Alejkumusselam!

Tvoja konstatacija je u globalu tačna, jer zaista po tom pitanju u praktičnom bračnom životu ima ozbiljnih problema i poremećaja. U tom kontekstu, ja bih se nadovezao na ovo što je već rečeno i dodao bih još neke pojedinosti i probleme vezane za intimni život jednog islamskog bračnog para te naveo neke osnovne adabe intimnog odnosa.

Naime, da je veoma bitno govoriti o intimnom odnosu supružnika ukazuju između ostalog tri stvari:

Prva – da skoro nema fikhske knjige a da se u poglavlju o braku ne obrađuje nekoliko posebnih cjelina vezanih za polni odnos, za koje je došlo pojašnjenje u šerijatskim tekstovima.

Drugo – jedina mahana oko koje su islamski pravnici saglasni da je zbog nje dozvoljeno i ženi i muškarcu da traže poništenje braka je nemogućnost jednog od supružnika da ima polni odnos, što zbog impotentnosti, urođene ili stečene mahane na polnom organu koja sprečava normalan polni odnos, tako i bolesti i slično.

Treće – potresne i nevjerovatne priče ili žalbe od strane žena koje žive po pet, osam ili deset godina u braku i imaju intimne odnose sa svojim muževima, međutim nikad nisu osjetile slast polnog užitka, mnoge od njih čak nisu ni doživjele orgazam nakon dugogodišnjeg bračnog života niti znaju šta je to, a mnoge od njih intinmi odnos doživljavaju kao patnju i bol. Čak do te mjere je poremećen intimni život da mnoge od supruga izbjegavaju polni odnos i odbijaju muža u postelji, a kako i ne bi kada ona ne osjeti u tom odnosu nikakve slasti i ne doživi orgazam, a vrhunac njenog polnog odnosa se svede na to da se u njoj probudi strast i osjeti želju za intimnim odnosom i na tome se završi jer je njen muž već završio i zadovoljio svoje strasti.

Nema sumnje, da vjera Islam koja nas uči kako da jedemo, kako da se oblačimo, kako da se ophodimo jedni prema drugima u svim životnim pojedinostima i detaljima, da nas isto tako podučava kako da imamo intimni odnos. Zbog toga su propisani određeni adabi sa kojima se musliman izdiže sa svojim intimnim odnosom iznad običnog životinjskog upražnjavanja strasti i čak dostiže stepen da ima nagradu kod Allaha, dželle še’nuhu, ako polni odnos obavi na halal način (sa svojom ženom) i ima nijjet da sačuva sebe i svoju suprugu od harama kao i da uveća muslimanski porod.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u svoje dvije knjige “Zadul-mead” i “Et-tibu en-nebevi” posvećuje posebno poglavlje o intimnom odnosu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i značaju intimnog odnosa u životu pojedinca. Pa kaže između ostalog: “A što se tiče polnog odnosa, njegova (Poslanikova) uputa, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je bila najpotpunija uputa, sa polnim odnosom se čuva zdravlje, upotpunjuje slast i duševna radost i njime se ostvaruju ciljevi zbog kojih i postoji polni odnos.

Polni odnos postoji zbog tri stvari koje su u stvari njegovi temeljni ciljevi:

Prva – očuvanje poroda i održavanje ljudske vrste,

Drugo – izbacivanje sjemena čije zadržavanje šteti tijelu,

Treće – zadovoljavanje strasti i slasti i uživanje u Allahovoj blagodati, a ovo je jedina korist od polnog odnosa koja će biti i u Džennetu, jer tamo nema razmnožavanja niti štetnih stvari koje treba izbaciti iz organizma. Cijenjeni ljekari smatraju da je polni odnos jedan od razloga čuvanja zdravlja”. (Et-Tibu en-nebevi, str. 249) Takođe, kaže na drugom mjestu: “Koristi polnog odnosa su: obaranje pogleda, samokontrola, moć čuvanja časti od neupadanja u haram, sve ovo postiže i žena, muškarac koristi samom sebi na dunjaluku i na ahiretu a koristi i ženi.

Zbog toga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, volio polni odnos i kontinuirano ga imao, i rekao je: “Omiljeno mi je od vašeg dunjaluka troje: žene i miris, a poseban užitak mi je namaz”. (Bilježi ga Ahmed, Nesai, Hakim i Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hadžer i Albani) Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve selem: “O omladino, ko je u stanju od vas da se oženi neka se oženi, jer zaista se u braku više obara pogled i više čuva polni organ, a onaj ko nije u stanju neka posti jer mu je post zaštita” (Mutefekun alejhi). (Et-Tibu en-nebevi, str. 251)

Od bitnih stvari o kojima treba voditi računa prilikom polnog odnosa je sljedeće:

Prvo:

Da čineći ovo djelo zanijeti sticanje nagrade od Uzvišenog, tj. da zanijeti sa svojim polnim odnosom da čuva sebe i svoju ženu od harama i da poveća islamski Ummet jer je mnoštvo Ummeta njegov ponos, kao što je došlo u hadisu. Takođe, treba da ima na umu da on ima nagradu čineći ovo djelo i pored toga što u njemu nalazi slast i dunjalučku radost, jer prenosi Ebu Zer, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A vi u vašem polnom odnosu imate sadaku (sa vašom ženom)”, pa upitaše: O Allahov Poslaniče, zar neko od nas ima nagradu time što udovoljava svoju strast? Pa je odgovorio: “Pa šta mislite da je on svoju strast zadovoljio u haramu, zar ne bi imao grijeh? Takođe, ako je zadovolji u halalu ima nagradu”: (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu) Ovo je od posebnih fadileta ovog Ummeta, pa hvala Allahu koji nas je učinio od njega.

Drugo:

Da muž pred sam čin polnog akta pokaže nježnost prema ženi, poigrava se sa njom, ljubi je i miluje, tj. da dođe sa ljubavnom predigrom sa ciljem da se što više kod žene pokrenu ljubavne strasti kako bi i ona doživjela vrhunac polnog čina, tj. orgazam. Odnosno, kako se ne bi desilo da muškarac zadovolji svoju strast i završi sa odnosom a da mu žena bude uskraćena za to.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća” (El-Bekara, 187), pa ako je žena odjeća svome mužu tako što ga štiti od potrebe za drugim ženama jer zadovolji svoju strast sa njom, tako isto ženi treba da muž biti zaštita time što će ona zadovoljiti svoju spolnu potrebu sa njim, a ona neće zadovoljiti svoju potrebu osim ako i ona uživa u polnom odnosu i doživi orgazam. I kaže Uzvišeni: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228), pa ako je žena dužna da zadovolji svoga čovjeka u polnom odnosu isto tako je i on dužan da nju zadovolji u istom, a to se ne može postići osim tako da i ona doživi orgazam.

Islamski pravnici u svojim knjigama kao i Ibnul-Kajjim u “Zadul-mead” kada su govorili o ovoj temi naveli su da je od prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo da je se on poigravao sa ženom prije polnog akta i ljubio je, te su naveli neke od rivajeta kojima to potvrđuju. Međutim, po ovom pitanju nema ništa vjerodostojno prenešeno, niti da je to radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti da je riječima oporučio da se to radi. Sve što je prenešeno je između slabog, jako slabog i izmišljenog. Izuzev što se prenosi od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio za vrijeme ramazana dok posti, ali to ne ulazi u ovu temu.

Od tih slabih predaja su sljedeći hadisi:

1- “Kada neko od vas polno opći sa svojom ženom neka to radi na najmuževniji način, pa kada osjeti da će zadovoljiti svoju potrebu prije nego što žena završi neka ne žuri sve dok ona ne zadovolji svoju potrebu i strast”, bilježe ga Ahmed (sa jednim senedom), Ebu J’ala i Abdurrezak (u drugom senedu) od Enesa, radijallahu anhu. Sened hadisa kod Ahmeda je slab zbog tri mahane, to je pojasnio Albani u Irvaul-galil (2010), a sened kod Ebu J’ale je takođe slab jer ime ravije tabi’ina uopće nije spomenuto.

