Alejkumusselam.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je on pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najdraže Allahu, a on je odgovorio: “Namaz u njegovo vrijeme”, a zatim koje, upitao je dalje Ibn Mesud, radijallahu anhu, on odgovori: “Zatim, dobročinstvo prema roditeljima”. A zatim koje, on odgovori: “Džihad na Allahovom putu”…

U hadisu se pod “namaz u njegovo vrijeme” misli na obavljanje namaza u namaskom vremenu a ne na obavljanje namaza odmah nakon ezana u prvom vremenu.
Međutim, isti hadis bilježe Hakim, Darekutni i Bejheki ali sa dodatkom “prvo”, tj. u hadisu je došlo: “Namaz u njegovo prvo vrijeme”, ali ovaj dodatak “prvo” je slab jer se sa njim izdvojio ravija Alijj ibn Hafs u prenošenju hadisa od Š’ubeta a on je slab. Kaže Darekutni: “Mislim da on (ovaj hadis) nije zapamtio, jer je ostario pa mu se pamćenje promijenilo”.
Sa ovim hadisom neki učenjaci dokazuju vrijednosti i preporučenost klanjanja u prvom namaskom vremenu, jer ovaj hadis neki učenjaci smatraju prihvatljivim poput Hakima.

Dok ostali učenjaci dokazuju vrijednost i preporučenost klanjanja u prvom namaskom vremenu sa djelom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer se prenosi u mnogim hadisima da je brzo nakon ezana klanjao farz namaze. Takođe, ovo dokazuju općim dokazima Kur’ana i Sunneta u kojima je došlo podsticanje na požurivanje činjenja dobrih djela uopćeno.

Izuzetak ovom preporučenom klanjanju farz namaza u prvom namaskom vaktu su dva namaza:
Prvi – jacija namaz kojeg je je Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, klanjao shodno stanju muktedija (prisutnih klanjača u džamiji), ako bi kasnili i on bi odgodio namaz dok se ne okupe. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je jednom prilikom Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, nije izašao da klanja jaciju do kasno u noć tako da je Omer, radijallahu anhu, povikao: “Zaspaše žene i djeca”, a onda je on izašao i u jednom rivajetu kod Muslima se prenosi da je rekao: “Zaista je ovo vrijeme jacije namaza, ali se bojim da ne otežam svom Ummetu”.
Drugi – podne namaz, jer kada bi bila velika vrućina Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, bi klanjao podne poslije kada malo zahladni. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, rekao: “Kada mnogo ugrije (u podne) klanjajte namaz (podne) kada zahladni …”.
Prema tome, ti imaš izbor između dva vrijedna djela: da klanjaš namaz u prvom vaktu ali bez džemata što je po većini učenjaka preporučeno, ili da klanjaš poslije u džematu što je dozovljeno, a čime ti vrijednost namaza biva 25 ili 27 puta veća od klanjanja van džemata oko čega nema razilaženja. Zato je bolje je da klanjaš sa njim u džematu nego da klanjaš sam u prvom vremenu, a još bolje je da ga ubijediš da klanjate u džematu u prvom namaskom vremenu. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Svakoj muslimanki je stroga vjerska obaveza po idžmau’ (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta da pokrije i sakrije svoje stidno mjesto (avret) od pogleda drugih ljudi. Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi alimi u svojim knjigama. Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma’u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”. Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152). I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi “Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”.

Koji dio tijela se smatra avretom (stidnim mjestom) kod žene? Čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), s tim da su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Ispravno je, našto jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi, da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib svejedno bilo to u vremenu fitne ili ne. Dokazi iz Kur’ana, Sunneta, idžma’a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.

A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib što je već rečeno. Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Osim ako se nije pokrila jer nije znala da je to vadžib, ili su joj neznalice “pojasnile” da to nije toliko bitna stvar u Islamu jer je najbitnije imati čistu dušu. A može li nepokrivena žena muslimanka imati čistu dušu oglušujući se na tolike ajete i hadise koji obavezuju muslimanku da se pokrije.

Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu. Ovo zadnje se odnosi na ženu koja nije bila nikako pokrivena, a šta je sa ženom koja je inače pokrivena ali se otkriva radi dunjalučkog šićara. To jest, otkriva se da bi joj Allah dao opskrbu čineći pri tome grijeh prema Allahu, što je nespojivo jedno sa drugim.

