Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koja su to moguća rješenja prije samog razvoda braka?
Allah, dželle šanuhu, je propisao popravljanje odnosa, pomirenje među bračnim drugovima i poduzimanje svih mjera koje bi ih mogle sjediniti i otkloniti opasnost razvoda braka. Od metoda je savjetovanje, razdvajanje u postelji i lagahno udaranje, ukoliko savjetovanje i razdvajanje u postelji ne buduviše
Allah, dželle šanuhu, je propisao popravljanje odnosa, pomirenje među bračnim drugovima i poduzimanje svih mjera koje bi ih mogle sjediniti i otkloniti opasnost razvoda braka. Od metoda je savjetovanje, razdvajanje u postelji i lagahno udaranje, ukoliko savjetovanje i razdvajanje u postelji ne budu od koristi. Dokaz za to su Allahove, dželle šanuhu, riječi: ”A one čije se neposlušnosti pribojavate vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i blago udarite, pa kada vam postanu poslušne, onda protiv njih ništa ne poduzimajte.” (En – Nisa’, 34.)
Vidi manjeOd tih metoda je i slanje jednog pomiritelja iz njegove i jednog iz njene porodice u slučaju razdora, kako bi se pomirili. Uzvišeni Allah kaže: ”Ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove i jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten.” (En – Nisa’, 35.)
Ukoliko ove metode ne budu od koristi, pomirenje među njima ne ustupi i razdor se nastavi, tada Uzvišeni Allah muškarcu propisuje razvod, ako je povod od njega, a ženi nadoknadu u imetku ako je povod od nje, ako muž neće da je bez nadoknade razvede ili ako postoji mržnja prema mužu. Dokaz za ovo su Allahove, dželle šanuhu, riječi: ”Puštanje može biti dvaput, pa ih, ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušeno da uzimate bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje boje da Allahove propise neće izvršavati, a ako se boje da Allahove propise neće izvršavati onda im nije grijeh da se ona otkupi.” (El – Bekare, 229.)
Razvod braka na lijep način je bolji od razdora, razilaženja i nepostizanja ciljeva braka zbog kojih je propisan. Zato Uzvišeni Allah kaže: ”A ako se njih dvoje ipak rastave, Allah će ih iz obilja Svoga neovisnim učiniti, Allah je neizmjerno dobar i Mudar je.” (En – Nisa’, 130.)
Prenosi se u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio Sabitu b. Kajsu, jednom od ensarija, da prihvati bašču koju je poklonio svojoj ženi kao vjenčani dar i da je razvede, nakon što ona više nije mogla da živi sa njim. Prema njemu nije osjećala ljubav. Razveli su se nakon što joj je dozvoljeno, da mu vrati bašču. (Buharija, Sahih, 5273. Šejh Ibn Baz, “Medželletud – de’weti”, 1318.)
ŠEJH IBN BAZ
Da li su pušenje i prodaja duhana dozvoljeni?
Konzumiranje duhana je zabranjeno zbog toga što duhan spada u ružne stvari i prouzrokuje mnogostruku štetu. Allah, dželle šanuhu, je dozvolio ljudima lijepe stvari od hrane i pića, a zabranio ružne. Kaže Allah, dželle šanuhu: ”Pitaju te šta im je dozvoljeno. Reci: ‘Dozvoljene su vam lijepe stvari.’više
Konzumiranje duhana je zabranjeno zbog toga što duhan spada u ružne stvari i prouzrokuje mnogostruku štetu.
Allah, dželle šanuhu, je dozvolio ljudima lijepe stvari od hrane i pića, a zabranio ružne. Kaže Allah, dželle šanuhu: ”Pitaju te šta im je dozvoljeno. Reci: ‘Dozvoljene su vam lijepe stvari.’“ (El – Ma’ide, 4.)
Uzvišeni Allah je opisao Svog poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao onoga koji će ljudima naređivati dobro, odvraćati ih od zla, dozvoliti im lijepe stvari, a zabraniti ružne. (El – E’Araf, 157.) Nijedna vrsta duhana nije dobra, tako da se ne smatra nečim lijepim, već spada u ružne stvari. Što se tiče prodaje duhana – zabranjena je, kao što je zabranjena prodaja alkohola. Ko god konzumira duhan i bavi se njegovom prodajom obavezan je što prije pokajati se za ono što je prošlo i donijeti čvrstu odluku da to više neće raditi. Ako njegovo pokajanje bude iskreno, Allah, dželle šanuhu, će mu oprostiti kao što kaže: ”I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da bi ste uspjeli.” (En – Nur, 31.)
”Ja praštam onome ko se pokaje, uzvjeruje i počne raditi dobra djela, a zatim ustraje u tome.” (Taha, 82. Šejh Ibn Baz, “Kitabud – de’weti”, 236.)
ŠEJH IBN BAZ
Vidi manjeMože li djevojka odbiti ponudu braka bez razloga?
Hvala Allahu! Poštovana čitateljko, smatramo da pretjeruješ sa svojim strahom o tome šta će se desiti. Da, strah od nečeg nevidljivog ili nepoznatog prirodna je pojava, ali samo ako je taj strah u prirodnim okvirima. Ali ono što ti navodiš pretjerano je, jer ti si ipak samo jedna žena među ostalim sviše
Hvala Allahu! Poštovana čitateljko, smatramo da pretjeruješ sa svojim strahom o tome šta će se desiti. Da, strah od nečeg nevidljivog ili nepoznatog prirodna je pojava, ali samo ako je taj strah u prirodnim okvirima. Ali ono što ti navodiš pretjerano je, jer ti si ipak samo jedna žena među ostalim svijetom, a tvoj budući suprug je jedinka među ostalim muškarcima. Ljudi još uvijek žive na ovom svijetu i nije im se desilo ono čega se ti bojiš i što spominješ.
