Ovo pitanje je vezano za pitanje hidžame koje je bilo poznato još u vrijeme džahilijjeta, a poznat je mezheb, što zastupa i Ibn Tejmijje, da hidžama kvari post.

Izrazita većina uleme smatra da ne kvari post.

Međutim, preferirano mišljenje je da kvari post.

Prof. dr. Muharem Štulanović,

Odgoj, obrazovanje i islamska pravna misao

http://www.islambosna.ba/kvarenje-posta-i-njegov-prekid-upotrebom-savremenih-medicinskih-sredstava-lijecenja/

Koža je u unutrašnjosti splet krvnih sudova koji sporo, ali sustavno upijaju ono što se stavi na njenu površinu, kroz krvne kapilare.

Prema tome da li stavljanje nečega na kožu kvari post?

O ovome je govorio šejhul-islam Ibn Tejmijje smatrajući da ne kvari post, i to mišljenje je potvrdilo i Islamsko vijeće za fetve. Čak neki tvrde da postoji i konsenzus islamske uleme po ovom pitanju, tj., da to ne kvari post.

Prof. dr. Muharem Štulanović,

Odgoj, obrazovanje i islamska pravna misao

http://www.islambosna.ba/kvarenje-posta-i-njegov-prekid-upotrebom-savremenih-medicinskih-sredstava-lijecenja/

Bismillahir-rahmanir-rahim
Da li će umrla osoba imati sevape, odnosno da li će do nje doći sevapi od određenih dijela ili dok je u kaburu ili na Sudnjem danu, stvar je gajba, i ne može se potvrditi osim dokazima iz Kur'ana ili Sunneta.

Nije preneseno u Kur'anu i hadisima, a niti u govoru ashaba nešto što ukazuje na propisanost učenja Kur'ana umrlima.

Kur'an je objavljen živima, a njegovo učenje propisano je s ciljem uzimanja pouka iz njega, razmišljanjem o njegovim značenjima i rada po njegovim uputama.
Uzvišeni Allah veli:

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.
(Sura Sad, 29)

Poslanik ﷺ, veli:
„Najbolji među vama su oni koji Kur'an uče i njemu druge podučavaju.“
Bilježi ga Buhari, br. 5027, str. 962

Dakle, Kur'an je objavljen živima da bi se po njemu radilo, da se izučava, te da bi se iz njega uzimali propisi vezani za vjeru, vjerovanje, ibadete, međusobne odnose, a ne da se njegovo učenje poklanja umrlima.

Stizanje sevapa od učenja Kur'ana do umrlih je stvar gajba (nevidljivog svijeta) i nije ga moguće potvrditi osim putem jasnih dokaza iz Kur'ana i Sunneta. A ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da sevapi od učenja Kur'ana stižu do umrlog.

Učenje Kur'ana je ibadet, a način i vrsta ibadeta određuju se putem Objave, pa zbog toga nije dozvoljeno činiti ibadet koji šerijat nije potvrdio.
Poslanikove ﷺ, riječi veoma jasno upućuju na to:
„Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“
Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762

Zatim, da je učenje Kur'ana pred dušu umrlih propisano djelo, praktikovali bi ga naši ispravni prethodnici. A da su ga praktikovali, to bi, sigurno, do nas bilo preneseno.
Pošto do nas nije takvo nešto preneseno, znači da ga nisu ni činili. A pošto ga nisu činili, znači da to djelo nije ni propisano.
Ono što tada nije bilo od vjere, ne može biti ni danas.

Ibn Tejmijje veli:
„Nije bilo poznato kod prvih generacija da, kada
klanjaju dobrovoljne namaze, poste dobrovoljni post, obave hadždž ili prouče nešto od Kur'ana, to poklanjaju umrlim muslimanima, niti svojim bližnjima…
Zato, ljudi ne smiju da odstupe od pravca prvih generacija, jer oni su najbolja i najpotpunija generacija, a Allah najbolje zna.“
Medžmu'ul-fetava, 24/323

Pa da li su oni koji dozvoljavaju učenje Kur'ana pred dušu umrlih i koji kažu da sevapi stižu do njih upućeniji i bolji od ashaba Poslanika ﷺ!?

Na drugom mjestu Ibn Tejmijje veli:
„Učenje Kur'ana pred dušu rahmetlije nakon njegove smrti je novotarija.“
El-ihtijaratul-fikhijje, str. 447. Pogledati: El-Fetaval-Kubra, 5/363

Od kojih djela umrli imaju korist?

Za umrle ne treba činiti ništa osim ono što je došlo u dokazima, poput sadake, dove, hadždža, umre i traženja oprosta za njih.
Od ovih djela oni će imati koristi i ta djela su potvrđena kur'ansko-hadiskim tekstovima.
Prenosi se da je Poslanik ﷺ, kazao:

„Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se (iza njega) koristi i dobro odgojeno dijete koje mu dovu čini.”
Bilježi ga Muslim, br. 14, str. 712

Uzvišeni Allah kaže:

‘Oni koji poslije njih dolaze govore: Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla.’
El-Hašr, 10

Kur'an ukazuje da mrtvi imaju koristi ako živi za njih mole oprost, a nije spomenuto da imaju korist od učenja živih, jer da imaju korist od toga, to bi sasvim sigurno bilo spomenuto.
Ko želi da mrtvi imaju koristi, i da sevapi stignu do njih, neka upućuju dove, neka traže da im se Allah smiluje i da im oprosti (ovo je najbitnije za umrle), neka dijele sadaku, obave hadždž i umru za njih, jer je ovo došlo u ispravnim predajama.

Napomena:* Ima uleme Ehli Sunneta i džemata koji smatraju da umrli imaju koristi i da im stižu sevapi od učenja Kur'ana živih. To dokazuju putem analogije na hadždž i post. Pogledati: Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/664.
Međutim, oni koji se sa njima ne slažu odgovaraju im da dokazivanje putem analogije na hadždž i post, ni u kom slučaju ne može biti ispravno, jer učenje Kur'ana je ibadet, a ibadeti su već određeni i ne mogu se mijenjati niti dograđivati.
Nijedan ibadet koji se ne gradi na jasnim dokazima ili iz Kur'ana ili iz Sunneta ne može biti ispravan, pa prema tome izgraditi neki ibadet na osnovu analogije je u potpunosti neprihvatljivo.
Tumačeći ajet: ‘Čovjekovo je samo ono što sam uradi’. En-Nedžm, 39, Ibn Kesir veli: „To što mu niko neće pomoći nositi teret (njegove grijehe), isto tako neće dobiti išta od nagrade – osim onoga što je sam sebi zaradio.
Iz ovoga ajeta Šafija je, i oni koji ga slijede, izveo zaključak da sevapi od učenja Kur’ana ne stižu umrlima, jer to nisu njihova lična djela, niti zasluge, te zbog toga ni Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije to uobičavao činiti, a nije ni svoj ummet podsticao na to, niti ih je na to uputio nekom izrekom niti nečim indirektnim, a nije to bila praksa niti ijednog od ashaba.
Da je u tome bila bilo kakva korist, oni bi nas, sigurno, već pretekli u činjenju istoga. Ibadeti se oslanjaju na čvrste argumente, a ne na nekakvu analogiju ili kojekakva mišljenja.“ Tefsirl-Kur'anil-azim, 7/465.
Ibn Abdulberr veli: „Nema razilaženja među islamskim pravnicima i ostalim učenjacima ehli-sunneta u tome da se na osnovu analogije ne mogu dokazivati pitanja vezana za tevhid i obredoslovlje.“ El-Bahrul-muhit fi usulil-fikh, 14/15.
Hanefijski učenjak El-Izz b. Abdusselam veli: „Sevap od učenja Kur'ana ima samo onaj ko ga uči, i taj sevap ne stiže do drugih… Onaj ko te sevape pokloni umrlome, suprotstavio se ajetu u kojem stoji: Da je čovjekovo samo ono što sam uradi. En-Nedžm, 39.
Učenje Kur'ana nije djelo umrle osobe, i nije dozvoljeno poklanjati mu sevape od učenja Kur'ana.“ El-Fetaval-mevuslijje, str. 99-100.
Imam Nevevi u komentaru na Sahih Muslima veli: „Poznato je u mezhebu imama Šafije da sevapi od učenja Kur'ana ne stižu do umrloga.
(Zatim je spomenuo mišljenja i razilaženje po tom pitanju, a onda je kazao): Svi ovi mezhebi i stavovi su slabi, dokaz im je analogno zaključivanje na osnovu dozvole dove, sadake i hadždža za umrloga. Sevapi od ovih djela stižu, po konsenzusu islamskih učenjaka.
Dokaz koji je koristio imam Šafija i njegovi sljedbenici po ovome pitanju je ajet u kojem stoji: Da je čovjekovo samo ono što sam uradi. Nedžm, 39.
Kao i hadis: „Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se (iza njega) koristi i dobro odgojeno dijete koje mu dovu čini.“ Šerhun-Nevevi li sahihi Muslim, 1/90. Hadis bilježi Muslim, br. 14, str. 712.
Od savremenih učenjaka ovaj stav zastupaju Ibn Baz, Usejmin, kao i Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji.
Pogledati: Fi revdatil-Kur'anil-kerim, str. 70, Bideun-nasi fil-Kur'an, str. 35, Fetaval-ledžnetid-daimeh, 9/42-43.

Dakle, stav koji dozvoljava učenje Kur'ana pred dušu umrlih i da sevapi stižu do njih dokazujući to analogijom na dovu, sadaku i hadždž, je slab, jer učenje Kur'ana je ibadet, a pravilo je da se ibadet čini samo ako za njegovu propisanost postoji dokaz.

Allah najbolje zna.
mr. Jakub Alagić
Preuzeto sa whatsapp grupe delil akida

Bismillahir-rahmanir-rahim

Muhamed alejhi selam (iako je bio arap) poslat je svim ljudima, svim narodima, svim nacijama do sudnjeg dana.
Svi oni pripadaju umetu Muhameda u smislu pozivanja, umetud-da'va, umet kome je poslat Muhamed da ih poziva u vjerovanje Allaha.
Oni koji su prihvatili njega kao poslanika, koji vjeruju i koji mu se pokoravaju, to je umet koji ga je prihvatio, umet idžabe, i to je njegov pravi, istinski umet.

Kao dokaz da je Poslanik poslat svim ljudima do sudnjeg dana su riječi Allaha: ‘Reci: O ljudi, ja sam svima vama Allahov Poslanik’. (El-A'raf, 158.)

‘Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ’
(Sebe’, 28.)
Svi su oni umet dave, umet kome je poslat, za razliku od prijašnjih poslanika koji su slati samo svojim narodima.
Oni koji su prihvatili njegovu davu(poziv) iz bilo kojih naroda, oni su umet idžabe, umet koji je povjerovao u njega i prihvatio ga za poslanika.
Uzvišeni Allah za njih kaže: ‘Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio, tražite da se čini dobro, a odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha’. (Ali-Imran, 110.)

Svi koji su prihvatili islam spadaju u umet idžabe, i za njih važi predhodni ajet.
Dakle, ljudi se dijele na dvije skupine, vjernici i nevjernici, odnosno muslimani i ćafiri, muslimani su umet idžabe, a ćafiri su umet dave.
Razlika između njih je kao razlika između kufra i imana.
Onaj koji praktikuje islam on je musliman, a koji ne praktikuje islam on je ćafir.
Ime, prezime, porijeklo, otac, majka, država, nacija, običaji, ne čine čovjeka muslimanom, samo ispravno praktikovanje vjere čini čovjeka muslimanom.

Ispravno praktikovanje vjere ogleda se u ispravnoj primjeni šehadeta la ilahe illellah muhamedun resulullah, sa svim šartovima(uslovima).
A granica izmeđi imana i kufra, muslimana i ćafira je namaz. Ko klanja smatra se muslimanom, ko ne klanja (osim iz šerijatski opravdanog razloga) smatra se ćafirom.

Ovo je uopšteno pravilo.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, dok ne počnu klanjati namaz i davati zekat.
Kada budu to radili, zaštitiće kod mene svoje živote i svoje imetke, osim kada to pravo islama zahtijeva, a njihov konačni obračun pripada Allahu.“ (Bilježi ga Buhari, br. 25, str. 12, i Muslim, br. 32, str. 38.)
Prenosi se od Enesa b. Malika da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne očituju da nema istinskog boga osim Allaha.
A kada budu to izjavili, obavljali naš namaz, okretali se prema našoj kibli i prinosili žrtvu onako kao što mi koljemo, onda je, s tim njihovim postupkom, njihova krv i imovina za nas neprikosnovena, osim kada to pravda zahtijeva – a konačni njihov obračun pripada Allahu.” (Bilježi ga Buhari, br. 392.)

Namaz je drugi temelj islama i bez kojeg je islam čovjeka upitan, jer, kako kaže Poslanik: „Granica između islama i nevjerstva je ostavljanje namaza.“ (Bilježi ga Muslim, br. 134, str. 58.)
Ovi hadisi, kao i citati prvih generacija muslimana, ukazuju da čovjek nije musliman ako ne izgovori la ilahe illellah i bude uvjeren u značenje tih riječi, te radi po njima (a ne samo da ih izgovara jezikom), zatim obavezno mora klanjati.
Posljednji čovjek koji će biti izveden iz Vatre biće od onih koji su klanjali, što znači da oni koji ne klanjaju ostaće u vatri zauvijek, jer su po hadisu nevjernici.

U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre stoji da će posljednju grupu koja bude izvedena iz Vatre meleci prepoznati po tragovima sedžde i da će taj čovjek biti u toj grupi.
Buhari i Muslim bilježe od Seida b. Musejjeba, prenoseći od Ataa b. Jezida Lejsija, a on od Ebu Hurejrea, da je Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada Allah završi izricanje presuda ljudima i htjedne Svojom milošću izbaviti, od stanovnika Vatre, one koje bude htio, narediće melecima da izvedu iz Vatre one koji nisu Allahu ništa smatrali ravnim.
Ljudi, od onih koji su svjedočili u la ilahe illellah, kojima se Allah bude htio smilovati – prepoznaće se po tragovima sedžde.
Vatra će gutati cijelo ljudsko tijelo, samo ne mjesta koja su padala na sedždu, jer je njoj Allah zabranio da guta tragove sedžde.
Oni će nagorjeli izići iz Vatre, pa će biti poliveni vodom života, te će od toga početi bujati kao što zrnevlje buja u nanosu bujice.
Zatim će Allah završiti suđenje ljudima, a ostaće jedan čovjek okrenut licem prema Vatri. To će biti posljednji stanovnik Vatre koji će ući u Džennet.“ (Bilježi ga Buhari, br. 7437, i Muslim, br. 182.)

Ovaj hadis ukazuje da će poslije šefa'ata poslanika i ostalih kome Allah dozvoli da čine šefa'at, Allah svojom milošću izvesti iz Vatre koga bude htio od onih koji su svjedočili u la ilahe illellah i da će to biti posljednja skupina ljudi koji će izaći iz Vatre, te da su oni bili od onih koji su klanjali, što znači da su imali iza sebe djela, ali su im loša djela, ipak, pretegnula pa su zbog toga ušli u Vatru.

Zaključak: Nije ispravno smatrati da će se u Džennet ući bez namaza i da se ne radi ono što mu islam naređuje, osim u posebnim situacijama, poput stanja pred Smak svijeta.

Ibn Tejmijje veli: „Nemoguće je da čovjek srcem vjeruje da je Allah propisao namaz, post, zekat i hadždž, a da svoj život provede bez ijedne sedžde, bez ispoštenog ramazana, bez zekata i bez hadždža.
To je nemoguće, takvo nešto može biti plod licemjerstva i otpadništva, a nikako ispravnog vjerovanja.
Zbog toga je Allah i opisao nevjernike kao ljude koji neće moći na Sudnjem danu učiniti sedždu:
Na Dan kada bude nepodnošljivo, kada se Potkoljenica otkrije i kada budu pozvani da licem na tlo padnu pa ne budu mogli, oborenih pogleda i sasvim poniženi biće nevjernici – a bili su pozivani da licem na tlo padaju dok su živi i zdravi bili. “ (Kalem, 42-43.) (Medžmu'ul-fetava, 7/611.)

Napomena: Ovo je uopšteni govor i ne može se direktno na osnovu kazanog (predhodnog govora) spuštati propis na svakog pojedinca (imenom i prezimenom), bez posebne procedure.

Treba da znamo sledeće:
Prvo: Bošnjaci su u osnovi muslimani, oni koji žive u raznim mjestima, gradovima, selima, znamo da imaju muslimanska imena, da su im roditelji bili muslimani, a ne znamo o njima ništa, kakvo ubjeđenje imaju, šta rade i kako žive, sve njih smatramo muslimanima.
Mišljenje da su Bošnjaci u osnovi nevjernici jer su prošli kroz period komunizma (ateizma), te da su muslimani samo oni za koje imamo dokaz (samo koji klanjaju), pogrešno je mišljenje.

Drugo: Da bi smo za nekog bošnjaka rekli, tvrdili da je nevjernik, moramo to dokazati.
Ovakav pristup primjenjuje se kod onih bošnjaka koji se nisu deklarisali kao ateisti, već su se deklarisali kao muslimani, zatim kod onih koji nisu učinili dijelo s kojim direktno izlaze iz islama, poput psovanja Allaha ili Poslanika ili slična djela, već kod onih bošnjaka koji se deklarišu i izjašnjavaju da su muslimani, imajući u vidu da mnogi bošnjaci poste, ili vjeruju da postoji Allah, za takve se ne može sa sigurnošću reći da su nevjernici bez posebne procedure.

Treće: Granica između islama i nevjerstva je ostavljanje namaza, znači, ostavljanje namaza je nevjerstvo, Poslanik nas je o tome obavijestio, to je stav selefa i to je ispravno mišljenje.

Međutim, oni koji ne klanjaju (a poste i kažu da vjeruju u Allaha, a takvih je puno), prije nego ih okarakterišemo da su nevjernici moramo sa njima razgovarati, pitati ih i saznati zašto ne klanjaju.
Pa ako saznamo da ne klanjaju zbog neznanja, prvo ih moramo podučiti i objasniti im da je namaz stroga obaveza, pa ako i dalje ne obavljaju namaz, onda ih smatramo nevjernicima.
Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: Ako je ostavio namaz iz inata (znajući da mu je obaveza klanjati) nevjernik je, a ako je ostavio namaz iz neznanja podučiće se (prije nego što se kaže da je nevjernik).

Imajuću u vidu neznanje naših muslimana po pitanju vjere, kao i raširenost murdžijske akide kod bošnjaka koja kaže da djela nisu sastavni dio imana, te mišljenje velikog broja muslimana da ne moraju klanjati, ne smijemo tvrditi da svi bošnjaci znaju da je namaz obavezan.
Zato ne treba žuriti sa kvalifikacijom ko je nevjernik sve dok se to ne potvrdi i dokaže.

Napomena: Kada je u pitanju propis određene osobe, ako se nije sto posto sigurno u donošenju propisa da je neko nevjernik, bolje je da se pogriješi na štetu šerijata nego na štetu određene osobe.
Međutim oni koji ne izgovaraju šehadet, koji ne znaju šta on znači, koji ne praktikuju ništa od islama, koji nikad nisu učinili niti ijednu sedždu, takvi nisu nikad ni postali muslimani (pa makar se zvao Muhamed), nema razlike između njih i jevreja, hrišćana, idolipoklonika, ateista ili bilo kojih drugih nevjernika.

A Allah najbolje zna.

Mr Jakub Alagić
Preuzeto sa whatsapp grupe Delil Akida https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG