Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Ko se nađe u društvu onih koji psuju vjerske svetinje, makar bili rodbinski najbliži, dužan je napustiti takvo društvo, postupajući po kur’anskom ajetu: “Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš.” (El-En‘am, 68)

Poznato je da islam daje veliko pravo roditeljima nad djecom. Čak i kada roditelj nije vjernik, dijete je dužno prema njemu se lijepo ophoditi i plemenito postupati. Rekao je Svevišnji Allah: “A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj.” (Lukman, 15) Vidimo kako Uzvišeni Allah u ovom ajetu naređuje da se velikodušno postupa prema roditeljima, koji ne samo da su nevjernici, nego i druge pozivaju u nevjerstvo i na to nagovaraju. Stoga je dužnost biti pokoran roditelju u svemu što nije grijeh, jer poslušnost je temelj velikodušnosti koju nam je Allah stavio u obavezu prema roditeljima.

To ipak ne znači da roditelj ima pravo činiti nepravdu djetetu, jer Allah je zabranio svaku nepravdu. U hadisi-kudsijju navodi se da je Allah kazao: “O robovi Moji, Ja sam doista sam Sebi nepravdu zabranio i zabranio sam je Svojim robovima, zato jedni drugima ne činite nepravdu!” (Muslim, br. 2577)

Pri odabiru obrazovne struke roditelj treba uvažiti sklonosti djeteta i njegove mogućnosti, te pomoći djetetu da odabere struku koja ima najveću perspektivu i kroz koju očekuje da će postići najbolje rezultate i ostvariti pozitivne životne ciljeve. Ukoliko se mišljenja roditelja i djeteta ne podudaraju i ne može se među njima uskladiti, u pravilu, dijete je dužno poslušati roditelja, jer roditelj ima više iskustva, u stanju je zrelije donijeti odluku, a svom djetetu želi najbolje. Ako su pak ovi parametri poremećeni, tako da je dijete upućenije od roditelja i u stanju je donijeti ispravniju odluku, a roditelj zagovara očigledno nerealnu stvar čijim prihvatanjem dijete sebi čini veliku nepravdu, dijete ne mora nužno u tome poslušati roditelja, ali je dužno pokušati iznaći način da udobrovolji roditelja i dobije njegov pristanak.

Zatim, roditelj je dužan finansirati dijete sve dok dijete ne bude u stanju samo zarađivati. Ukoliko roditelj nepravedno obustavi finansiranje djeteta, dozvoljeno je iz njegove imovine uzeti vrijednost na koju dijete običajno polaže pravo. Dokaz za to jeste predaja koju prenosi Hinda, supruga Ebu Sufjana, radijallahu anhuma, a u kojoj se navodi da je kazala Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doista je moj muž, Ebu Sufjan, škrt čovjek, ne daje nam dovoljno, meni i mojoj djeci, osim ako uzmem od njega a da on ne zna!” Na to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Uzmi od njegovog imetka koliko je običajno dovoljno tebi i tvojoj djeci.” (Buhari, br. 5364, i Muslim, br. 1714) Izraz “običajno” znači: kao što je običaj da žene tebi sličnog društvenog staleža troše.

Dakle, ako ti roditelj očigledno čini nepravdu sileći te da učiš u neodgovarajućoj školi, dozvoljeno je nepravdu spriječiti, a ako je stvar nejasna i polemična, osnova je da se roditelju pokorava u svemu što nije grijeh. Ako ti nepravedno uskraćuje tvoje materijalno pravo, dozvoljeno je bez njegovog znanja uzeti vrijednost koju običajno roditelj daje djetetu. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/skolovanje-po-zelji-roditelja/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao je na učenje časnog Kur’ana i ukazao na velike nagrade koje čekaju onoga ko uči Kur’an, ma koji dio Kur’ana učio. Također je podstakao na učenje određenih ajeta i sura zbog njihovih posebnih vrlina i fadileta, poput Ajetul-Kursijje, dva zadnja ajeta sure El-Bekara, te sura El-Ihlas, El-Kafirun i drugih o čijim je vrlinama prenesena posebna predaja.

O vrlinama sure El-Vakia (Događaj) zabilježene su dvije predaje, jedna je vjerodostojna, a druga nije. Prenosi Ibn Abbas da je Ebu Bekr, radijallahu anhum, kazao: “Allahov Poslaniče, osijedio si!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Osjedile su me sure Hud, El-Vakia, El-Murselat, Amme i Izeš-šemsu kuvviret.” (Hadis bilježe Tirmizi, br. 3297, Hakim, br. 3314 i drugi. Ova je predaja vjerodostojna. Tirmizi ju je ocijenio dobrom, a Hakim vjerodostojnom, što je potvrdio i šejh Albani) Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, to je rekao jer se u tim surama govori o Sudnjem danu, kazni u Džehennemu i stanju ljudi na budućem svijetu – ahiretu.

Druga predaja u kojoj se spominje sura El-Vakia prenosi se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, rekao: “Ko svake večeri bude učio suru El-Vakia nikada ga neće zadesiti neimaština.” (Bilježi Bejheki u Šuabul-imanu, br. 2268. Ovu predaju su slabom ocijenili brojni hadiski eksperti od kojih su imam Ahmed, Ebu Hatem, Darekutni, Bejheki i drugi, a od savremenih učenjaka šejh Albani. U lancu prenosilaca ovog hadisa nalazi se Ebu Šudža, a on je prenosilac koji nije poznat) Postoje i drugi razlozi koji ovu predaju čine slabom. (Pogledati: Silsiletul-ehadisid-daifa, br. 289) Dakle, to znači da nije dozvoljeno vjerovati da učenje sure El-Vakia štiti od neimaštine, jer predaja koja na to ukazuje nije validan argument.

http://el-asr.com/pitanja/ucenje-sure-el-vakia-zbog-otklanjanja-neimastine/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Hidžama je, u stvari, proces izvlačenja, odnosno, isisavanja i izbacivanja nečiste krvi iz organizma pomoću čaša ili bočica koje se postavljaju na određena mjesta na tijelu oboljele osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je liječenje ovom metodom, rekavši: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima dobra, onda je to u rezu hidžame, gutljaju meda i dodiru vatrom, kada se lijek podudari sa bolešću, a ja ne volim liječiti se vatrom.” (Buhari i Muslim); “Najbolje čime se možete liječiti jest hidžama”, ili je rekao: “To je jedan od vaših najboljih lijekova.” (Muslim)
Postoje vjerodostojni hadisi koji ukazuju na pokuđenost zarade koju čovjek stekne hidžamom, a jedan od tih hadisa jeste predaja koju bilježi imam Muslim, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najgora zarada je mehr prostitutke, naknada za psa i zarada onoga ko obavlja hidžamu” (Muslim);“Naknada za psa je nevaljala, mehr prostitutke je nevaljao, zarada hidžamom je nevaljala.” (Muslim)
S druge strane, postoje predaje koje ukazuju na to da je onome ko obavlja hidžamu dozvoljeno za svoj posao uzeti naknadu. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Ebu Tajjiba obavio hidžamu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a potom je Poslanik naredio da mu se dadne jedan ili dva sāa (četiri pregršti) datula i zauzeo se kod njegovih vlasnika da mu smanje dadžbine.” (Buhari i Muslim) Kazao je Ibn Abbas: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio je hidžamu, pa je onome ko obavlja hidžamu dao naknadu. Da je to bilo haram, ne bi mu dao naknadu.” (Buhari i Muslim)
S obzirom na navedene predaje, islamski su učenjaci zauzeli različite stavove u pogledu naplaćivanja usluga obavljanja hidžame i zarađivanja na taj način. Postoji mišljenje da je haram naplaćivanje usluge činjenja hidžame, dok velika većina učenjaka smatra da je to dozvoljeno. Ipak, mnogi učenjaci koji preferiraju dozvolu smatraju da je zarada putem hidžame pokuđena. (Ibn Kudama, El-Mugni, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)
Rezimirajući prethodno, može se zaključiti da je čovjeku koji nije u potrebi da se bavi hidžamom bolje da nađe neki drugi posao, jer mu je to pokuđeno. A ako je neko u potrebi za tim, dozvoljeno mu je, bez pokuđenosti. Ako se tome pridoda namjera da se omogući prakticiranje hidžame, jer je na nju podsticao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda je to dobro djelo.
Što se tiče vremena u kojem se obavlja hidžama, postoje predaje koje ukazuju na pohvalnost i prioritet nekih datuma i druge predaje koje upozoravaju da se hidžama čini određenim danima, poput subote i srijede. Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio hidžamu na dvije strane vrata i u vrhu leđa, te da je obavljao hidžamu sedamnaestog, devetnaestog i dvadeset prvoga dana u mjesecu. (Tirmizi, koji kaže da je hadis hasen, a vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani u Miškatul-mesabih) Dio učenjaka ovu i slične predaje smatra prihvatljivim te stoga vidi pohvalnim da se hidžama čini 17., 19. ili 21. dana u hidžretskom mjesecu. Međutim, prema mišljenju većine učenjaka, sve predaje koje govore o vremenu obavljanja hidžame su slabe, pa su stoga rekli da je hidžama propisana onda kada za njom postoji potreba, bez obzira kojeg datuma ili dana to bilo. (Tuhfetul-ahvezi)
Od imama Ahmeda prenosi se da je izbjegavao obavljati hidžamu subotom i srijedom (Ibn Kajjim, Zadul-mead), a kada je imam Malik upitan o hidžami subotom i srijedom, pa je rekao: “U tome nema smetnje. Nema dana u kojem nisam činio hidžamu i ništa od toga ne smatram pokuđenim.” (El-Munteka) Uzvišeni Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/uzimanje-nadoknade-za-hidzamu/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijja)

