Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
DOVA PRI USELJENJU U NOVU KUĆU
Alejkumusselam. Od dova koje su vezane za kuću i stan, prenešeno je u vjerodostojnim hadisima preporučenost učenja Bismile prilikom ulaska u kuću (hadis bilježi Muslim), takođe preporučenost učenja određenih dova prilikom ulaska i izlaska iz kuće. A u slabom hadisu kod Taberanija i preporučenost nazviše
Alejkumusselam. Od dova koje su vezane za kuću i stan, prenešeno je u vjerodostojnim hadisima preporučenost učenja Bismile prilikom ulaska u kuću (hadis bilježi Muslim), takođe preporučenost učenja određenih dova prilikom ulaska i izlaska iz kuće. A u slabom hadisu kod Taberanija i preporučenost nazivanja selama prilikom ulaska u kuću, a što je potvrđeno u 61. ajetu sure En-Nur: “A kad ulazite u kuće, vi ukućane njene pozdravite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.”U vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije prenešena nijedna dova ili neki drugi adab prilikom useljenja u kuću. A učenje ili naručivanja uz plaćanje ili bez plaćanja da se uči sura Jasin, Fatiha, hatma ili slično prilikom useljenja u kuću je čista novotarija u vjeri. A novotarije su zabranjene u vjerodostojnim hadisima te ko ih radi čini veliki grijeh, obavezan je prekinuti sa tom praksom i pokajati se. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) koji se prenosi u rivajetu od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija (bidat) a svaki bidat je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru”. Bilježi ga Tirmizi i ocijenio ga je vjerodostojnim on, Ibn Redžeb i mnogi ostali muhaddisi. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Koliki je ukupni broj hadisa
Alejkumusselam. Ukupan broj hadisa bez ponavljanja Da bi se utvrdio ukupan broj hadisa bez ponavljanja neophodno je sabrati sve hadise koji su zabilježeni u poznatim hadiskim zbirkama. Knjiga “Muhtesar Sahih Muslim” od El-Munzirija sadrži oko 2 200 hadisa. A broj hadisa koje je zabilježio Buharija uviše
Alejkumusselam.
Ukupan broj hadisa bez ponavljanja
Da bi se utvrdio ukupan broj hadisa bez ponavljanja neophodno je sabrati sve hadise koji su zabilježeni u poznatim hadiskim zbirkama.
Knjiga “Muhtesar Sahih Muslim” od El-Munzirija sadrži oko 2 200 hadisa.
A broj hadisa koje je zabilježio Buharija u svom Sahihu a nema ih u Muslimu, oslanjajući se na knjigu “Muhtesar Buhari” od Ez-Zebidija je oko 680 hadisa.
Nakon ovoga ostaje da se saberu hadisi u oba Sahiha a koje nisu naveli ni El-Munziri ni Ez-Zebidi a to se može naći u knjizi “El-džem’u bejnes-sahihajn” od Humejdija ili u knjizi “El-Lu’lu’u vel-merdžan” od Abdulbakija a kada to uradimo može se naći otprilike oko 100 hadisa.
Pa je tako zbir hadisa koje sadrže Sahih Buharije i Sahih Muslima bez ponavljanja oko 2 980, znači nešto manje od 3 000.
A broj hadisa bez ponavljanja koje je zabilježio Ebu Davud u svom Sunenu a nema ih u dva Sahiha je 2 450 hadisa.
Broj hadisa bez ponavljanja koje je zabilježio Tirmizi u svom Džami’u, a koji nisu spomenuti ni u dva Sahiha niti u Sunnen Ebu Davuda je 1350.
A hadisi koje je zabilježio Nesai a nisu spomenuti u prethodne četiri zbirke, njihov broj je 2 400, naravno bez ponavljanja.
Pa tako je zbir hadisa koje sadrže tri Sunnena oko 6200 hadisa, a ukupan broj hadisa koje sadrže “Usulu hamse” (osnovnih pet zbirki hadisa), znači dva Sahiha i tri Sunnena, u kojima su sakupljeni skoro svi vjerodostojni hadisi, kao što tvrde stručnjaci hadisa, je 9 180 hadisa od kojih je više od pola slabih hadisa.
Zatim nakon osnovnih pet zbirki hadisa bilježi Ibn Madže u svom Sunnenu 600 hadisa bez ponavljanja koje ovi nisu spomenuli, a više od 500 je slabih hadisa.
Imam Malik u svom Muveteu ima oko 50 hadisa koji nisu spomenuti u prethodnih šest zbirki.
Imam Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi oko 500 hadisa koji nisu spomenuti u prethodnim knjigama, većina tih hadisa su poznati hadisi koje navode potonji islamski pravnici, a koji su uglavnom iz Sunnena Darekutnija i “Mu’adžema” od Taberanija.
Imam Ahmed u svom Musnedu je spomenuo oko 1 500 hadisa bez ponavljanja, a koji nisu zabilježeni u prethodnim hadiskim zbirkama.
Nakon svih spomenutih poznatih hadiskih zbirki i hadisa koji su u njima spomenuti bez ponavaljanja a da ih nema u drugim knjigama ukupan broj hadisa iznosi 11 830, znači nešto manje od 12 000 hadisa.
Da je rezultat ovog ukupnog broja hadisa bez ponavljanja otprilike tačan to se može potvrditi i sa knjigom “Džem’ul-fevaid” od Muhammeda El-Magribija (1039 – 1094. po Hidžri) u kojoj je sakupio ono što je došlo u “Džami’ul-usul” od Ibnul-Esira i “Medžme’ul-zevaidi” od Hejsemija, što znači da je u knjizi sakupljeno četrnaest zbirki hadisa, a hadisi su pisani bez ponavljanja i njihov zbir iznosi oko 10 130 hadisa.
Takođe, ovaj rezultat ukupnog broja hadisa koji su uopće preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđuje i imam selefa Osman ibn Se’id Ed-Darimi (umro 282. po Hidžri) u svojoj knjizi “Er-Redu ala Bišril-Merisi” u kojoj odgovarajući lažima džehmija, od kojih je Bišr El-Merisi, koji su tvrdili da su munafici provukli i prevarili stručnajke hadisa time što su im ubacili 12 000 izmišljenih hadisa, kaže (Er-Redu ala Bišril-Merisi, str. 151): “Kako to da su munafici slagali muhaddissima 12 000 hadisa a ukupan broj hadisa bez ponavljanja koji se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba ne dostiže 12 000”.
Slično tome kaže imam Zehebi (umro 748. po Hidžri) u svojoj knjizi “Sijeru e’alamin-nubela’ (11/187) komentarišući riječi Ebu Zur’e Er-Razija kada je rekao da imam Ahmed pamti milion hadisa: “Ovo što navodi je tačno a govori o širini znanja Ebu Abdullaha (imama Ahmeda), oni su u ovo ubrajali hadise koji se ponavljaju, esere (predaje ashaba), fetve tabi’ina, tumačenja (hadisa) i tome slično. Jer u protivnom tekstovi hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (bez ponavljanja) ne dostižu ni desetinu desetine od toga”. A desetina desetine od jednog miliona je 10 000.
Broj vjerodostojnih hadisa
Kada se sakupe i analiziraju materijali, tekstovi i stavovi dođe se do zaključka da istraživači, učenjaci i muhaddisi po ovom pitanju imaju otprilike neka tri mišljenja.
Prvo mišljenje je da je veoma teško odrediti tačan broj vjerodostojnih hadisa i to iz dva razloga.
Prvi – jer u osnovi broj hadisa nije precizno utvrđen niti njegove ravije koji ga prenose. Navodi Ibn Salah u svojoj knjizi “El-Mukaddima” od Ebu Ez-Zur’e Er-Razija da je rekao: “Ko je onaj ko će prebrojati hadise Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, on je preselio kada je bilo 114 000 ashaba od onih koji su ga vidjeli i čuli od njega …”, i upitan je o broju ravija koji su prenosili od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: “Ko to može utvrditi?”
Drugi – jer je ocjenjivanje nekog hadisa da je vjerodostojan ili slab veoma relativna stvar, pa je tako kod nekih učenjaka jedan te isti hadis vjerodostojan a kod drugih slab.
Drugo mišljenje je da bi se došlo do tačnog broja tekstova hadisa koji su uopće preneseni to zahtijeva da se pokušaju prebrojati svi rivajeti tekstova hadisa bez seneda, bez ashaba od kojeg se prenosi i bez vođenja računa o vjerodostojnosti hadisa jer poznavanje broja hadisa uopćeno, pa čak i broja vjerodostojnih hadisa, ne zavisi samo od govora učenjaka o toj temi. A samo utvrđivanje vjerodostojnih hadisa, to je tema za sebe, tj. to je dosta teže utvrditi. Zatim zagovarači ovog stava navode tri faze pomoću kojih se može doći do utvrđivanja tačnog broja tekstova hadisa.
Prva faza je sabiranje svih rivajeta hadisa koji imaju senede iz raznih hadiskih zbirki po principu navođenja početka hadisa. Primjer za ovo je knjiga “Atraful-hadis” od El-Mizzija.
Druga faza je svođenje mnoštva hadisa koji su preneseni od grupe ashaba na jedan zajednički tekst.
Treća faza je sakupljanje dodataka hadisa na način kako je to radio imam Hejsemi u svojoj knjizi “Medžmu’ul-zevaid”. Poput toga da se uzme kao osnov Buharijin Sahih, a zatim da se na tekstove tih hadisa dodaju dodaci koji su došli u Muslimu, nakon toga da se dodaju dodaci u Sunnenima i tako redom.
Treće mišljenje, a koje je ujedno i ispravno mišljenje, je da je broj vjerodostojnih hadisa poznat i utvrđen, naravno približnim brojem a ne potpuno tačnim. Ovo mišljenje zastupaju, uglavnom, učenjaci i stručnjaci hadisa, s tim da su se međusobno razišli koji je to broj.
Pa tako navodi učenjak Ed-Dehlevi u predgovoru svoje knjige “Usulul-hadis” riječi koje se prenose od imama Buharije: “Zapamtio sam od onoga što je vjerodostojno 100 000 hadisa a od onoga što nije vjerodostojno 200 000 …”. Takođe, Ibnul-Dževzi u svojoj knjizi “Sajdul-hatir” navodi riječi imama Ahmeda koji govori o svom Musnedu: “Ovu knjigu sam sastavio od više od 750 000 hadisa …”, nakon čega Ibnul-Dževzi komentariše da nije skriveno da se misli pod ovim brojem na rivajete i još dodaje da je poznato da kada bi se sastavili i vjerodostojni i slabi i izmišljeni hadisi i sve ono što je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ne bi dostiglo 50 000 hadisa.
A prenosi Ibn Salah u svojoj knjizi “Mukadima” da je fakih Nedžmuddin El-Kamuli rekao: “Ukupan broj vjerodostojnih hadisa iznosi 14 000 hadisa”, a ono što se prenosi od Buharije i drugih protumačio je Ibn Salah da se misli na 100 000 vjerodostojnih hadisa sa različitim rivajetima, senedima, predajama ashaba, tabi’ina i drugih pa je sve to Buharija nazvao hadisom, a učenjaci selefa su nazivali hadisom sve spomenuto.
Na ovom mjestu je prilika da se spomene da je imam Sujuti u knjizi “Džami’ul-ehadis” sabrao iz svih mogućih hadiskih zbirki sve što se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od riječi i djela, mursel hadisa (u kojima je izostavljen ashab) i slično, pa je broj hadisa iznosio 45 757. Naravno, u ovom broju hadisa se nalazi veliki broj hadisa koji se ponavljaju. Takođe, imam Ahmed u svom Musnedu je naveo otprilike oko 28 000 hadisa, međutim kada se odbiju hadisi koji se ponavljaju njihov broj ne prelazi više od 4000 hadisa.
Prenose učenici od savremenog učenjaka Ebu Ishaka El-Huvejnija da kada je upitan koliko je vjerodostojnih hadisa on je odgovorio da ih je oko 10 000. Vjerovatno šejh ubraja u ove hadise i hasen hadise (čiji je sened dobar).
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je ono što navodi Ibn Hadžer El-Askelani u svojoj knjizi “En-Nuketu ala Ibn Salah” (str. 992): “Spominje Ebu Džafer Muhammed ibn El-Husejn u njegovoj knjizi “Et-Temjiz” od Šu’beta, Sevrija, Jahje ibn Se’ida El-Kattanija, Ibn El-Mehdija, Ahmeda ibn Hanbela i drugih da je zbir hadisa sa senedom (misli na vjerodostojne hadise bez ponavljanja) od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, 4 400 hadisa”. A Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Džami’ul-ulumi vel-hikemi” (str. 9) kaže: “Prenosi se od Ebu Davuda da je rekao: Analizirao sam hadise sa senedom (misli na vjerodostojne hadise bez ponavljanja) pa sam ustanovio da je njihov broj 4 000 hadisa”.
Poznato je da su se učenjaci hadisa čije se mišljenje uzima u obzir složili da hadisi koji su zabilježeni u dva Sahiha, Buhariji i Muslimu, da su svi ti hadisi vjerodostojni, izuzev nekih hadisa ili dijelova hadisa, pa ako je ukupan broj hadisa koje sadrže dva Sahiha bez ponavljanja 2 980 hadisa, može se izvući zaključak da su tri četvrtine vjerodostojnih hadisa zabilježili Buharija i Muslim u svojim Sahihima. A ostalo je oko 1 400 hadisa koje oni nisu spomenuli u svojim Sahihima, a većina tih preostalih vjerodostojnih hadisa se nalaze u Sunnenu Ebu Davuda, Tirmizija i Nesaija, kao što to navodi imam Nevevi. Zato kaže Ibn Salah u svojoj “Mukadimi”, pripisujući to stručnjacima hadisa: “Zaista je malo vjerodostojnih hadisa vezanih za propise a koji nisu zabilježeni u “Usuli hamse” (misli na dva Sahiha i Sunnene Ebu Davuda, Tirmizija i Nesaija)”.
Prema tome, ukupan broj hadisa bez ponavljanja, ne gledajući na njihovu vjerodostojnost i slabost, ne prelazi 12 000 hadisa, a broj vjerodostojnih hadisa, takođe bez ponavljanja, iznosi oko 4 400 hadisa. S tim da treba naglasiti da pod brojem 4 400 hadisa se misli na čisto vjerodostojne hadise oko čije vjerodostojnosti se učenjaci ne razilaze, a da broj hadisa koji su ocijenjeni kao vjerodostojni na osnovu mnoštva rivajeta ili čisto dobrih hadisa ili dobrih na osnovu mnoštva slabih rivajeta je mnogo veći.
Treba napomenuti da se na samo poznavanje broja vjerodostojnih hadisa ne gradi neki šerijatski propis, niti iz toga proizilazi neko djelo koje je pohvalno ili vadžib raditi, što znači da nepoznavanje broja vjerodostojnih hadisa ne šteti jednom muslimanu. Ono o čemu treba da vodi računa svaki musliman je da radi po onim vjerodostojnim hadisima koji su doprli do njega, takođe, da uči te hadise, da nauči njihovo ispravno tumačenje i da to prenosi ostalim ljudima. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Doniranje i prodaja krvi
Alejkumusselam. Pošto sam o doniranju krvi detaljnije pisao u svojoj knjizi “U ISLAMU JE ODGOVOR” evo ti kompletna studija o tome u čemu ćeš naći odgovor na svoje pitanje. Važnost krvi Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životuviše
Alejkumusselam.
Pošto sam o doniranju krvi detaljnije pisao u svojoj knjizi “U ISLAMU JE ODGOVOR” evo ti kompletna studija o tome u čemu ćeš naći odgovor na svoje pitanje.
Važnost krvi
Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životu svaka ćelija. Od primjera važnosti krvi je to da ona prenosi hranu i oksigen do svake ćelije organizma i upija i uzima sve štetne tvari i izbacuje ih izvan tijela. Isto tako ona vrši uloga odbrane tijela, na nju se oslanja prilikom utvrđivanja postojanja bakterija, u utvrđivanju pola i utvrđivanju smrti kroz mjerenje pulsa, prestanak rada srca, kočenju prstiju i tome slično.
Poznato je da medicima i pored svog ogromnog i brzog napretka još uvijek nije u stanju da pronađe zamjenu za ljudsku krv, isto tako je poznato da životinjska krv ne odgovara ljudima zbog razlike u njenom sastavu i osobinama. Tako da nema drugog rješenja osim da pribjegnemo dobrovoljnim davaocima krvi u slučaju kada neko nužno treba krv, posebno znajući da darivanje krvi ne šteti onome koji daje krv, kako tvrde ljekari, jer je Allah, subhanehu, učinio krv dvije vrste: jedna od njih vrši ulogu cirkuliranja kroz krvni sistem, a druga je uskladištena kao rezervna krv u jetri i slezeni. Takođe, od karakteristika je i njena sposobnost da se samoobnavlja kako bi se nadoknadio nedostatak ako dođe do njega.
Što se tiče prenošenja krvi iz zdravog insana u bolesnog to ptanje nije bilo poznato kod prijašnjih islamskih učenjaka. A to je zbog toga što mogućnost prenošenja krvi je otkrivena tek u 18. Stoljeću, a to znači da se ne trebamo nadati da ćemo naći da je neko od prijašnjih učenjaka govorio o toj temi.
Doniranje krvi
Doniranje krvi je dozvoljeno oko čega nema razilaženja među islamskim učenjacima. Taj stav su jasno iznijeli Jusuf El-Ahmed, Abdurrahman Es-S’adi, Muhammed ibn Ibrahim, Bin Baz i Abdurrezzak ‘Afifi[1]. Kaže dr. Muhammed Abduldževvad: “Nema razilaženja među savremenim učenjacima da je davanje krvi dozvoljeno, a ko prenese mišljenje da je zabranjeno taj je pogriješio”[2]. Argumenti da je dozovljeno su: kijas (analogija) na hidžamu pri čemu se krv izbacuje iz tijela, da se darovanjem krvi ne nanosi šteta samom donatoru, da je davanju krvi drugoj osobi pomaganje iste u nevolji na što Islam podstiče.
Propis prodaje ljudske krvi
Učenjaci su se razišli na dva mišljenja oko prodaje ljudske krvi:
Prvo mišljenje: da prodaja krvi nije dozvoljena, na ovome su većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila[3]. Svoj stav dokazuju Kur’anom, Sunnetom i idžmaom:
– Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En’am 145). Takođe, i Njegove riječi: “On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo” (El-Bekara 172).
Međutim, može se prigovoriti da ovi ajeti govore o zabrani jedenja krvi a ne transplataciji krvi iz tijela u tijelo.
– Došlo je u vjerodostojnom hadisu od ‘Avnu ibn ebi Džuhajfe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi[4].
– Prenosi Velid ibn Rašid Es-Se’idan da je idžma’ učenjaka na tome da je krv zabranjeno prodavati[5].
Drugo mišljenje: da je prodaja krvi dozvoljena, ovaj stav zastupaju od savremenih učenjaka Alijj El-Karhedagi i Alijj El-Muhammedi [6].
Svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog u prevodu značenja: “A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio, – osim kad ste u nevolji” (El-En’am 119). Kažu da ovaj ajet i slični njemu ukazuju da ako bi ozdravljenje bolesnog i spašavanje njegovog života ovisilo od prenošenja krvi sa druge osobe njemu, da nema smetnje u tome s obzirom da mu nema zamjene u nečemu što je dozvoljeno.
Ovome argumentiranju se može prigovoriti da ajet ne govori o prodaji krvi, a ako misle da je po ajetu dozvoljeno u nuždi kupiti krv da bi se spasio nečiji život, onda je to argumentiranje ispravno, s tim da je ovde pitanje o općoj dozvoli kupovine i prodaje krvi mimo stanja nužde.
Takođe, dokazuju sa fikhskim pravilom: “Nužda dozvoljava zabranjeno”. Ovom dokazu se može prigovoriti isto što i prethodnom.
Treći dokaz koji spominju je kijas (analogija) na mlijeko žena, tj. kao što je dozovljeno da žena proda svoje mlijeko za dojenje djeteta, na čemu su šafije i hanabile, takođe dozvoljeno je prodavati i krv. Ovaj argument se može smatrati kao najjači argument ovog mišljenja, međutim dokazi prvog stava čine ovaj argument veoma slabim.
Takođe, kažu da se prodaja krvi ne kosi sa odlikovanim položajem na kojeg je Allah, dželle še’nuhu, uzdigao čovjeka, čak naprotiv u ovom djelu dolaze do izražaja uzvišene vrijednosti humanizma i plemenitosti, jer se tim djelom bolesniku spašava život.
Radžih (odabrano) mišljenje je zabrana prodaje krvi na što upućuje jasni i nedvosmisleni hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Iz ovog se izuzima dozvola kupovine krvi onome ko je u nuždi pod šartom da na drugačiji način ne može doći do krvi.
Propisi vezani za doniranje krvi
U kontekstu govora o doniranju krvi često se postavlja pitanje da li je krv koja se donira čista ili nečista, da li donator prilikom davanja krvi gubi abdest i da li donator ako posti kvari time post. Ovo mjesto nije prilika za detaljno obrađivanej ovih pitanja te ćemo se zadovoljiti sa iznošenjem ispravnog mišljenja s obzirom da u sva tri slučaja ima razilaženje među učenjacima.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da krv koja izađe iz tijela čovjeka nije nečista, jer nema ni jednog dokaza koji ukazuje na takvo nešto, a osnova je u stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe dokaz o njihovoj nečistoći. Takođe, izlazak krvi u manjim ili većim količinama ne kvari abdest. Od argumenta da krv nije nečista i da njen izlazak ne kvari abdest je sljedeće:
– Hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je neki musliman klanjao i stražareći čuvao Vjerovjesnika i njegove ashabe, pa ga je neki mušrik pogodio strijelom a on je strijelu iščupao, i to se ponovilo tri puta … [7]. Znači, hadis ukazuje da krv nije nečista i da ne kvari abdest, jer da nije tako ovaj ashab bi napustio namaz, a daleko je da se pretpostavi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao ili bio upoznat sa ovakvim slučajevima.
– Prenosi se od Hasana El-Basrija da je rekao: “Muslimani klanjaju izranjavani”[8].
– Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, istisnuo bubuljicu pa je izašla krv i nije uzeo abdest poslije toga[9].
– Prenosi se da je Ibn Ebi Evfa krvario dok je klanjao pa je nastavio sa namazom[10].
Takođe, izlazak krvi ne kvari post po ispravnom mišljenju učenjaka, a od dokaza za to je sljedeće:
– Hadis u kojem se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je uradio hidžamu a postio je[11].
– Prenosi Ebu Se’id El-Hudri, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu postaču u poljupcu i hidžami[12].
– Osim što se prenosi da je mekruh puštati krv (hidžamom ili doniranjem) zbog slabosti koju prouzrokuje u tijelu čovjeka, upitan je Enes, radijallahu anhu, da li su smatrali da je postaču mekruh raditi hidžamu, pa je odgovorio. “Ne, osim radi slabosti koju uzrokuje”[13].
A što se tiče vjerodostojnog hadisa “Omrsio je se onaj radi hidžamu i onaj kome se radi hidžama”[14], kojeg prenose Sevban i Šeddad ibn Evs, radijallahu anhuma, većina učenjaka je na mišljenju da je on derogiran, a to potvrđuju i gore spomenuti hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu u činjenju hidžame postaču a olakšica se ne daje osim u onome što je bilo zabranjeno.
Prema tome, to što je donirana krv nepoznata, pa čak i od kjafira ne utiče na propis. Ono što je bitno je da krv nije zaražena ili sa neke druge strane medicinski sporna, a vjerovatno u bolnicama o tome vode računa. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU I POTIRANJE LICA U ZIKRU POSLIJE NAMAZA
Alejkumusselam. Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja. Prvo je: DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove.više
Alejkumusselam.
Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja.
Prvo je:
DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je na određenim mjestima i vremenima ili uz određene ibadete dovio podignutih ruku ili preporučio da se dovi. Ili može biti uopćeni sunnet, tj. da se prilikom dovljenja podignu ruke u bilo kojoj situaciji mimo onih koje su prenešene kao potvrđeni sunnet.
Međutim, učiniti praksom da se dovi sa podignutim ili nepodignutim rukama poslije svakog farz namaza, to nije propisano u Šerijatu. Doviti podignutih ruku nakon svakog farz namaza (tj. čineći to kao da je potvrđeni sunnet) nema nikakvog osnova u praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to nije prenešeno ni od jednog ashaba, niti je to bio stav ikog od tabi’ina. A osnov u ibadetima je zabrana, tj. da se ne čini nijedan ibadet za koji nema dokaz u Šerijatu. A svi oni koji su prenijeli i opisali namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih nije spomenuo da je dizao ruke i dovio poslije propisanih farz namaza. Nego je zikrio zikrove koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. Prenosi Aiša, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko unese u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje” (Buharija (2697) i Muslim (1718)).
Kaže Ibn Kajjim:”Dova poslije predavanja selama nakon namaza, svejedno bio imam, klanjao sam ili za nekom drugim, to uopće nije bila uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti je to prenešeno u vjerodostojnim predajama niti dobrim (hasen), neki učenjaci su to učinili svojstvenim samo za sabah namaz i ikindiju. To nije radio (dova poslije predavanja selama nakon namaza) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife poslije njega, niti je tome poučio svoj Ummet. Nego je to mišljenje onih koji su vidjeli lijepim djelom kao nadoknadu za sunnet poslije ta dva namaza (sabah i ikindija). Većina dova koje su vezane za namaz, a koje je učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio da se uče, učio ih je u namazu …” (Zadul-me’ad (1/248)).
Međutim, nema smetnje ako bi se klanjaču pojavio neki razlog za upućivanje dove nakon nekog završenog farz namaza da podigne ruke i dovi, pod uslovom da mu to ne postane stalna praksa. Ovo je dozvoljeno jer potpada pod opću propisanost činjenja dove sa dizanjem ruku, ali ne da se od toga napravi stalna praksa, tj. potvrđeni sunnet za koji treba imati dokaz.
Drugo pitanje je:
POTIRANJE RUKAMA PO LICU POSLIJE DOVLJENJA PODIGNUTIH RUKU
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice (Ebu Davud (1485) od Ibn Abbsa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum) ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim (El-‘Ilel (2/351)). U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal (7/281)).
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim (Irvaul-galil (433 i 434)). Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano.
A treće pitanje je:
DA LI SE SURE IHLAS, FELEK I NAS UČE POSLIJE SABAHA I AKŠAMA PO TRI PUTA
Što se tiče navođenja u nekim knjigama da se učenje sura Ihlas, Felek i Nas ponavlja po tri puta nakon sabaha i akšama, za ovakvo nešto nema nikakvog spomena u hadiskim zbirkama, niti je nešto vjerodostojno prenešeno u ovom kontekstu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najviše što je prenešeno po tom pitanju je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ove sure uče u sabah i naveče. Ovo se prenosi u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od Abdullaha ibn Hubejba, radijallahu anhu, pa ga je u tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio da prouči ove tri sure po tri puta kada ustane i kada zanoći i da mu je to dovoljno za sve. Hadis su Tirmizi i Albani ocijenili vjerodostojnim, a Ibn Hadžer dobrim. I ovoga se razumije da učenje ove tri sure po tri puta spada u tzv. jutarnji i večernji zikr. A u tom kontekstu ovaj hadis su i navodili Nevevi, Ibn Tejmije i ostali koji su pisali o zikrovima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Prividna kolizija između fikhskog pravila i nekih kur’anskih ajeta
Alejkumusselam. Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih. Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanviše
Alejkumusselam.
Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih.
Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanje abortusa, vodi u neminovnu smrt trudnice zbog određene bolesti i deformacije kod djeteta. A oko te dijagnoze nema razilaženja među ljekarima kod kojih je vršen pregled. Nema sumnje da je ovo zlo po majku trudnicu. Sa druge strane, trudnoća je u poodmakloj dobi, tj. nakon četiri mjeseca i nakon što je duša udahnuta, a izvršiti abortus u ovom stanju je zabranjeno po idžmau učenjaka. Nema sumnje da je vršenje abortusa nad djetetom u koje je udahnuta duša zlo po to dijete.
Znači, dolazimo u situaciji da se jedna od ove dvije stvari moraju desiti, ili da se izvrši abortus ili da njegovo neizvršenje odvede u sigurnu smrt majku trudnicu. Ako izvršimo promatranje koja od ova dva zla su veće doćićemo do zaključka oko kojeg se dvojica ne bi trebalo da raziđu a to je da je smrt majke veće zlo od smrti djeteta kome je udahnuta duša ali se još nije rodilo, jer je majka osnov a dijete je njen ogranak, a osnov je preči od ogranka. Takođe, kravarina za ubistvo majke je 50 deva a za krvarina za ubistvo 5 deva, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, te prema tome nema sumnje da je smrt majke veće zlo nego smrt djeteta u njenoj utrobi.
Nakon ovoga dolazi primjena gore spomenutog pravila a to je “da se čini manje zlo od dva zla ako je jedno od njih neminovno”.
A što se tiče ajeta “Bojte ste Allaha koliko možete”, njegov primjer je namaz čovjeka koji nije u stanju da klanja farz namaze stojeći zbog bolesti i slično, a stajanje u namzu, odnosno kijam je rukn namaza. Međutim, ovim ajetom se obavezuje taj čovjek da klanja namaz onako kako on može i da ga Allah ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Zato kaže Uzvišeni “Bojte ste Allaha koliko možete” a on se ne može bojati Allaha po ovom pitanju više od ovoga. I ovakvih sličnih primjera može se navesti veoma mnogo.
A što se tiče ajeta “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći”, primjer za razumijevanje ovog ajeta je osoba koja radi u nekoj firmi kojoj direktor firme zabranjuje da klanja farz namaze na radnom mjestu, ili joj zabranjuje da ima bradu, ili ako je žensko zabranjuje joj da bude pokrivena. Ta je osoba sada u dilemi, ili će se bojati Allaha i obavljati Njegove naredbe klanjanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, ili će poslušati direktora na uštrb vjere čineći harame pod izgovorom da mora od nečega živjeti i da nema drugog izlaza jer je teško naći posao.
U ovom slučaju ovoj osobi se kaže ono što je došlo u ajetu “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se ne nada”, odnosno onome ko se Allaha boji tako što će radi obavljanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, napustiti posao Allah će njemu naći izlaz i opskrbiti ga odakle se ne nada.
Nakon navedenih primjera da se primijetiti da nema dodirnih tačaka između fikhskog pravila i spomentih ajeta zbog kojih bi bili jedno drugom oprečni. Odnosno, situacije na koje se odnose ajeti nisu situacije na koje se odnosi ovo fikhsko pravilo.
A što se tiče tevekula (oslonca na Allaha) on se ne suprostavlja niti fikhskom pravilu niti spomenutim ajetima. Ve billahi tevfik.
_____________________________________
9. Pričanje unutar kupatila
Pitanje:
Selam alejkum!
Da li je zabranjeno pričati u kupatilu? Naime znam da se u kupatilu nalaze džini i šejtani, pa zato pitam šta je zabranjeno činiti u kupatilu.
ODGOVOR:
Alejkumusselam.
Oko teme govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:
Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.
Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.
Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.
Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:
Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio. I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.
Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam. Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.
Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.
Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.
Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.
Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.
Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram. Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.
Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.
Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
POST ZBOG KRŠENJA OBEĆANJA I POST PETKOM
Alejkumusselam. Poslije prekršenog obećanja nema nikakvog osnova da se posti tri dana. Kršanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Znak munafika su tri stvari: kada govori laže, kadviše
Alejkumusselam. Poslije prekršenog obećanja nema nikakvog osnova da se posti tri dana. Kršanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Znak munafika su tri stvari: kada govori laže, kada obeća prekrši i kada mu se povjeri iznevjeri”. Međutim, onaj ko prekrši zakletvu, tj. namjerno se zakune Allahom da će uraditi ili da neće uraditi nešto u budućnosti pa to prekrši, kefaret (otkup) te zakletve je spomenut u suri El-Maide. Kaže Uzvišeni: “Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti”. (El-Maide, 89) Znači, onaj ko prekrši zakletvu ima izbora između toga da nahrani deset siromaha ili da ih odjene ili da roba oslobodi, a ako ne bude mogao ništa od ovog troga treba da posti tri dana.
A što se tiče posta petkom, o tome su prenešeni sljedeći hadisi:
Prvi: od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne posti petkom osim ako posti dan prije ili dan poslije”. Hadis je mutefekun alejhi.
Drugi: takođe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte noć uoči petka izdvajati između ostalih noći sa kijamom, niti dan petak između ostalih dana sa postom osim ako je to post koji posti neko od vas”. Hadis bilježi Buharija nu svom Sahihu.
Treći: prenosi se od Džuvejrije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod nje u petak a ona je bila zapostila, pa ju je pitao da li postila juče a ona je odgovorila da nije, a onda ju je upitao da li će postiti sutra, a ona je odgovorila da neće. Pa joj on reče: “Omrsi se”. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.
Spomenuti hadisi jasno ukazuju da nije dozvoljeno izdvajati dan petak sa postom, a da je dozvoljeno postiti petkom ako se posti dan prije ili dan poslije. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
DA LI JE SUNNET ZIKRITI POSLIJE FARZ NAMAZA
Alejkumusselam. Da je sunnet i mustehab zikriti nakon predavanja selama poslije pet propisanih namaza na tome je idžma’u učenjaka ovog Ummeta. Taj idžma prenose mnogi učenjaci, poput imama Nevevija u njegove dvije knjige “El-Ezkar” i “El-Medžmu’u”. Ova preporučenost zikra poslije farzova se odnosi nviše
Alejkumusselam.
Da je sunnet i mustehab zikriti nakon predavanja selama poslije pet propisanih namaza na tome je idžma’u učenjaka ovog Ummeta. Taj idžma prenose mnogi učenjaci, poput imama Nevevija u njegove dvije knjige “El-Ezkar” i “El-Medžmu’u”. Ova preporučenost zikra poslije farzova se odnosi na imama i muktedije, kao i na muško i žensko koji klanjaju pojedinačno. Kaže imam Nevevi (El-Ezkar 1/200): “Složni su učenjaci da je mustehab zikriti nakon propisanih namaza. O tome je prenešeno mnogo vjerodostojnih hadisa u različitim rivajetima”.
Kaže Uzvišeni: “A kada namaz završite, zikrite i stojeći, i sjedeći, i ležeći” (En-Nisa, 103). Takođe, u drugom ajetu kaže: “A kad se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i mnogo zikrite, da biste postigli što želite” (El-Džumu’a, 10).
U hadisu kojeg bilježi Buharija kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Klanjajte kao što ste mene vidjeli da klanjam”, a od prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bilo da je na kraju svakog propisanog namaza zikrio.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nakon svakog namaza izgovori 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH, 33 puta ALLAHU EKBER …, biće mu oprošteni grijesi pa makar bili poput morske pjene”.
A što se tiče toga da li se zikri poslije farzova ili poslije suneta, ili i poslije farzova i poslije suneta, ispravno je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni hadisi da se zikri samo poslije farz namaza. Ovo je ujedno i stav većine učenjaka ovog Ummeta. Od jasnih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:
Hadis od K’ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”. Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š’ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”. Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”. Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K’ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.
Kada je Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće: 3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. prema tome u hadisu nisu spomenuti propisani niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge.
Također, ispravno je da se ovi zikrovi uče i izgovaraju nakon farza a prije klanjanja suneta. Na ovom stavu su skoro svi učenjaci i ovo je praksa muslimana sa generacije na generaciju. Ibn Hadžer zaključuje iz gore spomenutih hadisa da se zikr uči odmah nakon završetka farz namaza (Fethul-bari 3/80). Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ubijanje zmija
Alejkumusselam.Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana. Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi: Prvi – hadis kojeviše
Alejkumusselam.Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana.
Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi:
Prvi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, ubijajte zmiju sa dvije bijele linije preko leđa i zmiju koja ima kratak rep, jer one osljepljuju (kada pogledaju u oči insana) i uzrokuju pobačaj trudnice (kada trudnica pogleda u njih i prepadne se ili sa ujedom i zapuhivanjem u nju)”. U hadisu je došla opća naredba ubijanja svih zmija sa posebnim naglaskom na dvije spomenute.
Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ubijajte dvije crne životinje (dok ste) u namazu, zmiju i akrepa (škorpiona)”, a u drugom rivajetu je došlo da je naredio da se ubijaju zmija i akrep u namazu. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Šuajb Arnaut i Albani. Pa ako je naređeno, ili tačnije preporučeno, da se zmija ubije dok je čovjek u namazu, što znači da to ne narušava ispravnost i skrušenost namaza, onda je preče da ih treba ubijati i van namaza.
Treći – hadis kojeg bilježi Ibn Madže od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet štetočina se ubija u Hillu (svim mjestima van Harema) i Haremu (zabranjeni prostor u Mekki oko mesdžida Ka’be): zmija, crni gavran, miš, bijesan pas i soko”. Hadis ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a osnovni tekst je zabilježen i u Buhariji i Muslimu ali je umjesto zmije spomenut akrep. Takođe, ovaj hadis jasno ukazuje na preporučenost i dozvolu ubijanja životinja koje nanose štetu čovjeku od kojih je i zmija.
Iz ove opće preporučenosti ubijanja zmija izuzimaju se zmije koje borave u kućama, njih je dozvoljeno ubiti tek nakon tri dana kada se od njih zatraži da napuste kuću.
Od dokaza da se ove zmije ne ubijaju u prvom momentu su sljedeći hadisi:
Prvi – hadis (gore spomenut) kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, …”. Zatim kaže Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma: “Dok sam ja ganjao zmiju da je ubijem zovnuo me Ebu Lubabe i rekao mi: ‘Ne ubijaj je’, pa sam ja rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ubijaju zmije”, a on mi odgovori: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’.
Drugi – dugi hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki mladić od Ensarija u vrijeme bitke na Hendeku bio tek oženjen te bi tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da u toku dana zijareti svoju ženu. Tako je jednog dana tražio dozvolu i otišao svojoj kući, pa je na vratima kuće zatekao svoju ženu kako stoji, zamahnio je kopljem prema njoj da je ubode zbog ljubomore koja ga je obuzela. A ona mu reče da spusti koplje i da uđe u kuću i da vidi šta je to što je istjeralo napolje. On je ušao i ugledao ogromnu zmiju kako se smotala na postelji, pa je zabo koplje u nju a zatim izašao i zabio koplje u kuću, pa je zmija njega ujela, pa se ne zna ko je prije umro, zmija ili mladić. Zatim smo otišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prenijeli mu šta se desilo i rekli smo mu:‘Dovi Allahu da nam ga oživi’. A on odgovori: “Tražite oprost za vašeg druga”, a zatim je dodao: “Zaista u Medini imaju džini koji su primili Islam, pa kada vidite nekog od njih (u kućnim zmijama) obavještavajte ga tri dana, a poslije toga ako hoćete ubijte ga jer je on šejtan”. A u drugom rivajetu je došlo: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija), pa kada nekoga od njih vidite tražite od te zmije da izađe tri puta, pa ako ne ode ubijte je jer je ona kjafir”, a njima je rekao: “Idite i sahranite vašeg druga”.
Zatim jedna skupina učenjaka smatra da se ovaj izuzetak odnosi samo na zmije koje borave u kućama u gradu Medini, tj. da se upozore da napuste kuću, a zmije drugih gradova na čitavom dunjaluku ne ulaze u ovaj izuzetak nego se ubijaju bez upozorenja, dokazujući to gore spomenutim rivajetom kod Muslima “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam … “. A sa druge strane je došla opća naredba da se ubijaju sve zmije, poput hadisa: “Ubijajte zmije”, i hadisa: “Pet štetočina se ubija u Hillu i Haremu …”, i hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubije zmija koja se pojavila dok su bili na Mini, a nije došlo u hadisu da je tražio od njih da je upozore tri puta ili tri dana (bilježi ga Muslim). Još dodaju da je razlog izuzimanja iz ove opće naredbe ubijanja zmija bio to što je skupina džina koji borave u Medini primila Islam.
Dok druga skupina učenjaka smatra da se iz opće naredbe ubijanja svih zmija izuzimaju sve zmije koje borave u kućama, svejedno u Medini ili bilo kom drugom mjestu, te da se one ne ubijaju prije upozorenja. Oni svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je došao izuzetak, odnosno zabrana ubijanja zmija koje borave u kućama, poput rivajeta kod Buharije: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’, takođe drugog rivajeta kod Muslima u hadisu o mladiću: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija)”. Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da dvije vrste zmija se ubijaju odmah pa makar bile kućne zmije a to su zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koje imaju kratak rep. To dokazuju sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud od Ebu Lubabe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje zmija koje borave u kući osim zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koja ima kratak rep … . ovaj hadis šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim. Ovaj drugi stav, da se izuzimaju sve zmije koje borave u kućama a ne samo zmije Medine, je bliži ispravnom jer je mnogo hadisa koji su došli u općoj formi.
Takođe, učenjaci su se razišli oko toga da li se upozorenje tih zmija čini tri dana, tako što će se svaki dan tražiti od zmije da napusti kuću i upozoriti da ako to ne uradi da će biti ubijena, ili tri puta tako što će joj se tri puta ponoviti to upozorenje. I za jedno i za drugo je došao dokaz i to u istom hadisu kojeg bilježi Muslim u priči o mladiću, u jednom rivajetu je došlo: “Upozorite ih tri dana”, a u drugom: “Upozorite ih tri puta”. Bliže je ispravnom, a Allah zna najbolje, da se radi po rivajetu po kojem se upozorenje radi tri dana jer je ono preciznije.
A što se tiče načina upozorenja, tj. na koji način se traži od zmije da napusti kuću, također imamo dva stava. Po jednom treba reći: Pozivam se na ugovor koji je sa vama sklopio Nuh, alejhisselam, i na ugovor koji je sa vama sklopio Sulejman, alejhisselam, da nas ne uznemiravate. Ovo dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi sa istim riječima gore spomenutim, a šejh Albani je ovaj hadis ocijenio slabim. Po drugom stavu treba reći, kako prenosi Malik: Tražim od vas u ime Allaha i Sudnjeg dana da nam se ne pokazujete i da nas ne uznemiravate. Vjerovatno je imam Malik ovo uzeo iz hadisa kojeg bilježi Muslim.
Bliže je ispravnom da u načinu upozoravanja ima širine, s tim da je bitno da se stavi do znanja tim kućnim zmijama da se od njih traži da napuste kuću i da ne uznemiravaju njene ukućane, a da će u protivnom biti ubijene. Naravno, ovo obraćanje zmijama se zasniva na tome da ako u njima borave džini koji su primili Islam da oni razumiju ono što im se govori i da će poslušati zahtjev. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
MESH PO MAHRAMI I ČARAPAMA
Alejkumusselam. Govoriti o skidanju marame zbog uzimanja abdesta ima smisla ako se pod tim misli na uzimanje mesha po glavi. Pa tako, žena koja uzima abdest na mjestu gdje nema muškaraca koji joj nisu mahrem njoj je najbolje da skine maramu i upotpuni svoj abdest tako što će potrati pokvašenom šakomviše
Alejkumusselam. Govoriti o skidanju marame zbog uzimanja abdesta ima smisla ako se pod tim misli na uzimanje mesha po glavi. Pa tako, žena koja uzima abdest na mjestu gdje nema muškaraca koji joj nisu mahrem njoj je najbolje da skine maramu i upotpuni svoj abdest tako što će potrati pokvašenom šakom po cijeloj glavi. A ako je prinuđena da uzima abdest u prisustvu muškaraca koji joj nisu mahrem onda joj je dozvoljeno da uzme mesh (odnosno potare rukom) preko marame pri čemu nije šart da je stavila maramu nakon što je uzela abdest. Dokaz za ovo je postupak Ummu Seleme, radijallahu anha, jedne od žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu koji bilježi Ibn Ebi Šejbe u svom “Musannefu” (1/22). Ravije ove predaje su pouzdane osim Ummul-Hasan čije ime je Hajjira a za koju Ibn Hadžer kaže da nije sporna, a to znači da je hadis od nje na stepenu dobrog hadisa. Takođe, ovo se može poduprijeti vjerodostojnim hadisima u Buhariji i Muslimu od Amr ibn Umejjeta i Mugirete ibn Šu’beta, radijallahu anhum, a kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao mesh po turbanu, a skidanje turbana je lakše i jednostavnije od marame.
A što se tiče uzimanja mesha preko čarapa po tom pitanju je prenešen hadis od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama”. Ovaj rivajet bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Bejheki. Sa ovim rivajetom da je učinio mesh po čarapama se izdvojio Ebu Kajs od Huzejla ibn Šerahbila, a vjerododstojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejfe i Ibn Hibban. Dok drugi najveći učenjaci hadisa ovaj rivajet ocjenjuju slabim jer se Ebu Kajs od Huzejla izdvojio u njemu navođenjem da je učinio mesh po čarapama. Međutim, ovaj hadis prenosi ogroman broj ravija od Mugire ibn Šu’be, radijallahu anhu, preko trideset tri ravije, s tim da u njemu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo mesh po mestvama. Nema sumnje da zbog toga što ovoliki broj ravija prenosi od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, suprotno onome što prenosi Ibn Kajs da je jak razlog da budemo ubijeđeni da je Ebu Kajs pogriješio.
Rivajet ovog hadisa je uticao, između osatlog, na razilaženje fakiha po pitanju dozvole uzimanja mesha po čarapama.
Prvo mišljenje učenjaka je dozvola uzimanja mesha po čarapama. Ovo se prenosi od Alije, Ammara, Ebu Mes’uda, Enesa, Ibn Omera, El-Beraa, Bilala, Ebu Umame i Sehla ibn S’ada, radijalahu anhum, od ashaba. Kao i od ostalih učenjaka poput: Nafie, Ata, Ibrahim En-Nehaia, Seida ibn Džubejra, Sufjana Es-Sevrija i Abdullah ibn Mubareka od tabi’ina, kao i od Davuda Zahirija i Ibn Hazma.
Drugo mišljenje je dozvola uzimanja mesha po čarapama pod šartom da čarape budu guste. Ovo se prenosi od Seida ibn Musejjiba, takođe ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda. Na ovome je i imam Malik, s tim da on uvjetuje da donji dio čarapa bude opšiven kožom.
Treće mišljenje je zabrana uzimanja mesha po čarapama. Na ovome su Mudžahid, Amr ibn Dinar, drugo mišljenje Ata, Evzai i ono što je poznato od Malika.
Prva dva mišljenja dokazuju svoj stav gore spomenutim hadisom u rivajetu od Ebu Kajsa, a već smo govorili o njegovoj slabosti.
Osnova je pranje nogu prilikom abdesta, a došlo nam je u mutevatir predajama da je dozvoljeno i da je od vjere islama uzimanje mesha po mestvama koje su napravljene od kože. Oko uzimanja mesha po čarapama nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, prenosi se od velikog broja ashaba da su dozvoljavali i uzimali mesh po čarapama, a od nekih od njih da su pojasnili da su čarape poput mestvi, osim što su od vune, a nije prenešeno da je neko od ashaba imao drugačiji stav.
Prema tome, ispravno je da je dozvoljeno uzimati mesh po čarapama, ne na osnovu hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego na osnovu razumijevanja i djela ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumjeli ovo pitanje od svih onih koji su došli poslije njih.
A što se tiče uslovljavanja mnogih učenjaka da čarape budu guste, nema sumnje da je to sigurnije, s tim da nema dokaza koji zabranjuje i ukazuje na ništavnost uzimanja mesha po tankim i providnim čarapama. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Izrazi istigfara, vrijeme i situacije u kojima se čini
Alejkumusselam. Hadis o kojem govoriš je mutefekun alejhi, a u rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta“, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danuviše
Alejkumusselam.
Hadis o kojem govoriš je mutefekun alejhi, a u rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta“, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danu sto puta“. Istigfar znači tražiti od Allaha da oprosti grijehe, a tevba znači pokajati se Allahu, dželle še’nuhu, za učinjeni grijeh, tako da se njihovo značenje vraća na isto iako ima među njima razlike.
Činjenje istigfara je u osnovi mustehab, tj. preporučeno jer čovjek može tražiti oproste za grijehe a da nije učinio grijeh. S tim da istigfar može biti vadžib a to je kada čovjek počini određeni grijeh, na što se odnose mnogi ajeti gdje je došla naredba od Allaha, dželle še’nuhu, da činimo istigfar. A istigfar zabranjeno činiti za kjafire jer kaže Uzvišeni: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti“. (Et-Tevbe, 113)
Od osnovnih oblika izražavanja istigfara su riječi koje su došle u hadisima koje bilježi Ebu Davud: “Estagfirullahe ve etubu ilejhi” i “Estagfiruke ve etubu ilejke“.
A od najboljih riječi sa kojima se čini istigfar je ono što je došlo u vjerodostojnom hadisu da se prvo izrazi zahvala Allahu, dželle še’nuhu, onda prizna počinjeni grijeh a zatim da zatraži od Allaha magfiret i oprost. Sve ovo je došlo u tzv. hadisu Sejjidul-istigfar. Naime, prenosi se od Šeddada ibn Evsa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji istigfar je da rob kaže: Allahumme ente Rabbi, ve ene abduke, la ilahe illa ente, halakteni ve ene abduke, asbahtu ala ahdike ve v’adike mestet’atu, euzu bike min šerri ma san’etu, ve ebu’u leke bi ni’ametike alejje, ve ebu’u leke bi zunubi, fagfir li innehu la jagfiruz-zunube illa ente (Allahu moj, Ti si moj Gospodar a ja sam Tvoj rob, nema božanstva osim Tebe, Ti si me stvorio a ja sam Tvoj rob, osvanuo sam na ugovoru i obećanju prema tebi koliko sam u stanju, utječem ti se od zla kojeg sam počinio, priznajem Ti Tvoje blagodati prema meni, i priznajem Ti svoje grijehe, oprosti mi jer zaista ne prašta grijehe niko osim Tebe)“. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.
Takođe, bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima dovu istigfara koja se uči u namazu: “Allahumme, inni zalemtu nefsi zulmen kesira, ve la jagfiruzzunebe illa ente, fagfir li magfireten min indike, verhamni, inneke entel-gafurur-rahim (Allahu moj, ja sam sebi veliku nepravdu učinio, a grijehe ne oprašta niko osim tebe, pa mi oprosti Svojim oprostom, smiluj mi se jer zaista si Ti Onaj koji puno prašta i koji je Milostiv)“.
Od riječi istigfara se takođe u vjerodostojnim hadisima prenosi sljedeće:
– “Estagfirullahe elezi la ilahe illa huve el-hajju el-kajjumu ve etubu ilejhi (Tražim oprosta od onoga osim koga drugog boga nema Živog i Vječnog i tražim oprosta od Njega)” (Ebu Davud),
– “Allahummagfir lena verhamna, ve tub alejna, inneke ente et-tevabur-rahim (Allahu naš, oprosti nam i smiluj nam se i primi naše pokajanje, zaista si Ti Onaj koji puno prašta i Milostiv si)” (Nesai u Es-Sunenul-kubra),
Od prilika u kojima je prenešeno da se čini istigfar su sljedeće okolnosti: činjenje istigfara prilikom ulaska i izlaska iz mesdžida, u namazu, nakon namaza, u noćnom namazu, u namazu za kišu, u toku obreda hadža, činjenje istigfara za umrle, zbog gibeta, pred spavanje, prilikom kihanja, nakon završetka sijela i slično. Naravno, za svaku ovu situaciju su prenešeni posebni tekstovi činjenja istigfara a što se može naći u zbirkama dova i zikrova (poput knjige Hisnul-muslim).
A od najboljih vremena u kojima se čini istigfar je zadnja trećina noći, nakon svakog počinjenog grijeha kao i u starosti i pred smrt. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com