Alejkumusselam!

Pošto ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja onda će i odgovor biti podijeljen na nekoliko cjelina. Na samom početku neophodno je naglasiti da se u narednom tekstu po terminom DAIJE i UČENI u našim krajevima misli na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično.

Prvo – Razilaženje među učenjacima

Četvorica imama, Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, rahimehumullah, da druge učenjake ne spominjemo, svi su bili Ehli sunne vel džemat ali imaju podijeljena mišljenja u više fikhskih mes’ela nego onih mes’ela u kojima su se složili. I ne samo to, nego je čak jedna od posljedica njihovog razilaženja pojava različitih fikhskih mezheba.

Uzimajući ovo u obzir, kao i da nema sumnje da su daije u našim krajevima daleko od njih u svakom smislu (znanju, bogobojaznosti i slično), sasvim je logično da i daije imaju različite stavove po mnogim pitanjima. Pa ako su imami ovog Ummeta imali širine da se raziđu slijedeći Kur’an i Sunnet i tražeći istinu, u što nema sumnje, pa onda vjerovatno treba ima širine i za naše daije. Dovoljno je samo to da daije slijede ovu četvoricu imama pa se dobro raziđu. Pogrešno je mišljenje nekih što smatraju da se daije ne smiju razići, i ako se raziđu da je to veliki problem i veliki belaj u davi.

Kao da se hoće reći: Veliki imami koji su bili učeniji se smiju razići, dok daije koji imaju manje znanja se ne smiju razići i svi moraju biti na jednom mišljenju, što je sasvim nelogično. Jer logično je da oni koji imaju više znanja da se manje raziđu a oni koji imaju manje znanja da se više raziđu jer imaju više razloga za razilaženje.

Drugo – Razlozi razilaženja učenjaka

Mnogo je razloga zbog kojih se učenjaci razilaze u šerijatskim pitanjima. O razlozima razilaženja među učenjacima su napisane mnoge knjige i studije, a neki od najbitnijih razloga su:

1 – Kontradiktornost i oprečnost između samih šerijatskih dokaza, odnosno iz jednog dokaza se razumije dozvola nečega, a iz drugog zabrana istog pa to treba uskladiti ili dati prednost jednom ili drugom. Kao na primjer: u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se pije voda stojeći, a u drugom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, pio stojeći.

2 – Razilaženje zbog različitog tumačenja značenja ajeta. Kao na primjer da u Kur’anu dođe riječ koja ima dvostruko značenje, poput ajeta koji govori o idetu žene “tri kuru’a “, a riječ “kuru'” u arapskom jeziku može značiti i čistoća i hajz. Zbog toga Malik i Šafija smatraju da je idet puštene žene tri čistoće, a Ebu Hanife i Ahmed da je tri mjesečna pranja (hajza), a ogromna je razlika između čistoće i hajza.

3 – Razilaženje oko ocjene vjerodostojnosti nekog hadisa, pa oni koji ga ocjenjuju prihvatljivim rade po njemu, a oni koji ga smatraju neprihvatljivim ne rade po njemu. Kao na primjer hadis: “Kur’an ne dodiruje osim tahir (čist)”.

4 – Razilaženje oko značenja i tumačenja hadisa. Kao na primjer hadis: “Kur’an ne dodiruje osim tahir (čist)”, jedni tumače riječ tahir da je pod abdestom ili gusulom, a drugi da je čist od širka i kufra.

5 – Da šerijatski dokaz (naročito hadis) nije došao do učenjaka, a ovo je ono što se često dešavalo među učenjacima da do nekih od njih nije prenešen hadis po određenom pitanju. Zbog toga je mnogo primjera u kojima Ebu Hanife dođe sa stavovima koji su oprečni hadisima zato što se on malo bavio ovom naukom (prenošenja i poznavanja hadisa) što ga je odvelo da mnogo koristi kijas. Za razliku od Ahmeda koji se u potpunosti oslanjao na hadise i ostavljao kijas osim u nuždi. A Malik i Šafija su koristili podjednako i hadis i kijas.

6 – Razilaženje zbog vrste dokaza, tj. kod nekih je to dokaz a kod drugih nije. Na primjer, kod Malika je praksa stanovnika Medine dokaz dok kod ostalih imama nije, ili kod četvorice imama je kijas dokaz a kod Ibn Hazma i nekih drugih nije i slično.
7 – Razilaženje u nekom pravilu iz Usulil-fikha (metodologija) iz čega proizilazi razilaženje i u fikhskim ograncima. Kao na primjer razilaženje oko pravila da li se neki šerijatski tekst koji ima uopćeno značenje ograničava drugim šerijatskim tekstom koji ima specifično značenje.

8 – Razilaženje zbog dodataka u određenim hadisima, pa neki učenjaci te dodatke prihvataju dok ih drugi odbacuju.

9 – Razilaženje oko razumijevanja onoga što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je to sunnet ili vadžib. Kao na primjer, njegovo uzimanje abdesta uvijek istim redoslijedom, pa su se razišli učenjaci je li to samo sunnet ili je vadžib ili je šart valjanosti abdesta jer to on, sallallahu alejhi ve sellem, nije pojasnio riječima.

10 – Razilaženje zbog šerijatskih tekstova, tj. da li imaju opće ili specifično značenje. Na primjer, da li se gubi abdest samo onim što izlazi na dva prirodna otvora od izmeta, mokraće, vjetra, mezja i vedja što je došlo u šerijatskim tekstovima, ili bilo čega što izađe na ta dva prirodna otvora, ili bilo čega što izađe uopćeno iz ljudskog tijela.

11 – Razilaženje oko svođenja općeg šerijatskog teksta na specifični. Kao na primjer, da li je postojanje mahrema šart da bi žena bila obavezna da obavi Hadždž, jer je došla opća zabrana ženi da putuje bez mahrema, pa da li je obavljanje Hadždža izuzetak?

Ovakvih razloga razilaženja je veliki broj.

Treće – Razlozi razilaženja među daijama

Takođe, ne treba smetnuti sa uma da nisu sve daije i učeni u našim krajevima na istom stepenu znanja a što naravno ima i svoju pozadinu. A neki od najbitnijih razloga su sljedeći:

1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.

2 – Razlika u nivou steknutog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.

3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.

4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.

5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.

6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.

Četvrto – Na osnovu čega daije dođu do svoga stava

Tvoja konstatacija “Svi vi navodite više učenjaka i njihove stavove i onda zaključite na kraju neko svoje mišljenje. Na osnovu čega, samo me interesuje???” nije sasvim jasna. Jer ako misliš da daije, nakon što navedu stavove učenjaka, dođu na kraju sa svojim mišljenjem, a to je jedan od tih spomenutih stavova učenjaka, to je nešto sasvim normalno jer sa čime drugim će doći. A ako misliš da dođu sa svojim mišljenjem koje se razlikuje od svih stavova učenjaka koje je naveo, onda je to pogrešno jer ja ne znam ni jednog iole ozbiljnog daiju da tako nešto radi, jer kako će on da dođe sa nekim svojim mišljenjem a jedva je u stanju da izabere neko od postojećih mišljenja kao ispravno, ako je i to u stanju.

Svaki daija iole vrijedan tog naziva kada izabire jedno od nekoliko postojećih mišljenja u određenoj mes’eli, nema sumnje da ga izabire na osnovu dokaza i argumenata a ne na osnovu svojih strasti, prohtjeva, želja, logike i slično. A da nije tako on ni ne bi bio daija, učen čovjek i slično, niti bi vrijedio da ga iko sluša i slijedi. Ili u najgorem slučaju daije slijede učenjake, svejedno prijašnje ili potonje, u čije znanje imaju povjerenja i koji su došli sa najjačim dokazima po nekom pitanju.

Peto – Kada se daije međusobno raziđu koga treba slijediti

Ovo pitanje se vraća na poznatu mes’elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti? Ovo pitanje takođe može imati različita stanja: na samom početku koga da pita i slijedi, zatim nakon što su poznata mišljenja učenjaka po nekom pitanju a raziđu se, koga onda da slijedi, i treće stanje: kada su učenjaci na istom nivou znanja i fadla a raziđu se čije mišljenje onda da uzme i slijedi.

Uglavnom, čitavo ovo pitanje sa svim njegovim stanjima može se rezimirati u četiri poznata stava učenjaka.

Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka, a ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju dozvoljeno je da izabere stav koga hoće. Dokaz sa kojim se podupire ovaj stav je, kako navode, idžmau ashaba, jer u njihovo vrijeme obični muslimani su pitali bilo kojeg ashaba a oni ih nisu obavezivali da pitaju najboljeg i najučenijeg među njima.

Drugo mišljenje – da je mukallid obavezan da pita najboljeg, najučenijeg i onog koji je najpouzdaniji kod njega samog, takođe, ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju a razišli su se, obavezan je da uzme mišljenje onog koji je najbolji u znanju i najpouzdaniji kod njega.

Dokazuju ovo mišljenje time što ga upoređuju sa nekim šerijatskim pitanjem oko kojeg postoje dva mišljenja. Za jedno mišljenje ima jači dokaz a za drugi slabiji, a nema sumnje da je istina samo jedna, tj. da je samo jedno od ova dva mišljenja ispravno. U ovom slučaju obaveza je da se radi po onom mišljenju koje ima jači dokaz. Pa tako isto, kažu, mukallid je obavezan da slijedi učenijeg i povjerljivijeg učenjaka kod njega zato što je vjerovatnoća ispravnijeg odgovora kod njega, a u suprotnom bi značilo da slijedi svoje strasti i ono što mu odgovara a to nije dozvoljeno.

Ono što se može prigovoriti ovom mišljenju je: kako će obični musliman odrediti i znati ko je najučeniji, najpovjerljiviji i najbolji učenjak?

Treće mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore jer to najpouzdanije.

Četvrto mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore, jer je Islam vjera lahkoće. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Poslan sam sa lahkom vjerom …”. Naravno, dokazivanje ovog pitanja sa ovim hadisom je upitno jer hadis govori o općoj karakteristici vjere Islama da je ona vjera lahkoće sa svim njenim propisima koji odgovaraju ljudskoj prirodi, a ne da treba slijediti ono što je lakše kada se učenjaci raziđu.

Zadnja dva mišljenja (treće i četvrto) koji su kontradiktorni jedni drugom su neispravna jer nas je Uzvišeni obavezao da slijedimo ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu, tj. ibret je u dokazu a ne u onome što je strožije ili blaže, a samo određivanje šta je strožije ašta blaže je subjektivna stvar.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.

Prema tome, ne treba da zbunjuje to što daije imaju različita i podijeljena mišljenja po nekim pitanjima, jer su se i bolji i učeniji od njih (imami ovog Ummeta) razišli po istim pitanjima. Pa tako, misliti i tražiti od njih da budu svi na istom kalupu i mišljenju je greška i u praksi je to nemoguće. Razlozi razilaženja među učenjacima uopćeno, a među našim daijama posebno, su mnogobrojni i raznovrsni a ukazuju na neminovnost postojanja razilaženja među njima.

S tim, da je vrlo bitno da daije prilikom odabiranja, dolaska i iznošenja svojih stavova se oslanjaju na argument ili u najmanju ruku da slijede mišljenja učenjaka u čije znanje imaju najviše povjerenja.

Običan musliman ima slobodu izbora da pita koga god hoće od učenih ljudi (naravno, misli se pod učenim na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično) prije nego što su poznati njihovi stavovi, a nakon što se znaju njihovi stavovi po nekom pitanju obavezan je da slijedi onog koji je najučeniji i u čije znanje ima najviše povjerenja. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam!

Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko namaza koji se zove Tespih-namaz. Njihovo razilaženje se vraća na razilaženje učenjaka oko ocjene (vjerodostojnosti ili slabosti) hadisa koji se prenosi o Tespih-namazu. Dio učenjaka ga ocjenjuje validnim da se po njemu radi dok druga skupina učenjaka smatra da je hadis munker (jako slab). Oni koji prihvataju ovaj hadis čine to zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, iako su svi slabi, po njima se diže na stepen hasen (dobrog) hadisa.

Između onih koji ocjenjuju ovaj hadis dobrim si Ibn Hadžer u knjizi “Medžalisu emalil-ezkar” u kojoj je sabrao sve rivajete i sve što je o tome rečeno. Takođe, šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim ovaj hadis kod Ebu Davuda (1297) i Ibn Madže (1386) u rivajetu od El-‘Abbasa ibn Abdulmutalliba, radijallahu anhu.

Ispravno je da je ovaj hadis munker (jako slab) i šaz (oprečan vjerodostojnim hadisima) na čemu su mnogi učenjaci. Slabost ovih rivajeta se ogleda sa strane slabosti ravija u svim senedima, a njegova oprečnost drugim hadisima se ogleda sa strane načina klanjanja tog namaza jer takav vid klanjanja (onoga šta se uči) nije prenešen ni u jednom drugom dobrovoljnom namazu što ukazuje na njegovu čudnovatost. Prema tome, bliže je da klanjanje ovog namaza nije propisano zbog slabosti hadisa na koji se oslanja njegova propisanost.

S tim da treba napomenuti da oni koji klanjaju ovaj namaz, uzimajući i slijedeći učenjake koji vide propisanost ovog namaza na osnovu spomenutog hadisa, nisu novotari niti je ovaj namaz novotarija zbog razilaženja učenjaka oko toga i zbog toga što se oni koji praktikuju ovaj namaz oslanjaju se na hadis (po njima dobrim i vjerodostojnim) i postupak mnogih od imama selefa ovog Ummeta. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com