Njegov je hadž ispravan, ali je taj njegov postupak zabranjen iz dva razloga: prvo, prekršio je vjerski propis oblačenja ihrama na mikatu; i, drugo, otkazao je poslušnost vlasti kojoj se moramo pokoravati u svemu onom u čemu nije grijeh. Čovjek je u tom slučaju dužan da se pokaje za svoj grijeh i da moli Svemogućeg Allaha za oprost, a, k tome,mora prinijeti žrtvu kao iskup i meso podijeliti siromašnim stanovnicima Meke. Budući da ihrame nije obukao na mikatu, dužan prinijeti žrtvu kao iskup, utoliko više što islamski autoriteti kažu da tako mora postupiti onaj ko izostavi vadžib hadža ili umre.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Zna se da je spolni odnos najveći prekršaj u toku ihramskih zabrana. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Hadž je u određenim mjesecima. Onom ko se obaveže da će u njima hadž obavljati nema refesa i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža…” (el-Bekara, 197). Podizraz er-refesspada snošaj i sve ono što vodi u njega.
Kad je riječ o snošaju za vrijeme obavljanja obreda hadža, on se može dogoditi prije prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, a može se dogoditi poslije toga.
Snošaj prije prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, ima za posljedicu pet stvari koje ćemo navesti. Prvo je to da je taj hadž pokvaren, pa se ne ubraja ni u obavezni ni u dobrovoljni hadž. Drugo je to da je grešan onaj ko to učini. Treće što iz tog slijedi jest da onaj ko je tad imao snošaj mora obaviti obrede dokraja i u potpunosti, kao da svoj hadž nije ni pokvario. Četvrto je to da sljedeće godine mora obaviti hadž, bez obzira na to radilo se o obaveznom ili dobrovoljnom hadžu. Ako se radi o obaveznom hadžu, tad je jasno zašto ga mora obaviti – zato što je uslijed snošaja pokvario hadž, pase nije oslobodio obaveze, a akoli se pak radi o dobrovoljnom hadžu – zato što ga mora upotpuniti, na osnovi ajeta: “Hadž i umru radi Allaha upotpunite!” (el-Bekara, 196) i zato što je sāmō stanje obavljanja hadža Gospodar nazvao obavezom: “Onom ko se obaveže da će u njima hadž obavljati…” (el-Bekara, 197). I peto je to da taj prestupnik mora kao iskup zaklati devu i njeno meso podijeliti siromasima; umjesto deve može zaklati sedam grla sitne stoke.
A ako je čovjek imao snošaj nakon prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, iz toga proizlazi grijeh i poništavanje ihrama, pa će zaklati ovcu kao iskup i njeno meso podijeliti siromasima, ili će nahraniti šest siromaha dajući svakom siromahu pola sa’a pšenice ili neke druge žitarice, ili će postiti tri dana u Meki ili kod kuće, jedan za drugim ili praveći među njima pauzu – obvezniku je prepušteno kojom će se od ovih triju stvari iskupiti. Usto mora ponovo obući ihrame i izaći iz svetog pojasa oko Meke te ponovo stupiti u obrede kako bi mogao pod ihramskim ograničenjima obaviti hadžski tavaf. Ovako su rekli naši pravnici.
Međutim, čime se postiže prvo, djelomično oslobađanje od ihramskih zabrana? To se postiže bacanjem kamenčića na velikom džemretu prvog dana Kurban-bajrama i brijanjem glave, odnosno šišanjem. Nakon toga sve što je hodočasniku bilo zabranjeno postalo mu je dozvoljeno, osim spolnog odnosa sa suprugom. Aiša, radijallahu anha, kazivaše: “Mirisala sam Allahova Poslanika, ﷺ, prije stupanja u ihramske zabrane i nakon što se tih zabrana djelomično oslobodio, a prije nego što bi obavio hadžski tavaf” (el-Buhari, 1539, i Muslim, 1189). Ovo predanje dokazuje da se hadžski tavaf (tavaful-ifada) obavlja nakon djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja, iz čega slijedi da brijanje glaveprethodi oslobađanju od ihramskih ograničenja. Eto u čemu leži razlika između snošaja prije prvog, djelomičnog oslobađanja od ihramskih ograničenja i snošaja poslije toga.
Ukoliko čovjek nije znao da je zabranjeno imati snošaj za vrijeme obreda, on nije grešan i ne snosi nikakve posljedice, na temelju Allahovih riječi: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (el-Bekara, 286), a ovu je dovu Allah, dželle šanuhu, uslišio i rekao: “To sam već učinio!”, kao i na osnovi ajeta: “Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite. – A Allah prašta i samilostan je.” (el-Ahzab, 5)
Možda će neko upitati: “Ako je taj čovjek bio upućen u to da je zabranjeno imati snošaj za vrijeme obreda, ali nije znao da ga za to čeka žestoka sankcija (da je to znao, ne bi spolno općio sa suprugom), ima li u tom slučaju opravdanje?”On nema opravdanja! Opravdanje ima onaj ko nije znao da je nešto zabranjeno činiti za vrijeme obreda, a nema ga onaj ko nije znao koje će ga to posljedice stići zbog činjenja zabranjenog. Sličan ovom, jest slučaj uračunljivog punoljetnog čovjeka što je oženjen ili je bio oženjen (koji ispunjava sve potrebne uvjete glede toga), a koji je počinio blud znajući da je blud zabranjeno činiti: nad njime seima izvršiti kamenovanje, šerijatska kazna. Ako on rekne: “Da sam znao da ću biti kažnjen kamenovanjem, ne bih učinio blud”, reći ćemo mu da to nije opravdanje. Evo za ovu konstataciju dokaza: Allahovu Poslaniku, ﷺ, obratio se čovjek koji je u toku ramazanskog posta imao snošaj sa suprugom, te je od Poslanika zatražio pravno rješenje za svoj prijestup, i on mu jerekao da se mora iskupiti za prekršaj, premda taj čovjek, imajući spolni odnos sa svojom suprugom, nije znao kakve će ga posljedice stići. U tome je naznaka da mora snositi posljedice i sankcije, pa makar u njihovu težinu i ne bio upućen, onaj ko zna da je nešto zabranjeno, ali se ipak osmjeli i učini to iskazujući nesposlušnost Uzvišenom Allahu.
Šejh Muhammed b. Usejmin