2- “Neka niko od vas ne prilazi svojoj ženi kao što radi hajvan, neka među njima (supružnicima) bude resul”, pa upitaše: “Šta je to resul, Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Poljubac i govor”. Hadis bilježi Dejlemi u “Musnedul-firdeus” od Enesa, radijallahu anhu, a Iraki ga ocjenjuje kao munker (veoma slabim) i šejh Albani se slažio sa tom ocjenom i pojasnio mahane seneda hadisa (Es-Silsiletu ed-daifetu 13/179).

3- Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio polno općenje prije poigravanja. Bilježi ga Sujuti u El-Džamius-sagir, a šejh Albani kaže da je izmišljen.

4- Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio a postio bi i sisao bi njen jezik. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibn Huzejme i mnogi drugi, a hadis su Ibn Hadžer, Albani, Šu’ajb Arnaut ocjenili slabim i složni su da je dodatak “i sisao bi njen jezik” slab dok je prvi dio hadisa došao vjerodostojan u drugim rivajetima poput Buharije i Muslima.

Pitanje ljubavne predigre i nepostajanje osjećaja, sluha i razumijevanja od strane muža po ovom pitanju je jedan od glavnih kamena spoticanja u intimnom životu između muža i žene. Jer kada muž ne ostavi dovoljno vremena da se njegova supruga zagrije za intimni odnos ili ako je on nestručan, grub i nesposoban da pobudi u njoj ljubavne strasti normalno je da će završetak takvog intimnog odnosa biti za ženu razlog njene rastrešenosti, frustracije, nezadovoljstva i da će u njoj ugasiti svaku potrebu za sastajanje sa mužem. Još ako se ovo ponavlja od intimnog odnosa do intimnog odnosa pa traje mjesecima i godinama onda nije čudo da neke supruge odbijaju svoje muževe u postelji ili na kulturan način iznalaze raznorazne isprike kako bi izbjegle polni odnos. Dok kod nekih žena polni odnos i odazivanje u postelji postanu jedno od najjačih oružja kako da vladaju svojim muževima, jer one osobno nemaju potrebe za intimnim odnosom.

Zato je na muževima da ulože maksimalan trud u tome da po ovom pitanju nađu zajedničko sa svojim suprugama. U tu svrhu nema smetnje da jedno drugome otkriju šta ih najviše uzbuđuje u intimnom odnosu i na koji način najlakše doživljavaju orgazam. Između muža i žene u ovome ne bi trebale da postoje stid, prepreke i neprijatnosti, naročito kada je u pitanju to da i jedno i drugo dožive potpuno zadovoljstvo u svom intimnom odnosu.

Treće:

Mustehab je da muž kada hoće da priđe ženi da prouči dovu “BISMILLAH ALAHUMME DŽENNIBNEŠŠEJTANE VE DŽENNIBIŠŠEJTANE MA REZAKTENA”. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako bude određeno da se iz tog odnosa začne dijete neće mu naštetiti šejtan”. Bilježi ga Buharija u svom Sahihu.

Četvrto:

Dozvoljeno je čovjeku da prilazi svojoj ženi u njen polni organ sa koje god strane hoće, s prijeda ili od pozadi, pod uslovom da je u polni organ a ne u duburu zbog riječi Uzvišenog: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete” (El-Bekare, 223).

Način općenja i uživanja bračnih drugova jednog u tijelu drugog je pitanje o kojem su islamski pravnici na samom početku islama govorili i pisali. Čak su pojašnjavali u detalje šta je dozvoljeno a šta nije shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Ova tema nije produkt savremene seksualne revolucije, porno filmova, nemorala i pornografije, kako to neki neupućeni pokušavaju prikazati pa tim tumačenjem žele argumentirati zabranu istog, što je pogešno. Jer je ibret u šerijatskim tekstovima. Ova tema je kao i sve ostale od onih pitanja u kojima je islam pojasnio granice dopuštenog i zabranjenog, zna to onaj ko zna a nepoznato je onome ko nema znanja.

Cijelo ženino tijelo je predmet uživanja od strane njenog muža svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično. Takođe i obrnuto, cijelo muževo tijelo je predmet uživanja od strane njegove žene svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično.

Ono što je Šerijat zabranio su dvije stvari: polno općenje u stražnjicu žene i polno općenje kada je žena u stanju hajza, s tim da je mužu dozvoljeno uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza.

Peto:

Zabranjeno je polno općenje u stražnjicu žene. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Huzejme ibn Sabita, radijallahu anhu: “Zaista se Allah ne stidi istine, ne prilazite ženama u njihove stražnjice” (Darimi (2213), Nesai’ u “El-Kubra” (8982), Ahmed (21907), Ibn Madže (1924), Bejheki (13894), Ibn Hibban (4200), Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (2005)). Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u više rivajeta i različitih tekstova se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati u čovjeka koji je polno općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu” (Ahmed (2/344)), “Proklet je onaj ko priđe svojoj ženi u njenu stražnicu” (Ebu Davud (2162), Darimi (1140), Nesai’ u “El-Kubra” (9012), Ibn Madže (1923), Ahmed (2/272) i ostali), “Ko ode proroku i povjeruje mu u ono što kaže, ili priđe ženi koja je u stanju hajza, ili priđe ženi u njenu stražnjicu, on je čist od onoga što je objavljeno Muhammedu” (Ebu Davud (3904), Tirmizi (135), Ibn Madže (639) i Darimi (1136), Ahmed (10170)).

Šesto:

Zabranjeno je polno općenje kada je žena u stanju hajza. Kaže Uzvišeni: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. a kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare 222).

Sedmo:

Dozvoljeno je mužu uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza. U rivajetu od ‘Aiše i Mejmune, radijallahu anhuma, je došlo: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da uživa u tijelu neke od njegovih žena, a ona je u stanju hajza, naredio bi joj da se ogrne, a zatim bi uživao u njenom tijelu” (Buharija (300) i Muslim (293)). A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Kada bi htio nešto od žene koja je u hajzu, stavio bi na njen polni organ odjeću” (Ebu Davud (272)).

Osmo:

Samozadovoljavanje nije dozvoljeno jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je podsticao omladinu na ženidbu nije uputio na samozadovoljavanje (onanisanje) onu omladinu koja nije u stanju da se oženi, a da je u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta. U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta. Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mu’mina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu’minun 5-7).

Prema tome Allah, subhanehu ve te’ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog. Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.

Deveto:

Ako muž polno opći sa svojom suprugom, a zatim hoće da ponovi intimni odnos mustehab je da uzme abdest jer će ga to učiniti aktivnijim. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe svojoj ženi a zatim htjedne da to ponovi neka abdesti jer će ga to učiniti aktivnijim”.

Deseto:

Dozvoljeno je mužu da čini takozvani azl ako neće da im se začne dijete, tj. da prilikom polnog odnosa izbaci sjeme van maternice supruge. Takođe, dozvoljeno je koristiti sve vrste kontarcepcijskih sredstava (osim onih koje štete muškom ili ženskom organizmu) sa kojima se želi privremeno spriječiti trudnoća, odnosno da se pravi razmak među djecom. Sve ovo je dozvoljeno ali uz saglasnost žene jer i ona ima pravo na dijete. Dokaz i za jedno i za drugo (azl i konracepcijska sredstva) je hadis kojeg bilježe i Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Mi smo činili azl a Kur’an je spuštan, pa da je u njemu bilo nešto bilo bi nam zabranjeno”.

Jedanaesto:

Zabranjeno je mužu i ženi da pričaju o detaljima njihovog intimnog odnosa, to se čak ubraja u najružnije stvari. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista čovjek koji će biti na najgorem stepenu kod Allaha na Sudnjem danu je čovjek koji ima intimni odnos sa svojom ženom pa poslije priča o njenim tajnama”.

Dvanaesto:

Sve što je prenešeno o prekrivanju prilikom polnog odnosa su slabi hadisi. Poput hadisa kojeg bilježi Tirmizi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klonite se skidanja golih, jer su sa vama oni koji se ne odvajaju od vas osim pri obavljanju velike nužde i kada čovjek priđe svojoj ženi, pa se stidite njih i poštujte ih”. Slabim su ga ocijenili Tirmizi i Albani zbog ravije Lejsa ibn Ebi Sulejma koji je slab. Takođe hadis kojeg bilježi Ibn Madže od ‘Utbe ibn Abdin Es-Sulemija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe vašoj ženi neka se prekrije i neka se ne otkriva kao što su otkriveni divlji magarci”. Albani ga je ocijenio slabim zbog nepoznatog stanja ravije tabi’ina.

Trinaesto:

Dozvoljeno je mužu i ženi kad su obavezni da uzmu gusul nakon polnog odnosa da odgode njegovo uzimanje do sljedećeg namaskog vremena i da legnu spavat u stanju džunubluka s tim da je mustehab da uzmu abdest prije spavanja. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Allahov Polaniče, smije li neko od nas leći u stanju džunubluka?” A on mu odgovori: “Da, kada abdesti”. A u drugom rivajetu istog hadisa bilježe Ibn Huzejme i Ibn Hibban dodatak: “Da, i neka abdesti ako hoće”, Šu’ajb Arnaut je sened hadisa ocijenio vjerodostojnim.

Četrnaesto:

Dozvoljeno je supružnicima da se zajedno kupaju na jednom mjestu prilikom uzimanja gusula pa makar pri tome gledali jedno drugo u nagom stanju. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Bili smo uzimali gusul ja i Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, iz jedne posude koja bi bila između nas, ruke bi nam se preplitale, a on bi prije mene uzimao vodu dok mu ne kažem: “Ostavi meni, ostavi meni”, a bili smo džunubi”.

Ovo su neki od osnovnih adaba i propisa vezanih za intimni odnos koje bi trebao poznavati svaki musliman i muslimanka. Ve billahi tevfiK.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Uvaženi brat u islamu, mnogo je toga što bi se trebalo spomenuti da bi odgovor na vaše pitanje bio potpun. Mi ćemo vam spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, nadajući se da vam neće smetati ako odgovor bude duži, želeći da se i drugi okoriste ovim odgovorom.

Prvo, to što ste spomenuli da ste imali pogrešno ubjeđenje u pogledu farza i sunneta jeste stvar rasprostranjena kod velikog broja ljudi našeg podneblja. Tako ćemo naći da veoma mnogo ljudi koji dolaze u džamiju znaju da postoji nešto što se zove sunnet i nešto što se zove farz, ali stvarna razlika kod njih u tome ne postoji, tj. obje spomenute stvari su obaveza. Ovakvo ubjeđenje je neispravno, a u praksi ostavlja mnogo negativnih posljedica. Jedna od najgorih posljedica koje može polučiti ovo ubjeđenje jeste da čovjek koji nema vremena niti mogućnosti u datom momentu da klanja i sunnete i farze, a ima vremena da klanja samo farze, ostavlja namaz u potpunosti, zato što smatra da ne postoji razlika između sunneta i farza.

Drugo, šta je to stvarna razlika između sunneta i farza? Ne želeći da vas opterećujemo definicijama sunneta i farza koje su islamski učenjaci spomenuli u svojim djelima (kao i to da su hanefijski učenjaci napravili razliku između farza i vadžiba), mi ćemo vam to rezimirati na nači koji može shvatiti svaka osoba. Jednostavno kazano, farz je ono što je muslimanu strogo naređeno. Ko uradi stvar koja je farz, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi činjenje spomenute stvari, zaslužuje kaznu. Sunnet u terminologiji pravnika jeste djelo koje nije strogo naređeno, već je njegovo činjenje pohvalno. Onaj ko uradi stvar koja je sunnet, zbog toga ima nagradu, a ako izostavi njeno činjenje, nije grješan zbog toga.

Na osnovu spomenutoga možemo kazati: muslimanu je stroga obaveza da klanja pet dnevnih namaza koji se ogledaju u sljedećem: dva rekata farza sabah-namaza, četiri rekata farza podne-namaza, četiri rekata farza ikindija-namaza, tri rekata farza akšam-namaza, i četiri rekata farza jacija-namaza. To je ono što je muslimanu strogo naređeno i onaj ko klanja spomenute namaze može zbog toga očekivati veliku nagradu od Uzvišenog Allaha, a onaj ko ne klanja spomenute namaze, počinio je veliki grijeh i zaslužuje veliku kaznu. Što se tiče sunneta (nafile ili dobrovoljnih namaza u toku dana), to su namazi koje ako čovjek bude klanjao, zbog toga ima veliku nagradu, a ako izostavi klanjanje sunneta, neće biti grješan i ne zaslužuje kaznu.

Treće, treba da znaš, cijenjeni brate u islamu, da sunnet-namazi, dobrovoljne nafile koje se klanjaju nisu na istom nivou i stepenu pohvalnosti. Sve to je shvaćeno iz hadisa Allahovog Poslanika i njegove prakse. Tako ćemo naći da Allahov Poslanik nikada nije izostavljao sabahske sunnete, pa čak i kada bi bio na putovanju. O nagradi klanjanja dva rekata sabahskih sunneta izrečeni su posebni hadisi, što nedvosmisleno ukazuje da vjernik ne bi trebao da izostavlja sabahske sunnete. Kazao je Allahov Poslanik: “Dva rekata sabahske nafile vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Buharija i Muslim)

Također, Allahov Poslanik je obećao posebnu nagradu onom muslimanu koji ustraje u klanjanju dvanaest rekata dobrovoljnog namaza u toku jednoga dana, što obuhvata: dva rekata prije sabahskog farza, četiri rekata prije podnevskog farza i dva rekata nakon podnevskog farza, dva rekata nakon akšamskog farza i dva rekata nakon jacijskog farza. Isto tako, muslimanu je propisano da kada god uđe u džamiju, klanja dva rekata prije nego što sjedne, dva rekata poznata kao pozdrav džamiji – tehijjetul-mesdžid.

Četvrto, jedna od manje poznatih stvari koja se vezuje za ovu temu svakako je i pitanje gdje se klanjaju obavezni farz-namazi, a gdje sunneti (dobrovoljna, nafila). Što se tiče obaveznih namaza, muslimanima (muškarcima) je propisano da te namaze obavljaju u džamiji. To je obaveza svakom punoljetnom i razumnom muslimanu do kojeg dopire ezan koji bi se proučio bez razglasa. Kada je Allahovom Poslaniku došao slijepac i tražio dopuštenjeda ne prisustvuje zajedničkom namazu koji se klanja u džamiji, Allahov Poslanik ga je upitao da li čuje ezan, pa kada je potvrdno odgovorio, Allahov Poslanik mu nije dopustio da odsustvuje od zajedničkog namaza.
Što se tiče sunneta, njih je, shodno riječima i praksi Allahovog Poslanika, bolje klanjati u kući. Allahov Poslanik je kazao: “Najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u svojoj kući, osim propisanih (farz) namaza.”

Peto, kao što smo spomenuli, sve zabrane i naredbe u islamu nisu na istom nivou i stepenu. Postoje stvari koje su strogo naređene svakom muslimanu (farzi), postoje stvari koje su pohvalne i nije ih obaveza činiti, onaj ko ih bude činio očekuje ga nagrada, a ko ih ostavi, neće biti grješan. Kao što postoje stvari koje su strogo zabranjene svakom muslimanu (harami) a postoje stvari su zabranjene “blažom” zabranom koja ne dostiže stepen strogog harama koje su islamski učenjaci nazvali mekruhom.

Shodno spomenutom, uvaženi brate u islamu, savjetujemo vam da dobro pazite na obavezne farz-namaze i da ih klanjate sa džematom u džamiji, da se što više potrudite u klanjanju sunneta, dobrovoljnih namza u toku dana, zbog svih nagrada koje su obećane onima koji budu klanjali spomenute nafile. Ako dođete u situaciju da možete samo klanjati obavezne farz-namaze, tada nećete biti grješni zbog toga što ste klanjali samo obavezne farz-namaze i što ste ostavili neki od sunneta, dobrovoljnih dnevnih nafila. A Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Džuma-namaz obaveza je svakom punoljetnom i razumnom muškarcu koji živi u naseljenom mjestu u kojem se taj namaz obavlja. Nije dozvoljeno muslimanu koji ispunjava ove uvjete da izostavi džuma-namaz bez šerijatski prihvatljivog opravdanja. Svevišnji Allah kaže: “O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate!” (El-Džumua, 9). Ovim ajetom Svevišnji Allah poziva da se ostavi kupoprodaja i da se na molitvu pođe. U značenju kupoprodaje je posao i sve drugo što ljude namaza od odvraća.

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onima koji izostaju sa džuma-namaza: “Bio sam naumio da naredim jednom čovjek da predvodi ljude u namazu, a potom da muškarcima koji nisu došli na džuma-namaz zapalim kuće.” (Muslim)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ili će ti ljudi prestati da izostaju sa džume ili će Allah njihova srca zapečatiti, a potom će nemarni biti.” (Muslim)

Ebu Dža’d ed-Damri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko iz nemara i bez razloga izostavi tri džume, Allah će mu zapečatiti srce.” (Ahmed i Ebu Davud. Hadis je hasen-sahih, po ocjeni šejha Albanija.)

U ovim hadisima upućena je velika prijetnja onome ko izostavlja džuma-namaz. Musliman je dužan svoje radno vrijeme uskladiti sa ovom obavezom i organizirati se tako da može prisustvovati ovom ibadetu. Dužan je odabrati posao i službu koji mu to omogućava pa i ako je zarada na tom poslu manja. Svevišnji Allah kaže: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2–3)

Ipak, postoje vanredne situacije u kojima je dozvoljeno izostaviti džumu. Učenjaci su, kazujući o posebnim okolnostima usljed kojih je dozvoljeno izostaviti džumu, istakli da je to stanje u kojem čovjek biva izložen neugodnosti i velikoj, neprirodnoj teškoći ili se izlaže sigurnoj šteti po život, zdravlje ili imovinu. Malikijski učenjak Ibn Abdulberr kaže: “Govor o razlozima izostavljanja džume je širok, ali se načelno može kazati da sve ono što sprečava čovjeka da dođe na džumu tako da mu pričinjava neugodnost, izlaže ga strahu od neprijatelja ili se time poništava nužna obaveza, validan je razlog izostanka…” (Et-Temhid)

To se odnosi na povremeno izostavljanje džume, dok je kontinuiran izostanak teži i opasniji, kao što na to ukazuju prethodno spomenute riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko iz nemara i bez razloga izostavi tri džume, Allah će mu zapečatiti srce.”

Posao i služba nisu prihvatljiv razlog za izostanak sa džume, izuzev u dva slučaja:

● Prvi je da se radi o poslu za kojim postoji velika potreba i nužda, a iziskuje kontinuirano prisustvo radnika i službenika, koji ako bi napustili posao i otišli na džumu, nastala bi velika šteta ili bi izložili sebe i druge ljude velikoj opasnosti, a nema mogućnosti da ih neko drugi u tom poslu zamijeni. Kao, naprimjer, dežurni ljekari u hitnoj pomoći, čuvari i policajci za vrijeme dežurstva na mjestima gdje postoji opasnost da bude ugrožena sigurnost ljudi ili imovine, nadzornici u pogonima koji se ne mogu zaustaviti i sl.

● Drugo stanje jeste kada posao nekom bude jedini izvor prihoda tako da nema drugog načina da pokrije svoje elementarne potrebe u hrani, piću, odjeći, smještaju i sličnim potrepštinama koje su nužno potrebne njemu i njegovoj porodici. Takvo stanje je nužda u kojoj je dozvoljeno izostati sa džume sve dok ne osigura ono što je neophodno potrebno njemu i onom ko je u njegovom skrbništvu, uz nastojanje da čim prije pronađe izvor prihoda uz koji može obavljati džuma-namaz. Hanbelijski učenjak Merdavi kaže: “Jedan od razloga koji izostanak sa džume i džemata čine legitimnim jeste opasnost po životnu opskrbu za kojom je čovjek u potrebi.” (El-Insaf) Allah najbolje zna!

Izvor: “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com