Takav namaz je ispravan. Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je u nekim pohodima klanjao namaz od dva rekata (u strahu) sa jednom skupinom, zatim bi klanjao opet dva rekata sa drugom skupinom. Drugi namaz mu je bio nafila (dobrovoljni namaz).

U dvije od vjerodostojnih zbirki se prenosi od Muaza, radijallahu anhu, da je klanjao sa Vjerovjesnikom, sallallahu ’alejhi ve sellem, jacijski farz i poslije toga je odlazio i sa svojim džema’atom klanjao jacijski farz (po drugi put). Za njih je to bio farz, a za Muaza, radijallahu anhu, nafila.

ŠEJH IBN BAZ
(Fetve učenjaka dvaju harema – 103 str.)

Nema sumnje da je Uzvišeni Allah obavezao Svoje robove da se pridržavaju Njegovog šerijata i suđenja po njemu (u međusobnim sporovima), te upozorio na opasnost suđenja po nekom drugom zakonu mimo Njegovog zakona i obavijestio da je to osobina munafika (dvoličnjaka), kao i da je svaki zakon mimo Njegovog – zakon džahilijeta (neznanja). Nema boljeg zakona od Allahovog zakona i On se zakleo da Njegovi robovi neće vjerovati sve dok u sporovima svojim ne private sud Poslanika, ﷺ, (tj. Allahov zakon), kojem će se u potpunosti pokoriti i poslije kojeg u svojim dušama neće osjećati tegobu zbog njegove presude.

Također je Uzvišeni u suri El-Maida objavio da je suđenje mimo Allahovog zakona kufr (nevjerstvo), nepravda i prelaženje Allahovih granica. Za sve ove stvari koje smo spomenuli, Uzvišeni Allah dao je i objasnio dokaze u Svojoj plemenitoj knjizi Kur’anu. Što se tiče onih koji izučavaju ovosvjetske zakone i druge njima podučavaju, oni se dijele u tri grupe.

Prva: Onaj ko ih izučava i druge njima podučava da bi upoznao njihovu suštinu i uvidio prednost islamskih propisa u odnosu na njih, te da bi sebe i druge njima okoristio u stvarima koje se ne suprotstavljaju čistom šerijatu, prema mom mišljenju, u tome nema šerijatske smetnje, čak će možda isti biti nagrađen i pohvaljen, ako bi time želio da ukaže na slabosti ovih zakona u odnosu na zakon islama.

Dakle, oni koji ih izučavaju sa ovom namjerom imaju propis onih koji izučavaju propise kamate i vrste opojnih pića i kocke (tj. njihovog utjecaja na društvo), i drugih sličnih stvari, poput zabludjelih ideologija.

Zatim, da ih izučava kako bi znao propis Allahove vjere o njima i time podučio druge, sa ubjeđenjem u njihovu zabranu u stvarima koje se suprotstavljaju Allahovom zakonu, i propis o njemu nije kao propis o onome koji izučava sihr (vradžbinu) i njoj podučava druge. To je zbog toga što je sihr zabranjen u svojoj osnovi, zbog stvari koje ga prate, od širka i obožavanja džina, gdje onaj koji izučava sihr i druge njemu podučava, ne bi mogao uspjeti, a da i sam ne počini širk, za razliku od onoga koji izučava ovosvjetske zakone i druge podučava njima, ne radi suđenja po njima, niti smatrajući da su oni dozvoljeni.

Druga: Ko izučava ovosvjetske zakone i podučava njima da bi se po njima sudilo, ili druge u tome pomaže, a u isto vrijeme vjeruje u njihovu zabranjenost, tj. zabranjenost suđenja po nekom drugom zakonu mimo Allahovog zakona, nego ga je na to navelo slijeđenje strasti i ljubav prema imetku, propis o ovoj osobi glasi: time je izašla iz Allahovih granica, počinila nevjerstvo i nepravdu, ali u manjoj mjeri, čime nije izašla iz okvira Islama.

Ovo je mišljenje poznato među islamskim učenjacima, ovako su smatrali Ibn Abbas, Tavus, Ata, Mudžahid i mnogi prethodnici, kao i oni koji su poslije njih došli, kako su to spomenuli Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi. Također, o ovome je govorio i poznati Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, u poglavlju o namazu, a šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Husein, Allah mu se smilovao, napisao je poslanicu na ovu temu, koja se nalazi u trećem tomu zbirke pisama pod naslovom Resail el Ula.

Oni koji podučavaju, kao i oni koji uče ovosvjetske zakone slični su onima koji uče o kamati i vrstama opojnih pića i kocke, a zatim tome druge podučavaju, sve zbog strasti koju slijede i želje za imetkom, istovremeno ih ne smatrajući dozvoljenim. Oni znaju da su svi poslovi vezani za kamatu haram (zabranjeni), kao što znaju da je pijenje opojnih pića i kockanje zabranjeno. Međutim, zbog slabog vjerovanja, strasti koje njima upravljaju, kao i imetka za kojim žude, njihovo ubjeđenje o zabranjenosti tih djela ne sprečava ih da se bave njima, tako da, prema mišljenju ehli-sunneta, oni ne izlaze iz okvira islama sve dok ta djela ne ohalale – počnu smatrati dozvoljenim.

Treća: Ko izučava ovosvjetske zakone i druge njima podučava priznavajući ih, bez obzira da li u tome davao prednost šerijatu nad njima ili ne, on je kafir (nevjernik), sa najvećim stepenom kufra, po mišljenju svih muslimana, jer je on, priznavajući ovosvjetske zakone, a koji su u suprotnosti sa Allahovim zakonom, dozvolio ono što je općepoznato kao zabranjeno, poput onoga koji je dozvolio zinaluk, alkohol i tome slične stvari, i tim svojim postupkom za laž optužio Allaha i Njegovog Poslanika, te se suprotstavio Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika.

Islamski su učenjaci složni u tome da je nevjernik onaj ko dozvoli ono što je Uzvišeni Allah zabranio ili ko zabrani ono što je općepoznato kao dozvoljeno u vjeri islamu. Dakle, onaj ko se osvrne na ono što su učenjaci četiri priznata mezheba rekli u poglavlju “Propis otpadnika od vjere”, bit će mu jasno ono što smo rekli.

Medžmu fetava Šejh Ibn Baz, 2/325–331.

Preveo: Bekir Hodžić

U ovom kratkom pojašnjenju želim posavjetovati daije. Međusobno kritikovanje mora biti daleko od svakog vrijeđanja, klevetanja i imenovanja osoba, jer to može proizvesti mržnju i međusobno neprijateljstvo. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je imao običaj da, kada mu dođe određena vijest u kojoj se spominje da je neko od njegovih ashaba pogriješio, kaže:
”Šta je s onima koji govore (rade) to i to?!“

Zatim je pojašnjavao stav Šerijata po tom pitanju. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže:
”Neki ljudi kažu to i to, a obavezno je tako i tako.”

Šejh Ibn Baz
Fetve učenjaka dvaju harema – 271. str.

Moj savjet, a ujedno i zahtjev njima, jeste da svaku stvar dobro provjere, da steknu znanje kako bi bili sigurni da li je neka stvar dobro ili zlo, gledajući kroz šerijatske dokaze kako bi njihovo sprječavanje lošeg djela bilo uz dokaz. Kao što Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “Reci: ‘Ovo je moj put. Ja pozivam svome Gospodaru, imajući jasne dokaze. Ja, i svako onaj koji me slijedi. I neka je slavljen Allah, ja nisam od mnogobožaca.’ ” (Jusuf, 108.)

Također bih im savjetovao da otklanjanje lošeg djela bude na najljepši način; blagošću i lijepim riječima kako bi ljudi od njih primili i kako bi popravili više nego što pokvare. Rekao je Allah, dželle šanuhu: “Pozivaj na put svoga Gospodara mudrošću i lijepim savjetom i s njima na najljepši način raspravljavaj.” (El – Nahl, 125.)

 I rekao je Uzvišeni: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si bio osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.” (Ali’ Imran, 159.)

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Kome bude blagost uskraćena, uskraćeno mu je svako dobro.” (Muslim, poglavlje: “Dobročinstvo i rodbinske veze”, 2592.)

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je također rekao: “Blagost nije bila ni u čemu, a da ga nije uljepšala, a nije ni iz čega udaljena, a da ga to nije učinilo ružnim.” (Muslim, poglavlje:  “Dobročinstvo i rodbinske veze”, 2594.)

Hadisi koji o ovome govore su mnogobrojni.

Svaki daija, i svako ko naređuje dobro i odvraća od zla, treba da prednjači u primjeni onoga u šta poziva i u klonjenju onoga što zabranjuje, kako ne bi sličio onima o kojima Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar ne razmišljate?” (El – Bekare, 44.)

 Uzvišeni je također rekao: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!” (Es – Saff, 2.-3.)

Tek tada će ljudi od njega uzeti pouku, i tek tako će ljudima koristiti njegove riječi i djela. Allah, subhanehu ve te’ala, daje uspjeh.

Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi i različitih tekstova, 5/75.-76.