Možda tvoj strah dolazi iz prošlosti, zbog već isprobanog životnog iskustva, ili načina koji je ukorijenjen u tvom sjećanju, ili pak kao rezultat raznih priča koje slušaš, pa misliš da svaki brak mora doživjeti isto iskustvo.
Takvo mišljenje je pogrešno, jer dovoljno je da se greška objasni na sljedeći način: svi ljudi ne žive sa istim greškama, odnosno iste greške im se ne dešavaju, a suživot je prirodni proces i dostupan je ljudima na ovom svijetu onoliko koliko je to moguće.
Potom, pretpostavi da je tvoj strah opravdan i da život u braku doživi krah, ne daj Bože, ali je moguće i očekivano, ipak moraš znati da brak u islamu nije vječan kao što je to slučaj kod kršćana, već je Uzvišeni Allah dao supružnicima izlaz iz situacije u kojoj je zajednički život nemoguć, ili ako bilo ko od njih nije u mogućnosti živjeti s drugim supružnikom u dobru, tada je Uzvišeni Allah propisao razvod. U skladu s islamskim zakonom i supruga može tražiti od muža da je pusti, odnosno da ode od njega ako situacija ne odgovara životu s njime, ili se boji da se neće pridržavati Božijih granica ako bude nastavila život s mužem.
Zaključak: Ne slažemo se sa tobom u vezi s tvojim strahom, već kažemo: „Stvar je mnogo lakša nego što misliš.” Savjetujemo ti da posjetiš psihologa, pouzdanog stručnjaka i osobu koja se pridržava vjere, jer možda, on ima savjete koji će ti pomoći da se izbaviš iz situacije i pobijediš „strah od braka“, kako si navela.
Što se tiče prihvatanja braka sa čovjekom, vjernikom i lijepog morala, tačno je da Šerijat podstiče na to, kao što znaš, to je Allahova blagodat, zato budi oprezna kako je ne bi zanijekala. Potom, kada prođe određeni čas i vrijeme, ne dao Bog, ostat će samo kajanje i vrijeme kada kajanje neće koristiti. Zato pitaj one koje je pregazilo vrijeme, jer godine njihovog života otišle su u nepovrat, kakav je njihov život u otuđenosti, pitaj ih o samoći i bolu.
Možda takvo nešto ne osjećaš sada, jer si još uvijek mlada, živiš s porodicom, ne suočavaš se s bolom, nisi otuđena i usamljena, ali prolaskom godina stvari će se u potpunosti promijeniti.
U vremenu kao ovome, punom smutnje i strasti, potrebno je da pametan čovjek teži da sačuva sebe od smutnje i prohtjeva, te da konstantno jača svoju želju za brakom i čednošću.
Što se tiče obaveznosti stupanja u brak, neki su učenjaci smatrali da musliman, mukarac ili žena, ako se boji smutnje, odnosno da će upasti u prohtjeve, neophodno je da se oženi. Ali, ako se ne boji smutnje i toga da će se odati prohtjevima, brak je za njega potvrđeni sunnet, a ne obavezan (vadžib). Drugi smatraju da je brak obavezan svakom ko je to u mogućnosti, a ujedno i žudi za brakom, i da je ženi koju zaprosi odgovarajući muškarac dužnost prihvatiti njegovu prošnju, u skladu s naredbom Poslanika, alejhis-selam, koja je upućena omladini da se ženi, kao i zbog interesa koji se odnose na brak.
Šej Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, dao je prioritet mišljenju da je brak obavezan svakome ko je u mogućnosti da stupi u njeg, kako se navodi u djelu Eš-Šerh el-mumti’ (8/12), oslanjajući se na fetvu od Ibn Baza, Allah mu se smilovao, kad je upitan: „Da li je žena grešna ako se ne uda?“
Njegov odgovor je glasio: „Uzvišeni Allah propisao je muškarcima i ženama brak, u skladu s ajetom: ‘Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.’” (En-Nur, 32)
Poslanik, alejhis-selam, rekao je: ‘Omladino, ko od vas ima mogućnost, neka se oženi, na taj će način sačuvati svoj pogled i spolni organ, a onaj ko ne može neka posti, njemu je post štit.” Ove se riječi odnose na sve, muškarce i žene.
Dakle, brak je obaveza muškarcu i ženi ako im je to olakšica i ako su u mogućnosti. Brakom će čovjek steći uzvišene koristi; sačuvat će spolni organ od grijeha, sačuvat će pogled od požude, a umet će biti u stalnom natalitetu. Poslanik, alejhis-selam, kaže: “Ženite se umilnim rotkinjama, jer ću se ja ponositi vašim mnoštvom na Sudnjem danu.”
Božiji Poslanik, alejhis-selam, ponosit će se svojim umetom pred drugima, jer je mnoštvo umeta određeni vid vjerske dužnosti i pokornosti prema Uzvišenom Allahu, a to je ono što je neophodno. Stoga je čovjek dužan težiti ka tome, da ulaže trud dok se ne oženi.
Učenjaci se razilaze o pitanju obligatnosti braka.
Neki smatraju da je brak propisan u vjerozakonu, ali nije obavezan, osim ako se osoba ne boji za sebe da će se odati razvratu, u protivnom brak je toj osobi obavezan. Ako se osoba ne boji da će se odati razvratu i bludničenju, brak joj nije obavezan.
Tačno je da ako je neko sklon strastima, obaveza mu je da stupi u brak, ako je u mogućnosti, jer je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Omladino, ko od vas ima mogućnost neka se oženi.“ Poslanik nije rekao: „Ako se boji za sebe“, već je rekao: „Neka se oženi.“ Ovo je apsolutna naredba koja se odnosi da je nešto obavezno, jer ne postoji ništa što bi upućivalo na to da je moguće odstupiti.
Što se tiče ženske osobe, ako je sklona strastima, i želi da se uda, onda joj je brak dužnost, naročito ako bi joj brak predstavljao određeni vid olakšanja, sačuvao njen spolni organ, pogled, i odvratio je od propasti, a razlog tome je što žena, kao i muškarac, ima seksualne potrebe. Stoga, kao što je obaveza muškarcu da sačuva svoj spolni organ, spusti i sačuva pogled od zabranjenih stvari, također je to dužnost ženi. Uzvišeni Allah kaže: „I zato se bojte Allaha koliko god možete.“ (Et-Tegabun, 16)
Ako joj brak predstavlja olakšanje, i ona želi da stupi u brak, kao i druge ženske osobe, onda joj je brak obavezan, u suprotnom je grešna.
Ako joj brak ne predstavlja nikakvo olakšanje, te nije joj se pružila prilika, onda nema nikakvog grijeha, jer Uzvišeni Allah kaže: „I zato se bojte Allaha koliko god možete.“
U drugom kur’anskom ajetu kaže se: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.“
Ali, ako može da se uda, čak i ako bi uložila mali dio svoga imetka i uz mali mehr od budućeg supružnika, koji joj ujedno i odgovara, brak bi joj u tom slučaju bio obavezan, kao što bi i njena porodica bila obavezna da joj pomogne stupiti u brak, a ne da ga uništava.
Dakle, namjera iz gore navedenog obrazloženja jeste to da se ukaže na veliku korist koju bi muškarac i žena imali. Dužnost muškarca je da traži čestitu ženu, onu koja bi ga sačuvala od grijeha i uz koju dobija neophodno: njenu ljepotu i vjeru.
Ovo se također odnosi i na ženu; da teži ka tome na lijep način i da ne odbija prosidbu nekoga ko joj odgovara. Na njenim starateljima je također da ne odbijaju osobu koja je odgovarajuća, pošto je u tome ogromna korist. Stoga treba povesti računa o ovom pitanju i težiti sklapanja braka na mudar i šerijatski dozvoljen način, bez činjenja zabranjenig stvari, koje izazivaju Allahovu srdžbu. Da nam Allah svima podari uspjeh i uputu. Nije dozvoljeno izbjegavati brak ako ga je moguće ostvariti. (Sažetak je prenesen iz djela Fetava nural ed-derebi od Ibn Baza, 20/50.)
U svakom slučaju, brak je potvrđeni sunnet ili pak obaveza, ne bi trebalo da ga izbjegavaš ako se pojavi prosac koji ti odgovara. Ako imaš nekih zapreka, psihičkih i fizičkih, potrudi se da se izliječiš i izbaviš iz toga, jer za svaku bolest postoji i lijek, čak i za psihičke bolesti.
Neki ti Allah olakša situaciju, podari ti bogobojaznost, uputu, čednost i opskrbu.
Allah najbolje zna!
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeDa li je dozvoljeno davati na ime zekata stvari umjesto novca?
Hvala pripada Allahu. Prvo: Obaveza u pogledu zekata na imetak jeste da se daje u novcu, i nije dozvoljeno da se daje u određenim predmetima i hrani. Od obaveza onoga ko daje zekat jeste dostava iznosa zekata onima kojim on pripada, i nije mu dozvoljeno da obrće ovaj iznos, niti da traži šta im je nviše
Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Obaveza u pogledu zekata na imetak jeste da se daje u novcu, i nije dozvoljeno da se daje u određenim predmetima i hrani.
Od obaveza onoga ko daje zekat jeste dostava iznosa zekata onima kojim on pripada, i nije mu dozvoljeno da obrće ovaj iznos, niti da traži šta im je najpotrebnije shodno njegovom mišljenju, nego daje taj novac siromahu kome pripada, a taj siromah najbolje zna o svojim potrebama i koristima od drugih.
Poznato je da čovjek sa novcem može doći do onoga što hoće, za razliku od predmeta koje možda treba a možda i ne i onda bude primoran da to proda za malo da bi se okoristio sa novcem od protuvrijednosti.
Upitan je šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala:
„Da li je dozvoljeno da se iznos zekata zamijeni sa stvarima, hranom ili nečim drugim i onda se dijeli siromašnim?“
On je odgovorio:
„Nije dozvoljeno, zekat se mora dati u dirhemima (novcu op. pre.).“ Lika’ eš-Šehri, 12/41.
Isto tako je rekao:
„Zekat na dirheme mora biti u dirhemima, i ne daje se u nečemu drugom osim kada ti siromah opunomoći i kaže: ‘Ako si mi donio dirheme kupi mi to i to.'“ Medžmu'u-l-Fetava ve resail Ibn ‘Usejmin, 18/303.
Drugo:
Ako ima određeni siromah kojem trebaju lijekovi ili hrana, ili nešto drugo od njegovih potreba, i zna se da ako mu se dadne zekat u novcu da će iz toga proizaći jasna šteta, ili korist je da mu se ne daje zekat u novcu, u ovoj situaciji neki učenjaci su dozvolili da se taj iznos pretvori u određene predmete kao zamjena za novac.
Primjer toga: da siromah bude luda osoba, ili slabe pameti tako da ne može upravljati imetkom, ili maloumna osoba koja rasipa imetak, ili osoba koja upropaštava imetak tako što ga troši u ono u čemu nema koristi, tako onda opet ostanu i on i oni za koje je on odgovoran u potrebi.
Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala:
„Davanje protuvrijednosti novca bez potrebe ili stvarne koristi nije dozvoljeno… jer kada bi se dozvolilo općenito da se daje u protuvrijednosti onda osoba koja daje možda ne bi davala kvalitetne stvari i ne bi davala jednaku protuvrijednost. Svrha zekata je pomoć siromahu, i ovo se odražava u iznosu i vrsti imetka. Što se tiče davanja protuvrijednosti zbog potrebe ili koristi ili pravde nema smetnje u tome.“ Medžmu'u-l-Fetava, 25/82.
Kaže šejh Ibn Baz, rahimehullahu te'ala, u Fetvama (14/253):
„Dozvoljeno je da dadne u zamjenu za novac platno, hranu ili nešto drugo kada vidi koristi za onoga kome se daje zekat u tome, uz to da daje u istoj vrijednosti u novcu. Kao da je siromah na primjer luda osoba, slabe pameti, maloumna ili manjkava, pa je se za bojati da se može igrati sa novcem, pa je korisnije da mu se dadne u hrani, odjeći da je koristi u iznosu zekata kojeg je obavezan da dadne. I ovo što smo spomenuli je najispravniji stav kod učenjaka.“
Bolje od toga je da se njih pita šta im treba i da se uz njihovu dozvolu kupi ono što im treba.
Kaže šejh Muhammed Salih el-‘Usejmin, rahimehullahu te'ala:
„Ako su ukućani neke kuće siromasi, pa ako im damo novac protraćili bi ga na stvari koje im nisu potrebne i u kojima nema koristi, pa ako bi im kupili najpotrebnije stvari koje im trebaju i dali im da li je ovo dozvoljeno?
Poznato je kod učenjaka da ovo nije dozvoljeno, tj. nije dozvoljeno čovjeku da od svoga zekata kupi neke stvari koje bi dao u zamjenu za novac, kažu jer je novac potrebniji siromasima, jer sa njima može da kupuje šta on hoće, za razliku od određenih stvari koje mu možda neće trebati, pa ih onda prodaje po manjoj cijeni.
Ali ima način: kada bi dao zekat ukućanima neke kuće bojiš se da ih neće potrošiti u osnovne potrepštine, onda reci onome ko je glavni u toj kuću bilo da se radi o ocu, majci, bratu, amidži, reci mu da imaš zekat i koje su stvari koje su im potrebne da im kupiš i da ih onda dostaviš.
Tako da bi na ovaj način ovo bilo dozvoljeno i zekat bi došao onome kome pripada.“ Medžmu'u-l-Fetava Ibn ‘Usejmin, 15/ pitanje br. 643.
Zaključak: Davanje zekata u robi ili predmetima u zamjenu za novac nije dozvoljeno niti se to broji kao zekat ako se dadne, osim kada ima potreba i korist koja to zahtjeva.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/ar/138684
Prevedeno sa stranice http://www.islamqa.info
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjeNajbolje dove koje svaki musliman obavezno treba učiti
(Napomena: kod samoglasnika â,î,û treba odužiti izgovor na dvije dužine) Najbolji i najplodonosniji zikr je (لا إله إلا الله) ‘Lâ ilâhe illAllâh’ (Nema istinskog boga osim Allaha), najbolja i najplodonosnija dova je (لا إله إلا الله) ‘Lâ ilâhe illAllâh’ (Nema istinskog boga osim Allaha), međutim, miviše
(Napomena: kod samoglasnika â,î,û treba odužiti izgovor na dvije dužine) Najbolji i najplodonosniji zikr je (لا إله إلا الله) ‘Lâ ilâhe illAllâh’ (Nema istinskog boga osim Allaha), najbolja i najplodonosnija dova je (لا إله إلا الله) ‘Lâ ilâhe illAllâh’ (Nema istinskog boga osim Allaha), međutim, mimo toga postoje i određene dove koje su specifične i svojstvene samo za određena vremena, mjesta i pokrete.
Najljepša dova je: (ربنا آتنا في الدنيا حسنة وفي الآخرة حسنة وقنا عذاب النار) ‘Rabbenâ âtina fi-d-Dunjâ haseneten we fi-l-âhireti haseneten we qinâ ‘azâbe-n-Nâr’ (Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u Vatri) … i ova dova se uči pred kraj namaza, na sedždi i u drugim vremenskim prilikama, jer je sveobuhvatna i sveopća.
Također i dova:
(اللهم اغفر لي ذنبي كله، دقه وجله وأوله وآخره، وعلانيته وسره) ‘Allahumma-gfirlî zembî kulleh, diqqahu we džilleh, we ewwelehu we âhirah, we ‘alânijjetehu we sirrah.’ (Allahu moj, Ti oprosti meni sve grijehe moje, male i velike, ranije i kasnije (prošle i buduće), javne i tajne)
(اللهم إني أسألك رضاك والجنة وأعوذ بك من سخطك والنار) ‘Allahumme inni es’eluke ridâke we-l-Džennete we e’ûzu bike min sehatike we-n-Nâri.’ (Allahu moj, ja, zaista, od Tebe tražim zadovoljstvo Tvoje i džennet i Tebi se utječem od Tvoje srdžbe i od vatre.)
(اللهم أسألك الجنة وما قرب إليها من قول وعمل، وأعوذ بك من النار وما قرب إليها من قول وعمل) ‘Allahumme es’eluke-l-Džennete we mâ qarrabe ilejhâ min qawlin we ‘amel, ve e’ûzu bike mine-n-Nâri we mâ qarrabe ilejhâ min qawlin we ‘amel.’ (Allahu moj, tražim od Tebe džennet i sve ono što će me približiti njemu od riječi i djela i od Tebe utočište tražim od vatre i svega onoga od riječi i djela što njoj približava.)
Na sedždi treba učiti:
(اللهم اغفر لي ذنبي واغفر لي وارحمني واهدني وارزقني وعافني) ‘Allahumma-gfirlî zembî, wagfirlî, werhamnî, wehdinî, werzuqnî, ve ‘âfinî.’ (Allahu moj, oprosti mi grijehe moje, Ti mi oprosti, smiluj mi se, podari mi opsrkbu i zaštiti me.)
(اللهم اغفر لي ذنبي كله دقه وجله وأوله وآخره وعلانيته وسره) ‘Allahumma-gfirlî zembî kulleh, diqqahu we džilleh, we ewwelehu we âhirah, we ‘alânijjetehu we sirrah.’ (Allahu moj, Ti oprosti meni sve grijehe moje, male i velike, ranije i kasnije (prošle i buduće), javne i tajne.)
(اللهم اغفر لي ولوالدي ولجميع المسلمين) ‘Allahumma-gfirli we li-walidejje we li-Džemî’i-l-Muslimîn.’ (Allahu moj, oprosti meni, roditeljima mojim i svim muslimanima.)
(ربنا آتنا في الدنيا حسنة وفي الآخرة حسنة وقنا عذاب النار) ‘Rabbenâ âtina fi-d-Dunjâ haseneten we fi-l-âhireti haseneten we qinâ ‘azâbe-n-Nâr’ (Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u Vatri.)
…shodno njegovim, sallAllahu alejhi ve sellem, riječima:
“Najbliže što neki rob može biti Gospodaru svome jeste na sedždi, pa povećajte i umnogostručite tada vaše dove…”
Neophodno je da se što više uče dobre i lijepe dove, dove u kojima se traži džennet, utočište kod Allaha od vatre (tj. džehennema), u kojima se traži zaštita i oprost…
(اللهم إنك عفو تحب العفو فاعف عني) ‘Allahumme inneke ‘Afuwwun tuhibbu-l-‘Afwe fa’fu ‘annî ‘ (Allahu moj, Ti si, zaista, onaj koji prašta, voliš oprost, pa oprosti meni.)
(اللهم أصلح قلبي وعملي) ‘Allahumme aslih qalbî we ‘amelî.’ (Allahu moj, Ti popravi srce moje i djelo moje.)
(اللهم اغفر لي ولوالدي) ‘Allahumma-gfirlî we li-wâlidejje.’ (Allahu moj, oprosti meni i roditeljima mojim.)
…i neophodno je da se traže odgovarajuće dove.
PREVEO: Sulejman Čolaković – Islamski univerzitet u Medini, Fakultet šerijata
IZVOR: Fetava Ibn Baz, 26. tom/116. stranica, ‘Poglavlje o dovama i zikrovima’
MEDINA, 16. februar 2015. g. po miladu/ 27. rebi’u-s-sani 1436. g. po miladu
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeTreba li ostaviti sunnet dizanja ruku da se ne unosi nemir u džemat?
Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna. Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovviše
Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna.
Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu.
Allahov Poslanik, ﷺ, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)
Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.
Šejhu Ibn Bazu, koji je živio u sredini gdje je općepoznat i prihvatljiv čin dizanje ruku u namazu, kao i glasno izgovaranje amin u namazu, postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i ne podizati ruke u namazu?”, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini –među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju amin, u toj je situaciji prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kao bi ih mogao pozvati u dobro – hajr, i kako bi imao priliku da ih poduči, i da ih usmjerava, i kako bi mogao da popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, oni će negodovati zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka. Isto tako je i s glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se amin izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno je mišljenje da je pohvalno izgovaranje amin naglas. Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, svaki mu’min, a prvenstveno daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njenog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, govoreći: “Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru…”, zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvu kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.”
(Fetve Bin Baza, 29/274–275)
Allah se smilovao našim velikanima, od kojih je sigurno naš šejh Ibn Baz, koliko je samo tolerancije u njihovim stavovima i s koliko su mudrosti odgovarali na postavljena pitanja.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin
Vidi manjeNovu godinu iščekujemo kartajući se! Ima li zapreke u igri koja se zove žandar?
Prije svega, slavljenje Nove hidžretske godine nije bila praksa ni ashaba, ni tabiina, ni imama ovog ummeta. Omer b. Hattab uveo je hidžretsko računanje vremena, i prije toga Hidžra nije važila za računanje vremena. Obilježavanje Nove hidžretske godine smatra se novotarijom, budući da to nema utemelviše
Prije svega, slavljenje Nove hidžretske godine nije bila praksa ni ashaba, ni tabiina, ni imama ovog ummeta. Omer b. Hattab uveo je hidžretsko računanje vremena, i prije toga Hidžra nije važila za računanje vremena. Obilježavanje Nove hidžretske godine smatra se novotarijom, budući da to nema utemeljenja u šerijatu. Ako se, pak, radi o gregorijanskoj novoj godini, onda je to još zabranjenije. Čovjeku koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan zabranjeno je slavljenje nemuslimanskih praznika. Ebu Hafs Nesefi, hanefijski pravnik, kaže: “Kada bi čovjek obožavao Allaha cijeli život, potom poklonio nevjerniku jaje na dan njihovih praznovanja, želeći uveličati i obilježiti taj dan, počinio bi nevjerstvo i njegova bi djela bila poništena. Isto tako, kada bi, želeći obilježiti taj dan, kupio nešto što nije običavao ranije kupovati, počinio bi nevjerstvo.” (Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 10/520-521.)
Vidi manjeImam Sujuti napominje: “Oponašanje nevjernika zabranjeno je, makar ih musliman i ne želio oponašati, na osnovu Poslanikovih, ﷺ, riječi: ’Ko oponaša neki narod, taj mu i pripada.’” (Vidjeti: El-Emru bil-ittiba, str. 147.) Šejhul-islam Ibnul-Kajjim zapisao je: “Čestitanje praznika koji predstavljaju simbol nevjerstva zabranjeno je po konsenzusu učenjaka.” (Vidjeti: Ahkamu ehliz-zimma, 1/441.) I kada je riječ o praznicima vjerskog i svjetovnog karaktera, nema razlike u pogledu toga, iako je oponašanje u vjerskom praznovanju kudikamo opasnije. Ibadet koji srdi Allaha veći je grijeh od zabranjenog udovoljavanja prohtjevima. (Uporediti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/499.)
Kada je riječ o kartanju, to je zabranjeno, bilo da se igra s ulogom ili bez uloga, jer sve igre na sreću zabranjene su. (Uporediti: Mugnil-muhtadž, 6/347, i Ahkamul-musabekat, str. 116.) Mnogi savremeni učenjaci zabranili su kartanje, između ostalih: Šejh Abdurrahman Sadi, Husejn Mahluf, Muhammed Hamid, Ibn Baz, Albani, Ibn Usejmin, Salih Fevzan, Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve i neki drugi. (Vidjeti: Fetavel-ledžnetid-daima, 15/235-237, i Laibul-verek, 25-37, od šejha Mešhura Selmana.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Da li je dopušteno prisustvovati takmičenju u šahu?
Musliman mora voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan u šta je proveo život. Poslanik, ﷺ, rekao je: “Čovjek se neće pomjeriti na Sudnjem danu dok ne bude upitan o tome u čemu ga je prošao život.” (Tirmizi, 5/194/2425 – El-Arida, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Ibn Abbas prenosi da je Vjerovviše
Musliman mora voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan u šta je proveo život. Poslanik, ﷺ, rekao je: “Čovjek se neće pomjeriti na Sudnjem danu dok ne bude upitan o tome u čemu ga je prošao život.” (Tirmizi, 5/194/2425 – El-Arida, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Ibn Abbas prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, govorio: “Iskoristi pet stvari prije nego te odvrati drugih pet: …slobodno vrijeme prije zauzetosti, i život prije smrti.” (Hakim, 4/341/7846, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/170/804, i Vekia, u djelu Ez-Zuhd, 1/223-224, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/235, El-Mugni, 5/204 – Ihjau ulumid-din, i Sahihul-džamia, 1/244.) U drugom predanju koje je preko Ibn Abbasa zabilježio imam Buharija stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao sljedeće: “Vrijednost sljedeće dvije blagodati ne znaju mnogi ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme.” Zamislite muslimana koji Uzvišenom Allahu na pitanje u šta je potrošio svoje vrijeme odgovori: “Moj Gospodaru, prošli su mi dani, mjeseci i godine u igranju šaha!” Neki ljudi kažu da je vrijeme zlato; iako su to dobronamjerno rekli, debelo su pogriješili, jer zlato u odnosu na vrijeme koje predstavlja čovjekov život nema nikakve vrijednosti.
Vidi manjePrvi ko je izmislio šah bio je Sissah b. Zahir Hindi. Kada je poznati perzijskih kralj Bihrem čuo za šah, jako se obradovao i nagradio izumitelja. (Vidjeti: Keffur-rea‘a, str. 115.)
Kada je riječ o igranju šaha, među islamskim učenjacima ne postoji razilaženje u mišljenju da je igranje šaha haram ukoliko se igra s ulogom. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/181-182, i Medžmu’ul-fetava, 32/137 i 152.) Ako igranje šaha ima za rezultat izostavljanje namaza, psovku, vrijeđanje ili neprijateljstvo, također je zabranjeno upražnjavanje te igre. (Vidjeti: El-Kavaninul-fikhijja, str. 311, od Ibn Džuzzija, Medžmu’ul-fetava, 32/137, Mugnil-muhtadž, 6/347, Keffur-rea‘a, str. 101, od Hejtemija, i Sahihut-tergib, 3/180-181.) Ako, pak, igranje šaha ne sadrži kocku niti uzrokuje neku zabranjenu stvar, tada islamski učenjaci imaju različite stavove. Većina učenjaka: hanefijski, malikijski i hanbelijski pravnici igranje šaha smatraju, opet, zabranjenim. (Vidjeti: El-Mugni, 12/37 i El-Kafi, 4/4/322, od Ibn Kudame, Šerhu Fethil-Kadir, 7/411 i 413, Bedaius-sanaia, 4/305, El-Kavaninul-fikhijja, str. 311, El-Fevakihud-devani, 2/563, Medžmu’ul-fetava, 32/152, Mealimus-sunen, 2/209, El-Furusijja, str. 303, El-Kebair, str. 101, i El-Insaf, 12/52-53.)
Kada je riječ o šafijskim pravnicima, većina njih igranje šaha smatra pokuđenim, a neki su se opredijelili za stav većine učenjaka. (Vidjeti: El-Minhadž, 15/14, Es-Sunenul-kubra, 10/358, od Bejhekija, i Keffur-rea‘a, str. 107.) Imam Šafija govorio je: “Šah je zabava koja više sliči besmislici (batilu), i prezirem njegovo igranje, ali još nisam našao jasan dokaz koji ukazuje da je šah zabranjeno igrati.” (Vidjeti: Ialamul-muvekiin, 2/79.) Imam Šafija veli: “Nismo zadovoljni igranjem šaha, ali je to ipak blaže od nerdešira.” (Vidjeti: El-Umm, 8/189, Marifetus-sunen, 7/432, i Es-Sunenul-kubra, 10/357.) Nerdešir je poznata igra u vezi s kojom je, kako je zabilježio imam Muslim, Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko igra nerdešir kao da je umazao svoje ruke svinjskom krvlju i mesom.” U drugom hadisu stoji: “Nepokoran je Allahu i Poslaniku onaj ko igra nerdešir.” (Ebu Davud, Ibn Hibban, Begavi, 12/384/3414, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 8/285, i Gajetul-meram, str. 179/395.)
Upitan da li igranje šaha smatra problematičnim, Ishak b. Rahavej odgovorio je: “Igranje šaha mnogo je problematično.” A kada su mu rekli da neki ljudi igraju šah, on ih je osudio rekavši: “Oni su grješnici.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, od Ibn Hadžera Hejtemija.) Muhammed b. Ka‘b Kurezi govorio je: “Najmanje što treba očekivati jeste da će šahista biti proživljen sa sljedbenicima neistine.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401.) Ibrahim Nehai upitan je o igranju šaha pa je odgovorio: “Šah je proklet.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, i Es-Sunenul-kubra, 10/359.)
Vidimo da šah ima status zabranjene igre – po većini islamskih učenjaka, ili status pokuđene igre – po šafijskim pravnicima: nijedan imam igranje šaha nije smatrao mubahom, dopuštenim. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136-137.)
Postoje i brojni hadisi koji ukazuju da je igranje šaha zabranjeno, ali nijedan taj hadis nije vjerodostojan, tvrde sljedeći muhaddisi: Munziri, Ibnul-Kajjim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Sehavi, Albani, Bekr Ebu Zejd i neki drugi. (Vidjeti: El-Mensurat, str. 288, od imama Nevevija, El-Menarul-menif, str. 134, Ed-Diraja, 2/240, Nasbur-raja, 4/274-275, Keffur-rea‘a, str. 101-105, El-Mekasidul-hasena, str. 669, Ed-Durerul-muntesira, str. 174, od imama Sujutija, Nejlul-evtar, 8/108, Kešful-hafa, 2/363, Esnel-metalib, str. 462, i Sahihut-tergib, 3/181.) Štaviše, nekoliko hadisa u kojima se zabranjuje igranje šaha, šejh Albani ocijenio je apokrifnim. (Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 3/283-284 i 9/47, i Daiful-džamia, str. 762/5277.) Povod slabosti ovih hadisa jednostavno je dokučiti: šah se pojavio za vrijeme ashaba, i nije postojao za vrijeme Poslanika, ﷺ, kako tvrdi Ibn Kesir. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 8/107-108.) Naime, po oslobođenju nekih dijelova Perzije, za vrijeme ashaba, muslimani su se prvi put susreli sa šahom. (Keffur-rea‘a, str. 116.)
Prenosi se da je Alija b. Ebu Talib prošao pored ljudi koji su igrali šah, pa je rekao: “Kakvi su ovo kumiri kojima ste posvetili obožavanje.” (Ibn Ebu Šejbe, 5/289/26149, Ahmed, u djelu El-Verea, str. 74, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 5/241/6518.) U drugom predanju stoji da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Šah je kocka nearapa.” (Bejheki, u djelima Es-Sunenul-kubra, 10/358/20928, i El-Edeb, str. 417. Imam Bejheki tvrdi da ovo mursel-predanje pojačava jedno drugo predanje.) Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjim ovo su predanje ocijenili vjerodostojnim, a šejh Albani slabim. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/152, El-Furusijja, str. 312, i Irvaul-galil, 8/288.) Ibn Abbas spalio je šah koji je neko siroče naslijedilo od oca. (Bejheki, 10/358/20933. Vidjeti: El-Kebair, str. 102, i Keffur-rea‘a, str. 104.)
Ibn Omer govorio je: “Šah je gori od nerdešira.” (Bejheki,10/359/20934. Imam Ibnul-Kajjim, Sehavi i Ibn-Hadžer Hejtemi ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: El-Furusijja, str. 313-314, i Keffur-rea‘a, str. 104.)
Ibnul-Kajjim kaže: “Postoje vjerodostojna predanja da su Ibn Abbas i Ibn Omer zabranjivali igranje šaha, a niko od ashaba u tome im se nije usprotivio.” (Vidjeti: El-Furusijja, str. 313.) Na drugom mjestu šejhul-islam Ibnul-Kajjim zapisao je: “Nije poznato da je ijedan ashab igrao šah ili to dopuštao. Lažna su predanja u kojima stoji da je Ebu Hurejre igrao šah. Svako ko poznaje kako su ashabi živjeli osudit će takve tvrdnje.” (Vidjeti: El-Furusijja, str. 311.) Imam Bejheki pozivao se na konsenzus ashaba kada je riječ o zabranjenosti igranja šaha, a on i drugi učenjaci hadisa najbolje poznaju riječi i djela ashaba. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/150, i Šerhuz-Zurkana alel-muvetta, 4/484.)
Ibn Šihab Zuhri izjavio je: “Ne volim šah, jer je šah batil.” (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, i Šuabul-iman, 5/241.) Imam Malik, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim i neki drugi učenjaci smatraju igranje šaha većim grijehom od nerdešira. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, Medžmu’ul-fetava, 32/139, El-Furusijja, str. 305, Nejlul-evtar, 8/107, i Avnul-Mabud, 13/194.)
Neki učenjaci posebno su rigorozni kada je riječ o igranju šaha s figurama koje imaju likove živih bića. (Vidjeti: Keffur-rea‘a, str. 112, i Ahkamul-musabekat, str. 88, od Abdussameda Belhadžija.)
Imam Ebu Hanife i Ahmed smatraju da šahistima čak nije dopušteno nazvati selam. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136 i 153.)
Kada govore o kategorijama ljudi kojima se ne naziva selam, malikijski pravnici spominju i šahiste. (Vidjeti: Mevahibul-Dželil, 2/122.)
Imam Ebu Hanife i Malik nisu prihvatali svjedočenje šahiste, bez obzira igrao na ulog ili bez uloga. (Vidjeti: Keffur-rea‘a, str. 112, od Ibn Hadžera Hejtemija.)
Od savremenih učenjaka igranje šaha zabranjuju: Ibn Baz, Ibn Usejmin i Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve.
Na osnovu spomenutog možemo konstatirati da je igranje šaha zabranjeno i da nije dopušteno učestvovanje na takmičenjima, seminarima ili kursevima koji su vezani za šah, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Kakav je propis o onome ko čuje ezan, a ne ode u džamiju?
Takav postupak nije dozvoljen. Dužnost je odazvati se na poziv (ezan), shodno riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Ko čuje ezan, pa potom ne dođe na namaz, poslije mu namaz neće biti primljen, osim ako ima uzur (opravdan razlog).” Upitan je Ibn – ‘Abbas, radijallahu anhu: ”Kakav je toviše
Takav postupak nije dozvoljen. Dužnost je odazvati se na poziv (ezan), shodno riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
”Ko čuje ezan, pa potom ne dođe na namaz, poslije mu namaz neće biti primljen, osim ako ima uzur (opravdan razlog).”
Upitan je Ibn – ‘Abbas, radijallahu anhu:
”Kakav je to uzur?” Odgovorio je: ”Strah ili bolest.”
Došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, slijep čovjek, te se požalio: ”Ja nemam nikoga da me vodi u mesdžid, pa imam li kakvu povlasticu, da klanjam u kući?” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ga upita: “Čuješ li ezan?“ “Da”, odgovorio je. “Onda se odazovi”, reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Ako jedan slijepac, koji nema vodiča ne može koristiti olakšicu, podrazumijeva se da ni drugi nema pravo izostaviti namaz u džema’atu. Muslimanu je dužnost obavljati namaz u njegovo vrijeme i u džema’atu. Međutim, ako bude udaljen od mesdžida toliko da ne čuje ezan, neće biti griješan ako bi klanjao u svojoj kući. Ako se strpi na poteškoći, klanjajući u džema’atu, to mu je svakako bolje.
ŠEJH IBN BAZ
Vidi manje(Fetve učenjaka dvaju harema – 112. str.)
PRODAJA I KUPOVINA UVAKUFLJENIH KNJIGA (poput „Komentara Tahavijine poslanice“, „Buharijine zbirke hadisa“, „Tefsira“ Ibn Kesira i slično)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Knjige (ili Mushafi) na kojima piše da su VAKUF, BESPLATAN PRIMJERAK i slično nije dozvoljeno prodavati. Jer ono što se uvakufi izlazi iz vlasništva onoga ko je uvakufio i prelviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Knjige (ili Mushafi) na kojima piše da su VAKUF, BESPLATAN PRIMJERAK i slično nije dozvoljeno prodavati. Jer ono što se uvakufi izlazi iz vlasništva onoga ko je uvakufio i prelazi u vlasništvo Allaha, po većini učenjaka, ili u vlasništvo svih muslimana, po drugom mišljenju učenjaka.
Prema tome, to što rade učenici medrese (i drugi) koji su dobili „Komentar Tahavijine poslanice“ na poklon, nije dozvoljeno. Novac koji su dobili za tu prodaju je haram imetak, obavezni su da ga se riješe. Ili da ga vrate kupcu ako je to moguće, ili da ga udijele kao sadaku siromašnima, a za to neće imati sevapa (nagradu).
Ovaj propis se odnosi na sve knjige koje se dijele kao vakuf ili besplatan primjerak, poput „Buharijine zbirke hadisa“, „Tefsira“ Ibn Kesira i slično.
Onaj ko se okoristio sa spomenutim knjigama, nema smetnje da ih pokloni nekom drugom, a ne da ih prodaje.
Sa druge strane, ko ne može nabaviti (dobiti) primjerak spomenutih knjiga osim da ih kupi od onih koji prodaju, nema smetnje da ih kupi, jer drugačije ih ne može nabaviti. S tim da mu nije dozvoljeno da je nakon upotrebe prodaje. Samo je može pokloniti drugom.
Oko propisa prodaje knjiga na kojima piše da se dijele besplatno, da nisu na prodaju, da su vakuf Allahu i slično nisam našao da ima razilaženja među savremenim učenjacima koji su o tome izdali fetve. A oko knjiga koje besplatno dijele neke vjerske ili davetske institucije ili humanitarne organizacije na kojima ne piše da su besplatne, niti da nisu na prodaju, niti da su vakuf Allahu i slično, evo šta kaže Stalna komisija za naučno istraživanje i fetve u Saudijskoj Arabiji.
Upitana je komisija (broj fetve 19292) sljedeće:
„Pitanje: Da li je dozvoljeno prodavati knjige i kasete za kojima više nemamo potrebe, a koje pošalju neka braća i humanitarne organizacije, a na kojima nije napisano da su vakuf Uzvišenom Allahu ili da se poklanjaju, a ne prodaju. Na njima piše cijena knjiga. Je li dozvoljeno da ih prodamo sa ciljem da kupimo druge?
Odgovor: Sve knjige i kasete koje se besplatno dijele od strane dobrovoljnih davaoca i humanitarnih organizacija se smatraju vakufom te ih nije dozvoljeno prodavati niti trgovati sa njima. Ko za njima nema potrebe neka ih da drugome kome trebaju.“
Stalna komisija za naučno istraživanje i fetve u sastavu: Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Salih ibn Fevzan El-Fevzan, Abdulaziz ibn Abdullah Ale eš-Šejh i Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz.
Prema tome, kupoprodaja i trgovina uvakufljenih knjiga (koje se dijele besplatno) je zabranjena. Onaj ko je to već uradio, a nije znao, nema grijeha, ali se treba riješiti haram imetka koji je stekao na takav način, tj. da ga vrati onome kome je prodao takve knjige ili ako je to nemoguće da tu vrijednost udijeli siromašnima.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje