Alejkumusselam.

Šejh Imran Husejn je rođen na ostrvu Trinidad u Karibskom moru 1942. godine, indijskog je porijekla. Završio je Naučni institut u Karačiju i učio je na mnogim drugim institutima od kojih je Univerzitet u Karačiju, Univerzitet Zapadna indijska ostrva, Univerzitet El-Ezher i Međunarodni institut u Ženevi.

Radio je u diplomaciji u Ministarstvu vanjskih poslova Trinidada i Tubaga, ali je dao ostavku 1985.godine da bi svoj život žrtvovao radu za Islam.

Živio je deset godina u Njujorku gdje se aktivno bavio davom i gdje je bio predsjedavajući Zajedničke komisije za islamska udruženja i fondacije.

Obavljao je više vjerskih funkcija u raznim institucijama, predavao na raznoraznim institutima i školama u Pakistanu i Americi i napisao 12 knjiga islamske tematike. (preuzeto sa njegove stranice)

A što se tiče njegovih ideja i tumačenja Islama, ono što se piše o njemu na raznim web-stranicama kreće se između nekritične pohvale i veličanja njegovog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana i optužbi sa druge strane da je sufija i da neosnovano tumači Dedžala i Jedžudža i Medžudža. Dok on sam za sebe tvrdi da ne pripada ni jednoj skupini niti džematu nego da slijedi Kur’an i Sunnet i da preferira mezheb Ehlu Sunneta vel Džema’at.

Međutim, prije kritičkog osvrtanja na njegova tumačenja neophodno je da se u kratkim crtama, nakon objektivnog istraživanja i analize njegovih ideja i idžtihada o velikim predznacima Sudnjeg dana, izloži rezime njegovog učenja.

Naime, ono po čemu je ovaj šejh postao poznat to su njegove ideje, idžtihadi i tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana. Mnoga pojašnjenja i tumačenja su produkt čiste mašte koja nema šerijatskih argumenata na koja se može osloniti, čak je jedan dio tih tumačenja uveliko oprečan jasnim šerijatskim tekstovima koji govore o ovoj temi. A razlog svemu ovome je što on prilikom tumačenja šerijatskih tekstova koristi metod metafore, tj. u prenešenom značenju tumači hadise na način da ono što je jasno i razumljivo svakom čovjeku onako kako je došlo u hadisima, da se tumači da se ustvari ne misli na to nego na nešto drugo.

Dvije su najvažnije teme o kojima on najčešće govori: Dedždžal i Je’džudž i Me’džudž. Po njemu oba ova velika predznaka Sudnjeg dana su se već pojavili i to još davno i u kontinuitetu neprestano su prisutni na Zemlji.

On pojašnjava da se brana Je’džudža i Me’džudža već otvorila i to prije više od hiljadu godina i da su Je’džudž i Me’džudž, ustvari Židovi El-Hazera, odnosno da su Židovi sa Kavkaza pomiješani sa Evropljanima Je’džudž i Me’džudž o kojima govore šerijatski tekstovi. Takođe, Židovi koji danas žive u okupiranoj Palestini su Je’džudž i Me’džudž. A provala Je’džudža i Me’džudža na islamski svijet se, po njemu, već se desila kroz krstaške ratove u srednjem vijeku, a zatim u novije vrijeme sa kolonizacijom islamskih zemalja. Još je mnogo detalja i pojedinosti o ovom velikom predznaku Sudnjeg dana o kojima on govori u svojim čudnim i neobičnim tumačenjima istog.

Takođe, po njemu je Dedždžal izašao već duži period, s tim da se njegova pojava ne očituje u osobi ljudskog oblika nego u državnom sistemu ili samoj državi. Njegov opis Dedždžala najbolje pojašnjava njegovo tumačenje poznatog hadisa kojeg bilježi Muslim u kojem se govori o vremenu koje će Dedždžal provesti među ljudima kada se pojavi: “Četrdeset dana, dan kao godina, dan kao mjesec, dan kao sedmica a ostali dani poput vaših dana”.

Pa tako kaže da je “dan kao godina” ustvari metafora o hiljadu godina, a to dokazuje riječima Uzvišenog: “Samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (El-Hadž, 47), te je Dedždžal u tom periodu od hiljadu godina bio oličen u državi Britanija koja je bila imperatorska sila u to doba, čije carstvo je bilo toliko veliko da sa njega Sunce nije nikad zalazilo. Manifestovanje Dedždžala u imperatorskoj sili Britanija je prestalo sa završetkom prvog svjetskog rata (1918.) kada je zvijezda Britanije zašla a pojavila se zvijezda nove svjetske sile Amerike.

A po njemu “dan kao mjesec” je period od 83 godine koje je dobio tako što je hiljadu godina podijelio sa dvanaest mjeseci, a to je period u kojem će Dedždžal biti oličen u državi Americi koja je postala prva svjetska sila. Zatim nakon pada Amerike, a što se desilo 2001.godine sa 11. septembrom, cionistička sila, čiji je centar u Americi i Palestini (Izrael) je postala najveća snaga na zemaljskoj kugli, te će Dedždžal živiti u srcu tog cionističkog klana i to u periodu koji će trajati, kako je došlo u hadisu “dan kao sedmica”, tj. oko 20 ili 21 godinu. Nakon toga će se Dedždžal pojaviti u svom zadnjem obliku…

Pored ovih tumačenja ova dva velika predznaka Sudnjeg dana, po čemu je posebno poznat, od stvari koje je bitno navesti, a tiču se kristalizacije stava o šejhu Imranu Husejnu i njegovim idejama, je sljedeće:

– da sa svom žestinom, pristrasno i veoma subjektivno, napada, vrijeđa i optužuje skupinu koju naziva “Vehabijama” ne razdvajajući te “Vehabije” od saudijske porodice koja je na vlasti u Saudijskoj arabiji, koju optužuje da je zajedno sa Britanijom srušila islamski hilafet u osmanskoj imperiji,

– ponekad sa stidljivošću i simbolično navodi kako su šije rafidije na dalaletu, a ponekad hvali vođu iranske revolucije Homeinija i njegov državni sistem koji ispoljava neprijateljstvo prema velikom šejtanu Americi.

Nakon iznošenja njegovih ideja u kratkim crtama ostaje da se iste kritički ocijene.

Što se tiče njegovog tumačenja Je’džudža i Me’džudža, prva i najveća greška u njegovom tumačenju je tvrdnja da su se oni pojavili, jer u vjerodostojnim hadisima je došlo da će se Je’džudž i Me’džudž pojaviti nakon silaska Isa’a, alejhisselam, a to se naravno još nije desilo. Druga krupna greška je to što je opis izgleda naroda Je’džudža i Me’džudža došao vrlo precizan u šerijatskim tekstovima i nikako ne odgovara evropskim narodima i Židovima.

Najviše kome odgovara taj opis su Mongoli, Tatari ili čak Kinezi. Prema tome, ovo njegovo tumačenje je čisti promašaj, proizvod je mašte i metaforičkog tumačenja šerijatskih tekstova. A učenjaci Ehlu sunneta odbijaju metaforičko tumačenje tekstova o Je’džudžu i Me’džudžu i Dedždžalu.

A što se tiče tumačenja Dedždžala, najveća oprečnost ovog tumačenja šerijatskim tekstovima je predstavljanje Dedždžala u državnom sistemu Britanije, Amerike ili slično jer je u šerijatskim tekstovima a i po idžmau učenjaka Dedždžal osoba u ljudskom obliku, a ne personifikacija nečega drugog. Takođe, tvrdnja da je Britanija, u kojoj se olikovao Dedždžal, 1000 godina bila prva sila u svijetu historijski nije tačna ni precizna jer u periodu od devetog do dvadesetog stoljeća mnoge druge sile su bile jače od Britanije, poput muslimanskog hilafeta i na Istoku i na Zapadu, Francuske, Rusije, Vizantije i slično.

Isto tako, Amerika u kojoj se po njemu olikovao Dedždžal, u periodu nakon prvog svjetskog rata pa do početka 21. stoljeća nije bila cijelo vrijeme najjača sila na svijetu jer su joj parirale Britanija, Rusija, pa čak Francuska i Kina. Ovo sve ukazuje na proizvoljnost i nepreciznost koji su svojstveni samo bujnoj mašti u povezivanju istorijskih događaja sa pojavom Dedždžala.

Upitao sam jednog saudijskog šejha Mensura Es-Simarija koji je, između ostalog, poznati učenjak akide i hadisa i stručnjak u tumačenju velikih predznaka Sudnjeg dana, o Imranu Husejnu i njegovom tumačenju ovih predznaka, pa nakon što je konstatovao da su njegova tumačenja netačna i oprečna mnogim šerijatskim tekstovima o ovoj temi, rekao je da su ovo dedždžalska tumačenja, tj. lažna i pogrešna, i da on nije prvi koji ih ovako pogrešno i nakaradno tumači nego da su ga u tome pretekli mnogi drugi.

A što se tiče njegovog žestokog napadanja i vrijeđanja onih koje naziva “Vehabijama”, ako pod tim misli na selefijsku davu sa kojom je došao Muhammed ibn Abdulvehab, kao reformator savremenog doba koji je pozivao na čišćenje Islama od svih natruha koje su se u njemu skupljale kroz vijekove od širka i njegovih oblika i raznoraznih novotarija u akidi i fikhu, onda to ukazuje na njegovo ili nepoznavanje ispravne akide Ehli sunneta, ili nepoznavanje onoga sa čemu je došao Muhammed ibn Abdulvehab, a i jedno i drugo je belaj.

A ako bi se njegov ovakav stav prema tzv. “Vehabijama” pravdao njegovoj velikoj mržnji prema saudijskoj vlasti i optuživanjem istih da su učestvovali sa Britanijom u rušenju islamskog hilafeta, to ne može biti opravdanje. A posebno je začuđujuće da čovjek koji toliko barata historijskim podacima i vraća se na historiju u svojim predavanjima da mu postane obilježje njegove dave jedna notorna historijska laž, a to je da je Saudija učesnik rušenja islamskog hilafeta, o čijem argumentovanju da je to netačno je smiješno i suvišno pričati.

A što se tiče njegovog hvaljenja Homeinija, vođe iranske revolucije, to se može razumjeti na jedan od tri načina, gledajući sa aspekta šitske akide.

Prvi – da to radi da bi pridobio šije rafidije ili u najmanju ruku da ih ne odbije s jedne strane, a sa druge strane to se slaže sa njegovom velikom mržnjom koju ispoljava prema Americi i Židovima, a Iran je navodno najveći neprijatelj istih. Ako bi ovo prihvatili kao tačno, treba reći da nastojanje da se dobije više pristalica na račun prikrivanja istine je oprečno davi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim nasljednicima, tj. učenjacima i imamima ovog Ummeta, što je tema za sebe. Posebnu težinu ima to što on hvali glavu dalaleta i kufra oličenu u Homeiniju što je nepojmljivo za jednog sunijskog savremenog šejha, čime dovodi u pitanje svoju akidu i svoj sunizam, i pri čemu stavlja politiku iznad akide.

Drugi – da on ne zna na kojoj je akidi Homeini. A ako je tako ne priliči jednom šejhu da hvali nekog vjerskog vođu čije uvjerenje ne zna, mada je ovo veoma daleko jer onaj ko poznaje šitsku akidu uopćeno, naravno da poznaje akidu njihovog vođe.

Treći – da zna akidu šija uopćeno, a Homeinijevu pojedinačno, međutim ne smatra akidu šija dalaletom i stranputicom niti njihovog vođu Homeinija predvodnikom kufra i dalaleta zamotanog u lažnu ljubav prema Ali Bejt (Poslanikovoj porodici). A ovo, ako bi bilo tačno samo po sebi bi govorilo o akidi samog šejha Imrana Husejna.

Prema tome, tumačenja šejha Imrana Husejna pojave Je’džudža i Me’džudža i Dedždžala su netačna i puna metaforičkog prepuštanja slobodnoj mašti, jer se ne slažu sa jasnim i nedvosmislenim tekstovima hadisa i više liče filmskom scenariju zasnovanom na historijskim faktima i vjerskim tekstovima gdje se autor prepušta svojoj slobodnoj stvaralačkoj mašti nego jednom ozbiljnom naučnom pristupu i tumačenju nekog islamskog učenjaka.

Te s stoga musliman ne treba upasti u zamku slatkorječivog, slikovitog, plastičnog, zanimljivog i nazovi historijskog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana ako to ide na uštrb istine. A njegovo strastveno i žestoko napadanje tzv. “Vehabija”, uz istovremeno hvaljenje glave kufra i dalaleta Homeinija je veliki znak i išaret koji stavlja upitnik nad njegovom davom i akidom u koju poziva. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”. Imam Nevevi navodi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (7/244) tri tumačenja riječi “obučene a gole” sa kojima se opisuje ta vrsta žena:

Prvo – “obučene”, tj. Allah im dao svoje ni’amete, “gole”, tj. ali na njima nisu zahvalne.
Drugo – da pokrivaju neke dijelove tijela a neke otkrivaju.
Treće – da oblače providnu odjeću kroz koju se vidi boja njihovog tijela.

Ovo treće značenje Ibn Betal (Šerh Sahihul Buhari, 3/117) pripisuje imamu Maliku i navodi još jedno značenje a to je da će biti obučene na dunjaluku a gole na Ahiretu, tj. zabrana nošenja providne odjeće zbog fitne, svejedno opisivala tijelo ili ne.
Zajedničko značenje riječi “obučene a gole” se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.

Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu’džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme od tuge, jada i čemera po pitanju pokrivanja muslimanki. Mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.

Propisanost hidžaba ili džilbaba

Hidžab ili džilbab je propisan Kur’anom, Sunnetom i idžmaom učenjaka:

Kaže Uzvišeni: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Ovim ajetom Uzvišeni u nedvosmislenoj formi zabranjuje ženi da pokazuje svoje ukrase (odjeću koju uobičajeno nosi u kući) pred nekim drugim mimo njenih mahrema a to je ujedno i dokaz obaveze pokrivanja sa hidžabom.

Takođe, kaže Uzvišeni: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza hidžaba (zastora). To je čistije i za vaša i za njihova srca” (El-Ahzab, 53), tj. tražite to od njih iza zastora koji je između vas i njih i koji sprečava da ih vidite a što je ustvari hidžab. Iako ovaj ajet govori o majkama pravovjernih, ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on se ne odnosi samo na njih nego na sve mu’minke. A da je to tako ukazuje nekoliko stvari:

Prva – što je pravilo Usulul-fikha da obraćanje Zakonodavca (Allaha) jednoj osobi obuhvata čitav Ummet, osim ako dođe argument koji ukazuje da je specifičan samo za tu osobu.

Druga – što je mudrost hidžaba u tome da je njegovo nošenje čišće za srca muškaraca i žena, a nema sumnje da su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, žene sa najčišćim srcima na dunjaluku a i pored toga im je naređen hidžab što znači da su žene mimo njih preče da oblače hidžab.

Treća – što su žene muslimana nakon objave ovog ajeta oblačile hidžab kao što su ga oblačile i žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Četvrta – što su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primjer i uzor svim ženama muslimankama.
Takođe, kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste džilbabe svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je” (El-Ahzab, 59). Nakon objave ovog ajeta muslimanke su praktikovale oblačenje džilbaba (hidžaba) kao što je to pojašnjeno u mnogim hadisima.
A dokaz iz Sunneta o obavezi nošenja hidžaba (džilbaba) je poznati hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, a već smo ga spomenuli na početku, u kojem je došao opis žena koje će biti od stanovnika Vatre da su “obučene a gole”, tj. da prvenstveno ne nose šerijatski hidžab ili džilbab.

Definicija džilbaba (hidžaba)

Poznata je stvar da je naredba pokrivanja žene hidžabom došla naknadno i nakon naredbe o pokrivanju samog stidnog mjesta žene, što znači da je pokrivanje hidžabom i njegovo nošenje nešto više od samog pokrivanja stidnog mjesta žene. A stidno mjesto žene je cijelo njeno tijelo osim šaka, lica i stopala oko čega se razilaze učenjaci.

Mufessiri prilikom tumačenja riječi džilbab i hidžab koje su došle u Kur’anu, iako su se izražavali različitim riječima, složni su da se pod tim terminima misli na široki ogrtač, mantil ili haljinu koji pokrivaju cijelo tijelo žene preko njenog uobičajenog veša kojeg oblači u svojoj kući sa kojim je pokrila svoje stidno mjesto, i da on (hidžab ili džilbab) nije odjeća koja samo pokriva stidno mjesto nego pokriva odjeću i ukrase koje je ženi dozvoljeno da nosi ispred mahrema.
Prema tome, džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.

Takođe, na ovom mjestu treba naznačiti da šerijatski tekstovi Kur’ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće, nego ti tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.

Šartovi ispravnog džilbaba ili hidžaba

Pošto je džilbab (hidžab) sam po sebi tako specifičan neophodno je da se ispune određeni šartovi da bi on bio ispravan.

Prvi šart – da hidžab ne bude sam po sebi ukras.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: ” … i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Znači, Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da pokazuju ukrase svoje, u što ulazi prvenstveno njena odjeća, osim njenim mahremima. A sa druge strane joj naređeno nošenje hidžaba (džilbaba) što znači da taj hidžab nije ukrasna odjeća u kojoj se ona sredi i izađe pred mahreme.

Ovo znači da hidžab ne može biti košulja i suknja, niti ukrašena haljina, a da ne govorimo košulja i hlače ma kako bile široke, niti tunika iznad koljena, ispod koljena ili do koljena, jer sve ovo je odjeća koja je sama po sebi ukras za ženu u kojoj se ona sredi pred drugima.

Drugi šart – da hidžab bude gust toliko da se ne vidi kroz njega.
Dokaz za ovaj šart je gore spomenuti hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koga bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”.
Kaže Ibn Abdulberr: “Ovde se misli na žene koje oblače laganu odjeću koja opisuje i ne pokriva, pa se takve žene nazivaju obučenim a u suštini su gole”.

Prema tome, hidžab ne smije biti providan tako da opisuje tijelo koje je ispod njega da bi se čak vidjela i boja kože.
Prenosi Alkame od svoje majke da je Hafsa bint Abdurrahman ušla kod Aiše, radijallahu anha, a na njoj je bio providan himar (ono što pokriva od glave do pasa) – a u rivajetu kod Ibn S’ada je došlo: tako da joj se vidilo kroz njega čelo – pa joj je Aiša, radijallahu anha, pocijepala taj himar i obukla joj gust himar. Ovaj rivajet bilježe Malik i Bejheki, a Abdulkadir Arnaut ga je ocijenio dobrim.

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje ženama muhadžira, nakon što je Allah objavio “I neka vela svoja spuste na grudi svoje” one su pocijepale najgušće dijelove svojih ogrtača i napravile od njih himare (ono što pokriva od glave do pasa)”. Postupak Aiše, radijallahu anha, i žena muhadžira, radijallahu anhune, jasno ukazuje na to da su one vodile računa da njihovi hidžabi budu gusti.

Treći šart – da hidžab bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela.
Smisao nošenja hidžaba je da prvenstveno pokrije stidno mjesto i da spriječi fitnu (tj. da spriječi buđenje strasti koje pozivaju čovjeka polnom odnosu ili ljubavnoj predigri) a to se ne može postići osim sa oblačenjem guste i široke odjeće. Jer gusta a tijesna odjeća, iako je pokrila tijelo ona opisuje njegov izgled i konture tijela, tako da se u tijesnoj odjeći jasno istaknu grudi, kukovi i ostali zavodljivi dijelovi tijela koji nema sumnje da su fitna za muškarce.

Dokaz da hidžab mora biti širok je hadis kojeg bilježi Ahmed od Usame ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću iz Egipta koju je njemu poklonio Dihjetu El-Kelbi pa ju je Usama dao svojoj ženi. Kada je to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Naredi joj nek oblači ispod te odjeće odjeću koja je uz tijelo, ja se bojim da će joj (ta odjeća) oslikavati njenu figuru”. Ravije ovog hadisa su pouzdani osim Abdullaha ibn Muhammeda ibn Akila za kojeg kaže Ibn Hadžer da je saduk (da se njegov hadis može dignuti na stepen dobrog) ali da ima u njemu slabosti. Ovaj hadis podupire drugi hadis u rivajetu od Dihjeta El-Kelbija, radijalalhu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću koju je dobio iz Egipta i rekao mu da je podijeli na dva dijela, pa da od jednog sašije sebi košulju a drugi da da ženi da se pokrije.

A kad je Dihje krenuo od njega rekao mu je : “Naredi svoj ženi da ispod te odjeće obuče nešto da je ne bi oslikavala (njen izgled)”. Ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Bejheki i Hakim. U njegovom senedu je Ibn Lehia čiji hadis se ne uzima kao dokaz. Međutim, potvrđuje hadis Ibn Lehie takođe Jahja ibn Ejjub El-Misri koji iako u njemu ima slabosti imam Muslim je prihvatao njegove hadise, a Buharija ih je uzimao kao potvrdu za druge hadise. Prema tome, ova dva hadisa zajedno jedan drugog podupiru tako da se mogu uzeti kao dokaz po ovom pitanju, pogotovo što u njihovom tekstu nema nešto što bi se moglo negirati.
Takođe, bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe predaje od Omera, radijallahu anhu, i Esme bint Ebi Bekr, radijallahu anha, da su upozoravali na odjeću koja ocrtava i oslikava figuru žene.

Čevrti šart – da hidžab ne bude namirisan.
Nije dozvoljeno ženi da se namiriše a zatim izađe iz svoje kuće jer to privlači poglede ljudi i pokreće kod njih strasti, svejedno bio miris na njenom tijelu ili na odjeći.

Dokaz za ovo je više hadisa a neki od njih su:
Ono što se prenosi se od Ebu Muse El-Eš’arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše a zatim izađe pa prođe pored ljudi da bi oni osjetili njen miris ona je zinalučarka”. Hadis bilježe Nesai, Ahmed i Hakim, a Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim u čemu se sa njim slaže Zehebi, a dobrim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Hadis od Zejnebe Es-Sekafije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neka od vas izađe u mesdžid neka sebi nikako ne približava miris”. Ovaj rivajet bilježi Nesai, Munavi ga ocjenjuje dobrim a Albani vjerodostojnim. A isti ovaj hadis bilježi Muslim u svom Sahihu sa malo drugačijim tekstom: “Kada neka od vas ode klanjati jaciju neka sebi nikako ne približava miris”.

Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše neka ne prisustvuje sa nama jaciji namazu”.
Peti šart – da hidžab žene ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta (tj. od odjeće po kojoj se prepoznaje).
Nije dozvoljeno ženi da nosi odjeću koja je specifična za muškarce jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce, a ovo bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

Takođe, prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je prokleo muškarca koji oblači odjeću žene i ženu koja oblači odjeću muškarca”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A što se odjeće šuhreta, prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obuče odjeću šuhreta na dunjaluku obuće mu Allah, dželle še’nuhu, odjeću poniženja na Sudnjem danu a zatim će gorjeti u vatri”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed a dobrim ga ocjenjuju Busiri, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti šart – da hidžab obuhvata cijelo tijelo.

Dokaz da hidžab treba obuhvatiti cijelo tijelo je hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Onaj ko vuče svoju odjeću iz oholosti Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”, pa je Ummu Seleme, radijallahu anha, upitala: Pa šta će žene raditi sa krajevima svoje odjeće? On joj odgovori: “Pustiće ga jedan pedalj”, zatim je dodala: Znači, otkriće se njihova stopala. A on joj reče na to: “Onda će pustiti u dužini lakta i neće puštati duže od toga”. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed, a kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.

Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Krajevi odjeće žena trebaju biti duži za jedan pedalj”, a pitala ga je Aiša, radijallahu anha: A koliko kada izađe na pijacu (trgovinu)? On joj odgovori: “Onda koliko lakat”. Hadis bilježi Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Ovi hadisi ukazuju da hidžab žene treba da obuhvata cijelo njezino tijelo, pa čak i stopala, osim što se može dodati da guste čarape mijenjaju krajeve odjeće u pokrivanju stopala.

Prema tome, šartovi hidžaba su:

– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo.

Znači, šerijatski hidžab ne može biti široka duga tunika, prvo jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) a drugo jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo).

A nošenje pantalona, svejedno bile široke ili uske samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, a koje su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce, te ženi nije dozvoljeno da ih nosi osim ispod hidžaba. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Sve što se može naplatiti materijalno ili novčano dozvoljeno je da bude mehr. Ovo je pravilo koje navode mnogi islamski pravnici. Do ovog pravila se došlo tako što se analiziralo sve što je došlo u vjerodostojnim hadisima da može biti mehr.

Dozvoljeno je da bude mehr novac ili imetak, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu da je Alija, radijallahu anhu, dao kao mehr svoj štit, takođe Sabit ibn Kajs, radijallahu anhu, je dao kao mehr svoj vrt (palminjak). Dozvoljeno je da mehr bude neka korist kao što je došlo u ajetu u priči ženidbe Muse, alejhisselam, da mu je mehr bio da radi osam godina kod oca njegove žene (El-Kasas, 27). Takođe, dozvoljeno je da mehr bude poučavanje nečega iz Kur’ana, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu, kao i poučavanje nekom zanatu i slično.

Iz svih ovih primjera se da zaključiti da sve ono što se može naplatiti novčano ili u nekom drugom imetku dozvoljeno je da bude mehr. S tim da je šart da vrijednost svih ovih vrsta mehra bude jasno i precizno definisana tako da ne bi odvela u spor.

Prema tome, nema smetnje da mehr bude školovanje ali pod šartom da se jasno precizira, tj. proračuna i odredi kolika će njegova vrijednost biti, pri čemu nema smetnje da se ta vrijednost troškova školovanja, ako je ona promjenljiva, veže za standard jednog prosječnog studenta. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Neopravdano i bespotrebno miješanje ili sijeljenje muškaraca i žena je u osnovi po Šerijatu zabranjeno, na to upućuju mnogi kur’anski ajeti i vjerodostojni hadisi. To je stav učenjaka svečetiri priznata mezheba, hanefija, malikija, šafija i hanabila. Na to (miješanje muškaraca i žena) su upozoravali učenjaci ovog Ummeta od njegovih prvih generacija. A štetne posljedice miješanja žena i muškaraca po vjeru, društvo, školstvo, porodicu i slično vidljive su svakome ko je realan i objektivan.

Miješanje muškaraca i žena nije bilo poznato među muslimanima sve do početka 20. stoljeća kada su se pojavili među muslimanima misionari (pozivači) u zapadnu “kulturu i civilizaciju” prije svega u Egiptu, poput književnika Nedžiba Mahfuza, Mustafe Emina, Tahe Husejna i sličnih, pa dok se nije proširilo čak i na neke učene, daije i one kojima se pripisuje znanje poput dr. Jusufa Kardavija, dr. Hasana Turabija i Rašida Ganušija, a da ne govorimo o ulozi orijentalista i sekularista po tom pitanju.

Što se tiče današnje situacije i toga kako da se primijeni ovaj šerijatski propis nemiješanja muškaraca i žena koji nisu jedni drugima mahrem, tu musliman ne treba da ide ni u jednu ni u drugu krajnost.

Prva krajnost je da se zbog lošeg stanja muslimana po ovom pitanju, tj. međusobnog miješanja na svakom koraku čak i od strane onih koji praktikuju vjeru, bilo to u džamiji, školi ili na drugom mjestu, opravdava nepraktikovanje ovog propisa pod raznim izgovorima. A neki od tih izgovora su: da je to nemoguće danas primijeniti, da su se vremena promijenila, da mi nismo ashabi i da je to (miješanje) danas postalo nešto sasvim normalno, da muškarci i žene vladaju svojim strastima te je tako ružno zamisliti da će oni poput životinja odmah poželjeti jedno drugo čim se sretnu i tome slično.

Naravno, ovakvo razumijevanje ovog pitanja je pogrešno jer ne treba islam prilagođavati stvarnosti i stanju ljudi nego obrnuto, trebaju se ljudi navikavati, prilagođavati i odgajati u skladu šerijatskih propisa. Nema razilaženja među prvim učenjacima ovog Ummeta, a od kojih su i učenjaci četiri mezheba, da je miješanje muškaraca i žena šerijatski zabranjeno. Tek u skorije vrijeme su se pojavili neki kojima se pripisuje znanje koji tvrde da je miješanje dozvoljeno i da u Šerijatu nije došla zabrana istog što je pogrešno.

Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis gdje god su to u stanju: u njihovim kućama, prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.

Druga krajnost je pogrešno razumijevanje i primjenjivanje u praksi ovog pitanja, tj. shvatanje da zabrana miješanja muškaraca i žena znači da one apsolutno ne smiju imati kontakta sa muškarcima, niti razgovarati sa njima, da potpuno treba izolirati ženski svijet iz zajednice, da ona ne treba izlaziti među ljude i da ako tako ne postupa da je ta osoba pod upitnikom, svejedno bila muška ili ženska.

Od primjera toga je da ako dođe nekoj takvoj ženskoj osobi na vrata i pokuca joj na vrata i pita je nešto (npr. gdje joj je muž) ona neće da odgovori, ili ako je neko nazove na telefon neće se javiti, ili ne daj bože da joj neko sazna njeno pravo ime nego je ona Ummu ova ili Ummu ona, ili da je čovjek zaključa u kući i ne ostavi joj ključ sve dok se on ne vrati, da ni u kom slučaju ne bi posjetila prvu komšinicu, koja praktikuje vjeru, jer je može neko muško vidjet (i to svu pokrivenu) i takve slične situacije koje su daleko od onoga sa čim je došao Šerijat.

A da je ovo pretjerano i pogrešno tumačenje nemiješanja i nekontaktiranja žene sa muškim svijetom dovoljan je primjer Aiše, radijallahu anha. Prenosi se u hadisu mutefekun alejhi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Upotpunili su se od muškaraca mnogi, a od žena se nisu upotpunile osim Merjem kći Imranova i Asja žena faraonova, a vrijednost Aiše nad ostalim ženama je kao vrijednost serida (vrsta hrane) nad ostalom hranom”.

A Aiša, radijallahu anha, koja je najvrijednija žena zbog svoje učenosti i praktikovanja vjere, ona je prenijela Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarcima s tim da je bila potpuno pokrivena što ukazuje da je razgovarala sa muškarcima, njeno stvarno ime se spominje u svim islamskim knjigama dok njen nadimak Ummu Abdurrahman mnogo rjeđe, ona je izlazila iz kuće kad god se za to ukazala potreba, imala je svoje prijateljice sa kojima se međusobno zijaretila, pa gdje su žene koje pretjeruju u ophođenju sa muškim svijetom spram Aiše, radijallahu anhu, zar su one bogobojaznije i više mogu da praktikuju vjeru od nje.

Takođe, treba znati da nisu sve vrste miješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako miješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezna na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba od oblaćenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično.

Prema tome, miješanje muškaraca i žena u mesdžidima u obliku koji je spomenut u pitanju je haram i nije dozvoljeno prisustvovati takvim sijelima i susretima pa čak i sa davetskim ciljem. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Odgovor na tvoje pitanje zahtijeva da se ukratko pojasni uopćeno pitanje traženja presude na tagutskom sudu.
Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da presudu u međusobnim sporovima nije dozvoljeno tražiti osim od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. šerijatskog zakona, i da je traženje presude od taguta (svega mimo Allahova Šerijata) djelo širka, kufra i nifaka. Na to upućuju mnogi ajeti u kojima Uzvišeni negira iman onima koji traže presudu kod nekoga mimo Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore”. (En-Nisa 65) Takođe u drugom ajetu kaže u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću”. (En-Nisa 60-61)
Najveća obaveza svakog muslimana je da traži presudu u svim sporovima u Allahovom Šerijatu koji u sebi sadrži svo dobro dunjaluka i Ahireta, jer pravo presuđivanja ima samo Allah, zato nije dozvoljeno tražiti presudu osim od Njega. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Sud pripada jedino Allahu”. (El-En’am 57, Jusuf 40 i 67) I kaže u prijevodu značenja: “I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El-Maide 49-50)
Gore spomenuto je opći propis traženja presude od taguta, tj. onih koji ne sude po Šerijatu.
A u detaljnom pristupu ovoj temi, traženje presude od nešerijatskih sudova se dijeli na tri stanja:
Prvo stanje: da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskoj sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega, a u oba slučaja smatra da je tagutski sud bolji i praveniji od šerijatskog ili da su isti, ili da više ogovara ovom vremenu, ili da smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog a poznati su im ajeti koji govore o zabrani. Ovo je djelo velikog širka, kufra i nifaka sa kojim se izlazi iz vjere i čime njegov vlasnik postaje murted.
Dokaz da ovo djelo izvodi muslimna iz vjere su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega”. (tj. tagutski sud) (En-Nisa 60) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on traži presudu od tagutskog suda i vjeruje u tagutski sud, smatra ga boljim i pravednijim od šerijatskog ili istim kao šerijatski zbog čega mu Uzvišeni Allah negira iman.
Na primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu kako bi dobila koliko i njen brat smatrajuci da je tagutski sud bolji i pravedniji od šerijatskog. Ovim djelom ona postaje otpadnik od Islama.
Drugo stanje: isti slučaj kao u prethodnom, da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskoj sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega u onome na što šerijatski nema pravo, s tim da ta osoba ne smatra da je tagutski sud bolji i praveniji od šerijatskog niti da su isti, niti da više ogovara ovom vremenu, niti smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog, nego je ubjeđena da su to izmišljeni ljuski zakoni. Ali to djelo je učinila slijedeći strasti, ili iz pohlepe za imetkom, ili iz zlobe i zavisti prema osobi sa kojom je u sporu i slično. Ovo djelo je mali širk, kufr i nifak, a samo to djelo ga ne izvodi iz vjere niti njegov vlasnik postaje murted, s tim da to djelo predstavlja jedan od najvećih grijeha zbog kojeg treba učiniti tevbu. A ako ta osoba ustrajava na traženju presuda od tagutskog suda bojazan je da to upućuje na veliki nifak u njegovom srcu i da će ga postepeno izvesti iz vjere.
Dokaz da ovo djelo ne izvodi svoga počinioca iz vjere su takođe riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega”. (tj. tagutski sud) (En-Nisa 60) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on ne vjeruje u tagutski sud i smatra ga izmišljenom ljudskom tvorevinom, ne smatra da je boljim i pravednijim od šerijatskog niti istim kao šerijatski zbog toga se na njeg ne odnosi negiranje imana u osnovi. Ali zbog traženja presude od tagutskog suda učinio je veliki grijeh.
Navešću isti primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu tražeći da dobije koliko i njen brat, ali ne smatra da je presuda od tagutskog suda bolja i pravednija od šerijatskog, ubijeđena je da je to izmišljeni ljudski zakon i zna da je griješna zbog tog djela, ali su je strast, zavist ili pohlepa naveli da počini to djelo. Tako samim ovim djelom ona ne postaje otpadnik od Islama iako je veliki griješnik.
Treće stanje: da osoba ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti zulum koji joj je učinjen preko šerijatskog suda zato što isti ne postoji ili postoji ali nema uticaja jer nije priznat od vlasti, a to isto može postići preko tagutskog suda, kao što je slučaj u Evropi, Americi ili arapskim zemljama koje ne sude po Šerijatu. U ovom slučaju dozvoljeno je, nakon što se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tražiti presudu od tagutskog suda kao nužnim sredstvom za ostvarenje prava ili jedinim načinom da se otkloni zulum.
Dozvola traženja presude od tagutskog suda u ovom slučaju je uslovljena ispunjenjem sljedećih šartova:
– da se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tj. da tačno zna koliko ima pravo ili koliki mu je zulum učenjen,
– da ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti naneseni zulum osim preko tagutskog suda,
– da ne uzme nešto našto šerijatski nema pravo, poput toga da mu tagutski sud dodojeli više imetka nego što mu pripada, ili odredi zulumčaru kaznu koja je veća od one koju zaslužuje šerijatski, u tom slučaju nije mu dozvoljeno uzeti taj višak imetka niti da prizna tu kaznu.
Ovo djelo u suštini i ne potpada pod ono što se zove traženje presude od tagutskog suda iako se formalno to čini. Jer ova osoba je zatražila šerijatsku presudu i radi po njoj, tj. traži ono na što šerijatski ima pravo, s tim da nema drugog načina da to ostvari u praksi osim preko tagutskog suda.
Da je ovo dozvoljeno na to upućuju Kur’an, Sunnet i zdrav razum.
Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja navodeći riječi Jusufa, alejhisselam, upućene njegovom drugu u zatvoru: “A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!’” (Jusuf 42) Kaže Taberi u svom tefsiru tumačeći riječi Jusufa, alejhisselam: “Spomeni me gospodaru svome i obavijesti ga o zulumu koji mi je učinjen, da sam zatvoren nepravedno” (Tefsirut-Taberi (16/109)). U ajetu je dokaz da je dozvoljeno muslimanu da traži od vladara kjafira koji ne sudi po Šerijatu da otkloni zulum koji mu je učinjen ako se nada da je pravedan u presudi, jer Aziz, tadašnji vladar Egipta, nije bio musliman niti je sudio po Šerijatu. A vjera poslanika je jedna, svi su zabranjivali traženje presude od nekog drugog mimo Allaha, čak Jusuf, alejhisselam, u ajetima prije spomenutog poziva svoje drugove u čisti tevhid, a od tevhida je da sud pripada samo Allahu. Prema tome, da nije dozvoljeno tražiti presudu od taguta u otklanjanju zuluma ne bi to uradio Jusuf, alejhisselam, jer je ovo stvar tevhida i akide koji su isti kod svih poslanika.
Takođe je došlo u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ono što upućuje na dozvolu: priča o hidžri ashaba u Abesiniju kada im između ostalog kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “U Abesiniji je vladar kod kojeg se nikome zulum ne čini, idite u njegovu zemlju …”. Hadis bilježi Bejheki u knjizi Sunenu kubra (9-9), a ‘Iraki ga je ocijenio dobrim (Tahridžu ehadisil-ihja’ 5-83) a Albani vjerodostojnim u Silsiletussahiha (br. 3190). Razumije se iz hadisa da je Nedžaši, vladar Abesinije, koji tada još nije primio Islam, pravedan kada neko taraži da mu presudi, a nije sudio po Šerijatu. Dozvolio im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da učinjenu nepravdu otklanjaju tražeći presudu od vladara Nedžašija. A da nije bilo tako njihova hidžra u Abessiniju ne bi imala smisla, jer su pobjegli od zuluma mekanskih mušrika. Ovo je dokaz da je dozvoljeno tražiti presudu od tagutskog suda kako bi se otklonio zulum koji je učinjen ako se to ne može postići putem šerijatskog suda.
Zdrav razum takođe upućuje na dozvolu, tako što bi potpuna zabrana traženja presude od tagutskog suda uz ispunjenje spomenutih šartova učinila krv, čast i imetak muslimana potpuno dozovljenim, a ovo je ono sa čime Allahov Šrijat nije došao.
A ako bi neko dokazivao zabranu u ovom trećem stanju sa općom značenjem ajeta: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega,” (En-Nisa 60). Odgovor bi bio: da se ajet ne odnosi na ovo stanje. Jer osoba u ovom slučaju je tražila presudu po Šerijatu i radi po njoj, a ne traži od tagutskog suda ništa više osim onog što joj svakako Šerijatom pripada, tako da je tagutski sud samo sredstvo ostvarenja šerijatskog propisa. Takođe ova osoba ne vjeruje u tagutski sud i negira ga.
Došlo je u odluci Kolegija islamskog prava pri Islamskoj organizaciji sljedeće: “Nema smetnje da muslimani traže presudu kod neislamskog suda ako je to jedini put da uzmu svoje pravo i otklone zulum” (Karar broj 155 (4/17)).
Takođe, da je dozovljeno u ova dva slučaja tražiti presudu pred tagutskim sudom to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji (Fetavel-ledžneti ed-daime, broj 19504). Šejh Salih Luhejdan, nakon što je pojasnio da je osnov traženje presude po Šerijatu dozvolio je traženje presude na tagutskom sudu u dva gore spomenuta slučaja i naglasio da je to stav većine učenjaka (En-Nas ‘alet-thakum ilel-kavaninil-vad’ijje, str. 7).
Ovakvo tumačenje traženja presude od tagutskog suda, gdje je različit propis shodno stanju osobe, čuo sam lično od mnogih šejhova, od kojih su između ostalih: Abdrrahman el-Berrak, Mensur es-Simari i Abdulaziz Et-Tarifi.
Prema tome, pošto ti zastupaš svoju firmu pred tagutskim sudom moraš se upravljati prema gore spomenutom, tj. da ti je dozovljeno zastupati firmu samo u dvije stvari pred tim sudovima koji ne sude po Šerijatu, a to su uzimanja prava kojeg firma ima kod nekoga a ne može ga drugačije dobiti kao i otklanjanje zuluma (nepravde) koji joj je nanešen. U svim drugim slučajevima nije ti dozovljeno zastupati firmu pred tim sudovima, kao na primjer da se firma spori oko kamate, materijalnih potraživanja koja su zasnovana na šerijatski spornim ugovorima i slično. S obzirom da ti firma neće dati izbor da je zastupaš u nekim sporovima (koje je po Šerijatu dozovljeno tražiti na tagutskom sudu) a da je u nekim drugim ne zastupaš (koje je po Šerijatu nije dozovljeno tražiti na tagutskom sudu) trebaš ostaviti taj posao. Osim ako si u stanju da ih zastupaš samo u onim sporovima koje ti je šerijatski dozovljeno zastupati pred tagutskim sudom. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com