Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Lovljenje ribe sa zivim mamcima
AlejkumusSelam! Islamski učenjaci su složni da sve životinje koje žive samo u vodi (ne one koje žive i na kopnu i u vodi poput krokodila, zmije i slično) da su dozvoljene svejedno na koji način bile ubijene ili ulovljene. Osim što postoji razilaženje oko uginule vodene životinje koja pluta po vodi aviše
AlejkumusSelam!
Islamski učenjaci su složni da sve životinje koje žive samo u vodi (ne one koje žive i na kopnu i u vodi poput krokodila, zmije i slično) da su dozvoljene svejedno na koji način bile ubijene ili ulovljene. Osim što postoji razilaženje oko uginule vodene životinje koja pluta po vodi a ispravno je da je i nju dozvoljeno jesti. Nema smetnje da se ribe love strujnim udarom, bacanjem bombe ili eksploziva, izbacivanjem iz vode dok ne umre, kao i živim mamcima, svejedno bili ti mamci čisti ili ne, bilo ih dozvoljeno jesti ili ne, poput crvi, skakavaca, mrmaka i slično.
Iz ovoga se izuzima lovljenje sa životinjama za koje je došlo u vjerodostojnim hadisima da ih je zabranjeno ubiti kao što su: žabe, pčele, mravi, pupavci i suredi (ptice poput vrabaca). Dokaz da je dozvoljeno sa živim mamcima loviti je to što u Šerijatu nije došla zabrana istog, a u međuljudskim postupcima je sve dozvoljeno osim onog što je došlo u šerijatskim tekstovima da je zabranjeno. Sa druge strane, ako je dozvoljeno ubiti ribu koje je veće i krupnije stvorenje od onoga čime se lovi (tj. živog mamca) preče je onda da bude dozvoljeno ubiti te mamce pomoću kojih lovimo ribe.
Riba se ne kolje, dovoljno je da ona ugine sama od sebe time što se izvadi iz vode. Jer je došlo u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio upitan o morskoj vodi odgovorio: “Ona je (morska voda) čista, njena strvina je dozvoljena” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim su ga ocijenili Buharija, Ibn Hazm, Darekutni i ostali). Pod “njena strvina” se misli na morske životinje koje uginu bez šerijatskog klanja. Pa ako je dozvoljeno kad same uginu, onda je dozvoljeno i kad ih mi ulovimo ili ubijemo itd. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Obavljanje namaza po sunnetu i usvajanje djece
AlejkumusSelam! Što se tiče videa o obavljanju namaza po sunnetu, letimično sam pregledao oba i po meni je bolje da se obučite po onom koji je postavljen na stranici N-UM, mada su oba ispravna. Video koji je postavljen na stranici N-UM opisuje namaz uglavnom kako ga je pojasnio šejh Albani, rahumehuviše
AlejkumusSelam!
Što se tiče videa o obavljanju namaza po sunnetu, letimično sam pregledao oba i po meni je bolje da se obučite po onom koji je postavljen na stranici N-UM, mada su oba ispravna. Video koji je postavljen na stranici N-UM opisuje namaz uglavnom kako ga je pojasnio šejh Albani, rahumehullah, u svojoj poznatoj knjizi “Opis namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao da ga vidiš” (tako je naslov knjige). Dok je na drugom videu koji je preuzet sa youtube opisan načina klanjanja uglavnom onako kako ga pojašnjavaju šejh Bin Baz i Usejmin. A razlike koje postoje u određenim pitanjima su u stvari ona pitanja u kojima učenjaci oba stava imaju jake dokaze, ili preciznije rečeno u tim pitanjima ili nije prenešen direktan dokaz ili postoje dokazi ali kontradiktorni a oko vjerodostojnosti hadisa u kojima su prenešeni postoji razilaženje muđu učenjacima.
Ta pitanja u kojima je primjetna razlika su: položaj ruku (da li se vežu kao na kijamu ili spuštaju) nakon što se podignu prilikom vraćanja sa rukua, da li se pri spušatnju na sedždu prvo spuštaju ruke ili koljena, da li se prilikom vraćanja sa sedžde prvo dižu koljena (oslanjajući se na ruke) ili ruke (oslanjajući se na koljena) i da li se prilikom učenja Ettehijatu cijeli vrijeme mrda sa kažiprstom desne ruke ili se samo drži uperen bez mrdanja? Treba napomenuti da termin “obavljanje namaza po sunnetu” nije precizan (ili čak je pogrešan) ako se pod njim podrazumijeva da načini obavljanja namaza kako su opisani u mezhebima, hanefijskom, malikijskom, šafijskom i hanbelijskom, nisu po sunnetu. Jer nema sumnje da su se imami i učenjaci četiri mezheba izgradili opis namaza na osnovu onog što je došlo u sunnetu (a ne Tevratu i Indžilu), s tim da su se međusobno razišli oko određenih pitanja kao što su se i šejhovi Albani, Bin Baz i Usejmin međusobno razišli.
A što se tiče usvajanja djece, ono može biti na dva načina. Prvi da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka. Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili. U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur’anu i Sunnetu.
Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5). Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa. Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. Pa tako u hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri“. Hadis je muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr“. Hadis također bilježe Buharija i Muslim. A od S’ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen“. Hadis je kao i prethodni mutefekun alejhi.
Drugi vid usvajanja nečijeg djeteta je da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima kako u govoru tako i u dokumentima. Naravno ovaj vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili. Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je do haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski. Ve billahi tevfik
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Trudnica i namaz
Alejkumusselam! Namjerno neklanjanje jednog namaza je veliki grijeh a po nekim učenjacima je djelo kufra, pa se tako nemoj igrati sa svojom vjerom. Musliman mora klanjati svaki namaz u njegovom namaskom vremenu ma u kakvom stanju bio, u avionu, kamionu, autobusu, bolnici, operacionom stolu, osim akoviše
Alejkumusselam!
Namjerno neklanjanje jednog namaza je veliki grijeh a po nekim učenjacima je djelo kufra, pa se tako nemoj igrati sa svojom vjerom. Musliman mora klanjati svaki namaz u njegovom namaskom vremenu ma u kakvom stanju bio, u avionu, kamionu, autobusu, bolnici, operacionom stolu, osim ako je musafir (putnik) ili bolesnik dozvoljeno spojiti i kratiti podne i ikindiju i akšam i jaciju. I to obavezan ga je obaviti u onakvom stanju kako može. Ako ne može osim sjedeći klanja sjedeći, ako ne može osim ležeći klanja ležeći, ako ne može uzeti abdest uzima tejemum. Musliman može naklanjati namaz koji je prespavao ili zaboravio klanjati kao što je došlo u hadisima. Dok oko naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza svi su učenjaci složni da treba učiniti tevbu (pokajanje) a razišli su se oko toga da li uopšte treba naklanjati taj namaz, pa većina kaže da treba.
A što se tiče trudnice do kad treba klanjati odgovor je dok ne dobije nifas, tj. dok se ne porodi. Do tada ne smije ostavljati namaze, nema opravdanja da ne klanja i obavezna je da klanja u stanju kakvom može. Ako ne može zbog stomaka stojeći onda klanja sjedeći, ako ne može učiniti sedždu klanja tako što išareti odlazak na ruku’ i na sedždu, s tim da nema osnova činiti sedždu na kauču, stolu i slično. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Pjevanje i muzika – propisi i šubhe
Alejkumus selam! Odgovor će biti malo duži a još jasniji od pitanja. Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina. 1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može iviše
Alejkumus selam!
Odgovor će biti malo duži a još jasniji od pitanja.
Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina.
1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može izvoditi sa i bez muzičkih instrumenata.
2- Nazivi i imena pjesme i muzike:
– Igra i zabava
– Pljeskanje i zviždanje
– Šejtanski kur’an
– Glas šejtana
– Šejtanska frula
– Rasadnik licemjerstva
– Glas glupaka
– Glas griješnika
– Zinalučka rukja
3- Vrste pjesama bez pratnje muzičkih instrumenata:
a. Radne pjesme – ove pjesme su dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pokvarenosti i grijeha. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme.
b. Svadbene pjesme
c. Bajramske pjesme
d. Džihadske pjesme
e. Uspavanke
f. Zahidske (isposničke) pjesme – Sve ove pjesme su dozvoljene uz prethodno spomenute uvjete kao kod radnih pjesama i sa istim dokazom.
g. NARICALJKE – koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz za njihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.
h. LJUBAVNE PJESME – tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su danas raširene.
4- Pjesme sa muzičkim instrumentima
Dijele se u dvije vrste:
– Zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično.
– Dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom). Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:
Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).
Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu’ul-fetava” 11/565).
Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani)
5- Opći šerijatski stav o muzici
Muzika je haram po Kur’anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba:
Dokazi iz Kur’ana:
a- Riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
b- Riječi Uzvišenog: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.
Dokazi iz Sunneta:
a- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T’alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).
b- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ljudi iz mog ummeta će piti vino (alkohol) a nazivaće ga drugim imenom, sviraće se nad njihovim glavama sa muzičkim instrumentima i pjevati će im pjevačice, Allah će ih strpati u zemlju i pretvoriće ih u majmune i svinje” (Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed i ostali, a prenešen je u mnoštvu rivajeta što ga čini dobrim, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani).
Šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju je hadis: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram. Nakon poznavanja i razumijevanja ovog hadisa ne bi trebalo da i jedan musliman ima sumnju i nejasnoću oko zabrane muzike.
6- Mišljenja učenjaka selefa i ostalih o pjevanju i muzici
· Kaže imam Malik: “Kod nas pjevaju samo grješnici”.
· Kaže imam Šafija: “Pjevanje je prezrena zabava, liči batilu i apsurdu, a ko mnogo pjeva on je maloumnik odbija se njegovo svjedočenje”.
· Kaže imam Ahmed: “Pjesma pobuđuje licemjerstvo u srcu, ne sviđa mi se”.
· Kaže Fudajl ibn Ijjad: “U pjesmi je zinaluk”.
· Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Stvari koje najviše pojačavaju šejtanska stanja su slušanje pjesme i zabava, a to su činili mušrici”.
7- Proizvodnja i prodaja muzičkih instrumenata (osim defa)
Islamski pravnici skoro da su složni na tome da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata i da onaj koji ih uništi nije obavezan da nadoknadi štetu, a iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena ni proizvodnja istih. Dokaz da sve ovo nije dozvoljeno su riječi Uzvišenog: “… a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). A sama proizvodnja, prodaja i kupovina muzičkih instrumenata je pomaganje u griješenju. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu prodaju” (bilježi ga Ebu Davud i Ahmed, a kaže Albani i Šuajb Arnaut da je vjerodostojan).
Takođe, zabranjeno je snimanje i prodaja audio i video kaseta i CD-ova čija sadržina su zabranjene vrste pjesama i muzika, a dokazi zabrane su isti kao kod zabrane muzičkih instrumenata.
8- Propis slušanja pjesama koje pjevaju žene
Iz prethodnih dokaza o općoj zabrani pjevanja i muzike, naravno uz one vrste pjesama bez muzike i uz def koje smo izdvojili kao izuzetak, da se razumijeti da je slušanje muzike zabranjeno, svejedno bili izvođači žene ili muškarci, s tim što je slušanje pjesama i muzike koje izvode žene na gorem stepenu od one koju izvode muškarci. To se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa. Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32).
Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.
9- Šubhe oko pjesama i muzike
U zadnje vrijeme je čest slučaj da se izjavljuje kako pjesma i muzika nisu zabranjeni u Islamu dokazujući to sa mnogim neosnovanim i šerijatski neprihvatljivim argumentima od kojih su najistaknutiji sljedeća dva:
Prvi: Da su učenjaci Ibn Hazm (učenjak zahirijskog mezheba) i Ebu Hamid Gazali, od starih učenjaka, i mnogi savremeni šejhovi ohalalili muziku. A i oni su učenjaci imaju svoje dokaze.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Ako bi uzeli da je ovo pitanje ono oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, ibret je u tome da se slijedi onaj stav za koji učenjaci imaju najjače dokaze, a nema sumnje da dokazi Kur’ana i Sunneta koje smo spomenuli da su dovoljni da presude u korist učenjaka koji zabranjuju muziku.
· Mišljenje učenjaka se prihvata i radi po njemu ako se podudaraju sa Kur’anom i Sunnetom, kada po tom pitanje imamo jasne dokaze, a ako se protive istima odbacuje se.
· Allah, dželle š’enuhu, dao učenjake koji su napisali odgovore na dokazi onih koji su ohalalili muziku poput Ebul-Feredža Ibnul-Dževzija u knjizi “Telbisul-iblis”. Ibnul-Kajjima u knjizi “Igasetul-lehefan” i od savremenih učenjaka Hamuda Et-Tuvejdžirija u knjizi “Faslul-hitab” koja je ujedno i najopsežnija i najbolja po ovom pitanju.
Drugi: Hadis kojeg bilježi Buharija u svim Sahihu od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Ušao je Ebu Bekr u moju kuću a kod mene su dvije robinje od Ensarija pjevale o bici na Bedru, a one nisu pjevačice. Pa je rekao Ebu Bekr: zar su šejtanove frule u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? A to je bilo za bajram. Pa kaže poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ebu Bekr, svaki narod ima svoj dan veselja (bajram-praznik) a ovo je naš dan”.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Najviše što se može dokazati sa hadisom Aiše, radijallahu anha, je dozvola pjevanja bez pratnje instrumenata na dan Bajrama, a što smo već na samom početku izuzeli kao dozvoljenu vrstu pjesama kao tzv. bajramske pjesme.
· U hadisu je naznačeno riječima Aiše, radijallahu anha, da dvije žene koje su pjevale nisu bile pjevačice, tj. one se nisu bavile pjevanjem kao zanimanjem.
· U samom hadisu Ebu Bekr, radijallahu anhu, naziva pjevanje bez muzičkih instrumenta šejtanskom frulom, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu ne negira te riječi nego mu stavlja do znanja da je ovo izuzetak zbog Bajrama koji je dan veselja.
· U svakom slučaju, ovo što je došlo u ovom hadisu ne može biti argument za dozvolu zabranjenih vrsta pjesama i muzike čija zabrana je došla u hadisima koji su jasni poput Sunca: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”.
Rezime kompletne studije
Pjesme bez pratnje muzičkih instrumenta (koje u sebi sadrže opis žena, poziv na pokvarenost i griješenje i u kojima ima širka i novotarija) i muzika su zabranjeni po Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu na čemu su sve četiri mezheba hanefije, malikije, šafije i hanabile.
Izuzetak iz ove zabrane su sljedeće pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata: radne, svadbene, džihadske, bajramske, uspavanke, zahidske i sve druge slične njima koje ispune sljedeća tri šarta:
1- Da bude bez opisa žena
2- Da u njoj nema pozivanja na pokvarenost i griješenje
3- Da ne sadrži u sebi širk i novotariju.
Takođe, od zabranjene muzike koja se izvodi uz pratnju muzičkih instrumenata izuzima se pjevanje uz def ali pod šartom da se zadovolje sljedeći šarti (s tim da se oko prva dva šarta učenjaci razilaze da li su uopšte šarti):
a- Da to bude u svadbi
b- Da pjevanje bude samo među ženama
c- Da u pjesmi ne bude širka, novotarija i podsticanja na grijeh.
A Allah zna najbolje, ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Mogu li spajati namaze ako radim 15 kilometara od kuće?
Alejkumusselam! Iz ovoga kako si ti opisao svoje obavljanje namaza razumije se da ti sebe smatraš musafirom. A onda prilikom spajanja klanjaš ikindiju namaz četiri rekata. Bojati je se da sve ovo što radiš da je pogrešno. Naime, s obzirom da ti je mjesto posla udaljeno od kuće samo 15 kilometara nijviše
Alejkumusselam!
Iz ovoga kako si ti opisao svoje obavljanje namaza razumije se da ti sebe smatraš musafirom. A onda prilikom spajanja klanjaš ikindiju namaz četiri rekata. Bojati je se da sve ovo što radiš da je pogrešno.
Naime, s obzirom da ti je mjesto posla udaljeno od kuće samo 15 kilometara nije ispravno da sebe smatraš musafirom jer se putovanje na toj udaljenosti ne može smatrati šerijatskim putovanjem na kojem je dozvoljeno uzimati određene olakšice. Druga greška koju činiš je što klanjaš ikindiju četiri rekata a brojiš samog sebe musafirom.
A ako bi rekao da ne spajaš ikindiju sa podne namazom zato što si musafir nego zato što nemaš mogućnosti i uslova da klanjaš na radnom mjestu, onda bi odgovor na ovo bio sljedeći. Nije dozvoljeno spajati podne sa ikindijom i akšam sa jacijom osim onome ko je musafir. Iz ovog općeg propisa neki učenjaci izuzimaju situaciju kada bi se nekom ukazala potreba da zbog određenih okolnosti privremeno, tj. jedanput ili više puta ali ne da bude stalna praksa, spoji između podne i ikindije ili akšama ili jacije, da u ovom slučaju je to dozvoljeno učiniti.
Znači pod šartom da to ne bude stalna praksa. Dokazuju ovaj izuzetak iz pravila hadisom od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio namaze a da nije bio u strahu niti je padala kiša. Dok većina učenjaka smatra da se po ovom hadisu ne radi jer je oprečan drugim vjerodostojnim hadisima u kojima je došla obaveza klanjanja namaza u njihovom namaskom vremenu osim za musafira, bolesnika i slično.
Prema tome, ni po jednom ni po drugom tumačenju tvojih postupaka nije ispravno to što radiš. Na tebi je, s obzirom da nisi musafir, da klanjaš i podne i ikindiju u njihovom namaskom vremenu. Znači, nije ti dozvoljeno da spajaš podne i ikindiju u podnevsko vrijeme, nego treba da nađeš vremena da klanjaš ikindiju dok si na radnom mjestu.
A što se tiče tvojih riječi “Obzirom da mi je ovo stalan posao ovu praksu ću primjenjivati dokle god mi Allah dž.š daje nafaku u ovom poslu”, takva konstatacija ne priliči da dođe nakon što si uputio pitanje o ispravnosti tvojih postupaka, jer ako smatraš da je to što radiš ispravno i da ćeš to praktikovati i ubuduće onda nije bilo smisla ni potrebe da postavljaš pitanje. Musliman se treba naučiti da prije nego što uradi neko djelo za čiju ispravnost i način rada nema znanja da pita onog u čije znanje ima povjerenja, a ne da prvo uradi pa da onda pita je li to ispravno. Jer Uzvišeni kaže: “Znaj da nema boga osim Allaha, i traži oprosta za svoje grijehe” ( Muhammed, 19). Imam Buharija je naslovio u svom Sahihu jedno poglavlje naslovom “Znanje je prije djela” pa je onda naveo ovaj ajet. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
uzimanje abdesta
Prilikom uzimanja abdesta nije prenešeno da se uče bilo kakve dove ili ajeti izuzev učenja Bismile samo jedanput na početku abdesta. A s obzirom da je uzimanje abdesta ibadet, a ibadete nije dozvoljeno činiti osim onog što je došlo potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu. A pošto učenje dova iviše
Prilikom uzimanja abdesta nije prenešeno da se uče bilo kakve dove ili ajeti izuzev učenja Bismile samo jedanput na početku abdesta. A s obzirom da je uzimanje abdesta ibadet, a ibadete nije dozvoljeno činiti osim onog što je došlo potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu. A pošto učenje dova i ajeta prilikom abdesta nije prenešeno, učenje toga je novotarija koju nije dozvoljeno praktikovati.
Učenje Bismile na početku abdesta je prenešeno u rivajetu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao: “Nema namaza onome ko nema abdesta niti abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed. Takođe, bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Se’id ibn Zejda isti hadis, kao i Ibn Madže i Ahmed od Ebu Se’ida. Ono što je bitno naglasiti da su svi rivajeti ovog hadisa veoma slabi.
Zato kaže imam Ahmed: “Nije mi poznat vjerodostojan hadis po pitanju učenja Bismile na početku abdesta”. Kaže imam Buharija: “Najbolji hadis u ovom poglavlju (učenja Bismile na početku abdesta) je hadis Rebbah ibn Abdurrahmana (tj. hadis Se’id ibn Zejda)”. A za samog Rebbah ibn Abdurrahmana kaže Buharija da je munkerul-hadis, tj. da prenosi jako slabe hadise. Pa ako je po Buhariji najbolji hadis po ovom pitanju od onog koji prenosi jako slabe hadise pa šta je onda sa hadisima koji su gori od ovoga.
Nakon što se napravi analiza ovih rivajeta u kojima se prenosi hadis “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” dođe se do rezultata da su ti hadisi ništavni i veoma slabi, što znači da se zbog mnoštva njihovih rivajeta ne mogu podignuti na stepen dobrog hadisa. Iako ima učenjaka koji misle drugačije. Takođe, stvar koja dodatno ukazuje na slabost ovog hadisa je činjenica da je prenešeno mnoštvo vjerodostojnih hadisa u mnogobrojnim rivajetima od velikog broja ashaba u Sahihima Buharije i Muslima gdje se detaljno opisuje abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da ni u jednon jedinom hadisu nije spomeuto da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Bismilu na početku abdesta.
Isto tako od stvari koje ukazuju na slabost ovog hadisa je sam tekst hadisa “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” čime se negira valjanost abdesta onome ko ne izgovori Bismilu. A da se sa tako slabim hadisima negira valjanost abdesta je veoma upitno i daleko. Izuzev ako bi protumačili hadis sljedećim značenjem: Nema potpunog abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime, što bi značilo da je učenje Bismile mustehab a ne šart valjanosti abdesta, naravno kod onih učenjaka koji smatraju da je ovaj hadis dobar i prihvatljiv.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je učenje Bismile na početku abdesta mustehab, ali ne na osnovu hadisu koji je veoma slab te ne može biti dokaz po ovom pitanju, nego na osnovu drugih situacija u kojima je došlo da je propisano da se uči Bismila, poput učenja Bismile pred polni odnos sa ženom sa čime Buharija u svom Sahihu dokazuje da je sunnet učiti Bismilu pri abdestu. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Pitanja o nijjetu, potiranju vrata, skidanju minđuša prilikom abdesta
Svi nijetovi za sve ibadete se čine srcem, odnosno, nijet je odluka da se učini određeni ibadet. Nije prenešeno u šerijatskim tekstovima da se nijet za bilo koji ibadet, bio to namaz, post, abdest i slično, čini riječima. A onaj ko izgovara nijet za određeni ibadet riječima praktikujući to stalno onviše
Svi nijetovi za sve ibadete se čine srcem, odnosno, nijet je odluka da se učini određeni ibadet. Nije prenešeno u šerijatskim tekstovima da se nijet za bilo koji ibadet, bio to namaz, post, abdest i slično, čini riječima. A onaj ko izgovara nijet za određeni ibadet riječima praktikujući to stalno on time čini novotariju.
Oko pranja ili potiranja vrata prilikom abdesta nije ništa vjerodostojno prenešeno u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Po ovom pitanju bilježi Ebu Davud u svom Sunnenu hadis u kojem je došlo da je poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao svoju glavu tako da je dostigao početak potiljka. Ovaj hadis je šejh Albani ocijenio slabim, a imam Nevevi kaže da je ovaj hadis slab oko čega su složni učenjaci. Takođe, navodi Gazali da je potiranje vrata sunnet zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Potiranje vrata je sigurnost od omči”. Kaže imam Nevevi i šejh Albani da je ovo izmišljen hadis.
Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on potirao svoj vrat pri abdestu, nego čak nije prenešeno oko pranja vrata ni jedan prihvatljiv hadis. Svi vjerodostojni hadisi u kojima se opisuje način abdesta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije u njima spomenuto da je potirao svoj vrat. Zbog toga to većina učenjaka nije smatrala preporučljivim, poput Malika, Šafije i Ahmeda.
A oni koji to smatraju preporučenim oslanjaju se na predaju od Ebu Hurejre, ili na hadis prenešen u slabom senedu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao svoju glavu sve do početka potiljka. Nešto poput ovog ne može biti osnov niti se može uporediti sa onim na što ukazuju drugi hadisi. Onaj ko ostavi potiranje vrata abdest mu je ispravan na čemu su složni učenjaci”. (Medžmu’ul-fetava 21/127)
Prema tome, potiranje vrata pri abdestu nije propisano i bliže je da je to novotarija kao što kaže imam Nevevi.
Žena koja nosi minđuše nije obavezna da skida minđuše prilikom abdesta jer se taj dio uha gdje stoje minđuše u osnovi i ne pere pri abdestu. A ako bi neko pitao da li ih treba skidati prilikom gusula, odgovor bi bio da su žene za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nosile minđuše i da su naravno uzimale gusul a nije prenešeno da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da ih skidaju prilikom gusula.
Hidžretski kalendar se ne poklapa sa gregorijanskim i ne samo to nego se svake godine hidžretski mjeseci pomjeraju za deset dana unaprijed tako da za trideset šest godina po gregorijanskom kalendaru nabere se jedna godina više po hidžretskom kalendaru. Praćenje i poznavanje hidžretskog kalendara je vrlo bitno za jednog muslimana, jer se svi propisi koji imaju veze sa vremenom računaju po hidžretskom kalendaru. Kao na primjer početak i kraj posta mjeseca Ramazana, dan Ašure, post bijelih dana, dan Arefata, obredi Hadždža, idet žene i tome slično. Tebi je najbolje da koristiš takvime koji imaju i hidžretski i gregorijanski kalendar. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li uciti Fatihu kada se klanja za imamom
AlejkumusSelam! Pitanje učenja Fatihe u namazu, kako kaže Ibn Tejmije: “Oko nje učenjaci imaju spor i neusaglašenost uz istovremenu veliku potrebu (ljudi) za ovim pitanjem”(El-Fetava 23/265). Ovo što si spomenuo os stavova učenjaka nije baš precizno jer u ovom pitanju ima više mes’ela: Prva mes’ela:više
AlejkumusSelam!
Pitanje učenja Fatihe u namazu, kako kaže Ibn Tejmije: “Oko nje učenjaci imaju spor i neusaglašenost uz istovremenu veliku potrebu (ljudi) za ovim pitanjem”(El-Fetava 23/265). Ovo što si spomenuo os stavova učenjaka nije baš precizno jer u ovom pitanju ima više mes’ela:
Prva mes’ela: propis učenja Fatihe u namazu.
Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba da je učenje Fatihe u namazu vadžib svejedno bio imam ili muktedija.
Druga mes’ela: valjanost namaza u kojem se ne prouči Fatiha.
Učenjaci tri mezheba: malikijskog, šafijskog i hanbelijskog su na stavu da namaz u kojem se ne prouči Fatiha nije ispravan, s tim da su se međusobno razišli da li je dovoljno da se prouči jedna Fatiha u čitavom namazu ili se mora proučiti na svakom rekatu. Dokazuju to sa hadisom mutefekun alejhi “Nema namaza onome ko ne prouči umul-kur’an (Fatihu)”.
Dok hanefije i u rivajetu kod imama Ahmeda smatraju da ako se klanja namaz bez Fatihe s tim da se prouči nešto drugo od Kur’ana da je namaz ispravan. Dokazuju to ajetom: “A vi iz Kur’ana učite ono što je lahko” (El-Muzemil 20) i hadisom o čovjeku koji je neispravno klanjao koji je mutefekun alejh: “… Zatim uči ono što je lahko od Kur’ana…”.
Treća mes’ela: propis učenja Fatihe za muktediju.
Prvo mišljenje je da je vadžib učiti Fatihu u namazima u kojima se naglas uči Kur’an i u kojima se u sebi uči i imamu i muktediji, te da je učenje Fatihe rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. S tim da su se učenjaci ovog stava razišli oko namaza u kojima se Kur’an uči naglas (akšam, jacija i sabah).
Najjači argument pored hadisa “Nema namaza onome ko ne prouči umul-kur’an (Fatihu)” (mutefekun alejhi) je hadis u kome je došlo da je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, prekorio ashabe kada je primijetio da i oni uče u namazu kada on uči naglas, pa im je rekao: “Nemojte to raditi osim (da učite) Fatihu”. Ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Darekutni i oko njegove vjerodostolnosti je veliko razilaženje.
Jedna skupina od onih koji su na ovom mišljenju kaže da je obaveza učiti Fatihu uporedo dok imam uči, dok druga skupina kaže da ako imam ostavi vremena za učenje Fatihe vadžib mu je da uči, a ako ne ostavi vadžib je da sluša učenje imama i spada sa njega obaveza učenja Fatihe. Stav druge skupine je, naravno po meni, najbliži istini, a između ostalih izabrao ga je Ibnul-Munzir i Ibn Tejmije i pripisao ga većini selefa.
Drugo mišljenje je da muktediji nije vadžib učiti Fatihu u namazima u kojima se naglas uči Kur’an (akšam, jacija, sabah) nego je obaveza slušati učenje imama, a u namazima u kojima se u sebi uči (podne i ikindija) je vadžib. Svoj stav da nije vadžib dokazuju ajetom u kojem Uzvišeni naređuje da kada se uči Kur’an da se sluša: “A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani” (El-E’araf 204).
Treće mišljenje na čemu je većina hanefija da je muktediji vadžib da šuti na svim namazima. Dokazuju to sa hadisom: “Ko klanja za imamom učenje imama je učenje i za njega”. Hadis bilježi Ibn Madže i Ahmed u rivajetu od Džabira a prenosi se i od grupe ashaba. Kaže Ibn Hadžer da su svi ovi rivajeti slabi. Prema tome ovo mišljenje je jako slabo.
Odabrano mišljenje u svim ovim mes’elama je da fatihu vadžib proučiti makar jednom u namazu našto ukazuju gore spomenuti dokazi o obavezi učenja Fatihe. A onaj ko ne prouči Fatihu u namazu je griješan s tim da mu je namaz ispravan. Dokaz da mu je namaz ispravan bez Fatihe je hadis koji presuđuje po ovom pitanju a bilježi ga Muslim u svom Sahihu: “Ko klanja namaz u kojem nije učio umul-kur’an (Fatihu), namaz mu je hidadž (krnjav), (rekao je to) tri puta, nepotpun”.
Prema tome hadis jasno i nedvosmisleno naznačava da je namaz nepotpun i krnjav bez Fatihe a to znači riječi “nema namaza” u hadisu mutefekun alejhi “Nema namaza onome ko ne prouči umul-kur’an (Fatihu)” znače nema potpunog namaza a ne da mu namaz nije ispravan. Muktediji koji klanja za imamom u namazima kada imam uči naglas je vadžib proučiti Fatihu ako mu imam ostavi prostora za to. U protivnom spada sa njega obaveza učenja Fatihe jer je vadžib da sluša učenje Kur’ana, kao što je došlo u ajetu.
Ovo takođe podupire hadis mutefekun alejhi: “Imam je postavljen da bi se slijedio, pa kada izgovori tekbir izgovorite i vi, kada uči vi slušajte…”, ovaj dodatak “kada uči vi slušajte” navodi ga samo Muslim i ocjenjuje vjerodostojnim a sa tim dodatkom se izdvojio ravija Sulejman Et-Tejmi, te zbog toga ostali muhadisi poput Buharije i Darekutni ocjenjuju taj dodatak slabim. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li se duše umrlih međusobno susreću
Odgovor na ovo pitanje se vraća na mes’elu da li se duše stanovnika kaburova i mezarja međusobno zijarete, što znači da se međusobno i znaju, prepoznaju, razgovaraju i pričaju o prošlosti. O ovoj temi su opširnije govorili Kurtubi u svojoj knjizi “Et-Tezkire” i Ibnul-Kajjim u knjizi “Er-Ruh”, Sujutiviše
Odgovor na ovo pitanje se vraća na mes’elu da li se duše stanovnika kaburova i mezarja međusobno zijarete, što znači da se međusobno i znaju, prepoznaju, razgovaraju i pričaju o prošlosti. O ovoj temi su opširnije govorili Kurtubi u svojoj knjizi “Et-Tezkire” i Ibnul-Kajjim u knjizi “Er-Ruh”, Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” i mnogi drugi učenjaci u svojim fetvama.
Susret duša umrlih vjernika i njihovo međusobno posjećivanje se prenosi u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti postoji razilaženje među stručnjacima hadisa. O tih hadisa su sljedeći:
1- Hadis koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi kako će meleci rahmeta uzimati duše mu’mina, a meleci azaba duše kjafira, pa je za dušu mu’mina između ostalog rekao: “Pa će meleci doći sa njegovom dušom dušama mu’mina, a one će biti radosnije od nekog od vas kada se raduje dolasku nekog ko je bio odsutan, pa će ga (duše mu’mina) pitati: šta je radio taj i taj, šta je radio taj i taj?
Pa će meleci reći: ostavite ga on je bio u dunjalučkoj tami. A kada ih ona (duša umrlog) upita: pa zar vam nije došao (taj o kome me pitate)? One odgovoriše: on je odveden u mjesto gdje borave stanovnici vatre…”. hadis bilježi Nesai u “Sunneni kubra” (1833) i Hakim (1302). Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u “Silsila sahiha” (2758), a šejh Šuajb Arnaut ga ocjenjuje dobrim.
2- Hadis koji se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Umotavajte vaše umrle u lijepe ćefine jer se oni ponose i međusobno zijarete”. Hadis bilježi Hatib u svom “Tarihu” od Enesa, radijallahu anhu, i Ibn Adijj u “Kamilu” od Ebi Hurejre, radijallahu anhu. Imam Sujuti ocjenjuje hadis vjerodostojnim, a šejh Albani ovaj hadis ocjenjuje dobrim nakon što je naveo mnogobrojne rivajete koji ga podupiru.
Međutim, Ibn El-Dževzi ga svrstava u izmišljene hadise u knjizi “El-Mevduat”. S tim da je najbliže, kao što su pojasnili mnogi muhadisi, da je dodatak “i međusobno zijarete” munker i šaz, tj. da ga prenose veoma slabe ravije (ili čak ravije optužene za krivotvorenje hadisa) za razliku od prvog dijela hadisa kojeg prenose pouzdane ravije bez ovog dodatka.
3- Hadis od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Ko od vas bude zadužen za svoga brata neka mu pripremi lijepe ćefine, jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima”. Prvi dio hadisa bilježi Muslim u svom “Sahihu” što znači da je vjerodostojan. Dok dodatak ” jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima” bilježi El-Hemedani u svom “Sahihu” u rivajetu od Muhammeda ibn Sirina od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Takođe, sa ovim dodatkom bilježi ga El-‘Ukajli od Enesa, radijallahu anhu. U oba rivajeta u kojima ima ovaj dodatak se nalaze ravije koji su veoma slabi, u prvom Sulejman ibn Erkam, a u drugom Se’id ibn Selam, te je stoga ispravno ono što kaže Ibn Redžeb da je ovaj dodatak, s obzirom da se u nekim rivajetima prenosi od Ibn Sirina bez ashaba, ustvari dodatak Ibn Sirina.
Uglavnom, ova tri hadisa, bez obzira na slabost drugog i trećeg, a uzimajući u obzir dokaze Kur’ana i Sunneta koji podupiru stav da se duše međusobno zijarete iako nisu direktni u ovoj temi, potvrđuju međusobno zijarećenje duša umrlih i njihovo međusobno poznavanje iz života na dunjaluku.
Takođe, Ibn Tejmije u knjizi “Medžmu’ul-fetava” (24/368), nakon što je naveo prvi gore spomenuti hadis ali u drugom rivajetu, potvrđuje da će se duše umrlih sretati i sastajati. I dodaje da će duše umrlih se međusobno sastajati shodno njihovom stepenu i deredži kod Allaha. Kaže da će Mukarebine (veoma bliski Allahu) biti Ashabul-jemin (slabiji stepen bliskosti Allahu), i još dodaje da oni na višem stepenu će silaziti kod onih na nižem, dok oni sa nižeg stepena neće se penjati kod onih na višem stepenu.
Sastajaće se kad Allah hoće da se sastanu kao što su se sastajali na dunjaluku, i shodno njihovim različitim stepenima međusobno će se zijaretiti. Svejedno bili njihovi kaburovi blizu ili udaljeni, neke duše umrlih će se sastajati, dok druge iako su njihovi kaburovi blizu neće se sastajati jer duša ovog je u Džennetu a ovog u Vatri, i jer dva čovjeka koji sjede ili spavaju na jednom mjestu, srce ovog uživa a srce ovog biva kažnjeno.
Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj poznatoj knjizi “Er-Ruh” (str. 17, 18), spominjući kao posebnu mes’elu pod naslovom: Da li se duše umrlih međusobno susreću, posjećuju i prisjećaju dunjaluka, sljedeće: “I ovo je (pitanje) takođe, od velikog značaja i važnosti a njegov odgovor je da se duše dijele na dvije vrste: duše koje se kažnajvaju (u kaburu) i duše koje uživaju. A što se tiče duša koje se kažnjavaju sprečava ih od međusobnog posjećivanja i susretanja ono u čemu su od kažnjavanja. A duše koje uživaju su slobodne i nisu zatvorene, međusobno se susreću, zijarete i prisjećaju se onog što su radili na dunjaluku i onog što rade oni koji su na dunjaluku.
Pa je tako svaka duša u društvu onih kojima su slična djela. Duša našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je u društvu vjerovjesnika koji su na najvišem stepenu Ilijjina. Kaže Uzvišeni: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!”( En-Nisa, 69). Ovo druženje je prisutno i na dunjaluku i u berzehu i na Sudnjem danu, a “čovjek je sa onim koga voli” (tekst hadisa) u sve tri ove faze života.
Kaže Uzvišeni: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30), riječi “i uđi u džennet Moj” tj. uđi u skupinu džennetlija i budi sa njima, a ovo se kaže duši na samrti … Takođe, Uzvišeni nas obavještava o šehidima pa kaže: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! … i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili … radovaće se Allahovoj nagradi i milosti…” (Ali Imran 169, 170, 171), a ovo ukazuje da se oni međusobno susreću iz tri ugla:
Prvi: da su oni kod njihovog Gospodara u obilju, pa ako su živi znači da se susreću.
Drugi: da se oni raduju njihovoj braći zbog njihovog dolaska i susreta sa njima.
Treći: da riječ “radovaće se” sa strane jezika ukazuje da oni obraduju jedni druge poput toga da jedni drugima prenose radost”.
Takođe, prenosi imam Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” (Radost tužnom zbog susreta sa voljenim) nekoliko predaja od tabi’ina u kojima jasno naglašavaju da će se duše umrlih pojećivati u kaburovima. Pa prenosi od Ibn Sirina da je rekao: “Zaista se one (duše umrlih) međusobno pojećuju u njihovom kaburovima”. A od Š’abija: “Zaista mrtvac kada bude stavljen u svoj kabur dođu mu njegova žena i dijete (nakon njihove smrti) pa ih pita o onima koji su ostali poslije njega: kako je radio taj i taj i šta je radio taj i taj”. I prenosi od Mudžahida: “Zaista će se čovjek radovati u svom kaburu pobožnosti svoga djeteta (nakon što preseli i bude ukopan)”.
Prenosi Es-Sefarini u svojoj knjizi “Levami’ul-envar el-behijje” (2/57) od Se’id ibn Džubejra da je rekao: “Kada čovjek umre dočeka ga njegovo dijete kao što se dočekuje odsutni”. Takođe, prenosi od ‘Ubejd ibn ‘Umejra da je rekao: “Kada bi mi prestala nada da ću sresti one koji će umrijeti iz moje porodice umro bi od tugr”.
Od šerijatskih tekstova koji potvrđuju međusobno susretanje i posjećivanje duša umrlih je sljedeće:
1- Nakon što je Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učenjen Isra’ iz Mekke u Kuds Uzvišeni Allah je sakupio duše svih vjerovjesnika u Kudsu i klanjao je sa njima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao imam. (ovaj događaj je opisan u hadisima koje bilježe i Buharija i Muslim u svojim Sahihima) Pa je tako ovaj hadis jasan argument susretanja duša vjerovjesnika a svi su već bili umrli osim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
2- Hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da se Musa raspravljao sa Ademom, alejhimusselam, oko kadera (tj. grijeha zbog kojeg je Adem izveden iz Dženneta) i da je Adem dobio raspravu. Hadis ukazuje da su se njih dvojica sreli a oni se nisu sreli za vrijeme njihova života , jer je Adem, alejhisselam, preselio mnogo prije Muse, alejhisselam, pa su njihove duše srele poslije njihove smrti.
3- U vrijeme fitne pobune protiv trećeg pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, munafici i pobunjenici su napravili opsadu njegove kuće i spriječili da mu se čak voda dostavi u kuću, pa je Osman, radijallahu anhu, osvanuo kao postač nepijući vodu prije zore. Zatim mu je dostavljena voda u zoru, a on reče: “Ja postim, vidio sam (u snovima) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, pa su mi njih dvojica rekli: Iftari se kod nas večeras”, tog dana je Osman, radijallahu anhu, i ubijen. Hadis bilježe Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i ostali, a Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer i ostali su ga ocijenili prihvatljivim. Ova predaja ukazuje da su se Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, sreli u berzehskom životu.
4- Hadis koji bilježi Buharija u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usnio da su ga Džibril i Mikail, alejhima selam, odveli na neko mjesto gdje je vidio nekog visokog čovjeka i sa njim dvoje djece. Pa su ga meleci obavijestili da je taj čovjek Ibrahim, alejhi selam, a djeca su od one djece koja umru na fitri. Pa tako ovaj hadis ukazuje da se dječije duše susreću jedna sa drugom poslije smrti pa čak i sa Ibrahimom, alejhi selam.
Takođe, upitani su mnogi savremeni učenjaci o ovom pitanju poput Abdurrahmana El-Beraka, Sulejmana El-Madžida i mnogih drugih, a njihov odgovor je bio potvrda međusobnog susretanja i posjećivanja duša umrlih.
Nakon svega gore spomenutog, ne bi trebalo biti ni najmanje sumnje u ispravnost stava da se duše umrlih nakon njihove smrti međusobno susreću i posjećuju. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Propis obilježavanja mevluda
Nije dozvoljeno obilježavanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana – mevluda, niti bilo čijeg rođendana, jer se to smatra bidatom – novotarijom, koja je uvedena u vjeru naknadno. Sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga obilježavao, niti su to obilježavale njegove pviše
Nije dozvoljeno obilježavanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana – mevluda, niti bilo čijeg rođendana, jer se to smatra bidatom – novotarijom, koja je uvedena u vjeru naknadno. Sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga obilježavao, niti su to obilježavale njegove pravedne halife (Ebu Bekr, Omer, Osman, i Alija radijallahu anhum), niti drugi Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi, radijallahu anhum, niti bilo ko iz tri odabrane generacije poslije ashaba.
Oni su najbolje poznavali sunnet – praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najviše ga voljeli i najpotpunije slijedili njegov sunnet od svih onih koji su došli nakon njega.
U vjerodostojnom hadisu Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: “Ko u ovu našu vjeru uvede ono što nije od nje, neće mu biti primljeno”, tj. bit će odbačeno. I kaže u drugom hadisu: “Oporučujem vam moj sunnet i sunnet mojih pravednih halifa nakon mene. Čvrsto se držite toga, i stisnite svojim kutnjacima. I upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novina u vjeri je bidat – novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” U ova dva hadisa nalazi se žestoko upozorenje i prijetnja na opasnost uvođenja i prakticiranja novotarija.
Kaže Uzvišeni Allah u Svojoj plemenitoj Knjizi: “…a ono što vam Allahov Poslanik dadne, to uzmite, a što vam zabrani, to ostavite” (prijevod značenja El-Hašr, 7), i kaže ‘azze ve dželle: “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno njegovom naređenju da ih ne pogodi kakva fitna – smutnja ili da ih ne zadesi bolna kazna” (prijevod značenja En-Nur, 63), i kaže Uzvišeni: “Vi u Allahovom Poslaniku imate najbolji uzor, za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje” (prijevod značenja El-Ahzab, 21), i kaže Uzvišeni: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (prijevod značenja Et-Tevbe, 100), i kaže Allah Uzvišeni: “Danas sam vašu vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (prijevod značenja El-Maide, 3), i mnogi drugi ajeti.
Obilježavanjem mevluda i njemu sličnih običaja zapravo se aludira na to da Allah Uzvišeni nije usavršio i upotpunio vjeru ovome ummetu, te da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dostavio i prenio ummetu ono što im je potrebno da rade po tome, sve dok se nakon njega nisu pojavili ljudi koji su uveli u Allahovu vjeru ono što On Uzvišeni nije dozvolio, misleći da je to od djela koja ih približavaju Allahu. U ovome, bez sumnje, nalazi se velika opasnost i nepokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni Allah je Svojim robovima usavršio vjeru i upotpunio prema njima Svoju blagodat, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio je i prenio do nas vjeru jasno, u potpunosti je pojasnio, i nije ostavio niti jedan put koji nas vodi ka Džennetu i udaljava od Vatre a da nam ga nije pojasnio i uputio nas na njega.
Kao što se prenosi u vjerodostojnom hadisu od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije Allah poslao nijednog vjerovjesnika a da nije imao za obavezu da uputi svoj ummet na ono što je poznavao od hajra (onoga u čemu je dobro) za njih i upozori ih na ono što je poznavao od zla po njih.” (Bilježi ga imam Muslim)
Poznato je da je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji od svih poslanika i njihov pečat, i najpotpuniji u prenošenju vjere od Allaha i upućivanju savjeta, pa ako je obilježavanje mevluda od vjere sa kojom je Allah zadovoljan za Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov ummet, zasigurno bi ga obilježio i sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoga života, ili neko od njegovih ashaba, Allah bio sa njima zadovoljan.
Kada znamo da se to nije desilo, onda nam je poznato da je islam čist od toga, čak štaviše, to novotarija u vjeri na koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio svoj ummet kao što je spomenuto u prethodna dva hadisa, i u drugim hadisima koji su izrečeni u istom značenju, kao npr. Poslanikove riječi na džumanskoj hutbi: “…a zatim: Doista je najbolji govor – Allahova Knjiga, a najbolja uputa – uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a najgore stvari su novine u vjeri, a svaka novotarija (bidat) je zabluda.” (Bilježi ga imam Muslim). A mnogobrojni su ajeti i hadisi koji govore o ovome.
Većina islamskih učenjaka jasno je porekla ispravnost obilježavanja mevluda i upozorila na njega, uzimajući za dokaz spomenute i druge argumente. Nasuprot njima, neki savremeni učenjaci zauzeli su suprotan stav i dozvolili obilježavanje mevluda ako u njemu nije sadržano nešto od vjerom pokuđenih i prezrenih stvari, kao: pretjerivanje spram Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, miješanje između muškaraca i žena, korištenje muzičkih instrumenata za razonodu i zabavu, i druge šerijatom stvari pokuđene, dok neki učenjaci smatraju da je mevlud jedna od lijepih novotarija (bidatul-hasene).
Međutim, šerijatsko pravilo nalaže da se pitanja u kojima se ljudi razilaze vrate Allahovoj Knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što kaže Allah, azze ve dželle: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i vašim predvodnicima. A ako se u nečemu raziđete, vratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (prijevod značenja En-Nisa’, 59), i kaže Uzvišeni: “Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah” (prijevod značenja Eš-Šura, 10).
Mi smo propis mevluda vratili Knjizi Uzvišenog Allaha, pa smo naišli na to da nam naređuje slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao i u onome na što nas je upozorio od zabranjenih stvari. Također, Uzvišeni nas je obavijestio da je ovom ummetu usavršio njihovu vjeru, a mevlud nije od onoga sa čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako da nije od vjere koju nam je usavršio Uzvišeni Allah.
Isto tako, Uzvišeni nam je naredio slijeđenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vjeri, tako da smo propis o mevludu vratili i sunnetu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i u njemu nismo našli da je obilježavao mevlud, niti da je naredio njegovo obilježavanje, niti su ga obilježavali njegovi ashabi, Allah bio sa njima zadovoljan. Shodno tome, iz navedenog smo zaključili da mevlud nije od propisanih stvari u našoj vjeri, nego se smatra jednom od novotarija uvedenih u vjeru i oponašanjem slijedbenika Knjige, židova i kršćana, u obilježavanju njihovih praznika.
Stoga, svakome ko ima i trun pronicljivosti, onome ko žudi za slijeđenjem istine i u tome je pravedan – potpuno je jasno da obilježavanje mevluda nije od vjere islama, nego je od uvedenih novotarija, čije ostavljanje i napuštanje naređuju Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Otuda onaj koji ima razuma ne smije sebi dozvoliti da bude zaveden mnoštvom onih koji obilježavaju mevlude širom zemaljske kugle, jer istina se ne prepoznaje po mnoštvu svojih slijedbenika nego po šerijatskim dokazima – argumentima, kao što kaže Uzvišeni Allah o židovima i kršćanima: “Oni govore da neće ući u Džennet osim ko bude od židova ili kršćana. To su puste želje njihove! Ti reci: Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite” (prijevod značenja El-Bekare, 111), i kaže Uzvišeni: “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili” (prijevod značenja El-En’am, 116).
Zatim, obilježavanje mevluda u većini slučajeva, uz to što je bidat – novotarija, nije pošteđeno i drugih prezrenih i zabranjenih stvari, kao miješanja muškaraca i žena, slušanja muzike i pjesme, konzumiranje opojnih pića i drugih opijata (ovo za sada, hvala Allahu, nije prisutno na području Bosne, ali je rašireno u mnogim muslimanskim sredinama. op.prev.), i drugih sličnih zlih pojava. Nekad se desi i nešto mnogo opasnije od ovoga, a to je veliki širk, kao što je slučaj sa pretjerivanjem po pitanju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili drugih evlija, tako što se doziva i upućuju mu se molbe, traži se od njega, sallallahu alejhi ve sellem, pomoć.
Vjeruje se da on poznaje gajb – nevidljivi svjet i ono što će se desiti u budućnosti, i druge stvari koje su jasno nevjerstvo, a u koje mnogi od ljudi upadaju prilikom obilježavanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mevluda, ili mevluda posvećenog nekome drugom od onih koje oni nazivaju evlijama.
Vjerodostojno se prenosi od Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Upozoravam vas na pretjerivanje u vjeri, jer je to doista uništilo one koji su bili prije vas”, i rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: “Nemojte pretjerivati spram mene kao što su pretjerali kršćani spram sina Merjeminog. Doista sam ja rob, pa recite: Allahov rob i Njegov poslanik.” (Hadis je zabilježio imam Buhari u svome ”Sahihu” od Omera, radijallahu ‘anhu).
Jedan od čudnih i pogrešnih stvari jeste i to da mnogi ljudi ulažu krajnji napor i trud da prisustvuju ovim obilježavanjima mevluda, koji su novotarija, i žestoko ih brane, a u isto vrijeme napuštaju i ostavljaju ono što im je Allah naredio: obavljanje džuma-namaza, obavljanje namaza u džematu (mnogi uopće ne obavljaju namaz, niti išta od islamskih šarta, a onda dolaze na mevlud i žele da time iskažu svoju ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, što je očita kontradiktornost! op.prev.), uopće ne obraćajući pažnju na činjenicu da se takvo postupanje smatra velikim grijehom.
Nema sumnje da je to zbog slabosti imana – vjerovanja, nedovoljne upućenosti i mnoštva grijeha koji su prekrili njihova srca, Allah oprostio i nama i svim drugim muslimanima.
Prilikom obilježavanja mevluda neki smatraju da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvuje tim manifestacijama i zbog toga mu ustaju na noge kako bi mu ukazati počast i dobrodošlicu. Ovo je jedna od najpokvarenijih izmišljotina i vrhunac neznanja.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neće izaći iz svoga kabura prije Sudnjega dana, niti ima ikakvog kontakta sa bilo kim od ljudi, niti prisustvuje njihovim okupljanjima, nego boravi u svome kaburu do Sudnjega dana, a njegova duša je u uzvišenom skupu kod svoga Gospodara, u Kući plemenitosti, kao što kaže Uzvišeni Allah u suri Mu’minun: “Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti” (prijevod značenja El-Mu’minun, 15-16), i kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ja sam prvi čiji će se kabur otvoriti na Sudnjem danu, i ja sam prvi koji će se zauzimati (činiti šefat) i prvi čije će zauzimanje biti primljeno”, neka je na njega najbolji salavat i selam.
Ovaj plemeniti ajet i hadis, i drugi ajeti i hadisi u njihovom značenju, upućuju da će Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i svi umrli biti proživljeni iz svojih kabura na Sudnjem danu, i po pitanju ovoga složni su svi islamski učenjaci.
Na svakom muslimanu je obaveza da povede brigu o ovim stvarima, da se pripazi prakticiranja novotarija koje su neznalice uvele u vjeru, a o čemu Allah nije spustio nikakvog dokaza, a Allah je najbolji pomagač, na Njega se istinski oslanjamo, i nema promjene stanja niti snage osim uz Allahovu pomoć.
Što se tiče nazivanja selama Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, to je jedna od najboljih pokornosti, koje nas približuju Allahu, i dobro djelo, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Doista Allah i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite salavat na njega i vi, i pokorite se u potpunosti!” (prijevod značenja El-Ahzab, 56), i kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko na mene donese jedan salavat – Allah na njega donese deset.”
Donošenje salavata propisano je u bilo koje vrijeme i pritvrđeno na kraju svakog namaza, a obavezno, po mišljenju skupine islamskih pravnika, na zadnjem sjedenju (tešehhudu) svakog namaza. Donositi salavat je sunnetom pritvrđeno u mnogim situacijama, kao npr.: nakon ezana, prilikom spominjanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u danu i noći džume (petak), kao što na to upućuju mnogi hadisi.
Allaha molimo da nas i sve muslimane uputi na ispravno razumijevanje vjere i da nas učvrsti u njenom slijeđenju, da nas sve počasti slijeđenjem sunneta i klonjenjem novotarija, doista je On Blagi i Plemeniti. Neka je Allahov mir i spas na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.
Izdiktirao cijenjeni i uvaženi šejh
Abdul-Aziz ibn Abdullah ibn Baz, rhm.
(Allah mu se smilovao i podario mu Džennet)
Bivši muftija KSA, predsjednik Stalne komisije za fetve,
predsjednik Vijeća vrhunskih učenjaka, te član Udruženja
za šerijatsko-pravna pitanja
Odgovorio na pitanje: Amir Smajić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com