da pojmi i da usaglasi vjerovanje u sudbinu i Allahovo predodređenje sa činjenicom da svaki pojedinac posjeduje slobodnu volju.

Pored svega spomenutog, vrlo je bitno naglasiti da je Uzvišeni Allah vjernicima olakšao put ka ostvarenju legitimnih i šerijatom propisanih ciljeva tako što im je darovao Svoju dobrotu i pomoć, te ih uputio na poduzimanje legitimnih koraka čije je ostvarenje preduvjet ostvarenja konačnog cilja, a u isto vrijeme od njih je otklonio sve prepreke koje im stoje na tom putu. U kontekstu ovoga što smo rekli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘A onaj ko je od sretnika, njemu je olakšano činjenje djela koja čine sretni.’[2]

Slična je situacija i sa grješnicima kojima je Uzvišeni Allah uskratio Svoju milost i prepustio ih samima sebi, jer oni u Njega ne vjeruju niti se na Njega oslanjaju, pa ih je On usmjerio ka onome čemu su se i sami okrenuli i onome što su sami za sebe izabrali.”[3]
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/vjerovanje-u-kader-i-slobodna-volja/
____________________
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/109–112, Ibn Kajjim, Et-Tibjanu fi aksamil-Kur’an, str. 45 i 166–169. Također vidjeti: Ibn Usejmin, Resailu fil-akida, str. 37–38, i El-Kadau vel-kader, str. 15–17.
[2] Muslim, Sahih, br. 2647, Poglavlje o kaderu.
[3] Ibn Sa‘di, Et-Tenbihatul-letifa, str. 82–83. Također vidjeti: Ibn Kudama, Lumatul-itikad, str. 22, šejh Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 228, šejh Muhammed Bešir es-Sehsevani el-Hindi, Sijanetul-insani an vesvesetiš-šejtani šejhi Dahlan, str. 239–243.