Šerijatskopravni status putovanja žene bez mahrema razlikuje se shodno stanju i okolnostima. O nekim situacijama učenjaci imaju jedinstven stav, a o drugim imaju različita mišljenja.

Prvo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je ženi dozvoljeno da putuje bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.

Drugo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema ukoliko putovanje za nju predstavlja fizičku ili moralnu opasnost. U tom kontekstu Ibn Tejmijja kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…“ (Šerhul-umda)

Treće: žena koja je u mogućnosti da obavi hadž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadž.

Nakon što smo uočili stanja u pogledu kojih su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje u pogledu kojeg učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanje radi hadža ili nečeg drugog, bez obzira na to da li se radi o obaveznom hadžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba, te imami Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Šabi, Sevri i drugi. (Ibn Humam, Fethul-Kadir, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “‘Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!’ Čuvši te riječi, jedan od prisutnih upita: ‘Allahov Poslaniče, moja je supruga krenula na hadž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vrati se i obavi hadž zajedno sa svojom suprugom!’” (Buhari i Muslim)

Ovim hadisom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.

Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur – izrazita većina učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi (obaviti) hadž!” (Buhari). Kontekst ove predaje ukazuje da se radi o onome što je bolje i prioritetnije činiti.

Drugi dokaz prvog mišljenja jesu brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost od jednog dana i noći osim u pratnji svog mahrema” (Buhari). Ovaj je hadis jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.

Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je da putuje u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadž. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ata b. Ebu Rebaha, Ibn Sirina, Zuhrija i drugih. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ensari, Esnal-metalib, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupinu pouzdanih žena i muškaraca jednoglasno smatraju zadovoljavajućom. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ibn Muflih, El-Furu vetashihuh)

Prvi dokaz koji u prilog svom mišljenju navode ovi učenjaci jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom je društvo sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu oponirano je time što se navodi da je ajet uopćen, dok su hadisi u kojima se propisuje pratnja mahrema posebni i direktni u ovom pitanju.

Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatema, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buhari). Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.

Ovom dokazu oponirano je tako što se navodi da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.

Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, na posljednjem hadžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhu (Buhari). Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba dokaz je da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.

Treće mišljenje: ženi je dozvoljeno putovanje radi obaveznog hadža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja, podržavajući ovo mišljenje kada se radi o svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, Ibn Tejmijja, El-Ihtijaratul-fikhijja)

Dokazi koji se navode u okviru ovog mišljenja identični su dokazima drugog mišljenja, s tim što su učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok oni koji zastupaju treće mišljenje propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ono ostvari.

Nevevi i Ibn Hadžer prenose konsenzus učenjaka u pogledu toga da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi hadža i umre. (Nevevijev komentar Muslima i Fethul-Bari)

Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje za ženu predstavlja fizičku ili moralnu opasnost, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Vidjeti: Šerhul-umda i Nevevijev komentar Muslima)

Poznati učenjak malikijskog mezheba Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine prilikom putovanja žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po meni, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace, u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo je mišljenje preneseno od Evzaija.” (El-Munteka)

Štaviše, u poznatom djelu malikijskog mezheba, Mevahibul-Dželili, poriče se postojanje razilaženja u pogledu dozvoljenosti putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (Hattab, Mevahibul-Dželili)

Da li su savremena prijevozna sredstva, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Prvo mišljenje: ženi nije dozvoljeno da putuje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380)

Kao dokaz za ovo mišljenje navode se spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema. Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha, koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti, sve što se smatra putovanjem, poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.

Zatim, žena putujući bez mahrema u avionu i sl., postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.

Drugo mišljenje: putovanje žene savremenim prijevoznim sredstvima, poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema dozvoljeno je ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah b. Džibrin, Selman el-Auda, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdulmuiz Ferkus, Mustafa ez-Zerka, i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, Fetava Ebu Abdulmuiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafa ez-Zerka 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)

Dokazi koji se navode za ovo mišljenje:

Prvo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.

Drugo: Stvari koje su preventivno zabranjene postaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema vrsta je preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.

Treće: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.

Rezime: Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju. Mišljenju da je ženi dozvoljeno putovati na hadž i slična putovanja, za kojima postoji stvarna potreba, a žena je pri tome sigurna, ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadž u pouzdanoj pratnji, preferirajuće mišljenje u takvom stanju jeste dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-zeni-dozvoljeno-da-putuje-na-hadz-bez-mahrema/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Duše vjernika susreću se i međusobno posjećuju. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vjernik bude na samrti, dođu mu meleki milosti noseći sa sobom bijelu svilu i kažu: ‘Izađi, o dušo zadovoljna, ka Allahovom zadovoljstvu, udobnosti i lijepoj opskrbi, ka Gospodaru, koji nije srdit!’ Potom ta duša izađe poput najljepšeg mirisa miska, a zatim ga (vjernika) meleki preuzimaju sve dok s njim ne dođu do nebeske kapije, gdje kažu: ‘Kako li je divan ovaj miris, koji vam dolazi sa Zemlje!’ Potom s njim dođu dušama vjernika, a oni mu se obraduju više nego što se neko od vas obraduje odsutnom kada mu se vrati, pa ga pitaju: ‘Šta radi taj i taj? Šta radi taj i taj?’, pa kažu: ‘Pustite ga, on je bio u dunjalučkim brigama.’ A kada on njima kaže: “Zar vam (taj i taj) nije došao?”, oni onda kažu: ‘Odveden je u svoje boravište – bezdan.’ A kada nevjernik bude u smrtnim mukama, dođu mu meleki patnje noseći sa sobom kostrijet i kažu: ‘Izađi, o dušo prezrena, ka Allahovom preziru i Njegovoj kazni!’ Potom ta duša izađe poput najodvratnijeg smrada strvine, sve dok s njim ne dođu do zemaljske kapije, gdje kažu: ‘Kako li je odvratan ovaj miris!’ Potom s njim dođu dušama nevjernika.” (Nesai. Hadis je sahih, prema ocjeni Albanija)

Govoreći o tome da li se duša umrlog susreće sa svojom porodicom i rodbinom, šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “U hadisu koji prenose Ebu Ejjub el-Ensari i drugi, a koji bilježi Ebu Hatem u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Kada se duša umrlog uzdigne, dočekaju je druge duše i pitaju o živima, te jedni drugima kažu: ‘Ostavite ga dok se ne odmori!’ Zatim mu kažu: ‘Šta radi taj i taj?’, a on kaže: ‘Lijepo je postupao.’ Potom oni kažu: ‘Šta radi taj i taj?’, a on kaže: ‘Zar vam nije došao?’ A oni kažu: ‘Nije’, a potom konstatiraju: ‘Odveden je u bezdan.’

Iz ubjeđenja da se djela živih predstavljaju umrlima Ebu Derda, radijallahu anhu, dovio je riječima: ‘Allahu, Tebi se utječem da učinim kakvo djelo koje će me osramotiti kod Abdullaha b. Revahe!’ Ovim riječima aludira se na trenutak kada se duše umrlih sretnu sa dušom umrle osobe koja tek dolazi, pa joj oni postavljaju pitanje, a ona im odgovara.

Što se tiče trajnog boravišta duša, ono se razlikuje shodno njihovom položaju kod Allaha. Stepen onih koji su Allahu posebno bliski (mukarrebun) iznad je stepena drugih džennetlija (ashabul-jemin), međutim, oni sa višeg stepena spuštaju se do onih ispod, dok se oni ispod ne uzdižu na viši stepen. Tako se oni, Allahovom dozvolom, susreću i posjećuju, kao što se sastaju i posjećuju na dunjaluku, iako su njihovi stepeni različiti.

Ova je rasprava vrlo značajna i mora joj se, stoga, posvetiti dužna pažnja. Naime, postoje dvije vrste duša: one koje trpe kaznu i one koje uživaju nagradu. Ove prve zaokupljene su patnjom u kojoj se nalaze i time su spriječene da se među sobom susreću i posjećuju, dok se one druge, nagrađene, koje su slobodne i nesputane – susreću, posjećuju i evociraju uspomene na ono kroz šta su prolazile na dunjaluku, te razgovaraju o onome šta čine živi. Tako svaka duša biva sa svojom družicom, s onom čija su djela nalik njezinim, dok se duša našega poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi u najvišem društvu. Uzvišeni Allah kaže: ‘Oni koji se budu pokoravali Allahu i Poslaniku bit će s onima kojima je Allah blagodat darovao: s vjerovjesnicima, pravednicima, šehidima i dobrim ljudima; a divno li je to društvo!’ (En-Nisa, 69). Ovo zajedništvo potvrđeno je kako na ovome svijetu, tako isto i u berzahu, kao i u kući nagrade i kazne. Prema tome, čovjek će uvijek biti s onim koga voli, u svakom od ta tri boravišta… Jedan je ensarija plačući došao kod Božijeg Poslanika, pa ga je on upitao zbog čega plače. ‘Božiji Poslaniče’, kazao mu je on, ‘tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, ti si mi zbilja draži i od moje porodice i od moga imetka! Tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, draži si mi i od mene samoga! Moji ukućani i ja spomenemo te pa me uhvati takvo nekakvo osjećanje i ja moram doći da te vidim! Onda sam se sjetio da ćemo obojica jednoga dana umrijeti, pa sam shvatio da se mogu s tobom družiti samo ovdje, na ovom svijetu, jer ti ćeš biti uzdignut među vjerovjesnike, a ja, ako i uđem u Džennet, bit ću daleko ispod tvoga položaja!’ Poslanik mu na to ništa nije odgovorio, a Allah je potom objavio: ‘Oni koji se budu pokoravali Allahu i Poslaniku, bit će s onima kojima je Allah blagodat darovao…’ , pa do riječi: ‘Dovoljno je to što Allah sve zna!’ (En-Nisa, 69–70). Uzvišeni još kaže: ‘O smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!’ (El-Fedžr, 27), tj. budi s njima! To se kaže duši u času smrti… Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na nebo, tamo je susreo Ibrahima, Musaa i lsaa, neka su na sve njih mir i blagoslovi Božiji.” (Knjiga o duši, 43–47)

Postoje hadisi koji govore o tome kako se umrli međusobno posjećuju i da je zbog toga naređeno da se njihovi kefini uljepšaju, međutim, te predaje nisu vjerodostojne. (Vidjeti: Munammed b. Salih el-Munedždžid, El-Islam: Sualun ve dževab, br. 20820)

http://el-asr.com/pitanja/da-li-se-umrli-medjusobno-posjecuju/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/