Žena koja je udata nije obavezna da ona izdržava porodicu i nije griješna ako se u tome ne zalaže. Na mužu je obaveza da uzdržava i nju i njihovu zajedničku porodicu. A ako nije udata dužan je da je izdržava njen staratelj, bilo to otac, brat i slično. Ženi je dozvoljeno da radi uz ispunjenje određenih uslova, a jedan od osnovnih uslova je taj da žena prilikom rada ne otkriva svoj avret, tj. ono što joj je naređeno da pokriva.

Što znači da ako taj šart ne može ispuniti prilikom obavljanja posla da joj nije dozvoljeno raditi, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Izuzetak iz ove zabrane je nužda, a pod nuždom se podrazumijeva u ovom slučaju da ako ne bi radila otkrivena, jer drugačije ne može, da bi to odvelo da ona ili oni koji zavise od nje da bi umrli od gladi. Jer kao što je dozvoljeno onome koji bi umro od gladi, a ima samo svinjetinu za jelo, da mu je dozvoljeno da pojede svinjetine onoliko koliko mu je dovoljno da preživi. Isto tako da popije alkohola što je došlo u kur’anskim ajetima, tako isto ženi koja bi umrla od gladi ako ne bi radila otkrivena jer nema drugog izbora, dozvoljeno je da u takvom stanju radi da ne bi umrla od gladi.

Ako je ta žena u ovakvom stanju, njoj je dozvoljeno da se otkrije, a ako nije nije joj dozvoljeno da radi otkrivena, pa makar nikada ne našla posao. Musliman treba da se boji Allaha i da poštuje Allahove granice, a Allah takvima obećava da će im naći izlaza odakle se i ne nadaju. Kaže Uzvišeni: “A onaj ko se Allaha boji (izvršavanjem naređenja i ostavljanjem harama), Allah će mu naći izlaz i opskrbiće ga odakle se i ne nada. A onaj ko se na Allaha osloni pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 2-3). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Hadisi koje navodiš govore o pitanju dizanja ruku u namazu oko čega postoje dva mišljenja učenjaka. Prvo, da je sunet dizati ruke na četiri mjesta u namazu i to:

– kod početnog tekbira,

– prije odlaska na ruku,

– nakon vraćanja sa rukua i

– nakon ustajanja sa prvog tešehuda (sjedenja).

Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, između ostalih šafija, hanabila, jedno od mišljenja Malika, većine ashaba i tabi’ina i skoro svih učenjaka hadisa.

Oni dokazuju propisanost dizanja ruku na tri mjesta u namazu sa hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem on kaže: “Kada bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pristupio klanjanju namaza dizao bi ruke u visini ramena a zatim bi izgovorio tekbir, kada bi htio da ode na ruku podigao bi ruke poput toga i kada bi podigao glavu vraćajući se sa rukua, takođe bi dizao ruke …”. Ovo isto se prenosi još od četrnaest ashaba a to su: Omer, Alija, Vail ibn Hudžr, Malik ibn El-Huvejris, Enes, Ebu Hurejre, Ebu Humejd, Ebu Usejd, Sehl ibn S’ad, Muhammed ibn Mesleme, Ebu Katade, Ebu Musa El-Eš’ari, Džabir i Umejr El-Lejsi, radijallahu anhum. Ovo navodi Tirmizi u svom Sunenu.

A dizanje ruku poslije ustajanja sa tešehuda prenosi se takođe, od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Ebu Davud u kojem on kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke kada bi ustajao poslije dva rekata.

Prema tome, pošto su ovo vjerodostojni hadisi oko čega nema razilaženja jer ih bilježe Buharija i Muslim i jer se prenose od tolikog broja ashaba, nema ni najmanje sumnje da je bila praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da diže ruke u namazu na ova četiri mjesta.

Drugi stav učenjaka je da je sunet podignuti ruke samo jednom u namazu i to prilikom početnog tekbira. Ovo je stav Ebu Hanife i hanefijskog mezheba i stav unutar malikijskog mezheba i nekih drugih učenjaka. Oni dokazuju svoj stav sa dva hadisa, jednim kojeg prenosi Abdullah ibn Mes’ud i drugim kojeg prenosi Bera’ ibn Azib, radijallahu anhuma.

U prvom se prenosi od tabi’ina Alkame da je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, jednog dana rekao: “Zar nećete da vam klanjam namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”? Pa je klanjao i podigao je ruke samo jednom sa početnim tekbirom. Ovaj hadis bilježe Ebu David, Tirmizi, Nesai i Ahmed.

Kaže Ebu Davud: “Ovo je skraćena verzija dugog hadisa i nije vjerodostojan sa ovim tekstom.

Bilježi Tirmizi da je Abdullah ibn Mubarek rekao: “Prenešeno je u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke”, pa je spomenuo hadis Zuhrija, od Salima a on od njegovog oca (Ibn Omera), “a nije vjerodostojan hadis od Ibn Mes’uda da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije digao ruke osim na početku namaza”.

Prenosi Ibn ebi Hatim od svoga oca u knjizi “El-Ilelu” (1/96) da je rekao za ovaj hadis da je graška i da je u njemu pogriješio Sufjan Es-Sevri prenoseći od ‘Asima ibn Kulejba, jer sve druge ravije prenose da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, otpočeo namaz i podigao ruke, a zatim otišao na ruku i sastavio ruke i stavio ih između koljena, a niko nije spomenuo ono što prenosi Es-Sevri.

Takođe, Buharija prenosi da su hadis ocijenili slabim Jahaja ibn Adem i Ahmed ibn Hanbel te se i on sa njima složio. Od stručanjaka hadisa koji su ovaj hadis ocijenili slabim su i Darimi, Darekutni, Bejheki, imam Šafija i Ibnul-Kajjim.

A učenjaci koji su hadis ocijenili vjerodostojnim, poput Tirmizi, Tahavije i Albanija, oni sa njim dokazuju da dizanje ruku u namazu nije vadžib čime odgovaraju na stav nekih učenjaka, poput Evzaija i nekih učenjaka zahirijskog mezheba, koji smatraju da je dizanje ruku vadžib.

U drugom hadisu se od Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, kada otpočene namaz digne ruke blizu ušiju, a zatim to više ne radi”, a u rivajetu: “Vidio sam Allahovog Poslanika, da je podigao ruke kada je počeo klanjati i nije ih više dizao sve dok nije predao selam”. Hadis bilježi Ebu Davud i kaže da hadis nije vjerodostojan. Takođe ga bilježi Ahmed u svom Musnedu i prenosi se da je za ovaj hadis rekao da je skroz slab. Takođe, ocjenjuje ga slabim Šuajb Arnaut, a svi ga ocjenjuju slabim zbog slabosti ravije Jezid ibn ebi Zijada. Ovo znači da hadis Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, ne može biti dokaz.

A što se tiče hadisa Abdullah ibn Mes’uda, radijallahu anhu, nakon što su ga najveći stručnjaci hadisa ovog Ummeta, poput imama Ahmeda, Buharije, Ebu Hatima Er-Razija, Darekutnija, Bejhekija i ostalih, ocijenili slabim zbog skrivene mahane u njemu nema sumnje da je ovaj hadis slab i neprihvatljiv po ovom pitanju i da nema ibreta u stavovima onih koji su ga ocijenili dobrim ili vjerodostojnim. Takođe, kaže imam Buharija da nije prenešen nijedan vjerodostojan rivajet od nekog od ashaba da nisu dizali ruke u namazu.

Pa ako smo sada potvrdili slabost svih hadisa i predaja u ostavljanju dizanja ruku u namaza postaje jasno da hadisi u kojima se to potvrđuje nemaju oprečnosti, pa zbog toga mu’min treba da nastoji da primjenjuje sunet dizanaj ruku na spomenutim mjestima u namazu jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”.

Na ovom mjestu treba napomenuti da nikome nije dozvoljeno, nakon što mu sunnet postane sasvim jasan, da ostavi rad po njemu slijedeći mišljenje nekih učenjaka a koje je oprečno vjerodostojnom sunnetu. Zato kaže imam Šafija (Medaridžus- salikin 2/335): “Idžmau učenjaka je na tome da onaj kome sunnet Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, postane jasan da mu nije dozvoljeno da ga ostavi radi mišljenja bilo koga”. Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu’l-fetava 22/247): “Ako neki čovjek slijedi Ebu Hanifu, ili Malika, ili Šafiju ili Ahmeda a vidi u nekim mes’elama da je stav nekog drugog učenjaka mimo onoga koga on slijedi jači pa slijedi taj stav, lijepo je postupio u tome i to mu ne narušava njegovu vjeru niti njegovu pravednost oko čega nema razilaženja, nego je to preče u slijeđenju Istine i draže Allahu i Njegovom Poslaniku”.

Naravno, učenjaci koji imaju stav da se ruke u namazu ne dižu oni u tome imaju opravdanje jer su mudžtehidi, njima pripada nagrada zbog njihovog idžtihada i truda kojeg ulažu u traženju slijeđenja Istine. Kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Kada kadija (učenjak) presudi (iznese fetvu ili stav), uloži truda a zatim potrefi Istinu on ima dvije nagrade, a kada presudi(iznese fetvu ili stav) , uloži truda a zatim pogriješi on ima jednu nagradu”.

Prema tome, po pitanju dizanja ruku u namazu mimo početnog tekbira ispravno je u što nema sumnje da je to sunnet što je gore pojašnjeno.

A što se tiče tvojih riječi “ova dva ashaba su bila jako bliska sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i teško je odlučiti se koji je ispravniji”, nije mjerilo vjerodostojnosti i validnosti hadisa to što je neki ashab više ili manje blizak sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nego je mjerilo vjerodostojnosti onoga što prenosi neki ashab da su ravije u senedu (lanac prenosilaca) hadisa pouzdani, da je sened spojen i da nema neku skrivenu mahanu koja ga čini slabim.

A tvoje riječi “A pomisao da se Arš potresao prilikom smrti Ibn Mes’uda me još više zbunjuje”, nisu tačne, jer se Arš potresao zbog smrti S’ad ibn Muaza, radijallahu anhu. A i da jest tako, to opet nema veze sa vjerodostojnošću nekog hadisa. Ve

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima.

Da je ašikovanje i zabavljanje zabranjeno i da to nije islamski način taženja bračnog druga ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Naravno, nema ajeta ili hadisa niti izreka selefa ovog Ummeta u kojima se spominje riječ ašikovanje ili zabavljanje sa kojima bi se dokazivala zabrana istih. Nego šerijatski tekstovi koji govore o relaciji između muslimana i muslimanke stranjakinje (tj. one kojoj on nije mahrem) nam ukazuju da je nemoguće spojiti te šerijatske tekstove sa onim što se u praksi smatra i upražnjava kao ašikovanje i zabavljanje.

Naime, sljedeći šerijatski tekstovi ukazuju da je ašikovanje i zabavljanje nespojivo sa njima:

Prvo: Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje muškarcima da obaraju svoje poglede, tj. da ne gledaju u žene: “Reci mu’minima neka obore poglede svoje (od onog što im nije dozvoljeno gledati) i neka čuvaju stidna mjesta svoja” (En-Nur 30), a u hadisu koji će doći je pojašnjeno da nije dozvoljeno gledati u žene starnjiknje osim prvog pogleda.

Drugo: zabranjeno je muslimanu da se osami sa ženom kojoj nije mahrem. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim ako je sa njom mahrem (otac, brat, dajdža i slično)” (Buharija i Muslim). Da nije dozvoljeno muslimanu muškarcu da se osami sa ženom stranjkinjom prenosi imam Nevevi da je na tome idžamu (kosenzus) učenjaka ovog Ummeta.

Treće: prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled“. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim).

Četvrto: ženi je zabranjeno da opisuje svom mužu ili sestri svome bratu neku drugu ženu stranjkinju kao da je vidi ispred sebe. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Neka žena ne opisuje neku drugu ženu svome mužu tako kao da gleda u nju“. Znači, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje opisivanje neke žene stranjkinje tako kao da je vidi ispred sebe, pa kako onda da bude sa njom i gleda u nju a nije mu cilj ženidba nije je ona na udaju?

Peto: ašikovanje i zabavljanje vode u osamljivanje, naslađivanje sa pogledom, šejtanskom uljepšavanju toga što rade, pa onda i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a često to završi i samim zinalukom. Uzvišeni Allah je zabranio zinaluk riječima: “I ne približavajte se zinaluku” (El-Isra’ 32). Znači, Allah subhanehu ne zabranjuje samo zinaluk nego i svaki vid približavanja zinaluku, a nema sumnje da ono što se radi prilikom ašikovanja da je vid približavanja zinaluku.

Šesto: momku koji je na ženidbu dozovljeno da kradom ili uz prethodni dogovor vidi djevojku koju hoće da zaprosi, čak je dozvoljeno da joj vidi kosu i slično. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu ako je u stanju da vidi ono što će ga navesti da je oženi neka to učini“. (Ebu Davud i Ahmed, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim) Prema tome, ako je onome ko hoće da oženi neku ženu dozvoljeno da je vidi radi prosidbe, kao što je došlo u hadisu, onda to znači da sastajnje sa njom, osamljivanje i sve ostalo što se radi prilikom ašikovanja ili zabavljanja nije dozvoljeno.

Sada se postavlja pitanje da li je moguće spojiti ove šerijatske tekstove u kojima je došlo: da muškaracu nije dozvoljeno da gleda u ženu stranjkinju osim prvi nehotični pogled, da se ne smije osamiti sa njom, da mu je ne smije opisivati neko drugi kao da je vidi ispred sebe, da se ne približava zinaluku, tj. onome što vodu u zinaluk, da mu je dozvoljeno da je vidi (ako ona pristane) samo ako hoće da je zaprosi nakon što mu se svidi. Da li se ovo može spojiti sa onim što se radi tokom ašikovanja: osamljivanju, naslađivanju sa pogledom u ženu i obrnuto, izazovnom oblačenju od strane žene ili muškarca koji podstiču na to da požele jedno drugo, šejtanskom uljepšavanju svega toga što rade, često to odvede i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a nerijatko završi i zinalukom.

A sve ovo bude još pod izgovorom da se bolje upoznaju ili čak da se probaju. Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama. Takođe, ne bi trebalo biti sumnje kod onih koji pameti, životnog iskustva i trunke ljubomore imaju, a da ne govorimo ispravnog šerijatskog znanja, da su ašikovanje i zabavljanje putevi koji vode u zinaluk. A Uzvišeni Allah je zabranio da se ide putevima koji vode u zinaluk.

Ako su ašikovanje i zabavljanje zabranjeni kako da se djevojka uda i mladić oženi? Odgovor je jednostavan. Kada mladić bude spreman za brak (tjelesno, materijalno i psihički) i ima namjeru da se ženi na njimu je da se raspita preko poznanika, rođaka i rodica, prijatelja, svoje sestre ili majke gdje ima djevojka na udaju. Tako momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić koji joj dopao prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira.

Kada mladić sazna za osobu koja mu odgovara, ili ako je na neki drugi način upoznao ili čuo za osobu koja je mu se sviđa, mustehab je da je vidi kradom ili uz njen pistanak, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Nema smetnje da se sastanu onoliko puta koliko je dovoljno da saznaju osnovne stvari jedno o drugom. Da bi bilo dozvoljeno da se sastane sa djevojkom mora biti prisutan njen mahrem (muška punoljetna osoba, a ne dijete, sestra ili njena majka), ili ako to nije izvodljivo dozvoljeno je da se sastanu na javnom mjestu gdje ima ljudi. Kada mladić zaprosi djevojku a ona pristane na udaju ili zatraži vremena da razmisli, nije im dozvoljeno da se osamljuju, sastaju bez mahrema, bespotrebno kontaktiraju i slično, jer mu ona nije žena. Uglavnom, ovako bi trebao da izgleda način kontaktiranja mladića i djevojke prije stupanja u brak.

Ne postoji nešto što se u Šerijatu naziva islamskim ašikovanjem niti je tzv. “islamsko ašikovanje” šerijatski prihvatljiva baština naroda koji su prihvatili islam. To što se o ašikovanju uči na vjeronauci ili medresama nije dokaz da je to šerijatski ispravno i dozvoljeno. Jer ono što smo svi dužni slijediti su argumenti Kur’ana i sunneta, a oni ukazuju da su ašikovanje i zabavljanje šerijatski sporni i neprihvatljivi.

Sa druge strane, koliko je stvari koje se uče na vjeronauci i u medresama a koje su pogrešna tumačenja islama poput novotarije mevluda, tevhida, sedmina, Ajvatovice, djevojačke pećine i slično. Dok se oni koji pokušavaju ukazati na ovakva i mnoga druga nakaradna tumačnja islama i zastranjivanja od strane zvaničnih institucija u mnogim muslimanskim zemljama nazivaju vehabijama, selefijama ili redukcionistima i slično, kako bi se ljudi odvraćali od slijeđenja istih. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu. Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematu.

Mnogi učenjaci smatraju da je bolje klanjati teraviju u kući nego u mesdžidu. Na tom stavu su malikije pod šartom da to ne utiče na prestanak klanjanja teravije u mesdžidima, takođe je to rivajet u šafijskom mezhebu. A sam imam Šafija smatra da je bolje da dobri učači Kur’ana klanjaju u kući. Takođe, na ovom stavu je bio Ebu Jusuf od hanefija. Muhammed ibn Nasr El-Mervezi bilježi u svojoj knjizi “Muhtesaru kitabi kijamil-lejl” vjerodostojne predaje u kojima se navodi poimenično ko je sve od selefa klanjao teraviju u kući ili u mesdžidu pojedinačno van džemata. Prenosi se da Omer, Osman, i Ibn Omer, radijallahu anhum, nisu klanjali teraviju u mesdžidu, takođe od selefa: Ibn Hurmuz poznati karija, Rebi’a, El-Kasim, Salim ibn Omer, Nafi’a, ‘Urve, Mudžahid, Omer ibn Abdulaziz pravedni halifa, Ibn ‘Avan i mnogi drugi nisu klanjali teraviju u džematu.

Kaže Mudžahid: “Ako čovjek zna deset sura neka ih ponavlja i neka ne klanja u Ramazanu teraviju (u džematu) za imamom”. Dokaz za njihovo ponašanje je hadis kojeg bilježi Muslim: “Klanjajte namaz u vašim kućama, zaista najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u kući, osim farzova”. Neki od njih su tako klanjali da bi ljudima stavili do znanja da klanjanje teravije u mesdžidu u džematu nije vadžib. Takođe, kažu da je čovjek tako dalje od rija’a (činjenja ibadeta da bi to ljudi vidjeli a ne radi Allaha) koji je haram. Oni su bili na tom stavu kada se teravija klanjala onako kako su je prve generacije klanjale. U okolnostima brzog klanjanja, kao što je praksa u mnogim džamijama kod nas, kada je upitna valjanost namaza nema sumnje da je ovo lijepo rješenje. Takođe klanjanje teravije pojedinačno van džemata ulazi pod opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko klanja (teraviju) u Ramazanu sa imanom i tražeći nagradu od Allaha, biće mu oprošteni njegovi dotadašnji grijesi”. Sve ovo se odnosi na muškarce.

A što se tiče žena, u osnovi njima je dozvoljeno da prisustvuju i klanjaju namaze u džamijama u džematu, pod šartom da budu propisno obučene i da ne izlaze namirisane. A njihov namaz koji obave u kući je vrijedniji od namaza koji obave u džamiji u džematu. Oko ovoga skoro da nema razilaženja među učenjacima. Argumenti za ovo su spomenuti u vjerodostojnim hadisima. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide”. A u rivajetu kod Ebu Davuda od Ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi dodatak: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, a njihove kuće su njima bolje”. Ovaj dodatak “A njihove kuće su njima bolje” većina muhaddisa prihvata i ocjenjuje dobrim ili vjerodostojnim zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, poput Hakima, Zehebija, Nevevija, Albanija i Šuajba Arnauta.

Takođe, u rivajetu kod Ebu Davuda ali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, ali neka izlaze nenamirisane”. Nije mi poznat neki poseban šerijatski tekst koji ukazuje da je ženi bolje klanjati teraviju u džematu u džamiji, nego njeno klanjanje teravije u kući ili mesdžidu, ulazi pod gore spomenuti opći propis, tj. da joj je vrijednije klanjati u kući nego u džamiji. A to znači, da njeno klanjanje teravije u kući je vrijednije od klanjanja teravije u džamiji u džematu pa makar se klanjanje trevije u džematu u džamiji brojalo kao da se klanjalo čitavu noć. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com