Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Rukovanje sa ženama
Pitanje rukovanja sa ženama, i njihovo otkrivanje pred drugim muškarcima nije pitanje običaja, niti pitanje rodbinskih veza. Ovakve stvari su zabranjene šerijatom. Na nama je da negiramo ovakvo shvatanja koje se opravdava nekakvim običajima dozvoljavajući miješanje muškaraca i žena. Ovo su laži i ovviše
Pitanje rukovanja sa ženama, i njihovo otkrivanje pred drugim muškarcima nije pitanje običaja, niti pitanje rodbinskih veza. Ovakve stvari su zabranjene šerijatom. Na nama je da negiramo ovakvo shvatanja koje se opravdava nekakvim običajima dozvoljavajući miješanje muškaraca i žena. Ovo su laži i ovo nikako nije ispravno.Opasnost ovoga jeste što će vremenom doći do potpunog zanemarivanja šerijatskog propisa po ovom pitanju i reći će se: “Ovo su (misleći na šerijat) zastarjeli običaji koje mi moramo mijenjati.”Obaveza je ovakvima objasniti da su propisi šerijata jasni i da je miješanje žena i muškaraca pitanje vjere, i nije dozvoljeno nikakvim običajima i tradicijama mijenjati ove propise.Šerijatski propisi po pitanju miješanja su propisi koji štite ženu i njena prava, i nema nikakve razlike po tom pitanju da li je žena iz nekog beduinskog plemena, ili iz sela, ili iz grada, ili iz neke druge države. Za sve njih je ovaj propis isti.
Dakle nije dozvoljeno govoriti da su stvari miješanja muškaraca i žena stvari običaja i tradicije, već je to stvar Allahovog zakona. On je Uzvišeni objasnio ova pitanja vrlo jasno u surama An-Nur i Ahzab, a i Poslanik u vjerodostojnim hadisima.Dodir žene je veće zlo od pogleda, jer buđenje strasti i približavanje fitni dodirom se mnogo brže ostvaruje nego pogledom. Zato islamski učenjaci, kada govore o rukovanju žene sa muškarcima, dozvoljavaju to samo kada je u pitanju muž i mahrem.
Na pitanje odgovorio: šejh Ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Koji su šartovi la ilahe illallah?
Šartovi la ilahe illellah 1⃣. Znanje (El-Ilm) | Ovdje se misli na poznavanje značenja riječi la ilahe illellah, i njenih temelja, i to potpunu spoznaju popraćenu čvrstim uvjerenjem, iz kojeg proizlazi predanost i ljubav, a ne misli se samo na puko teoretsko znanje. Poslanik, ﷺ, kaže: „Ko umre, a znaviše
Šartovi la ilahe illellah
1⃣. Znanje (El-Ilm) | Ovdje se misli na poznavanje značenja riječi la ilahe illellah, i njenih temelja, i to potpunu spoznaju popraćenu čvrstim uvjerenjem, iz kojeg proizlazi predanost i ljubav, a ne misli se samo na puko teoretsko znanje.
Poslanik, ﷺ, kaže: „Ko umre, a zna (spozna) da nema istinskog božanstva osim Allaha, ući će u Džennet.“
Bilježi ga Muslim, br. 43, str. 41.
2⃣. Uvjerenje (El-Jekin) | Uvjerenje srcem u ispravnost i značenje tih riječi, te čvrsto ubjeđenje koje nije popraćeno nikakvim sumnjama.
Poslanik, ﷺ, kaže: „Ući će u Džennet svako ko sretne Allaha, a svjedočio je, bez ikakve sumnje, kelimei-šehadet.”
Bilježi ga Muslim, br. 44, str. 41
3⃣. Pokornost (El-Inkijad) | Pokornost i predanost riječima la ilahe illallah, formalno i suštinski, i vanjštinom i nutrinom. Suprotno ovome je ostavljanje (pokornosti).
Da bi riječi la ilahe illellah bile potpuno priznate, moraju se prihvatiti Allahove naredbe i zabrane.
To je nemoguće ostvariti osim kroz slijeđenje Poslanika, ﷺ, jer Uzvišeni Allah je naredio pokornost njemu, a on je pojasnio put robovanja Allahu.
Uzvišeni Allah kaže: Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu. En-Nisa, 80.
Poslanik, ﷺ, veli: „Svi moji sljedbenici ući će u Džennet, osim onih koji odbiju. Ashabi upitaše: „A ko će odbiti?“ On reče: „Ko mi se pokori, ući će u Džennet, a onaj ko mi pokornost odbije, odbija ući u Džennet.“
Bilježi ga Buhari, br. 7280, str. 1342.
4⃣. Prihvatanje (El-Kabul) | Prihvatanje svega onoga što iz riječi la ilahe illallah proizlazi i formalno i suštinski, suprotno odbijanju.
Uzvišeni Allah kaže: Kad im se govorilo: „Samo je Allah (istinski) Bog!“ – oni su se oholili i govorili: “Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika.“ Es-Saffat, 35-36.
5⃣. Iskrenost (El-Ihlas) | Iskrenost u njima, tj. činjenje djela samo radi Allaha, bez bilo kakvih primjesa širka.
Uzvišeni Allah u hadisi-kudsijju kaže: „Ko uradi neko djelo i u njemu Mi drugog pridruži, napustiću i njega i njegovo pridruživanje.“
Bilježi ga Muslim, br. 46, str. 128.
U drugom hadisu veli: „Allah će spriječiti ulazak u Vatru onome ko iskreno u ime Allaha kaže la ilahe illellah.“
Bilježi ga Buhari, br. 425, str. 81, i Muslim, br. 263, str. 265.
6⃣.istinitost (Es-Sidk) | Potvrda istinitosti tih riječi, riječima i srcem.
Poslanik, ﷺ, kaže: „Onoga ko istinski svjedoči da nema istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, Allah će ga sačuvati Vatre.“
Bilježi ga Buhari, br. 128, str. 32.
U drugom hadise se kaže: „Ko kaže la ilahe illellah potvrđujući srcem ono što govori…“
Bilježi ga Ahmed, 13/433, br. 8069, Hakim kaže da je ispravan.
7⃣. Ljubav (El-Mehabbe) | Ljubav prema riječima la ilahe illellah, i onome što iz njih proizlazi i prema njenim sljedbenicima, te ljubav i prezir zasnovani na njima.
Islamski učenjaci navode da ljubav ima određene uslove koji se moraju ispuniti kako bi bila priznata. To su:
▪Davanje prednosti onome što Allah voli, pa makar to ne bilo u skladu sa našim željama.
▪Prezir prema onome što On mrzi, pa makar strastima to odgovaralo.
▪Slijeđenje Poslanika, ﷺ, prihvatanje njegove upute i koračanje njegovom stazom.
▪Ljubav prema onome što voli Allah i Njegov Poslanik, i prezir prema onome što prezire Allah i Njegov Poslanik. Potpuno vjerovanje u tevhid i riječi la ilahe illellah nije ostvario onaj ko voli nešto što Allah prezire i ko prezire nešto što On voli.
Ovome svjedoči i hadis: „Najčvršća imanska veza jeste ljubav i prezir radi Allaha.“
Bilježi ga Ahmed, 30/488, br. 18524, ispravnim ga je ocijenio šejh Albani.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: mr. Jakub Alagić
Vidi manjePreuzeto sa Whatsapp grupe “DELIL – Akida”
Da li su šejhovi sufijskih redova bliski Allahu, dž.š.
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Termin sufizam nije bio poznat u periodu života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., niti u periodu ashaba i tabi’ina. Tek nakon ovih prvih generacija na scenu dolazi jedna skupina pobožnih i skromnih ljudi (zahidi) koji su nosili vunenu odjeću (suf), pa su ih prozvali ovviše
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Termin sufizam nije bio poznat u periodu života Allahovog Poslanika, s.a.v.s., niti u periodu ashaba i tabi’ina. Tek nakon ovih prvih generacija na scenu dolazi jedna skupina pobožnih i skromnih ljudi (zahidi) koji su nosili vunenu odjeću (suf), pa su ih prozvali ovim imanom – sufije. Drugi su na stanovništvu da su dobili naziv po grčkoj riječi “sofija”, što u prijevodu znači mudrost. Ono što neki tvrde da su svoje ime dobile od riječi “safa“ (bistrina, čistoća, jasnost), ne može se smatrati ispravnim, pošto je “nomen relativum“ (tj. ime izvedeno iz drugog sufiksom – ijj) od riječi “safa” safaijj, a ne sufijj.
Pojavom ovog novog imena i skupine koja ga nosi, došlo je do još većeg rascjepa i raskola u redovima muslimana. Prve sufije su se razlikovale od kasnijih po tome što je kod ovih posljednjih pojava novotarija (bid’ata) bila znatno izraženija, kao što im mali i veliki širk nisu bili nepoznanica. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio je na njihove novotarije u slijedećim riječima: ”Klonite se novotarija u vjeri, jer svaka novotarija je bida’t, a svaki bida’t je zabluda!” (Prenosi ga Tirmizi i za njega kaže da je hasen-sahih.)
U onome što slijedi pokušaćemo napraviti komparaciju između vjerovanja sufija i njihovih obreda i učenja islama koje se zasniva na Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:
– Postoje mnogi sufijski redovi, kao što su tidžanije, kadirije, nakšibendije, šazilije, rufaije i drugi. Sljedbenici ovih redova smatraju da su samo oni na istini (hakku), a da su svi drugi u zabludi. Kur’an zabranjuje razdvajanje i dijeljenje među muslimanima, kao što Uzvišeni Allah kaže: ”…i na budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka je zadovoljna onim što ispovijeda.” (Er-Rum, 31-32)
– Pojedine sufije su, pored Allaha, dž.š., počele obožavati poslanike, a.s., te žive i mrtve evlije. Obraćaju im se riječima kao što su: ”O Gejlani!” ”O Rufai!” ”Pomozi Allahov Poslaniče!” ”Na tebe se oslanjamo o Allahov Poslaniče” itd. Allah, dž.š., zabranjuje da se u stvarima koje su samo u Njegovom domenu obraća nekome drugom mimo Njega, pa takav čin označava širkom. Allah, dž.š., kaže: ”I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik.” (Junus, 106)
– Sufije smatraju da postoje kutbovi, bedeli i evlije kojima je Allah, dž.š., predao vođenje, upravljanje i uređenje stvari na ovom svijetu. Allah, dž.š., u Kur’anu navodi odgovor mušrika na pitanje koje im je postavio: ”…i ko upravlja svim?” – “Allah!” – reći će oni.” (Junus, 31) Na osnovu ovoga zaključujemo da su arapski mušrici bolje poznavali Allaha, dž.š., od takvih sufija.
– Sufije, isto tako, pri pojavi neke nevolje, traže zaštitu kod nekog drugog, mimo Allaha, dž.š. Uzvišeni kaže: ”Ako te od Allaha kakva nevolja pogodi, – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti; a ako ti kakvo dobro podari, – pa, samo je On Svemoćni.” (El-En’am, 17)
– Neke sufije vjeruju u vahdetil-vudžud (panteizam) gdje se poistovjećuje Stvoritelj i stvoreno, pa na kraju ispada da je sve stvoreno i da je sve božanstvo.
– Sufije pozivaju odricanju od ovoga svijeta, zanemarivanju uzročno-posljedičnih faktora i napuštanju džihada. Allah, dž.š., kaže: ”i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu…” (El-Kasas, 77) “I protiv njih pripremite koliko god možete snage…” (El-Enfal , 60)
– Sufije stepen ihsana, kao ekskluzivno pravo, pripisuju isključivo svojim šejhovima. Oni od murida zahtijevaju da sebi u mislima predstave šejha kada god spomenu Allaha, dž.š., (kada čine zikr), pa čak i u samom namazu. Neki idu čak dotle da stavljaju šejhovu sliku ispred sebe za vrijeme namaza. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: ”Ihsan (dobročinstvo) je da obožavaš Allaha, dž.š., kao da Ga gledaš, pa ako Ga ti ne vidiš, zaista, On tebe vidi!” (Muslim)
– Sufije, također, smatraju dozvoljenim ples i upotrebu defa i muzičkih instrumenata, kao i podizanje glasa prilikom učenja zikra. Allah, dž.š., kaže: ”Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene…” (El-Enfal, 3) Možete ih vidjeti kako od zikra izgovaraju samo Allahovo, dž.š., ime: “Allah, Allah, Allah!” Ovakav način zikra se smatra novotarijom i govorom koji ne nosi u sebi šerijatsko značenje. Neki idu i dalje od toga, pa izgovaraju samo (Ah, ah!) ili (Hu, hu!)
Stav islama i sunneta o pitanju zikra jeste da musliman spominje svog Gospodara ispravnim i razumljivim govorom za koji ima nagradu kod Uzvišenog Allaha kao što su riječi: Subhanallah – neka je slavljen Allah, dž.š., Elhamdulillah – hvala Allahu, dž.š., La ilahe illallah – nema istinskog boga osim Njega, Allahu ekber – Allah, dž.š., je najveći i sl.
– Sufije u svojim stihovima, za vrijeme zikra, kao tematiku uzimaju žene i dječake. Strastvena ljubav, zaljubljenost, žudnja i sl. Motivi su koje tom prilikom spominju, kao da se nalaze na kakvoj zabavi gdje se pleše uz vino, pljeskanje i galamu. Sve nabrojano se ubraja u mušričke običaje, obrede i rituale. Allah, dž.š., kaže: ”Molitva njihova pored Hrama svodi se samo na zviždanje i pljeskanje rukama…” (El-Enfal, 35)
– Neke sufije koriste metalne čavle i zabijaju ih u svoja tijela uz uzvikivanje nekih riječi, kao što je npr.: ”Djede!” Na taj način dolaze mu šejtani kako bi mu pomogli da izvede svoju tačku bez posljedica, pošto je zatražio pomoć mimo Allaha, dž.š. Uzvišeni Allah kaže: ”Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.“ (Ez-Zuhruf, 36)
– Sufije tvrde da imaju otkrovenja i da poznaju šta će se desiti u budućnosti (gajb stvari), a Kur’an ih izričito pobija. Allah, dž.š., kaže: ”Reci: ´Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna šta će se dogoditi…´” (En-Neml, 65)
– Sufije, također, tvrde da je Allah, dž.š., stvorio ovaj svijet zbog Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., a Kur’an ih demantuje riječima Uzvišenog Allaha: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine.” (Ez-Zarijat, 56) Allah, dž.š., se obraća Muhammedu, s.a.v.s., slijedećim riječima: “…i sve dok si živ, Gospodaru svom ibadet čini!” (El-Hidžr, 99)
– Sufije tvrde da je moguće vidjeti Uzvišenog Gospodara još na ovom svijetu, a Kur’an ih demantuje ajetom u kome se Musa, a.s., obraća Uzvišenom Gospodaru riječima: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Ne možeš Me vidjeti“ – reče…” (El-Earaf, 143)
– Sufije tvrde da na javi uzimaju direktno znanje od Uzvišenog Gospodara, bez posredništva Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa kažu: ”Moje srce mi prenosi od mog Gospodara.” Ovdje se postavlja slijedeće pitanje: Da li su oni bolji od ashaba?!
– Sufije organizuju skupove i priređuju mevlude radi donošenja salavata na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a postupaju suprotno od njegovog učenja kada podižu svoj glas prilikom zikra i izvođenja ilahija i kasida u kojima se ponekad nalazi i otvoreni širk. Da li je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proslavljao svoj rođendan? Da li su to činili Ebu-Bekr, Omer, Osman, Alija, r.a., četverica imama, osnivača pravnih mezheba i drugi? Ko više zna i ko je ispravnijeg ibadeta, oni ili sufije?
– Sufije se posebno pripremaju za putovanje i posjetu turbetima i mezarima, kako bi postigli blagoslov njihovih stanovnika, te kako bi tavafili (kružili) oko njih, ili klali žrtve u njihovoj neposrednoj blizini. Tim svojim djelima postupaju suprotno riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Posebno se priprema na put samo radi tri džamije: Mesdžidul-Harama, ove moje džamije i Mesdžidul-Aksa’a.” (Buharija i Muslim)
– Sufije se fanatično drže stavova svojih šejhova, makar to bilo suprotno onome što kaže Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici, ne odlučujte se ni na što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova…” (El-Hudžurat, 1)
– Sufije upotrebljavaju talismane, zapise, razne znakove, slova i brojeve kako bi pomoću njih pravili hamajlije, zaštite i donosili odluke.
– Sufije se ne zadovoljavaju salavatima koji su zabilježeni od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nego sami izmišljaju salavate koji sadrže otvoreno traženje blagoslova od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i težak širk sa kojim nije zadovoljan onaj na koga se donosi salavat.
Što se tiče pitanja vezanog za tačnost postojanje veze koju imaju sufijski šejhovi, odgovor je potvrdan, ali se ovdje radi o vezi sa šejtanima, a ne sa Uzvišenim Gospodarom. Jedni drugima kićene besjede govore da bi ih obmanuli, kao što to Allah, dž.š., kaže: ”Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali , šejtane u vidu ljudi i džinova koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli – a da je tvoj Gospodar htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih, i ono što izmišljaju!” (El-En’am, 112)
“..A šejtani navode saradnike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali.” (El-En’am, 121)
“Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? Oni dolaze svakom lašcu, grješniku.” (Eš-Šu’ara, 221-222) Ovo je ta vrsta veze koja postoji u stvarnosti, a ne ona za koju lažno tvrde da je imaju sa Uzvišenim Gospodarom. Neka je Uzvišen Allah od svega toga! (Pogledati Mu’džemul-bide’i : 346 – 359)
Iznenadna odsustvovanja pojedinih šejhova sufijskih redova od očiju murida (sljedbenika) izravni je rezultat veze ostvarene sa šejtanima. Može se desiti, da bi povećali dojam i zabludu svojih sljedbenika, da, ponekad, koriste šejtane radi prenošenja u neka udaljena mjesta i vraćanja istog dana ili noći. Zbog toga postoji jedno veoma važno pravilo koje glasi da ljude ne cijenimo i vrjednujemo po čudima i neuobičajenim pojavama koje ih prate, nego na osnovu njihovog pridržavanja ili udaljenosti od Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
Istinske evlije (Allahovi, dž.š., štićenici) oni su koji obožavaju Allaha, dž.š., onako kako je On propisao, bez primjese novotarija. Pojava čuda nije uslov i pokazatelj da je neko zaslužio taj status i postigao odabrani stepen.
Opis pravih Allahovih, dž.š., evlija došao je u hadisi-kudsiju, (hadis koga prenosi Allahov Poslanik, s.a.v.s., od svog Gospodara) kojeg Buharija prenosi od Ebu-Hurejre, r.a., a u kome Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Rekao je Uzvišeni Allah: ´Nagovještavam rat onome ko se bude neprijateljski odnosio prema Mome evliji. Najdraže sa čime Mi se može približiti Moj rob jesu dužnosti (farzovi) koje sam mu propisao. Zatim Mi se i dalje približava sve dok ga ne zavolim. Kada ga zavolim, postajem njegov sluh pomoću koga čuje, njegov vid pomoću koga gleda, njegova ruka kojom dohvaća, njegova noga kojom korača. Ako nešto zatraži od Mene, Ja ću mu dati i ako potraži utočište kod Mene, Ja ću mu ga pružiti!” (Buharija, 2384/5) Allah, dž.š., upućuje na pravi put !
Iz knjige: “Odgovori o islamskom vjerovanju” – Muhammed Salih el-Munedždžid
Preuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Vidi manjeTraženje pomoći od živih i mrtvih ljudi
Načelno pravilo jeste da musliman traži pomoć isključivo od Allaha, jer samo On istinski može pomoći čovjeku. Ipak, nema problema tražiti pomoć od čovjeka u onome što je u okviru ljudskih mogućnosti. Od žive osobe može se tražiti samo ono što je ona u mogućnosti učiniti, u protivnom pomoć se mora trviše
Načelno pravilo jeste da musliman traži pomoć isključivo od Allaha, jer samo On istinski može pomoći čovjeku. Ipak, nema problema tražiti pomoć od čovjeka u onome što je u okviru ljudskih mogućnosti. Od žive osobe može se tražiti samo ono što je ona u mogućnosti učiniti, u protivnom pomoć se mora tražiti isključivo od Allaha.
Kada je riječ o traženju pomoći od mrtve osobe, to je strogo zabranjeno, jer mrtav čovjek ne može pomoći sam sebi, pa zar može pomoći živima! Isto tako, zabranjeno je upražnjavanje ma kakvog ibadeta pored kabura, ma kojim povodom. Imam Muslim zabilježio je predanje u kojem stoji da je Aiša, radijallahu anhu, majka pravovjernih, upitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta treba izgovoriti kada dođe na kubur, na što joj je odgovorio: “Reci: ’Es-selamu ala ehlid-dijar…’” Otuda, ko posjeti mezarje treba proučiti poznatu dovu.
Onaj ko učini sedždu na kaburu ili tavafi oko njega želeći se time približiti Allahu i smatrajući da sedžda i tavaf na tom mjestu imaju posebnu odliku, takav je učinio veliku novotariju i grijeh, usto je otvorio velika vrata zabludi koja ga vodi izravno u veliki širk. Musliman smije tavafiti isključivo oko Kabe, i kada je riječ o nagradi, sva mjesta na zemlji imaju isti status, osim tri poznate džamije: Mesdžidul-harama u Mekki, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, džamije u Medini i Mesdžidul-Aksa u Kudsu, a o tome nam govore vjerodostojni hadisi. Moramo napomenuti da onaj čovjek koji ma koji ibadet posveti umrlom čovjeku, želeći mu se približiti, čini šrik, najveći grijeh koji ga izvodi iz okvira dini-islama.
Na pitanje odgovorio: dr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Mladost provela u nepokrnosti Allahu
Svevišnji Allah oprostit će sve grijehe, čak i nevjerstvo, ako se čovjek iskreno pokaje. Uzvišeni je rekao: “Reci: ’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53.više
Svevišnji Allah oprostit će sve grijehe, čak i nevjerstvo, ako se čovjek iskreno pokaje. Uzvišeni je rekao: “Reci: ’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53.) U hadisi-kudsijju koji je zabilježio imam Tirmizi stoji da je Uzvišeni Allah rekao: “O čovječe, kada bi tvoji grijesi dostigli nebeske visine pa Me zamolio za oprost, Ja bih ti ih oprostio…” Svevišnji Allah također je rekao: “>Dobra djela zaista poništavaju hrđava..>.” (Hud, 114.)
Imam Muslim zabilježio je da je Amr b. As prenio sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Islam briše ono što je bilo prije njega, hidžra briše ono što je bilo prije nje, a hadždž briše ono što je počinjeno prije njega.” Ne samo to, već će Uzvišeni Allah, ako bude htio, sve te grijehe, zbog iskrenog pokajanja, pretvoriti u dobra djela: “…Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti…” (El-Furkan, 70.)
Imam Hakim zabilježio je predanje u kojem Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripovijeda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neki će ljudi na Sudnjem danu poželjeti da su počinili što više grijeha.” Ashabi začuđeno upitaše: “Ko su oni, Allahov Poslaniče?!” “To su oni kojima će Allah njihova hrđava djela u dobra promijeniti”, odgovori im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Šejh Albani tvrdi da je lanac prenosilaca ovog hadisa dobar. Međutim, imam Ibn Redžeb, u djelu El-Džamia, 1/118, radije odabire mogućnost da su to Ebu Hurejrine, radijallahu anhu, riječi, a ne Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem.
Bilo kako bilo, predanje ne podstiče na činjenje loših djela, griješenje je zabranjeno Kur’anom, hadisom i konsenzusom muslimana, već samo ukazuje na veličinu Allahove, dželle šanuhu, milosti. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Džibril, alejhis-selam, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da si me samo vidio kako uzimam morski pijesak i trpam ga faraonu u usta bojeći se da ga ne stigne Allahova milost (to je bilo onog trenutka kada se faraon poceo tusiti i Dzibril. a.s., se pobojao da ce mu Allah oprostiti , n. op.)!” (Tirmizi, Taberani i Dija Makdisi.) Imam Tirmizi ovo je predanje ocijenio dobrim.
Nema sumnje da bi Milostivi oprostio i faraonu, najvećem prijestupniku svih vremena, koji se proglasio bogom, da se iskreno pokajao prije nego se počeo utapati. Kako onda Milostivi ne bi oprostio ono što je manji grijeh od toga?! Molim Plemenitog Allaha da nas obaspe Svojom neizmjernom milošću, oprosti nam grijehe i dopusti nam džennetska prostranstva, amin!
Na pitanje odgovorio: dr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
KOJI DAN U GODINI JE NAJBOLJI DAN?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 25/288): "Koji dan je vrijedniji, dan Arefata, petak, ramazanski bajram ili kurbanski bajram?" Pa je odgovorio: "Zahvala pviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 25/288): “Koji dan je vrijedniji, dan Arefata, petak, ramazanski bajram ili kurbanski bajram?”
Pa je odgovorio: “Zahvala pripada Allahu. Složni su učenjaci da je najbolji dan u sedmici petak. A najbolji dan u godini je dan Kurban bajrama. Neki učenjaci kažu da je to dan Arefata, a prvo je ispravnije, jer je došlo u Sunenu da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije)’, jer je to dan velikog hadždža (spomenutog u 3.ajetu sure Tevbe) po mezhebu Malika, Šafije i Ahmeda. Isto tako je potvrđeno u Sahihu od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Dan kurbanskog bajrama je dan velikog hadždža’. U tom danu se rade dobra djela koja se ne rade ni u jednom drugom, poput stajanja na Arefatu i boravka na Muzdelifi, bacanja kamenčića na ‘Akabi, klanja kurbana, brijanja i tavafa Ifade. Zaista su ova djela najbolja po Sunnetu, a oko čega su složni učenjaci”.
Hadis kojeg spominje Ibn Tejmije: “Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije, 11.Zul-Hidždže, kada je boravak na Mini)”, bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibn Hibban i Hakim. Kažu Bejheki i Ševkani da je dobar, a Ibn Hibban, Hakim i Albani da je vjerodostojan.
Od hadisa u kojima je došla vrijednost određenih dana u godini su:
– Poznati vjerodostojni hadisi o vrijednosti prvih deset dana Zul-Hidždžeta. Pošto je riječ o deset dana, nema potrebe da ih u kontekstu ovog pitanja (najboljeg dana u godini) navodimo.
– Hadisi o vrijednosti dana petka. Petak je najbolji dan u sedmici, oko čega nema razilaženja, ali to nije tema pitanja pa ni njih nećemo navoditi ovom prilikom.
– Hadisi o vrijednosti dana Arefata, a od tih hadisa su sljedeći:
Prvi – Od Džabira, radijallahu anhu: “Nema dana boljeg kod Allaha od dana Arefata. Allah se spusti na zemaljsko nebo, pa se hvali stanovnicima nebesa sa stanovnicima Zemlje. Kaže: …”. Bilježi ga Ibn Hibban. Slabim ga ocjenjuje Albani, a prihvatljivim i dobrim Ibn Hibban, El-Munziri i Šuajb Arnaut. Međutim, u hadisu je ravija Ebu el-Zubejr, koji je mudellis (što je karakteristika slabosti), takođe ravija Muhammed ibn Mervan el-‘Ukajli, oko čije pouzdanosti ima razilaženje. Ispravno je ono na čemu je šejh Albani.
Ovaj hadis bilježe i Ibn Huzejme, Begavi, Ebu J'ala i Bezzar, ali bez dodatka hadisa “Nema dana boljeg kod Allaha od dana Arefata” koji je bitan na ovom mjestu.
Drugi – “Najbolji dan je dan Arefata kada se podudari sa petkom, on je bolji od 70 hadždževa mimo petka”.
Bilježe ga Ibn Hibban i Taberani, kaže šejh Albani u “es-Silsiletu ed-da'ife” (broj 207) da je hadis “batil la asle lehu” (ništavan, nema osnova, tj. seneda).
Ili u rivajetu: „Najbolji dan u kojem izađe Sunce je dan Arefata kada se podudari sa petkom, on je bolji …“. Kaže Alabani u “es-Silsiletu ed-da'ife” (broj 1193) da nema osnova (seneda).
Mnogo je hadisa koji govore o vrijednosti dana Arefata: da je to dan u kojem Allah najviše ljudi oslobađa od Vatre (bilježi Muslim) i u kojem najviše oprašta grijehe, dan u kojem se sa postom onima koji nisu na Hadždžu opraštaju grijesi za prošlu i iduću godinu (bilježi Muslim).
Zbog ovih hadisa je imam Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha, nastojeći da pomiri hadise o vrijednosti dana Arefata i dana petka, nageo stavu da je dan Arefata najbolji dan u godini, a petak najbolji dan u sedmici.
Najbliže je, a Allah zna najbolje, ono što navodi šejhul-islam Ibn Tejmije, da je dan Kurban bajrama najbolji dan u godini. Argument koji presuđuje po tom pitanju je vjerodostojan hadis: “Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije). Sa druge strane, hadisi u kojima je došlo da je dan Arefata najbolji dan su slabi. Osim toga, u danu Kurban bajrama se rade dobra djela koja se ne rade ni u jednom drugom, poput stajanja na Arefatu i boravka na Muzdelifi, bacanja kamenčića na ‘akabi, klanja kurbana, brijanja i tavafa Ifade.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ŠTA JE ŽENI DOZVOLJENO OBLAČITI PRED MUŽEM?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ženi je dozvoljeno da se oblači pred svojim mužem šta hoće po slobodnom izboru. Šta god procjeni da se sviđa njoj ili njenom suprugu od odjeće njoj je dopušteno da oblači, tj. daviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ženi je dozvoljeno da se oblači pred svojim mužem šta hoće po slobodnom izboru. Šta god procjeni da se sviđa njoj ili njenom suprugu od odjeće njoj je dopušteno da oblači, tj. da oblači odjeću sa kojom će biti što ljepša, privlačnija i izazovnija svome mužu. Pa tako nema smetnje da supruga nosi kratko, prozirno, pantalone duge ili kratke, odjeću sa prorezima, izrezima, gdje joj se vide izazovni dijelovi tijela, … Takođe, ženi je dozvoljeno da ne nosi ništa od odjeće pred svojim mužem.
Ovo je izgrađeno na tome što su tijelo muža i žene jedno drugom halal gledanjem, diranjem i slično. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu (robinja), oni, doista, prijekor ne zaslužuju. A oni koji i pored toga traže, oni u zlu pretjeruju“. (El-Mu'minun, 5-7)
Dozvola oblačenja ženi spomenute odjeće pred mužem je uslovljena sa dva šarta:
prvi – da to oblačenje ne bude sa nijetom oponašanja kjafira,
drugi – da ne bude sa nijetom oponašanja muškaraca, jer je zabrana istih došla u jasnim vjerodostojnim hadisima.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abasa, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.
Takođe, bilježe Ebu Davud i Imam Ahmed hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Hadis su ocijenili dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.
Kao što je ženi dopušteno, preporučeno i treba da se lijepo sređuje i izazovno oblači pred svojim mužem kako bi sa njom zadovoljio sve svoje potrebe i strasti prema ženama, tako i on treba da se njoj sređuje i lijepo oblači. Osim što je u osnovi žena ta koja se sređuje, uljepšava i ukrašava, zbog toga su njoj u islamu dozvoljene mnoge stvari, poput zlata, svile i slično, dok muškarcima nošenje istih nije dozvoljeno.
Nema smetnje da se žena pred malom djecom do njihove šeste ili sedme godine, kada još ne razaznaju stidna mjesta, da se oblači na gore spomenuti način pred mužem.
Dok ako sa supružnicima u kući žive druge odrasle punoljetne osobe, poput očeva i majki, ili odrasla djeca starija od sedam godina i slično, žena u tom slučaju treba da se pristojno oblači pred njima kao što se oblači pred mahremima.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PROPIS TRAJNE DEPILACIJE (TJ. OTKLANJANJA DLAKA SA TIJELA)
Alejkumusselam rahmetullahi ve berekatuhu! Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Što se tiče otklanjanja dlaka sa ljudskog tijela ono se može podijeliti na tri vrste: Prva vrsta: dlake za koje je došlo u Šerijatu da ih je propisano otkloniti, poput otklanjanja dviše
Alejkumusselam rahmetullahi ve berekatuhu!
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Što se tiče otklanjanja dlaka sa ljudskog tijela ono se može podijeliti na tri vrste:
Prva vrsta: dlake za koje je došlo u Šerijatu da ih je propisano otkloniti, poput otklanjanja dlaka oko polnog organa, ispod pazuha i kraćenje brkova, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi. Ova vrsta otklanjanja dlaka se ubraja u fitru (prirodu) na kojoj je Allah, dželle še'nuhu, stvorio svoja stvorenja.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je vremenski odredio da ne prođe više od četrdeset dana a da se sa tih mjesta ne otklone dlake, kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.
Druga vrsta: dlake za koje je došla u Šerijatu zabrana da se otklanjaju ili naredba koja je suprotna njihovom otklanjanju, poput dlaka brade kod muškaraca i obrva kod žena.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio muškarcima da puštaju bradu i da se po tome razlikuju od međusija i mušrika, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima Buharije i Muslima.
Takođe, u vjerodostojnom hadisu, mutefekun alejhi, došla je zabrana ženi da čupa obrve sa ciljem uljepšavanja.
Treća vrsta: dlake za koje nam u Šerijatu nije došla naredba da ih otklonimo, niti nam je došla zabrana da ih ne smijemo otkloniti, poput dlaka na prsima, podkoljenicama, laktovima, nadkoljenicama, stomaku i slično. Pa ako na ovim mjestima dlake narastu duge i guste tako da poružnjavaju i izobličavaju izgled insana, u tom slučaju nema smetnje da se one umanje ili otklone.
A u suprotnom slučaju, tj. ako na tim mjestima dlake ne budu velike niti guste, preče je da se ne diraju jer ih Allah, subhanehu ve te'ala, nije stvorio bez funkcije, nego je u njima sigurno neka faida. Ovaj stav zastupa šejh
Usejmin, rahimehullah. Dio učenjaka smatra da je otklanjanje dlaka na ovim mjestima ili mekruh ili zabranjeno jer potpada pod zabranjeno mijenjanje Allahovog stvaranja.
Takođe, druga skupina učenjaka smatra da je ženi dozvoljeno da otklanja sa ovih dijelova tijela dlake sa ciljem uljepšavanja tijela svome mužu.
U svakom slučaju, stav da je otklanjanje dlaka sa ovih mjesta zabranjeno je najdalje od ispravnog jer je propis o tome prešućen u šerijatskim tekstovima a veoma je daleko da se može analogijom pridružiti zabrani čupanja obrva, te prema tome spada u dozvoljene stvari, a Allah zna najbolje.
Rezime gore spomenutog je da je dozvoljeno trajno otklanjanje dlaka sa tijela i lica izuzev obrva (za ženu) jer za njihovu zabranu nema dokaza u Šerijatu.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
DA LI JE DUGAČKA KOSA KOD MUŠKARCA SUNNET?
Alejkumusselam. Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio. Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojiviše
Alejkumusselam.
Prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
imao dužu kosu u nekoliko oblika shodno njegovom stanju i poslu kojim se bavio.
Prvi oblik je da mu je kosa dopirala do resica ušiju (ili na arapskom: vefre). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Bera ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do resica njegovih ušiju”. A u rivajetu kod Muslima: “Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila do polovine njegovih ušiju”.
Drugi oblik je da mu se dužina kose bila između ušiju i ramena (ili na arapskom lemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je između njegovih ušiju i ramena”. A u rivajetu od Aiše, radijallahu anha, kod Ebu Davuda i Tirmizija se prenosi da je ona rekla: ” Kosa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila ispod ušiju i iznad ramena”.
Treći oblik je da je puštao kosu do ramena (ili u arapskom džemme). Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao kosu koja je dopirala do ramena”. Ovaj zadnji oblik je stanje na kojem je najčešće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio.
Bitno je naglasiti da nije potvrđeno u Sunnetu da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, puštao kosu duže od ramena kao što je bio običaj žena. A hadis u kojem se prenosi da je kosu vezivao u pletenice, bilježe ga autori Sunnena, međutim on je slab, takvim ga ocjenjuje imam Buharija, a i njegov tekst je oprečan vjerodostojnim hadisima u kojima je došlo da nije vezivao kosu u pletenice. Takođe, nije prenešeno da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, brijao glavu osim za vrijeme obreda hadždža i umre.
Učenjaci i islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je puštanje duge kose muškarcima sunnet ili je to samo dozvoljeni običaj.
Prvo mišljenje: da je puštanje duge kose sunnet, tj. ko to radi slijedeći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome ima nagradu za to. Ovo je najpoznatiji rivajet i zvanični stav u hanbelijskom mezhebu i drugih učenjaka koji se slažu sa njima. Oni svoj stav dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dugu kosu, a njegova praksa je sunnet.
Takođe, dokazuju to i hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pusti kosu neka je uređuje”.Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer.
Takođe, dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojemu je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Bilježe ga Ebu Davud i Nesai a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.
S tim da je u Buharijinom i Muslimovom Sahihu došlo od istog ravije da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa.
Međutim, dokazivanje sa svim ovim spomenutim hadisima je upitno jer se sa prvim može dokazivati da je sunnet uređivanje kose a ne puštanje, dok drugi hadis uzimaju zagovarači drugog mišljenja kao osnovni dokaz za svoj stav.
Drugo mišljenje: da puštanje duge kose nije sunnet nego samo dozvoljena stvar, čak neki učenjaci kažu da je bolje kraćenje kose od puštanja. Ovo je mezheb hanefija, stav Ibn Abdulberra od malikija i drugih. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.
Dokazuju svoj stav time da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u puštanju kose predstavlja običaj koji nije propisano slijediti jer nisu prenešene riječi koje ukazuju da je puštanje duge kose sunet.
Takođe, dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže od Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a imao je dugu kosu, pa čim ga je vidio rekao mu je: “Zloslutnja (zlo), zloslutnja (zlo)”. On se vratio i potkratio kosu i došao mu ponovo sutradan, pa mu je rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani. Hanefijski učenjak Tahavija nakon navođenja ovog hadisa u “Muškilul-asar” kaže da ovaj hadis ukazuje da je kraćenje kose bolje od puštanja i dodaje da ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učini boljim od toga nema nešto bolje i da je obaveza to smatrati boljim a ostaviti ono što mu je oprečno.
Bilježi ga Ebu Davud, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer. Takođe, dokazuju svoj stav hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio “EL-KAZEA”, tj. da se dio glave obrije a na drugom dijelu ostavi kosa. A u rivajetu kod Ebu Davud i Nesai je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio dječaka kojem je dio kose bio obrijan a dio pušten pa im je rekao: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”. Hadis je šejh Albani ocjenio vjerodostojnim.
Odabrano mišljenje je drugo mišljenje učenjaka, a Allah zna najbolje, tj. da puštanje duge kose muškarcima nije sunet. Da to nije sunet ukazuju sljedeće stvari:
Prva: jasni i nedvosmisleni tekstovi hadisa za koje se može reći da presuđuju po ovom pitanju: “Ili obrijte svu kosu ili pustite svu kosu”, i hadis u kojem se Vail ibn Hudžra, radijallahu anhu, vratio i potkratio kosu i došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo sutradan, pa mu je on rekao: “Ja nisam mislio na tebe, a to je bolje”. Jer da je sunnet puštanje duge kose ne bi rekao “ili obrijte svu kosu” niti bi rekao onome ko je potkratio kosu “A to je bolje”.
Druga: Učenjaci Usulul-fikha djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dijele na tri vrste: prva – prirodna svojstva (poput toga da jede, pije, oblači se i slično), druga – svojstva koja Šerijat propisuje (poput kraćenja brkova, puštanja brade, otklanjanja dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta, sunećenja, jedenja desnom rukom i slično) i treća – svojstva koja su između ovoga dvoga, tj. oko kojih se učenjaci razilaze da li pripadaju ovoj skupini ili onoj (poput nošenja srebrnog prstena). A djelo puštanja duge kose spada u ovu treću vrstu, s tim da je bliže da spada u prvu, tj. prirodna svojstva. Znači, u djelu puštanja duge kose Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preovlađuje značenje običaja i prirodnog karaktera općeprihvaćenog i poznatog u njegovom narodu. Da bi to bilo sunnet na to treba da ukazuje neki dodatni argument koji upućuje da je to sunnet, poput toga da se sa ovom praksom musliman razlikuje od kjafira, ili muškarac od žena, ili da se sa njim sprečava loš i pokvaren ahlak, ili nešto slično tome, a pošto ničeg od ovoga nema u puštanju duge kose onda se ta praksa svodi i ubraja u djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja je radio kao prirodna svojstva koja radi bilo koji drugi čovjek.
Treća: da je puštanje kose propisano od strane Zakonodavca Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio svoj Ummet kao što ih je uputio na puštanje brade, ili bi im objasnio razloge koji upućuju na propisanost puštanje duge kose. Međutim, nije prenešeno i zabilježeno od njega ništa od toga, naprotiv prenešeno je da je on, sallallahu alejhi ve sellem, obrijao djecu Džafera ibn Ebi Taliba nakon njegove smrti i da je pohvalio kraćenje kose Vabila ibn Hadžera, radijallahu anhu, koja je bila duga.
Što se tiče propisa dlaka (kose) na tijelu čovjeka sa šerijatske strane one imaju tri stanja (propisa):
Prvo – dlake (kosu) koje je zabranjeno otkloniti, poput dlaka brade kod muškarca i obrva kod žena.
Drugo – dlake koje vadžib otklanjati, poput dlaka sa stidnog mjesta i ispšod pazuha i kraćenja brkova.
Treće – dlake o kojima je prešućeno, poput dlaka ruku, nogu, prsa i kose na glavi.
Prema tome, puštanje duge kose kod muškaraca nije sunnet zato što je Poslanik, salllahu alejhi ve sellem, pohvalio kraćenje kose, a drugom prilikom izjednačio puštanje i kraćenje kose. A dužina kose Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se kretala između resica ili polovine uha do ramena.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PROPIS FARBANJA KOSE I BRADE CRNOM BOJOM
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kaneviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kane na ruke i noge ženama, kao i farbanje kose kanom ili drugim bojama za kosu.
Propis farbanja sijede kose (i brade muškarcima)
Da li je bolje ženama i muškarcima da farbaju sijedu kosu i bradu (muškarcima) ili ne, po tom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi stav: Većina učenjaka (džumhur), od kojih su imami četiri mezheba, smatra da je mustehab farbati sijedu kosu muškarcima i ženama kao i bradu muškarcima. (El-Fetava el-hindijje 5/359, El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)
Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.
A u vjerodostojnom rivajetu kod Ahmeda, Ibn Hibbana, Ebu J'ale i Begavije je došlo: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove i kršćane”.
Bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove”.
Ovi hadisi ukazuju na preporučenost farbanja sijedih dlaka (kose i brade) i da u tome imaju dvije osnovne koristi: 1 – čišćenje kose (brade) i uljepšavanje izgleda 2 – razlikovanje od sljedbenika Knjige, što je i namjera Zakonodavca i preporučeno.
Drugi stav: Manja skupina učenjaka smatra da je bolje ne farbati sijedu kosu i bradu. (El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)
1 – Dokazuju to hadisom Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mrzio deset stvari: …, mijenjanje (farbanje) sijedih …”. Hadis bilježe Nesai i Ibn Hibban, a šejh Albani ga ocjenjuje munker hadisom, tj. jako slabim.
Komentar: Hadis Ibn Mes'auda, radijallahu anhu, je slab te ne može biti argument po ovom pitanju.
2 – Dokazuju takođe hadisom od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu: “Ko osijedi jednu sijedu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed, a šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim.
Komentar: Hadis K'aba, radijallahu anhu, ne ukazuje da je vrijednije ostavljanje farbanja.
3 – Zatim se drže hadisa mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Enesa, radijallahu anhu, u kojima on prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije farbao kosu i bradu. A ovo ukazuje da je radio ono što je vrijednije i bolje.
Komentar: Potpuno suprotno hadisu Enesa, radijallahu anhu, prenose Ibn Omer i Ummu Seleme, radijallahu anhum, u hadisima koje bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao bradu i kosu.
O pokušaju da se napravi spoj između ovih kontradiktornih hadisa su govorili Ibn Džerir Teberi, Kadi ‘Ijad, Nevevi i Ibn Hadžer. Najbolje pomirenje između ovih hadisa je ono što se prenosi od imama Ibn Džerira Tabrija (Fethul-bari 10/432). On kaže da ono što prenose Ummu Seleme i Ibn Omer, radijallahu anhum, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao, oni prenose ono što su vidjeli da je radio ponekad, a negiranje Enesa, radijallahu anhu, da se farbao se odnosi da je to bilo njegovo stanje u većini slučajeva.
Kaže imam Ševakni da to što Enes, radijallahu anhu, negira da se farbao ne ukazuje ništa više osim na to da on nije znao da se farbao. Dok rivajeti od drugih ashaba u kojima se potvrđuje da se farbao su preči da se prihvate, jer oni potvrđuju ono što su oni vidjeli. U svakom slučaju, svejedno da li se on farbao ili ne, on je, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se farba, a riječima se daje prednost nad djelima. (Nejlul-evtar 1/146)
4 – Takođe dokazuju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da nisu farbali sijede, poput Alije, Ubej ibn K'aba i Enesa, radijallahu nahum.
Komentar: Prenosi se u vjerodostojnim hadisima od dosta veće skupine ashaba da su farbali.
Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura, tj. da je mustehab (preporučeno) muškarcima i ženama farbati sijedu kosu i bradu (muškarcima), jer je to naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je razlikovanje od sljedbenika Knjige i time se bolje održava kosa i brada.
NAPOMENA: Dozvoljeno je farbanje bilo kojom bojom (crvenom, smeđom, plavom i slično), a oko farbanja crnom postoji razilaženje o čemu će biti govora, inšallah. U ovome nema razlike između mladih ili starih, a nema smetnje u farbanju kose i brade i prije nego što osijedi.
FARBANJE CRNOM BOJOM
Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno farbati kosu i bradu crnom bojom sa ciljem prevare i obmane, tj. da se time sakrije ili promijeni identitet, poput farbanja kradljivice sa ciljem da ga ne prepoznaju.
A mimo toga učenjaci se razilaze oko farbanja crnom bojom na pet mišljenja od kojih su tri općepoznata:
Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.
Ovo je stav Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife), jedan od dva stava imama Malika, Ebul-Feredža ibn El-Dževzija, Ibn ebi ‘Asima, a od savremenih učenjaka između ostalih i šejha Mensura Es-Simarija.
Takođe, ovo je stav velike skupine ashaba, tabi'ina i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, o čemu će biti govora prilikom argumentiranja. (Fethul-bari 10/435, El-Fetava el-hindije 5/359, El-Mugni 1/91, Nejlul-evtar 1/145)
O farbanju u crno su učenjaci Ibn El-Dževzi i Ibn ebi ‘Asim napisali posebne knjige u kojima su snažno i argumentovano podržali i zauzeli stav dozvole farbanja u crno.
Argumenti sa kojima zagovarači ovog stava dokazuju dozvolu su sljedeće:
Prvi argument – Hadis mutefekun alejhi: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.
Opće značenje riječi “pa se razlikujte od njih” obuhvata dozvolu da se farba sa bilo kojom bojom, jer nisu spomenute neke boje, a na druge upozoreno.
Drugi argument – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, kod Muslima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za sijedu kosu i bradu Ebu Kuhafe, radijallahu anhu: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim”.
Opće značenje “promijenite ovo sa nečim” obuhvata i crnu boju.
Naravno, zagovorači zabrane farbanja u crno dokazuju svoj stav sa dodatkom istog hadisa koji je u Muslimu “i klonite se crne boje”. Međutim, vjerodostojnost ovog dodatka je upitna, o čemu će biti govora. Takođe sam ravija tog dodatka, Ibn Džurejdž, je farbao u crno.
Treći argument – Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.
Hadis ukazuje da je najbolje farbati sa kanom koja daje crvenu boju i ketemom koji daje crnu boju. Skupina učenjaka kaže da se u hadisu misli na farbanje sa ovim bojama kada se pomiješaju, dok druga skupina smatra da se odnosi i na miješanje i na pojedinačno farbanje, a po općem značenju hadisa je bliže ovo zadnje. Uglavnom, hadis ukazuje na dozvolu farbanja crnom bojom pojedinačno ili pomiješano sa kanom koja je crvena.
Četvrti argument – Da je skupina ashaba od pravednih halifa i drugih farbala u crno:
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ofarbao bradu kanom i ketemom da je njena boja pocrnila (“kan'e levnuha”).
Ibn Hadžer sa jezičke strane navodi da riječi “kan'e levnuha” znače da je boja brade jako pocrvenila, dok učenjak El-‘Ajni tumači da znači da je od jarko crvene prešla u crnu.
Takođe, od ashaba koji su farbali u crno su Osman ibn Affan, S'ad ibn ebi Vekkas, Ukbe ibn Amir, Abdullah ibn Džafer, Mugire ibn Šu'be, Hasan, Husejn, Džerir ibn Abdullah i Amr ibn El-‘As. (El-Mugni 1/91, Fethul-bari 10/435, Nejlul-evtar 1/145, Zadul-me'ad 4/337, El-Elbise vez-zine Abdulvehhab 302-303)
Nije poznato niti prenešeno da je neko od drugih ashaba negirao postupak spomenutih ashaba, što ukazuje da to oni nisu smatrali zabranjenim, u protivnom bilo bi prenešeno.
Takođe, farbanje u crno je bila praksa mnogih tabi'ina, prenosi Ibn El-Kajjim u Zadul-me'adu (4/337) od sljedećih tabi'ina da su farbali u crno: Amr ibn Osman, Alij ibn Abdullah ibn Abbas, Ebu Selem ibn Abdurrahman, Abdurrahman ibn El-Esved, Musa ibn Talha, Ibn Šihab Ez-Zuhri, Ejjub Suhtijani, Ismail ibn M'adijekrib, Muharib ibn Disar, Jezid, Ibn Džurejdž, Ebu Jusuf, Ebi Ishak, Ibn ebi Lejla, Zijad ibn ‘Alaka, Gajlan ibn Džami'a, Nafi'a ibn Džubejr, Amr ibn Alij El-Mukaddemi, Kasim ibn Selam, Muhammed ibn Ishak, El-Hadždžadž ibn Ertat, Ibn Sirin, Ebu Burde, Amr ibn Dinar, Šerahbilu ibn Es-Simt, Anbese ibn Se'id i drugi.
Kaže Ibn Šihab Ez-Zuhri: “Mi smo farbali u crno kada je lice bilo mlado, a kada bi lice i zubi ostarili ostavili bi ga (farbanje u crno)”. (Fethul-bari 10/435)
Prenosi Jahja od imama Malika da je upitan o farbanju u crno, pa je rekao: “Nisam čuo o tome nešto poznato. Farbanje u neku boju mimo crne je meni draže, a u ostavljanju farbanja ima širine, inšallah, i u tome ljudima nema teškoće”. (Šerh El-Muvetta Ez-Zerkani 5/372)
Drugo mišljenje – da je haram.
Ovo je stav Ebu Hanife, Muhammeda Šejbanija, jedan od dva stava šafijskog mezheba i mišljenje mnogih savremenih učenjaka, poput šejha Bin Baza, Saliha Fevzana i drugih. (El-Fetava el-hindije 5/359, I'anetut-talibin 2/231, El-Mugni 1/91, El-Medžmu 1/323)
Neki od učenjaka ovog mišljenja, poput Ishaka, El-Hulejmia i nekih učenjaka šafijskog mezheba, prave razliku između muškarca i udate žene, te dozvoljavaju udatoj ženi da se uljepšava farbanjem u crno ako joj muž dozvoljava. (El-Medžmu 1/323, Fethul-bati 10/435)
Dok neki učenjaci hanefijskog mezheba iz ove zabrane izuzimaju mudžahide (borce na Allahovom putu), odnosno njima daju olakšicu da se farbaju u crno. (El-Fetava el-hindije 5/359)
Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su dva poznata hadisa:
Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu i drugi (mimo Buharije) od Džabira, radijallahu anhu, da je na dan oslobođenja Mekke doveden Ebu Kuhafe, otac Ebu Bekra, a njegova glava i brada su bile bijele poput drveta Segame (drvo čiji su plodovi, listovi i cvjetovi bijeli), pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim, i klonite se crne boje”.
Kažu riječi “klonite se crne boje” su jasan dokaz zabrane farbanja u crno.
Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su dva prigovora:
1 – Dodatak na kraju hadisa “klonite se crne boje” je mudredž, tj. to nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego riječi nekog od ravija, što znači da se sa tim ne može dokazivati zabrana farbanja u crno.
Dokaz tome je što Muslim u svom Sahihu prenosi ovaj hadis od Ebu Hajseme od Ebu Ez-Zubejra od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao samo: “Promijenite ovo sa nečim” bez dodatka “i klonite se crne boje”. I pitao je Zuhejr (Ebu Hajseme) Ebu El-Zubejra da li Džabir rekao u hadisu “klonite ga crne boje”, on je zanegirao i rekao “ne”. Takođe u Musnedu imam Ahmeda u istom rivajetu se prenosi isti hadis bez dodatka “i klonite se crne boje”. A zatim nakon teksta hadisa prenosi ravija Hasan od Zuhejra da je pitao Ebu El-Zubejra da li je rekao “klonite ga crne boje”, kaže “ne”. A Zuhejr ibn Mu'avije i Hasan ibn Musa su pouzdane ravije. Znači, dvojica ravija (IbnDžurejdž i Lejs) koji prenose ovaj dodatak prenose ga od Ebu El-Zubejra, a kao što je prenešeno on negira da je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Od argumenta koji ukazuju da je ovaj dodatak na kraju hadisa mudredž (da su riječi ravije) je to da ravija Ibn Džurejdž u hadisu kod Muslima, koji prenosi taj dodatak, i sam farbao u crno, jer kako da prenosi hadis u kojem je došla zabrana ili pokuđenost, a onda je on prvi krši?
Zagovarači stava da je haram farbati u crno se oslanjaju na to da hadis prenosi Muslim u svom Sahihu od dvojice ravija Ibn Džurejdža i Lejsa ibn S'ada, oni su obojica pouzdane ravije, a dodatak hadisa od pouzdanog ravije se prihvata, na čemu je skupina učenjaka hadisa.
2 – Hadis “i klonite se crne boje” se odnosi na oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, i one čija sijeda kosa ili brada budu ružnog i odurnog izgleda, a ne važi za sve ljude.
Drugi – Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom poput volja golubova, oni neće osjetiti miris Dženneta”.
Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Nevevi, Ahmed Šakir, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Iraki i Abdulkarir Arnaut.
Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su tri prigovora:
Prvi prigovor – da je hadis slab.
U senedu hadisa je ravija Abdulkerim ibn ebi El-Muhalik, kao što kažu Ebul-Feredž ibn El-Dževzi i drugi, a on je slab ravija sa čijim hadisom se ne argumentira.
Ibn Hadžer i Ibn El-Muziri smatraju da je taj ravija Abdulkerim ibn Malik El-Džezeri, a on je pouzdan, od njega prenose u svoja dva Sahiha Buharija i Muslim.
Drugi prigovor – Da je pogrešno dokazivati zabranu sa ovim hadisom i ako prihvatimo da je vjerodostojan.
Jer žestoka prijetnja koja se spomenuta u hadisu nije zbog farbanja u crno nego zbog nekog drugog grijeha koji nije spomenut, kao što kaže Ibn ebi ‘Asim u svojoj knjizi “El-Hidab (Farbanje)”. Na to ukazuje tekst hadisa “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom”, a poznata je velika skupina među ashabima i tabinima od prve generacije ovog Ummeta koji su farbali u crno, što znači da strašna prijetnja nije zbog farbanja u crno, jer da je tako onda riječi “u zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi” nemaju smisla kad se već takva skupina pojavila na samom početku islama. Tako da je dokazivanje zabrane sa ovim hadisom sasvim pogrešno.
Takođe, hadis govori o ljudima čija je karakteristika i obilježje bila da se farbaju u crno, kao što je došlo u hadisima u opisu havaridža da će im biti obilježje da briju glavu, pa kao što to obilježje havaridža (brijanje glave) ne ukazuje da je brijanje glave haram, tako ni farbanje te skupine u crno ne ukazuje da je to haram.
Treći prigovor – Da se pod farbanjem u crno misli na ono sa kojim se cilja prevara i obmana drugih radi skrivanja identiteta i slično, a oko čije zabrane nema razilaženja.
Zagovorači ovog stava (zabrane) dokazuju i sa drugim hadisima u kojima ima slabosti oko čega nema razilaženja, pa s toga nema potrebe da se isti navde.
Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).
Ovo je stav malikijskog, šafijskog i habelijskog mezheba, kao i mnogih učenjaka hanefijskog mezheba. (El-Fetava el-hindijje 5/359, Hašijetul-‘adevi 2/411, Šerhu Muslim 14/80, Fethul-bari 10/436, Nejlul-evtar 1/145)
Njihov argument je spoj između hadisa Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, koje su spustili na stepen pokuđenosti i onoga što se prenosi od velike skupine selefa (ashaba i tabi'ina) ovog Ummeta da su farbali crnom bojom.
Odabrano (radžih) mišljenje je opća dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.
Razlozi odabira ovog stava su:
– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji.
– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled.
– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis.
– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.
– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba